Kolumne

SAMIR ŠESTAN: Pod zastavom klerofašizma Bošnjačkim nacionalistima je sama ideja da na čelu Federalne vlade ili Parlamenta bude Hrvat ili Srbin, toliko strana, da s njom zbijaju šale ili plaše malu djecu pred izbore. Pritom se izbor Bošnjaka na ključna mjesta političkog odlučivanja i društvene moći pravda uvredom: „Mi samo na funkcije biramo najbolje ljude“

Da Milorada Dodika nema – trebalo bi ga izmisliti“, vjerovatno je zajednički, konsesualni zaključak svih bošnjačkih (a, bogami i hrvatskih, mada se u ovom tekstu nećemo baviti njima) nacionalista i kriminalaca na vlasti, i pridružnih im vjerskih i medijskih moćnika i javnih siledžija, te, mase nesposobnih neradnika i društvenih štetočina, koji u sjeni ovog manijaka s nedostatkom sposobnosti elementarne samokontrole, izvan fokusa interesa javnosti (zabavljene uvijek novim cirkuskim tačkama majstora za privlačenje pažnje i izazivanje najgorih emocija u čovjeku), žive svoje savršene živote. Slijedeći svog neprikosnovenog idola, kukavički, na sigurnoj udaljenosti, tek nakon što im on dobro utaba puteve i nakon što ih uvjeri da im ni od 10 puta ozbiljnijih poteza ne prijeti nikakva opasnost od međunarodne lavine.

SRAM GA BILO!“

Reakcija bošnjačkih političara, na zahtjev Visokog predstavnika za smjenom Predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, zbog narušavanja Ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda (jer se Bošnjaci nalaze na 3 od 6 funkcija za koje je Ustav propisao nacionalni limit od 2), konglomerat je nevjerovatnog bezobrazluka, notornog licemjerja, kopiranja Dodikovih „lanjskih“ poteza, društvenog štetočinstva, podrške projektima razvaljivanja države, šprdanja sa najvišim zakonskim aktom i temeljem države i zaštite ljudskih prava njenih građana i samoubistva sa zadrškom, u konačnici.

Poslanici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH iznenađeni su što je sa 7 godina zakašnjenja Visoki predstavnik Valentin Incko, baš u momentu kad Federacija BiH grca u problemima, dodao i novi zahtjev za smjenom predsjedavajućeg tog doma Safeta Softića.“, obavještava nas, ovih dana, bilten Stranke za Boljenedoživittakvu Budućnost.

Visokog predstavnika, dakle, parlamentarci optužuju da je 7 godina gledao kako oni krše Ustav a da ništa nije preduzeo. (???) Ludilo!

Već sam pisao o tome da je zamjena teza omiljeno sredstvo u borbi raznog društvenog smeća (političkog, vjerskog, medijskog, intelektualnog,...) protiv zagovornika pravne države i boraca protiv kleronacionalista. No ovo je, zaista, jedan od vrhunaca besramnosti u tom kontekstu (stavimo li i Visokog predstavnika, uz malo „fleksibilnosti“, u njega).

KUHINJSKA SO, SO ZA POSIPANJE PUTEVA I SO ZA SOLJENJE PAMETI

Ne samo da se aktuelnog Visokog predstavnika (koji na ovoj dužnosti nije ni punih 9 mjeseci) optužuje za dugogodišnje tolerisanje kršenja Ustava, čije je otklanjanje bila dužnost upravo onog koji ga je i kršio i ko sada Visokom predstavniku „soli pamet“ – vlasti Federacije BiH, nego se njegova odluka stavlja u kontekst Federalnog „grcanja u problemima“. Pri čemu se, logikom bića koja su upravo pala s Marsa, potpuno zanemaruje činjenica da Federacija grca u problemima, ne zbog Visokog predstavnika, nego zbog nesposobnosti vlasti, odnosno „nervoznog“ Parlamenta i Vlade koju je taj Parlament ufoteljio, a čiji su nerad, nekompetentnost i nesposobnost uporedivi samo sa njihovom gramzivošću i socijalnom neosjetljivošću (Podsjetimo, u trenutku najave finansijskog sloma Federacije, objave budžetskog deficita od preko 350 miliona maraka i očekivanja udara strašnog kriznog vala, poslanici su, umjesto razmatranja hitnih mjera za zaštitu ekonomije i građana, pogotovo onih najranjivijih i najsiromašnijih, po hitnom postupku – povećali svoje plate. I to astronomski. A onda ih, u uslovima sveopšte krize i nužnosti kresanja Budžeta, grčevito branili, dovodeći u pitanje čak i aranžman sa MMF-om i, istovremeno, krajnje licemjerno i vulgarno nemoralno, pričajući o potrebi štednje, smanjivali ili ukidali primanja i prava drugima, uključujući i invalide i druge socijalne kategorije.)

Radi se o parlamentu koga, već godinama, Centri civilnih inicijativa proglašavaju nejneefikasnijom institucijom vlasti u BiH. U kome dolazi kako ko i kada hoće, u kome pojedine poslanike niko nikad nije vidio na sjednici. Čiji procenat ispunjavanja obaveza govori da bi im za ispunjenje vlastitog četverogodišnjeg plana trebalo četvrt stoljeća.

