Kolumne

FARUK ŠEHIĆ: Manifest zelenog kalašnjikova
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Hronični nedostatak bola ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Dodikova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić

U vrijeme dok nastaje ovaj tekst predsjednik Srbije Boris Tadić u svom beogradskom kabinetu razgovora sa čelnicima parlamentarnih stranaka iz Republike Srpske. Povod za ovaj „sabor srpskih političkih knezova“ je skori nastavak butmirskih pregovora o preustroju Bosne i Hercegovine, vjerovatno posljednjem pokušaju spašavanja naše zemlje iz političkog živog blata pod pokroviteljstvom Amerike i Evrope.

MRTVOROĐENČE U BUTMIRU

Nekoliko dana prije čelnika „republičkosrpskih“ stranaka, kod Tadića su bili izaslanici State departmenta i Evropske unije. Detalji sa tog sastanka ostali su nepoznati baš kao što još uvijek ne znamo da li će šefovi SDA, SNSD-a, Stranke za BiH, HDZ-a BiH, HDZ-a 1990, PDP-a i SDP-a 20. oktobra ove godine u Butmiru potpisati neki obavezujući dokument. Ono što je, međutim, jasno k'o dan jeste činjenica da je Milorad Dodik proteklih dana na više mjesta izjavio da ga „butmirski pregovori ni na šta ne obavezuju i da neće pristati na prenos ovlasti sa Republike Srpske na Bosnu i Hercegovinu“. Uz to, Dodik je ponovio svoje poznate stavove o odlasku OHR-a (i očekivano usred Banjaluke za protjerivanje Ureda visokog predstavnika dobio podršku svog kolege po kriminalu Dragana Čovića), a nije propustio ni priliku da se, u pauzama gledanja utakmica srbijanske fudbalske reprezentacije, egzaltirano pohvali dogovorenim susretom sa ruskim predsjednikom Dmitrom Medvedovim tokom njegove posjete Beogradu. Nikoga neće naročito iznenaditi ukoliko se Dodik uopće i ne pojavi u Butmiru i da se, umjesto u vojnoj bazi, ukaže na vojnoj paradi priređenoj ruskom predsjedniku u čast.

No bez obzira na to, sa Dodikom ili bez njega, čini se da su butmirski pregovori već propali i da nas samo čudo može spasiti od novog poniženja i nastavka opstrukcija bosanskohercegovačkih institucija. „Shutlle diplomatija“ koju ovih dana od Sarajeva do Mostara, od Banjaluke do Beograda, vode američko-evropski izaslanici prema pouzdanim informacijama nije izrodila neki konkretniji rezultat. Najavljeni kao historijski te kao „povratak nade“ u sumornu bh. stvarnost, butmirski pregovori još uvijek stoje tamo gdje su i počeli, na stepenici koju razjedinjena međunarodna zajednica ne može, ne smije preskočiti-na Miloradu Dodiku dakle. Nesumnjivo najmoćnija osoba u našoj zemlji, političar koji je kao nijedan drugi na Balkanu opterećen teškim optužbama za kriminal, očigledno nema namjeru poslušati vapaje iz Washingtona i Brisela o potrebi sređivanja stanja u Bosni i Hercegovini i njenom povratku na takozvani evropski put.

BOLAN LEŽI MILORAD DODIČE

Svako ko hoće razmišljati racionalno postaviće pitanje: kako je moguće da jedan provjereni kriminalac i rijetki evropski Diktator sa velikim D prkosi čitavom svijetu, Baracku Obami, njegovim evropskim partnerima i da još, pride, ponižava ovdašnjeg stranog namjesnika Valetina Inzka uz poruku „da se može uhvatiti za neku stvar“? Doista, gdje je kraj Dodikovim opstrukcijama i u kojem grmu leži tajna njegove političke moći? Ima jedna istinita anegdota koju mi je svojevremeno ispričao Laktašenkov poznanik iz prvih godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Uz kontataciju da mu je neshvatljivo kako je kao predratni čelnik Opštine Laktaši svjesno kršio zakon ukidajući poreze u tom gradiću, Dodik je svom sagovorniku rekao „zaboli me kurac za zakone“. Tako se Dodik ponaša i danas. Samo što je njegova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić. I upravo zato, zbog hroničnog nedostatka bola u Dodikovom međunožju, od normalne, evropske, demokratske Bosne i Hercegovine, barem za sada, nema ništa. Premijer RS je okorjeli kriminalac, nema sumnje da je notorni primitivac i patološki neprijatelj Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira na sve, mora mu se priznati da, za razliku od drugih, barem ima muda.

FARUK ŠEHIĆ Kako je Bruce Lee umro u Širokom Brijegu
Andrej Nikolaidis: Moje su jagnje vezali žicom

Nostalgija, kao i gravitacija, uvijek pobijedi. Nije li, uostalom, nostalgija neka vrsta gravitacije sjećanja? Gravitacija donosi utjehu jer potvrđuje da, ipak, postoji neki poredak: sve će pasti. Sjećanje je, opet, sami poredak: ono je svijet koji smo uspjeli posložiti, poredati, svijet koji se više ne opire našem nastojanju da ga razumijemo. U sjećanju, sve je napokon u redu. Nostalgija je trijumf melanholije desnice.

Nostalgija, kako desnici i priliči, voli rituale. Iseljenici, izbjeglice i ostala menažerija koja se devedesetih godina prošlog vijeka iz Jugoslavije izlila u Evropu, imaju brojne nostalgične rituale. Grupa jugoslovenskih iseljenika je - priča kaže da je to bilo u Holandiji - odlučila da za Prvi maj, međunarodni praznik rada, kamen-temeljac svake građevine sjećanja na bivšu zemlju, okrene jagnje. Pronašli su zgodnu livadu, na kojoj će, dok se jagnje peče, moći igrati fudbal. Kraj livade teče rijeka, u kojoj mogu hladiti pivo. Pronašli su čak i dobro drvo za ražanj. Sve su pronašli, osim jagnjeta. Iz nekog razloga, jagnje nije bilo moguće kupiti.

U sličnoj situaciji našao se čovjek o kojem mi je u Budvi pričao Petar Luković. Taj je, doduše, živio u Los Angelesu. U posjetu mu je dolazila velika grupa zemljaka, a on je smatrao kako ljude ne možeš domaćinski dočekati ako ne okreneš prase. U prodavnicama nisu prodavali prasad za ražanj, ali se on dosjetio pa prase kupio u prodavnici kućnih ljubimaca. Problem je nastao kada je prase pokušao zaklati na balkonu svoje zgrade.

Naši Holanđani došli su do drugog rješenja. Nakon što su im, u ko zna kojoj po redu mesnici, rekli da nemaju cijelo jagnje, pitali su: dobro, ali imate jagnje u dijelovima? Onda su kupili sve fragmente jagnjeta koje su u toj mesnici mogli pronaći. Glavu i zadnju lijevu nogu kupili su u drugoj mesnici. Onda su otišli na svoj Prvomajski uranak, na svoju livadu pokraj rijeke, gdje su žicom spojili sve dijelove u jedno nakazno tijelo i jagnje nabili na ražanj. Ovo izbjegličko čitanje Mary Shelley, ovo Frankenstein jagnje, bilo je sâmo otjelotvorenje njihovih nostalgija.

