Kolumne

ANDREJ NIKOLAIDIS: Sve knjige euro, Tarzan dva

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih

Ministarstvo odbrane Novog Zelanda će zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici na službi u Avganistanu.

Puške sasvim uredno funkcionišu, čini se da nema nikakvih pritužbi na njihovu smrtonosnost. Oružje će biti zamijenjeno zato što brojevi ugravirani na cijev sadrže reference na Bibliju. Predstavnik novozelandskog Ministarstva odbrane požalio se novinarima: „Gravure... nas dovode u nezgodnu situaciju. Mi toga nismo bili svjesni, a proizvođač nam ničim nije nagovijestio o čemu se radi. Mi smatramo da su reference na Bibliju nedolične“.

Oružje pod imenom The Advanced Combat Optical Gunsight rifle na cijevi ima ugravirano "JN8:12,". Misli se na Jovan, 8:12: „Ja sam vidjelo svijeta: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života“.

Druga puška, po imenu The Trijicon Reflex, ukrašena je gravurom „2COR4:6“. Pogađate: Pavlova Druga poslanica Korinćanima, 4:6. Gdje se kaže: „Jer Bog koji reče da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista“.

Predstavnik Ministarstva odbrane Novog Zelanda dodao je kako bi, imajući u vidu činjenicu da su vojnici te države na službi u nekim muslimanskim zemljama, citati Biblije na puščanim cijevima mogli biti pogrešno shvaćeni. U muslimanskim zemljama i inače imaju običaj da pogrešno shvate razne stvari. Na primjer: oslobođenje, preporod i demokratizaciju Iraka i Avganistana shvatili su kao okupaciju. Sada bi muslimani mogli pogrešno shvatiti to što novozelandski vojnici pucaju na njih.

***

Egipatski Veliki muftija Ali Gomaa poslao je fatwu na svoje vjernike.

U Egiptu, kuranski stihovi postali su popularan ringtone za mobilne telefone. Izgleda da su ljudi u toj zemlji tako duboko ispunjeni religijom, da čak i svoje telefone, koji su, kao i sve tehničke naprave, u biti religijski neosviješteni, podešavaju da se oglašavaju mujezinovom pjesmom. Osim toga, kuranske stihove koriste i kao screensaver, praznične čestitke, štampaju ih na naljepnicama koje lijepe na kola, i imaju običaj da ih, uz pominjenje Božijeg imena, citiraju kada kupuju kruh, sipaju gorivo ili se pozdravljaju sa komšijama.

Muftija Gomaa smatra da je Božija riječ sveta, i da je ono što čine njegovi vjernici svetogrđe.

Kao što se možemo sjetiti, još su stari Grci smatrali da pitanje mjere jedan od testova mudrosti. Oni, međutim, nisu imali mjere sa svojim mnoštvom Bogova: monoteizam je pokazao da je sve preko jednog Boga – višak, što je mudrost koju će kasnije osporiti ateisti, sa svojom tezom da je višak i taj jedan.

***

Bio je 7. avgust 2007. Tuniski ribarski brod bacio je sidro na 30 milja južno od Lampeduze. Posada je zaspala, ali san nije dugo trajao. Probudili su ih krici iz mora. Kada su upalili reflektore, vidjeli su gumeni čamac, i na njemu, izgladnjela i žedna, 44 ljudska bića na samrti.

Kapetan, čije je ime Abdelkarim Bayoudh, nesrećnike je ukrcao na brod i poveo ih do najbliže luke: već pomenute Lampeduze. Koja se, ako je neko slab iz geografije, nalazi u Italiji, a koja se, opet, i geografski i politički i civilizacijski nalazi u Evropi.

Kada su utopljenike iskrcali u luku spasa, kapetana i njegovu posadu su uhapsili i sproveli u zatvor. Protiv njih je podignuta optužnica za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Predviđena kazna za taj zločin - od godinu do petnaest godina zatvora.

Dobri ljudi su kasnije primijetili da protiv posada ribarskih brodova koje su udarcima vesala sprječavale ilegalne davljenike da se ukrcaju na njihov brod, a potom ilegalno usele u Italiju, policija i tužilaštvo nisu poduzeli mjere. Iz toga se zaključuje da je ilegalno spasiti, a nije ilegalno davljenika spriječiti da se spasi od utapanja, ukoliko je osoba koja se davi ilegalni imigrant.

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih. Primijetili smo zanimljivu stvar: da to što ih ne možemo vidjeti, ljude čini tvrdo ubijeđenim u njihovo postojanje.

***

Na blatnjavoj livadi iza podgoričke Kamionske pijace jedan je čovjek prodavao knjige. Zato što smo rasisti, primijetili smo da je on – Rom. Zato što nismo glupi rasisti, i poznajemo forme dozvoljenog, sistemskog rasizma, nećemo reći da je bio – Ciganin. Vješt je to prodavac bio, a k tome i dobru robu prodavao. Kod njega je čovjek mogao pronaći Manna i Heaneya. Iz nedjelje u nedjelju nudio je i sabrana djela De Sadea, za koja nije mogao naći kupca.

Na pitanje: pošto su knjige, prodavac je imao običaj da odgovori: „Sve knjige euro, Tarzan dva“.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Javni poziv na javnu kritiku

Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće?

Život običnog tempa

Ponedjeljak, 23 sata i 49 minuta. Vampirsko doba, pošten čovjek radnim danom u ova doba spava. I moje su poštene namjere bile da se srušim u krevet...I baš kad sam pojeo svoj treći tost ( a prije toga uspavao sina, popričao sa ženom, odgovorio na sms-ove i telefonske pozive koji tradicionalno slijede nakon 60 minuta...), e baš tada me šejtan natjera da provjerim e-mail. Na prvi pogled, ništa posebno! Prijatelj iz Londona mi kaže da je našao novi posao u Berlinu, drugi „dijasporac“ mi se žali da hitno mora na Haiti kako bi zaradio ozbiljnu lovu, a treći mi savjetuje da se bez razumnog razloga godinama grčim vjerujući da će u BiH biti bolje. „Uzalud ti je to! Što će tebi da te dere polusvijet. Pa znaš li ti onu-kad pametni šute tad govore budale...Svako želi biti važan i revolucionaran. Nisi ti spreman da se s njima gOnjaš, nemaš pet života...Napusti, odjebi i oprosti se druže.“, E baš tako mi napisa čovjek.Onda ništa, odgovorim mu poluiskreno.

Vidi ti sad novonastale situacije. Onaj tamo iz Londona ode u drugi evropski grad, drugi za parama trči na razoreni Haiti, a treći mi još soli pamet da sam u principu manje-više naivan!? Moram priznati, za svašta su me optuživali zadnjih osam godina, ali mi nikad niko nije rekao da sam naivan, dakle osoba koja radi u korist vlastite štete bez razumnog razloga i povoda. Vidno narušenog samopouzdanja odjavim se sa e-maila, razbije mi se san pa zabasam na internet- to čudo za gubljenje vremena. I otvorim ti ja Zurnal tacka info. Kad tamo, komentari na moj posljednji tekst koji sam, onako, iz poštovanja prema jednom važnom bandu, nazvao po starom Džonijevom „zavlakaču“ Gluperde lutaju daleko. Nadao sam se (uzaludno!) da će revnosni, osviješteni, napredni posjetitelji našeg web portala skontati u čemu je fol, da će prokljuviti da ovdje pravde nema sve dok se i zadnja skrivena istina o „so called bh war“ javno ne objavi i ne raskrinka. Al sam, kako bih rekao, žestoko precijenio postavljenu temu koja meni (džaba je) i sada izgleda izuzetno važna. Konkretan dokaz za to je da skoro pa niko od čitatelja u svojim komentarima teksta „Gluperde...“ čestitog slova o njemu napisao nije, ali su me svejedno momački oderali. Al, ko mi je kriv!

I tu se vraćamo na mail trećeg prijatelja koji mi spočitava temeljnu i neobjašnjivu naivnost. Već ga vidim kako mi uz veliku pivu u Avliji drži predavanje: Ima za to razloga raznih al, jebajga, šta rukovodi (dedicated tu Davorin Popović) nedobronamjernog besposličara da u svako doba dana, u svakoj nevažnoj prilici, u pauzama vlastite dokolice, sigurno skriven iza nicka, iskoristi ponuđenu internet-životnu šansu i održi „bank“ o svakoj temi o kojoj najčešće pojma nema? Svaka čast konstruktivnim izuzecima, svaka čast novinarima, ali otkud ta želja u mladim ljudima što godinama studiraju, gube godinu za godinom i parazitski životare na skromnom roditeljskom budžetu pa da nicknameovski „neutuživo“ gube dragocjeno vrijeme i piskaraju o Silajdžiću, Dodiku, Lagumdžiji, Tihiću, Džeki, Blaževiću, Komšiću, Salihamidžiću, Pećaninu, Avdiću, Džaferoviću, Inzku, Gregorianu, Radončiću, Selimbegovićki, Jurišićki, Obami, Putinu, Tetki Zilhi, tebi, meni, petom, desetom...?

Pa ti se ja vratim iz te zamišljene situacije u Avliji, i sad, bez velike pive u ruci, sam sa samim sobom, sebe samog pitam: Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće? Znaš gdje je - samom sebi šapućem - u kanalu! Znam, sumnje nikakve nema da ću nakon ovoga postati genijalna meta različitih internet degustatora. To se posebno odnosi na one kompleksaše, nerealizirane fuckere, intelektualce opće prakse... Ali nemam ništa protiv, jer ko hoće da se bavi javnim poslom ima da se pomiri i sa javnim kritikama. Demokratija jarane! Izvolite, udarite, derite, „O mladosti...“. Samo, ako je ikako moguće, barem ponekad se lijepo i ljudski predstavite. Al „zaoprave“.


(zurnal.info)
SAMIR ŠESTAN: Goli carevi i neugodni modni kritičari

GOLI CAREVI I NEUGODNI MODNI KRITIČARI

ili PLJEŠĆE LI MASA VLADAREVOM NOVOM DEMOKRATSKOM RUHU ILI NACIONALISTIČKOJ KURČINI POD NJIM?

 

U stanju društvene poluonesvješćenosti, prisebnost zadržava tek manjina, koja silovanje, koje se nad nama vrši, odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi. I koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.