I radi se o parlamentu koji nema nikakvu konzistentnu politiku, koji predstavlja stranačko lutkarsko pozorište, kukavički popušta pod pritiscima gomile, koga ne interesuje čak ni ekspoze premijera koga biraju, koji već godinama najuticajniji federalni medij pokušava staviti pod stranačku kontrolu i odbija osuditi čak i prijetnje smrću pojedinim novinarima, parlamentu koji protestvuje protiv izvještaja ombudsmana koji ga upozoravaju na kršenje ljudskih prava u entitetu (pa i od samog tog Parlamenta) i koji se, po potrebi, pretvara u advokata Islamske zajednice, radeći protiv interesa vlastitih građana.

A BOLNICA ZA MENTALNO POREMEĆENE NIGDJE

Sve navedeno, a i gomila drugih stvari, koje nećemo nabrajati, jer to nije tema ovog teksta, govori da je smjena Predsjedavajućeg Parlamenta FBiH krajnje logična. Ne radi se, dakle, samo o tome da ju je lakše sprovesti nego smjenu Premijera (koju je, u trenutnim odnosima na političkoj sceni, praktično nemoguće izvesti) i da je manje upitno od smjenjivanja Predsjednika Vrhovnog suda (što bi se moglo protumačiti kao atak na nezavisnost sudstva) nego je Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, kao čelni čovjek najvišeg zakonodavnog tijela u Federaciji najodgovornija osoba za katastrofalne rezultate Parlamenta i, posljedično, ukupno stanje u Federaciji, te, za eklatantno kršenje najvišeg zakonskog akta ovog dijela zemlje. I davno ga je trebalo smijeniti!

Igranje providne igre „Šta je starije – koka ili jaje?“, u cilju dokazivanja da je u formalnom smislu Predsjedavajući Parlamenta prvi koji se bira, iz „nacionalne kvote“, pa OHR ne može tražiti njegovu smjenu, osim što je „zaobilaženje istine“ (bazirano na činjenici da su nam zakonski akti pisani tako da ih svako može tumačiti kako mu odgovara), ukazuje i na nevjerovatnu drskost bošnjačkih nacionalista (koje, iz svojih razloga, podržavaju i huškaju i hrvatski). Koji na zahtjev Visokog predstavnika da se otkloni protivustavni nacionalni debalans i ponuđeno rješenje, reaguju idiotskim provociranjem i „objašnjavanjem“ („glupom Predstavniku“) kako je problem njihovog kršenja ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda mnogo širi i ozbiljniji, od konkretnog slučaja.

Perverzno se naslađujući nad činjenicom da im, nakon odluke OHR-a da se eutanazira, više niko ništa ne može, ma koliko štete pravili, oni, između redova, polumrtvom Visokom predstavniku poručuju da bi ako želi riješiti problem koji su oni napravili, po slovu Ustava morao preduzeti korake koji bi dodatno produbili krizu vlasti i destabilizovali zemlju (te je najbolje da ništa ne preduzima, jer bi oni mogli napraviti i mnogo veće sranje od aktuelnog).

Faktički, isčitavajući između redova, bošnjački politički predstavnici, iz nacionalističkog kružnog isječka, Visokom predstavniku prijete da ih ne dira ili će izvršiti samoubistvo. (???)

ŠUTANJE ZABORAVLJENIH ASOVA

Po istom rušilačkom principu ekstremne egocentričnosti i pohlepe, koja je svojevremeno, u raspravi o povećanju plata parlamentaraca i nemoralnosti tog čina i socijalnoj neosjetljivosti koja iz njega isijava, izrodila stav „Ako građani nemaju razumjevanja za nas, zašto bi mi imali razumijevanja za njih“, uspostavlja se „dirljivo“ zajedništvo u branjenju kastinskih interesa, pripadnika različitih stranaka i nacija, u Parlamentu FBiH, koji jednoglasno rezolutno odbijaju vlastitu odgovornost za nastalu situaciju i tu odgovornost nastoje locirati na polje van stranačkog uticaja - kriv je Vrhovni sud, na čiji sastav oni ne mogu neposredno uticati (a samim tim im je nebitan). I kriv je - Visoki predstavnik. Za sve!


Suludo jalijaško bošnjačko-nacionalističko pridruživanje cipelarenju grogiranog Visokog predstavnika, koji nema vremena doći sebi od udaraca koji mu naizmjenično zadaju srpski i hrvatski nacionalisti, s namjerom da ga išutaju iz zemlje, izraz je zapanjujuće, idiotske kratkovidosti, nepercipiranja da udaraju ne baš sjajnog, ali blagonaklonog (odnosno – „dobar-je-kakav-bi-mogao-biti“) sudiju i da će već u sljedećem trenutku ostati sami u ringu sa 2 protivnika koji će se tada okrenuti prema njima.

Nakon nedavnih Reisovih i Radončićevih stupidarija sa „OHR-ovim shemama“, ovo je, praktično, novi bošnjački nacionalistički akt podrške srpskom i hrvatskom nacionalističkom zahtjevu za odlaskom OHR-a.