***

NASA je jučer bombardovala mjesec. U trenutku kada pišem ovaj text ne znam kako će bombardovanje proći, hoće li što poći krivo. Mjesec, kažu, bombarduju zato jer ispod njegove površine pokušavaju pronaći vodu. Nada se ulaže u to da bi u sjenkama kratera, blizu južnog pola, na mjesima koja sunčeva svjetlost nikada nije dotakla, moglo biti vode. Bude li tako, ljudi će tu podići bazu na Mjesecu.

***

Iz Potosija, u Boliviji, iz najvišeg grada na svijetu, na 4090 metara nadmorske visine, pogled puca na Cerro Rico, Bogatu planinu. Španci su tu u 16. vijeku pronašli srebro. Vi tekst o tome možete pronaći na sjajnom sajtu h-alter. Lokalne legende kažu da bi se od srebra koje je iskopano iz Cerro Ricoa mogao izgraditi most, sve do Španije. Kažu, još, kako bi se taj most mogao izgraditi i od tijela onih koji su umrli u rudnicima, vadeći srebro. Više od osam miliona ljudi, što lokalnog stanovništva što afričkih robova, umrlo je radeći u tim rudnicima, da bi bili izgrađeni svi oni muzeji i sve one ne katedrale pred kojima bez daha ostaju turisti, da bi cvjetala španska kraljevina, danas demokratija. Upravo na to mislio je Benjamin kada je napisao kako je “Dokument kulture uvijek ujedno i dokument barbarstva”.

Voda je srebro ovog milenijuma, a bombardovanje mjeseca nastavak nikada prekinute kolonizatorske prakse. Zvanični razlog bombardovanja mjeseca je, dakako, naučni. Nismo mi, tamo gore, u potrazi za novim resursima i zaradom, nego za znanjem. Tu smo priču već čuli… Kada su Englezi slali ekspedicije u crnu Afriku, i oni su to činili radi sticanja novih znanja, koja su kasnije predstavljana znatiželjnoj i uzbuđenoj londonskoj naučnoj zajednici. K tome, valjalo je od propasti spasiti duše divljaka koji nisu znali za našeg Boga. Profit je došao usput, kao kolateralna korist naučnog istraživanja i hrišćanskog humanizma.

Dok se sprema bombardovanje Mjeseca, mislim samo na jedno: na to koliko bi ljudi koje znam i danas bilo u svojim zavičajima, gdje se slobodno peče rakija i neušivena jagnjad, da su Amerikanci, sve tražeći vodu, koju godinu ranije bombardovali Miloševića i Karadžića.

Ma kako nevjerovatno to zvučalo, čini se kako ćemo na kraju osjećati nostalgiju za vremenom kada su Amerikanci bombardovali samo na Zemlji.

(zurnal.info)



SAMIR ŠESTAN: No More Heroes ili Jesmo li se za to borili?

Oni tu vlast, s pravom, doživljavaju kao svoju (za nju su se borili, za nju uporno glasaju, od nje redovno primaju mito...), i oni ne žele nikakvu promjenu. Zapravo su – i interesantno je kako to nije shvaćeno – protesti i organizovani ne Za, nego Protiv promjena, za zadržavanje Status Quo-a. Od vlasti, oni jedino hoće nastavak, vanjskom intervencijom narušenog, simbiotskog odnosa. Zajedničkog parazitiziranja na društvenom organizmu. Ne žele nikakve promjene, nego pare, svoj dio kolača

'Posmrtne povorke za idealima počinju defileima u čast pobjede!' I poslije svega sjahuješ ti sa bijelog konja da ga ja potkujem, ja! Naišao si na pravog potkivača!“, govori jedan od likova romana „Bio jednom jedan čovjek“ Vladimira Jovičića.

KURVANJE S VLAŠĆU

Boračke i srodne im organizacije, otkako postoje u istoriji, legla su konzervatizma, profesionalnih „patriota“ i odanih sluga režima, koji njihovu odanost obilno nagrađuje novcem i drugim privilegijama. Pri tome zloupotrebljavaju borbu čiji su, njeni članovi, dio(!) bili. Kao i žrtve te borbe. U miru živeći na njihov račun.

Nusproizvod toga je srozavanje rata, u kome su učestvovali, na nivo izgovora za reketiranje društva u cjelini i iznuđivanje naplate svog „patriotizma“, tj. učešća u ratu.

Nizak intelektualni nivo članstva, koristoljublje, zapakovano u oblandu nagrađivanja ratnih zasluga, i preuzimanje kontrole nad tim organizacijama od strane onih koji se ili na drugi način nisu uspjeli društveno realizovati ili položaj koriste za rješavanje ličnih egzistencijalnih problema ili su, zapravo, plaćeni „igrači“ vlasti, koja ih, povremeno, koristi kao sredstvo pritiska, u cilju ostvarivanja svojih interesa ili za odbranu svoje pozicije (što i jeste njihov temeljni interes), svodi te organizacije na rigidna desničarska legla i manje-više otvorenu prijetnju društvu (ne državi, ne poretku, ne vlasti, nego – društvu!).

Služenjem režimu i pretvaranjem svog članstva u socijalnu kategoriju, pa još na grbači ostatku društva, čitava borba se, čak i ako je bila najpozitivnije motivisana i usmjerena (a iz našeg posljednjeg rata znamo da je bilo raznih borbi i raznih boraca, pa čak i unutar iste vojske) prostituiše a za učešće u njoj se ispostavlja račun.

Kolektivni cilj borbe je obesmišljen i izvrgnut ruglu.

ŠTA HEROJI RADE NA TITANIKU?

Posljednji protesti u Sarajevu, koji se pretstavljaju kao pobjeda heroja rata nad otuđenom, nezahvalnom i nehumanom vlašću, koja se ružno odnosi „prema onima koji su se borili za ovu državu“ zapravo su samo još jedan u nizu stravičnih poniženja i poraza - i ideala i civilnog društva i same institucije građanskog organizovanja i borbe protiv vlasti.

Istaknuti zahtjevi sveli su protestante na sebične bijednike, koje ne interesuje ništa drugo do debljina vlastitog novčanika. Koji umjesto da, zarad opšteg dobra, zahtjevaju bezuslovni odlazak vlasti koja je dovela do bankrota države, totalnog društvenog kolapsa i urušavanja sistema, ispoljavaju identičnu životnu filozofiju kao i pohlepna, nesposobna i sveuništavajuća vlast: „Daj ti nama, a za ostale i ostalo nas boli kurac!“

Gomila koja nam se predstavila ratnim herojima, nije se, ovih dana, na ulicama glavnog grada, borila i izborila za nešto svoje, kako se to uporno pokušava predstaviti, a još manje je rušila vlast (što je tragična zabluda dijela medija koji su ih podržali), nego se samo, sa svojim političkim gazdama, koji ih čitavo vrijeme drže na finansijskoj uzdi i korumpiraju povlaštenim društvenim statusom, sporječkala oko dijeljenja tuđeg. (A u situaciji nedostatka novca u kasi, zbog koga je čitav problem i nastao, ta činjenica – o dijeljenju tuđeg - je samo naglašena.)

Između njih i vlasti ne postoji nikakva razlika, oni niti vide niti žele vidjeti ikog drugog osim sebe. Ponašaju se kao na Titanik zalutala sirotinja, koja u trenutku dok brod tone, koriste opšti haos da se nažderu sa postavljenog „švedskog stola“ i da se utrpaju na ono par čamaca za spašavanje. Umjesto da, u skladu sa titulom kojom sami sebe časte, i kojom im tepaju mediji, spašavaju (od katastrofe u vidu aktuelne vlasti) djecu, žene, starce, bolesne i nemoćne, ne misleći na sebe.

