Kolumne

FARUK ŠEHIĆ Makadamom do raja

 

Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.

Ne znam kako vi, ali ja često primjećujem kako stvarnost postaje zamorena ljudima koji je temeljno određuju. Stvarnost je umorna od nas, od ove zemlje i svih njenih mega i mikro problema. Ipak, ona i dalje funkcioniše, jer ferceraju i važni idioti koji je ispunjavaju. Ima jedan nečujni trenutak kada sve, pa i najjači dnevnopolitički bombaši: Dodik, Silajdžić, Radončić, Cerić izgube snagu, kada sve postaje bešumno, sporo i sićušno. Onda svi padamo u letargiju, ili to treba povezati sa nadolazećom zimskom olimpijskom depresijom, što je i normalno, jer živimo u olimpijskom gradu, iz kog se veseli duh olimpizma 92-e preselio na brda. I počeo pucati na svoj grad. Postoje ljudi i događaji što nikad neće biti tihi i neprimjetni, oni koji nadrastaju svaku zbilju koju su stvorili. Jedna od takvih je i baba srpskih ratnih zločina u BiH, Biljana Plavšić, bivša profesorica biologije na PMF-u u Sarajevu.

Princeza na topovskom zrnu

Prva moja mentalna slika na njenu pomen jeste: makadamski put usječen u strmoglavu livadu, nakrivljene tarabe, parkirane crne limuzine, neki ljudi koji prilaze Biljani Plavšić, zavezani rustikalnim peškirima, i ona sa osmijehom haubice od 205 mm, sa porculanskim zubima izvađenim iz muslimanskih usta, otmjena gospođa na nekom planinskom putu, opasana peškirom kao redenikom za puškomitraljez M-53, elegantno obučena kako se grli i ljubi sa nekim homo erectusima. To je savršena slika nastanka seljačke, planinske, srpske paradržavice, u kojoj su peškir, komad hljeba i šaka soli centralni rekviziti nacionalnog identiteta. Plus desetine hiljada mrtvih, i svojih i tuđih, čija tijela su ugrađena u seoski makadam, negdje između ništavila i ničega, u srcu vukojebine, kako i dolikuje quasimodu pod nazivom Republika Srpska.

Biljana Plavšić, pramajka srpskih ratnih zločina, sa suzama i pokajanjem koji su ganuli mnoge, među njima i Slavenku Drakulić, te ih potaknuli na „emotivne“ tekstove, ta baba je u interviewu švedskim novinama otkrila kako je njeno pokajanje bilo laž i farsa.

Sklonost prema slabijim i meni je od malih nogu bila usađivana, još od emisije Dozvolite da se obratimo u 9 i 30 ujutro na 2. kanalu JRT-a. Tada smo naučili plakati zbog hrabrih mini-partizana, koji su umirali gutajući poruke bombaškim ustima. Tako nam je poetska sklonost ka slabijem zakucana u mozak, pa se i ja počesto uhvatim kako mi je pomalo žao koljača pokajnika kada počne cmizdriti za nagodbom sa Haaškim trubunalom, čija objektivnost već postaje negativno legendarna.

Da ne spominjem suca sa imenom i prezimenom O-Gon Kwon što vuče, a on tako i izgleda, na neko beznačajno biće iz Zvjezdanih staza. Beznačajno i prokaradžićevski nastrojeno biće, sa afektivnom zaravnjenošću lica kvalitetnog androida. Ne bih se mogao zakleti da sam, sukladno sa euforijom većine, bivao erotski zagolican gledajući pokajanje Biljane Plavšić. Unatoč urođenoj i implantiranoj empatiji za nemoćne, ona je bila izvan domašaja mojih živaca zaduženih za tu funkciju. Nekad je korisno biti i bezosjećajan kao Biljana Plavšić sa sređenom frizurom i ukusno izabranom odjećom dok lakovanim cipelicama preskače „genetski neuspješne“ leševe u Bijeljini, kao da igra školice pazeći se da nekom mrtvacu ne stane u oko. Tako će svesrpska baba ponovo zakucati, u stilu zaboravljenih asova, na vrata naše stvarnosti. Milorad Dodik će je dočekati u Beogradu onako kako se mati dočekuje, sa edipovskim kezom na licu, dok će Biljana sva u zanosu slobode, svježa i nedirnuta od muslimanskih fundamentalistkinja, lepršati beogradskim asfaltom kao da je bila u sanatorijumu za podmlađivanje, a ne u ženskom zatvoru u Švedskoj. Bez obzira što zatvor u Švedskoj zvuči kao drugi rog jednoroga. Gdje su je proganjale islamistkinje, ali je naša baba bila brža, te je tokom bježanja u kupatilu pala i slomila ruku. I brže bolje od svog tijela napravila antemurale christianitatis da zaštiti vječnu srpsku nejač, pred navalom švedskih muslimana.

Kako sam odsanjala genocid

Treba imati čarobnu maštu pa zamisliti nekoga ko se iz zatvora vraća u boljoj fizičkoj kondiciji nego kada je u njega ušao. Nekoga ko na savjesti ne nosi ni jednog jedinog ubijenog čovjeka. Nekoga ko je nevin, individualno i kolektivno. Nju kojoj je rat bio samo agonija mikroba ispod pokrovnog stakalca svjetlosnog mikroskopa. Gdje su Srbi, bogomdani mikrobi, predodređeni za sanitarnu akciju istrebljenja nepoželjnih mikroorganizama, sa posebnim fokusom na „zelene“ mikrobe, Bošnjake. Nju koja je rekla: „Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.“

Bitno je da je Bakir Hadžiomerović (autor 60 minuta, najhrabrije i najbolje unutrašnjopolitičke emisije na svim javnim televizijama bivše države) bošnjački neprijatelj broj jedan u državi. Taj prioritet posebno ističu ljudi sa famozne OHR-ove šeme. Reis i „novinarski reis“, i čitava bulumenta krininalaca i civilnih zločinaca (sa šeme) koje Avaz proglašava svecima u tobožnjem napadu na Islam i Bošnjake. Što im dođe kao pogonsko gorivo za staljinističko medijsko pljuvanje, u šta se navedena novina i pretvorila. Stroj za neljudsko blaćenje neistomišljenika, i produkciju nedotupavnih Bošnjaka i muslimana. Dok se takozvana ljevica i građanska opcija u vidu Oslobođenja slomi dižući iz usnulosti političku lešinu Stranke za BiH, i Harisa Silajdžića kojem nikakav make up na lice ne može usaditi poštenje i iskrenost u borbi za nazovi 100% BiH. Jedan grafit iz Mostara je to sažeo: Haris = 100% izdaja.

I kraj svih tih neotkrivenih nalogodavaca i plaćenih ubica šeta Biljana Plavšić, osuđenica za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i teško kršenje običaja i pravila rata u 37 opština u BiH. Genocid joj je oprošten za nagodbu. Vratimo se malo u carstvo mikroba, daleko od medijskih bombaša, gdje neudata baba Biljana (79) treba da provede svoje pozne dane.

Njena snaha Vasilija, čuvarica Biljaninog stana u Beogradu, kaže kako će profesorica biologije i zločina napokon imati vremena da se posveti sebi i pravoslavlju. Tihim odlascima u crkvu, gdje će skrušeno zazivati božije ime. Nimalo izgubljena, i nimalo jadna kako se pokušala predstaviti glumeći čak i ludilo: slapove koji joj hukte kroz uši, i orijaške zidne satove što joj kucaju u glavi. U Srbiji će se stromajka srpskih zločina osjećati kao kod kuće pod policijskom zaštitom vlasti Borisa Tadića. U Sarajevu je Senat Univerziteta odlučio da joj tek sad oduzme sve akademske stečevine na ovom Univerzitetu. Taj Senat kao da živi izvan vremena i prostora, nezapljusnut krvlju i smradom naše bliske prošlosti. Ništa nije vrijedno čuđenja u gradu, gdje se neki novinari ubiše da budu proglašeni islamofobima. A smeće su neznatno manje od onog protiv kojeg se bore priželjkujući titulu islamofoba. I jedni i drugi imaju totalitarnu svijest komunističkih aparatčika. Zaista je stvarnost umorna od svojih aktera. Iscrpljena i silovana kao žene-mikrobi u istočnoj ili zapadnoj Bosni 92-e.

Sve je to luk i voda za onog ko ide u raj, glase izvrsni stihovi Radmile Lazić. Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Antishematlije ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Antihematlije“ sada imaju neophodan nacionalni balans i konsenzus, avnojevskom terminologijom kazano: sheme nisu ni antibošnjačke ni antihrvatske ni antisrpske, već i antibošnjačke i antihrvatske i antisrpske

OHR-ovim shemema se nastoji reći da je Bosna i Hercegovina kriminogena država u kojoj vlada bezakonje. Sada, kao, mi trebamo dokazivati da to nije tako.“

Ne, nije ovo još jedna u nizu izjava perspektivnog bh. političara Mustafe Cerića iako je, a gdje bi drugo, objavljena u Dnevnom avazu. Osoba koja priziva „kriminogenu državu“ zove se Dragan Čović, prijeratni činovnik na službi u mostarskoj fabrici namjenske industrije JNA, ratni i postdejtonski pljačkaš Sokola, aktuelni predsjednik HDZ BiH.