 Što je novinar pametniji, to je društvu bolje bez njega.” (Warren Buffet)

MEDIJSKA GERILA PROTIV OMERTE

Najava gašenja E-novina, kao i svojevremeno sahranjivanje Ferala (a mogli bi navesti i sličan bosanski slučaj, ali... nećemo, zbog „sukoba interesa“) podsjeća na sudbinu onih talijanskih partizana, koji „oslobođenje zemlje od fašizma“ nisu dočekali kao slavljeni pobjednici, nego kao progonjene zvijeri, koje su isti oni policijski batinaši i zločinci, koji su ih proganjali i za vrijeme fašizma, nastavili proganjati i ubijati, kao „bandite“, i u novoj „demokratskoj“ Italiji, ovaj put pod pokroviteljstvom zapadnih saveznika, opsjednutih komunističkom opasnošću. Sve uz odobravanje svjetine „oslobođene“ moralnih skrupula, koja skandira svakoj vlasti i iznad svega mrzi svjedoke svog beščašća i one koji zajedno s njom ne pužu­­­­­ po rektumu režima. Ili – ako ćete nešto novijeg datuma – sliči sudbini latinoameričkih gerilaca koji su nakon godina ili čak desetljeća borbe sa zločinačkim diktatorskim režimima i njihovim odredima smrti, na kraju pobijedili, a onda na demokratskim izborima bili, glasovima onih za čiju su se slobodu borili, poraženi od bogataških pizdi koji su vrijeme pod diktaturom proveli „baveći se biznisom“ a puštajući da „za ideale ginu budale“.

Problem, naime, nije (samo) u režimu i polugama kojima on kontrolira društvo, kako se to naglašava u aktuelnoj egzistencijalnoj drami E-novina. Problem je u masi, njenoj sklonosti amneziji, licemjerju, navijačkom mentalitetu, negiranju vlastite odgovornosti i kukavičluka i samoodbrani po svaku cijenu. Sklonosti koja podrazumijeva ignorisanje i (ukaže li se prilika) uništenje onih koji svjedoče o istini i razotkrivaju laž „nove stvarnosti“, u kojoj se svi (osim relativno malobrojnih izuzetaka od pravila), konsensualno usvojivši strategiju zaborava i kolektivne (samo)amnestije, ponašaju kao da su pali s Marsa i (istinski) vrijeđaju kad im neko spomene bilo šta što je bilo prije par dana („pa jesmol se dogovorili da se ne bavimo prošlošću, da se okrenemo budućnosti“) i što zahtjeva uključenje mozga (shvatajući to, sasvim ispravno i opravdano, zajebavanjem, jer, da su mozga ikad imali ne bi nam se desilo sve ovo što jeste u zadnjih 2 desetljeća).

KURCEM U ČELO

Nevolja s tranzicijom je što nikad ne traje kratko ni bezbolno“, napisaće svojevremeno Zoran Đukanović. A Stojan Cerović će tu stvar razobličiti do kraja: „Taj proces vraćanja normama građanskog društva svuda u bivšim komunističkim zemljama iziskivao je mnogo laganja, zaboravljanja, zatvaranja očiju, ušiju, nosa, i, uopšte, privremenu suspenziju većine normalnih ljudskih funkcija. Tranzicija je, naime, pristojno ime za jednu od najprljavijih operacija koja se u jednom društvu obavlja u mirnodopsko vreme. Razume se, oni najmanje gadljivi tada se najbolje snađu i postanu nova elita a obično potiču iz stare elite.“

Gadljivim i „nesnalažljivim“ ostaje da umru povraćajući, nad novom realnošću, koja pred našim očima izrasta nad masovnim grobnicama i kolektivnim jamama cara Trojana.

Goli nacionalisti šeću se okolo u svom novom demokratskom ruhu, a masa im aplaudira i divi se, ali ne nepostojećoj tkanini, kako neupućeni posmatrači misle, nego nacionalističkoj kurčini, koja i dalje, nakon poratnog postkoitusnog splašnjavanja, stoji poludignuta i spremna da svoje podanike, ritualno, svako malo, pukne u čelo. I, kroz tako nastali virtuelni otvor na nacionalnoj lobanji, jebe masu u, ionako nezdrav, mozak.

Svaka mogućnost ozdravljenja, mijenja se, na taj način, za kolektivni sadomazohistički užitak. Održavajući tako stanje društvene poluonesvješćenosti, u kojoj prisebnost zadržava tek manjina koja silovanje koje se nad njima vrši odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi i koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, dakle, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.

RAT JE BIO BOLJI

Svijet E-novina (koji obuhvata ne samo njihove kreatore, nego i čitaoce) dio je paralelnog svijeta izuzetaka od pravila, po prostorima bivše države i bjelosvjetskim azilima razbacanih, prezrenih jedinki, izdajnika nacija, bogohulnika, klevetnika, samoubica koji svjesno kidaju veze kojima su spojeni na Matricu ili borgovski kolektivni organizam i koji očaj pri pogledu na nepregledna polja humanoidnih biljki (ili borgovskih radilica) liječe povremenim izlaskom iz svojih usamljeničkih skloništa i posjećivanjem virtuelnih Ziona (oaza otpora kolektivnoj zombizaciji). Svijet je to progonjene i na mjestima iskorijenjene intelektualne manjine, koja, paradoksalno, s padom totalitarnih režima kojima su bili najistaknutiji, a povremeno i jedini otvoreni, neprijatelji i s dolaskom „demokratije“, biva desetkovan i izložen nestanku.

Ono što nije mogla učiniti otvorena represija totalitarnih, zločinačkih režima, nastalih na razvalinama nekadašnje zajedničke države, uspjeva rafiniranim sredstvima turbo demokratije i režimskog kapitalizma.

Jedan po jedan, nestaju simboli tog svijeta, i on se gasi, poput virtuelne Atlantide. Nepotkupljivi svjedoci kolektivnog zločina, nehumanosti i kukavičluka nepoželjni su. Kao i oni koji bi, i nakon pada diktature, da misle svojom glavom.

Pa u demokratiji nema razloga da mislimo. Za to imamo demokratsku vlast, koja se brine za nas. A mi treba samo da uključimo TV i da se prepustimo Velikom Bratu, Velikoj Mami i velikim silikonskim sisama naših pjevaljki. I „kulturi dijaloga“ koju nam sa stranica hard core nacionalističkih, zločinačkih, reketaških i demokratskofašističkih glasila propagiraju sofisticirane verzije režimskih dželata, koje mašu svojim otrovnim jezikom nad glavama nekolicine koja se odbija prilagoditi malograđanskim mjerilima pristojnosti i kvazi beskonfliktnosti, u koje se, zapravo, zamataju interesi kriminogenih političkih i vjerskih moćnika i njihovih medijskih i intelektualnih pasa čuvara.

ANARHIJA ALL OVER BAŠ ČARŠIA

Prostor za javno djelovanje, perverzno, samo se prividno širi, a stvarno sužava, sa sređivanjem stanja u društvu. On se, naime, puni šupljinom, formom, „govorom o nebitnom, kao najgorem obliku šutnje“ (kako je to sjajno okarakterizirao Esad Bajtal), dok se suština polako gubi. Mediokriteti, konformisti, licemjeri i majstori zamjene teza, plaćenici režima i volonteri kretenizma, zagušuju javni prostor i namjesto surovih slika stvarnosti i kritike odgovornih, nude nam tobožnju potrebu o „kritikovanju kritičara“, teze o „nacionalizmu antinacionalista“ a iz skuta notornih rasista, ratnih huškača i mega kriminalaca, jebavanje majke, tim i takvima, nazivaju govorom mržnje.

Zato je taj prostor zatvoren najprije u Hrvatskoj (ubijanjem Ferala). A neće biti slučajno ni da se E-novine gase upravo u trenutku kad Unija Srbiji otvara zadnji otvor da joj uđe polako i na obostrano zadovoljstvo.

Faktički, nakon pada otvoreno antidemokratskih režima i uspostavljanja onih čija nedemokratičnost svojom sofisticiranošću zadovoljava zapadnodemokratske kriterije, kritički mediji postaju nepoželjni u izmijenjenim političkim prilikama, ukoliko odbiju da se transformišu u korumpirane propagandiste Nove stvarnosti, odnosno, pokažu namjeru da zadrže svoju kritičnost.

Anarhija koja vlada u Bosni i Hercegovini, nesposobnost da se pređe iz stanja primirja u stvarni mir, još uvijek nedefinisana budućnost i hronična politička nestabilnost, ovu zemlju, zanimljivo, čini, faktički, posljednjom balkanskom oazom za izuzetke od pravila. Ne zbog njene tolerantnosti ili poštovanja ljudskih prava i medijskih sloboda, nego zbog haosa u kome je istovremeno i sve moguće i ništa nije moguće. I, naravno, zbog donatorskih sredstava koja se, zbog političkog neupristojavanja, još uvijek slijevaju u zemlju, odgađajući za neke igrače na domaćoj medijskoj sceni sudbinu koju je doživio Feral ili koju upravo proživljavaju E-novine.

Klasični izdanci feralovske ili lukovićevske subverzivnosti i beskompromisnosti (zanovijetajuće pičke bi rekle: „Ali ne i kvaliteta“, što je, čak i ako zanemarimo provincijske komplekse, klasično bosansko pretjerivanje i traženja hljeba preko pogače, u trenutku kad jalijaši koji nam vise nad glavama, gledaju kako da nas prevedu i žedne i gladne preko vode a onda na drugoj strani udave u plićaku) ovdje se nalaze na najčudnijim mjestima. Medijski gerilci čak su se uspjeli infiltrirati u javni servis i, zbunjenoj masi kleronacionalista, mrtvi hladni, notornu alternativu prodavati pod mainstream.

CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA?

Ono što je bosanski nedostatak, u ovom kontekstu, nije nepostojanje lokalnih džepova otpora, medijskih gerilaca, izuzetaka od pravila koje diktiraju političko-vjerski lideri nacionalnih torova, nego svojevrstan nedostatak dosljednosti i zabrinjavajuća učestalost suicida, neshvatljivim bacanjem u zagrljaj političkim moćnicima. Eksperimentiranje s makijavelizmom ili posrtanje umornih ratnika, koje ubija beznađe? Šta god da je, bespovratno prlja ugled samoubica i pretvara ih u suprotnost ljudima koji su nekada bili. Ne možeš se jebat a da ti ne uđe, rakao bi narodni mudrac. Pogotovo ne s vlašću. (A ni tinejdžerska fatačina u medijskom mraku sa njegovim Berluskinimise vlasnikom, ne može proći bez posljedica).