No, kao što parlamentarna i ministarsko-premijerska bagra ne pristaje na smanjenje svojih plata, čak ni u situaciji prijetećeg armagedona i sveopšte anarhije (a o priznanju svoje odgovornosti za nastalo stanje, kolektivnoj ostavci i raspisivanju vanrednih izbora, da ne govorimo), tako i „ratne heroje“ interesuje samo njihovih 10% i jebeš sve ostalo. „Poslije nas – potop!“.

Licemjernost čitave situacije naglašena je sakrivanjem prizemnih zahtjeva, zaklinjanjem u državu (što je metod koji je bio poznat svakom štrajkaču ili pijanici, u bivšem režimu, koji se od „organa javnog reda i mira“ pokušavao spasiti nosanjem vođine slike ili pjevanjem „Druže Tito mi ti se kunemo...“). Puštanje himne (sjajan komentar iz mase: „Nije pjesma Dine Merlina, jarane, da se pušta više puta“) i izdavanje proglasa „Sve za Bosnu, Bosnu nizašta“, na kraju se svelo na „Sve za 10%, 10% nizašta“.

SIMBIOZA PARAZITA NA DRUŠTVENOM ORGANIZMU

Vlast, praktično, iako je medijski stvorena takva percepcija, ni jednog trenutka nije bila ugrožena. Niti će, od „boračkih populacija“ ikada biti. Pojedini likovi iz te vlasti možda (što je potpuno nebitno). Možda će čitavu situaciju, za lov u mutnom, iskoristiti jedan od segmenata vlasti, da bi napakostio drugom i pokupio par prljavih poena (kako je to, i tokom posljednjih „događanja“, kurvanjski radila Stranka za BiH). Ali, suštinski, oni ne protestvuju protiv vlasti. Ni u primisli nemaju namjeru da je svrgnu, promjene, da je zamjene njenom opozicijom (vjerovatno se to ne bi desilo čak ni kad bi im opozicija, u napadu dodatne neodgovornosti, umjesto smanjenja i ukidanja naknada ponudila njihovo udvostručavanje). Oni tu vlast, s pravom, doživljavaju kao svoju (za nju su se borili, za nju uporno glasaju, od nje redovno primaju mito...), i oni ne žele nikakvu promjenu. Zapravo su – i interesantno je kako to nije shvaćeno – protesti i organizovani ne Za, nego Protiv promjena, za zadržavanje Status Quo-a. Od vlasti, oni jedino hoće nastavak, vanjskom intervencijom narušenog, simbiotskog odnosa. Zajedničkog parazitiziranja na društvenom organizmu. Ne žele nikakve promjene, nego pare, svoj dio kolača.

Nemoralnost čitave situacije samo je dodatno naglašena finalnim dilom sa federalnim parlamentom, kao leglom egoizma, bolesne pohlepe, neviđenog nerada, hronične nesposobnosti, nemorala, socijalne bezosjećajnosti, kukavičluka i društvene neodgovornosti. Parlament koji je odbio da dijeli sudbinu ostalih budžetskih korisnika i, umjesto da smanji, svoja primanja drastično povećao, skupina daljinski navođenih bijednika bez digniteta, koja otvoreno priznaje svoj kukavičluk i odluke donosi pod pritiskom i zbog straha po vlastitu kožu, nije ni teoretski mogla učiniti ništa drugo do ispuniti sve zahtjeve gomile koja prijeti rušenjem i paljenjem. No, je li to vlast koju žele „ratni heroji“? I koju nam ostavljaju, nakon što su sebe obezbijedili?

Svođenjem svojih zahtjeva na sindikalnu borbu za nesmanjenje „dnevnica“ za angažman u ratu, i zadovoljno povlačenje nakon što im se zahtjevi ispune (i ostavljanje vlasti da na miru sprovodi dalju pljačku i destrukciju zemlje), neodgovorno je, bezobrazno, neljudski i – nepatriotski. To je pljuvanje po svim ostalim građanima i zagovaranje države u kojoj će oni koji mogu otimati i imaju čime prijetiti, i imati, a nejaki, nenasilni, usamljeni, neorganizovani – patiti i skapavati od gladi.

Zar heroji nisu to što jesu zato što se bore za druge, ugnjetavane, nedužne i nejake, a protiv jakih, moćnih, nasilnih? Ili su ratni heroji postali mirnodopski plaćenici i saučesnici nacionalističke, pljačkaške vlasti koja zemlju vodi u provaliju?

PATRIOTIZAM I HEROJSTVO NA RASPRODAJI

Dva su ključna problema koja se, u obliku pitanja, nameću. Prvo je adresirano „ratnim herojima“: „Jeste li se to zato borili?“. Da bi ste svoj „patriotizam“ u miru naplaćivali do kraja života? pa još imate preciznu cijenu za to, te ste zbog umanjenja od 10% spremni rušiti, paliti i proljevati krv (svoju ili tuđu, nebitno je)? I niste mogli naći ozbiljijeg razloga u zemlji za svoje proteste od smanjenja vam apanaže za 10%?

Drugo je: Da li smo zaista svedeni na animalni oblik, da svako brine samo o sebi i pred problemima drugih zatvara oči? Da li je zaista, u ovoj zemlji, proteste moguće organizovati samo kad nekoga „udare po džepu“? Da li je od svih užasa koji nas okružuju, to jedino važno. Da li u ovoj zemlji žive sve sami kreteni koji ne shvataju gdje je izvorište njihovih problema, koji od Boga, Amerike ili visokih predstavnika očekuju da rješavaju probleme njihovog vlastoručnog izbornog pretvaranja ove zemlje u septičku jamu (sere se u WC-u, a ne na glasačkom mjestu!).

Kako je moguće da se na protestima na kojima se zahtjeva obračun sa kriminalom i podrška policiji, tužilaštvu i sudovima u toj borbi, skupi svega dvjestotinjak građana, na onima na kojim se zahtjeva smjena odnarođene vlasti, ni toliko, a da se na najavu smanjenja primanja od 10% dignu hiljade, pa možda i desetine hiljada? Kako je moguće da nam zaposleni u školstvu i zdravstvu, npr. protestvuju zbog visine svojih plata, ali ne zbog katastrofalnih uslova u kojima djeca uče ili zbog stanja u zdravstvu i loše usluge pacijentima? Kako je moguće da se nebrojenoglava administrativna aždaha, koja uništava kompletno društvo, usuđuje i pisnuti, a kamoli protestvovati zbog kresanja njenih dugačkih pipaka i stavljanja čudovišta na dijetu? Kako je moguće da „ratni heroji“ ne vide ozbiljnijeg problema od debljine gute u svome novčaniku? Saborci im se masovno ubijaju, a oni brinu brigu o „svojih“ 10%, umjesto da od vlasti zahtjevaju otvaranje lječilišta za oboljele od PTSP-a, finansiranje nužnih operativnih zahvata, nabavku savremenih proteza i pomagala za invalide, radna mjesta, zakone o oduzimanju nelegalno stečene imovine ratnim i poratnim profiterima i privatizacijskim pljačkašima...

Kako je moguće da je nekome prihvatljivo da, u zemlji koja je u ovakvom stanju, odrasli ljudi, u punoj životnoj snazi, žive na grbači ostatka stanovništva. Bez obzira na zasluge. Zapravo, upravo zbog njih, jer, od stvarnih patriota i heroja to se ne bi očekivalo.