DVORI AGE MUSTAFAGE

Čovićevo uskakanje u voz „antishematlija“ čekali smo iznenađujuće dugo. Prije mostarskog Sokola o shemama su u avazovim izdanjima već sve rekli Cerić, te sve same poštenjačine i žrtve bjelosvjetske zavjere poput Bičakčića, Brankovića, Džaferovića, Dodika, Vasića... Njihov hrvatski partner u razvaljivanju OHR-a i pokušaju zaustavljanja istraga o kriminalu u ovdašnjim tužiteljstvima mudro je šutio sve do jučer kad je odlučio da „svojim riječima“ srpsko-bošnjačkoj kriminalnoj hobotnici priskoči u pomoć baš onako kako to rade oni koji, kao, spašavajući tuđi, zapravo amnestiraju vlastiti kriminal. I tako je priča zaokružena. „Antihematlije“ sada imaju neophodan nacionalni balans i konsenzus, avnojevskom terminologijom kazano: sheme nisu ni antibošnjačke ni antihrvatske ni antisrpske, već i antibošnjačke i antihrvatske i antisrpske. Pa šta da se radi, majka mu stara, u multietničkom štabu „antishematlija“? Dobro, protjerati Raffija Gregoriana pod broj jedan. Pod dva, obustaviti sve istrage o kriminalu na svim nivoima uključujući i državni. Pod tri, Amerikancima poručiti da bi im bolje bilo da se bave Irakom i Afganistanom nego što čeprkaju po poslovanju naših kriminalaca, i četvrto (ali ne i najmanje važno, rekli bi drugovi komunisti) da se stvore neophodni preduvjeti za protjerivanje OHR-a iz BiH. Za idelošku pripremu u ostvarenju ovih planova zadužen je Mustafa Cerić. Njegov dosadašnji rad je dokazao da se radi o izuzetno sposobnom kadroviku koji ne štedi ni grla ni pera dosljedno prokazujući strane plaćenike i njihove domaće sluge vječito zainteresirane za rušenje onog što su „antishematlije“ na tuđoj krvi i tuđoj muci kriminalno stekli. Uostalom, od kojih bi se to para sagradili „dvori age Mustafage“ na sarajevskim Kovačima ukoliko OHR i ovdašnja tužiteljstva nastave rakrinkavati kriminal Cerićevih izdašnih donatora?

DRŽ'TE LOPOVA

Pouzdani podaci međunarodnih i domaćih istražiteljskih institucija dokazuju da je u proteklih desetak godina netransparetno nestalo najmanje osam-devet milijardi donatorskih i drugih maraka. Ko je ukrao taj novac? OHR, Gregorian, autori famoznih shema...? Ili su taj novac u džepove strpali oni čije glavuše krase mape na koje se digla i kuka i motika? Računajući, valjda, na kratko pamćenje građana Bosne i Hercegovine (da ne kažemo nešto uvredljivije) „antishematlije“ su izabrale jedini realan put- „onu autostradu pakla“ na kojoj će dokazani kriminalci preko noći postajati žrtve zavjere, gdje će pljačkaši vlastitih naroda biti zaštićeni ko svete krave u Indiji. I zato je važno što su posljednju brutalnu hajku na OHR i Gregorina osudili svi relevantni ovdašnji političari koji nisu umakali prste u tuđi med i krali od ovdašnje sirotinje, isti oni političari koji imaju izborni legitimitet i legalitet za razliku od „antishematlija“ koj svoj autoritet crpe iz opljačkanog novca, reketaških medija i nasljednih, šeikovskih, funkcija.

Jedini način da Bosna i Hercegovina opstane kao država jeste vladavina prava i zakona. Jedini garant da će kriminalci dospjeti iza rešetaka je jako državno pravosuđe. Situacija je, dakle, poprilično jednostavna. Ako ima nade za BiH onda postoji i šansa da će „antishematlije“ u ovdašnjim novinama uskoro gostovati isključivo na stranicama crne hronike, tamo gdje su već poslali ovdašnju „sitnu raju“ koja se ubija ili ubija zbog općeg beznađa.

Andrej Nikolaidis: Visokomimetsko novinarstvo

 Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti

Dobro: kao što ne vjerujemo u Deda Mraza, ne vjerujemo ni u to da novine postoje da bi okrivale istinu i prosvjećivale čitaoce, iako vlasnici novina, dakle oni koji stiču dobit objavljujući istinu, i njihovi novinari, dakle oni koji su plaćeni da razotkrivaju istinu, često tvrde suprotno. Uostalom: jeste li nekada sreli Deda Mraza koji je pred grupom razdragane dječice razotkrio istinu i saopštio da, eto, pravi Deda Mraz ne postoji?

U stara vremena, one koji su objavljivali istinu zvali su prorocima, i oni su, zbog očitog sukoba interesa na ovom, svoju platu dobijali na onom svijetu. U korporativnom novinarstvu, kolumnisti su apostoli (oni najbliži istini i sa specijalnim zadacima u ime istine), a redakcijski kolegij biskupska konferencija (oni koji odlučuju koliko istine je puku dovoljno – koliko istine puk može podnijeti). Sistem je to star dva milenija: provjeren, dakle.

Ali avaj! Ljudi su Sveto pismo u jednom trenutku stali doživljavati kao zbirku fantastičnih priča sa moralnom poukom, dok su im svi oni silni biskupi i kardinali postali nalik na fun-clubove Zvjezdanih staza koji se, doduše, smiješno ali luksuzno oblače, sastaju na širokim trgovima i pod visokim kupolama, i povrh svega imaju nemalu moć, iako je onih koji dijele oduševljenje serijalom čiju unutrašnju istinu i ljepotu uporno brane - sve manje.

Ne podsjete li nas novinski tekstovi koje svakodnevno čitamo na lošu naučno-fantastičnu prozu? Ima tu elemenata teorije zavjere (uticaj Philipa K. Dicka), kao i pornografije (uticaj nesretnog djetinjstva). Istina koja je komično-stupidna, trapavo upakovana i logički neodrživa neće čitaocima zbog toga postati manje prihvatljiva – naprotiv. Ali u biti – današnje je novinarstvo visokomimetski žanr. Današnji su mediji, uključujući tu i sve one reality programe – naročito reality programe, jer u njima nema ničeg stvarno stvarnog – prostor fantazijskog.

Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti.

Šeki Radončić, najprije, sve i da je htio, nije mogao biti član SPS-a. Jer je Šeki Radončić živio u Crnoj Gori i bio državljanin Crne Gore, u kojoj Miloševićeva partija nikada nije registrovana. Šeki Radončić, sve i da je htio, nije mogao postati bliski prijatelj Momira Bulatovića, kojega je godinama razvaljivao na najsitnije komade u svojim tekstovima, pa ga na kraju zamalo poslao u zatvor, smjestivši ga na vrh piramide odgovornih za deportaciju izbjeglica-Bošnjaka iz Crne Gore. Šeki Radončić je više puta, što bombama što na drugi način razornim sredstvima, bio napadan zbog toga što je bio ubojit u svojim publicističkim opisima zlodjela srpske i crnogorske države. Radončić je najhrabriji i najbolji crnogorski novinar-istraživač, a čini mi se kako i - popularno govoreći - regionalno stoji u vrhu. Zbog njegovih tekstova, knjiga o policijskoj torturi i filmova o deportaciji izbjeglica, Crna Gora se bukvalno tresla. Radončić je više puta pomjerio granicu onoga što se u ovoj zemlji smije reći. Devedesetih godina nije u Crnoj Gori bilo mnogo Bošnjaka koji su se usuđivali podići glavu, a kamoli progovoriti o teroru pravoslavne većine: utoliko je ono što je Radončić radio vrjednije poštovanja. Hoću reći: samo u snu moguće je ono što je objavio SAN.

Van granica sna, ili pak u drugom, košmarnom snu, Savez logoraša Republike Srpske najavio je da će Šekija Radončića tužiti “zbog iznošenja neistina o broju poginulih u ratu u BiH na BHT-u, gdje je rekao da je brutalno ubijeno 100 000 Bošnjaka širom Bosne”. Izgleda da branitelje ugleda Republike Srpske niko nije obavijestio da je Šeki, zapravo, njihov.

Priča kaže: kada su se u Crnoj Gori pojavile prve kubure, to je kod prekaljenih ratnika izazvalo nemalo gađenje. Sada svaka rđa može ubiti najboljeg junaka, govorilo se. Primijenimo tu epsku logiku na novinarstvo: možeš ti biti najbolji, ali će te, svedno, kad-tad pljunuti neki smrad koji za istinoljubivog tajkuna radi kao plaćeni pljuvač.

Na koncu: očito je kako je jedina mana Šekija Radončića to što mu je brat Fahro. Mrziti nekoga zbog toga, isto je kao mrziti nekoga zbog toga što je Bošnjak, ili mrziti nekoga zbog toga što je Srbin. Jer to je mržnja zbog imena i krvi. Naravoučenija, nažalost, nema: to je tako, a biće još gore.

(zurnal.info)

 




BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Mafijaš IZ udbe Preostaje nam da se nadamo da i u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, u toj, vjerujem, čestitoj instituciju, još uvijek ima vjernika, da ima ljudi, koji znaju sve o osobi koji je ahmediju zločinački stavio u funkciju krupnog kapitala i wc školjki od šest milja...

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Ima tome i godinu i po dana kako sam na nekom drugom mjestu napisao (izvinjavajući se pritom Bakiru Izetbegoviću) kako je Mustafa Cerić stvarni Šef bošnjačke mafije. Eto, „ne prođe od tad ni trinaest Bajrama...“, što bi reklo Zabranjeno pušenje, a Mustafa Cerić nam je definitivno dokazao ko je, šta je, i kakve je mafije šef!

UDBIN SIN

Taj „udbin sin“ kodnog imena Car, ta udbaška špijunčina zadužena za vjersku podršku islamizaciji Armije BiH i, taj otrov koji je otpor agresiji pretvarao u građanski rat, taj, dakle, udbin sin ovih je dana otkrio svoje lice, lice zaštitnika ovdašnje mafije i osobe direktno zainteresirane za podjelu Bosne i Hercegovine. Cerić, udbin sin, jako dobro zna da njegovi mafijaški partneri (od naturaliziranog kriminalca Kelmendija, preko Fazlića, pa tamo do u bh. državljanstvo navrat-nanos primljenog Radončića) samo u takvoj, dakle podijeljenoj, kriminaliziranoj, talibanskoj BiH nikada neće dospjeti tamo gdje i pripadaju, u zatvor ili na groblje - što bi rekao čestiti poicajac Dragan Lukač. Ovih dana obratio mi se jedan od najzajebanijih sarajevskih vodoinstalera. Kaže mi čovjek, i pritom svoje riječi adekvatno dokumetira, da je mafijaška baraba za zgradu Rijaseta (finansijski zaokruženim tajkunskim parama, dakako) naručila četiri wc školjke čija cijena po komadu iznosi šest hiljada maraka! Halooo, ba!!!, vrištim unezvijereno! „Ja,ja, šest milja jarane“, smiruje me vodovoddžija i pritom konstatira da reisovi zovigu zaslužuju i više, i skuplje, i modrenije...

