Kolumne

ANDREJ NIKOLAIDIS: Islam, a ne problem

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema


U knjizi „Uspon Kine i slom svjetske kapitalističke ekonomije“ Li Minqi, kineski teoretičar Svjetskog sistema, podsjeća da je američka globalna hegemonija, koja je uspostavljena sredinom XX vijeka, počivala na novom globalnom dogovoru koji je uključivao važne ustupke radničkim klasama u najrazvijenijim zemljama i narodima u perifernim i poluperifernim državama. Međutim: pitanje svih pitanja svih društvenih sistema zasnovanih na eksploataciji velike većine od strane manjine glasi - kako spriječiti ujedinjenje i pobunu većine? Odgovor na to pitanje znamo: kapitalizam je taj problem riješio podjelom većine na “veći niži sloj i na manji srednji sloj”. Ključ stabilnosti sistema je srednji sloj. Jer srednji sloj je i eksploatator i eksploatisani. Omogućivši srednjem sloju pristup dijelu viška proizvoda, vladajuće elite korumpiraju i „isplaćuju potencijalno političko vođstvo eksploatisane većine“.

Taj srednji sloj smo – mi: pisci novinskih tekstova, profesori, marketinški stručnjaci, NVO funkcioneri, izdavači, manje-više priznati umjetnici, vlasnici lap-topova, malih evropskih i japanskih automobila za koje otplaćujemo kredit, radeći u svojim kancelarijama svoje loše plaćene poslove koji su ipak bolje plaćeni od onih koje rade ostaci proleterske klase koja nikada neće stići u raj nego, sve do tihog nestanka koji niko neće ni primijetiti, kolektivno baulja limbovima privatizovanog svijeta. Mi smo čuvari sistema nejednakosti.

Nosioci znanja

Isto rješenje primijenjeno je i na međudržavni sistem svjetske kapitalističke ekonomije: hegemoniju država koje prisvajaju najveći dio globalnog viška vrijednosti obezbjeđuju zemlje poluperiferije (ekvivalent srednjoj klasi), koje su eksploatisane, ali i eksploatišu zemlje periferije (ekvivalent pauperizovanim slojevima stanovništva u jednom društvu).

Minqi se poziva na Wallersteinov spisak zemalja poluperiferije današnjice. Već na prvi pogled očito je da taj spisak obuhvata ogromnu većinu svjetskog stanovništva. To se kosi s definicijom poluperiferije kao malog srednjeg sloja koji obezbjeđuje stabilnost svjetskog kapitalističkog sistema. Ključ stabilnosti ipak je bio u zemljama siromašne poluperiferije, poput Kine i Indije: te zemlje, združene sa sirotinjom periferije, obezbjeđivale su dovoljno veliku bazu za održavanje svjetske kapitalističke ekonomije.

Ali... Od 1975. naovamo, Kina i Indija bilježe veliki rast, i postaju dio uspješne, takozvane „poluperiferije koja-dobro-radi“. Sadašnja razlika u platama između najrazvijenijih zemalja i Kine izražava se omjerom 20:1, ali kako pregovaračka pozicija proletarijata jača, uskoro bi se taj odnos mogao promijeniti u 10:1, ili čak 5:1.Uz Latinsku Ameriku, Istočnu Evropu i Bliski Istok koji takođe bilježe rast, proizilazi da je samo manje od trećine svjetskog stanovništva preostala baza namijenjena brutalnom eksploatisanju: praktično samo Afrika.

Priče o brzom izlasku iz ekonomske krize su bajka: posljedice se mogu ublažiti, da bi se kasnije manifestovale na drugi način, ali uzroci krize su, kao što vidimo, sistemski. Azijski eksperti iz investicione banke Morgan Stanley ističu kako je „kineski višak radnika tri puta veći od radne snage u fabričkom sektoru OECD zemalja, što znači da on može apsorbovati svjetski fabrički sektor a da ne izazove veliku inflaciju plata. Mi smatramo da kineske cijene postaju globalne cijene“. Oni tvrde da će za većinu zemlja biti teško da nastave sa trošenjem bogatstva da bi se sačuvao neodrživo visoki životni standard.

Šta se dešava na relaciji periferija-poluperiferija kod nas? U Crnoj Gori, u kojoj živim, ne nedostaje „baze“ za eksploataciju: broj siromašnih se, naprotiv, povećava. U maloj zemlji živi čitava jedna unutrašnja Afrika. Ali nema Kine. Nestabilnost crnogorskog sistema potiče iz nepostojanja jake srednje klase, čuvara poretka. Slična stvar dešava se i u Bosni i Hercegovini – nestaju i posljednji tragovi srednje klase, što dakako nije jedini, ali ni najmanji problem ove zemlje.

U BiH, taj problem vladajuća klasa nastoji riješiti daljom feudalizacijom zemlje. U tom procesu, vladajuća se klasa ne oslanja na srednji sloj i javne intelektualce kao njegove ideologe, nego na kler - ne na ideologiju, nego na religiju kao ideologiju. Taj proces, prirodno, ma šta akteri pričali i ma koliko se u suprotno zaklinjali, ne vodi jačanju i jedinstvu države: vodi daljoj fragmentaciji – mnoštvu manjih teritorija koje kontrolišu vlastelini koji svojim blatnjavim selima hodaju u pratnji sveštenstva. Taj proces je agresivno antimoderan, politika se svodi na identitetsku, a demokratske procedure služe samo za spoljnu legitimaciju – u praksi, glasači na izborima samo potvrđuju nacionalnu i vjersku dogmu. Evropska unija, držeći BiH na distanci, aktivno pojačava te tendencije, umjesto da sužava prostor za ostvarenje tih vlastelinskih fantazija.

Problem „građanske“ Bosne i Hercegovine, osim toga što nema podršku zapada, jeste u tome što daleko veću podršku ima u „manjem srednjem sloju“, koji daljom feudalizacijom društva gubi privilegije i značaj. Njena prisutnost u medijima i javnom životu daleko je veća od stvarne prisutnosti u biračkom tijelu. To je tako zbog često javne prirode poslova koje mi iz „srednjeg sloja“ obavljamo – to, takođe, zna gadno zavarati i dovesti do krivih procjena o vlastitoj brojnosti i političkom uticaju koji je, pokazuje se iz izbora u izbore, daleko manji nego što vjerujemo dok čitamo novine pune mudrih ideja šta da se radi.

Veći niži sloj“ ostaje nedodirnut – eventualno može biti iznerviran – našom građanskom pričom o demokratskim procedurama i ljudskim pravima. Činjenica je da radnici koji svakodnevno ostaju bez posla u opljačkanim fabrikama ne mogu dobiti ni dio naše kolumnističke pažnje i zaštite, kakav su dobili napadnuti učesnici Queer festivala u Sarajevu. U zemlji koja svakim danom siromaši i u kojoj obrazovanje nije put do uspjeha, nego do biroa rada, prosvjetiteljske ideje i kult sumnje neminovno se povlače pred religijskim uvjerenjima. Figura profesora i javnog intelektualca povlači se pred figurom imama i seoskog sveštenika. „Nosioci znanja“ iscrpljuju se u javnim sukobima za kontrolu sve manje medijske teritorije.

Na kojoj strani je revolucija

Nedavno sam na Sajmu knjiga u Puli učestvovao na tribini na kojoj smo svi, kao, bili intelektualci i ljevičari, i svi smo, kao, bili zabrinuti zbog toga što su nam mase danas tako reakcionarne i radije slušaju sveštenike nego filozofe. Mi bismo radnike baš rado pozvali na ustanak, da rizikuju svoje živote za naše ideje, ali oni, jebiga, neće. Kao: ima ovdje poštene inteligencije, ali nam baza ne valja. Na kraju smo se složili da će sljedeća revolucija, bude li je uopšte, prije biti desna nego lijeva.

Današnja je naša ljevica, hoću reći, temeljno samozaljubljena i malograđanska, a iza brojnih poziva na jednakost često se kriju grupe privilegovanih koji shvataju da će sve teže biti održati privilegije. K tome, bazična pozicija ljevičara danas može se objasniti ovako: vrlo dobro znam šta oni rade, ali ne znam šta ja da radim? Naša građanska ljevica trijumfuje na polju deskripcije, samo da bi do nogu bila poražena na polju preskripcije.

New York Times je 16. aprila 2009. objavio tekst pod naslovom „Taliban exploit class rifts to gain ground in Pakistan“. Iz tog smo teksta imali priliku saznati da su talibani, kada su preuzeli kontrolu nad dolinom Swat u Pakistanu, izazvali „klasni revolt i pobunu seljaka bez zemlje protiv male grupe zemljoposjednika za koje su radili“. Pokazalo se da su talibani sklopili savez sa seljacima, i zajednički protjerali feudalce.

Podjela na „retrogradni islam“ i progresivnu „građansku“ demokratiju nije više od jeftine demagogije. Američka „progresivna“ demokratija saveznik je pakistanskih feudalaca, dok se talibani u Pakistanu pojavljuju kao oslobađajuća snaga koja napada feudalni poredak. To je, piše NYT, „dalo novu dimenziju pobuni i aktiviralo alarm koji upozorava na rizik za Pakistan, koji je ostao dominantno feudalna zemlja“. Mahboob Mahmood, pakistansko-američki odvjetnik i bivši školski drug Baracka Obame, izjavio je: „Narod Pakistana spreman je za revoluciju“. Militanti, pokazalo se, obećavaju ne samo islamske zakone, nego i ekonomsku redistribuciju. Naravno, demokrate ne propuštaju da istaknu kako islamski militanti ideju socijalne pravde koriste kao masku, samo da bi ostvarili svoje „retrogradne“ ciljeve. Pitanje od milion dolara glasi: ako talibani u Pakistanu „koriste“ ideju socijalne pravde da bi ostvarili svoj „pravi“ cilj, uspostavu islamske države, šta sprječava ljevicu da na nekom drugom mjestu „koristi“ islam da bi ostvarila svoj pravi cilj – socijalnu pravdu? Odgovor: to što je performativna ljevica u suštinskoj koaliciji sa onima koji će dozvoliti sve, osim ekonomske redistribucije.

Danas, islam je jedina ideja koja može pokrenuti Bošnjake, kao najveći narod u Bosni i Hercegovini.