Bosanska djeca, rođena i odrasla u ratu, zaslužuju prije naknadu od države nego bivši ratnici (govorim o onim koji su kraj dočekali živi i zdravi). Mi smo imali izbora (i rat, i naše individualno učešće u njemu, bilo je dio tog izbora, i sramotno je da to sad naplaćujemo), ona nisu.

ZAŠTO DRŽAVA ZA KOJU SE NIKO NIJE BORIO PLAĆA SVIMA KOJI SU SE NA NJENOJ TERITORIJI BORILI

Odgovor na pitanje „kako je sve to moguće?“ je vrlo jednostavan, mada bolan – sve je to moguće zato što je čitav sistem izgrađen na komformizmu, sluganstvu i mitu i korupciji. Vlast plaća odanost čitavih slojeva stanovništva. Njihovu ćutnju i „gledanje svog posla“. Radi se o korupciji masovnih razmjera koja se kao takva čak i ne percipira.

I konačno – država (pa ni njen entitetski dio) nije uopšte adekvatno mjesto za isporučivanje računa. I to „borci“ izgleda i shvataju – otud, zapravo, njihovo direktno obraćanje SDA i njenom predsjedniku. Kao „legitimnom nasljedniku“ vladajuće bošnjačko-muslimanske partije iz ratnog doba i „Oca nacije“.

Ta priča o „borbi za državu“, naime, sporna je po nekoliko osnova.

Prvo: za koju državu? Ne vjerujem da se ijedan borac Armije RBiH borio za ovu i ovakvu državu (a pogotovo ne za entitet, kome se danas obraćaju za naplatu svog „patriotizma“). Kao ni bojovnik HVO-a? (oni su posebna priča, da je sad ne načinjemo). Jedino što je koliko-toliko logično je plaćanje bivših pripadnika Vojske RS iz budžeta tog entiteta. I to samo zato što taj entitet ne funkcioniše po Ustavu – kao multietnički – nego upravo onako kako je zamišljen od svojih osnivača, ratnih zločinaca, i za kakav se ta vojska borila - kao jednonacionalni rasistički monolit.

Drugo: Vjerska identifikacija dijela demonstranata dodatno dovodi u pitanje opravdanost zahtjeva za njihovo priključenje na državnu sisu. Za koga, koju i kakvu državu su se borili razni patkovići, „heroji“ koji i dan danas, umjesto pozdrava domovini, uzvikuju tekbire, u multietničkoj, multikonfesionalnoj, sekularnoj, državi, a policajcima prijete zato što s njima ne uče fatihu („Pizda ti materina što nisi proučio? Je l' te stid? Ni rahmetli Aliji Izetbegoviću ne bi proučuio fatihu”), podrazumijevajući da je rahmetli Aljo i sarajevsku policijupočistiokako im je u ratu počistio i vojne jedinice. E, pa, te države nema, mada je političko-vjerska bagra čitavo vrijeme od rata naovamo drži kao rezervno rješenje.

Treće: Koliko ih se bunilo kad su im saborce drugih nacija protjerivali iz Armije RBiH i od legitimne vojne sile međunarodno priznate države pravili stranačko-vjersku miliciju, po uzoru na bliskoistočne?

Dobar dio tih pretendenata na priključak na državnu sisu, dakle, logički bi trebao da se obraća Stranci ili Islamskoj zajednici, a ne državi. Jer se za nju nisu ni borili (pa nek ih plaća onaj za koga jesu), niti im je borba okončana rezultatom koji bi bio za nagrađivanje (ponekad mi se čini da bi smo mi koji smo bili borci Armije RBiH, trebali ne da dobijamo nešto, nego da plaćamo odštetu ostatku stanovništva, zbog jadnih rezultata naše borbe. Da nam se odbija od plata, kao kredit).

P.S. ili NEŠTO LIČNO (KAO DA OVO PRIJE NIJE BILO?)

Dio gorčine u ovom tekstu svakako je i rezultat ličnog razočarenja (Što bi „onaj iz Utrechta“ rekao: „Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi!“).

S jedne strane ovu vulgarnu sebičnost, sljepilo, nezainteresovanost za druge, i prljave dilove s vlašću, smatram još jednom uvredom svega zbog čega sam se sam borio u proteklom ratu (i stid me, za razliku od Komšića, ovakve „braće po oružju“, kao što me u ratu bilo stid onih koji se ponižavaju i primaju „platu“ od nekoliko cigareta mjesečno ili onih zbog kojih je nastala čuvena kletva: „Dabogda te Merhamet hranio, HVO branio, a „ljiljani“ ti kroz kuću prošli“).

A, s druge strane (ovog razočarenja), ne mogu da sperem tu gorčinu što sam konačno dočekao malo „pristojnije“ demonstracije, i u kvantitativnom smislu i u smislu nužnog negativnog naboja (jedan sam od onih koji ih otvoreno zaziva već... predugo), a one se, svojim istaknutim ciljevima, pokazale tako jadne i bijedne. I u svojoj suštini – manemo li se šupljiranja i privida – provladine (u onom smislu u kome vladajuća koalicija, kao najodgovornija za katastrofalno stanje u zemlji, nije ni jednog trenutka dovedena u pitanje).

Hoće li ikad u ovoj zemlji moći nešto da se uradi iz principa i zbog ideala (zbog opšteg ili tuđeg dobra) ili ćemo raditi samo ono što se plati, a protestvovati samo onda kad nam se ne plati? A vlast istovremeno sadomazohistički pljuvati i ništa ne raditi da bi je promijenil? Ne, nemojte mi davati odgovor. Znam da je pitanje besmisleno.

Faruk Šehić: Oživljavanje melanholičnog vojskovođe
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Logika na ulici ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Sve je pod kontrolom mada malo logički konfuzno. Premijer se mirno može vratiti iz dobrovoljnog egzila prvim avionom Turkish airlinesa, SDA-ovi ministri crnim (n)audijima i passatima pred svoje kabinete, a ona herojska boračka sirotinja rashrndanim autobusima u vlastite svjetove

SDA razumije nezadovoljstvo udruženja dobitnika najviših ratnih priznanja u Federaciji BiH. Uvijek smo bili i bit ćemo uz branioce Bosne i Hercegovine i nećemo dopustiti poništavanje zakona koji regulira njihova prava. Uvjereni smo da će relevantne institucije naći najbolja moguća rješenja kako bi udovoljila njihovim opravdanim zahtjevima. Premijer Mujezinović i Vlada Federacije BiH iskreno su opredijeljeni za trajno rješavanje problema boračke populacije.“ Ako ste čitajući prethodne rečenice preuzete sa zvaničnog web sitea Stranke demokratske akcije (www.sda.ba) pomislili da se neki vješti hacker zajebava sa „strankom muslimanskog povijesnog kruga“, grdno ste se pravarili. Ma koliko to nevjerovatno izgledalo, citirani dio predstavlja zvanični stav vječito vladajuće stranke nastao 1. oktobra ove godine, dakle prvog dana protesta dobitnika najvećih ratnih priznanja. Podsjećanja radi, zlatni ljiljani i nosioci zlatne policijske značke su na ulice Sarajeva izašli kako bi izrazili vlastito nezadovoljstvo zbog umanjenja naknada koje im je SDA-ova Vlada FBiH u predizbornom zanosu prvo obećala a potom, pritisnuta ultimatumima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, bila prinuđena dokinuti. Nisam više siguran koji je SDA-ovac to izjavio pred novinarima ali se dobro sjećam da je taj đuvegija rekao da će „SDA napustiti izvršnu vlast u Federaciji BiH ukoliko se ne ispune zahtjevi ratnih heroja!?“