ŽELJNI SLAVE

Tako to hoda kad tuđim rcemku gloginje mlatiš, pomislih u sekundi i okrenuh na CRTU BHT gdje je Cerić održao predavanje Bošnjacima u zemlji i „rasejanju“. Čak nije ni važno to što je mog kolegu Avdu Avdića (mada se i Senad bez ikakvog razumnog razloga i povoda, vidim, trpa u taj voz) i mene optužio da smo islamofobi sa dna kace, bez obzira na to što mog Avdu i moju malenkost Cerić istura kao zadnje hulje kojih pravovjerni muslimani treba da se riješe na svaki mogući način, te unatoč što je vlastitim balilukom i tradicionalnom nepreciznošću u tešku situaciju doveo gospođu Olgu Gregorian i nezaslužene slave željnog kolegu iz SB, Cerić je opet dokazao da uvijek može gore, da može odvratnije. I šta da mu čovjek sada radi? Da ga podsjeti na to kako se po nalogu zloglasne UDBA-e svojevremeno ukazao u Čikagu? Ili da ga podsjeti kako se uz pomoć SDA i Hidrogradnje dokopao dvjesto i nešto kvadratnih metara stambenog prostora u vili bivšeg komunističkog moćnika u centru Sarajeva? Ili kako je onaj policajac usred rata iz MUP-ovog OBL-a preko noći prekomandovan na prvu liniju na Žuč nakon što je Cerića bez ahmedije kroz prozor „vidio u elementu sa mladom...“? Ili kako je efendija osigurao stan u Beču?....Otišlo bi to, realno, predaleko!

Zato nam jedino preostaje da i ubuduće Cerića posmatramo isključivo kao glasnogovornika bošnjačke mafije i da se nadamo da i u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, u toj, vjerujem, čestitoj instituciju, još uvijek ima vjernika, da ima ljudi, koji znaju sve o osobi koji je ahmediju zločinački stavio u funkciju krupnog kapitala i wc školjki od šest milja...

Samir Šestan: Koncentrični krugovi gluposti i neznanja

Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša.

 

Nakon, nedavne, ksenofobne histerije povodom odluke Evropske komisije o neuvrštavanju BiH na listu za ukidanje viza (zbog neispunjavanja minimalnih uslova, od strane aktuelne vlasti), Fahrudin Radončić, ponovo, ovih dana, uključuje, na maksimalnu brzinu, svoju veš mašinu za pranje bošnjačko-muslimanskih mozgova i, na sav glas, vrišti o nekakvoj međunarodnoj zavjeri protiv Bošnjaka-muslimana. Očekivano, u tome mu se pridružuje i Islamska zajednica, sa svojom fobijom o islamofobiji i sklonosti kriminalcima raznih vrsta.

KOL'KO KOŠTA KAD RADONČIĆA BOLI?

Mašući nekakvim šemama, od kojih neke neodoljivo podsjećaju na zidne novine koje prave djeca u predškolskim ustanovama, Gazdin novinarski zvjerinjak, koji se jedino dobro i prirodno osjeća u trenucima kad im On odredi metu i pusti ih sa lanca, ponovo je u svojoj omiljenoj ulozi – činjenja stravične, u punom kapacitetu nesagledive, štete onima čijim se zaštitnikom pretstavljaju.

Bošnjačko-muslimansko stanovništvo nastoji se uvjeriti da je stavljanje na papir najeksponiranijih likova iz bošnjačkog političkog, privrednog, vjerskog i kriminalnog miljea, i sugerisanje određenih veza između njih („Ma ne mogu vjerovat“, rekao bi prosječni građanin ove zemlje, prije nego bi umro od smijeha zbog ovog „otkrića“) – napad na „cjelokupan bošnjački narod“, na muslimane i na državu BiH.

I za taj napad se nastoji optužiti, niko drugi do – OHR.

Od Gebelsa, preko Miloševića, do Dodika i Radončića, svima je poznato da je potpuno nebitno da li u nečemu ima i grama istine, važno je da narodu ubacite „bubu u uho“ i da je onda, stalnim ponavljanjem istih gluposti, izludite i natjerate da probije bubnu opnu, smjesti se u lobanjsku šupljinu i počne roviti po mozgu nesretne žrtve.

U nepismenim tekstovima, „Istraživački tim“ Gazde Radončića, svoj krunski dokaz, naziva „lažnim shemama“, navedene likove „vičnijim Bošnjacima“, reisa Cerića kriminogenim (pa imatel bar lektora?), priznaju da ne znaju ni gdje su sheme nastale („najvjerovatnije u političkom odjelu OHR-a“), ni ko im je autor („izvjesni Erik“), ali „znaju“, ko da su ih sami crtali (ili u crtanju, držanjem svijeće, pomagali), šta im je cilj. Ni manje ni više nego – dovođenje u pitanje budućnosti bošnjačkog naroda na ovim prostorima i likvidacija osoba čije su slike na shemama (jer, zaboga, „koncentrični krugovi nedvosmisleno podsjećaju na metu“, neoborivi je argument Gazdinih genijalaca; mada autora ovog teksta više asociraju na „koncentrične krugove gluposti i neznanja“, kad smo već kod ličnih doživljaja).

Posebnu duhovitost u čitavoj priči predstavlja Gazdina najava da će podnijeti tužbu protiv OHR-a i tražiti 50 miliona eura odštete. Za Bošnjacima nanesenu duševnu bol, koja se skoncentrisala u Gazdinom međunožju.

U ZENICU KADA POĐEM JA

Da bi apsurd bio veći, ovaj pokušaj stvaranja nacionalne histerije, tobožnjom antibošnjačkom i antimuslimanskom zavjerom unutar OHR-a, deargumentovan je već na samom startu, od strane onih koji su ga i pokrenuli – tvrdnjom da su „prema istom principu pravljene montaže izmišljanjem nepostojećih veza s raznim sumnjivim klanovima širom svijeta, čija su imena pokupljena s interneta (??? - op.a.), i za najistaknutije srpske i hrvatske kadrove u BiH.“, čime se čitava konstrukcija razotkriva kao providna manipulacija a „briga za bošnjačke nacionalne interese“ kao briga za interese gangsterskih klanova u BiH.

U magli priče o nacionalnim interesima i ugroženosti naroda i države, uspostavljaju se temelji nove političko-mafijaške koalicije, koja bi trebala da starta nakon narednih izbora, čija bi okosnica trebali da budu Dodik, Radončić i Dragan Čović (ako Radončić, uz pomoć Reisa, uspije da objasni Bošnjacima, svoje glorificiranje Dodika i poslove sa najbližim saradnicima Balkanskog Kasapina). Koalicije čiji je temeljni cilj, u užem smislu, zaštita njenih lidera od krivičnog gonjenja, a u širem, trajno onemogućavanje funkcionisanja pravne države i konačna realizacija trojne nacionalno-gangsterske podjele teritorija i legalizacija činjenice da u BiH mafija ima svoju državu.

OHR se, u toj priči, očito, doživljava kao posljednja ozbiljna prepreka. Pri čemu je njegov zadatak „tumača i provoditelja Dejtonskog sporazuma“ potpuno nebitan, iako se, iz taktičkih razloga upravo on dovodi u pitanje. Ono što je, zaista, sporno, za svu trojicu navedenih, je OHR-ov rad na uspostavi pravne države. I strah da taj, pomalo utopijski, projekat zaista zaživi. I svu trojicu smjesti iza rešetaka. Što je, opet, preduslov da se „rešetke“, one na graničnim prelazima, uklone građanima ove zemlje.

Upravo u tom svjetlu treba posmatrati i Čovićevu najnoviju najavu promjene odnosa njegove stranke prema OHR-u i zaključak: „Ako će se Visoki predstavnik ovako odnositi prema problemima u BiH, onda je najbolje da se transformira u Ured specijalnog predstavnika EU“.

DRUŽE MILE MI TI SE KUNEMO, DA SA TVOGA PUTA NE SKRENEMO

Ofanziva Radončićevog medijskog carstva protiv OHR-a i sulude optužbe Gazde lično, o ulasku mafije u OHR i montiranju lažnih dosijea „svima nama“, OHR-ovom rušenju pravne države i legalnih institucija i o „političkoj i vjerskoj diskriminaciji najopasnijeg tipa“, opasni je pokušaj „prodavanja“ Bošnjacima i muslimanima Dodikovog projekta, pod firmom zaštite njihovog nacionalnog interesa i odbrane od antiislamske histerije.

To je, naime, nedostajući dio slagalice, pred sastanak Vijeća za implementaciju mira. Potvrda da ni jedna „strana“ u BiH ne želi dalji ostanak OHR-a.

Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša. I ključna je potvrda teze o uvezanosti mafije na ovim prostorima i nacionalizmu i govoru mržnje kao tek sredstvima kojima se oni koriste za unutrašnju kontrolu na teritoriju kojim vladaju, a da između njih, izuzev što pojedinima povremeno proradi apetit, pa bi veći kolač nego mu trenutno pripada, nema nikakvih ozbiljnih problema.

Svi ključni elementi Dodikovog programa su tu: od proglašavanja OHR-a zavjereničkom organizacijom koja se bavi montiranjem procesa najistaknutijim političkim predstavnicima ovdašnjih naroda, preko napadnog pravljenja razlike između OHR-a i Visokog predstavnika (kao VP je OK, ali OHR je neprihvatljiv), tragikomičnih konstrukcija o OHR-u kao otuđenom centru moći koji manipuliše Visokim predstavnikom i vara „jadnog čovjeka“, sve do demoniziranja najznačajnijeg američkog čovjeka u OHR-u, Rafija Gregorijana, koji, eto, ne radi ništa drugo nego kuje zavjere – juče protiv Srba i Republike Srpske, danas protiv Avazovih 1/1 Bošnjaka i muslimana. I protiv koga još samo Čović, od slavne trojke, nije najavio podnošenje krivičnih prijava po svijetu.

