Kolumne

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: (H)ram za sliku SNSD-a ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Tog petka uveče sve je u Banjoj Luci podsjećalo na 1992., tog petka zaista se činilo kao da Bosna i Hercegovina više ne postoji. Oficijelni voditelj manifestacije umalo pa da podvrisne: „Svi smo tu samo njih dvojice nema“

Nedavno je menadžment Radio-televizije Srbije na čelu sa generalnim direktorom Aleksandrom Tijanićem odlučio „redizajanirati“ najavnu špicu centralne informativne emisije Dnevnik. I ništa tu ne bi bilo sporno ni neoubičajeno (uostalom, svaka bogatija tv kuća u Evropi s vremena na vrijeme uloži ozbiljan novac i osvježi špice i jinglove u vlastitom dnevnom programu) samo da se ne radi o svojevrsnoj audio-vizualnoj replici dnevničkog uvoda nastalog davne 1978. godine, propagandne uvertire korištene i u vrijeme režima Slobodana Miloševića, onda kada je zlikovac sa Dedinja vodio ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u doba kada su sa tv ekrana ispisivane potjernice i objavljivane smrtne presude „stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima“ od redovne mete režima Vuka Draškovića do pokojnih Slobodana Inića i Zorana Đinđića. Dolaskom Demokratske opozicije Srbije na vlast, u paketu sa Miloševićevim režimom, svrgnuta je i dnevnička špica RTS-a. Tada se vjerovalo da je Srbija za sva vremena medijski oslobođena i da nikad više neće biti kao u SPS-eri. Međutim, kao što svaka revolucija pojede svoju djecu tako je i Tijanićev RTS donio odluku da deset godina nakon 5. oktobra i sedam godina nakon 12. marta građane Srbije vrati na početne položaje. Hrvatskom termilogijom kazano, građanima Srbije je general(ni) Tijanić u pola osam ispalio „topničke dnevnike“.

NOVA ZGRADA ZA STARU PROPAGANDU

Nekako u isto vrijeme tristotinjak kilometara od Beograda, u Banjaluci dakle, održana je svečana ceremonija otvaranja nove zgrade Radio-televizije Republike Srpske koju su slavljenici egzaltirano prozvali hramom!? Brojne zvanice, skupa odijela i manekenke, pravoslavna ikonografija primjerenija osveštenju obnovljenog manastira u Žitomislićima nego otvaranju sjedišta javnog servisa, red popova i red lopova, rakija i šampanjac uz muziku Orkestra za svadbe i sahrane... Slava na tebe veliki dobročinitelju Stanković Slobodane.

Svjetla se gase.

Nacija šuti, ne diše.

Ratni huškač i peterostruki Karadžićev ministar Dragan Davidović odlučno i visoko podiže ruku.

Nacija šuti, ne diše.

Domaćini i zvanice stišću pesnice, znoje se ispod pazuha.

Nacija šuti, ne diše.

Okupljena svjetina gleda u nebo s Nektar pivom u ruci.

Nacija šuti, ne diše.

Nebo iznad Banjaluke dobiva patinu manastirskih zidova, i Bog je večeras uz RTRS.

Nacija šuti, ne diše.

I onda, samo jednim Davidovićevim potezom, u svijet se poput prvog srpskog Space shutlle-a lansira historijska parola-18 godina s vama, 18 godina za Republiku Srpsku. Tako je, naime, (u očiglednom nedostatku gorih rješenja) nazvan promotivni spot RTRS-a tokom kojeg kadrom defiluju sve same novinarske gromade predvođene nepokolebljivim Ristom Đogom. Tog petka uveče sve je u Banjoj Luci podsjećalo na 1992., tog petka zaista se činilo kao da Bosna i Hercegovina više ne postoji. Oficijelni voditelj manifestacije umalo pa da podvrisne: „Svi smo tu samo njih dvojice nema“.

BJEŽIMO U MRAK

Nakon što je Goran Bregović pokupio svoje trube i svirače, u „novoj zgradi RTV hrama“ nastupio je total(itar)ni mrak. Po uzoru na informativni program koji proizvode punih 18 godina, menadžment i novinari RTRS-a su zbog nedovršenih građevinskih radova morali pogasiti svjetla i napustiti „hram“. Ostalo je samo sjećanje na jedno veselo pijanstvo i početak predizborne kampanje Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Za sve ostalo zadužen je Dnevnik RTRS-a.


 

 

EMIR SULJAGIĆ: Poricanje prava na samoodbranu Suština uspostave srpske države s ove strane Drine bila je u poricanju prava građana Bosne i Hercegovine da imaju državu i da tu državu brane u skladu sa pravilima koja uređuju međunarodne odnose

Fotoservis

Kao jedini bosanskohercegovački dopisnik na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, bio sam i jedini novinar koji je iz dana u dan gledao suđenje Stanislavu Galiću, generalu vojske bosanskih Srba zapovjedniku opsade Sarajevo tokom prvih 22 od 44 mjeseca koliko je trajala. Suština tog procesa nije bila u činjenici da je JNA, odnosno vojska bosanskih Srba opsjela grad, nego u nehumanom načinu na koji je opsada vođena.

POLITIČKA DEMONOLOGIJA

Komemoracija vojnicima bivše JNA – obavljena u organizaciji takozvanog Odbora za njegovanje tradicija otadžbinsko-oslobodilačkih ratova RS – poginulim u incidentu u Dobrovoljačkoj ulici u maju 1992. godine je slavljenje upravo načina opsade koji je na haškom sudu proglašen zločinom protiv čovječnosti.

U političkoj demonologiji srpskog nacionalizma incident u Dobrovoljačkoj zauzima vrlo visoko mjesto, jer svjedoči i simbolizira pravo Bosne i Hercegovine i njenih građana na samoodbranu. Suština uspostave srpske države s ove strane Drine bila je u poricanju prava građana Bosne i Hercegovine da imaju državu i da tu državu brane u skladu sa pravilima koja uređuju međunarodne odnose.

Nakon komemoracije pogibije vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici opsada Sarajeva, odnosno njeni rezultati, nisu zločin protiv čovječnosti, nego legitimno sredstvo u „borbi za slobodu srpskog naroda“ u Bosni i Hercegovini. Zato je posjeta i tobožnja komemoracija još jedan – jako bitan doduše – kamenčić u stvaranju konteksta za podjelu države uz punu podršku i amin međunarodne zajednice.

PITANJE PERCEPCIJE

Tvrdnja kako se posjetom i komemoracijom neće promijeniti nijedna činjenica vezana za opsadu Sarajeva je neinformirana, naivna i naprosto glupava: u politici se odluke obično donose na temelju percepcije.

Na nivou percepcije, nakon obilježavanja pogibije šest „aktivnih vojnih lica“ u Dobrovoljačkoj, sada smo konačno isti i nema nikakve razlike između pravedne borbe za odbranu Bosne i Hercegovine i pokušaja njenog nasilnog rasparčavanja. I jedno i drugo sada su dvije podjednako legitimne politike.

SAMIR ŠESTAN: Proklizavanje u Dobrovoljačkoj Politička kasta još jednom je jasno ocrtana kao glavni destabilizator društva i države. Policija, sudije i mediji, su prinuđeni stati u odbranu poretka i davati neodgovornim, bahatim, priglupim političkim štetočinama lekcije, o principima funkcionisanja demokratije i pravne države, za osnovnoškolski uzrast

Politički analitičari u Britaniji smatraju da bi jedan banalan gaf, u finišu predizborne kampanje, mogao aktuelnog premijera, Gordona Brauna, i njegovu stranku koštati pobjede na predstojećim izborima. Tj. umanjiti im, ionako ne baš naročite, šanse da se (ponovo) dočepaju vlasti.