MUJO U TURSKU, MUJO IZ TURSKE

Hajmo se malo prebaciti na teren logike sa kojom su SDA i njeni neodgovorni glasači u višegodišnjem sukobu. „SDA razumije nezadovoljstvo udruženja dobitnika najviših ratnih priznanja u Federaciji BiH“. Prva rečenica iz saopćenja bi valjda trebalo da otkrije jasan, beskomprmisan i nedvosmislen stav najveće bošnjačke stranke prema kojem niko nema pravo da se igra sa ratnim herojima na ulici. Problem sa logikom, međutim, nastaje ukoliko znamo da obje od ukupno dvije najodgovornije osobe za „ukazivanje ljiljana na ulici“ dolaze iz SDA a to su premijer Mujezinović i resorni ministar Crnkić. „Uvijek smo bili i bit ćemo uz branioce Bosne i Hercegovine i nećemo dopustiti poništavanje zakona koji regulira njihova prava.“ Izuzmemo li sitnicu ( nije beg cicija) da su prava dobitnika najvećih ratnih priznanja reducirana upravo odlukom Federalne vlade gdje, ako me sjećanje ne vara, sjede SDA-ovi premijer i ministri, postavlja se logičko pitanje gdje su se to 1. oktobra nalazili oni koji su „uvijek bili i bit će uz branioce“? Premijer se, ako mediji ne lažu, smucao po prijateljskoj Turskoj (istu destinaciju je u teško vrijeme, samo prije sedamnaest godina, izabrao i Muhamed Čengić, SDA-ov vicepresident prve demokratski izabrane bh. vlade), ministar Crnkić nalazio se u društvu prijatelja daleko od zbornog mjesta protesta, dok je ostatak stranačkih zvaničnika, od Sulejmana Tihića, preko Bakira Izetbegovića, do ministarsko-poslaničke federalne buranije, boravio ne sigurnim i nepoznatim lokacijama daleko od Alipašine ulice u centru Sarajeva. No, hajmo dalje, onako, čisto logički. „Uvjereni smo da će relevantne institucije naći najbolja moguća rješenja kako bi udovoljila njihovim opravdanim zahtjevima.“ Koje su to relevantne institucije na koje se SDA poziva preko vlastitog web sitea? Nije valjda da se radi o Vladi FBiH, istoj onoj koja je pod pritiskom MMF-a i Svjetske banke već dokinula prava ratnih heroja i u kojoj (otkud sad to?) sjede premijer i ministri iz SDA? Stani, stani, šta ovo dalje piše: „Premijer Mujezinović i Vlada Federacije BiH iskreno su opredijeljeni za trajno rješavanje problema boračke populacije.“ E, sad nam je malo lakše! Premijer Mujezinović je, doduše indirektno, iz toplog turskog kupatila otkrio svoj stranački identitet i preko partijskog portala izrazio vlastito opredjeljenje za rješavanje problema zbog kojih su i održani protesti u Sarajevu.

VARAJ ME NJEŽNO

Dakle, sve je pod kontrolom mada malo logički konfuzno. Premijer se mirno može vratiti iz dobrovoljnog egzila prvim avionom Turkish airlinesa, SDA-ovi ministri crnim (n)audijima i passatima pred svoje kabinete, a ona herojska boračka sirotinja rashrndanim autobusima u vlastite svjetove. U kojim para nema čak ni za osnovne potrebe ali su zato tu čvrste garancije da ih samo SDA može varati doživotno. Sve dotle do kada i traju njihova prava dogovorena na predizbornim mitinzima najveće bošnjačke stranke.

SAMIR ŠESTAN: Jedan narod – Jedna novina – Jedan gazda Kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika

Sudstvo i tužilaštvo BiH još jednom su pali na ispitu. Ni na koji način reagovali nisu na izazivanje opšte opasnosti, koje je upriličio Fahrudin Radončić, svojim obznanjivanjem namjere da formira stranku i uključi se u borbu za vlast, u „simboličkih 12 sati i 5 minuta“. Pravu sreću što niko nije umro od smijeha, nego se sve završilo sa lakšim tjelesnim povredama, u vidu upale stomačnih mišića i hematoma nastalih padanjem sa stolice i lupanjem glavom o zid, u delirijumu, iskoristili su kao izgovor za nesankcionisanje posljednjeg u nizu nedjela ovog svestranog zločinca.

Na visini istorijskog zadatka pokazali su se tek odgovorni iz Ginisove knjige rekorda, koji su odmah poslali svoje ljude da provjere i ako se pokaže istinit (a jeste, Radončić je u zakazano vrijeme potvrdio da je to „simbolika da se možda s alternativom u iznalaženju načina izlaska iz krize već zakasnilo“) ovaj slučaj registruju kao dvostruki rekord - najidiotskiji politički start i najbučnije najavljeno kašnjenje u istoriji.

VIDJELA ŽABA DA SE KONJI POTKIVAJU, PA I ONA DIGLA NOGU

Dakle, kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika.

Nezadovoljan rezultatima višegodišnje audicije za bošnjačkog Führera, suočen sa činjenicom da su mu iscrpljene sve mogućnosti i da ni jedan od raspoloživih kandidata nije zadovoljio njegove visoke kriterije, a da jedini koji mu se zaista sviđa ima mali hendikep - Srbin je, a nije ni na raspolaganju, jer, već igra tu ulogu u drugom entitetu - bošnjački Gebels je odlučio istovremeno biti i Führer i njegov (sam svoj, dakle) Rajh ministar javne zabave i propagande.

Nije nikakva tajna da veliki broj zabrinutih građana, intelektualaca ili ljudi koji su i sada politički angažirani lobira da se Radončić stavi na čelo stranke ili političkog saveza koji će ponuditi ekonomski i nacionalni projekt izlaska BiH iz sadašnje katastrofalne situacije.“ piše, sa urođenom skromnošću, Radončić o samom sebi, najavljujući svoj dolazak dramatičnim naslovima na prvim stranicama: „Radončić sutra saopštava odluku“. (Evo sam se naježio, kao kad sam, kao mali, gledao kako herojskom smrću gine Drug Luks, spašavajući Vrhovnog nam Komandanta).

Izuzmemo li Islamsku zajednicu, najznačajnija podrška Radončiću dolazi od vođe Grupe TNT, Muhameda Filipovića (ekskluzivno razotkrivamo pravi identitet lika koji se dugo skrivao iza tajnog imana Broj Jedan) koji kaže: „Bošnjaci kao narod i BiH kao država vape za novim političkim vodstvom“, te, da „sadašnji lideri nisu dostojni zadatka“. S druge strane, teško je zaključiti da li se radi o senilnosti ili se taj popularni lik iz stripa samo zajebava sa svima nama, kada na pitanje „Šta bi Fahrudin Radončić mogao da donese našoj ukupnoj politici?“ odgovara sa: „Prije svega iskustvo kako se stvari uopće mogu rješavati na takav način da se ne dolazi u koliziju s moralom i zakonom.“ (Moral, zakon i Fahrudin Radončić?).

TENU ZA FÜHRERA

Ma koliko svi elementi priče bili jasni, motivi Spasioca prozirni (svedeni na spašavanje tajkunske imperije u stanju ozbiljne poljuljanosti) i čitava stvar iole inteligentnoj osobi smiješna i za porugu, nikada ne treba podcijeniti glupost ovdašnjih naroda i njihovu latentnu suicidalnost, odnosno spremnost da, kao ovce za klanje, krenu za svakim slijepcem ili slatkorječivim sjecikesom.