PEDERI“ ĆE NAS UJEDINITI

Svojevremeno sam, u zajebanciji naravno, Avazovu zločinačku antihomoseksualnu kampanju (tj. ugrožavanje ljudskih prava seksualnih manjina, garantovanih čak i domaćim zakonodavstvom) nazvao plemenitim pokušajem ujedinjenja zemlje i naroda u njoj, na „komunističkom“ principu borbe protiv zajedničkog unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, odnosno, kroz pokretanje narodno-oslobodilačkog rata protiv agresora iz svijeta koji atakuje na nezaštićene bošnjačke, srpske i hrvatske guzice i, uz pomoć domaćih izdajnika, vrše teror nad domicilnim stanovništvom (i to u mjesecu Ramazana, dodao bi Dodik, sa zgražavanjem).

Osim bolesne homofobije, koja, kažu stručnjaci, sugeriše latentni homoseksualizam njenih nasilnih zagovarača (pa će biti interesantno posmatrati razvoj odnosa između Dodika i Radončića, u budućnosti), te, sklonosti kriminalu, ksenofobija se pojavljuje kao treća dodirna tačka aktuelnog srpskog i potencijalnog bošnjačkog lidera, i kao zanimljiva integrativna nada za BiH (umjesto samo separatno izvodivih pjesama o Četnicima, Ustašama i Balijama, sad će se moći zajednički pjevati „Ubij, ubij, pedera!“ ili „Ubij, ubij, tuđina!“). A tu je i vrlo sličan odnos prema ratnim zločinima. Još da se složimo pa da počnemo zajedno proganjati i maltretirati, recimo, Rome ili „Ostale“, više ništa ne bi stajalo na putu budućnosti BiH. Fašističkoj, naravno. Od koje ni danas nismo previše daleko.

(zurnal.info)


BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: A moglo je biti i drugačije... ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Ko zna na šta bi danas Bosna i Hercegovina ličila da je te 2000. u Republici Srpskoj na izborima pobijedila koalicija sa međunarodnom podrškom

Najpoznatija balkanska ratna zločinka Biljana Plavšić napustila je švedski zatvor Hisenberg i avionom Vlade Republike Srpske sletjela u Beograd. Na aerodromskoj pisti zločinku je dočekao budući (ako mrve pravde ima, a nema!) stanovnik zatvora Kula premijer RS Milorad Dodik. Zaljubljeni poput tinejdžera, zločinka i kriminalac su se držali za ruke, prštali su zagrljaji i poljupci, a snimak je pokazao da se Plavšićka u zatvoru znatno podmladila pa je (bez obzira na ozbiljnu razliku u godinama poznatog para) boba falila da pređu i na strastveni javni peting.

OVA BABA ĆE NAS UNIŠTITI

Nastranu neprimjerene seksualne aluzije, ali ljubav između Dodika i Plavšićke zaista ima jednu dubinsku, što bi reis Cerić rekao, frojdovsku dimenziju. A kako i ne bi! U vrijeme kada se Plavšićka zvanično rastajala sa Slobodanom Miloševićem i odbjeglim Radovanom Karadžićem (U jednom od svojih obraćanja svojim jatacima iz šumskog skrovišta, mnogo prije nego će postati dr. Dabić, Karadžić je napisao:„Ova baba će nas uništiti!“) malo je među ovdašnjim srpskim političarima bilo onih koji su smjeli sarađivati sa tadašnjom predsjednicom Republike Srpske. U to vrijeme, u Narodnoj skupštini RS stranka koja je nastala iz Saveza reformskih snaga Ante Markovića, a zvala se SNSD, imala je samo dva zastupnika. Jedan je bio Dodik, drugi pokojni Nenad Baštinac. Plavšićka je u nepostojanju drugih rješenja, bila je 1998. godina, dvojicu SNSD-ovaca ugradila u svoj projekat uklanjanja SDS-a sa vlasti. Uz direktnu podršku zastupnika iz bošnjačkih i hrvatskih stranaka koji su u to vrijeme u NSRS igrali mnogo značajniju ulogu nego danas, Dodik je izabran za predsjednika Vlade Republike Srpske. Za razliku od svih svojih prethodnika na čelu Vlade (od Gojka Kličkovića, kasnije osuđenog za ratne zločine, pa naniže) Dodik je uživao VIP status među stranim zvaničnicima i diplomatama. Jednostavno, bilo je to vrijeme kada je civilizirani svijet, umoran od ratnozločinačke SDS-ove kadrovske politike, sa nekskrivenom radošću dočekao dan da se na čelu Vlade RS ukaže osoba neukaljana ratnozločinačkim hipotekama. I tada su svi znali da je Dodik sitni švercer i provincijski prevarant ali taj crimen je bio ništa u odnosu na tradicionalne SDS-ove koljače u premijrskoj fotelji. Biljana Plavšić i Milorad Dodik su, po hitnom postupku, sjedište vlasti sa Pala premjestili u Banju Luku. Uz oružanu pomoć NATO-a preuzeli su kontrolu nad entitetskim MUP-om, vojskom i televizijom. Vrlo brzo vlast Plavšićke i Dodika će postati prva koja u kratkoj historiji Republike Srpske nije bila ignorirana i u izolaciji svjetskih centara moći. Dodik je, za razliku od svojih prethodnika, održavao intenzivne kontakte sa najmoćnijim svjetskim zvaničnicima, od Klausa Kinkela do Robina Cooka. Plavšićka će postati miljenik međunarodne zajednice. Francuski predsjednik Jacques Chirac joj u Parizu pred tv-kamerama džentlmenski ljubi ruku a Madeleine Albriht je smatra američkim političkim saveznikom na Balkanu... Istovremeno počinje pristizati i izdašna međunarodna finansijska podrška za kooperativnost, a Bosna i Hercegovina počinje ličiti na zemlju u kojoj, ipak, ima nade. Međutim, 2000. godine vladajuća koalicija doživljava težak poraz na izborima u Republici Srpskoj pa se za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, te susjednih Srbije i Hrvatske, ponovo na scenu vraćaju SDS-ovci koji za nekoliko mjeseci u ovom bh. entitetu, uz pomoć Mladena Ivanića, ponovo gase svjetlo i Pale mrak...

SAMO MILAN ZNA

Ko zna na šta bi danas Bosna i Hercegovina ličila da je te 2000. u Republici Srpskoj na izborima pobijedila koalicija sa međunarodnom podrškom (Srpski narodni savez-Stranka nezavisnih socijaldemokrata-Socijalistička partija). Ko zna, možda bi danas BiH imala jednog predsjednika, jednu ali pravu državnu Vladu, stabilan parlament, siguran put u EU, članstvo u NATO-u... Sve su to moguće pretpostavke o kojim bi više mogao reći slavni Milan tarot. Ali bez obzira na sve, čak i da su tada rezultati bili drugačiji, Biljana Plavšić bi sigurno odležala svoj zatvor zbog učešća u najstrašnijim ratnim zločinima, a Milorad Dodik (ruku u vatru stavljam) ne bi od sitnog, seoskog švercera prerastao u krupnog, drskog kriminalca. Ne znam, nisam pametan, ali sve više vjerujem da je lola iz Laktaša odlučio postati bandit tek nakon što se i sam uvjerio da od Bosne i Hercegovine, u onom pravom državnom smislu, zapravo nema ništa. Siguran sam da je tako, neka mi Carl Bildt na da lagati.

Samo nas ti nemoj žaliti, Harise Na isti način na koji je protekle butmirske pregovore koristio da legitimira odbijanje takozvanog „aprilskog paketa“ i ustvari odbrani tri godine koje nam je svima ukrao, Silajdžić i njegovi trbuhozborci ustrajno narodu, izravnim žrtvama Karadžićevih planova podmeću stvarnost na koju su pristali i time učestvovali u njenom stvaranju

Malo je šta u ovom društvu dominantno kao deklarisana, očigledna, neskrivena potreba i želja koja za rezultat ima opšti trend sažaljevanja kao odgovora na sve što se ovoj zemlji i jednom njenom narodu zbilo između 1992. i 1995. godine. Članci, intervjui, „human interest features“ sa „žrtvama“ – siguran sam da ne postoji skoro nijedan građanin BiH koji na neki način nije viktimiziran tokom masovnog pokolja iz devedesetih, ali navodnici su tu zbog ljudi kojima je to još uvijek njihov primarni, glavni identitet – sa žrtvama višeg ili nižeg profila, polupismeni ili nepismeni kakvi jesu (članci, ne žrtve) – samo je obrazovanje nezamjenjivo, za sve ostalo je dovoljan Master Card u vlasništvu jednog od bivših gradonačelnika Mostara – počivaju na uzajamnom, pushmi-pullyu odnosu u kojem jedni otvoreno traže sažaljenje i besramnom i priglupo prijetvornom sažaljenju koji drugi nude, kao da hoće pokazati da su nekako više ljudi od njih.

TRBUHOZBORCI ŠEFA STRUJNOG KOLA

Problem sa sažaljevanjem, međutim, je da se temelji na neznanju, zapanjujućem, beznadno žalosnom neznanju koje produljuje trogloditske društvene prilike i nespremnosti, kukavičkoj, bijedničkoj nespremnosti cijelog jednog političkog establishmenta da se u ime naroda kojeg tvrdi da predstavlja suoči sa istinom, nepatvorenom, nekonformističkom, destilovanom istinom o vlastitoj odgovornosti za pokolj i napusti udobnu i lagodnu poziciju žrtve. Sve dok je njegovanje identiteta žrtve zamjena za bilo koju i svaku politiku, dotle neće biti bitno da je Šef, „koji ima noćni ritam“ morao biti probuđen kako bi bio obavješten da je Srebrenica pala, biti će naime moralno amnestiran, a istina poslovično konformistički prešućena jer se ne podudara sa „sebeljubivim trenutačnim interesom“.