Posljedni „gaf“ SDP-ovog sarajevskog gradonačelnika mogao bi, međutim, imati mnogo dramatičnije posljedice, od uskraćivanja podrške njegovoj partiji na oktobarskim izborima, simpatizera im i tradicionalno sklonog dijela biračkog tijela, usljed zgađenosti desničarskim populizmom „mlađahnog“ Behmena, i za ljevicu potpuno neprimjerenim vokabularom i reakcijama.

Mogao bi, naime, pogotovo ne presječe li se ova stvar oštro, s vrha te stranke (i ne prizna li se otvoreno greška – što je za ovdašnji mentalitet ravno ukazanju Gospe, dakle: Čudo neviđeno), presudno uticati na ponovnu pobjedu Milorada Dodika u Republici Srpskoj. A i na gubljenje, ionako sve upitnijeg, multietničkog identiteta stranke i njen samoubilački skok sa pozicije građanske ljevice u septičku jamu bošnjačke desnice. Uz nesagledive posljedice na društvena kretanja.

DA LI I POLITIČARI IMAJU LJUDSKO PRAVO DA BUDU IDIOTI? Zahtjev za zabranu skupa kome je namjera obilježavanje godišnjice pogibije vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici i to sa argumentacijom da se radi o političkoj demonstraciji i manipulaciji žrtvama i uz držanje predavanja iz bliske istorije, pokazuje potpuno neshvatanje pojmova „demokratija“ i „ljudska prava“ i u opreci je sa svime što ljevica simbolizira (da o amoralnosti uskraćivanja mogućnosti porodicama poginulih, bez obzira ko su i kako su poginuli, da im se oda pošta, sad ne govorimo).

Da bi stvar bila apsurdnija (i politička kasta još jednom jasno ocrtana kao glavni destabilizator društva i države – očito, neovisno o partijskoj pripadnosti i ideologiji iza koje se zaklanja), policija, sudije i mediji, su prinuđeni stati u odbranu poretka i davati neodgovornim, bahatim, priglupim političkim štetočinama lekcije, o principima funkcionisanja demokratije i pravne države, za osnovnoškolski uzrast.

Objašnjavati im da, u demokratskom društvu, samo policija i sud mogu da ograničavaju ljudska prava i slobode. I to na osnovu zakona. I da su, s druge strane, dužni braniti svako ispoljavanje ljudskih prava i sloboda kojima se ne krše postojeći zakoni. A da društvo u kome političari, na osnovu svojih političkih, ideoloških i drugih razloga ili motivisani (predizbornom) borbom za vlast (i - otvorenim ili prikrivenim - koketiranjem sa nacionalizmom) određuju ko može a ko ne šta raditi u „njihovom“ gradu, kantonu, entitetu, državi – sa demokratijom, blago rečeno, veze nema. I da bi, u skladu sa svojim ovlaštenjima, policija i sudovi prije trebali da se bave onim koji nečija prava i slobode dovode u pitanje ili uskraćuju, nego onima koji svoja prava žele da konzumiraju (radilo se tu o „pederima“, novinarima, bivšim borcima, radnicima ili porodicama poginulih u proteklom ratu).

Kao što je za upražnjavanje nečijeg prava na slobodno kretanje, okupljanje i izražavanje, i slobodan život, u skladu sa svojim uvjerenjima, u konačnici, potpuno nebitno šta on o čemu misli (jer u zagarantovane slobode spada i ta da čovjek ne mora misliti kao što mu neko sugeriše da je poželjno ili čak neupitno ispravno, nego može da misli šta god hoće o čemu god hoće. Uključujući mogućnost da bude goli idiot – kakvih u ovoj zemlji, nažalost, ne manjka, od vrha do dna).

LAKO JE NA BURANIJU, HAJD' NA KOMAD GOVEDINE U čitavoj priči, činjenica da iza organizacije ovog skupa stoji Milorad Dodik, kao promotor najcrnje ideologije, otvoreni destabilizator odnosa u zemlji, kriminalac, revizionista i negator genocida, političar fašisoidnih manira i separatističkih namjera, ne igra nikakvu(!) ulogu. Tj. ne može biti nikakvo opravdanje za uskraćivanje elementarnih ljudskih prava i zabranu mirnog okupljanja građana. Čak i ako se radi o otvorenoj provokaciji! (Osim toga, radi se o krajnje licemjernom gestu – hoće li, naime, Behmen tražiti i zabranu predizbornih skupova SNSD-a po Federaciji? I zabranu dolazaka u Sarajevo parlamentaraca i ministara iz RS, i njihovog führera, zbog manje-više otvorenog govora mržnje, revizionističkih, uvredljivih i huškačkih izjava, spram kojih je najavljeni skup krajnje bezazlena manifestacija. I – hajde da se pravimo da ne znamo, pa upitajmo - čemu to vodi?)

Jedini ispravan odgovor na takve provokacije (kao što je najavljeni skup) je - njihovo ignorisanje! A još bolji je obična - ljudskost. S kojom su, u vrlo sličnoj situaciji, reagovali u Tuzli. Potpuno zbunivši provokatore (zainteresovane, naravno, samo za proizvodnju mržnje i sukoba). „Demobilisani borci Tuzle neće se suprotstavljati da dostojanstveno bude obilježena godišnjica stradanja vojnika JNA u Tuzlanskoj koloni", izjavio je predsjednik Saveza demobilisanih boraca Tuzlanskog kantona i vršilac dužnosti predsjednika Saveza boraca FBiH, Nijaz Hodžić. “Ako ja tražim da obilježim ili da podignem spomen-obilježje za stradale pripadnike mog naroda u RS, onda ne vidim razloga da neko sprečava pripadnike drugih naroda da obilježe mjesta stradanja u FBiH”.

A definitivno najgluplji mogući odgovor u ovakvim situacijama je nasilje – bilo zabranom, bilo fizičkim sprečavanjem okupljanja ili napadom na učesnike skupa.

Upravo takav razvoj događaja i priželjkuju destruktivne snage u susjednom entitetu, koje u sukobima vide jedini spas i kojima je, u situaciji širenja mirotvorne, dobrosusjedske politike u regionu, ovakva vrsta reakcija i sukoba prijeko potrebna i možda posljednja šansa za preživljavanje i nastavak planiranog daljneg razvaljivanja države.

Šta, naime, kad, u nastavku, pozivajući se na odluku sarajevske gradske vlasti, u Republici Srpskoj posegnu za raciprocitetom (pa ga, još, karakteristično „napumpaju“) i počnu zabranjivati slična okupljanja (sve do onog u Srebrenici), uzurpiraju slobodu kretanja na svojoj teritoriji (za početak bivšim pripadnicima Armije RBiH, recimo) i zabrane dalje iskopavanje masovnih grobnica? Pošto se odluka gradonačelnika Sarajeva obrazlaže ne zakonskim nego političkim argumentima, to i vlast u RS, koja, kako znamo, ima sasvim drugačiji odnos prema istorijskim događajim, i koju samo zakon prisiljava da trpi aktivnosti koje, s pravom, doživljava kao napade na sebe i tvorevinu kojom vlada, mogu početi da ignorišu zakon i prava ljudi određuju prema svojim političkim interesima. A onda smo ga svi, „da prosti“ Sanja Vlaisavljević, najebali.

TAKMIČENJE U PATRIOTSKOM PIŠANJU U DALJ Ključno pitanje u ovom trenutku je: da li je pomenuti zahtjev za zabranom tek plod individualne (ili kapacitetom ograničene) gluposti i neznanja („ono dalje ne razumijem, izgleda mi se da je mrtva straža“, rekao bi Johan) i nasankavanja na prizemnu provokaciju Milorada Dodika, kome u ovom trenutku grčevito treba novi neprijatelj i nova spirala sukoba i mržnje u zemlji ili se (što je naprosto zastrašujuća solucija) radi o novom kursu Behmenove partije, koja, s ciljem postizanja što boljih izbornih rezultata, odlučuje, makijavelistički, primjeniti nešto od sredstava koja su se na ovim prostorima pokazala krajnje efikasnim.