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema: jer nema Bosne bez islama (kao što je nema ni bez hrišćanstva). Takvu su Bosnu zamislili Karadžić&Mladić: njihovo pregalaštvo Bosnu je obogatilo svježim mezarjem, a islam pretvorilo u prkosni stav preživjelih. Na koncu, Karadžić&Mladić su više muslimana stvorili, nego što su ih ubili.

Ako postoji ljevica u Bosni, i ako postoji nešto što je njen zadatak, onda je to pokušaj odgovora na pitanje: kako islam ne tretirati kao problem, nego kao dio rješenja bosanskog problema.

(zurnal.info)


SAMIR ŠESTAN: Božić Šerif Mubarek Olsun Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani“

Pretprazničnu atmosferu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji se zasad(!) još ne zove ni Reisograd ni Radončićevo, a bogami ni Grad sa dva tornja, ali mu zato nadimak što mu ga je dao vodeći traktorist iz Laktaša, sve više odgovara, uveličao je prigodan vatromet nacional-šovinizma, u organizaciji bošnjačko-muslimanskog medijskog i političkog podzemlja (jel to ispravan termin za dno dna?).

POVRATAK U BOLJENEDOŽIVITTAKVU BUDUĆNOST

Samozvana dnevna novina, koju neki zovu sredstvom za iznuđivanje reketa, drugi medijskim siledžijom, treći bejzbol palicom, kojom njen vlasnik lomi kosti svakom ko mu se usudi suprotstaviti, a četvrti omiljenim bošnjačkim toalet papirom (ali ni na jedne, ni druge, ni treće, ni četvrte, se ne obazirite, jer su svi oni zapravo stali u potpisnika ovog teksta, čije su konstrukcije tek klasičan govor mržnje – bar tako tvrdi Plavuša iz viceva o Avazu i Glasu Srpske), pokazala je svu raskoš svog nacional-šovinističkog talenta. I spremnost da za potrebe gazdine političke karijere daju novi smisao izrazu „medijski rat“.

Procjenjujući da je ovo pravi trenutak za sveopšti pičvajz, Gazda je privatnom zvjerinjaku, koga drži u svom falusoidnom (zlatnom?) kavezu i na kratkoj uzici, naložio da iz faze umjetničkog pljuvanja po ljudima i kreativnog nasilja, putem stvaranja simpatičnih pričica o smrdljivim i pijanim novinarima koji naokolo siluju, genetski su lopovi, mrze Bošnjake i islamofobi su, a u slobodno vrijeme, sa liderom opozicije, koji im je gazda, spremaju državni udar, pređu na frontalni rat svim sredstvima. Uključujući i fizičku silu. („A ni oružani sukobi nisu isključeni“, rekao bi Blaženopočivši, koga su Amerikanci, koji nisu imali sreće da im za vratom jašu kvazi-nvo glupače, zvali Balkanskim kasapinom).

I tako je Avaz, poslušno kao svako pseto, na Gazdin mig, nasrnuo na Federalnu televiziju, čija dosljedna antinacionalistička i antimafijaška politika stoji kao jedina ozbiljna prepreka bošnjačkom izbornom remakeu njemačkog zajeba iz 1932. Ili republičkosrpskog iz 2006.

Zubi Gazdine zvijeri zabili su se najprije u zbunjenu krhku urednicu Televizije, koja se, nećete vjerovati (priznajem da sam i sam zatečen), usudila ne biti Bošnjakinja i muslimanka. Što se u Gazdinoj viziji Teherana, ima najstrože kazniti. Za početak javnim bičevanjem na stranicama njegovih tzv. novina.

PRVORAZREDNI RASISTIČKI IDIOTI

Avaz, odnosno njegov Gazda (jer Avaz jeste Gazda, kao što Gazda jeste Toranj – pa, to, hajde da se zadržimo na duhu aktuelnih praznika, dođe kao Bošnjačko sveto trojstvo: Gazda, Toranj i Dnevni Avaz), glavnu i odgovornu urednicu Federalne televizije, pretvarajući je u ultimativno zlo, dovodi u kontekst „ostavljanja pola miliona ljudi bez hljeba“ i „ponižavanja naroda i boraca, a – naročito(!) Bošnjaka!“, te transparentno stajanje iza nesposobne vlasti“ radi - „sakrivanja svog nacionalistički motiviranog djelovanja“ („čak možda“).

Monstrum koga je vlast stvorila (tačnije vladajuća bošnjačka partija, a još tačnije njen liberalni & velikodušni makro, koji je, zalažući se za legalizaciju prostitucije, iz džepova izvukao dvije vreće bez dna, za bošnjačku sirotinju friško doniranih novčanica, i uručio ih Utamanitelju, s riječima: „Postoje pošteni novinari i novinari prostitutke. A nije sramota raditi za neku stranku.“) i koji je bio uz bukvalno svaku vlast koja je vladala ovom zemljom od stvaranja do danas (sve dok njegovo mijenjanje dresova i odstrjel bivših partnera nisu došli do tačke definisane izrekom: „Možete varati sve ljude neko vrijeme i možete varati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme“), optužuje nekoga za „transparentno stajanje iza vlasti“? Pa licemjerje je nedovoljno ozbiljan pojam za karakterizaciju ove pojave.

Projeciranjem na druge vlastitih karakternih i svjetonazornih gadosti, Avaz-Radončić-Toranj (Onaj Koji Sve Vidi, Sve Čuje i Sve Zna), otkriva antibošnjačku zavjeru na federalnoj televiziji: „Bošnjaci su u toj medijskoj kući kadrovski svedeni na trećerazredni narod“, što „dodatno otkriva suštinu udaraca na Avaz koji pokušava zadati glavna urednica FTV“.

Miomirisni smrad dodikovskog rasizma, zapahnuo nas je iz tjelesnih otvora bošnjačkog medijskog Boga i Batine, otkrivajući nam da u Bosni i Hercegovini (da ne idemo dalje) postoje prvorazredni, drugorazredni i trećerazredni narodi (i to među konstitutivnim! – jer „ostali“ nisu ni nižerazredni, oni jednostavno u projekcijama rasista ne postoje). I sugerišući da se zna ko je u Federaciji (i Teheranu) drugorazredni i trećerazredni, a ko prvorazredni narod. I da tako treba biti i na pripadajućoj joj Televiziji.

Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani.“

AVAZ ZNA!

Fokusirajući svoj javni napad na Federalnu televiziju ne na direktora Televizije, koji je Bošnjak, nego na urednicu, koja pripada nekom od, za Avaz, nižerazrednih naroda, i optužujući je za nacionalizam, Avaz, računa da će naslov „Urednica mrzi Avaz“, usljed njegovog i Gazdinog stalnog samoproglašavanja zaštitnicima Bošnjaka-muslimana, biti, od njihove publike, isčitan kao „Urednica FTV-a mrzi Bošnjake i muslimane“. Što je, nakon višemjesečnih optužbi urednika i novinara magazina „60 minuta“ za islamofobiju, čini novim licem sa optužnice, na u Avazu neprekidno raspisanom konkursu za odstrjel nacionalno i vjerski nepodobnih osoba.

Još jedna cigla u zidu projekta „U svojoj vjeri, na svojoj zemlji“, koji podrazumijeva da oni koji nisu na „svojoj zemlji“ (što u tom kontekstu znači da im nacionalna grupacija na datom prostoru nije većinska) ima da ćute i slušaju, a ako već moraju nešto da pričaju, neka pričaju ono što nama većinskim nacistima godi, zamalterisana je podnošenjem tužbe s astronomskim odštetnim zahtjevom, protiv pomenute urednice FTV-a (koju je u srceparajućem i prepoznatljivo nepismenom pismu punom protivrječnosti potpisao Gazdin pravni tim) i Avazovim prijetnjama organizovanjem remakea miloševićevih jogurt revolucija, drito ispred bastiona antibošnjačke i antimuslimanske misli, u kome se neki pojedinci usuđuju baviti kriminalom i nemoralom realiziranih Bošnjaka.

Od SDS-ovih barikada i artiljerijskih projektila JNA nije bilo sličnog pokušaja da se silom uređuje program televizije na Alipašinom polju i njena nacionalna struktura. A ovaj dio države ne pamti ni dodikovske ultimatume da se problemi koje sam stvoriš rješavaju bilateralnim razgovorima, s ciljem iznuđivanja ustupaka, pod prijetnjom nasiljem.

Prošlogodišnje organizovanje homofobne histerije i fizičkog obračuna, u fašističkom divljanju po ulicama Sarajevu, sa učesnicima i posjetiocima Queer festivala, pokazuje se (kao što su neki od nas i tada upozoravali) tek kao svojevrsna vojna vježba Gazdine „teritorijalne odbrane“, odnosno, kao uvod u mnogo ozbiljnija dešavanja. (Da ne ponavljamo više onu: „Dođu da vode Židove...“)

U reakciji Avaza spominje se „Strah kvazirežimske urednice od nove političke stranke, koja već bilježi stotine hiljada pristalica“. Uz konstataciju nepotrebne skromnosti (zašto samo „stotine hiljada“, zašto ne „milioni“?) neko bi mogao da se zapita „Zašto bi bilo koga bilo strah od bilo koje partije, ako ona ima namjeru biti sastavni dio demokratskog političkog ustroja?“. No, pisac ovih redova nema nikakvu sumnju da Avaz zna nešto što mi ne znamo. I da je potpuno u pravu kad nas upozorava da treba da se bojimo „bolje budućnosti“ u interpretaciji njegovog gazde.

KAD ĆITA POKUŠAVA GLUMITI KING KONGA

Podsjetimo još jednom zaboravne – Gazda je taj koji je prvi počeo prebrojavati nacionalna krvna zrnca sudijama, a ne Traktorist. I koji je, protestvujući zbog sudskih presuda protiv njega, zahtjevao etničko čišćenje ovdašnjih sudova. On samo nije raspolagao dovoljnom moći da svoje misli pretvori u djela. Traktoristovo nekažnjeno rasističko divljanje i destruiranje pravnog sistema i države, otvorilo mu je oči i pokrenulo ga na akciju. Riječima legende sarajevske alternative S.H. Tene (SCH): „Sakupit ću jaliju / Stvorit ćemo partiju / Stvorit ćemo armiju / Ukinut anarhiju // Stavit ćemo ogradu / Zavest ćemo opsadu / Saveznike naći ćemo / Protivnike razbit ćemo // Ratno stanje uvest ćemo / Strah i teror sprovest ćemo / Pravit ćemo racije / Sve za dobro nacije // Vihorit će se zastave naše / Pjevat će se pjesme naše / Slavit će se pobjeda / Gorjeti će do neba“.