Da se ne lažemo, vjerujem da je krajnje problematično da o bosanskom ili ako hoćete bošnjačkom iskustvu ratnih zločina pišu ljudi za koje je NATO-ovo bombardovanje Srbije 1999. godine „brutalna agresija“, a zračni napadi na vojnu infrastrukturu VJ i MUP-a Srbije za posljedicu imali razoreno „bezbrižno detinjstvo“. Naprosto, ne dijelimo istinu – koja se „već stoljećima kreće... po prizemnim sobama i čeka da bude ustrijeljena“ – o vatri koja je halapljivo progutala sve naše prošle inkarnacije; jednom sam to probao objasniti svom beogradskom poznaniku koji se žalio kako su njegovi prijatelji tokom „nepravednih i ničim izazvanih sankcija“ ovisni o prljavom heroinu skončavali u prljavim haustorima: „Prodao bih dušu đavolu da su moji prijatelji umjesto od granata i noževa, umjesto pod tenkovskim gusjenicama, umrli kao heroinski ovisnici. Ili da su bar imali priliku da to urade“.

Moralna amnestija koju raspisuju trbuhozborci Šefa Strujnog Kola (Znam šta si radio 11. jula 1995. godine, ali stvarno znam.) isprazna je jer se temelji na dobrovoljnoj neinformiranosti i ignorisanju – evo, javno ih izazivam da imenuju makar tri toponima između Srebrenice i Zvornika gdje su u skupinama od po nekoliko stotina ili desetina stotina strijeljani zarobljeni Srebreničani, a otkrit ću im jedan: Kravica – i u krajnjoj liniji nije ništa više od ciničnog mlaćenja gloginja tuđim spolovilima. U tom svijetu, u tim glavušama zapravo, meni (lična zamjenica je optional: tebi, njemu, vama, nama) samo zato što sam preživio – podsjećam, naše iskustvo zločina je različito i to je jedina istinska podjela u ovom društvu koju prihvatam, štaviše zagovaram, jer oni nisu morali preživljavati – nije dopušteno da budem bilo šta više od hudnika koji sa ispruženom rukom traži tuđe sažaljenje kao potvrdu vlastitog iskustva.

Ti da žališ mene? Hej, jesam li to dobro čuo, ti da žališ nas, ti koji bi otamo odakle smo mi izašli kao Ljudi, ispravljene kičme i čista obraza, umro od gladi kao pseto ili prodavao cigarete za nekog od gorila Nasera Orića, možda šurovao sa četnicima za paklić žileta, ti da žališ mene?! Ti, dakle, koji si sebi dao za pravo da odlučuješ o tome da su srebreničke žrtve iz 1995. važnije od onih iz 1992. ili 1993. godine; ti, koji pod julskim suncem u Potočarima staviš nogu na tabut da se odmoriš i predahneš; ti, koji na uzici i u kontinuiranoj bijedi držiš preživjele, ne daš im da se osove na noge i očekuješ zahvalnost dok im bacaš mrvice sa stola, cijučeš vadeći meso između zuba i Coca Colom Light zaljevaš janjetinu jer si na dijeti (UN-ovoj ili mesnoj, koja je na redu ove sedmice?), uvjeren da se svakoga kao tebe može kupiti za večeru; ti da žališ bilo koga?!

I to je najporaznija činjenica vezana za današnju bošnjačku zajednicu: da standarde ljudskosti uspostavljaju kiborg-neljudi, znanje šire nedotupavne neznalice, prosperitet u rukama drže ljudske krpe, informiraju neinformirani. Ne postoji bolji dokaz za to okolnosti vezanih za tužbu Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde: odluka Harisa Silajdžića da budućnost Bošnjaka i cijele zemlje uloži u ishod tog procesa; potpore koju su mu trbuhozborci pružili da tu laž proda narodu; i na kraju neznalice kojoj je taj proces povjeren u ruke.

SIGNAL ZA NOVU OFANZIVU

Na stranu to što bi i posljednjoj, pretpotopnoj i zatucanoj budali trebalo da bude jasno – ili možda, ipak, sudeći na temelju izbornih rezultata, nije? – da sudske presude ne mijenjaju stvarnost, one u najboljem slučaju mogu biti reakcija na stvarnost, u našem slučaju uspostavljenu kamom; poslije dvije godine koje sam proveo na i oko haškog suda shvatio sam da je međunarodna pravda „utješna nagrada“ za one koji gube ratove; oni drugi dobiju državu. Očekujući početak suđenja Radovanu Karadžiću kao signal za novu ofanzivu, vjerovao sam da isti trik više nije moguće prodati, ali silina kojom su ovih dana – o tome koliko je nekompetentnost tribunala tome pridonijela dopuštajući Karadžiću da se sa institucijom igrao taman kao i Slobodan Milošević, neki drugi put – Bošnjacima ponovo servirane sve frustracije Harisa Silajdžića me uvjerila u suprotno. Na isti način na koji je protekle butmirske pregovore koristio da legitimira odbijanje takozvanog „aprilskog paketa“ i ustvari odbrani tri godine koje nam je svima ukrao, Silajdžić i njegovi trbuhozborci ustrajno narodu, izravnim žrtvama Karadžićevih planova podmeću stvarnost na koju su pristali i time učestvovali u njenom stvaranju, stvarnost napravljenu baš po njihovoj mjeri i za njih, za ondulirane tetkice koje neuko unjkaju o nepravdi, profesionalne žrtve na državnim sinekurama, deputatima koji bezočno vaze o tome kako od narodnih para potomstvo školuju u inozemstvu, kao zajedničku nevolju.

Dakle, godine i godine sažaljenja, hudništva, brižljivo njegovanog neznanja, intelektualnog i moralnog kukavičluka, sve dok ovdje ne ostane gomila ljudi ispruženih, na milostinju uvijek spremnih ljudi. Zato što nisu mogli da priznaju poraz.

ANDREJ NIKOLAIDIS Talibane ubijaju, zar ne Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti.

 

U Beograd me u posljednje vrijeme često zovu na književne promocije i sajmove. Ne idem. Da ukratko objasnim zašto to, u mom slučaju, nije stvar etičkog izbora.

Za početak, meni je tamo lako ne otići: nemam, naime, nikakvu potrebu da me čita niti jedan jedini čovjek koji smatra “da se u Bosni nije dogodila agresija nego građanski rat”, “da je na svakoj strani bilo zločina, a svi su zločini isti”, “da se i drugi trebaju izviniti Srbiji, kao što je Srbija uputila izvinjenje drugima” , da “zato što se u Srebrenici, kažu, dogodio genocid, ne možemo Republiku Srpsku nazivati nagradom za genocid”… nemam potrebu da me čita niti jedan takav čovjek, pa stoga neću učiniti ili napisati ništa da bi me čitao. Više od toga: učinio sam sve što sam mogao da me ne čita. Od njih želim samo mržnju, i svaki put kada je dobijem, moje lice ozari sreća. Oni do kojih mi je stalo, Srbija Betona, e-novina i LDP-a – do njih dospijem. Ti ljudi su ne samo najbolje od Srbije, nego i najbolje što u, kako se danas popularno kaže, regionu postoji. Svakako su bolji od mene. Oni me ljubazno zovu, ali ih ja odbijam posjetiti u njihovom zatvoru – to nije nešto sa čime bi se čovjek hvalio.

Sve za sebe

Stoga, i ne samo stoga, moj nedolazak bi mogao biti pogrešno protumačeno kao uzvišen etički izbor: kao što znamo, kao što možemo da znamo, iza tako mnogo etičkih izbora, sakriven u žbunju, stoji užitak. Lupi petama i reci: Sve za sebe! Lupi petama i reci: ja radim tako ne zato što sam “moralan”, a onaj ko čini suprotno, kao, nije, nego zato što njihova mržnja znači moj užitak, kao što bi njihovi aplauzi za mene značili konačni poraz: pa ako sam moralan, to sam zato što se horizont mog užitka poklopio sa horizontom etičkog zahtjeva. Kao što znamo, kao što možemo da znamo, čovjek koji je napravio etički izbor zbog toga osjeća nemali užitak – koji je sasvim dovoljna nadoknada za negativne posljedice tog izbora.

Hoću reći… Kada bi čovjek želio da proda gomilu knjiga idiotidnim gadovima o kojima govorim, pa ipak samom sebi rekao; ne - tada bi, možda, bilo opravdano potezati tešku artiljeriju, poput riječi “etičko”. Primijetimo, još, da se teška artiljerija etičkog upravo najlakše i najčešće poteže – da se, zapravo, poteže češće nego kurac u javnom WC-u. Ovako, čovjek čitav život sanja da zakolje komšiju, onda počne rat, onda se on prijavi u vojsku, da brani zemlju, vjeru i naciju, onda zakolje komšiju, onda rat završi, onda on zbog svog etičkog izbora da brani zemlju, vjeru i naciju zahtijeva penziju i društveno priznanje. Ne čini li vam se to naročito neetičnim upravo zato što je za svoj veličanstveni etičko-patriotski izbor on već nagrađen – onda kada mu je dozvoljeno da nekažnjeno ispuni želju i zakolje komšiju? Zato se naši optuženici za ratne zločine osjećaju prevarenima i povrijeđenima, zato pred sudom u Haagu nastupaju kao oni koji su moralno superiorni – zato što je postojao prećutni društveni ugovor da se može klati. Onaj ko je klao taj ugovor nije prekršio. Onaj ko ga je izručio sudu – jeste.