Niti ikada treba podcijeniti velike ambicije malih ljudi. Bili oni kaplari, traktoristi, hodže ili novinari.

Notorni medijski zločinac – serijski siledžija, koji na stranicama svojih novina javno mrcvari svoje žrtve, reketaš, huškač, kršitelj ljudskih prava, raspirivač nacionalizma i ksenofobije, tajkun sa sumnjivim porijeklom bogatstva,... svoj raskošni talenat za grabljenje i uvećanje vlastitog bogatstva i činjenje kriminalnih djela bez posljedica, želi krunisati političkom karijerom.

Medijski kanibal nam se, pritom, pokušava pretstaviti kao politički vegetarijanac, da parafraziram Čedomira Jovanovića. A ozloglašeni tajkun sa ozbiljnim finansijskim problemima kao političko osvježenje. Mada je jasno da se radi samo o dodatnom zagađenju političkog života u BiH. I da kanibal, ostaje kanibal.

Bošnjaci osjećaju potrebu za alternativom“, pokušava ovo zagađenje opravdati Reis Cerić, čemu se i ne bi imalo šta prigovoriti da Fahrudin Radončić nije alternativa taman koliko je to i Dino Merlin, Seka Aleksić ili Stranka za BiH. I on i lider te stranke su bili uz bukvalno svaku vlast od rata naovamo. Tako da je manje više jasno da je Radončićeva stranka samo zamjena za Stranku za BiH u nestajanju. Nova interesna zajednica kojoj je jedini cilj biti u vlasti po svaku cijenu i musti/pljačkati narod i državu, pritom ništa ne radeći.

Jedini pravi alternativac na ovim prostorima (izuzmemo li Fadila Banjanovića, u širem kontekstu) da malo prosvijetlimo Reisa, je urbana legenda Senad Hadžimusić Teno, iz besmrtnog kultnog sarajevskog benda SCH. Pritom, zadovoljava sva tri uslova iz konkursa. A ima i reference za Führera.

JEDAN NAROD – JEDNA NOVINA – JEDAN GAZDA

Kriminalaca na bh. političkoj sceni je previše da bi pojava još jednog, i njegovog ganga, trebala da zabrine bilo koga osim konkurentskih mafijaških familija. No ono što je, eventualno, zabrinjavajuće, je pokušaj provociranja i bošnjačkog povratka na koncept „Jedan narod – jedna partija – jedan vođa“.

Fahrudin Radončić, naime, zagovara povratak na rigidni nacionalizam i (neformalnu ali suštinsku) etnokonfesionalnu podjelu zemlje. Na koncept zatvaranja u nacionalne torove i dodikovske zainteresovanosti samo za ono što se dešava u toru pod njegovom kontrolom. Koncept paralelnih svjetova i sistema, mafijaške podjele teritorija, koji smo na djelu imali prvih poratnih godina i čiji su reprezenti bili Bičakčić i Čović, koji su, u međuvremenu, zajednički boravak u vladi zamijenili zajedničkim boravcima u sudnici.

Koncept je to od koga su, bar prividno ili lažno, ali deklarativno-javno, odustali i SDA i Stranka za BiH, shvativši da je to opasan ćorsokak koji vodi u potpunu destrukciju države. No, upravo to odustajanje od transparentnog nacionalizma i okretanje bosanstvu, umjesto bošnjaštvu i muslimanstvu, od strane vladajućih bošnjačkih partija, ostavilo je prostor za jedan rigidni nacionalistički projekat.

Za suludi i suicidalni bošnjački odgovor na Dodika istim sredstvima.

PRODAVANJE MUDA POD BUBREGE

No, Fahrudin Radončić se, bar u javnim najavama, nema namjeru zadovoljiti osvajanjem krajnje desnog političkog prostora, nastalog pomjeranjem SDA i Stranke za BiH ka centru. On pokazuje ambiciju za još jedan radikalan retrogradan potez – povratak na filozofiju narodnog pokreta.

On, naime, zagovara povratak na politiku rane SDA – kao nacionalnog pokreta(!) Bošnjaka-muslimana, s jakim uticajem Islamske zajednice, a ne kao, u savremenom demokratskom smislu, profilisane političke stranke, u šta se ta partija na jedvite jade transformisala. Zagovara, praktično, stvaranje nacionalno-vjerskog monolita, koji bi unutar sebe objedinio nespojive polove lijevog i desnog, na način koji, istorijski dokazano, vodi u fašizam.

U pokušaju da „poklopi“ kompletan politički spektar, on u svom programu nudi i nacionalizam (koji kod Bošnjaka niko više otvoreno ne nudi), i priču o državi (uvaljujući se na prostor Stranke za BiH i SDA) i sdp-ovsku socijalističku brigu za siromašne, a protiv korumpirane i lopovske mafije na vlasti. Plus Vođu, koji „s narodom sklapa ugovor“. Isti onaj nacional-socijalistički bućkuriš koji su nudili Hitler i Musolini, a u novije vrijeme Milošević i Dodik, koji je i Fahrudinu Radončiću i Muhamedu Filipoviću i Reisu Ceriću, etalon po kojem pokušavaju postaviti mjeru „nove bošnjačke politike“ i „novog, jakog, liderstva“.

Pritom je ta propagandna priča o novom, zapravo obična prevara, ona na koju su pali svi Dodikovi dugogodišnji „građanski“, i domaći i inozemni, podržavaoci. To je „novo“ samo kao novo ruho starog. Onog koje više ne koristi niko. Na isti način na koji se Dodikovo „novo“ ispostavilo kao Karadžićevo staro (koje u RS-u niko više nije koristio, dok ga on nije revitalizirao), Fahrudin Radončić i Reis Cerić nam pod novim pokušavaju prodati rimejk najgoreg fragmenta u novoj istoriji Bošnjaka – onog koji je, Armiju RBiH, kao simbol države, od multietničke vojske međunarodno priznate države, rigidnom čistkom i islamizacijom, pretvorio u stranačko-vjersku miliciju i sveo na jednu od „strana u sukobu“. A odbijanjem da se obračuna sa arapskim ludacima i autohtonim zločincima, izjednačio sa paravojnim, kvislinškim falangama ubica, silovatelja, mučitelja i progonitelja.

ČETNICI, USTAŠE I ALIJA IZETBEGOVIĆ?

Još jedna specifičnost čitave situacije je obrnuti proces, da se ne stvara prvo stranka a onda potrebna joj infrastruktura, nego da se u stvaranje stranke, pokreta i politike, polazi od propagandnog aparata, koji više nema kome da služi, pa je primoran da sam kreira svog klijenta. Radončić naime, stvara stranku, po istom principu po kome diže kredit za jednu svoju firmu, kojim isplaćuje dug prema drugoj svojoj firmi, pri čemu firma koja diže kredit pod hipoteku daje imovinu firme kojoj isplaćuje dugove. On stvara stranku zato što je ona potrebna Avazu, di bi taj frankenštajnovski propagandni monstrum imao kome da služi. Zato što je, igrajući prljave političke igre i gazeći po svakom dojučerašnjem partneru, potrošio sve opcije, a on bez kontakta sa vlašću i javnih sredstava čije mu krčmljenje vlast omogućava, ne može opstati. On stvara stranku na isti način na koji je JNA početkom 90-ih grčevito tražila državu kojoj bi ona vojska mogla biti.