Da li SDP, naime, koristi prazninu u tom prostoru i ispostavlja kandidaturu za upražnjeno mjesto novog arhineprijatelja Milorada Dodika i njegove politike, sa svim posljedicama tog čina? Ili se počeo pribojavati uspjeha Radončićevog populizma, pa se s njim krenuo takmičiti u „patriotizmu“ (kao posljednjem utočištu hulja)?

Vrijeme će pokazati. No, cilj ne opravdava sredstvo, ma šta ko o tome rekao i mislio. Uostalom, nema boljeg dokaza za to od bizarnog laktaškog vožda. Nije poenta doći do vlasti na bilo koji način (osim ako niste mafijaš, tada, naravno, jeste). Poenta je ljudima dati alternativu i omogućiti im da izaberu.

To što glasači uporno biraju klerofašističku opciju i što King Kong, uz pomoć svog Dnevnog urlika, daljnje radikalizuje desnu scenu u Federaciji, nije i ne može biti razlog da se čitav politički spektar ugura u taj mračni prostor, pa da, po kretenskoj analogiji sa pretvaranjem podjele na desno i lijevo u podjelu na desni i lijevi centar, u svijetu, kod nas dobijemo podjelu na lijeve i desne kleronacionaliste. Tačnije da proširivanjem takvog obrasca sa RS i na Federaciju BiH, potpuno zatvorimo krug i, odustajanjem i onih snaga koje su se 2 desetljeća opirale takvoj politici, okončamo proces dosljednje nacifikacije društva, uskraćujući građanima alternativu.

A POČELI SMO SE I ŠAMARAT Treba konstatovati da je aktuelni skandal još jedno teško sramoćenje zemlje i njenog glavnog grada, u globalnim okvirima. Sasvim opravdana šamarčina stigla je od Vijeća za implementaciju mira, koje je vlasti i građane Sarajeva pozvalo da preduzmu sve neophodne mjere da bi osigurali da komemoracija prođe u miru. Pritom je stav Vijeća da će „Omogućavanje da se ovaj događaj održi i okonča na dostojanstven način doista predstavljati snažan simbol da je Sarajevo multietnički grad u kojem su svi dobrodošli“, naprosto budalaština (koketiranje sa lokalnim legendama koje je Sarajevo stvorilo o samom sebi). Ne radi se, naime, o olimpijskom gostoprimstvu. Niti potvrdi fiktivne multietničnosti. Nisu oni dobrodošli, nego imaju pravo na slobodno kretanje i okupljanje.

I, na izvjestan način, svi problemi izviru iz neshvatanja odvojenosti tih pojmova – nečije pravo da dođe u Sarajevo (ili bilo gdje drugdje) nema nikakve veze sa „pravom“ na dobrodošlicu. To pravo, naime, nije na spisku osnovnih ljudskih prava i valja ga, na neki način, zaslužiti.

Objasnimo to, plastično, na još jednoj sarajevskoj otvorenoj rani: srpski režiser, ovdašnjih korjena, Nemanja Kusturica, kao osoba protiv koje ne postoji nikakva optužnica (a pogotovo ne za ratne zločine) ima pravo, iako je, po svim objektivnim mjerilima, fekalija od čovjeka, kad god bude htio, doći u Sarajevo. I njime se potpuno slobodno kretati. A Sarajevo, odnosno Sarajlije, imaju pravo da njegovu pojavu ignorišu i da im ni na kraj pameti ne padne da ga dočekaju s dobrodošlicom. Nego – s prezirom i gnušanjem. Ili (hajde da zakuhamo do kraja) – to isto pravo (na slobodno kretanje) ima, nakon što je „odležala“ svoju kaznu, i ratni zločinac Biljana Plavšić.

Jeste teško probavljivo i, iz pozicije žrtve, gotovo neljudski, ali je tako.

I sve su ovo tek tranzicijski problemi, prelaska iz crno-bijelog svijeta komunizma, u sivu, nijansiranu zonu demokratije, u kojoj se, između ostalog i zbog pogrešnih očekivanja, još uvijek ne snalazimo najbolje (jer, da budemo cinični do kraja, demokratija ne umije da pjeva, kao što su komunistički sužnji pjevali o njoj).

Poenta je da se ne moramo slagati s nekim (čak nam njegovi stavovi mogu biti odvratni i neprihvatljivi – kao sekularistima vjerski fanatizam, vehabijama homoseksualizam, alkohol ili svinjetina ili žrtvi agresije revizionističke tlapnje) da bi znali da on ima određena prava koja ne smiju biti uskraćena. I da bi znali da štićenjem njegovih prava, štitimo, u stvari, sebe i svoja prava.

A ne moramo biti ni posebno inteligentni da shvatimo da se gradska vlast Sarajeva, svojim ponašanjem - zahtjevom za zabranom, obrazloženim navođenjem mogućnosti da, u slučaju održavanja najavljenog skupa, može doći do sukoba („jer se emocije građana ne mogu kontrolisati“), kukavički sakrila iza svojih građana, koje je, pritom, proglasila nedemokratskim divljacima, bez elementarne sposobnosti samokontrole i dovela nas u situaciju da nam Republika Srpska drži moralne pridike, navodeći kako se na njihovoj teritoriji održavaju komemoracije s hiljadama učesnika, bez ijednog incidenta.

Što bi Valeri rekao: „Oni koji imaju vlast ili su u dodiru s njom imaju više vlasti nego što treba za ono što oni znaju i što mogu znati.“

Jebiga.

 

 

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Bog slobodnog tržišta

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga

Raspad socijalističke Jugoslavije i ratovi devedesetih potvrdili su Benjaminovu tezu da svaki uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji. Doista: kada se Jugoslavija raspala, fašizam je bio sve što je (pre)ostalo od njene socijalističke i antifašističke revolucije.

Benjamin je jasan: ako tamo gdje buja socijalno nezadovoljstvo nema dovoljno snažnog emancipatorskog projekta, prevladaće desni populizam, koji će bijesnom narodu dozvoliti malo igara i krvi, malo osvete, ali neće riješiti nijedno pitanje – naprotiv, svako će učiniti još teže rješivim.

SANACIJA ŠTETE

Kao dodatna potvrda toj tezi, na teritoriji bivše Jugoslavije još uvijek se bavimo sanacijom štete koju je napravio fašizam, dok od istinskog emancipatorskog projekta nema ni traga. Otud beskrajni rituali isprika i mukotrpni trening u svim disciplinama političke korektnosti, koji treba da osposobi ljude koji će reagovati na svaku provalu fašizma u prostor javnog – kao da to što nije javan uistinu znači da fašizma nema, da živ i zdrav ne čuči u nekoj rupi. Kako to izgleda u praksi, vidimo svakodnevno: zato što ih je neko napokon uspio ubijediti da je to uslov osvajanja vlasti, osvjedočeni fašisti prestanu sa svojim fašističkim javnim blebetanjem, i od nas se već očekuje da ih prihvatimo ne samo kao ne-fašiste, nego i kao antifašiste (obratite pažnju da se naši fašisti uspješno transformišu u liberale, i tako, jednostavnim pismo-glava obrtom opstaju u političkom životu – vidi: fašisti Tomislava Nikolića. Ne slučajno, i ne tako davno, desni su populisti u Crnoj Gori trijumfalno poručili da će ulazak te zemlje u EU značiti konačni slom komunizma i punu pobjedu principa za koje se borio četnički pokret).