Upravo u tome je veličina Feralovaca i Petra Lukovića, kao personifikacije E-novina. U dosljednosti kojom se odbija relativiziranje principa, trgovina s političarima i „konstruktivno djelovanje“ na štetu Istine, Pravde i Poštenja. U javnom djelovanju čija je suština izražena u svojevremenoj Ivančićevoj ciničnoj izjavi, koja u samo 7 riječi sumira čitavu životnu filozofiju: „Možda nisam koristan, ali nisam ni pička!“

Dio bosanske publike, međutim, svojim reagovanjem na probleme E-novina, pokazuje da zapravo ne shvata bit onoga što rade Luković i E-novine ili onoga što je radio Feral. Ne radi se tu o intelektualnoj zabavi, elitističkom čitalačkom klubu, nego o obračunu sa Zlom i borbi za goli život, za preživljavanje u septičkoj jami po kojoj plivaju mediokritetska, nacionalistička, kvazi intelektualna i kvazi građanska govna, koja prijete da nas udave. Podrška E-novinama i ode Feralu su podrazumijevajuće i stvar individualnog psihičkog zdravlja (samo bi bilo poželjno da se izražavaju manje riječima a više konvertibilnim novčanicama), ali one ne mogu biti zamjena za lokalno nedjelovanje i ne smiju se pretvoriti u svojevrstan bijeg u „drugu dimenziju“ ili novi oblik pljuvanja po lokalnim „bogohulnicima“. Jer je to, onda, samo još jedna laž i licemjerje, u nizu. Iskreno poput poratnog „uživanja u dobroj satiri“ bošnjačkih nacionalista, dok je Feral guzio Tuđmana, koje se završilo terorom kad su u lokalnoj radinosti dobili na sličan način istretiranog vlastitog vođu.

PS ili VADI NOVČANIKE!

Na kraju, slijedeći molbu E-novina za idejama za prevazilaženje stanja u kome se nalaze (a i dopuštajući sebi da sanjam otvorenih očiju), konstatujmo: na izvjestan način rješenje i za naše i za njihove probleme, bar kratkoročno, je jednostavno – njihovo preseljenje. Ali ne na ahiret, nego u tamnovilajetski džehenem. Sa svim njegovim krugovima. Rješenje je to, prisjetimo se, koje su već jednom oprobali Yutelovci, iskoristivši Bosnu kao posljednje utočište, mjesto za produženje svog života i preživljavanje svojih posljednjih dana. Do konačnog Armagedona. Ovaj put, nadati se, ne do Armagedona, nego do trenutka kad Bosna i Hercegovina bude bar ličila na normalnu, pristojnu zemlju, sa (naizgled, bar) normalnom, pristojnom vlašću, namjesto bande kriminalaca, kleronacionalista, rasista i pohlepnih, nesposobnih idiota i ljenčina, bez elementarnog morala i socijalne osjetljivosti. Do trenutka kad novinarima više ne budu prijetili odsjecanjem glava, invalidskim kolicima, nokautiranjem ili prolaskom kroz njih. Nego tek sofisticiranim finansijskim pritiscima. Što će već biti značajan napredak.

I have a Dream, kao što vidite. No, prije nego sam ga počeo sanjati, svratio sam do banke i uplatio „donaciju“ za E-novine. Što i vama preporučujem. Jer se snovima ne plaćaju računi. A neplaćanjem računa se, s druge strane, može ostati bez snova. A i ne radi se o donaciji, nego o plaćanju intelektualnih i emotivnih usluga. Pa i seksualnih, u neku ruku. Ponekad su, naime, „jebali sve po spisku“ nekome, tačno onako kako sam sam zaželio, pa to možemo tretirati kao, na obostrano zadovoljstvo, realizovanu telepatsku narudžbu.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Gluperde lutaju daleko Zašto je nekom u ovo recesijsko doba važno da se bavi razlozima zbog kojih je Carla del Ponte u dogovoru sa režimom u Beogradu, učinila sve što je bilo u njenoj moći da se istina o genocidu u BiH nikada ne otkrije?

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Uvijek je to tako u životu! Dok se čovjek bavi manje-više nevažnim stvarima i pojavama pokraj njega prolaze vozovi puni suštinskih problema koje bi moguće svaki nesretnik i riješio samo da je dovoljno pametan bio. Tako je to u životu, tako je u svakom njegovom trenu, a jednom, onda kad se zavjese krenu konačno spuštati, nema onog koji ne pomisli da je mogao bolje i nema ga što ne pomisli: E, kakva sam ja budala bio... Jučer je, čujem, u smrtnu komu pao moj dobar drug. On već dugo boluje od neizlječive bolesti(kao da ima ozbiljna bolest kojoj lijeka ima, rekao bi ozbiljan liječnik, inače doktor medicine po profesiji!) pa sam prilično siguran da ga, nažalost i po svemu sudeći, više nikad neću vidjeti, popit pivu, pojesti, s njim podijeliti...

KO O ČEMU...

Ali nećemo o propuštenim prilikama pa makar se one doticale i najbolnijeg kod svakog od nas. Nećemo o tome da nam je (sumnje u to nema!) danas nepopravljivo žao što nekad ranije nismo bili barem minut duže s dragom osobom. Džaba je jarane, uzalud vam trud svirači... Ovoga puta ćemo o političkoj odgovornosti onih likova koji na priči o brizi za sve nas, sve nas žive a posebno za one mrtve, godinama lijepo i raskošno žive. Evo, naprimjer, Mustafa Cerić. Sjećate li se ijedne teme u ovdašnjim medijima, od institucionalno-rijasetovske zaštite hodže pedofila iz Gluhe Bukovice do međudržavnih diplomatskih odnosa BiH i Sjedinjenih Američkih Država, o kojoj se taj prijeratni saradnik UDBA-e zaveden pod kodnim imenom CAR nije na neki, vjersko-diktatorski, način nije oglasio? Možete li i zamisliti da i to je moguće pa da nam Cerić ne poruči koju o ispravnosti indoktrinacije dječice u sarajevskim vrtićima pravdajući divljački uvedenu vjeronauku od malih nogu zaštitom islamskih vrijednosti; ima li nekog da ne zna šta Car misli o srebreničkim majkama ili elektroenergetskim projektima kreiranim po modelu Vahida Heće, OHR-ovim shemama, bh. ekonomijom na Summitu u Davosu, odnosima fašističkog Irana i Obamine Amerike...? Mogli bi ovako do sudnjeg dana ali za nabrajanje objektivno nema nikakve potrebe.

U IME VELIKE SRBIJE

Posljednjih nedjelja javno su prezentirani dokumenti koji nesumnjivo dokazuju da je bivša glavna haška tužiteljica Carla del Ponte „ o glavi radila“ Bosni i Hercegovini. Definitivno su raskrinkani i načini na koje je aktuelna švicarska ambasadorica sklapala dealove sa zvaničnim Beogradom, od premijera Koštunice do predsjednika Tadića, a sve u korist prikrivanja stvarne uloge zločinačkog režima Slobodana Miloševića u bosanskim masakrima. Izuzev FTV i magazina Dani, ovim se problemom (izvinjavam se ako sam nekoga greškom izostavio) nije bavio niti jedan ozbiljniji medij u BiH. Osim članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Harisa Silajdžića o Carlinoj skrivenoj dokumentaciji nije se oglasio niti jedan ozbiljniji političar u BiH. Za razliku od ovdašnjih „medijskih analitičara“,pozicioniranih od Avaza, Slobodne Bosne pa tamo do Preporoda, preko takozvanih političkih zaštitnika bh. interesa od Fahrudina Radončića do Sulejmana Tihića, dokumentacija objavljena u samo dva ovdašnja medija izazvala je, kako mi javljaju šmekeri iz Haaga, potpuno rasulo u Tribunalu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Yu. Al, kome je još stalo da se bavi ratom i zločinima počinjenim u ime stvaranja Velike Srbije? Zašto je nekom u ovo recesijsko doba važno da se bavi razlozima zbog kojih je Carla del Ponte u dogovoru sa režimom u Beogradu, učinila sve što je bilo u njenoj moći da se istina o genocidu u BiH nikada ne otkrije? Pa zar vam nije dovoljna Srebrenica, kao da nam poručuju Carlini i zaštitnici Florence Hartmann... ?

Nema nade! BiH neće postati ozbiljna evropska država sve dok ovim teritorijem, sa bogovskih visina Miškovićevih tornjeva izgrađenih u centru Sarajeva, upravljaju likovi poput zaštitnika pedofila Cerića kojeg zaboli kurac za rat i ulogu Carle del Ponte u postdejtonskom prikrivanju zločina počinjenih u ratno vrijeme. Od države BiH ništa nema sve dok u njoj ne bude dovoljno čestitih novinara, intelektualaca, političara od kojih se ne očekuje ništa drugo nego da se ne prodaju za ručak i besplatnu vožnju po Haagu u režiji Amira Ahmića. Koji sve to plaća državnim parama i mrtvim glavama. Balijska je glupost pregolema, jarane!

EMIR SULJAGIĆ: Šta je Haris bez Srebrenice

On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti

U posljednje vrijeme ne, ali dobar dio svog poslijeratnog zivota doživljavao sam kao uvredu, napad na tjelesni i mentalni integritet, svaki spomen Srebrenice. Vjerovao sam da, izuzme li se krivično gonjenje osumnjičenih ili optuženih za pojedinačne zločine u okviru operacije smrti, govor o Srebrenici – otvoren, težak, mučan, bilo kakav – treba da bude ograničen na privatno prebiranje uspomena, trenutno oživljavanje mrtvih, vraćanje u život onog čega se o njima želimo sjećati, jer ljudi smo i druge ljude pamtimo samo tako. Zaobilazio sam svaki javni govor na tu temu; trebalo mi je četiri godine da napišem prvi novinski članak o nekoliko dana vlastitog iskustva Srebrenice.