Dovođenjem u pitanje odluka Visokog predstavnika, sada i SDA urušava ionako već gotovo nepostojeći ugled ove institucije (Umjesto održavanja bar privida, u interesu vlastitog naroda i države). Pritom dovode u pitanje izvršenje zahtjeva Visokog predstavnika i najavljuju čak i njegovo odbijanje, u trenutku kad Visoki predstavnik, oštrim pismom HDZ-ovoj Predsjednici Federacije, nastoji deblokirati popunu Vlade Federacije, koju je HDZ, imitirajući Dodika, i ucjenjujući koalicionog partnera, onemogućava već par mjeseci.

LIKOVI IZ VICEVA NA ČELU ZEMLJE

Mnogo ozbiljniji problem je, međutim, u poruci koju bošnjački nacionalisti ovim šalju. Istinu o njima (i nama svima?) je, u svoj njenoj odvratnosti, izručila urednica „Teme dana“ BHT-a, upitavši Zdravka Kneževića, glavnog federalnog tužioca Tužilaštva FBiH: „Nije valjda da ste pomislili da će premijer Federacije biti Srbin?“.

Slično retoričko pitanje je, svojevremeno, prilikom izbora novog premijera Federacije, na upozorenje o ustavnim obavezama, postavio, uz neprikrivenu zajedljivost, jedan od SDA-ovih najnemoralnijih parlamentarnih kokošara. Ukazavši, praktično, na to da je SDA-ovo mahanje bosanskim opredjeljenjem, pa čak i multietničnošću, stranke, lažno koliko i Silajdžićevo zalaganje za građansku BiH.

Na djelu je rigidni, ali toliko, u ovom dijelu zemlje ukorijenjeni, da ga javnost čak i ne registruje kao takvog, nacionalizam i protivustavna djelatnost, koji omiljenu bošnjačku nacionalističku krinku o građanskoj BiH razobličava kao notornu obmanu kojoj je cilj upravo onaj kojim srpski i hrvatski nacionalisti plaše svoj narod – politička i svaka druga dominacija na prostoru cijele BiH.

Bošnjačkim nacionalistima je sama ideja da na čelu Federalne vlade (a sad i Parlamenta) bude Hrvat ili Srbin, toliko strana, da s njom zbijaju šale ili plaše malu djecu pred izbore. Oni do te mjere insistiraju na svom pravu da kao izborni pobjednici postavljaju čelne ljude po svom nahođenju, da je jasno da, ovom filozofijom (i praksom), Hrvat nikad neće biri Predsjednik Vlade. A Srbin nitad!

Pritom se nekontrolisana nacionalistička pohlepa i krajnja društvena neosjetljivost predstavljaju kao – zalaganje za ravnopravnost: „SDA je opredjeljena za punu ravnopravnost i u sklopu toga Bošnjacima pripada mjesto Premijera i Predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH“.

Čak i ozbiljni Ustavni stručnjak u odbrani „nacionalnih interesa“ postaje lik iz vica (onog „Njih su dvojica a ja i ti smo sami“), lamentirajući: „Nakon predstojećih izbora Bošnjacima će ostati samo jedno mjesto, jer je jedno već zauzeto“ (??? – ono „zauzeto“ mjesto, naime, znači da se na jednom od 6 mjesta iz kvote već nalazi Bošnjak!)

JEBEŠ TEKST U KOM REISA I FAHRE NEMA

Na putu ovom političkom, društvenom, institucionalnom nasilju, ni Ustav ne predstavlja prepreku nacionalističkim siledžijama.

Čime se, dakle, srpski i hrvatski strah od građanski uređene države, u kome oni neće raspolagati jakim odbrambenim mehanizmom, pokazuje više nego opravdan. Ni čuveno „entitetsko glasanje“, koje je Dodik doveo do apsurda, koristeći ga za uspostavu (ili ozvaničenje?) konfederalnog uređenja zemlje, u takvoj postavci stvari, više ne izgleda tako umobolno.

Bošnjački nacionalisti, iako, po nekim postupcima, svjesni potrebe drugačijeg odnosa, ne mogavši protiv svoje prirode, iskazujući na svakom koraku neutaživu pohlepu i grabeći sve što na bilo koji način (uključujući i protuzakonite, dakle) mogu zgrabiti, učinili su Bosnu i Hercegovinu zemljom bez nade, nemogućom zemljom. Ne, dakle, srpski i hrvatski nacionalisti sa secesionističkim težnjama.

Ne umanjujući opasnost od srpskog i hrvatskog nacionalizme, činjenica je da su samo Bošnjaci mogli definitivno uništiti Bosnu i Hercegovinu. I, kako sada stvari stoje, u njihovo ime su to nacionalisti organizovani u političke partije (SDA i SBiH) uspjeli. Radončić i Reis se, u ovom kontekstu, pojavljuju samo da zadaju finalni udarac, ideji na umoru. Jer, Bosna i Hercegovina je, oduvijek, bila više ideja nego država.

Na identičan način, kojim Dodik razara državu, odbijajući da prihvati „duh Dejtona“ i zahtjevajući ograničenje na njegovo „slovo“, bošnjački nacionalisti su razorili budućnost ove države tretirajući je kao prostor (lebensraum) a ignorišući ideju koji taj prostor i čini državom.