Uz neprikriveni nacionalšovinizam, u posljednje vrijeme učestalo Avazovo provociranje ksenofobije i podrška Reisovom pokušaju izazivanja fobije od islamofobije, u ovdašnjem većinskom stanovništvu, vode ka ponovnom utvrđivanju, vremenom i lupanjem klaustrofobičnih ovčica glavom o zid, dobrano destruiranog Tora i njegovim zatvaranjem, odnosno ostavljanjem samo male kapije kroz koju će u vanjski svijet izlaziti, i u ime ovčica i pasa koji ih čuvaju govoriti, samo Reis i Gazda.

Elem sve ovo možemo shvatiti i kao predizbornu poruka Gazde Avaza i lidera nove stranke jednog lica, na političkoj sceni BiH (kandidata za male diktatore s velikim apetitom nikad nestat), koja odslikava njegovu viziju bolje budućnosti koju nam sprema, dok zakačen za antenu svog tornja, kao njegov dalji rođak, posmatra grad ispod svojih nogu. Zamišljajući džunglu u koju ga ima namjeru pretvoriti.

Ja Tarzan, ti Džejn, a Ćita utemeljuje novine i izlazi na izbore.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Putuj Evropo... Ništa od teorije zavjere. Situacija je čista kao ulice Brisela u zimskom periodu. Vize bh. građanima nisu ukinute samo zato što je to tako željela i predano na izolaciji radila bosanskohercegovačka vlast

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

DRŽAVLJANIN SRBIJE-STANOVNIK EVROPE „Prva skupina od 50 građana u društvu potpredsednika Vlade Republike Srbije za europske integracije Božidara Đelića, simbolično je, minut iza ponoći, otputovala u Bruxelles i tako označila početak putovanja državljana Srbije u EU bez viza. Građani Srbije koji žele putovati u zemlje Europske Unije, to ubuduće mogu učiniti bez ograničenja, pošto je u subotu stupila na snagu odluka članica Unije o ukidanju viza. Srpski ministar inostranih poslova Vuk Jeremić i građani Subotice u ponoć su, simboličnim prelaskom prelaza Horgoš ka Mađarskoj, obeležili ukidanje viza. Istim povodom tokom prepodneva to su učinili i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić te srpska ministrica pravde Snežana Malović, a troje ministara je na granici dočekao mađarski ministar inostranih poslova Peter Balazs.“

DRŽAVLJANIN CRNE GORE-STANOVNIK EVROPE „Sporazum o viznoj liberalizaciji je i zvanično stupio na snagu. Građani Crne Gore od ponoći mogu bez viza putovati u zemlje šengen zone. U Aplikacionom centru u Podgorici, gdje su građani od oktobra 2007. godine mogli da podnose zahtjeve za izdavanja viza za putovanja u više zemalja EU, u petak je izdata posljednja "ulaznica" za ulazak u šengen zonu od ukupno 20.000 u posljednje dvije godine od kada je otvoren taj centar. Nacionalna-aviokompanija "Montenegro-erlajnz" u saradnji sa Vladom Crne Gore će 21. decembra organizovati besplatni let za Rim za 100 studenata, penzionera, poljoprivrednika i socijalno ugroženih učenika. Kompanija je smanjila cijene karata ka zemljama šengen zone i te tarife će važiti do kraja januara, što je povećalo interesovanje za letove ka evropskim destinacijama, poručili su iz Montenegro-erlajnza.Porastao je i broj zahtjeva za izdavanje novih, biometrijskih pasoša za 100%, saopšteno je iz Ministarstva unutrassnjih poslova Crne Gore. Crnogorski premijer Milo Đukanović ocijenio je da je ukidanje viza "najradosnija vijest" za Crnu Goru ove godine i dodao da će taj čin doprinijeti novom kvalitetu života građana.“

DRŽAVLJANIN MAKEDONIJE-STANOVNIK EVROPE "Европскиот шенгенски простор со 28 земји, петстотини милиони жители и територија од 4,3 милиони километри кавдратни е достапен за патување за македонските граѓани без визи. Со одлуката што ја донесе Советот на министрите за внатрешни работи и за правда на земјите-членки на ЕУ на крајот на ноември, граѓаните на Македонија се ослободуваат од вадење визи за краткорочен престој до 90 дена во рок од шест месеци, односно до 180 дена во рок од една година. Без визи ќе може да патуваат само лицата кои поседуваат биометриски патни исправи. За граѓаните со стари патни исправи ќе важат условите за олеснет визен режим односно ќе треба да приложат важечка шенген виза. Делегацијата на Европската комисија во Скопје пред стартот на безвизниот режим со цел за информирање на јавноста за условите на неговата примена подготви и дистрибуира лифлет со сите неопходни информации, кој е поставен и на нејзината веб-страница. Меѓу препораките на македонските граѓани им се сугерира да внимаваат при изборот на туристичката агенција со која ќе патуваат, да си обезбедат патничко и здравствено осигурување, а во случај на патување со сопствено возило да поседуваат меѓународна возачка дозвола и зелен картон за возилото. Од Мисијата потсетуваат дека сепак за подолг престој, студурање или работа во земјите од ЕУ ќе бидат потребни визи.Македонската Влада денеска организира бесплатен еднодневен излет во Париз за сто граѓани, селектирани по случаен избор на кои ќе бидат првите македонски државјани што ќе ги почувствуваат придобивките од патувањето без визи и европскиот дух.Тие се предводени од вицепремиерот за европски прашања Васко Наумовски и министерката за внатрешни работи Гордана Јанкулоска, придружувани од дваесетина најдобри студенти од државните и приватните универзитети во земјата и од група новинари.“

DRŽAVLJANIN BOSNE I HERCEGOVINE-STANOVNIK CRNE RUPE „Ukoliko bi se korupcija u BiH smanjila samo za 30 posto bruto društevni proizvod bio bi višestruko povećan, rečeno je danas na okruglom stolu o temi „Korupcija u BiH". Izvršni direktor Transparensi internešnela (TI) BiH Srđan Blagovčanin podsjetio je da je BiH najkorumpiranija zemlja u regionu, prema posljednjem istraživanju TI-a o stepenu percepcije korupcije, te da je zabrinjavajuće što se to direktno odražava i na ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.“
Ništa vjerodostojnije kao ove četiri agencijske vijesti koje sam neselektivno kopirao sa interneta (izvori: RTS, RTCG, RTMK, RTVBiH) ne opisuje stanje duha i tijela prosječnog Bosanca i običnog Hercegovca. U strahu da bi svako novo slovo nepovratno moglo pokvariti prvi efekat kod čitatelja portala Zurnal.info ( poniženog vlasnika pasoša/putovnice sa onim trokutom i karikaturalnim zvijezdama) ne mogu a da se ne sjetim one stare pjesme Đorđa Balaševića koju je vojvođanska lala posvetila onim koji su na razne načine najebali tokom „olovnih“ godina vladavine režima ratnog zločinca Slobodana Miloševića u Srbiji. Za razliku od Miloševićevog režima iz devedesetih godina prošlog stoljeća, mi ovdje, u Bosni i Hercegovini, kao, imamo demokratsku vlast verificiranu na izborima. Imamo stranog protektora u liku licemjernog birokrate Valentina Inzka. Imamo EUFOR i vlastitu vojsku. Na najvišem nivou smo usvojili evropski reformski kurs, a, kao, imamo i državu sa svim onim pripadajućim institucijama uključujući i pravosuđe- iz kojeg su, btw, ambasadori Vijeća za implementaciju mira nedavno protjerali strance. I u čemu je onda problem, zašto i mi nismo uskočili u isti voz za Evropu kao Makedonci, Crnogorci i Srbijanci? Znamo da i u Beogradu, baš kao i u Skopju, a o Podgorici da i ne pričamo, korupcija i kriminal ne zaostaju značajno za bosanskohercegovačkim. Ni u državnom, čisto ustavno-pravnom segmentu tri zemlje čiji državljani od danas slobodno putuju Evrpskom unijom ne stoje ubjedljivo bolje od nas. Recimo, vlast u Srbiji na teritoriju koji još samo ona smatra svojim vlasništvom šizofreno ne vidi nezavisnu državu priznatu od Amerike do Australije. Kod Makedonaca je neriješivi problem što su im od dobrosusjedskih, međudržavnih, još samo katatsrofalniji unutarnji, međunacionalni odnosi. O crnogorskom režimu i njegovoj upletenosti u razgranatu mrežu međunarodnog kriminala, skrušeno priznajem, ne vrijedi pisati. To najbolje znaju italijanski novinari i pokojni Ivo Pukanić.

I onda, kako to da su se svi nekako uspjeli izvući iz redova za vize? Svi osim nas. Islamski nastrojeni zagovornici teorije zavjere će reći da je to rezultat planetarne islamofobije nastale nakon 11. septembra. Ok, a kako onda u bezvizni režim uđoše Bošnjaci iz oba Sandžaka gdje živi više poštovaoca Bin Ladenovog lika i (zlo)djela nego na čitavom Balkanu? Baštinici pravoslavne teorije zavjere s bh. strane Drine će kazati kako je problem rezultat „vekovne zavere protiv srpskog nebeskog naroda, da je to kriv NATO, Clinton, Blair, islamski fundamentalizam...“ U redu bratko, a šta ćemo sa Šumadincima, od danas slobodnim Evropljanima od kojih su neki, vrlo moguće, pucali i po Sarajevu i po Vukovaru? Kao najmalobroniji narod u BiH Hrvati zapravo i nemaju problem sa putovanjem u EU. Sve njihove probleme sa putovnicama još davno je riješio dr. Franjo Tuđman, diktator koji je međunarodno izolirao Republiku Hrvatsku kako bi integrirao Hercegovinu u granice, zločinačkim umom, omeđene banovine.

Nema, dakle, ništa od teorije zavjere. Situacija je čista kao ulice Brisela u zimskom periodu. Vize bh. građanima nisu ukinute samo zato što je to tako željela i predano na izolaciji radila bosanskohercegovačka vlast šta god mi pod tim koherentnim pojmom podrazumijevali. Ta vlast je kriva zato što smo i zvanično postali pakaš Evrope. Oni i niko drugi, vjerujte i ne dajte mi lagati. Zato, olovke u ruke, notese u džepove, pa da se svakog narednog jutra upiše: Da, bh. vlast je kriva što sam ponižen i što me u EU smatraju smećem. A onda na prvim slijedećim izborima, pamet u glavu! Ako opet ostane isto,onda ništa. Radne vize u plave pasoše, bauštel, članstvo u BH fanaticosima i vozdra.