Danas, kada se svemu pridaje etička dimenzija, pa tako “etičko” nastoji prodrijeti i u ono fantazijsko, zbog čega prisustvujemo pokušaju stvaranja “etičke mode” i “etičke pornografije”, ja ostajem privržen prevaziđenom polju estetskog. Nalazim, na primjer, da je prosto groteskno, premda nesporno praktično i unosno, iz Sarajeva aplaudirati predsjedniku Srbije zato što je Bosni pustio plin. Kad smo već kod toga, zašto mu ne aplaudirati zbog toga što je na Palama otvorio školu “Srbija”? Jer: nije li mogao, da nije tako mudar i plemenit kakav jeste, otvoriti školu koja bi se zvala “Velika Srbija”? Konačno, meni se čini da je današnji predsjednik Srbije sasvim dobar nastavljač djela onog predsjednika svih Srba čija je bosanska vojska Sarajevo pretvorila u konc-logor bez struje i vode: konc-logor u kojem je jedino nedostajalo da zatočenicima puste plin. ( Nagradno pitanje, odnosno dva. Ako je, za vrijeme radne akcije po radnim nazivom Svi Srbi u jednoj državi, Crna Gora smatrana srpskom Spartom, a Novi Sad srpskom Atinom, šta je bio Beograd? A šta je bilo Sarajevo? Srpska Troja?)

Balkanski Njujork

Mnogo puta sam od liberalnih Bošnjaka, sasvim prijateljski, čuo kako moje pisanje o zločinima mojih a njihovom stradanju, Bošnjacima čini samo loše. Jer moje pisanje Bošnjake učvršćuje u njihovoj predstavi o sebi kao žrtvi. Moji vas jesu napravili žrtvom, pa ja i ne mogu drugo, nego to reći. Jer bih u suprotnom učvršćivao svoje u njihovoj predstavi da su nevini. Što ćete dalje sa tim, ja ne znam: mogu jedino reći, kao što sam govorio i govorim, da politika viktimizacije stvara nove nesreće i žrtve. Kao što nove nesreće i žrtve stvara i politika nevinosti. Ako Bošnjak sebi kaže: odbijam da budem žrtva, to je mudar i spasonosan čin, to je dobar način da se prevaziđe prošlost, da se napokon iskorači iz nje. Ali ako ja kažem: ti nisi žrtva, to je goli akt falsifikovanja prošlosti i prikrivanja zločina, koji vodi samo ka jednom – vječitom ponavljanju prošlosti.

Danas se pomirenje, kao nekoć veselje, širi na sve strane. Ali to je ona vrsta pomirenja koja neizbježno vodi u nova klanja. Jer u ovoj verziji pomirenja nama ne preostaje ništa drugo nego da se pomirimo sa tim da ništa nije posve razotkriveno, riješeno i kažnjeno. Da se pomirimo da ne postoji konačna instanca koja će užasni pejzaž - u kojem su leševi ljudi pod zemljom a leševi ideja i nadanja nad zemljom – raščistiti a pravdu uspostaviti. Ovo je Bože pravde! pomirenje – kao jedina adresa kojoj se ljudi mogu obratiti za istinu i pravdu preostalo je ono onostrano.

U ovoj verziji pomirenja, mi se Beogradu divimo kao kulturnom i kosmopolitskom centru, Njujorku Balkana, dok nam je Bosna nekako blatnjava i gadna, jer ona je postala Avganistan Balkana – sa svojim Bliskoistočnim Sarajevom i talibanima u selima oko Zenice. Ipak… Između blaziranih balkanskihNjujorčana iz kruga Dvojke, koji su vrlo načitani i kulturni i kojima je vrlo dosta priče o ratu, posebno simplifikovane priče o krivcima za rat, i talibana na maglovitim zeničkim livadama, za koje rat nikada neće biti završen, jer će ga do kraja života vidjeti u svakom detalju i međ javom i međ snom, ja biram talibane. Oni su to što jesu zato što ne znaju i ne razumiju više od onoga što su bili prisiljeni preživjeti, dok su Beograđani Njujorčani uprkos tome što znaju i razumiju što su drugi zbog njih bili prisiljeni preživjeti.

Čini mi se nekako fer, nekako elementarno fer, konstatovati da Bošnjaci, onda kada ih je produžena ruka Beograda ubijala zbog toga što su “islamski fundamentalisti”, nisu bili “islamski fundamentalisti”. Od onih koji su preživjeli, neki to jesu postali. To je razumljivo, to se ne može osuđivati: to što je neko postao ono zbog čega su ga ubijali. Danas se oni koji su talibane stvorili pozivaju na to da se sa talibanima ne može živjeti. Iznad te retorike lebdi jeziva (katkad čak i izgovorena) poruka: da ovo dokazuje da ono i nije bilo tako pogrešno, da oni koji su preživjeli, ovim što su postali, jesu alibi za ono ubijanje. Talibane ubijaju, zar ne?

Ako u selima oko Zenice danas imamo “balkanski Avganistan”, nije li elementarno fer reći kako je to, između ostalog, i rezultat politike “balkanskog Njujorka”?




SAMIR ŠESTAN: (Samo)ubistvo SDP-a SDP se iz ovoga skandala može izvući jedino partizanskim moralom. Metaforičkim strijeljanjem radi „crvenog šala“ ili par ubranih šljiva. Ma šta to značilo

Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, nastranu herojstvoratni zločin zaslužuje kaznu!”, bila je rijetka normalna, moralna i društveno-odgovorna reakcija, člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, u histeriji (i medijsko-propagandnom srpsko-bošnjačkom ratu i sluđivanju javnog mnijenja) „Za i Protiv Dudakovića“, nastaloj nakon objavljivanja video snimaka na kojima se vidi kako proslavljeni general Armije RBiH naređuje strijeljanje, po kratkom postupku, zarobljenih neprijateljskih vojnika.

No, da li bi gospodin Marko Komšić završio iza rešetaka i za neko manje zlodjelo – recimo, reketiranje domaćih privrednika?

AKO NAM NEKO DOĐE GLAVE, TO ĆE BITI MANGUPI U NAŠIM REDOVIMA

Stravičan skandal, sa nesagledivim posljedicama, potresa, ovih dana, najjaču opozicionu partiju u BiH. Protiv Damira Hadžića, načelnika opštine Novi grad i potpredsjednika Socijaldemokratske partije BiH, Federalna uprava policije je početkom ove sedmice, podnijela krivičnu prijavu, državnom tužilaštvu, kojom ga se tereti za učešće u reketu, odnosno pokušaj iznude više miliona KM od grupe investitora na čelu sa direktorom „ASA Holdinga“. Mediji, pogotovo oni neskloni SDP-u i njegovom lideru, spominju „obilje dokaza o postojanju zločinačke organizacije predvođene Zlatkom Lagumdžijom, Marinom Ivaniševićem (predsjedavajućim Gradskog vijeća Sarajeva) i Damirom Hadžićem.“

Zbog „mangupa u svojim redovima“ (kojih se najviše plašio i Drug Lenjin, a koji su krenuli stazama u pljačku i korupciju ogrezlih nacionalista na vlasti) ili zbog montaže s političkom pozadinom (kojoj je cilj predizborno srozavanje ugleda Stranke i osujećivanje ozbiljnih planova o preuzimanju vlasti) gotovo je potpuno nebitno – SDP se od ovog udarca oporaviti neće. Možda nikada (ožiljci, gorak okus i sumnja u javnosti, će ostati čak i ako tužilaštvo odluči ne podignuti optužnicu ili se eventualni, sudski proces završi oslobađajućom presudom). A svakako ne do sljedećih izbora na kojima se očekivalo da usljed razočarenja, prije svega bošnjačkih glasača, nacionalnim partijama, SDP ostvari rezultat koji bi ga ponovo, nakon one kratkotrajne epizode s Alijansom, doveo na vlast (na stranu pitanje šta bi tamo radili, recimo na državnom nivou, i po čemu bi njihova koalicija sa SNSD-om, koji će, očito, na govoru mržnje, dobiti i ove izbore, bila drugačija i produktivnija od aktuelne noćne more u kojoj živimo – pogotovo s obzirom na stepen netrpeljivosti između njihovih lidera).

SAMI SVOJ NAJVEĆI NEPRIJATELJ

Ovo kriminaliziranje SDP-a je, nakon Dodikove svojevremene transformacije od socijal-demokrate u nacional-socijalistu, drugi potencijalno smrtonosni udar političkoj alternativi i nadi u bolju budućnost. Osim ako niste idiot koji misli da ta bolja budućnost može biti Fahrudin Radončić.

Da nije skandaloznih promašaja, gluposti, autizma, samodovoljnosti, bolesne sujete, (auto)destruktivnih ego-tripova, koji su obilježili rad SDP-a posljednjih godina, ne dozvolivši mu da izraste u opšteprihvaćenu alternativu, još bi se moglo posumnjati da je sve dio odlične kampanje gazde Avaza, koji je ovim uklonio svog najozbiljnijeg izbornog protivnika. No, na žalost, SDP je, po svemu sudeći, sam sebi dovoljan. Da upropasti i sebe i mogućnost građana ove zemlje za istinskom alternativom (i u stranačkom ali prije svega u ideološkom smislu).

Samokriminaliziranjem, ukoliko se optužbe ispostave tačnim, SDP, naime, ne samo da je izgubio izbore (i dugoročno doveo u pitanje svoj opstanak, kao relevantne partije), nego je definitivno sahranio ionako ne baš jaki, čvrsti i monolitni, građanski blok i svaku nadu u alternativu postojećem nacionalističkom bezumlju. I izručio Bošnjake Radončiću. Čiji magazin, ovih dana, bolesno likujući zbog naznaka o kriminaliziranosti svih segmenata društva i dokaza da im gazda nije usamljen na moralnom dnu, piše kako je optužnica protiv SDP-ovog načelnika: „pomogla u ublažavanju agresivnih pokušaja nametanja kolektivne svijesti da u današnjem bh. društvu postoje moralne vertikale, politički čistunci i stranačke opcije koji bi prije izvršili harikiri negoli pokušali napuniti džepove parama koje nisu pošteno zaradili.“ (Pročitajte tu intelektualnu fekaliju još jednom, molim vas – op.a.).

KUD PLOVI OVAJ BROD?

SDP se iz ovoga skandala može izvući jedino partizanskim moralom. Metaforičkim strijeljanjem radi „crvenog šala“ ili par ubranih šljiva. Ma šta to značilo (a to će sami morati otkriti ili kolektivno platiti za grijehe pojedinaca).