Sva priča o „normalno uređenoj državi“, „građanskoj BiH“, „državi ravnopravnih naroda i građana“, „u kojoj nikom nije tijesno“, svela se na „pravo“ bošnjačkih nacionalista, izvedeno iz brojčane nadmoći, da odlučuju o tome šta će uzeti a šta (i da li će uopšte išta) ostaviti drugima. Pri tome su politički apetiti stranaka i njihova tapija na davanje priznanja o nacionalnoj pripadnosti iznad svega (uključujući i Ustav, dakako). Identično Dodikovom odbijanju da na čelu RAK-a bude međunarodno priznati stručnjak, koja je po nacionalnosti Srpkinja, a po mjestu stanovanja Sarajka, i insistiranja da to bude „Srpkinja iz Banjaluke“ (sa dna njegove kace?) ili hrvatskom nacionalističkom mahnitanju povodom izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, bošnjački nacionalisti, ako su već primorani „predati“ neko mjesto koje su „poklopili“ Bošnjaci, odriču se onog koga oni sami nisu izabrali, nego je došao na položaj zadovoljavajući profesionalne standarde (što mu je samo po sebi minus, ali se trpilo, jer je „bolje bilo kakav Bošnjak, nego Hrvat, Srbin, ili nedajbože neko od „Ostalih“).

Pritom se izbor Bošnjaka na ključna mjesta političkog odlučivanja i društvene moći pravda uvredom: „Mi samo na funkcije biramo najbolje ljude“.

PS ili MATEMATIKA FOR DUMMIES

Posebna zanimljivost je što je iz reakcije medija na ovaj skandal vidljiva posljedica dugotrajnog kolektivnog nam ispiranja mozga od strane nacionalističkih monolita. Iako u amandmanu XLIX na Ustav Federacije BiH, koji je donio Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, stoji „Od niže navedenih funkcija najviše dvije se mogu popuniti iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda ostalih...“ u takoreći masovnu upotrebu ušao je obrazac 2+2+2 (iako je ispravna formula: ?+?+?+?) i konstatacija da je trenutni debalans na štetu Srba. „Ostali“, iz Ustavne odredbe, su netragom nestali, i čitava stvar je svedena na nacionalne kvote i paritet „konstitutivnih naroda“.

Ako je tako sa javnim servisima i tzv. nezavisnim medijima, šta je tek u glavama nacionalističke mafije na vlasti (za njihove sljedbenike se nećemo pitati, odgovor znamo – praznina!).

Čitava stvar je zanimljiva i zato jer se (kad sa zajedničkog neprijatelja – Visokog predstavnika – pređu na međusobne odnose) koristi za međustranačke i unutarstranačke obračune (u kojima se svojim licemjerjem i nemoralom ponovo ističe Stranka za BiH). To da se radi o kršenju ustava i to na najosjetljivijem pitanju, pitanju ravnopravnosti naroda, percipira se tek na margini kao nešto nebitno. U čitavoj priči, akteri na političkoj sceni, pokušavaju isčitati skriveni motiv i stvarni razlog reagovanja OHR-a. I nalaze ga ili u „komunističkom“ balansu odnosa prema različitim nacionalizmima ili u frakcijskim obračunima unutar SDA. „Pa neće valjda neko nešto preduzimat „samo“(!) zbog kršenja Ustava?“

Čitav slučaj, u svojoj skandaloznosti, predstavlja, konačno, van želje onoga koji ga je pokrenuo, još jedan razlog zbog koga bi Visoki predstavnik i „međunarodna zajednica“ morali ostati u Bosni i Hercegovini. Očito je, naime, da našim političarima iz nacionalističkih brloga, ni Ustav i zakoni ne predstavljaju ništa. A kamoli moral, politička korektnost, elementarna društvena pristojnost u višenacionalnoj zajednici,... Čak i sa „međunarodnom zajednicom“ na ovim prostorima vlada anarhija, bezakonje i grabež. Njihovim odlaskom oni će metastazirati u sveopšti haos. A Bosna i Hercegovina će postati jedna od onih, od civilizovanog svijeta skrivenih, sigurnih luka za gusare, zločince i probisvijete raznih vrsta. Pod zastavom klerofašizma.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Underground Negdje između felge od bicikla marke Poni i vrata od ormara na kojem smo skuhali naše posljednje makarone u ratu, baš ispod slomljene daske za wc šolju, proviruje krivična prijava broj taj i taj

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Petak je, kraj radne sedmice. Za tri dana, u ponedjeljak 14. decembra, iz Suda i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine svoje kofere počinju pakovati međunarodne sudije i tužitelji. Nekim od njih već će od narednog utorka biti zabranjen ulaz u najvažniju pravosudnu instituciju u državi. Stranci će zgradu u ulici Kraljice Jelene na broju 88 postepeno napuštati sve do prvih dana januara naredne godine kada zvanično ističe mandat i posljednjem uvezenom tužitelju u preduzeću Milorada Barašina. Za to vrijeme visoki predstavnik Valentin Inzko će vjerovatno odmarati u rodnoj Austriji, daleko od bosanskog blata i naše zimske „tmure“. Kada se jednog hladnog dana Inzko vrati, u ovoj zemlji više ništa neće biti isto...