DVIJE SREBRENICE

I negdje tu, ne mogu tačno uprijeti prstom u trenutak kada se to dogodilo, ali se osjećam saučesnikom i krivim zbog toga, Srebrenica – svaki pojedinačni aspekt njenog pada, svaka moguća teorija zavjere, a zajedno s njima i „teoretičari“ upitnog mentalnog zdravlja – doslovno je provalila brane dobrog ukusa – ili je to zapravo bio samo šok izazvan nezapamćenim porazom i pokoljem u dugoj historiji pokolja? – i zauzela mjesto u političkim i stranačkim platformama i nacionalnim narativima, poprimajući skoro mitske razmjere i dimenzije.

Istovremeno, ni srebrenički mrtvi ni živi nisu postali nimalo važniji, njihovi životi – premda je preciznije reći da je riječ o bijednom preživljavanju – nimalo lakši; sudbina države na perfidan način je dovedena direktno u vezu sa Srebrenicom i njenim padom po cijenu zaborava svih ostalih zločina, Srebrenica postala najvažniji metak u moralističkom – moralističkom, ne moralnom – arsenalu prvoboraca legitimacije fizičke i duhovne mizerije u kojoj obitavamo.

U toj mizeriji postoje dvije Srebrenice, dva iskustva, dvije potpuno paralelne i nigdjedodirujuće stvarnosti: jedna javna i zvanična i druga osobna, privatna i pojedinačna stvarnost svakog preživjelog. Druge ne bi bilo bez smrtonosne kombinacije aljkavosti – rekao bih tipične za pojavu koju kolokvijalno nazivamo baliluk – nesposobnosti i nerazumijevanja države u vrhu Republike Bosne i Hercegovine; prva, pak, ima korijene u moralnoj golotinji koju u posljednjih nekoliko dana izlažu svi, od članova Predsjedništva BiH (Harisa Silajdžića, naime), prinčeva-prijestolonasljednika nezavisnog i istraživačkog novinarstva i njihovih pokrovitelja neutvrđenog imovinskog kartona i debelog voznog parka.

Jedna od ovih stvarnosti za drugu nimalo ne haje; štaviše, kad god joj se nađe na putu, bude pogažena, smrvljena, razbucana onako kao što je svojevremeno bila pogažena, smrvljena i razbucana i Srebrenica. I svaki put tako. I rijetko je to kada bilo očigledno kao u posljednjih nekoliko dana, dok kabinet Harisa Silajdžića – jer, na SBiH kao na stranku naprosto možemo zaboraviti na idućim izborima – na način koji vrijeđa inteligenciju – jer, ipak ima nas sa više od četiri razreda osnovne škole iza sebe – od Srebrenice ponovo napravi temu za kampanju. Temama izravno u vezi sa Srebrenicom – dokumentacija Vrhovnog savjeta odbrane, tužba pred Međunarodnim sudom pravde, eventualna rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije – skoro perfektno tempiranim, sa Predsjednikom Svih Predsjednika uvijek u ulozi dežurnog kerbera, udahnut je novi i intenzivniji život. On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti.

VOĐA” KAO PORTRET

Moraš biti u najmanju ruku diletant da sudbinu kompletnog političkog procesa u Bosni i Hercegovini dovedeš u izravnu vezu sa sudskim ishodom postupka pred jednim generalno irelevantnim sudom (vidi pod: izraelski zid); međutim, moraš biti kompletan idiot da u to povjeruješ i drugi put; moraš biti moron da povjeruješ da je moguća obnova postupka pred Međunarodnim sudom pravde, a imbecil da povjeruješ da je Silajdžiću zapravo stalo do bilo čega od svega toga. Jer, jedini instrument kojim se Silajdžić bilo kada služio je zaborav: zaborav da je zapravo on bio premijer R BiH u vrijeme kada je Srebrenica pala i da osim petominutne ostavke, istina, tek prve u nizu, nikad nije podnio nikakav račun zbog toga; da je njegova uloga u ovjekovječenju Republike Srpske bila instrumentalna; zaborav koji kultivira govoreći jezikom dijametralno suprotstavljenom stvarnosti koju je pomogao uspostaviti.

Ima nešto istinski dijabolično u tome, postoji neko sljepilo koje – izuzmu li se još nerehabilitirane ukoljice koje se izdaju za novinare – moraš prihvatiti, potpuno mu se predati da bi povjerovao u bilo šta što Silajdžić može pomisliti ili reći. Ovdje – a možda bih to trebao naglasiti – nije riječ o njemu kao čovjeku; niti me zanima niti me bilo kada zanimalo bilo šta u vezi s njim, nego o političaru, kaobajagi državniku, neodgovornom slijepcu – znam da ni u medresi ni na prištinskom univerzitetu nije mogao čitati ništa od toga, ali istinski preporučujem pripovjetku „Vođa“, Radoja Domanovića, to je najbolji njegov ikada napisani portret – koji i narod i zemlju vodi iz jedne provalije u drugu, sve dok se svi zajedno nepovratno ne strovale. Dok sve ne vrati tamo gdje je bilo 11. jula 1995. godine.

Nije me, pošteno, briga ni za to. Ako je to izbor ovog naroda, nek mu bude: ja sam u Srebrenici bio i tamo se, ni fizički, ni vremenski ne vraćam. Sve što mi je od Srebrenice ostalo je nekoliko placeva, uglavnom – iz abecednih razloga – smješteno u sjevernom djelu mezarja u Potočarima i nikakvih drugih pretenzija nemam osim da pričam svoju, pojedinačnu, priču o Srebrenici. Ali, ne mogu podnijeti da se s time, najsvetijim što imam, bešćutno igra on i moralni pigmeji u njegovoj blizini ili telefonskom imeniku.

ANDREJ NIKOLAIDIS Veliki prezir

Političari preziru svoje novinare, kao što preziru i narod - jer negdje duboko u njihovim glavama pohranjena je informacija: „svako ko je bio u stanju glasati za tebe, idiot je“ - a preziru i tajkune, jer ovi preziru njih, a svoja bogatstva su stekli sarađujući sa njima

Ako je neko mislio da je gašenje Ferala bilo rezultat stjecaja nesretnih okolnosti i pogrešnih poslovno-ličnih odluka ljudi koji su tu novinu pravili, do sada mu je valjda postalo jasno da se zajebao. Sada, kada su pred gašenjem e-novine, koje je Luković zamislio, između ostalog, i kao nastavak Ferala drugim sredstvima, jasno je da tamo, vani, nešto vrlo moćno i neizbježno (a nije anakonda) guši upravo one medije koje želimo da čitamo.

Narodna volja

U biti, u procesu gašenja e-novina na djelu su svi razlozi i mehanizmi o kojima je Viktor Ivančić već pisao nakon gašenja Ferala. Tu se, vaistinu, nema šta dodati. Slučaj e-novine pokazuje nam da slučaj Feral nije bio tek čin lične osvete, nego odbrambeni akt sistema. U biti, sistem je prema Feralu i e-novinama djelovao onako kako antivirus djeluje prema virusima u našem kompjuteru: prvo ih je detektovao, onda stavio u karantin, a onda izbrisao. Čitava priča o sponzorima koji bježe i ambasadama koje drže kako je pisanje e-novina neodmjereno i jednostrano dio je quarantine-remove procesa.

E-novine i, prije njih, Feral, prepoznati su od strane anti-virus softvera kao uljez i prijetnja sistemu. Saša Ćirić je nedavno baš u e-novinama citirao riječi Dejana Ilića, koje je ovaj napisao pred gašenje Ferala: “Ako se Feral ugasi, sve nevladine organizacije i sve fondacije treba da se isele ili da prestanu sa radom“. Feral je, a sada i e-novine, ipak bio ostavljen od strane svih nevladinih organizacija i svih fondacija. Koje se međutim nisu iselile, nego su spokojno nastavile sa radom. Tako je bilo i tako jeste iz prostog razloga što NVO i međunarodne fondacije rade i radile su svoj posao: snaženja sistema. Opstanak Ferala i e-novina nije njihov posao, jer ti mediji ne doprinose snaženju sistema. Čak i tamo gdje bi tako prividno moglo izgledati – na polju borbe protiv fašizma i polju takozvane „istine o prošlosti“ -, e-novine i oni koji rade svoj posao nisu na istom poslu. Prvo: malo fašizma nikada nije škodilo kapitalizmu, naprotiv. Drugo, istina o prošlosti poželjna je koliko i AIDS, a počinje opasno da smeta našoj zajedničkoj budućnosti, onakvoj kakvu je vide upravo strane ambasade i fondacije koje finansiraju novu, razvojnu istinu o istini o našoj prošlosti.

O kakvom, dakle, sistemu govorimo?

Političari i njihovi novinari govore o narodnoj volji. Tajkuni, preko svojih superherojski principijelnih kolumnista i svoje “intelektualne elite“, koju čine nezavisni intelektualci (u čijim tekstovima često uočavamo samo to da su nezavisni od intelekta), govore o nekoj boljoj demokratiji, često se izrugujući narodnoj volji . S vremena na vrijeme ponove tezu kako bi za narod najbolje bilo da se politika vodi suprotno njegovoj volji, a da se pobjednikom izbora proglasi onaj ko je dobio manje glasova odvratnog, korumpiranog naroda. Kada na izborima pobijedi neko koga intelektualci ne podržavaju, ili su skandalizovani njime, pristupa se ruženju naroda. Sam narod je, kao i uvijek, kao i svugdje, odvratan dok preživa, pari se i neprekidno jadikuje.

Političari preziru svoje novinare, kao što preziru i narod - jer negdje duboko u njihovim glavama oblika glasačke kutije pohranjena je informacija: „svako ko je bio u stanju glasati za tebe, idiot je“ - a preziru i tajkune, jer ovi preziru njih, a svoja bogatstva su stekli sarađujući sa njima. Tajkuni preziru intelektualnu elitu koja za sitniš kakav ostavljaju konobarima radi za njih, boreći se za pravednije društvo i neki bolji svijet. Intelektualna elita prezire narod za čije se dobro, tvrdi, mučenički žrtrvuje. Jer, narod odveć rijetko razumije i odveć često zaboravlja. Ovdje pravila formalne logike zahtijevaju sljedeću napomenu: intelektualna elita naročito voli da priča o svim oblicima represije sistema nad njom, ali: kako intelektualna elita može stradati od sistema koji ju je proizveo u elitu, i u kojem je ona i dalje elita? To što je neko elita, valjda, znači da taj neko u sistemu uspješno funkcioniše i profitira? Ili samo istinska intelektualna elita razumije kako je moguće istovremeno biti i elita i žrtva sistema? Its lonely at the top...