A jedina SDP-ova mogućnost da koliko toliko sanira štetu i ne potone kao Titanik, u trenutku očekivanog trijumfa, javni je zahtjev za brzom istragom, utvrđivanjem istine i kažnjavanjem svih krivaca (SDP-ovih reketaša ili onih koji su konstruisali čitavu priču). I promptni zahtjev za ostavkom svog načelnika, i svakog drugog upletenog člana, i njihovim hirurškim odstranjivanjem (bar privremenim, do odluke pravosudnih institucija) iz stranačkog rukovodstva, ukoliko tužilac, na osnovu policijske prijave podigne optužnicu (u protivnom će čak i Sulejman Tihić, koji se svojevremeno odrekao svog premijera, kada je protiv ovog podignuta optužnica, zbog mnogo benignijih razloga, ispasti veći poštovalac pravne države i moralniji političar od njih).

I još nešto je izuzetno važno – nedovođenje u pitanje rada i odluka institucija sistema. Već je press konferencija Gradonačelnika Behmena i, pomenutih, Hadžića i Ivaniševića, naime, SDP dovela na ivicu (samo)izjednačavanja sa Draganom Čovićem, Miloradom Dodikom, Edhemom Bičakčićem, Bakirom Izetbegovićem i drugima koji su odbranu sebe i svojih, od optužbi za ozbiljna kriminalna djela, zasnivali na negiranju navoda iz optužbi, dovođenjem u pitanje rada policije, tužilaštva i sudova i proglašavanjem optužbi protiv njih montiranim procesima, s političkom pozadinom.

TRIJUMFALNO CEMENTIRANJE BEZIZLAZA

Dodikova nedodirivost i njegovo ismijavanje pravne države, ili to da SDA i Stranka za BiH iste ili još gore stvari rade već više od desetljeća i po, i da su opljačkali ne milione, nego milijarde, što implicira da je ovo u usporedbi sa njihovim kriminalom tek pljačka trafike ili seoskog kokošinjca, ne umanjuje težinu situacije, ozbiljnost krivičnog djela za koje se visokopozicionirani SDP-ovci optužuju, niti potrebu njegovog kažnjavanja.

U političkom smislu, pogotovo ako se surovo ne obračuna sa kriminalom u svojim redovima (pokažu li se optužbe tačnim), odgovornost SDP-a je veća od one mafije na vlasti jer su oni bili, ili trebali biti, alternativa (između ostalog kriminalizovanju politike). Nada. I to možda i posljednja. A, zahvaljujući ovim optužbama, (pa čak i ako se one pokažu neistinom) trijumfovaće destruktivni cinici i društvene štetočine, koji čitavo vrijeme vrte mantru kako su svi isti. Svi lopovi. I kako se nema za koga glasati. Čime se, praktično, cementira postojeći sistem i odnosi na političkoj sceni.

Problem SDP-a, u kontekstu kriminala, je veći nego onih lidera nacionalnih stranaka. Njihovi potencijalni glasači, oni za čije se glasove moraju (iz)boriti, su intelektualno i moralno zahtjevniji. I „gadljiviji“. Dok je naci-glasačima manje bitno što je neko lopov ako je „naš lopov“, glasačima tzv. građanske opcije svi su lopovi isti. Štaviše, možda im se „njihov“ („građanski“) gadi i više nego „nacionalni“. Jer, zbog drugačijeg moralnog habitusa zbog takvog osjećaju stid, a, s druge strane, i gnjev, jer im on odriče svaku nadu u mogućnost (suštinski!) drugačijeg.

Na kraju, da podsjetim: partizani (u početnoj fazi svoje borbe, kada su imali imperativ stvaranja povjerenja u, prema bezbožnim komunistima, nesklonom narodu), nisu strijeljali svoje saborce zbog sitnih krađa zato što su bili fanatizovani ljubitelji pravde, na ivici ludila. Nego zato što je to bio način da pokažu stanovništvu da se oni razlikuju od drugih, da nisu horde pljačkaša, siledžija i ubica, kao ostale vojske koje su špartale zemljom. Niti „banditi“, kako su ih zvali nacistički okupatori.

SAMIR ŠESTAN: Onaj Koji Je Stvorio Čudovište

Ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi predstavljajući se kao – moralni pobjednik

I Can't Get No Satisfaction“, odzvanja mi u glavi dok paralelno gledam na TV-u butmirske sijeldžije i na monitoru kompjutera „Taksistu“, s De Nirom u ulozi psihopatskog nesuđenog atentatora. No ono što ne polazi za rukom Stonesima, meni i većini građana ove zemlje pošlo je Harisu Silajdžiću.

CRNI HUMOR I JOŠ CRNJI REALIZAM

Bolesni trijumfalizam, narcisoidnog političkog ublehaša, koji nam ovih dana sipa so na ranu, svojim priglupim komentarima tipa „Eto, jesam li vam ja govorio“, uporediv je samo sa komentarom mog studentskog jarana s kraja 80-ih, koji je, u vrijeme galopirajuće inflacije i ekonomskog i svakog drugog strovaljivanja zemlje, kao ponosni vlasnik 100 njemačkih maraka i dan započinjao čitanjem kursne liste u novinama i komentarom: „Oooo, dobro je – marka raste“.

Pritom se moj jaran samo zajebavao i crnim humorom od sebe tjerao mračne oblake sveprisutne društvene depresije, dok je Silajdžić mrtav ozbiljan u svom uvjerenju da je bio u pravu kada je tobože zbog entitetskog glasanja, odnosno, zbog njegovog mogućeg negativnog uticaja na funkcionalnost države (a ne zbog potrebe predizbornog dizanja tenzija i građenja si puta u predsjedništvo zemlje?) srušio prethodne razgovore o ustavnim promjenama i da je sad dobio satisfakciju za to.

A zapravo se radi o notornom bezobrazluku i licemjerju. Nikad niko, osim onih kojima je srpski nacionalizam politički program, o entitetskom glasanju, nije ni mislio drugačije. Uključujući i one koji su bili spremni prihvatiti „Aprilski paket“.

Ali su oni koji su bili spremni na kompromis (koji se sastojao u tome da nešto dobiju, a „izgube“ samo ono što i nisu imali i što ni na koji način, u tom trenutku, nisu mogli dobiti), bili voljni da idu polako, da stvaraju normalnu društvenu klimu, u kojoj će se svi stanovnici ovih prostora početi osjećati građanima države kojoj danas pola njenih stanovnika ni ime ne želi izgovoriti, u kojoj će se vremenom uspostaviti povjerenje nužno za promjene koje u ovom trenutku, upravo zbog radikalnog nepovjerenja, nije moguće sprovesti. Da se stvori klima koja će i političarima omogućiti da budu (koliko-toliko) normalni ljudi i da se izbori počnu dobijati na priči o razvoju privrede, broju radnih mjesta, visini standarda, brzini integracije u Evropu i kvalitetu života, a ne na nacionalističkom rovovskom ukopavanju, kvazi-odbrambenim ratovima i jedenju kore s drveća.

DALEKOVIDI FRANKENŠAJN I NJEGOVO ČUDOVIŠTE

I sad nam onaj koji je, maksimalističkim zahtjevima, s jasnom nacionalističkom pozadinom (misleći da je posebno pametan što je riječ „Bošnjak“ u svom govoru zamijenio privatnim sinonimom „građanin“), zaustavio pozitivni trend u razvoju odnosa unutar zemlje (ima nas, naime, na Silajdžićevu žalost, koji se sjećamo kako je bilo prije no što je On, drito iz Reisove Majke, došao da nas usreći), minirao koncept dogovaranja, a otvorenim pozivanjem na stranu intervenciju i na ukidanje Republike Srpske (što se, nastranu želje i osjećaji, o kojima bi smo mogli naširoko, pokazalo potpuno nerealnim i čistim predizbornim trikom, odnosno, neoprostivim zajebavanjem sa životima građana ove zemlje) prouzročio jačanje novog vala srpskog nacionalizma i, praktično – stvorio Milorada Dodika (onakvog kakvog ga danas znamo), sad nam se, dakle, ta društvena štetočina i propali političar, koji nije uspio ostvariti ni jedno svoje obećanje, direktno (su)odgovoran za užas u kome se nalazimo, proglašava dalekovidim pravednikom. I soli nam pamet.

On je, eto, ne samo na vrijeme upozoravao na štetnost entitetskog glasanja, nego je i herojski trpio napade onih koji su s užasom posmatrali kako on i njegovo frankeštajnovsko čedo, koje je u međuvremenu (kao i pravo Frankeštajnovo čudovište) po monstruoznosti i opasnosti nadmašilo svog tvorca, vode zemlju u haos i novi rat.

Amneziji i krajnjoj površnosti skloni mediji (zanemarimo sad one nacionalno ostrašćene) dopuštaju da im Onaj Koji Je Stvorio Čudovište, to čudovište (odnosno njegovo ponašanje, sada, kao odrasle jedinke) koristi kao argument ispravnosti procesa kojim je čudovište stvoreno. Pritom, potpuno zanemarujući odgovornost stvoritelja. Dopuštajući mu da se, nakon svega, izvuče gotovo neokrznut, s oreolem nevinosti i pravedništva, predstavljajući se kao „onaj koji je vidio prije i bolje od drugih“. (A onima koji ukazuju na nedopustivost i nemoralnost takvog ponašanja, prebacuje se „unproforsko nasilno izjednačavanje krivice“).

TRIJUMF BUDALA

No finta je da je ta dalekovidost od one vrste kad na tek potencijalni problem, reagujete insistiranjem na njemu i provociranjem onog ko vam je za otklanjanje tog problema potreban, čime problem, naravno, postane stvaran.