PODRUM KAO TAKAV Na optužnice protiv najkrupnijih političkih kriminalaca će početi padati prašina kakva se da vidjeti samo u najzapuštenijim podrumima, na onim mjestima gdje se odlažu prazne kace za kiseli kupus i kante Jupola, neoprani „mačak“ kojim smo nekad okrečili dnevni boravak i gomila drugih zaboravljenih predmeta što smo ih davno zaključali, a ključ bacili u kanalizacioni šaht nadajući se da će ga neko drugi pronaći i počistiti nagomilano smeće. Među tim nabacanim „stvarčinama“, negdje između felge od bicikla marke Poni i vrata od ormara na kojem smo skuhali naše posljednje makarone u ratu, baš ispod slomljene daske za wc šolju, proviruje krivična prijava broj taj i taj. Tih nekoliko stotina stranica gusto kucanog teksta koje potpisuje izvjesni Dragan Lukač naslovljena je kao Milorad Dodik i ostali. A baš pored podrumskih vrata, na ostacima stare TA peći iz koje smo izvadili šamotne cigle i ugradili ih u kamin kod Feđe Isovića, prilično uredno, kao da su jučer slagane, stoje optužnice protiv Dragana Čovića, Nedžada Brankovića i Edhema Bičakčića. Pokriva ih gusta paučina i prašina, ali, kako ono kažu, nema te prljavštine koju ljudska ruka ne može oprati i očistiti. Za sve ostalo pobrinuo se Venish...

VELIKO ČIŠĆENJE Iz podruma poput ovog kojeg smo opisali, nikad ništa nije nestalo. Baš svaki predmet zateknemo tamo gdje smo ga i ostavili. Tako uvijek bude sa zapuštenim prostorima, na mjestima gdje nam se iz milion razloga ne ulazi... I dok nastaje ovaj tekst, stiže mi informacija da će u nedjelju, dan prije nego što prvom stranom sudiji i tužitelju istekne mandat u državnom Sudu i Tužiteljstvu, OHR donijeti odluku o produženju njihovih mandata. Da li to znači da je Inzko prije svog zimskog odmora ipak odlučio malo počistiti nered u Bosni i Hercegovini i da „ima ključ“ (dedicated to Dino Konaković) koji je vladajuća koalicija bacila u kanalizaciju, e, to još uvijek ne znamo pouzdano. Sigurni smo, međutim, da Austrjanac veoma dobro zna da, ukoliko državni Sud postane podrum iz naše priče, od države Bosne i Hercegovine malo toga ostaje. I zato je njegova odgovornost ovoga puta historijska. Baš kao što je od povijesne važnosti da optužnice protiv ovdašnjih političkih kriminalaca, umjesto u našem imaginarnom podrumu, završe u osvijetljenim sudnicama Suda BiH. Iz kojih će mračnjaci iz podzemlja mirno i dostojanstveno biti upućeni na izdržavanje zatvorskih kazni. Od prohladne Foče do ekološki nekorektne Zenice.

ANDREJ NIKOLAIDIS: Šesto čulo Svjestan da je ovaj tekst na ivici teorije zavjere, reći ću ono što je o tim teorijama primijetio Eagleton: ne možemo odbaciti teoriju zavjere kao sredstvo tumačenja svijeta, jer smo se empirijski mnogo puta uvjerili da su nam teorije zavjere saopštavale istinu.

 Na predavanju koje je 24. novembra ove godine održao na londonskom Birkbeck Institutu, Slavoj Žižek je, između ostalog, pomenuo „Šesto čulo“ – novi, revolucionarni proizvod firme TED.

Kako i šta radi Šesto čulo? Na vašu glavu pričvršćena je kamera. Vaše ruke imaju funkciju kompjuterskog miša: umjesto da kliknete mišom, pokažete rukom. Preko mobilnog telefona sa internet vezom, kamera šalje podatke. Preko projektora koji držite, recimo, pričvršćen na vratu, natrag dobijate informacije. Te se informacije projektuju na bilo koju ravnu površinu: zid, stranicu knjige ili tijelo vašeg sagovornika. Zahvaljujući Šestom čulu koje ste, evo, napokon dobili, ljude, doslovce, čitate kao otvorenu knjigu. Uostalom, pogledajte prezentaciju na http://www.youtube.com/watch?v=mUdDhWfpqxg.

Primjena Šestog čula vrlo je široka, pa nema sumnje da će proizvod biti objeručke prihvaćen. U prezentaciji koju je upriličio TED prikazani su šaljivo-bezazleni primjeri primjene. Ali nam nije teško zamisliti i one zlokobne.

Jedini učitelj

Za početak, zadržimo se na onim benignim... U knjižari ste, ne znate koju knjigu odabrati? Ništa za to. Uzmete knjigu sa police, i Šesto čulo vam na prvu praznu stranu projektuje sve podatke koje o knjizi želite znati: sadržaj, recenzije, čak i cijenu na Amazonu. Ne znate koliko je sati? Ispružite lijevu ruku, pa kažiprstom desne na njoj iscrtate krug. Šesto čulo vam na ruku projektuje časovnik sa tačnim vremenom. U taksiju ste, žurite na aerodrom, ali kasnite. Pogledate vašu avionsku kartu, a Šesto čulo vam na nju projektuje red letenja. Odahnete: saznali ste da vaš let kasni.

Dalje je lako zamisliti... Turistički vodiči postaće, očito, izlišni. Stanete pred crkvu i sa 15 vjekova starog kamena iščitate ono što vam Šesto čulo šalje o toj građevini. Onda pogledate odjeljak You might also like... i već znate kamo dalje putovati.