Fašizam koji je u Jugoslaviji eksplodirao početkom devedesetih nije, naravno, Drekavac iz Dragojevićevog film a Lepa sela, lepo gore: u slučaju naših fašizama na djelu smo vidjeli ono što Naomi Klein zove doktrinom šoka: »Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih tridesetpet godina, koja se obično prikazuju kao sadistički akti antidemokratskih režima, u osnovi su ili počinjeni ili sa namjerom teroriziranja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostave slobodnog tržišta«.

Mit o probuđenim nacionalizmima koje komunisti nisu uspjeli do kraja poraziti, prosto, nije ni dovoljno ni dovoljno ozbiljno objašnjenje za ono što nam se desilo. Ne smijemo ispustiti iz vida da se, paralelno sa šokom koji su značili ratovi devedesetih, na teritoriji bivše Jugoslavije odvijala uspostava slobodnog tržišta i uspon nove elite. Da bi ogromna društvena imovina Jugoslavije postala vlasništvo takozvanih »dobitnika tranzicije«, kako lopovi i zločinci protiv čovječnosti (Saramago je nedavno predložio da se bankarima sa Wall Streeta, onima čija je pohlepa izazvala Svjetsku ekonomsku krizu, u Haagu sudi za zločine protiv čovječnosti – i zaista, istinska je šteta što tamo, pored Karadžića, ne sjede i oni »naši« koji su svoje poslovne imperije izgradili na posrednim, ali suštinskim efektima njegovih zločina) sebi tepaju, bio je potreban ogroman šok – naši ratovi to su i bili. Radovan Karadžić, i to je strahoviti podtekst našeg užasa devedesetih, nije bio samo predvodnik fašističkih koljačkih trupa, nego i prvoborac za uspostavu slobodnog tržišta na tlu bivše Jugoslavije. Njegove se zasluge za kapitalizam ne smiju potcijeniti, a sloboda koju je uživao gotovo deceniju i po dok je bio »traženi čovjek« bila je dio tog prvoboračkog paketa.

VANREDNO STANJE

Da bi se izvele ogromne društveno-ekonomske promjene, često je, dakle, nužno vanredno stanje. Obratimo, međutim, pažnju kako vanredno stanje postaje tako često da više gotovo da nema ničeg izvanrednog u vanrednom stanju. Vanredno stanje se, naprotiv, uvodi da bi građani mogLi nastaviti normalno živjeti. Vanredno stanje se uvodi da bi sve ostalo u redu. Vi samo nastavite raditi ono što inače radite: slobodni ste održati sva vaša mala, velika i naročito ona skrivena zadovoljstva - represivni organi sa svojim represivnim praksama garant su da će prijetnja vašoj slobodi biti uklonjena. Kako to izgleda imali smo mnogo puta priliku vidjeti nakon 11. septembra. Nedavno je u Italiji Vlada preventivno poslala 4 000 vojnika pod punom ratnom opremom na ulice, da stoje na prometnim gradskim ulicama, ne bi li građane zaštitili od ilegalnih imigranata koji bi njih mogli opljačkati, a žene im silovati. (Onaj koji se pita kakve veze stanje kapitalizma na zapadu ima sa nama, koje muče druge boljke, idiot je, u iskonskom, grčkom značenju te riječi: jer to zapravo znači pitati »kakve veze naša budućnost ima sa nama«). Prisustvo naoružanih vojnika na ulici nije nešto što treba zabrinuti – naprotiv, to uliva sigurnost. Da li, zaista?

Svojevremeno je, u ono ratno vrijeme, prisjetimo se, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, dao zanimljivu izjavu koja je, pokazaće se, bila vizionarska. Na novinarsko pitanje kako će pogled na pripadnika vojske i policije koji šetkaju crnogorskim plažama djelovati na strane turiste, on je odgovorio da očekuje da će se to, zapravo, gostima dopasti – jer ko ne želi da bude bezbjedan dok odmara? Doista: ima li ljepšeg odmora od sunčanja i šopinga u vojnom logoru?

Posljedice ratne uspostave slobodnog tržišta vidimo danas, kada širom Crne Gore štrajkuju ljudi kojima je oduzeto sve: od sredstava za rad, do samog prava na rad. KAP otpušta sindikalnu aktivistkinju. To su samo neki znaci onoga što dolazi: broj »onih koji su isključeni« raste, baš kao i osionost tajkuna. Kada nikšićki radnici za sebe kažu da su »poništeni glasački listić«, čime svojim riječima ponavljaju Agambenovu definiciju homo sacera, to svjedoči dimenzije njihovog očaja. Oni koji u tim riječime ne čuju alarm, sutra će osjećati posljedice. Ako sutra oni koji su isključeni pribjegnu nasilju i osveti, kao posljednjem koraku koji im je preostao, niko neće imati pravo na moralne prigovore. Ako sutra te radnike u protestima budu predvodili u glanc-nove liberale obučeni fašisti, to će biti još jedna potvrda Benjaminovoj tezi.

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš po čitavi dan sriču ljudskapravaslobodagovoraantikorupcijskeinicijativeevroatlantskeintegracijeamin rado se verbalno obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su naši klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga.

Ovaj tekst govori o onome što je Horkheimer svojevremeno objasnio jednostavnom porukom: onaj koji nije spreman kritički govoriti o liberalizmu, treba ćutati i o fašizmu.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: O odlukama i posljedicama ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Nema dobrih i loših odluka već se one mjere nastalim posljedicama. 3. maja ćemo znati na čemu smo

"Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome koliko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vrijeme je jednom da se kaže tačno, a to samo mogu ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali jedno sanitetsko vozilo. Poginuo je jedan vojnik - Tomović Zdravko iz Han Pijeska, tri pukovnika - Sokić Miro, Radulović dr. Budimir i Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik - Jovanić Boško, i jedna žena, muslimanka, Šuko Nurmela, koja je došla iz Zagreba sa tom komandom, i ona je rekla: "Ja neću nikakvu drugu vojsku, ja idem sa mojom vojskom, pa neka poginem". Znači, šest osoba je stradalo - od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, već ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke je nešto najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to objelodanim. "Novosti" nisu smjele, "Politika" - ma ni govora. "Televizija Srbije" - ma ni govora. "Radio Beograd" - ma kakvi. Do dan-danas". Tako je prije devet godina za Radio Slobodna Evropa događaje u Dobrovoljačkoj ulici od 3. maja 1992. opisao nekadašnji komandant sarajevske Vojne oblasti JNA general Milutin Kukaknjac. Nakon što ga je zvanični Beograd smijenio i poslao u penziju, a polovinom maja '92. na njegovo mjesto imenovao zločinca iz Kalinovika Ratka Mladića, Kukanjac je nestao iz javnog života. Do svoje smrt 2002. životario je u Srbiji koja mu nikada nije oprostila što 2. i 3. maja 1992. godine nije izvršio naredbu vrhovne komande i oružjem zauzeo Sarajevo.

KukanjacJNA NI MRAVA NE BI ZGAZILA

Kukanjac je autor i one čuvene izjave da „JNA ni mrava ne bi zgazila“ dok su padinske sarajevske mahale razarane minobacačkim granatama njegove vojske. Kukanjac je komandovao i hapšenjem Alije Izetbegovića, njegove kćerke Sabine, Zlatka Lugumdžije i Dinčeta Imamovića na sarajevskom aerodromu, što je predstavljalo uvod u državni udar i okupaciju institucija Bosne i Hercegovine. Kukanjac je po komandnoj odgovornosti najzaslužniji i za provedbu zločinačkog Plana RAM prema kojem su na brdima oko Sarajeva mjesecima prije agresije na našu zemlju ukopani tenkovi, topovi i mitraljezi JNA iz kojih će se pune tri i po godine ubijati sve što se kreće po gradu... I to je samo dio „zasluga“ koje historija pripisuje Kukanjcu, no bez obzira na logističku pripremu rata Kukanjac, kako rekosmo, nije izvršio glavni zadatak i zbog toga je morao otići.