Kako prepoznati ološ

Narod prezire političare – one koje toplo ljubi, s najvećom će strašću prezirati. Prezire on, narod, i tajkune, i rado bi pio pivo na trgovima na kojima bi, poput novogodišnjih ukrasa – jer novo vrijeme uvijek traži ukrase -, sa bandera visili bogati. Da, narod prezire i intelektualce, jer ološ ćete, kako piše Lacan, uvijek prepoznati po njegovoj netrpeljivosti prema intelektualnom.

A iznad svega prezire sebe, jer njegova je istorija, uprkos brojnim nacionalnim praznicima i povremenim orgijama mahanja zastavama, tek neiscrpno skladište snažnih razloga za prezir.

Taj se sveobuhvatni, sveprožimajući prezir zove „društveni odnosi“, a sistem za održanje kapitalizma, onaj koji reguliše te odnose, ima ime „demokratija“. Prezir je istina sistema, a istina se, za dobro sistema, za dobro svih, ne saopštava. Političari, tako, javno izražavaju puno povjerenje u odluke naroda – sve dok narod glasa za njih. Tajkuni preko svojih medija zahvalju narodu na povjerenju. Političari rado ističu pozitivnu ulogu medija u društvu, a mediji sa svoje strane obećavaju da će nastaviti sa objektivnim izvještavanjem, koje će osnažiti ne samo politički, nego i pravosudni i sve ostale, kako poznate, tako i sisteme koji će tek biti otkriveni od strane njihovih neustrašivih i nepotkupljivih novinara-istraživača. Narod je u principu nepovjerljiv prema političarima, ali se s vremena na vrijeme pojavi političar kojem vjeruju. Takvi se političari u demokratiji zovu „demokratskim liderima“, „vođama slobodnog svijeta“ itakodalje, dok se u ne-demokratskim sistema isti takvi ljudi zovu Maršalima, Vođama itakodalje. Narod je, takođe, nepovjerljiv prema medijima. Osim prema svom omiljenom mediju, koji mu je omiljen zato što saopštava istine koje su njegove istine – a kao što znamo, istine koje nisu naše istine, zovu se laži. Jedan medij je, tako, popularan ne zato što „objektivno i kvalitetno informiše“, ili čak „edukuje“, nego zato što potvrđuje mišljenje publike. Ali: to što je narod nepovjerljiv prema medijima, ne sprječava ga da svoju predstavu o svijetu zasnuje na onome što sazna iz medija kojima, ponovimo, u principu ne vjeruje.

Što to dakle imamo pred sobom, što to cvjeta posvuda oko nas? Tek Veliki prezir, tek sistem u kojem, uz apsolutno poštovanje svih razlika, apsolutnu toleranciju prema svim rodnim, seksualnim, religijskim, političkim i ostalim identitetima, svako svakoga najdublje prezire. S punim pravom.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Podvodni svijet Alije Izetbegovića Poplava u pojedinim sarajevskim naseljima izbacila je, ponovo, na površinu priču o naseljima koja su nikla kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu

Živim u Doglodima. Tokom protekle sedmice najviše sam vremena proveo u ribarskim čizmama. Ne znam kako je bilo drugdje u Bosni i Hercegovini – jer posvuda su se rijeke izlilile, potoci nabujali, vode podigle – ali znam da je za poplavu u Sarajevu, čije su razmjere u jednom trenutku zaprijetle da postanu kataklizmične – ili se meni samo tako činili dok sam sizifovski lopatom gurao vodu sa ulaznih vrata u kuću – odgovornost isključivo ljudska. Tačnije, riječ je o kriminalnom nemaru vlasti – opštinskih, federalnih, kantonalnih...

KOME TREBA OVAKVA DRŽAVA?

Jedino gore od istinskog nemara koji su pokazivali tokom poplave – ne uzimajući u obzir činjenicu da se poplave zbivaju skoro svake godine i već deset godina zaredom – bila je paralelna stvarnost koju su zahvaljujući interesu medija stvorile takozvane „nadležne službe“. U toj paralelnoj stvarnosti, ako je vjerovati riječima Alije Tihića, direktora Federalne Civilne zaštite i Mustafi Kovaču, njegovoj sarajevskoj, kantonalnoj, inačici, CZ je „angažovala specijalizirane jedinice“, pomagala evakuaciju građana i branila kuće od poplava.

U našoj, pak, stvarnosti, dok je voda navirala u kuće, uz nas nije bilo nikoga; nismo imali čizama i sve i da je bilo ko htio, ne bi mogao napustiti kuću; a niko nije htio napustiti dom jer smo sami morali sprečavati dalje prodiranje vode. U paralelnoj stvarnosti ovdašnjih „nadležnih službi“, vatrogasci su zajedno s građanima pravili bedeme protiv poplave. U našoj pak, dok je voda nadirala u kuće, kada je već bilo prekasno, pojavio se kamion pijeska i nekoliko fizičkih radnika iz „Bosmala“, koji su po jakoj kiši pokušavali praviti bedem u vodi do pojasa; vatrogasci su za kamere Federalne televizije napunili nekoliko vreća pijeska i vratili se natrag u kamion u kojem su presjedili cijeli dan, odmah nakon što su novinari i kamere napustili Doglode. I ništa tu zapravo nije problem: dvojica vatrogasaca koji su tamo proveli cijeli dan nisu niti opremljeni, niti kvalifikovani da se izbore sa najvećom poplavom u Sarajevu poslije rata.

Poenta je zapravo u tome da je država još jednom ostavila na cjedilu građane zbog kojih i postoji, i da se – a tako stvari zapravo stoje od aprila 1992. godine – nije u stanju pobrinuti za njih, nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora. Na nivou principa, poplava u Doglodima, se dakle ne razlikuje od ostavljanja žitelja ove zemlje ne cjedilu dok je četvrta najveća vojna sila u Evropi silovala Bosnu i Hercegovinu; nema nikakve razlike između reakcije države na poplavu u Doglodima i Osijeku, na jednoj i napada snaga Ratka Mladića na Srebrenicu na drugoj strani. Jer, suština države je da je uvijek u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora: ako nije, onda za njom nema potrebe, a za ovakvom državom, utjelovljenoj u ovakvoj državnom aparatu, koja je svrha sama sebi, koja proizvodi potpuno paralelnu i virtuelnu stvarnost – očito nema potrebe.

MIZANSCEN ZA LJUDSKU DRAMU

To je, međutim, samo jedan dio ove priče. Drugi, veći i važniji, je laž koju su državni službenici zaduženi za zaštitu i odbranu imovine i ljudi od prirodnih nepogoda koristili u svoju odbranu, a mediji neselektivno prenosili, uz pomoć, na rasizam uvijek spremnih „najstarijih Sarajlija“, na web-portalima i forumima: sve su to, vele, ionako bespravno podignute kuće, u kojima žive primitivci iz istočne Bosne. Na stranu sada što je riječ o laži, to je zapravo i prava tema članka: poplava ima da posluži tek kao mizanscen za jednu mnogo veću ljudsku dramu, koja je započela odmah poslije rata i još uvijek traje, bez nekih naročitih izgleda da se na bilo koji način razriješi. Na stranu i to što bi, sve i da je tako, životi tih ljudi trebali biti podjednako vrijedni, njihovoj djeci potrebne pelene i dječija hrana, njihovim majkama lijekovi, koje nisu mogli dobiti zato što su danima ostali zatočeni u svojim kućama. Pravo je pitanje, dakle, odakle baš ti ljudi baš tu?

I oni i njihove kuće, legalno ili nelegalno napravljene, tu su od kraja rata i kao rezultat etničkog inžinjeringa, odmah iza uspješnog plana Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika da Srbe izvedu iz Sarajeva. Oni, sa svom svojom sirotinjom su tu kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu; i one kuće koje su legalne i one koje nisu i danas stoje u predgrađima Sarajeva, od Ilidže i Vogošće, preko Hadžića, do Ilijaša kao rezultat ne pasivnog odobravanja, nego aktivne politike SDA.

Mogao bih navesti mnogo brojnije i uvjerljivije dokaze, ali kako sam i sam žrtvom tog plana, evo kako je to zapravo izgledalo. Moju je familiju, majku i sestru, naime, iz takozvanog kolektivnog smještaja u Tuzli, pokupio nekakav lokalni referntić SDA, sve ih uredno popisao, potrpao u autobuse, koji su ih danima i sedmicama, sa desetinama hiljada drugih, prevozili do predgrađa Sarajeva koja su Srbi napustili. Implicitna u odluci da im – ili nam – dopusti da se naselimo u napuštene srpske kuće i stanove imovinu bilo je uvjerenje da ćemo zauvijek ostati ovdje. Onima koji nisu mogli drugačije putovati iz Sarajeva u Tuzlu – jer, jedno je doći i „zapikati“ imovinu, nešto sasvim drugo preseliti onaj jad iz jednog mjesta u drugo – opštinske su vlasti izdavale bonove koji su imali poslužiti umjesto autobuskih karti; siguran sam da je sve nadomješteno u budžetu. Tek kao fusnota, da je Izetegovićev režim uložio makar i dio tog napora u povratak, Milorad Dodik danas sasvim sigurno ne bi ovak olako potezao pitanje referenduma; a Bosna i Hercegovina u svojim istočnim dijelovima ne bi bila samo geografska, nego i politička odrednica.