Sportski komentatori – i vama zbogom. Neki od komentatora imaju enciklopedijsko znanje, ali šta je to u poređenju sa Šestim čulom? Gledalac samo pokaže put bilo kog igrača, i već narednog trenutka vaš novi najbolji prijatelj šalje vam sve biografske i statističke podatke o njemu.

Nije jasno ni čemu bi nadalje imali služiti učitelji i obrazovni sistem. Koji je, ionako, sve više ovisan o Internetu. Zašto se Šesto čulo ne bi pretvorilo u jedinog učitelja? Zašto ne bi postojalo nekoliko opcija Šestog čula: bazična (srednjoškolski nivo), napredna (studijski) i ekspertska (doktorski) za one odlučne da se usavršavaju? Ne bi li takvo obrazovanje moglo biti predstavljeno kao najdemokratskije od svih, dostupno svima, obrazovanje u kojem napokon važi princip jednakosti? Ovo, naravno, vodi gašenju Univerziteta kao stjecišta znanja i kritičke svijesti.

Ima još. Upoznali ste predivnu djevojku. Zašto razgovarati sa njom, pokušavati iz sitnica, iz njenih ljupkih gestova saznati sve one važne stvari koje čeznete da znate o njoj? Šesto čulo će, čim je sretnete, na njeno čelo projektovati sve informacije koje treba da znate o njoj. To, naravno, zatvara prostor za zaljubljivanje: ako nema suptilne igre znakova, iščitavanja, učitavanja, svih onih overinterpretacija koje primjenjujemo na osobu koju volimo, nema ni ljubavi. Kako se zaljubiti u enciklopedijsku jedinicu?

Naglasimo: ne radi se ovdje o naučno-fantastičnom scenariju, nego o proizvodu koji već postoji. Nema sumnje da će nam u promociji Šestog čula mnogo govoriti o različitim načinima na koje će taj proizvod pomoći hendikepiranima i nemoćnima. Znamo kako to ide: uvijek počnu sa isticanjem humanih aspekata novog otkrića, da bi to otkriće na kraju poslužilo stvarima kao što su prismotra, represija i istrebljenje.

Mnogo je, međutim, važnije ono što nam o novoj tehnologiji neće reći, a morali bismo znati. Na primjer, da će kontrola pojedinca zahvaljujući Šestom čulu biti još potpunija - onaj koji ima pristup centralnoj informatičkoj bazi Šestog čula moći će ne samo da prati kretanje, nego i navike i interesovanja korisnika. Više od toga: znaće i o čemu korisnici misle. Takođe, znaće i šta misle – jer svrha Šestog čula upravo i jeste da im dojavi šta treba da misle o onome o čemu misle. Recimo: ako zatražite informacije o parkiranom automobilu kraj kojega prođete, a potom zatražite i informacije o kreditnim linijama, sa nekom se vjerovatnoćom može smatrati da razmišljate o kupovini automobila. Ako pak nakon informacije o automobilu zatražite informacije o plastičnom eksplozivu, neće li to biti protumačeno kao najava terorističkog akta? Kako bilo, hapsilo se i za manje...

Nije li jasno da termin uniformnost mišljenja sada dobija posve novo značenje: sada će zaista svi misliti isto. Ma kako se jasnim činilo da vi uistinu ne morate misliti ono što vam Šesto čulo šalje kao znanje o pojedinoj stvari, jasno je da ćete upotrebom te sprave postajati sve ovisniji o njoj. Takođe je jasno da će, brže ili sporije, Šesto čulo uticati na i modelovati vaše stavove.

Potom: ko uređuje bazu podataka iz koje nam Šesto čulo šalje informacije? Nije li jasno da onaj koji kreira tu bazu ima ogromnu, super-moć? Da on, najdirektnije, određuje vaš pogled na svijet? Ko će biti nositelj sve-znanja? Sa kojim pravom, sa kojim mandatom, u ime čega?

Ako će Šesto čulo u prvo vrijeme funkcionisati kao „pošiljalac informacija po zahtjevu“, nije li, slijedeći konzumerističku logiku lakšeg korištenja, jasno kako je naredni korak naprednija verzija Šestog čula, koja od vas neće tražiti da se zamarate pokazujući rukom na ono što vas interesuje? Novo, usavršeno Šesto čulo dostavljaće vam informacije i ako ih vi ne tražite. Ne brinite: čim ih dobijete, shvatićete da je bolje što ih imate – da su vam zapravo trebale, ali bez vašeg Šestog čula to niste znali. Čemu inače Šesto čulo služi?

Teorije zavjere

Naravno: kontrola našeg kretanja i navika već je na zavidnom nivou: tu su kreditne kartice, bankovni računi, telefonski pozivi, naš mobilni telefon kao GPS sprava, kamere za prismotru na svakom koraku... Zahvaljujući tome što prate naše navike, mi već dobijamo informacije koje nismo tražili. Na primjer: ne dobijamo li od firme čiju odjeću kupujemo kreditnom karticom obavještenja o sniženjima i „posebnim ponudama“? Misli li neko doista da su naše navike kupovine jedine koje se nadziru i obrađuju?