Nakon što ga je impulsivna i zaštiti svog kriminala svim sredstvima sklona seljačina iz Laktaša, u svojoj bolesnoj potrebi da svima u državi jebe majku i pokaže ko je najzajebaniji, tu stvar sa entitetskim glasanjem dovela do apsurda (ne dopuštajući da prođe ni jedan zakon osim onih koje su kreirali njegovi ministri), vrlo je lako zaboraviti da to, ustvari, i nije bio stvarni, nego tek potencijalni, problem (za mandata prošlog Vijeća ministara, takoreći, zanemariv). Problem koji dolazi do izražaja u trenucima sukoba i radikalizacije a gubi se u miru, demokratiji i toleranciji (kada bi ga, po komunističkom principu odumiranja, nakon izvjesnog vremena, nestalo, na ovaj ili onaj način).

I sada, kada je, zbog radikalizacije, kojoj je i sam kumovao, potencijalni problem postao stvarni, i kada je svako objektivan prisiljen da ukaže na njega, Silajdžić trijumfuje. Umjesto da se sakrije u rupu. I nestane nam „sa očiju“.

Svaka nacionalistička budala, naime, po toj filozofiji, može samo da čeka i širi mržnju oko sebe i da jednog dana, kada do sukoba i žrtava dođe (na bojnom polju, ulici ili stadionu), kaže „Jesam li vam govorio da se s Njima ne može živjet“. I da, naravno, poput Silajdžića, i ne pomisli da u čitavoj priči postoji i njegova odgovornost za nastalo stanje. Odgovornost koja je tim veća kad suživot, zapravo, nema alternativu. Odnosno, kad mu je jedina alternativa - susmrt.

NAJBOLJE SE NAJBOLJIM SPREMIT ZA NAJGORE

Trenutno ponašanje Harisa Silajdžića je u toj mjeri vulgarno i neprihvatljivo, da ga možemo porediti sa situacijom u kojoj, kako bi to jedna ovdašnja plavuša iz viceva rekla, „optuženi za ratne zločine“, odnosno, genocidni monstrum, Radovan Karadžić, svoje čuveno skupštinsko „upozorenje“ izrečeno u predvečerje kataklizme: „Nemojte misliti da ovim nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u rat a muslimanski narod možda i u nestanak“, danas, u haškom kazamatu, poentira sa: „Pa, jesam li vam ja lijepo govorio. A vi me niste htjeli slušati“. I da još doda: „Događaji koji su uslijedili, donijeli su punu satisfakciju i meni i onima koji su tvrdili što i ja“.

Dodatan, unutarnacionalni(!), prezir i gađenje Silajdžić bi trebao da doživi i zbog toga što je Karadžić kad je izgovarao pomenutu prijetnju imao iza sebe oružanu silu, i prijetio je „tuđem“ narodu. Silajdžić je svojim neodgovornim ponašanjem, egocentrizmom, vlastoljubljem i političkim promašajima, ugrozio prije svega državu i narod čijim se zaštitnikom (lažno, naravno) pretstavlja. Dovodeći ih u opasnost novih sukoba i sistematično oštreći kandže i zube njihovom potencijalnom neprijatelju.

Spreman pritom, naravno, na najgore. Onako kao što se za to najgore, kupovinom vila na Dedinju i stanova po Beogradu i Novom Sadu, pa i Evropi, spremio kompletan političko-mafijaški vrh Republike Srpske. Spreman, dakle, da ratuje do posljednje kapi tuđe krvi i spreman da se „ispali“ nazad u Majku (Tursku) i majčinu, svojoj hanumi koja ga tamo vjerno čeka, ili, pak, sinu u prijestonicu Kraljice Majke (God Save the Queen) - pametan strateški raspored familije i finansija, po svijetu, odlika je svakog žestokog „patriote“ i „borca za nacionalne interese“.

KOCKAR KOJI JE PROKOCKAO NAŠU BUDUĆNOST

Sva priča o Harisu Silajdžiću i onima koji ga podržavaju, najbolje se razotkriva na primjeru već zaboravljene „policijske reforme“, koja je, zapravo, drugi ključni momenat u objašnjenju situacije u kojoj se nalazimo – obaranjem „Aprilskog paketa“ zaustavljen je pozitivni poratni trend i započeta nova faza destrukcije, a raspletom oko „policijske reforme“ ta destrukcija je dobila razmjere i brzinu koji su dotad bili neviđeni.

Pogrešno shvatajući otvorenu podršku iz međunarodne zajednice (u smislu sredstava koja je ona u toj podršci voljna koristiti) i pokušavajući je (zlo)upotrijebiti u svom „nastavku rata mirnim sredstvima“ (s ciljem ukidanja Republike Srpske, umjesto da je energiju uložio u njenu transformaciju u multietnički entitet), Haris Silajdžić, uz histeričnu podršku dijela sarajevskih medija, potpuno stupidno, kao idiot zalutao u svijet politike, u rafiniranoj kockarskoj igri međunarodne zajednice, sračunatoj na veliki dobitak za ovu zemlju nauštrb srpskog nacionalizma, opsjednut željom da potpuno porazi protivnika, na zgražavanje stranih prijatelja ove zemlje, gubi već dobijenu partiju. Ne pristajući ninakakav kompromis, zahtjevajući, praktično, bezuslovnu kapitulaciju, on, računajući na dobre karte međunarodne zajednice, prisiljava Dodika (koji, u jednom trenutku, misleći da je prijetnja međunarodne zajednice stvarna, traži samo da mu omoguće časno povlačenje) da u igri ide do kraja. Do kraja na kome će Dodik shvatiti da međunarodna zajednica, ustvari, samo blefira, i na kome će, umjesto gotovo sve, Haris Silajdžić (i svi mi koji nismo dio srpskog nacionalističkog bloka) dobiti - ništa. I ne samo to, nego će taj „čuvar Bosne“ i „bošnjačkih interesa“, zarad vlastite kože, spasiti Milorada Dodika, u posljednjem trenutku kada je još postojala mogućnost da ovaj bude uklonjen sa političke scene (ali, u paketu sa Silajdžićem), potpisavši s njim sporazum o reformi policije, po kome se reformisalo nije - ništa.

Od tog trenutka je, zapravo, upravo zahvaljujući Silajdžiću dakle, Milorad Dodik počeo da se pretvara u svemoćnog siledžiju i diktatora, svjesnog da mu niko ništa ne može. Haris Silajdžić mu je, svojom glupošću i maksimalizmom, otsustvom osjećaja za rafinirano vođenje politike i diplomatske igre, uz stavljanje svoje političke guzice ispred nacionalnih interesa, omogućio da shvati da on, bez ikakvih posljedica, može vrijeđati čak i pretstavnike svjetskih velesila, a Visokom predstavniku međunarodne zajednice poručivati da ga povuče za kurac.

Zato, ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi kao – moralni pobjednik (???).

DOKLE ĆEMO BIRATI IZMEĐU MANJEG ZLA?

Nismo mi u svijetu u kome imamo samo dvije opcije, pa da biramo između Dodika i Silajdžića. Niti to što je Dodik postao vulgarna rasistička svinja, diktator i megalomanski pljačkaš, na bilo koji način amnestira Silajdžića i za sve promašaje njegove politike, za zloupotrebu žrtava rata i genocida (sjećate se projekta otcjepljenja Srebrenice iz RS?), za promašene šanse koje se nikad(!) više neće ukazati, ali i za njegov dio odgovornosti u pogoršanju odnosa u zemlji, ponovnom učvršćivanju, do njegovog povratka u politiku, dobrano narušenog srpskog nacionalnog monolita i stvaranju Dodika.

Razočarenje politikom lidera SDA, nikom ne može i ne smije biti izgovor za amnestiranje Silajdžića i davanje mu ponovne šanse za povratak na političku scenu na velika vrata.

To lutanje od jednog do drugog lidera, i razočarenja njihovim „izdajama“, čak je i od strane bošnjačkih nacionalista stupidno. A za one koji se osjećaju dijelom građanske alternative i sebe ne vide kao nacionaliste, je tek glupo do bola.

Nije poenta u traženju ko je od te dvojice niskokalibarskih političara i moralnih bijednika bolji, ili manje loš. Poenta je u tome da je ovo sjajan trenutak u kome se ta bagra pokazala u svom pravom svjetlu. I da ih treba protjerati sa političke scene. Da bi stvar bila tužnija, to je prije mnogih koji su to morali shvatiti odmah, shvatio Fahrudin Radončić. Doduše, ne na način koji preferira autor ovog teksta, kao priliku za otklon od nacionalističke politike, nego kao ispostavljanje svoje kandidature za tron sa koga su oba dosadašnja pretendenta stresena.

Ne može se građansko društvo zagovarati lamentiranjem nad slabošću svojih(???) „nacionalnih lidera“ i zazivanjem jakog, odnosno, nekog ko bi se, u toj ulozi, uspješno suprotstavio siledžiji „s druge strane“. Nije, naime, problem u liderima, nego u konceptu. I tu lekciju je svima koji su bili voljni slušati i razmišljati (a takvih, na žalost, na ovim prostorima, nikad nije bilo previše) još na prošlim izborima održao Fra Ivo Marković, kada je javno, u jeku koordinirane nacionalističke kampanje protiv SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva, rekao da je on glasao za Komšića, s obrazloženjem: „siguran sam da će bolje zaštititi i otvoriti perspektive i hrvatskom narodu u BiH od onih koji žive od ugroženosti i poniženja hrvatskog naroda!“, dodavši „HDZ je za mene ime tragedije hrvatskog naroda u BiH“. I još nešto, što ima univerzalnu vrijednost, primjenjivo je na sve u BiH, mada je ovdje kontekstualno vezano za određen narod: „Oni koji su doveli hrvatski narod u Bosni ondje gdje je sada, sada na temelju tog stanja traže da ih taj poniženi hrvatski narod bira za svoje vođe. Samo duhovno bolestan i izluđen narod može im dati svoj glas.“

Eto nam izbora, kažu, ponovo. Za manje od godinu dana. No, priča o Harisu Silajdžiću i njegovom medijskom tretmanu unutar „butmirskih pregovora“ (kojim ćemo se tek pozabaviti) izaziva više bojazni nego nade. Čak i bez Dodika, za koga, u ovom trenutku, još niko (pa ni on sam) ne zna šta će uraditi. Ili... šta će mu uraditi (da završimo s malo krhkog optimizma na kraju).