Zanimljivo je da je u sklopu svojih političkih proklamacija, Fahrudin Radončić, iako se navodno zalaže za „reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića“ (mada je potuno nejasno o čemu on to priča, ako ne o reafirmaciji podjele zemlje, politike „dopodne i odpodne“ i reafirmaciji Republike Srpske), po drugi put u vrlo kratkom vremenu teško uvrijedio prvog predsjednika SDA, praveći poređenja kakva nisu upotrebljavali ni njegovi najoštriji kritičari: „Ako imamo četničke i ustaške pokrete, koji traže reafirmaciju nečeg što se zove fašizam, tražit ću reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića.“ (???)

Sam program fantomske nove stranke tako neugodno asocira na osnovne smjernice nacional-socijalista: od povratka dostojanstva naroda, preko tobožnje brige za sirotinju, do izgradnje autoputeva. Samo su logori za neistomišljenike ostavljeni za kasnije. Ali generalna proba kristalne noći nije. Ona je već održana prije godinu dana, i regrutovane su snage za obračun. Sa „pederima“, ateistima, „vlasima“, sekularistima, zagovornicima pravne države i poštovaocima ljudskih prava, pripadnicima drugih stranaka,..., sa svima koji se, na bilo koji način suprotstave novom vođi.

Ime stranke još nije obznanjeno, ali se u svim verzijama koje su trenutno u opticaju, ide Silajdžićevim stazama zloupotrebe imena države, mada je jasno da nacionalistička stranka koja koristi i svojata ime države samo je dodatno time razara. Snaga Bosne je jedno od prvih ponuđenih imena. Iako bi, prema programu, bilo logičnije, da se zove Snaga Bošnjaka. Mada će eventualno glasanje Bošnjaka za ovu stranku biti dokaz ne njihove snage nego slabosti. Intelektualne, prije svega.

FINALNA DIJAGNOZA

Fahrudin Radončić je virus, koji u bosanskom karantinu, u kome hronične i potencijalno smrtonosne bolesti vrebaju na svakom koraku, zasad ne impresionira naročito.

U ovom je trenutku, naime, teško procijeniti stepen opasnosti koji prijeti od njega. S jedne strane zato što nam oslabljeni imunološki sistem napada gomila drugih bolesti, pa nismo u stanju razlučiti koja je od koje opasnija (od koje bi mogli umrijeti, a od koje ćemo samo par dana imati proljev). A s druge strane, on je virus koji je mutirao i pretvorio se u nešto sasvim drugo, na šta još ne znamo da li nam je organizam otporan.

U svakom slučaju, oko jednog nema nedoumice – on je bolest, a ne lijek.

Ali teško da, s obzirom na štetu koju inače čini i na štetočine koji već haraju našom političkom scenom, od njega može biti više štete nego što je već ima.

Mada... nikad ne treba zaboraviti na moto ovdašnjih optimista: Nikad nije tako loše da ne bi moglo biti još gore.

ANDREJ NIKOLAIDIS: Fašizam tranzicije

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje.

Ako nešto može ujediniti srpske pravoslavno-naci-jugend organizacije i bosanske uzorite džematlije dugih brada i kratkih pantalona, onda su to – pederi. Queerovske bestidne akcije promocije nemorala uspješno su spriječene i u Sarajevu i u Beogradu. Amfilohije Radović, praktični lider Srpske pravoslavne crkve, po pitanju homoseksualnosti je iskazao visok stepen saglasnosti sa stavovima islamskih sveštenika. Narod se samoorganizovao i spriječio sramotu. Jer od svih stvari koje nam se dešavaju, najveća sramota, vaistinu, ona koja se ne bi mogla preživjeti, ona koja bi nam otkinula i ono dva prsta obraza što nam je preostalo, bili bi tih stotinjak queerova koji bi, probijajući se kroz psovke i pljuvačku okupljenog poštenog svijeta, prošetali ulicama Sarajeva i Beograda.

Crnogorska razglednica

Nasilna su ova naša društva. Nasilna, kao da rat momcima nije bio dovoljan da se izduvaju. Reklo bi se da momcima rat treba kao rekreacija, kao fudbal na male golove – dvaput sedmično, da izduše. Je li na djelu veliki povratak devedesetih? Ili iz devedesetih nikada nismo izašli?

Kako stvar izgleda u Crnoj Gori?

Rizo Alković je otvorio vrata svog stana, jutro nakon proslave Bajrama. Neko mu je na vratima iscrtao krst i poruku: seli odavde. Alković se već dugo žali na komšije: pucaju ispred njegovog prozora, kamenuju mu porodicu, grebu automobil. Naročito ih nerviraju njegove slave. On i njegova porodica nisu poželjni susjedi, jer su pogrešne vjere i nacije.

Vladimir Medović, funkcioner Hrvatske građanske inicijative, pretučen je dok je, obučen u dres hrvatske reprezentacije, šetao Sutomorem. Medović je pogrešne nacije i pogrešno se oblači.

U Herceg Novom, još jedno upozorenje Slobodanu Pejoviću. On je svjedočio o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Zato ga napadaju metalnim šipkama i kao prijeteće poklone šalju mu puščana zrna. Pejović je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Istinoljubivost i hrabrost ovdje su greška koja se ne prašta.

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša je, najprije, odlučio da iz zgrade Opštine, dakle iz svoje zgrade, šutne slijepu djevojku Marijanu Mugošu i njenog psa-vodiča Xenu. Uprkos odlukama suda, djevojka i pas-vodič i dalje ne mogu na posao, u svoju kancelariju. Nakon toga, gradonačelnik je odlučio da izmlati novinara koji je snimao njegov pogrešno parkirani službeni automobil. I djevojka i novinar i pas našli su se na pogrešnom mjestu: tamo gdje smetaju gradonačelniku.

U Bijelom Polju, suđenje Ibrahimu Čikiću. Kada su ga, ratnih devedesetih, njega i grupu članova SDA, uhapsili i optužili za terorizam, bio je pogrešne vjere i nacije. Jedan od dokaza da je Čikić terorista bilo je to što su u njegovoj kući nađeni primjerci Monitora i islamska vjerska literatura. U optužnici je pisalo da je Čikić snajperista. Ibrahim Čikić je slijep. Sada, kada mu ponovo sude, pogriješio je zato što je torturu kojoj je bio izložen opisao u knjizi. Tužioci tvrde da ono što je opisao nije dobro razumio i dobro vidio – to nisu bili oni.

U svim navadenim primjerima stradali su slabiji. Oni koji su se odlučili za nasilje nad njima itekako su bili svjesni te slabosti. Odluka da zlostavljaju bila je učvršćena vlastitim osjećajem moći – koji katkada potiče iz činjenice da imaju više novca, više poznanstava, katkada iz saznanja da će ih zaštititi sistem, a katkada prosto iz mnoštva: iz činjenice da ih je više.

Nekada je ovo nasilje produkt sistema (Marijana Mugoša, Čikić), nekada njegov nusprodukt (Alković, Medović). Poruke koje neprekidno stižu iz samog vrha sistema potvrda su da sistem odbija da odustane od nasilja. Stalne demonstracije moći sistema ujedno su i potvrda njegove slabosti, premda sistem to ne razumije.

Socijalni darvinisti na vlasti još nešto ne razumiju: da između čopora i društva postoji značajna razlika. Ljudsko društvo golemi je pokušaj nadzilaženja ograničenja i okolnosti u kojima se nalazimo: odustajanje od tog pokušaja vraća nas u stepu svijeta kojim vladaju čopori i vučji klanovi.