SAMIR ŠESTAN: Pod zastavom klerofašizma Bošnjačkim nacionalistima je sama ideja da na čelu Federalne vlade ili Parlamenta bude Hrvat ili Srbin, toliko strana, da s njom zbijaju šale ili plaše malu djecu pred izbore. Pritom se izbor Bošnjaka na ključna mjesta političkog odlučivanja i društvene moći pravda uvredom: „Mi samo na funkcije biramo najbolje ljude“

Da Milorada Dodika nema – trebalo bi ga izmisliti“, vjerovatno je zajednički, konsesualni zaključak svih bošnjačkih (a, bogami i hrvatskih, mada se u ovom tekstu nećemo baviti njima) nacionalista i kriminalaca na vlasti, i pridružnih im vjerskih i medijskih moćnika i javnih siledžija, te, mase nesposobnih neradnika i društvenih štetočina, koji u sjeni ovog manijaka s nedostatkom sposobnosti elementarne samokontrole, izvan fokusa interesa javnosti (zabavljene uvijek novim cirkuskim tačkama majstora za privlačenje pažnje i izazivanje najgorih emocija u čovjeku), žive svoje savršene živote. Slijedeći svog neprikosnovenog idola, kukavički, na sigurnoj udaljenosti, tek nakon što im on dobro utaba puteve i nakon što ih uvjeri da im ni od 10 puta ozbiljnijih poteza ne prijeti nikakva opasnost od međunarodne lavine.

SRAM GA BILO!“

Reakcija bošnjačkih političara, na zahtjev Visokog predstavnika za smjenom Predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, zbog narušavanja Ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda (jer se Bošnjaci nalaze na 3 od 6 funkcija za koje je Ustav propisao nacionalni limit od 2), konglomerat je nevjerovatnog bezobrazluka, notornog licemjerja, kopiranja Dodikovih „lanjskih“ poteza, društvenog štetočinstva, podrške projektima razvaljivanja države, šprdanja sa najvišim zakonskim aktom i temeljem države i zaštite ljudskih prava njenih građana i samoubistva sa zadrškom, u konačnici.

Poslanici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH iznenađeni su što je sa 7 godina zakašnjenja Visoki predstavnik Valentin Incko, baš u momentu kad Federacija BiH grca u problemima, dodao i novi zahtjev za smjenom predsjedavajućeg tog doma Safeta Softića.“, obavještava nas, ovih dana, bilten Stranke za Boljenedoživittakvu Budućnost.

Visokog predstavnika, dakle, parlamentarci optužuju da je 7 godina gledao kako oni krše Ustav a da ništa nije preduzeo. (???) Ludilo!

Već sam pisao o tome da je zamjena teza omiljeno sredstvo u borbi raznog društvenog smeća (političkog, vjerskog, medijskog, intelektualnog,...) protiv zagovornika pravne države i boraca protiv kleronacionalista. No ovo je, zaista, jedan od vrhunaca besramnosti u tom kontekstu (stavimo li i Visokog predstavnika, uz malo „fleksibilnosti“, u njega).

KUHINJSKA SO, SO ZA POSIPANJE PUTEVA I SO ZA SOLJENJE PAMETI

Ne samo da se aktuelnog Visokog predstavnika (koji na ovoj dužnosti nije ni punih 9 mjeseci) optužuje za dugogodišnje tolerisanje kršenja Ustava, čije je otklanjanje bila dužnost upravo onog koji ga je i kršio i ko sada Visokom predstavniku „soli pamet“ – vlasti Federacije BiH, nego se njegova odluka stavlja u kontekst Federalnog „grcanja u problemima“. Pri čemu se, logikom bića koja su upravo pala s Marsa, potpuno zanemaruje činjenica da Federacija grca u problemima, ne zbog Visokog predstavnika, nego zbog nesposobnosti vlasti, odnosno „nervoznog“ Parlamenta i Vlade koju je taj Parlament ufoteljio, a čiji su nerad, nekompetentnost i nesposobnost uporedivi samo sa njihovom gramzivošću i socijalnom neosjetljivošću (Podsjetimo, u trenutku najave finansijskog sloma Federacije, objave budžetskog deficita od preko 350 miliona maraka i očekivanja udara strašnog kriznog vala, poslanici su, umjesto razmatranja hitnih mjera za zaštitu ekonomije i građana, pogotovo onih najranjivijih i najsiromašnijih, po hitnom postupku – povećali svoje plate. I to astronomski. A onda ih, u uslovima sveopšte krize i nužnosti kresanja Budžeta, grčevito branili, dovodeći u pitanje čak i aranžman sa MMF-om i, istovremeno, krajnje licemjerno i vulgarno nemoralno, pričajući o potrebi štednje, smanjivali ili ukidali primanja i prava drugima, uključujući i invalide i druge socijalne kategorije.)

Radi se o parlamentu koga, već godinama, Centri civilnih inicijativa proglašavaju nejneefikasnijom institucijom vlasti u BiH. U kome dolazi kako ko i kada hoće, u kome pojedine poslanike niko nikad nije vidio na sjednici. Čiji procenat ispunjavanja obaveza govori da bi im za ispunjenje vlastitog četverogodišnjeg plana trebalo četvrt stoljeća.

I radi se o parlamentu koji nema nikakvu konzistentnu politiku, koji predstavlja stranačko lutkarsko pozorište, kukavički popušta pod pritiscima gomile, koga ne interesuje čak ni ekspoze premijera koga biraju, koji već godinama najuticajniji federalni medij pokušava staviti pod stranačku kontrolu i odbija osuditi čak i prijetnje smrću pojedinim novinarima, parlamentu koji protestvuje protiv izvještaja ombudsmana koji ga upozoravaju na kršenje ljudskih prava u entitetu (pa i od samog tog Parlamenta) i koji se, po potrebi, pretvara u advokata Islamske zajednice, radeći protiv interesa vlastitih građana.

A BOLNICA ZA MENTALNO POREMEĆENE NIGDJE

Sve navedeno, a i gomila drugih stvari, koje nećemo nabrajati, jer to nije tema ovog teksta, govori da je smjena Predsjedavajućeg Parlamenta FBiH krajnje logična. Ne radi se, dakle, samo o tome da ju je lakše sprovesti nego smjenu Premijera (koju je, u trenutnim odnosima na političkoj sceni, praktično nemoguće izvesti) i da je manje upitno od smjenjivanja Predsjednika Vrhovnog suda (što bi se moglo protumačiti kao atak na nezavisnost sudstva) nego je Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, kao čelni čovjek najvišeg zakonodavnog tijela u Federaciji najodgovornija osoba za katastrofalne rezultate Parlamenta i, posljedično, ukupno stanje u Federaciji, te, za eklatantno kršenje najvišeg zakonskog akta ovog dijela zemlje. I davno ga je trebalo smijeniti!

Igranje providne igre „Šta je starije – koka ili jaje?“, u cilju dokazivanja da je u formalnom smislu Predsjedavajući Parlamenta prvi koji se bira, iz „nacionalne kvote“, pa OHR ne može tražiti njegovu smjenu, osim što je „zaobilaženje istine“ (bazirano na činjenici da su nam zakonski akti pisani tako da ih svako može tumačiti kako mu odgovara), ukazuje i na nevjerovatnu drskost bošnjačkih nacionalista (koje, iz svojih razloga, podržavaju i huškaju i hrvatski). Koji na zahtjev Visokog predstavnika da se otkloni protivustavni nacionalni debalans i ponuđeno rješenje, reaguju idiotskim provociranjem i „objašnjavanjem“ („glupom Predstavniku“) kako je problem njihovog kršenja ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda mnogo širi i ozbiljniji, od konkretnog slučaja.

Perverzno se naslađujući nad činjenicom da im, nakon odluke OHR-a da se eutanazira, više niko ništa ne može, ma koliko štete pravili, oni, između redova, polumrtvom Visokom predstavniku poručuju da bi ako želi riješiti problem koji su oni napravili, po slovu Ustava morao preduzeti korake koji bi dodatno produbili krizu vlasti i destabilizovali zemlju (te je najbolje da ništa ne preduzima, jer bi oni mogli napraviti i mnogo veće sranje od aktuelnog).

Faktički, isčitavajući između redova, bošnjački politički predstavnici, iz nacionalističkog kružnog isječka, Visokom predstavniku prijete da ih ne dira ili će izvršiti samoubistvo. (???)

ŠUTANJE ZABORAVLJENIH ASOVA

Po istom rušilačkom principu ekstremne egocentričnosti i pohlepe, koja je svojevremeno, u raspravi o povećanju plata parlamentaraca i nemoralnosti tog čina i socijalnoj neosjetljivosti koja iz njega isijava, izrodila stav „Ako građani nemaju razumjevanja za nas, zašto bi mi imali razumijevanja za njih“, uspostavlja se „dirljivo“ zajedništvo u branjenju kastinskih interesa, pripadnika različitih stranaka i nacija, u Parlamentu FBiH, koji jednoglasno rezolutno odbijaju vlastitu odgovornost za nastalu situaciju i tu odgovornost nastoje locirati na polje van stranačkog uticaja - kriv je Vrhovni sud, na čiji sastav oni ne mogu neposredno uticati (a samim tim im je nebitan). I kriv je - Visoki predstavnik. Za sve!


Suludo jalijaško bošnjačko-nacionalističko pridruživanje cipelarenju grogiranog Visokog predstavnika, koji nema vremena doći sebi od udaraca koji mu naizmjenično zadaju srpski i hrvatski nacionalisti, s namjerom da ga išutaju iz zemlje, izraz je zapanjujuće, idiotske kratkovidosti, nepercipiranja da udaraju ne baš sjajnog, ali blagonaklonog (odnosno – „dobar-je-kakav-bi-mogao-biti“) sudiju i da će već u sljedećem trenutku ostati sami u ringu sa 2 protivnika koji će se tada okrenuti prema njima.

Nakon nedavnih Reisovih i Radončićevih stupidarija sa „OHR-ovim shemama“, ovo je, praktično, novi bošnjački nacionalistički akt podrške srpskom i hrvatskom nacionalističkom zahtjevu za odlaskom OHR-a.