Kada se, pak, ispostavilo da međunarodna zajednica pitanje imovine shvata ozbiljno i kad je vlast, sasvim nevoljko, dakako, morala ponekad i sa policijom izbacivati tek naseljeno stanovništvo iz tuđih kuća – naročito nakon što im je čvrsto obećala da će ostati tu gdje jesu – alternativno riješenje je pronađeno u naseljavanju onih dijelova Sarajeva u kojima do tada niko nije živio i koji naprosto nisu bili ni predviđeni za naseljavanje. I tako su mapu došli Osjek, Doglodi i brojna druga predgrađa: na koncu, Sarajevo je u 21. vijek ušlo kao kanton sa dominantnom bošnjačkom većinom koje je u demografskom, socijalnom i obrazovnom smislu bila idealno glassačko tijelo SDA, a kasnije i SBiH. Cijena za to je dvostruka: istočna Bosna je napuštena i bošnjačka zajednica tamo – ne dođe li do radikalnog zaokreta u politici – više nije održiva i prestat će da postoji u narednih petnaest do dvadeset godina; novonaseljeni stanovnici Sarajeva žive u temeljitoj bijedi, bez kanalizacije, sa nelegalnim priključcima za struju, jer Elektroprivreda odbija nove priključke i pored građevinskih dozvola, ali zato uredno naplaćuje račune za ilegalne priključke; bez kanalizacije ili ulične rasvjete, bez telefona; bez, infrastrukture, najviše nalik na brazilske favelle.

I to je to: proizvodnja sirotinje koja će držana u neznanju na jednoj i fizičkoj bijedi na drugoj strani, u kontinuiranoj zavisnosti od vlasti biti zadovoljna mrvicama sa stolova vlastodržaca, bez ikakve svijesti o svojim pravima ono što im pripada tumačiti kao privilegiju. I čak i ako su – raspamećeni kakvi jesu – birali takvu vlasti, nisu to sasvim sigurno činili sami. Ali, sami plaćaju cijenu.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: London Calling Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati

Život običnog tempa

Počela je 2010. Kraj prošle godine u medijima je uobičajeno bio rezerviran za sumiranje političkih događaja i ličnosti koje se u Bosni i Hercegovini već tradicionalno ocjenjuju nultim decimalama. Što se kulture i sporta tiče ( opet ubojita i zlatna reprezentacija u sjedećoj odbojci!) tu smo nekako i prolazili, ali jedino po čemu ćemo zaista pamtiti 2009. je ekonomska kriza zbog koje je, prema zvaničnim statističkim podacima, u ovoj zemlji bez posla ostalo više od sedamdeset hiljada radnika. To su, kako rekosmo, statistički a ne realni podaci. Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati. Ne samo danas i ne samo u prvim danima Nove godine. Ali nešto razmišljam, nama nažalost ne gine da o općem kokuzluku, kriminalnoj vlasti, pljački, korupciji zbog koje nesretni radnici i njihove porodice završavaju na ulici pišemo tokom cijele „desete“ pa sam, po uzoru na uposlenike medijskih biltena mafijaške vlasti u Republici Srpskoj, donio nepopularnu odluku da odustanem od takozvanih životnih tema i bacim se na dvije važne godišnjice/ obljetnice koje padaju baš u 2010. (Usput, ovo 2010 baš onako dobro izgleda na monitoru laptopa pa mi se samo tom činjenicom izazvana probudi nada da će u ovoj izbornoj godini građani BiH birati bolje, pametnije, mudrije nego prije četiri godine)

Politička oluja u Hrvatskoj

Dakle, na samom početku 21. stoljeća, u njegovim, fudbalskim rječnikom kazano, prvim minutama u Hrvatskoj je pobijedila takozvana „trećesijećanjska koalicija“ na čelu sa pokojnim Ivicom Račanom i političkim pokojnikom Draženom Budišom. Ta je koalicija, nakon deset godina diktatorske vladavine, uklonila Tuđmanov HDZ sa vlasti. Kolege iz Hrvatske ovih dana nadugo i naširoko komentiraju kako je zapravo tek tada, 3.januara 2000. Godine dakle, u Hrvatsku stigla demokratija. I to je, vjerujem, apsolutno tačno. Nedugo nakon januarskih parlamentarnih izbora na čelo hrvatske države će doći Stjepan Mesić, predsjednik-građanin kako se samoprozvao u vlastitoj kampanji. Nije se Mesić ni upoznao sa salama i hodnicima Pantovčaka a na ulicama hrvatskih gradova su osvanuli grafiti slijedećeg sadržaja: „Sveti Ante ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Franju“. Normalno, ovo desničarsko prizivanje Sveti Ante je mudro ignorirao- Franju je zadržao pod mirogojskim mermerom, a Stipu u predsjedničkom uredu. Danas se može pouzdano konstatirati da se to višestruko isplatilo. Mesić je, kao rijetko koji hrvatski političar, dosljedno nosio feral i rastjerivao mrak u zemlji naših zapadnih susjeda, a nije da mu je bilo mrsko i da s vremena na vrijeme očita moralne lekcije i ovdašnjim, bosanskohercegovačkim, desničarima. No, bilo je kako je biti moralo, Mesić nakon deset godina i dva predsjednička mandata pakuje kofere s Pantovčaka i kao što je to lucidno primjetio Boro Dežulović, postaje prvi hrvatski predsjednik-umirovljenik. Na Mesićevo mjesto morao bi doći kandidat SDP-a dr. Ivo Josipović bez obzira na to što sam ja, uskraćen da odlučujem o bilo čemu u političkom životu RH, intimno i nerealno na tom mjestu priželjkivao Mesićevu stranačku koleginicu dr. Vesnu Pusić. Ali ko smo mi u Bosni Hercegovini da građanima Republike Hrvatske držimo lekcije iz demokratije i s njima rasparvljamo o političkoj odgovornosti i ukusima. Siguran sam, naime, da gospođa Pusić ili barem neko sličan njoj- neko ko se politikom ne bavi zbog ličnog već bogatstva čitavog društva, neko koga u politici vode savjest i moral a ne tender i nekretnina- na bh. izborima garantirano ne bi bio u stanju osvojiti niti trećinu od onih ohrabrujućih osam posto glasova koliko je kandidatkinja HNS-a dobila u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora.

Uglavnom, dok mediji u susjednoj Hrvatskoj objavljuju završna sučeljavanja dr. Josipovića i Milana Bandića, u hercegovačkoj izbornoj bazi gruđanskog buldožera sa zagrebačkom adresom stanovanja odvija se živa sms aktivnost tokom koje se ponovo priziva i Sveti Ante i gruda i narod i domovina i domovinski rat i Mesić i komunizam i ustaška emigracija... Sms kampanjom Bandiću se pokušava osigurati što više glasova ali, kao i u slučaju „antimesićevskih grafita“ od prije deset godina, od toga niko neće imati koristi osim telekom operatera. Uostalom, građani Republike Hrvatske, oni koji u toj zemlji žive, plaćaju poreze (uključujući i ovaj najnoviji koji se čak i na Markovom trgu naziva državnim haračem) nisu zaslužili da deceniju nakon što su se riješili Franje Tuđmana na Pantovčak dovedu još jednog potencijalnog diktatora koji, kako su to ispravno primjetili tamošnji psiholozi, čak ni tokom tv nastupa u predsjedničkoj kampanji svoje sagovornike ne gleda u oči. Na kraju krajeva, da Hrvati o budućem predsjedniku razmišljaju kao desničarski šaman MP Thompson sigurno bi se još davno i masovno uključili u kampanju jedinog pravog, čistokrvog, prirodnog nasljednika bivšeg predsjednika-Tuđmana mlađeg Miroslava. Dakle da zaključimo-Sveti Ante zašto bi riskir'o, nakon Stipe neka dođe Ivo.

Ploča koja je morala promijeniti svijet

1980. godine izašao je najvažniji album otkad postoji električna gitara. Bio je to treći studijski uradak kultnog The Clash-a „London Calling“! Šta reći o ploči koja je promijenila živote miliona mladih ljudi širom planete a da je to pritom novo, svježe, nepoznato? Nema mi druge nego sve „uglaviti“ u lični okvir jedne, tačnije dvije ploče. Kada se obilježavala deseta godišnjica njenog pojavljivanja u bivšoj Jugoslaviji je sve mirisalo na rat, pa čak i nama koji smo u to vrijeme tinejdžersko-akademski pronalazili načine da izbjegnemo služenje JNA. Petnaest godina nakon što su Strummer, Simonon, Jones, Headon planeti poklonili „London Calling“ rat je već bio uništio sve naše snove o socijalnoj jednakosti, pravdi, revoluciji. Na dvadesetu obljetnicu albuma „London calling“ nadali smo se da će 21. stoljeće biti barem malo bolje, poštenije, mirnije. Da tako biti neće dokazao je 11. septembar i godinu kasnije prerani odlazak Joe Strummera sa ovog svijeta. Danas, trideset godina nakon što se iskrcala sa britanskog ostrva, ploča London Calling (koju još uvijek čuvam u „kraljevskom dijelu sobe“) predstavlja mi rijetko preostalo svjedočanstvo da je svijet, ipak, mogao biti bolji i pravedniji. I pametniji.

 

 

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Islam, a ne problem

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema


U knjizi „Uspon Kine i slom svjetske kapitalističke ekonomije“ Li Minqi, kineski teoretičar Svjetskog sistema, podsjeća da je američka globalna hegemonija, koja je uspostavljena sredinom XX vijeka, počivala na novom globalnom dogovoru koji je uključivao važne ustupke radničkim klasama u najrazvijenijim zemljama i narodima u perifernim i poluperifernim državama. Međutim: pitanje svih pitanja svih društvenih sistema zasnovanih na eksploataciji velike većine od strane manjine glasi - kako spriječiti ujedinjenje i pobunu većine? Odgovor na to pitanje znamo: kapitalizam je taj problem riješio podjelom većine na “veći niži sloj i na manji srednji sloj”. Ključ stabilnosti sistema je srednji sloj. Jer srednji sloj je i eksploatator i eksploatisani. Omogućivši srednjem sloju pristup dijelu viška proizvoda, vladajuće elite korumpiraju i „isplaćuju potencijalno političko vođstvo eksploatisane većine“.

Taj srednji sloj smo – mi: pisci novinskih tekstova, profesori, marketinški stručnjaci, NVO funkcioneri, izdavači, manje-više priznati umjetnici, vlasnici lap-topova, malih evropskih i japanskih automobila za koje otplaćujemo kredit, radeći u svojim kancelarijama svoje loše plaćene poslove koji su ipak bolje plaćeni od onih koje rade ostaci proleterske klase koja nikada neće stići u raj nego, sve do tihog nestanka koji niko neće ni primijetiti, kolektivno baulja limbovima privatizovanog svijeta. Mi smo čuvari sistema nejednakosti.