RAZVUCI IM PAMET NJIHOVU I TUCI VELUŠIĆE

27. maja 1992. prvi put ćemo se uvjeriti kako komanduje Kukanjčev nasljednik. Sjećate se sigurno onih Mladićevih naredbi kada u slušalicu poziva na „razvlačenje pameti“ i granatiranje „Velušića jer tamo nema srpskog življa mnogo“. Tri godine kasnije svoj zločinački ratni put Mladić će okončati genocidom u Srebrenici. Danas i on živi u Srbiji. Kao svojevremeno Kukanjca, ni Mladića danas nema u javnosti. Niko mu ne traži intervjue, a odnedavno ne podiže ni penziju zarađenu u vojsci predsjednika Borisa Tadića. Svakodnevno tek viđa vojne bezbjednjake zadužene za njegovu potpunu sigurnost. No vratimo se na žrtve iz Dobrovoljačke. Kukanjac je, dakle, tvrdio da je tog 3. maja ubijeno šest osoba. I treba mu vjerovati. Vlast u Sarajevu je za osamanest godina morala (ako to već nije željela) rasvijetliti sve okolnosti zbog šest ubistava iz JNA kolone počinjenih tog dana. Nakon što ovdašnje pravosudne institucije nisu obavile svoj zadatak i u haos koji je vladao 3. maja '92. nisu uvele kakav-takav red i elemente pravne države, na scenu je stupila beogradsko-banjalučka propaganda zbog koje danas u londonskom kućnom pritvoru Ejup Ganić čeka na „konačno rješenje“. Argumenti koji se sada potežu, od haških odluka do pravedne borbe za odbranu glavnog grada i države Bosne i hercegovine, očigledno ne piju vode. Negatori genocida u Srebrenici predvođeni Miloradom Dodikom od Dobrovoljačke žele napraviti novi mitomanski kosovski boj u kojem je „od tuđinske ruke stradalo na stotine srpskih boraca i civila“. Dobrovoljačka je tako postala nova hridina na koju su se nasukali svi bosanskohercegovački nacionalizmi i politički motivirana mržnja.

SAMO DA RATA NE BUDE

Pričao mi je ovih dana jedan ugledni sarajevski policajac da se na vojnim i policijskim akademijama nauči kako nema dobrih i loših odluka, već da se njihov kvalitet određuje na osnovu posljedica koje te odluke proizvedu. Tako nekako treba posmatrati i zahtjev Gradske uprave Sarajeva kantonalnoj policiji o zabrani prethodno najavljenog i odobrenog skupa u Dobrovoljačkoj. Argumenti gradonačelnika Alije Behmena (a posebno onaj o pokušaju promjene karaktera rata u Sarajevu) su uglavnom ispravni i razumno utemeljeni. Uostalom, prije desetak dana smo se pred sjedištem Vlade FBiH uvjerili koliko je tanka linija između masovnog nasilja i najavljenih mirnih protesta. Međutim, bojim se da će bez obzira na konačnu odluku kantonalnog MUP-a u Dobrovoljačku 3. maja ipak doći svi oni koji su to i namjeravali da urade. Da sve bude gore, najava zabrane će na ovo mjesto dovesti i one koji tamo sigurno nisu planirali biti. To se prije svih odnosi na čelnike SNSD-a. U inat Dodikovoj politizaciji čitavog slučaja sa druge strane „linije“ će biti građani Sarajeva, žrtve opsade, rodbina poginulih Sarajlija, a moguće i branioci našeg grada koji su na tom mjestu blokirali kolonu JNA prije osamnaest godina. Treba li više razloga za zabrinutost?

Kako reče moj policijski sagovonik-nema dobrih i loših odluka već se one mjere nastalim posljedicama. 3. maja ćemo znati na čemu smo.

 

 

SAMIR ŠESTAN: Hard core porno Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, pretendent za bošnjačkog führera optužio je „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov „marš na Berlin“ i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima. Nova epizoda lutkarskog pozorišta se, dakle, s nestrpljenjem očekuje, i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu

Društvo permanentne nacionalne revolucije, u sučeljavanju sa socijalnim problemima, prije će završiti u nacional-socijalizmu nego što će odbaciti nacionalizam i karakter revolucije promijeniti u socijalni.

KING KONG U ZEMLJI ČUDA ili MARIONETA JE... MARIONETA JE... MARIONETA

Predstava lutkarskog pozorišta „Domobran“ izvedena, ovih dana, na platou ispred zgrade Vlade FBiH u Sarajevu, završila je demoliranjem i paljenjem dijela scenografije, što je, od na avangardnu umjetnost nenaviklih gledalaca, dočekano sa nerazumijevanjem.

Zanimljivost ovog umjetničkog djela je i u tome što su u njemu glavne uloge igrali jedna zgrada (koja svojom funkcijom i izgledom, koji izaziva bol kod estetski zahtjevnijih pojedinaca, simbolizira ovdašnju vlast) i masa zombija, usmjeravanih od voodu sveštenika King Kongovog Dnevnog urlika i proroka Bolje Budućnosti.

Gledaoci su ostali uskraćeni za pojavljivanje nekih marioneta, čije je učešće očekivano, što zbog njihove zauzetosti drugim ulogama (Premijer Federacije je, npr. glumio da je bolestan, Gavrilo Grahovac da je živ, a Zahid Crnkić da je ministar), što zbog njihove nezainteresovanosti za uloge negativaca, javni linč i karnevalsko spaljivanje, koji su im bili namjenjeni.

Zanimljivost je i da su režiseri ove, vrlo gledane, komedije s blago tragičnim epilogom, skromno odbili prihvatiti zasluge za upriličeni hepening, koji je pokazao da je moguće i domaćim snagama napraviti programe koji će svojom zanimljivošću nadmašiti i reality show-ove i latinoameričke sapunice.

I čovjekolika bića u vladajućoj koaliciji i King Kong, sa vrha svog sarajevskog Empire State Buildig-a, zasluge, velikodušno, prepuštaju jedni drugima, mada se, neosporno, radi o kolektivnom djelu, koje, bez maksimalnog doprinosa svih aktera u njegovoj kreaciji, nikad ne bi zasijalo punim sjajem. I gledalištvu, željnom senzacija, priuštilo takav užitak.

TANZ HITLER, TANZ MUSOLINI ili INCESTUOZNI SADO-MAZOHIZAM

Nastavak se s nestrpljenjem očekuje i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu. Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, naime, pretendent za bošnjačkog führera optužio je, kao odgovorne, „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov marš na Berlin i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima.

Ostali... se, manje-više prave blesavi. Ne želeći se upuštati u odnos između majke Partije i njenog nezahvalnog odrođenog sina Utamanitelja. Koji se polako, iz porodične komedije, seli u žanr hard core pornografije, s incestuoznim sado-mazohističkim perverzijama, koje, kod takvim sadržajima nesklone publike, izazivaju nagon na povraćanje.

Inače, pažnje je vrijedna i dirljiva zabrinutost medija (koji uvijek prepoznaju šta je u onome što se oko njih dešava najbitnije) za stanje glavne glumice u odigranoj predstavi – zgrade Vlade, jer su oštećena na njoj tolika da su uporediva samo sa štetom koju je svojevremeno u Južnoj Koreji prouzročila razularena skupina štićenika lokalnog obdaništa i njeno renoviranje će možda koštati čak koliko ukupni mjesečni izdaci za mobilne telefone, toalet papir i naknade za, od mozga i morala, odvojeni život članova Vlade.