Dovođenjem u pitanje odluka Visokog predstavnika, sada i SDA urušava ionako već gotovo nepostojeći ugled ove institucije (Umjesto održavanja bar privida, u interesu vlastitog naroda i države). Pritom dovode u pitanje izvršenje zahtjeva Visokog predstavnika i najavljuju čak i njegovo odbijanje, u trenutku kad Visoki predstavnik, oštrim pismom HDZ-ovoj Predsjednici Federacije, nastoji deblokirati popunu Vlade Federacije, koju je HDZ, imitirajući Dodika, i ucjenjujući koalicionog partnera, onemogućava već par mjeseci.

LIKOVI IZ VICEVA NA ČELU ZEMLJE

Mnogo ozbiljniji problem je, međutim, u poruci koju bošnjački nacionalisti ovim šalju. Istinu o njima (i nama svima?) je, u svoj njenoj odvratnosti, izručila urednica „Teme dana“ BHT-a, upitavši Zdravka Kneževića, glavnog federalnog tužioca Tužilaštva FBiH: „Nije valjda da ste pomislili da će premijer Federacije biti Srbin?“.

Slično retoričko pitanje je, svojevremeno, prilikom izbora novog premijera Federacije, na upozorenje o ustavnim obavezama, postavio, uz neprikrivenu zajedljivost, jedan od SDA-ovih najnemoralnijih parlamentarnih kokošara. Ukazavši, praktično, na to da je SDA-ovo mahanje bosanskim opredjeljenjem, pa čak i multietničnošću, stranke, lažno koliko i Silajdžićevo zalaganje za građansku BiH.

Na djelu je rigidni, ali toliko, u ovom dijelu zemlje ukorijenjeni, da ga javnost čak i ne registruje kao takvog, nacionalizam i protivustavna djelatnost, koji omiljenu bošnjačku nacionalističku krinku o građanskoj BiH razobličava kao notornu obmanu kojoj je cilj upravo onaj kojim srpski i hrvatski nacionalisti plaše svoj narod – politička i svaka druga dominacija na prostoru cijele BiH.

Bošnjačkim nacionalistima je sama ideja da na čelu Federalne vlade (a sad i Parlamenta) bude Hrvat ili Srbin, toliko strana, da s njom zbijaju šale ili plaše malu djecu pred izbore. Oni do te mjere insistiraju na svom pravu da kao izborni pobjednici postavljaju čelne ljude po svom nahođenju, da je jasno da, ovom filozofijom (i praksom), Hrvat nikad neće biri Predsjednik Vlade. A Srbin nitad!

Pritom se nekontrolisana nacionalistička pohlepa i krajnja društvena neosjetljivost predstavljaju kao – zalaganje za ravnopravnost: „SDA je opredjeljena za punu ravnopravnost i u sklopu toga Bošnjacima pripada mjesto Premijera i Predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH“.

Čak i ozbiljni Ustavni stručnjak u odbrani „nacionalnih interesa“ postaje lik iz vica (onog „Njih su dvojica a ja i ti smo sami“), lamentirajući: „Nakon predstojećih izbora Bošnjacima će ostati samo jedno mjesto, jer je jedno već zauzeto“ (??? – ono „zauzeto“ mjesto, naime, znači da se na jednom od 6 mjesta iz kvote već nalazi Bošnjak!)

JEBEŠ TEKST U KOM REISA I FAHRE NEMA

Na putu ovom političkom, društvenom, institucionalnom nasilju, ni Ustav ne predstavlja prepreku nacionalističkim siledžijama.

Čime se, dakle, srpski i hrvatski strah od građanski uređene države, u kome oni neće raspolagati jakim odbrambenim mehanizmom, pokazuje više nego opravdan. Ni čuveno „entitetsko glasanje“, koje je Dodik doveo do apsurda, koristeći ga za uspostavu (ili ozvaničenje?) konfederalnog uređenja zemlje, u takvoj postavci stvari, više ne izgleda tako umobolno.

Bošnjački nacionalisti, iako, po nekim postupcima, svjesni potrebe drugačijeg odnosa, ne mogavši protiv svoje prirode, iskazujući na svakom koraku neutaživu pohlepu i grabeći sve što na bilo koji način (uključujući i protuzakonite, dakle) mogu zgrabiti, učinili su Bosnu i Hercegovinu zemljom bez nade, nemogućom zemljom. Ne, dakle, srpski i hrvatski nacionalisti sa secesionističkim težnjama.

Ne umanjujući opasnost od srpskog i hrvatskog nacionalizme, činjenica je da su samo Bošnjaci mogli definitivno uništiti Bosnu i Hercegovinu. I, kako sada stvari stoje, u njihovo ime su to nacionalisti organizovani u političke partije (SDA i SBiH) uspjeli. Radončić i Reis se, u ovom kontekstu, pojavljuju samo da zadaju finalni udarac, ideji na umoru. Jer, Bosna i Hercegovina je, oduvijek, bila više ideja nego država.

Na identičan način, kojim Dodik razara državu, odbijajući da prihvati „duh Dejtona“ i zahtjevajući ograničenje na njegovo „slovo“, bošnjački nacionalisti su razorili budućnost ove države tretirajući je kao prostor (lebensraum) a ignorišući ideju koji taj prostor i čini državom.

Sva priča o „normalno uređenoj državi“, „građanskoj BiH“, „državi ravnopravnih naroda i građana“, „u kojoj nikom nije tijesno“, svela se na „pravo“ bošnjačkih nacionalista, izvedeno iz brojčane nadmoći, da odlučuju o tome šta će uzeti a šta (i da li će uopšte išta) ostaviti drugima. Pri tome su politički apetiti stranaka i njihova tapija na davanje priznanja o nacionalnoj pripadnosti iznad svega (uključujući i Ustav, dakako). Identično Dodikovom odbijanju da na čelu RAK-a bude međunarodno priznati stručnjak, koja je po nacionalnosti Srpkinja, a po mjestu stanovanja Sarajka, i insistiranja da to bude „Srpkinja iz Banjaluke“ (sa dna njegove kace?) ili hrvatskom nacionalističkom mahnitanju povodom izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, bošnjački nacionalisti, ako su već primorani „predati“ neko mjesto koje su „poklopili“ Bošnjaci, odriču se onog koga oni sami nisu izabrali, nego je došao na položaj zadovoljavajući profesionalne standarde (što mu je samo po sebi minus, ali se trpilo, jer je „bolje bilo kakav Bošnjak, nego Hrvat, Srbin, ili nedajbože neko od „Ostalih“).

Pritom se izbor Bošnjaka na ključna mjesta političkog odlučivanja i društvene moći pravda uvredom: „Mi samo na funkcije biramo najbolje ljude“.

PS ili MATEMATIKA FOR DUMMIES

Posebna zanimljivost je što je iz reakcije medija na ovaj skandal vidljiva posljedica dugotrajnog kolektivnog nam ispiranja mozga od strane nacionalističkih monolita. Iako u amandmanu XLIX na Ustav Federacije BiH, koji je donio Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, stoji „Od niže navedenih funkcija najviše dvije se mogu popuniti iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda ostalih...“ u takoreći masovnu upotrebu ušao je obrazac 2+2+2 (iako je ispravna formula: ?+?+?+?) i konstatacija da je trenutni debalans na štetu Srba. „Ostali“, iz Ustavne odredbe, su netragom nestali, i čitava stvar je svedena na nacionalne kvote i paritet „konstitutivnih naroda“.

Ako je tako sa javnim servisima i tzv. nezavisnim medijima, šta je tek u glavama nacionalističke mafije na vlasti (za njihove sljedbenike se nećemo pitati, odgovor znamo – praznina!).

Čitava stvar je zanimljiva i zato jer se (kad sa zajedničkog neprijatelja – Visokog predstavnika – pređu na međusobne odnose) koristi za međustranačke i unutarstranačke obračune (u kojima se svojim licemjerjem i nemoralom ponovo ističe Stranka za BiH). To da se radi o kršenju ustava i to na najosjetljivijem pitanju, pitanju ravnopravnosti naroda, percipira se tek na margini kao nešto nebitno. U čitavoj priči, akteri na političkoj sceni, pokušavaju isčitati skriveni motiv i stvarni razlog reagovanja OHR-a. I nalaze ga ili u „komunističkom“ balansu odnosa prema različitim nacionalizmima ili u frakcijskim obračunima unutar SDA. „Pa neće valjda neko nešto preduzimat „samo“(!) zbog kršenja Ustava?“

Čitav slučaj, u svojoj skandaloznosti, predstavlja, konačno, van želje onoga koji ga je pokrenuo, još jedan razlog zbog koga bi Visoki predstavnik i „međunarodna zajednica“ morali ostati u Bosni i Hercegovini. Očito je, naime, da našim političarima iz nacionalističkih brloga, ni Ustav i zakoni ne predstavljaju ništa. A kamoli moral, politička korektnost, elementarna društvena pristojnost u višenacionalnoj zajednici,... Čak i sa „međunarodnom zajednicom“ na ovim prostorima vlada anarhija, bezakonje i grabež. Njihovim odlaskom oni će metastazirati u sveopšti haos. A Bosna i Hercegovina će postati jedna od onih, od civilizovanog svijeta skrivenih, sigurnih luka za gusare, zločince i probisvijete raznih vrsta. Pod zastavom klerofašizma.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Underground Negdje između felge od bicikla marke Poni i vrata od ormara na kojem smo skuhali naše posljednje makarone u ratu, baš ispod slomljene daske za wc šolju, proviruje krivična prijava broj taj i taj

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Petak je, kraj radne sedmice. Za tri dana, u ponedjeljak 14. decembra, iz Suda i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine svoje kofere počinju pakovati međunarodne sudije i tužitelji. Nekim od njih već će od narednog utorka biti zabranjen ulaz u najvažniju pravosudnu instituciju u državi. Stranci će zgradu u ulici Kraljice Jelene na broju 88 postepeno napuštati sve do prvih dana januara naredne godine kada zvanično ističe mandat i posljednjem uvezenom tužitelju u preduzeću Milorada Barašina. Za to vrijeme visoki predstavnik Valentin Inzko će vjerovatno odmarati u rodnoj Austriji, daleko od bosanskog blata i naše zimske „tmure“. Kada se jednog hladnog dana Inzko vrati, u ovoj zemlji više ništa neće biti isto...