Svjestan da je ovaj tekst na ivici, ako već ne i duboko u prostoru teorije zavjere, reći ću ono što je o teorijama zavjere primijetio Eagleton: ne možemo odbaciti teoriju zavjere kao sredstvo tumačenja svijeta, jer smo se empirijski mnogo puta uvjerili da su nam teorije zavjere saopštavale istinu.

Ako bismo ostali u registru teorije zavjere, sada bi bio pravi trenutak da se pozovemo na riječi Zbigniewa Brzezinskog. U knjizi „Between Two Ages: America's Role in the Technetronic Era“, on daleke 1970. proročki piše: „Tehnotronička era podrazumijevaće više kontrolisano društvo. Takvim društvom vladaće elita, koju neće sputavati tradicionalne vrijednosti. Uskoro će biti moguće postići gotovo neprekidno nadgledanje svakog građanina i neprekidno održavanje baze podataka koja će sadržavati sve, čak i najličnije informacije o građaninu. Ti podaci u svakom trenutku će biti dostupni vlastima“.

Teorija zavjere je, međutim, baš ona vrsta kognitivnog mapiranja koju čitav serijal Poetika apokalipse odbacuje. Podsjetimo, Fredric Jameson kognitivno mapiranje objašnjava kao proces u kojem individualni subjekt sebe postavlja unutar većeg totaliteta koji nije reprezentabilan – a taj proces samopozicioniranja odveć je sličan radu ideologije. Teorija zavjere je, hoću reći, uvijek ideološki pokušaj razgradnje ideologije čiji rad prepoznaje kao „zavjeru“.

Teorija zavjere je, k tome, uvijek optimistički koncept – ideju da uistinu postoji neko ko odlučuje o svemu, pa makar i iz loših namjera, kao i ideju da se sve stvari dešavaju s razlogom, pa makar i iz lošeg razloga, zapravo je mnogo lakše prihvatiti nego ideju da se stvari dešavaju bez razloga. Stoga teorije zavjere savršeno korespondiraju sa idejom svijeta religioznih fundamentalista, pa sasvim prirodno u njima nalazi saveznike. Ali šta je odgovor na pitanje: čak i ako prihvatimo da postoje ljudi koji kontrolišu svaki segment naše egzistencije, ko kontroliše njih? Ponovo: ideja da oni uopšte kontrolišu sami sebe čini se vrlo i vrlo neutemeljeno optimističnom.

Novinari koji su prisustvovali kanskoj premijeri posljednjeg Lars Von Trierovog remek-djela, „Antichrist“, izvijestili su da je na scenu u kojoj se lisica skrivena u travi okrene put glavnog junaka i jezivim glasom izgovori: Haos vlada, publika odgovorila histeričnim smijehom. To nije bio smijeh zbog komičnog, nego smijeh pred strahom. Tako su se, ostalo je zapisano, slušaoci smijali i slušajući prve Kafkine tekstove.

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Ideologija novog poretka U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza

Iza prozora nemirnog sna / Osjećam njihove sjene / Gledam kako kroz zidove plešu / Kurvini sinovi / Zatvori gubicu / Nije vrijedna zanata / Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi / Lutke od krvi / Bez trunke ideje / Ubice na cesti / Loša noć, bježim iz grada / Oni dolaze / Kurvini sinovi / Otišao sam daleko, do krajnjih granica / More je uzimalo od neba / Na drugoj strani znaci oluje / Vidio sam kako plaze u tami / Hladna noć pred velike događaje / Znali su gdje će me naći / Kurvini sinovi.“ (Branimir Štulić)

SEX, POLITIKA & TURBO-FOLK Frontalni rat između sekularista, demokrata, zagovornika pravne države, medijskih sloboda i ljudskih prava, s jedne, i kriminogenih kleronacionalista, s manje-više otvorenim antidemokratskim, totalitarnim težnjama, kolektivističkim filozofijama, pokušajima sprječavanja uspostave pravne države i sklonošću upotrebe nasilja protiv neistomišljenika i manjinskih grupacija, s druge strane, nastavlja se svom žestinom. I, u neku ruku je postao dominantniji od međusobnog razračunavanja nacionalista, na koje smo, na ovim prostorima, navikli.

Zapravo, zajednički neprijatelj, što ova nevelika skupina građanski orijentisanih pojedinaca za kleronacionaliste jeste, na izvjestan način je ujedinio ovdašnju fašisoidnu desnicu ili ju je, što je vjerovatnije, samo razgolitio pred ovdašnjom javnošću, ukazujući na njenu frapantnu sličnost i kompatibilnost (na sladostrasni seksualni čin ispod pokrivača, nad kojim zmijske glave, krijući suštinu odnosa, glume sukob).

Nacionalno-religijske razlike između ovih militantnih, nadrkanih monolita, koji jedinku, građanina, drže taocem kolektivističkih delirija, odjednom se ukazuju kao beznačajne u usporedbi sa njihovim identičnim (negativnim) odnosom prema setu civilizacijskih dostignuća: prema jednakosti svih pred zakonom, kažnjavanju zločina, pravima manjina, transparentnosti rada vlasti, slobodi govora, garantovanju i štićenju ljudskih prava, odvojenosti vjere i politike, te, u konačnici, prema demokratiji u punom smislu tog pojma, a ne samo kao pervertiranom tranzicijskom sinonimu za izbore, na kojima se legitimira nedemokratska vlast.