Stanovitu zbunjenost i dezorijentisanost gledalaca, odraslih na socrealističkoj umjetnosti (s koje su prešli na realkapitalističke sapunice manje više identičnog intelektualnog nivoa i zahtjevnosti) u kojoj se jasno zna ko je pozitivac a ko negativac u priči, izazvala je činjenica da u djelu, koje smo imali priliku odgledati, pozitivca nije bilo ni na vidiku. Pa čak ni među brojnim pozorišnim kritičarima, i glumcima i režiserima drugih predstava, koji su nakon odgledanog komada, našli za shodno da prokomentarišu viđeno.

KRITIČARSKE PIČKE ili KAD I KRVNIH ZRNACA ZAFALI

Osim onih koji su se opredjeljivali prema ideološkoj liniji, ostali su, vodeći računa o tome da bi u nekom od sljedećih nastavaka odgledane predstave, neki od rekvizita mogao s pozornice zalutati u publiku i završiti u njihovoj glavi ili da bi i sami, neželjeno, mogli postati dio predstave, pažljivo dozirali kritiku i birali riječi.

Sudija nije muško“, reklo bi se gender nekorektnim rječnikom. Što se prije svega odnosi na ocvalu gospođicu Crvenkapicu, čiji komentari viđenog umjetničkog djela odražavaju glavni razlog njenog usjedjeličkog statusa – jebala bi se a da joj ne uđe.

Tako smo i došli do stupidne situacije da je generalni zaključak da je predstava bila dobro osmišljena ali je imala određenih manjkavosti u izvedbi i da su glumci bili odlični, samo što im je ponašanje na sceni bilo ni za kurac (???).

Na žalost, nije se našlo dovoljno odvažnih kritičara da konstatuju da su nam režiseri servirali, naprosto - pakleni šund. Ali bez Tarantina. Dakle, ne sa previše, nego sa premalo nasilja za jedan unutarmafijaški obračun (o čemu se u predstavi, ustvari radilo). I bez genijalnosti koja banalnost pretvara u umjetnost.

Radi se, dakle, o najobičnijem smeću. Po svim aspektima. Osim što je bilo zabavno gledati kako se simbiotski organizmi koji, već desetljeće i po, zajedničkim snagama piju krv kompletnom društvu, sad kad društvo pokazuje simptome ozbiljne anemije, okreću jedni protiv drugih u borbi oko ono malo preostalih rezervi i najavljenih pošiljki iz inozemstva.

 

 

(zurnal.info)

 

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kolači od blata

Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti

Haiti je, ako se sjećamo, prva država crnih robova koja je uspostavila nezavisnost. Haićani su, naime, ozbiljno shvatili vrijednosti Francuske buržoaske revolucije. Stoga su oni u ime slobode, jednakosti i bratstva podigli ustanak, koji je doveo do toga da se Haiti oslobodi robovlasnika i 1804. proglasi nezavisnost.

Kada već pominjemo 1789... primijetimo ovdje da demokratski poredak, koji treba da ne samo onemogući, nego i obesmisli sve buduće revolucije, nije uspostavljen na demokratski način, nego upravo suprotno: krvavim revolucijama.

Avaj... sloboda je skupa, i najčešće se na nju plaća visok porez na luksuz. Kada je, nakon što su jakobinci proglasili aboliciju za sve francuske kolonije, delegacija sa Haitija posjetila Pariz, u Narodnoj skupštini su dočekani sa oduševljenjem, kao jednaki među jednakima.

Napoleon Bonaparta će, međutim, poslati vojsku na Haiti, ne bi li zemlju vratio pod punu francusku kontrolu. Borba je nastavljena i nakon Napoleona: pod prijetnjom oružja, Haiti je 1825. pristao da Francusku obešteti za gubitak robova. U to ime robovi su svojim bivšim vlasnicima imali platiti 150 miliona franaka. Taj iznos će kasnije, plemenito, biti smanjen na 90 miliona. Dug na ime slobode konstantno će biti kamen o vratu Haitiju: krajem 19. vijeka, iznos koji je ta zemlja plaćala Francuskoj iznosio je 80% državnog godišnjeg budžeta.

Godine 2004., haićanski vladar i vođa pokreta Lavalas, Jean-Baptiste Aristide uputio je Francuskoj zahtjev da se Haitiju vrati novac koji je ta zemlja platila na ime obeštećenja za gubitak robova. Zahtjev je odbijen. To, podrazumijeva se, nije izazvalo zgražavanja javnosti, kakvo je izazvao George W. Bush, kada je, nakon rukovanja sa žrtvama zemljotresa na Haitiju, sa gađenjem obrisao ruke o Clintona (koji je 1994. na Haiti, pod firmom Operation Uphold Democracy na Haiti poslao američke trupe). Time nas je Bush još jednom podsjetio zašto smo ga tako strastveno mrzili: zato što neprekidno očiglednim čini hipokriziju zapadnih demokratija. Humanitarne vojne intervencije kojima se svrgavaju nedemokratski režimi i nakon kojih u oslobođenim zemljama procvjeta hiljadu cvjetova ljudskih prava i tržišne ekonomije uspio je prikazati kao golo nasilje u ime nafte i hegemonije. Našu brigu i pomoć za Haiti uspio je prikazati kao čin sućuti koji nam je moguć samo uz najveće gađenje prema stradalima, čija nas nesreća istinski rastužuje, sve dok sa njima ne moramo ostvariti bliski kontakt.

Kada je zemljotres pogodio Haiti i njegovom narodu zatrebala naša pomoć, sve je došlo na svoje mjesto: oni su jadni, a mi se osjećamo dobro zato što im možemo pomoći. A zašto im, umjesto humanitarne pomoći i, ne vratiti njihove pare, kojima su isplatili bivše robovlasnike? Zašto im, umjesto što im se uplaćuje prihod od prodaje pjesama rok zvijezda, ne ukinuti kamate na kredite koje isplaćuju onima koji ih i danas drže u dužničkom ropstvu? Ali kome bismo tada davali charity, čija nesreća bi tada bila povod za spontane izlive naše humanosti?

Aristide, koji je očito imao običaj da postavlja besmislene i besprizorne zahtjeve, emigrirao je nakon što je narod spontano, finansiran novcem SAD-a, digao ustanak protiv njegove vladavine koja je, pogađate li, bila obilježena korupcijom, nasiljem nad medijima i nedemokratskim političkim praksama.

U januaru 2008. AP je objavio tekst Poor Haitians resort to eating dirt Jonathana M. Katza. Iz njega saznajemo da su cijene hrane na Haitiju tako visoke, da ljudi kolače prave od – blata. Kamioni na tržnice donose zemlju (ne bilo kakvu, nego zemlju punu kalcija, dobru za trudnice i djecu): količina ljekovitog blata dovoljna za izradu 100 kolača košta pet dolara. Vrijedne domaćice ove organske kolače prirodno suše na suncu, potom prodaju na ulicama.

Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti. Kako kaže Luis Sala Molins, Evropski filozofi Prosvjetiteljstva bili su protiv ropstva, osim tamo gdje je ropstvo zaista postojalo. Kada su francuski vojnici stigli na Haiti da pripitome pobunjene robove, na bojno polje su kročili očekujući da nasuprot sebe vide divljake koji izvode plemenske plesove. Umjesto toga, ljudi koji su stali pred francuske bajonete pjevali su La Marseillaise. Vojnici revolucije su čuli melodiju revolucije: njihovom vlastitom pjesmom slobode crni su se ljudi borili za slobodu od njih.

Onda je odjeknuo prvi plotun.