PODRUM KAO TAKAV Na optužnice protiv najkrupnijih političkih kriminalaca će početi padati prašina kakva se da vidjeti samo u najzapuštenijim podrumima, na onim mjestima gdje se odlažu prazne kace za kiseli kupus i kante Jupola, neoprani „mačak“ kojim smo nekad okrečili dnevni boravak i gomila drugih zaboravljenih predmeta što smo ih davno zaključali, a ključ bacili u kanalizacioni šaht nadajući se da će ga neko drugi pronaći i počistiti nagomilano smeće. Među tim nabacanim „stvarčinama“, negdje između felge od bicikla marke Poni i vrata od ormara na kojem smo skuhali naše posljednje makarone u ratu, baš ispod slomljene daske za wc šolju, proviruje krivična prijava broj taj i taj. Tih nekoliko stotina stranica gusto kucanog teksta koje potpisuje izvjesni Dragan Lukač naslovljena je kao Milorad Dodik i ostali. A baš pored podrumskih vrata, na ostacima stare TA peći iz koje smo izvadili šamotne cigle i ugradili ih u kamin kod Feđe Isovića, prilično uredno, kao da su jučer slagane, stoje optužnice protiv Dragana Čovića, Nedžada Brankovića i Edhema Bičakčića. Pokriva ih gusta paučina i prašina, ali, kako ono kažu, nema te prljavštine koju ljudska ruka ne može oprati i očistiti. Za sve ostalo pobrinuo se Venish...

VELIKO ČIŠĆENJE Iz podruma poput ovog kojeg smo opisali, nikad ništa nije nestalo. Baš svaki predmet zateknemo tamo gdje smo ga i ostavili. Tako uvijek bude sa zapuštenim prostorima, na mjestima gdje nam se iz milion razloga ne ulazi... I dok nastaje ovaj tekst, stiže mi informacija da će u nedjelju, dan prije nego što prvom stranom sudiji i tužitelju istekne mandat u državnom Sudu i Tužiteljstvu, OHR donijeti odluku o produženju njihovih mandata. Da li to znači da je Inzko prije svog zimskog odmora ipak odlučio malo počistiti nered u Bosni i Hercegovini i da „ima ključ“ (dedicated to Dino Konaković) koji je vladajuća koalicija bacila u kanalizaciju, e, to još uvijek ne znamo pouzdano. Sigurni smo, međutim, da Austrjanac veoma dobro zna da, ukoliko državni Sud postane podrum iz naše priče, od države Bosne i Hercegovine malo toga ostaje. I zato je njegova odgovornost ovoga puta historijska. Baš kao što je od povijesne važnosti da optužnice protiv ovdašnjih političkih kriminalaca, umjesto u našem imaginarnom podrumu, završe u osvijetljenim sudnicama Suda BiH. Iz kojih će mračnjaci iz podzemlja mirno i dostojanstveno biti upućeni na izdržavanje zatvorskih kazni. Od prohladne Foče do ekološki nekorektne Zenice.

ANDREJ NIKOLAIDIS: Šesto čulo Svjestan da je ovaj tekst na ivici teorije zavjere, reći ću ono što je o tim teorijama primijetio Eagleton: ne možemo odbaciti teoriju zavjere kao sredstvo tumačenja svijeta, jer smo se empirijski mnogo puta uvjerili da su nam teorije zavjere saopštavale istinu.

 Na predavanju koje je 24. novembra ove godine održao na londonskom Birkbeck Institutu, Slavoj Žižek je, između ostalog, pomenuo „Šesto čulo“ – novi, revolucionarni proizvod firme TED.

Kako i šta radi Šesto čulo? Na vašu glavu pričvršćena je kamera. Vaše ruke imaju funkciju kompjuterskog miša: umjesto da kliknete mišom, pokažete rukom. Preko mobilnog telefona sa internet vezom, kamera šalje podatke. Preko projektora koji držite, recimo, pričvršćen na vratu, natrag dobijate informacije. Te se informacije projektuju na bilo koju ravnu površinu: zid, stranicu knjige ili tijelo vašeg sagovornika. Zahvaljujući Šestom čulu koje ste, evo, napokon dobili, ljude, doslovce, čitate kao otvorenu knjigu. Uostalom, pogledajte prezentaciju na http://www.youtube.com/watch?v=mUdDhWfpqxg.

Primjena Šestog čula vrlo je široka, pa nema sumnje da će proizvod biti objeručke prihvaćen. U prezentaciji koju je upriličio TED prikazani su šaljivo-bezazleni primjeri primjene. Ali nam nije teško zamisliti i one zlokobne.

Jedini učitelj

Za početak, zadržimo se na onim benignim... U knjižari ste, ne znate koju knjigu odabrati? Ništa za to. Uzmete knjigu sa police, i Šesto čulo vam na prvu praznu stranu projektuje sve podatke koje o knjizi želite znati: sadržaj, recenzije, čak i cijenu na Amazonu. Ne znate koliko je sati? Ispružite lijevu ruku, pa kažiprstom desne na njoj iscrtate krug. Šesto čulo vam na ruku projektuje časovnik sa tačnim vremenom. U taksiju ste, žurite na aerodrom, ali kasnite. Pogledate vašu avionsku kartu, a Šesto čulo vam na nju projektuje red letenja. Odahnete: saznali ste da vaš let kasni.

Dalje je lako zamisliti... Turistički vodiči postaće, očito, izlišni. Stanete pred crkvu i sa 15 vjekova starog kamena iščitate ono što vam Šesto čulo šalje o toj građevini. Onda pogledate odjeljak You might also like... i već znate kamo dalje putovati.

Sportski komentatori – i vama zbogom. Neki od komentatora imaju enciklopedijsko znanje, ali šta je to u poređenju sa Šestim čulom? Gledalac samo pokaže put bilo kog igrača, i već narednog trenutka vaš novi najbolji prijatelj šalje vam sve biografske i statističke podatke o njemu.

Nije jasno ni čemu bi nadalje imali služiti učitelji i obrazovni sistem. Koji je, ionako, sve više ovisan o Internetu. Zašto se Šesto čulo ne bi pretvorilo u jedinog učitelja? Zašto ne bi postojalo nekoliko opcija Šestog čula: bazična (srednjoškolski nivo), napredna (studijski) i ekspertska (doktorski) za one odlučne da se usavršavaju? Ne bi li takvo obrazovanje moglo biti predstavljeno kao najdemokratskije od svih, dostupno svima, obrazovanje u kojem napokon važi princip jednakosti? Ovo, naravno, vodi gašenju Univerziteta kao stjecišta znanja i kritičke svijesti.

Ima još. Upoznali ste predivnu djevojku. Zašto razgovarati sa njom, pokušavati iz sitnica, iz njenih ljupkih gestova saznati sve one važne stvari koje čeznete da znate o njoj? Šesto čulo će, čim je sretnete, na njeno čelo projektovati sve informacije koje treba da znate o njoj. To, naravno, zatvara prostor za zaljubljivanje: ako nema suptilne igre znakova, iščitavanja, učitavanja, svih onih overinterpretacija koje primjenjujemo na osobu koju volimo, nema ni ljubavi. Kako se zaljubiti u enciklopedijsku jedinicu?

Naglasimo: ne radi se ovdje o naučno-fantastičnom scenariju, nego o proizvodu koji već postoji. Nema sumnje da će nam u promociji Šestog čula mnogo govoriti o različitim načinima na koje će taj proizvod pomoći hendikepiranima i nemoćnima. Znamo kako to ide: uvijek počnu sa isticanjem humanih aspekata novog otkrića, da bi to otkriće na kraju poslužilo stvarima kao što su prismotra, represija i istrebljenje.

Mnogo je, međutim, važnije ono što nam o novoj tehnologiji neće reći, a morali bismo znati. Na primjer, da će kontrola pojedinca zahvaljujući Šestom čulu biti još potpunija - onaj koji ima pristup centralnoj informatičkoj bazi Šestog čula moći će ne samo da prati kretanje, nego i navike i interesovanja korisnika. Više od toga: znaće i o čemu korisnici misle. Takođe, znaće i šta misle – jer svrha Šestog čula upravo i jeste da im dojavi šta treba da misle o onome o čemu misle. Recimo: ako zatražite informacije o parkiranom automobilu kraj kojega prođete, a potom zatražite i informacije o kreditnim linijama, sa nekom se vjerovatnoćom može smatrati da razmišljate o kupovini automobila. Ako pak nakon informacije o automobilu zatražite informacije o plastičnom eksplozivu, neće li to biti protumačeno kao najava terorističkog akta? Kako bilo, hapsilo se i za manje...

Nije li jasno da termin uniformnost mišljenja sada dobija posve novo značenje: sada će zaista svi misliti isto. Ma kako se jasnim činilo da vi uistinu ne morate misliti ono što vam Šesto čulo šalje kao znanje o pojedinoj stvari, jasno je da ćete upotrebom te sprave postajati sve ovisniji o njoj. Takođe je jasno da će, brže ili sporije, Šesto čulo uticati na i modelovati vaše stavove.

Potom: ko uređuje bazu podataka iz koje nam Šesto čulo šalje informacije? Nije li jasno da onaj koji kreira tu bazu ima ogromnu, super-moć? Da on, najdirektnije, određuje vaš pogled na svijet? Ko će biti nositelj sve-znanja? Sa kojim pravom, sa kojim mandatom, u ime čega?

Ako će Šesto čulo u prvo vrijeme funkcionisati kao „pošiljalac informacija po zahtjevu“, nije li, slijedeći konzumerističku logiku lakšeg korištenja, jasno kako je naredni korak naprednija verzija Šestog čula, koja od vas neće tražiti da se zamarate pokazujući rukom na ono što vas interesuje? Novo, usavršeno Šesto čulo dostavljaće vam informacije i ako ih vi ne tražite. Ne brinite: čim ih dobijete, shvatićete da je bolje što ih imate – da su vam zapravo trebale, ali bez vašeg Šestog čula to niste znali. Čemu inače Šesto čulo služi?

Teorije zavjere

Naravno: kontrola našeg kretanja i navika već je na zavidnom nivou: tu su kreditne kartice, bankovni računi, telefonski pozivi, naš mobilni telefon kao GPS sprava, kamere za prismotru na svakom koraku... Zahvaljujući tome što prate naše navike, mi već dobijamo informacije koje nismo tražili. Na primjer: ne dobijamo li od firme čiju odjeću kupujemo kreditnom karticom obavještenja o sniženjima i „posebnim ponudama“? Misli li neko doista da su naše navike kupovine jedine koje se nadziru i obrađuju?