Nosioci znanja

Isto rješenje primijenjeno je i na međudržavni sistem svjetske kapitalističke ekonomije: hegemoniju država koje prisvajaju najveći dio globalnog viška vrijednosti obezbjeđuju zemlje poluperiferije (ekvivalent srednjoj klasi), koje su eksploatisane, ali i eksploatišu zemlje periferije (ekvivalent pauperizovanim slojevima stanovništva u jednom društvu).

Minqi se poziva na Wallersteinov spisak zemalja poluperiferije današnjice. Već na prvi pogled očito je da taj spisak obuhvata ogromnu većinu svjetskog stanovništva. To se kosi s definicijom poluperiferije kao malog srednjeg sloja koji obezbjeđuje stabilnost svjetskog kapitalističkog sistema. Ključ stabilnosti ipak je bio u zemljama siromašne poluperiferije, poput Kine i Indije: te zemlje, združene sa sirotinjom periferije, obezbjeđivale su dovoljno veliku bazu za održavanje svjetske kapitalističke ekonomije.

Ali... Od 1975. naovamo, Kina i Indija bilježe veliki rast, i postaju dio uspješne, takozvane „poluperiferije koja-dobro-radi“. Sadašnja razlika u platama između najrazvijenijih zemalja i Kine izražava se omjerom 20:1, ali kako pregovaračka pozicija proletarijata jača, uskoro bi se taj odnos mogao promijeniti u 10:1, ili čak 5:1.Uz Latinsku Ameriku, Istočnu Evropu i Bliski Istok koji takođe bilježe rast, proizilazi da je samo manje od trećine svjetskog stanovništva preostala baza namijenjena brutalnom eksploatisanju: praktično samo Afrika.

Priče o brzom izlasku iz ekonomske krize su bajka: posljedice se mogu ublažiti, da bi se kasnije manifestovale na drugi način, ali uzroci krize su, kao što vidimo, sistemski. Azijski eksperti iz investicione banke Morgan Stanley ističu kako je „kineski višak radnika tri puta veći od radne snage u fabričkom sektoru OECD zemalja, što znači da on može apsorbovati svjetski fabrički sektor a da ne izazove veliku inflaciju plata. Mi smatramo da kineske cijene postaju globalne cijene“. Oni tvrde da će za većinu zemlja biti teško da nastave sa trošenjem bogatstva da bi se sačuvao neodrživo visoki životni standard.

Šta se dešava na relaciji periferija-poluperiferija kod nas? U Crnoj Gori, u kojoj živim, ne nedostaje „baze“ za eksploataciju: broj siromašnih se, naprotiv, povećava. U maloj zemlji živi čitava jedna unutrašnja Afrika. Ali nema Kine. Nestabilnost crnogorskog sistema potiče iz nepostojanja jake srednje klase, čuvara poretka. Slična stvar dešava se i u Bosni i Hercegovini – nestaju i posljednji tragovi srednje klase, što dakako nije jedini, ali ni najmanji problem ove zemlje.

U BiH, taj problem vladajuća klasa nastoji riješiti daljom feudalizacijom zemlje. U tom procesu, vladajuća se klasa ne oslanja na srednji sloj i javne intelektualce kao njegove ideologe, nego na kler - ne na ideologiju, nego na religiju kao ideologiju. Taj proces, prirodno, ma šta akteri pričali i ma koliko se u suprotno zaklinjali, ne vodi jačanju i jedinstvu države: vodi daljoj fragmentaciji – mnoštvu manjih teritorija koje kontrolišu vlastelini koji svojim blatnjavim selima hodaju u pratnji sveštenstva. Taj proces je agresivno antimoderan, politika se svodi na identitetsku, a demokratske procedure služe samo za spoljnu legitimaciju – u praksi, glasači na izborima samo potvrđuju nacionalnu i vjersku dogmu. Evropska unija, držeći BiH na distanci, aktivno pojačava te tendencije, umjesto da sužava prostor za ostvarenje tih vlastelinskih fantazija.

Problem „građanske“ Bosne i Hercegovine, osim toga što nema podršku zapada, jeste u tome što daleko veću podršku ima u „manjem srednjem sloju“, koji daljom feudalizacijom društva gubi privilegije i značaj. Njena prisutnost u medijima i javnom životu daleko je veća od stvarne prisutnosti u biračkom tijelu. To je tako zbog često javne prirode poslova koje mi iz „srednjeg sloja“ obavljamo – to, takođe, zna gadno zavarati i dovesti do krivih procjena o vlastitoj brojnosti i političkom uticaju koji je, pokazuje se iz izbora u izbore, daleko manji nego što vjerujemo dok čitamo novine pune mudrih ideja šta da se radi.

Veći niži sloj“ ostaje nedodirnut – eventualno može biti iznerviran – našom građanskom pričom o demokratskim procedurama i ljudskim pravima. Činjenica je da radnici koji svakodnevno ostaju bez posla u opljačkanim fabrikama ne mogu dobiti ni dio naše kolumnističke pažnje i zaštite, kakav su dobili napadnuti učesnici Queer festivala u Sarajevu. U zemlji koja svakim danom siromaši i u kojoj obrazovanje nije put do uspjeha, nego do biroa rada, prosvjetiteljske ideje i kult sumnje neminovno se povlače pred religijskim uvjerenjima. Figura profesora i javnog intelektualca povlači se pred figurom imama i seoskog sveštenika. „Nosioci znanja“ iscrpljuju se u javnim sukobima za kontrolu sve manje medijske teritorije.

Na kojoj strani je revolucija

Nedavno sam na Sajmu knjiga u Puli učestvovao na tribini na kojoj smo svi, kao, bili intelektualci i ljevičari, i svi smo, kao, bili zabrinuti zbog toga što su nam mase danas tako reakcionarne i radije slušaju sveštenike nego filozofe. Mi bismo radnike baš rado pozvali na ustanak, da rizikuju svoje živote za naše ideje, ali oni, jebiga, neće. Kao: ima ovdje poštene inteligencije, ali nam baza ne valja. Na kraju smo se složili da će sljedeća revolucija, bude li je uopšte, prije biti desna nego lijeva.

Današnja je naša ljevica, hoću reći, temeljno samozaljubljena i malograđanska, a iza brojnih poziva na jednakost često se kriju grupe privilegovanih koji shvataju da će sve teže biti održati privilegije. K tome, bazična pozicija ljevičara danas može se objasniti ovako: vrlo dobro znam šta oni rade, ali ne znam šta ja da radim? Naša građanska ljevica trijumfuje na polju deskripcije, samo da bi do nogu bila poražena na polju preskripcije.

New York Times je 16. aprila 2009. objavio tekst pod naslovom „Taliban exploit class rifts to gain ground in Pakistan“. Iz tog smo teksta imali priliku saznati da su talibani, kada su preuzeli kontrolu nad dolinom Swat u Pakistanu, izazvali „klasni revolt i pobunu seljaka bez zemlje protiv male grupe zemljoposjednika za koje su radili“. Pokazalo se da su talibani sklopili savez sa seljacima, i zajednički protjerali feudalce.

Podjela na „retrogradni islam“ i progresivnu „građansku“ demokratiju nije više od jeftine demagogije. Američka „progresivna“ demokratija saveznik je pakistanskih feudalaca, dok se talibani u Pakistanu pojavljuju kao oslobađajuća snaga koja napada feudalni poredak. To je, piše NYT, „dalo novu dimenziju pobuni i aktiviralo alarm koji upozorava na rizik za Pakistan, koji je ostao dominantno feudalna zemlja“. Mahboob Mahmood, pakistansko-američki odvjetnik i bivši školski drug Baracka Obame, izjavio je: „Narod Pakistana spreman je za revoluciju“. Militanti, pokazalo se, obećavaju ne samo islamske zakone, nego i ekonomsku redistribuciju. Naravno, demokrate ne propuštaju da istaknu kako islamski militanti ideju socijalne pravde koriste kao masku, samo da bi ostvarili svoje „retrogradne“ ciljeve. Pitanje od milion dolara glasi: ako talibani u Pakistanu „koriste“ ideju socijalne pravde da bi ostvarili svoj „pravi“ cilj, uspostavu islamske države, šta sprječava ljevicu da na nekom drugom mjestu „koristi“ islam da bi ostvarila svoj pravi cilj – socijalnu pravdu? Odgovor: to što je performativna ljevica u suštinskoj koaliciji sa onima koji će dozvoliti sve, osim ekonomske redistribucije.

Danas, islam je jedina ideja koja može pokrenuti Bošnjake, kao najveći narod u Bosni i Hercegovini.

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema: jer nema Bosne bez islama (kao što je nema ni bez hrišćanstva). Takvu su Bosnu zamislili Karadžić&Mladić: njihovo pregalaštvo Bosnu je obogatilo svježim mezarjem, a islam pretvorilo u prkosni stav preživjelih. Na koncu, Karadžić&Mladić su više muslimana stvorili, nego što su ih ubili.

Ako postoji ljevica u Bosni, i ako postoji nešto što je njen zadatak, onda je to pokušaj odgovora na pitanje: kako islam ne tretirati kao problem, nego kao dio rješenja bosanskog problema.

(zurnal.info)


SAMIR ŠESTAN: Božić Šerif Mubarek Olsun Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani“

Pretprazničnu atmosferu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji se zasad(!) još ne zove ni Reisograd ni Radončićevo, a bogami ni Grad sa dva tornja, ali mu zato nadimak što mu ga je dao vodeći traktorist iz Laktaša, sve više odgovara, uveličao je prigodan vatromet nacional-šovinizma, u organizaciji bošnjačko-muslimanskog medijskog i političkog podzemlja (jel to ispravan termin za dno dna?).

POVRATAK U BOLJENEDOŽIVITTAKVU BUDUĆNOST

Samozvana dnevna novina, koju neki zovu sredstvom za iznuđivanje reketa, drugi medijskim siledžijom, treći bejzbol palicom, kojom njen vlasnik lomi kosti svakom ko mu se usudi suprotstaviti, a četvrti omiljenim bošnjačkim toalet papirom (ali ni na jedne, ni druge, ni treće, ni četvrte, se ne obazirite, jer su svi oni zapravo stali u potpisnika ovog teksta, čije su konstrukcije tek klasičan govor mržnje – bar tako tvrdi Plavuša iz viceva o Avazu i Glasu Srpske), pokazala je svu raskoš svog nacional-šovinističkog talenta. I spremnost da za potrebe gazdine političke karijere daju novi smisao izrazu „medijski rat“.