(zurnal.info)


EMIR SULJAGIĆ: Dodikova komisija za prikrivanje zločina Četiri godine kasnije, Milorad Dodik vjeruje da može nekažnjeno iznova ubijati ljude jednom već ubijene prije petnaest godina

Poricanje zločina u Bosni i Hercegovini je uvijek poziv na nasilje. Jučerašnja odluka Milorada Dodika da sistematski i na institucionalnom nivou započne kampanju poricanja srebreničkog pokolja predstavlja otvoreni poziv na rat. Dodikova odluka – kao da se još neko tu pita – je najozbiljniji test za onaj dio političke scene u ovoj zemlji koji sebi voli tepati da je „međunarodna zajednica“ od kraja rata naovamo. Ulozi nikada nisu bili veći. Jasno je da Dodik spaljuje mostove iza sebe. Ostao je sam i eskalacija nasilja je jedino što mu preostaje.

BEZGLAVO INSISTIRANJE

Poslije Dodikove odluke jasno je još nešto: problem s Harisom Silajdžićem nije u tome što je Bošnjacima obećao ukidanje Republike Srpske, nego što ih je slagao. Protekle četiri godine – majstorski ukradene od naroda kojem su već otete decenije – postalo je jasno da on to nije u stanju, ne zna, ne umije isporučiti ili zapravo za to nikada nije bio ni zainteresovan. Gora od toga – Silajdžić nije prvi kojem su Bošnjaci povjerovali na riječ – samo je činjenica da je njegova kratkovida i glupava politika kompromitovala ukidanje Republike Srpske kao legitiman politički zahtjev u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Bezglavo insistiranje na ukidanju, bez jasne strategije, bez dosljednih mjera koje bi demonstrirale postojanje plana nanijelo je najteži mogući udarac nekoj budućoj borbi za uklanjanje Republike Srpske iz političko-teritorijalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine. Podsjećanja radi, Silajdžić kao član Predsjedništva BiH nije usamljen na vrhu piramide vlasti, on je i predsjednik Stranke za BiH koja, kao klijentielistička organizacija u svim vladajućim koalicijama, ima pristup moći, vlasti i resursima.

Ali, to nije sve. Zato što je njegova kampanja došla sa wannabe sekularnog desnog centra u javnoj percepciji skoro da više nije moguće biti lijevo od centra, biti antifašista drugim riječima, i zalagati se za ukidanje Republike Srpske.

Na uskoj i isključivoj političkoj platformi, Silajdžić je iz te borbe isključio stotine hiljada ljudi kojima pitanje postojanja Republike Srpske nije akademsko, nego egzistencijalno, životno i svakodnevno. Istinski i poražavajući rezultat njegove politike je što pravo Republike Srpske na postojanje nikada nije bilo bliže javnom, kako domaćem, tako i međunarodnom priznanju.

UBIJANJE IZNOVA

Ako je Milorad Dodik bio u nečemu uspješan, onda je to što je serijom ultimatuma i ucjena, neutemeljenim prijetnjama nasiljem – jer, ko još vjeruje u to nakon što je JNA umrla, a Slobodan Milošević se raspao – iznudio još uvijek neizrečeno, ali u javnom diskursu prisutno pravo Republike Srpske na postojanje. Malo šta tako riječito govori o tome kao očigledan stid funkcionera Naše Stranke Srđana Dizdarevića zbog Silajdžićeve reakcije u Mostaru na lažno pružanje ruke Borisa Tadića Bosni i Hercegovini i žurba Sulejmana Tihića da u intervjuu Glasu Srpske Tadiću pokaže da je on, za razliku od Silajdžića, „kooperativni Bošnjak“. Najpogubnija, pak, posljedica Silajdžićevog politikanstva je u tome što je preuzimajući politički monopol na taj zahtjev diskreditovao borbu protiv utjelovljene i unebovapijuće nepravde koja je u korijenu svih nepravdi u ovoj zemlji.

I što četiri godine kasnije, Milorad Dodik vjeruje da može nekažnjeno iznova ubijati ljude jednom već ubijene prije petnaest godina. U potpunoj tišini kao što je to činio Ratko Mladić. Ali, ovaj put neće moći: sada znamo da Republika Srpska i Srebrenica ne mogu koegzistirati. I da je za rat potrebno samo jedno.

EKSKLUZIVNO! BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Sporazum o predizbornom savezu SNSD i HDZ BiH

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Zahvaljujući informacijama do kojih je došao naš kolumnista objavljujemo cjelovit/potpun tekst povjesnog/istorijskog (kakvog bi drugo) sporazuma iz Graza

 

ČOVIĆ I TADIĆ: Ljubav ne poznaje granice (nije fotomontaža)

Saopćenje/Priopćenje

Odlučni da sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica-hrvatske i srpske u „dejtonskoj tvorevini Bosni i Hercegovini“ riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom, predstavnici HDZ BiH i SNSD (u prisustvu predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića i nakon napuštanja konferencije od strane člana Predsjedništva „dejtonske tvorevine Bosne i Hercegovine“ Harisa Silajdžića) utvrdili su da u odnosu na radnu mapu o razgraničenju postoje nesuglasnosti u sljedećim slučajevima.

  1. U gradu Mostaru srpska strana smatra da granicu predstavlja rijeka Neretva, a hrvatska strana smatra da je cijeli grad Mostar u hrvatskoj nacionalnoj jedinici.

  2. Južno od Mostara hrvatska strana smatra da u hrvatsku nacionalnu jedinicu spada područje zauzeto ratom i oružjem 1993. godine. (u daljem tekstu Hrvatska Republika Herceg-Bosna), a Srpska strana smatra da je granica između hrvatske i srpske jedinice granica rijeke Neretve (Ratom i oružjem JNA zauzeta područja Istočne Hercegovine-Trebinje, Ljubinje, Gacko, Bileća...)

  3. Obje strane su suglasne da na narednim izborima glasači HDZ BiH na području Bosanske Posavine (Derventa, Srpski Brod, Srpski Šamac, Odžak, Orašje, Modriča...) glasaju za kandidatske liste SNSD. Obje strane su suglasne da na narednim izborima glasači SNSD-a na području Kupresa, Drvara i južno od Mostara glasaju za kandidatske liste HDZ BiH.

  4. Obje strane su odlučne ustrajati na principima usvojenim na posljednjoj konferenciji u organizaciji EU i SAD održane u Butmiru o „dejtonskoj tvorevini Bosni i Hercegovini“, te temeljem toga suglasne su da u određivanju spornih i drugih područja poštuju dogovorene kriterije za definiranje nacionalnih teritorija uz arbitražu OHR-a

  5. Ovim dogovorom prestaju razlozi za prekid rada OHR-a u „dejtonskoj tvorevini Bosni i Hercegovini“, te obje strane traže hitno produženje mandata Velentinu Inzku na pedeset godina. Inzistira se da se arbitražno razgraničenje izvrši u dogovorenom roku do 15. maja 2010. godine, odmah nakon zvaničnog raspisivanja izbora u „dejtonskoj tvorevini Bosni i Hercegovini“.

  6. Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane i političke sukobe između SNSD i HDZ BiH na cijelom teritoriju „dejtonske tvorevine Bosne i Hercegovine“.

 

 

 

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Ubice na vlasti

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom

 

Batko i vlast

Nedavno je, u Kini, otkriveno da je uprava jednog zoološkog vrta, u namjeri da prisvoji i međusobno podjeli što više sredstava namjenjenih za funkcionisanje te ustanove, životinjama smanjila obroke a onda ih i počela hraniti neadekvatnom hranom, pa su lavove i tigrove npr. umjesto govedinom i ovčetinom, hranili pilećim mesom, pa čak i kukuruzom. U prvi mah se činilo da je sve u redu i da je banda u upravi smislila savršen zločin, no,... životinje su odjednom počele ubrzano da gube na težini, a onda i da masovno umiru.