Svjestan da je ovaj tekst na ivici, ako već ne i duboko u prostoru teorije zavjere, reći ću ono što je o teorijama zavjere primijetio Eagleton: ne možemo odbaciti teoriju zavjere kao sredstvo tumačenja svijeta, jer smo se empirijski mnogo puta uvjerili da su nam teorije zavjere saopštavale istinu.

Ako bismo ostali u registru teorije zavjere, sada bi bio pravi trenutak da se pozovemo na riječi Zbigniewa Brzezinskog. U knjizi „Between Two Ages: America's Role in the Technetronic Era“, on daleke 1970. proročki piše: „Tehnotronička era podrazumijevaće više kontrolisano društvo. Takvim društvom vladaće elita, koju neće sputavati tradicionalne vrijednosti. Uskoro će biti moguće postići gotovo neprekidno nadgledanje svakog građanina i neprekidno održavanje baze podataka koja će sadržavati sve, čak i najličnije informacije o građaninu. Ti podaci u svakom trenutku će biti dostupni vlastima“.

Teorija zavjere je, međutim, baš ona vrsta kognitivnog mapiranja koju čitav serijal Poetika apokalipse odbacuje. Podsjetimo, Fredric Jameson kognitivno mapiranje objašnjava kao proces u kojem individualni subjekt sebe postavlja unutar većeg totaliteta koji nije reprezentabilan – a taj proces samopozicioniranja odveć je sličan radu ideologije. Teorija zavjere je, hoću reći, uvijek ideološki pokušaj razgradnje ideologije čiji rad prepoznaje kao „zavjeru“.

Teorija zavjere je, k tome, uvijek optimistički koncept – ideju da uistinu postoji neko ko odlučuje o svemu, pa makar i iz loših namjera, kao i ideju da se sve stvari dešavaju s razlogom, pa makar i iz lošeg razloga, zapravo je mnogo lakše prihvatiti nego ideju da se stvari dešavaju bez razloga. Stoga teorije zavjere savršeno korespondiraju sa idejom svijeta religioznih fundamentalista, pa sasvim prirodno u njima nalazi saveznike. Ali šta je odgovor na pitanje: čak i ako prihvatimo da postoje ljudi koji kontrolišu svaki segment naše egzistencije, ko kontroliše njih? Ponovo: ideja da oni uopšte kontrolišu sami sebe čini se vrlo i vrlo neutemeljeno optimističnom.

Novinari koji su prisustvovali kanskoj premijeri posljednjeg Lars Von Trierovog remek-djela, „Antichrist“, izvijestili su da je na scenu u kojoj se lisica skrivena u travi okrene put glavnog junaka i jezivim glasom izgovori: Haos vlada, publika odgovorila histeričnim smijehom. To nije bio smijeh zbog komičnog, nego smijeh pred strahom. Tako su se, ostalo je zapisano, slušaoci smijali i slušajući prve Kafkine tekstove.

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Ideologija novog poretka U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza

Iza prozora nemirnog sna / Osjećam njihove sjene / Gledam kako kroz zidove plešu / Kurvini sinovi / Zatvori gubicu / Nije vrijedna zanata / Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi / Lutke od krvi / Bez trunke ideje / Ubice na cesti / Loša noć, bježim iz grada / Oni dolaze / Kurvini sinovi / Otišao sam daleko, do krajnjih granica / More je uzimalo od neba / Na drugoj strani znaci oluje / Vidio sam kako plaze u tami / Hladna noć pred velike događaje / Znali su gdje će me naći / Kurvini sinovi.“ (Branimir Štulić)

SEX, POLITIKA & TURBO-FOLK Frontalni rat između sekularista, demokrata, zagovornika pravne države, medijskih sloboda i ljudskih prava, s jedne, i kriminogenih kleronacionalista, s manje-više otvorenim antidemokratskim, totalitarnim težnjama, kolektivističkim filozofijama, pokušajima sprječavanja uspostave pravne države i sklonošću upotrebe nasilja protiv neistomišljenika i manjinskih grupacija, s druge strane, nastavlja se svom žestinom. I, u neku ruku je postao dominantniji od međusobnog razračunavanja nacionalista, na koje smo, na ovim prostorima, navikli.

Zapravo, zajednički neprijatelj, što ova nevelika skupina građanski orijentisanih pojedinaca za kleronacionaliste jeste, na izvjestan način je ujedinio ovdašnju fašisoidnu desnicu ili ju je, što je vjerovatnije, samo razgolitio pred ovdašnjom javnošću, ukazujući na njenu frapantnu sličnost i kompatibilnost (na sladostrasni seksualni čin ispod pokrivača, nad kojim zmijske glave, krijući suštinu odnosa, glume sukob).

Nacionalno-religijske razlike između ovih militantnih, nadrkanih monolita, koji jedinku, građanina, drže taocem kolektivističkih delirija, odjednom se ukazuju kao beznačajne u usporedbi sa njihovim identičnim (negativnim) odnosom prema setu civilizacijskih dostignuća: prema jednakosti svih pred zakonom, kažnjavanju zločina, pravima manjina, transparentnosti rada vlasti, slobodi govora, garantovanju i štićenju ljudskih prava, odvojenosti vjere i politike, te, u konačnici, prema demokratiji u punom smislu tog pojma, a ne samo kao pervertiranom tranzicijskom sinonimu za izbore, na kojima se legitimira nedemokratska vlast.

NE SE BUNIT!“ U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim, (hajde da u nedostatku bolje riječi u ovom trenutku, nastavimo koristi tu ne baš najprecizniju) građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza.

Nasilnik se, klasičnim gebelsovskim inžinjeringom (uz podrazumjevajuće odsustvo morala), pokušava prikazati žrtvom, a stvarna žrtva, čiji je jedini „grijeh“ što se protiv nasilja usudila pobuniti, proziva se zločincem. I imenuje najstrašnijim imenima, za koje se očekuje da će izazvati negativnu reakciju u javnosti i izroditi „samoinicijativnog“ egzekutora.

Golijatovo kukavičko zapomaganje na sav glas, što ga je maleni David mrko pogledao, s jedne strane, služi kao poziv masi moralnih bijednika, rektalnih alpinista i konformista, da se priključe moći i novcem nabildanom jalijašu, u cipelarenju slabašnog jadnika, a s druge, kao opravdanje surovosti s kojom se ima namjeru obračunati sa svojim nezaštićenim i nejakim protivnikom.

Ovoj zemlji potrebna je kritika kritike kleronacionalizma“, glasi teza jednog od intelektualnih opslužilaca ovdašnjih kriminaliziranih političkih, vjerskih i medijskih moćnika i potencijalnog ideologa Novog poretka. Onog koji će nastati kad građanski david, kad mu iz ruku uzmu OHR-ovsku praćku, bude zgažen od kleronacionalističkog golijata.

ČUDESNI SVIJET REKTALNOG ALPINIZMA Za potrebe odbrane neodbranjivog - kleronacionalista, rasista i kriminalaca na vlasti - i demoniziranje njihovih protivnika (bilo da se radi o novinarima, ombudsmanima, opozicionim političarima ili malobrojnim intelektualcima, koji se usuđuju javno suprotstavljati nakaznim političko-vjersko-medijskim moćnicima i zločinačkom sistemu koji stvaraju), izgrađen je čitav jedan matrix-ovski svijet vulgarnih laži, obmana i poluistina, koji se zbunjenoj masi, raznim avazima ispranih mozgova, pokušava predstaviti kao stvarnost (po principu „Nije valjda da više vjerujete svojim očima nego nama“).

Svijet u kome se za govor mržnje i nacionalizam ne optužuje političara koji izjavljuje: „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, sveštenika koji organizuje gomilu za linč novinara i aktivista nevladinog sektora, reisa i njegovog medijsko-političkog partnera koji ljude optužuju da su islamofobi, četnici, mrzitelji muslimana i Bošnjaka i time ih obilježavaju za odstrjel vjerskim fanaticima i ludacima kojim zemlja vrvi, postavljače križa nad Mostarom, novinu koja organizuje i podstrekava ekstremno nasilje nad manjinama i ksenofobiju, vlast na govoru mržnje uspostavljenu, nacionalističke medije iz kojih mržnja naprosto isijava,... (ne, za sve njih se – teško shvatljivim odsustvom elementarnog morala - nalaze riječi hvale), nego se za govor mržnje i nacionalizam optužuje – „građanske, antinacionalističke medije u Sarajevu“ i „izdajnike“ koji s njima sarađuju po RS-u, te, one koji rječnikom koji se ne obazire na malograđanska mjerila pristojnosti, kritikuju nosioce negativnih pojava u društvu (te, npr. Dodika nazivaju nadrkanom rasističkom svinjom, Reisa, zaštitnikom pedofila, Avaz omiljenim bošnjačkim toalet papirom, a povremeno i „kolektivno“ jebu majku onima koji su nas doveli u ovu situaciju – evo da ponovo dam povoda za priglupe javne intelektualne masturbacije, bićima iz Zone sumraka). Ili se histerično obrušava na one koji samo na govor (i ne samo govor) mržnje, i njegovu duboku inkorporiranost u strukture vlasti i društvene moći, ukazuju (teško je izabrati u masi bedastoća, ali recimo da je vrhunac ludila bio nazivanje nacionalizmom i govorom mržnje 60-minutaškog puštanja snimka na kome bradati direktor „jednog javnog emitera“ pjeva „Sprem'te se sprem'te četnici“, u okruženju folklornog društva ljubitelja klanja kamom).

POKUŠAJ DA SE ZBUNJENIMA OPET PRIĐE ZGUZA Jedna od najopasnijih teza koju proturaju ti besramni advokati aktuelnih moćnika i bolesnog sistema koji uništava i državu i narode i jedinku, a godi samo političko-vjersko-medijskoj mafiji i njihovim slugama, je da je trajući sukob i grčeviti otpor kriminalu, nacionalizmu, vjerskom fanatizmu, zločinima, kršenju ljudskih prava, zloupotrebi vjere i nacionalnih osjećaja, koji pružaju pojedini novinari i intelektualci ali i dijelovi sistema (ne treba zaboraviti hrabrost i poštenje ombudsmana federacije ili dijelova policijskog, tužilačkog i sudskog aparata, na RAK, pa i na rijetke ali dragocjene „izuzetke od pravila“ u politici) - motivisan antireligijskim ideološkim profilom onih koji pružaju otpor.