Procjenjujući da je ovo pravi trenutak za sveopšti pičvajz, Gazda je privatnom zvjerinjaku, koga drži u svom falusoidnom (zlatnom?) kavezu i na kratkoj uzici, naložio da iz faze umjetničkog pljuvanja po ljudima i kreativnog nasilja, putem stvaranja simpatičnih pričica o smrdljivim i pijanim novinarima koji naokolo siluju, genetski su lopovi, mrze Bošnjake i islamofobi su, a u slobodno vrijeme, sa liderom opozicije, koji im je gazda, spremaju državni udar, pređu na frontalni rat svim sredstvima. Uključujući i fizičku silu. („A ni oružani sukobi nisu isključeni“, rekao bi Blaženopočivši, koga su Amerikanci, koji nisu imali sreće da im za vratom jašu kvazi-nvo glupače, zvali Balkanskim kasapinom).

I tako je Avaz, poslušno kao svako pseto, na Gazdin mig, nasrnuo na Federalnu televiziju, čija dosljedna antinacionalistička i antimafijaška politika stoji kao jedina ozbiljna prepreka bošnjačkom izbornom remakeu njemačkog zajeba iz 1932. Ili republičkosrpskog iz 2006.

Zubi Gazdine zvijeri zabili su se najprije u zbunjenu krhku urednicu Televizije, koja se, nećete vjerovati (priznajem da sam i sam zatečen), usudila ne biti Bošnjakinja i muslimanka. Što se u Gazdinoj viziji Teherana, ima najstrože kazniti. Za početak javnim bičevanjem na stranicama njegovih tzv. novina.

PRVORAZREDNI RASISTIČKI IDIOTI

Avaz, odnosno njegov Gazda (jer Avaz jeste Gazda, kao što Gazda jeste Toranj – pa, to, hajde da se zadržimo na duhu aktuelnih praznika, dođe kao Bošnjačko sveto trojstvo: Gazda, Toranj i Dnevni Avaz), glavnu i odgovornu urednicu Federalne televizije, pretvarajući je u ultimativno zlo, dovodi u kontekst „ostavljanja pola miliona ljudi bez hljeba“ i „ponižavanja naroda i boraca, a – naročito(!) Bošnjaka!“, te transparentno stajanje iza nesposobne vlasti“ radi - „sakrivanja svog nacionalistički motiviranog djelovanja“ („čak možda“).

Monstrum koga je vlast stvorila (tačnije vladajuća bošnjačka partija, a još tačnije njen liberalni & velikodušni makro, koji je, zalažući se za legalizaciju prostitucije, iz džepova izvukao dvije vreće bez dna, za bošnjačku sirotinju friško doniranih novčanica, i uručio ih Utamanitelju, s riječima: „Postoje pošteni novinari i novinari prostitutke. A nije sramota raditi za neku stranku.“) i koji je bio uz bukvalno svaku vlast koja je vladala ovom zemljom od stvaranja do danas (sve dok njegovo mijenjanje dresova i odstrjel bivših partnera nisu došli do tačke definisane izrekom: „Možete varati sve ljude neko vrijeme i možete varati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme“), optužuje nekoga za „transparentno stajanje iza vlasti“? Pa licemjerje je nedovoljno ozbiljan pojam za karakterizaciju ove pojave.

Projeciranjem na druge vlastitih karakternih i svjetonazornih gadosti, Avaz-Radončić-Toranj (Onaj Koji Sve Vidi, Sve Čuje i Sve Zna), otkriva antibošnjačku zavjeru na federalnoj televiziji: „Bošnjaci su u toj medijskoj kući kadrovski svedeni na trećerazredni narod“, što „dodatno otkriva suštinu udaraca na Avaz koji pokušava zadati glavna urednica FTV“.

Miomirisni smrad dodikovskog rasizma, zapahnuo nas je iz tjelesnih otvora bošnjačkog medijskog Boga i Batine, otkrivajući nam da u Bosni i Hercegovini (da ne idemo dalje) postoje prvorazredni, drugorazredni i trećerazredni narodi (i to među konstitutivnim! – jer „ostali“ nisu ni nižerazredni, oni jednostavno u projekcijama rasista ne postoje). I sugerišući da se zna ko je u Federaciji (i Teheranu) drugorazredni i trećerazredni, a ko prvorazredni narod. I da tako treba biti i na pripadajućoj joj Televiziji.

Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani.“

AVAZ ZNA!

Fokusirajući svoj javni napad na Federalnu televiziju ne na direktora Televizije, koji je Bošnjak, nego na urednicu, koja pripada nekom od, za Avaz, nižerazrednih naroda, i optužujući je za nacionalizam, Avaz, računa da će naslov „Urednica mrzi Avaz“, usljed njegovog i Gazdinog stalnog samoproglašavanja zaštitnicima Bošnjaka-muslimana, biti, od njihove publike, isčitan kao „Urednica FTV-a mrzi Bošnjake i muslimane“. Što je, nakon višemjesečnih optužbi urednika i novinara magazina „60 minuta“ za islamofobiju, čini novim licem sa optužnice, na u Avazu neprekidno raspisanom konkursu za odstrjel nacionalno i vjerski nepodobnih osoba.

Još jedna cigla u zidu projekta „U svojoj vjeri, na svojoj zemlji“, koji podrazumijeva da oni koji nisu na „svojoj zemlji“ (što u tom kontekstu znači da im nacionalna grupacija na datom prostoru nije većinska) ima da ćute i slušaju, a ako već moraju nešto da pričaju, neka pričaju ono što nama većinskim nacistima godi, zamalterisana je podnošenjem tužbe s astronomskim odštetnim zahtjevom, protiv pomenute urednice FTV-a (koju je u srceparajućem i prepoznatljivo nepismenom pismu punom protivrječnosti potpisao Gazdin pravni tim) i Avazovim prijetnjama organizovanjem remakea miloševićevih jogurt revolucija, drito ispred bastiona antibošnjačke i antimuslimanske misli, u kome se neki pojedinci usuđuju baviti kriminalom i nemoralom realiziranih Bošnjaka.

Od SDS-ovih barikada i artiljerijskih projektila JNA nije bilo sličnog pokušaja da se silom uređuje program televizije na Alipašinom polju i njena nacionalna struktura. A ovaj dio države ne pamti ni dodikovske ultimatume da se problemi koje sam stvoriš rješavaju bilateralnim razgovorima, s ciljem iznuđivanja ustupaka, pod prijetnjom nasiljem.

Prošlogodišnje organizovanje homofobne histerije i fizičkog obračuna, u fašističkom divljanju po ulicama Sarajevu, sa učesnicima i posjetiocima Queer festivala, pokazuje se (kao što su neki od nas i tada upozoravali) tek kao svojevrsna vojna vježba Gazdine „teritorijalne odbrane“, odnosno, kao uvod u mnogo ozbiljnija dešavanja. (Da ne ponavljamo više onu: „Dođu da vode Židove...“)

U reakciji Avaza spominje se „Strah kvazirežimske urednice od nove političke stranke, koja već bilježi stotine hiljada pristalica“. Uz konstataciju nepotrebne skromnosti (zašto samo „stotine hiljada“, zašto ne „milioni“?) neko bi mogao da se zapita „Zašto bi bilo koga bilo strah od bilo koje partije, ako ona ima namjeru biti sastavni dio demokratskog političkog ustroja?“. No, pisac ovih redova nema nikakvu sumnju da Avaz zna nešto što mi ne znamo. I da je potpuno u pravu kad nas upozorava da treba da se bojimo „bolje budućnosti“ u interpretaciji njegovog gazde.

KAD ĆITA POKUŠAVA GLUMITI KING KONGA

Podsjetimo još jednom zaboravne – Gazda je taj koji je prvi počeo prebrojavati nacionalna krvna zrnca sudijama, a ne Traktorist. I koji je, protestvujući zbog sudskih presuda protiv njega, zahtjevao etničko čišćenje ovdašnjih sudova. On samo nije raspolagao dovoljnom moći da svoje misli pretvori u djela. Traktoristovo nekažnjeno rasističko divljanje i destruiranje pravnog sistema i države, otvorilo mu je oči i pokrenulo ga na akciju. Riječima legende sarajevske alternative S.H. Tene (SCH): „Sakupit ću jaliju / Stvorit ćemo partiju / Stvorit ćemo armiju / Ukinut anarhiju // Stavit ćemo ogradu / Zavest ćemo opsadu / Saveznike naći ćemo / Protivnike razbit ćemo // Ratno stanje uvest ćemo / Strah i teror sprovest ćemo / Pravit ćemo racije / Sve za dobro nacije // Vihorit će se zastave naše / Pjevat će se pjesme naše / Slavit će se pobjeda / Gorjeti će do neba“.

Uz neprikriveni nacionalšovinizam, u posljednje vrijeme učestalo Avazovo provociranje ksenofobije i podrška Reisovom pokušaju izazivanja fobije od islamofobije, u ovdašnjem većinskom stanovništvu, vode ka ponovnom utvrđivanju, vremenom i lupanjem klaustrofobičnih ovčica glavom o zid, dobrano destruiranog Tora i njegovim zatvaranjem, odnosno ostavljanjem samo male kapije kroz koju će u vanjski svijet izlaziti, i u ime ovčica i pasa koji ih čuvaju govoriti, samo Reis i Gazda.

Elem sve ovo možemo shvatiti i kao predizbornu poruka Gazde Avaza i lidera nove stranke jednog lica, na političkoj sceni BiH (kandidata za male diktatore s velikim apetitom nikad nestat), koja odslikava njegovu viziju bolje budućnosti koju nam sprema, dok zakačen za antenu svog tornja, kao njegov dalji rođak, posmatra grad ispod svojih nogu. Zamišljajući džunglu u koju ga ima namjeru pretvoriti.

Ja Tarzan, ti Džejn, a Ćita utemeljuje novine i izlazi na izbore.