KOLATERALNE ŽRTVE KOLEKTIVNOG CUCLANJA

Nije poznato da li neko od upravitelja pomenutog zoološkog vrta ima rođaka na privremenom radu u Bosni i Hercegovini ili se radi o autentičnom lokalnom kineskom intelektualnom proizvodu, ali je sličnost sa ovdašnjim prilikama zapanjujuća.

Od devedesetih godina, do današnjih dana, upravitelji ovdašnjeg zoološkog vrta, u kome preovladava stoka sitnog zuba laka za kontrolu i razmještaj po torovima (uz stanovit broj šakala, hijena i pasa rata, te nešto čudom još preživjele rijetke divljači koja je, kao nesklona življenju u krdu, sistematski istrebljivana i pretvorena u ugroženu vrstu), otvoreno (a ne krijući, kao kineske im kolege) govore, da će njihova stada rađe pasti travu i jesti koru s drveća nego pristati da se odreknu kolektivnog sladostrasnog cuclanja nacionalističke kurčine. Odnosno (prevedeno na jezik za retardirane) – nego da njima, njihovim upraviteljima, nečeg zafali.

I jedu (i cuclaju), bogami! U pauzama prebiranja po kontejnerima, sive ekonomije, socijale, ganjanja šanse za bijeg iz zemlje i... umiranja.

Kao kolateralne žrtve pohlepe i bešćutnosti vlasti padaju penzioneri, koje se ubija sistematskim izgladnjivanjem, socijalno neosigurani i bez novca za plaćenje liječničkih usluga, koji umiru na pragu zdravstvenih ustanova, zalutali u minska polja, koji ginu jer je neko pokrao novac za deminiranje, mirni građani koje na ulici, u kafiću ili tramvaju likvidiraju ubice i teški psihijatrijski slučajevi, koje vlast, štedeći sredstva za njihov smještaj, pušta da se slobodno kreću među nama, bivši ratnici koji, suočeni s beznađem pred koje ih je stavila vlast, dižu ruku na sebe, teško oboljela djeca, koju se, po spartanski, ubija, neobezbjeđivanjem potrebne im liječničke pomoći,...

Ova vlast, dakle, ubija. Kao što je to, ovih dana, nakon gašenja još jednog mladog života, u afektu i očaju što su svi njegovi pokušaji da se taj život spasi propali, ustvrdio Almir Čehajić Batko. I to ubija iz koristoljublja. Ona će rađe povećavati svoje privilegije nego spašavati tuđe živote, rađe će se igrati političkih igara s ciljem zadržavanja moći u svojim rukama, produkovati društvene sukobe i dogovorne ratove, nego raditi na uspostavi funkcionalnog društvenog sistema u interesu svojih građana.

ČEKAJUĆI GODOA KOJI NE REŽI NEGO UJEDA

No, kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako, zapravo, nažalost, pogotovo u zemlji s bliskim ratnim iskustvom, nije nikakva vijest da vlast ubija svoje građane (zato valjda i nema ozbiljnih reakcija na svakodnevne primjere te pojave). Vijest bi bila da građani počnu uzvraćati istom mjerom.

No, na to ćemo se načekati. Kod nas je, naime, čak i režanje i lajanje ljudi na kerove na vlasti teško izvodivo i dogodivo. Jer se odmah pojavi gomila zaštitnika prava tih životinja. Interesno povezanih s njima na najrazličitije načine i suodgovornih za njihova zlodjela upravo u onom omjeru u kome ih brane od „lajanja“. Poput lokalne Brižit Bardo, koja (po uzoru na orginalnu, nehumanu desničarsku ludaču, koja je u opkoljeno Sarajevo slala hranu za pse lutalice, suosjećajući sa njihovom patnjom, pritom potpuno hladna za patnje ljudi), političke, vjerske i medijske moćnike štiti pričom o (ne)kulturi dijaloga i „govoru mržnje“ kritičkih, građanskih, antinacionalističkih medija i aktivista.

Na žalost, ne vjerujem u gandijevski otpor, inače bih Batka i njegovu humanističku filozofiju „širenja pozitivnih vibracija“ proglasio spasom za ovu zemlju. Jer su njegovi rezultati zaista vrijedni poštovanja.

A čini mi se i da i sam Batko, taj fanatični humanista, fascinantni glas onog najboljeg iz ovdašnjih naroda i tvorac teorije potrebe ignorisanja političara i svojevrsnog samoorganizovanja naroda, u sudaru sa kafkijanskim ludilom i neprobojnim zidovima koje mu na njegovom donkihotovskom putu razbacuje vlast, postaje svjestan da je zlo nemoguće ignorisati. I da se svo dobro ovog svijeta i čuda koje na trenutak postanu tako bliska, dohvatna, ostvariva, raspadnu udarajući od zidove bešćutnosti, licemjerstva, gluposti i neznanja političko-birokratskog aparata.

Ono što, pritom, izaziva istovremeni bijes i očaj je što kotači tog aparata, svi ti besprizorni ministri, poslanici, direktori, upravnici, službenici, i ostala gamad, vjeruju da su nevini. Kao nacistički čuvari logora oni samo „poštuju propise“. A po propisima „ništa se nije moglo uraditi“. Osim gledati kako djeca umiru? I trpati krvavi novac u svoje džepove?

SADA KAŽEM: DOSTA JE!

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja (i izrabljivanja) povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom.

Almir Čehajić Batko nam je, povezujući ljude s različitih prostora, ljude različitih nacija, religija, interesovanja, oko ideje pomoći čovjeku u nevolji, pokazao jedan drugi svijet, iza zla, mržnje, pohlepe, sebičnosti, bešćutnosti, zločina naših vlastodržaca i njihovih opslužilaca, koji ponekad toliko zagušuju javni prostor da pervertiraju realnost, predstavljajući sebe a ne nas kao njenu stvarnu mjeru.

Samoorganizovanje građana, međutim, u načelu, mora imati sasvim drugi cilj – ne da pokušava spasiti određene jedinke osuđene na smrt bešćutnošću vlasti (ili se baviti projektima od društvenog značaja, kojima bi se zapravo trebala baviti vlast, ali to ne radi), nego da vlast natjera da radi svoj posao, rješava probleme i odgovara za posljedice svog nerada i nesposobnosti. Ili da državu „oslobodi“ od vlasti koja to nije u stanju ili neće da radi.

No, nešto bi se zaista trebalo uraditi s tom pozitivnom energijom koju je Almir Čehajić Batko ponovo otkrio u ljudima. S tom vjerom u Čovjeka i Dobro, koju je probudio. On je uspio da dopre do ljudi. Što je problem s kojim, kubure i na kom (nažalost!) padaju nvo i pokreti koji pokušavaju organizovati građanski otpor neljudskoj vlasti. A ako je toliko ljudi spremno pomoći drugome u nevolji, zašto ne bi pomogli sebi?

Dobije li ova filozofija ikada i svoju militantnu verziju, svoje gerilsko krilo, koje bi rješavalo problem zidova (na jedini način na koji se taj problem može riješiti – njihovim razbijanjem), to bi moglo biti rješenje ovdašnjih problema. Tačnije, početak rješavanja.

Ali, može li se uspostaviti kontakt između „pozitivne energije“ Batkovog virtuelnog svijeta i... pokreta Dosta!, recimo? Mogu li Batkovi humanisti shvatiti da su njihovi pokušaji, koliko god visokomoralni, istovremeno i besmisleni, pa čak i kontraproduktivni, ako se zadrže na trenutnom nivou. Ako ne zarežu u kancerogeno tkivo i ne odstrane ga. Poput hirurga, za čije usluge skupljaju pare.

(zurnal.info)