Tobože „takve, 'žestoke' novinare, veoma iritiraju vjernici(!) koji su se primakli politici“, i spominje se „veoma prihvaćeno stanovište, po kojem su deklarirani vjernici ustvari uljezi u polju politike“.

Osim što je ovo sofisticirana manipulacija, kojom se široki dijapazon tema koje kritički obrađuju mediji i pojedinci koje se napada, pokušava svesti na „teške i brojne uvrede na račun vjerskih vođa“, koje se pritom još interpretiraju kao ideološki sukob vjernika i nevjernika, računajući da će ih se tako lakše moći javno diskreditovati, ovo je i notorna glupost, koja računa na maloprije pomenutu paralelnu „matrix-ovsku“ stvarnost.

Pa zar u našem političkom (pa i javnom) životu, postoji iko ko nije vjernik? Ili ko se usuđuje priznati da nije? Zar ateizam nije proskribovan i u javnoj upotrebi takoreći kao uvreda i optužba? (pisac ovih redova se upravo zbog tog remakea rigidnog ideološkog nasilja iz prošlosti, kome je promjenjena samo odrednica, svojevremeno, javno samodenuncirao). Zar ne postoji gotovo redovna fluktuacija kadrova između institucija vlasti i organa vjerskih zajednica? Pa o kakvoj „iritaciji vjernicima koji su se primakli politici“ može biti riječ?

Niokakvoj, naravno. Radi se o običnoj podvali onih koji nastoje opravdati otvoreno miješanje vjerskih zajednica(!) u politiku, odnosno ignorisanje jednog od osnovnih postulata savremenih demokratskih društava – odvojenosti religije od države. Ne vjernika, nego religije, vjerskih zajednica kao institucija.

LJUDSKO DOSTOJANSTVO NEČOVJEKA A, u konačnici, ne radi se čak ni o tome. Nego o pokušaju da se izmisli(!) nekakav ozbiljan, principijelan, ideološki razlog aktualnog obračuna u javnom životu zemlje.

Da se prikriju stvarni uzoci i povodi. Kriminal, zloupotrebe, korupcija, nemoral, vlastoljublje, pohlepa, zločini i njihovo podstrekavanje, socijalna neosjetljivost, kršenje ljudskih prava, nasilje,... To(!) su razlozi negativnih natpisa u medijima, ocjena ombudsmana, tužbi i sudskih procesa. Adresirani na individualne adrese ili, eventualno, na adrese određenih organa nadležnih i odgovornih za određenja djela, a ne na religijske zajednice, vjeru, naciju, Boga.

Advokati moćnika, sasvim u skladu sa manirima svojih gazda, i u cilju njihove odbrane po svaku cijenu, međutim, uporno pokušavaju u precizno upućenim kritikama i optužbama isčitati kolektivističke poruke mržnje. Odnos prema kompletnim narodima i religijama.

A kritičare se, omiljenim manirom kleronacionalista, pokušava diskreditovati kao relikt komunističke prošlosti, s „prevaziđenim shvatanjem politike“. No, ne radi se o ostacima bivšeg sistema, nego o zametku istinski demokratskog društva. Otuda i tolika upornost da ih se zatre.

Za kraj, hajde da odgovorimo na jedno javno postavljeno pitanje iz Zone sumraka. „Ako prag ljudskog dostojanstva ne igra odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena – šta onda igra?“ pita izvjesni profesor, s poremećenim osjećajem za moral, lamentirajući nad „gaženjem ljudskog dostojanstva“ moćnika, od strane „izvjesne skupine novinara“.

Odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena igra – izgradnja i poštovanje pravne države, profesore! Rad u interesu zajednice. Poštenje. Skromnost. Socijalna osjetljivost. I zaštita ljudskih i manjinskih prava.

I, kad smo već kod toga, jedno više retoričko (ali može biti i anketno) pitanje: Postoji li ljudsko dostojanstvo pedofila, silovatelja, naručioca ubistva, rasiste, ratnog zločinca, inkvizitora, mafijaša, političara koji sebi poveća platu 100% a ukine naknadu invalidima ili djeci nezaposlenih roditelja? I, u konačnici, postoji li ljudsko dostojanstvo advokata Zla?

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Zovem se Crveno ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka

Nedavno su u centru Ljubljane radnici, penzioneri, i „poštena inteligencija“ organizirali proteste zbog ozbiljnog pogoršanja ekonomskih uvjeta u Deželi nastalih usljed globalne recesije. Tako se i Slovenija zvanično upisala na dugu listu zemalja Evropske unije gdje građani protestima, pištaljkama, a nerijetko i revolucionarnim parolama, iskazuju nezadovoljstvo učincima rada državne vlasti. „ Možete li zamisliti masovni protest radnika iz cijele Bosne i Hercegovine koji bi se, poput onog prošle subote u Ljubljani, održao u klasičnom ljevičarskom dekoru u Sarajevu. Čak i kad bi se, nekim čudom, nešto slično desilo, javili bi se oni koji bi to uzeli kao dokaz da je ovaj grad tvrđava titoizma. A možda i kao dokaz domaće islamofobije“, napisao je u svom odličnom komentaru o ljubljanskim protestima u Oslobođenju kolega Gojko Berić.

VIJESTI IZ SNOVA

I zaista, da li je realno vjerovati da se bosanskohercegovački poniženi radnici sa obje strane entitetske crte, sa obje strane Neretve, svih vjera i nacija, ujedine makar oko jedne zajedničke ideje pa makar ona predstavljala i elementarni zahtjev o stvaranju minimalnih preduvjeta za njihovo puko preživljavanje. Ovoga puta ne govorimo o „crvenim“ protestima „klasičnog ljevičarskog dekora“, kako je to napisao kolega Berić, već o mogućnosti da se jednako gladni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali zajednički izbore za vlastiti komad kruha u zemlji u kojoj je sve više onih željnih bijelog hljeba. Hajmo pokušati lažirati tu situaciju. „Pred Zgradom inistutucija BiH, na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, okupilo se oko pedeset hiljada građana naše zemlje koji od Vijeća ministara BiH, Vlade FBiH i Vlade RS traže hitno ispunjavanje svih postavljenih uvjeta za prijem BiH u NATO i EU, te povećanje minimalnih plaća za deset, a penzija za 15 procenata. Prosvjednici su tražili da se u državnom parlamentu hitno usvoji Zakon o oduzimanju opljačkane imovine i da se sva nezakonito stečena imovina zaplijeni, a novac od njene prodaje uplati u entitetske Zavode PIO/MIO. Osim toga, sa protesta/prosvjeda je upućen jedinstven poziv građana Banje Luke, Širokog, Mostara, Drvara, Foče, Doboja, Orašja, Dervente, Bijeljine, Bihaća, Tuzle, Livna..., da u slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva vladajuća koaliciji odmah raspiše vanredne izbore kako bi na vlast došli bolji i sposobniji političari.“

Tako bi otprilike izgledala agencijska vijest sa Marijin Dvora, vijest koju po svemu sudeći nikada nećemo doživjeti. Jer ovdje odgovorna radnička klasa praktično ne postoji, u BiH nema niti jednog sindikalnog udruženja čiji čelnici odavno nisu korumpirani od kriminalne vlasti, a o ozbiljnom promicanju ljevičarskih ideja da i ne govorimo. Ovo je zemlja u kojoj se svako crvenilo“ (uključujući i, recimo, privrženost crvenim odjevnim predmetima) od političko-vjerskih elita podvodi pod „staljinističko-ateističke tekovine bivšeg režima“. Siguran sam da bi ozbiljnija anketa u BiH dokazala da ovdašnji radnici na pitanje o ljevičarskoj političkoj doktrini i borbi za radnička prava „k“o iz topa“ odgovaraju da se radi o „povratku u prošlost i rigidni komunizam“. Pa otkud onda, majka mu stara, toliko „komunjara“ u razvijenoj Zapadnoj Evropi, od moćne Njemačke do socijalnog raja Švedske? Otkud mrske „komunjare“ u svim tim prebogatim državama, tamo gdje komunizam nikad nije ozbiljno zaživio kao politički pokret?

NASTAVAK RATA MODNIM SREDSTVIMA

Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka. Samo na taj način, dakle pretvaranjem kompletnih naroda u zapuštena stada koja se međusobno mrze, nacionalisti su mogli osigurati sigurne preduvjete za nesmetanu pljačku, lično bogaćenje i dosljedno uništavanje države Bosne i Hercegovine.

Nema nikakve sumnje da je ovo što se nama danas događa samo nastavak rata i ratne izolacije drugim sredstvima, rata iz kojeg su svi izašli demolirani, osiromašeni i bez ikakve realne perspektive osim onih nekoliko stotina privilegiranih političkih kleptomana i njihove elitističke rodbine. Pa je zato ovih dana u kitnjastoj viletini koju je Ejup Ganić ukrao u centru Sarajeva održana poluprivatna modna revija na kojoj se pojavila „gradska raja“, fudbaleri, privatizacijski tajkuni i ostali korumpirani polusvijet. Sa takve modne revije, iza velikih prozora Ganićevog doma, ne vidi se jad i čemer na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prizor je usmjeren na manekenke, pogled je uperen na noge, na lica, frizure, na modne detalje, na raskošni coctail-corner u uvalnom uredu skorojevićke vile...

Da bi sve bilo pošteno i do kraja utemeljeno, predlažem ovdašnjim, uglavnom netalentiranim, modnim kreatorima i kreatoricama da ubuduće u svojim „proizvodima“ (a to se posebno odnosi na šalove i marame) ni u kom slučaje ne koriste crvene nijanse jer bi vrlo lako mogli biti optuženi/e za prizivanje komunističkih tekovina. Istih onih tekovina u čijem su vihoru izgrađene i Ganićeva, i vila Mustafe Cerića, i stan Nedžada Brankovića na Ciglanama...

I da na kraju ne zaboravim. Radničkoj klasi drugarski sugeriram da i dalje šuti, trpi i vjeruje političarima više nego vlastitom stomaku i vlastitim očima. Neka jednom zauvijek zaborave na glad i ne vide životnu raskoš i vile vladajuće elite kraj kojih svakodnevno prolaze. A što se onih vječito nezadovoljnih i namrgođenih Slovenaca tiče, nadaleko je poznato da se radi o ljudima koji su bili i ostali komunjare u duši. Zato i ne čudi što su nedavno Ljubljanu crvenim obojili...

FARUK ŠEHIĆ: Botšaft u mom srcu
Faruk Šehić: Poezija blata