Progon iz čopora

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša može da čini što hoće jer je dio najjačeg čopora – vladajuće Demokratske partije socijalista. Alkovića zlostavljaju jer nije dio pravoslavnog čopora koji kontroliše prašumu podgoričkog naselja Zagorič. Marijana Mugoša je prognana iz čopora koji vlada u Opštini Podgorica. Queerovi su prognani sa sarajevskih i beogradskih ulica zato što su pogrešni - tim gradovima vladaju nacionalno i vjerski osviješteni, tradiciji vjerni čopori koji svaki ugriz koji nanesu drugome tvrde da je u ime boga i tradicije.

U našoj zajednici, hrabra slijepa djevojka, hrabri slijepi čovjek, hrabri građanin i ljudi koji se usuđuju istaći svoju manjinsku naciju i vjeru, ili sutradan rod i seksualnu orijentaciju – oni su višak koji se izbacuje, protjeruje, tuče i grize. Nasilnici nad njima su, pak, mjera stvari, jer njih je više i jači su. Je li to, stoga, društvo ili čopor?

Nasilje se širi po vertikali, od vrha ka dnu. Od najbogatijih, koji drže kako samo zbog toga što sve imaju imaju i pravo na sve, do vozača na podgoričkim ulicama koji iskreno preziru pješake kao nižu rasu. Tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju.

Zvanična ideologija tajkunske elite u Crnoj Gori nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego – socijalni darvinizam, koji ideolozi socijalne nejednakosti i neosjetljivosti nazivaju crnogorskom verzijom neo-liberalizma. Ovaj ideološki frankenštajn ponegdje se naziva i Crnogorskom ekonomskom školom. Crnogorska vlast odlučna je u osudi fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju hrpe projekata, zakona i odredbi koje Crnu Goru trebaju učiniti tolerantnim društvom politički korektnih građana. Vladajuća klasa se iz faze pro-miloševićevskog fašizma mirno transformisala u uspješne pro-evropejce.

Pobjednik uzima sve

Socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da the winner takes it all, pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad - etničko čiščenje.

Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno “superiornijih”. Zato se teror većinske vjere i nacije u Crnoj Gori devedesetih “prirodno” i spontano transformisao u teror “sposobnijih i uspješnih” dvijehiljaditih. Siromašni komšiluk koji zlostavlja jedinu muslimansku familiju u kraju, jer ih vrijeđa to što ti muslimani slave Bajram, i tajkuni sa privatnim vojskama koji se uvrijeđeno žale da su žrtve zavisti neuspješnih, iz iste su priče.

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin.

Tranzicija je posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije. Za sada.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Kukavičluk kao i svaki 2. Život običnog tempa

Šta bi se sa ovom zemljom dogodilo kada bi svi, ali baš svi, iz vlastitih, privatnih, sebičnih razloga odlučili odustati od pravedne borbe protiv ovdašnjeg kriminalno-klerikalnog režima?

Zbog iskustva sa prošlogodišnjeg Festivala, kada su organizatori/ce, sudionici/e, aktivisti/kinje i posjetitelji/ce bili/e sučeljeni/e i iskusili/e nasilje u najklasičnijem smislu, organizatori/ce su se odlučili/e za drugačiji koncept organizacije. Naime, Festival će biti obilježen od 24. do 28.09.2009. godine postavljanjem billboarda diljem naše države, emitiranjem TV spota putem javnog servisa i oglasa u najčitanijim dnevnicima i magazinima u BiH, dakle isključuje izložbe, preformanse i radionice. Odluka je vođena željom da se izbjegnu javna okupljanja imajući u vidu sigurnost dobronamjernih ljudi koji bi sudjelovali i/ili posjetili Festival.“
Ovo je dio iz zvaničnog saopćenja Udruženja Q povodom „2. QSF“ koji se ne održava ovih septembarskih dana. Iako su nezavisni mediji, te za ovdašnje prilike, iznenađujuće respektabilan akademsko-intelektualni blok u proteklih godinu dana u brojnim i raznim prilikama ( autorski tekstovi, tv prilozi, okrugli stolovi...) nedvosmisleno podržali „queerovce“ direktno osuđujući vehabijsko-talibansko divljanje nad nedužnim ljudima upriličeno tokom otvaranja 1. QSF-a prošle godine, organizatori/ce su, ipak, odlučili/le da festival obilježe tako što festivala zapravo neće biti ukoliko, naravno, ne računamo jumbo plakatiranje, te rijetka emitiranja tv spotova i novinskih oglasa.

Malo sam se ovih dana raspitivao pa sam saznao da čelnicima/ama Udruženja Q već duže vrijeme nepoznate osobe upućuju najodvratnije prijetnje među kojima su i one sa smrtnim ishodom. Pouzdano znam kako se osjeća osoba kojoj prijete likvidacijom, a odgovorno tvrdim da nisam laik ni po pitanju zvaničnog prijavljivanja ovdašnjim policijskim organima anonimnih idiota zatrovanih mržnjom prema „drugom i drugačijem“. (Usput, jedan takav jazavac, sa veeelikom bradom i kratkim pantalonama, ovih se dana pred sudom izjasnio da nije kriv iako je tokom operativne policijske akcije direktno uhvaćen u pripremama za izvršenje krivičnog djela mog eventualnog ubistva.) Ali, bez obzira na sve, šta nam drugo preostaje nego vjerovati u ono što kolokvijalno nazivamo pravna država? Od koga nego od policije (tužiteljstva, suda) očekivati da zaštiti naša ljudska prava? Nažalost, u državi poput Bosne i Hercegovine sistem prečesto zakaže pa naši životi opasno dospiju u ruke džilkoša i nasilnika. Moji drugovi Emir Imamović Pirke i Peđa Kojović prije godinu dana su na pravdi boga, u centru Sarajeva, divljački premlaćeni. Za to krivično djelo do danas niko nije odgovarao. No, bez obzira na prošlogodišnje batine, neovisno od toga da li bi se na svečanoj ceremoniji otvaranja 2. QSF ponovo ukazali isti, sudski neprocesuirani, bradati batinaši, siguran sam da bi Pirke i Peđa opet bili tamo. I garantiram da ne bi bili sami. Kao što ne bi bili sami ni članovi/ce Udruženja Q čija su ljudska prava za samo godinu dana u najmanje dva navrata brutalno zgažena u gradu koji se lažno predstavlja evropskom metropolom.

Da se ne lažemo, otkazivanje javnih manifestacija tokom, za mene neodržanog, 2. QSF zapravo je kukavička kapitulacija njegovih organizatora/ca pred sarajevskim primitivizmom i velika pobjeda ovdašnjih vjerskih fanatika čije se javno djelovanje (koje podrazumijeva i razne vrste nasilja) savršeno uklapa u vizije Mustafe Cerića i Džemaludina Latića o „evropskom Teheranu“ gdje nema mjesta za „pedere, ateiste, islamofobe, djecu iz mješovitih brakova, strane plaćenike i drugu stoku sitnog zuba“. A moralo je biti drugačije, trebalo je biti hrabrije! Uostalom, šta bi se sa ovom zemljom dogodilo kada bi svi, ali baš svi, iz vlastitih, privatnih, sebičnih razloga odlučili odustati od pravedne borbe protiv ovdašnjeg kriminalno-klerikalnog režima? Neka me shvati kako god ko hoće, ali siguran sam da nakon našeg masovnog povlačenja ne bi bilo čak ni onih kukavičkih jumbo plakata i tv spotova u okviru nikad održanog 2. QSF-a.