NE SE BUNIT!“ U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim, (hajde da u nedostatku bolje riječi u ovom trenutku, nastavimo koristi tu ne baš najprecizniju) građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza.

Nasilnik se, klasičnim gebelsovskim inžinjeringom (uz podrazumjevajuće odsustvo morala), pokušava prikazati žrtvom, a stvarna žrtva, čiji je jedini „grijeh“ što se protiv nasilja usudila pobuniti, proziva se zločincem. I imenuje najstrašnijim imenima, za koje se očekuje da će izazvati negativnu reakciju u javnosti i izroditi „samoinicijativnog“ egzekutora.

Golijatovo kukavičko zapomaganje na sav glas, što ga je maleni David mrko pogledao, s jedne strane, služi kao poziv masi moralnih bijednika, rektalnih alpinista i konformista, da se priključe moći i novcem nabildanom jalijašu, u cipelarenju slabašnog jadnika, a s druge, kao opravdanje surovosti s kojom se ima namjeru obračunati sa svojim nezaštićenim i nejakim protivnikom.

Ovoj zemlji potrebna je kritika kritike kleronacionalizma“, glasi teza jednog od intelektualnih opslužilaca ovdašnjih kriminaliziranih političkih, vjerskih i medijskih moćnika i potencijalnog ideologa Novog poretka. Onog koji će nastati kad građanski david, kad mu iz ruku uzmu OHR-ovsku praćku, bude zgažen od kleronacionalističkog golijata.

ČUDESNI SVIJET REKTALNOG ALPINIZMA Za potrebe odbrane neodbranjivog - kleronacionalista, rasista i kriminalaca na vlasti - i demoniziranje njihovih protivnika (bilo da se radi o novinarima, ombudsmanima, opozicionim političarima ili malobrojnim intelektualcima, koji se usuđuju javno suprotstavljati nakaznim političko-vjersko-medijskim moćnicima i zločinačkom sistemu koji stvaraju), izgrađen je čitav jedan matrix-ovski svijet vulgarnih laži, obmana i poluistina, koji se zbunjenoj masi, raznim avazima ispranih mozgova, pokušava predstaviti kao stvarnost (po principu „Nije valjda da više vjerujete svojim očima nego nama“).

Svijet u kome se za govor mržnje i nacionalizam ne optužuje političara koji izjavljuje: „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, sveštenika koji organizuje gomilu za linč novinara i aktivista nevladinog sektora, reisa i njegovog medijsko-političkog partnera koji ljude optužuju da su islamofobi, četnici, mrzitelji muslimana i Bošnjaka i time ih obilježavaju za odstrjel vjerskim fanaticima i ludacima kojim zemlja vrvi, postavljače križa nad Mostarom, novinu koja organizuje i podstrekava ekstremno nasilje nad manjinama i ksenofobiju, vlast na govoru mržnje uspostavljenu, nacionalističke medije iz kojih mržnja naprosto isijava,... (ne, za sve njih se – teško shvatljivim odsustvom elementarnog morala - nalaze riječi hvale), nego se za govor mržnje i nacionalizam optužuje – „građanske, antinacionalističke medije u Sarajevu“ i „izdajnike“ koji s njima sarađuju po RS-u, te, one koji rječnikom koji se ne obazire na malograđanska mjerila pristojnosti, kritikuju nosioce negativnih pojava u društvu (te, npr. Dodika nazivaju nadrkanom rasističkom svinjom, Reisa, zaštitnikom pedofila, Avaz omiljenim bošnjačkim toalet papirom, a povremeno i „kolektivno“ jebu majku onima koji su nas doveli u ovu situaciju – evo da ponovo dam povoda za priglupe javne intelektualne masturbacije, bićima iz Zone sumraka). Ili se histerično obrušava na one koji samo na govor (i ne samo govor) mržnje, i njegovu duboku inkorporiranost u strukture vlasti i društvene moći, ukazuju (teško je izabrati u masi bedastoća, ali recimo da je vrhunac ludila bio nazivanje nacionalizmom i govorom mržnje 60-minutaškog puštanja snimka na kome bradati direktor „jednog javnog emitera“ pjeva „Sprem'te se sprem'te četnici“, u okruženju folklornog društva ljubitelja klanja kamom).

POKUŠAJ DA SE ZBUNJENIMA OPET PRIĐE ZGUZA Jedna od najopasnijih teza koju proturaju ti besramni advokati aktuelnih moćnika i bolesnog sistema koji uništava i državu i narode i jedinku, a godi samo političko-vjersko-medijskoj mafiji i njihovim slugama, je da je trajući sukob i grčeviti otpor kriminalu, nacionalizmu, vjerskom fanatizmu, zločinima, kršenju ljudskih prava, zloupotrebi vjere i nacionalnih osjećaja, koji pružaju pojedini novinari i intelektualci ali i dijelovi sistema (ne treba zaboraviti hrabrost i poštenje ombudsmana federacije ili dijelova policijskog, tužilačkog i sudskog aparata, na RAK, pa i na rijetke ali dragocjene „izuzetke od pravila“ u politici) - motivisan antireligijskim ideološkim profilom onih koji pružaju otpor.

Tobože „takve, 'žestoke' novinare, veoma iritiraju vjernici(!) koji su se primakli politici“, i spominje se „veoma prihvaćeno stanovište, po kojem su deklarirani vjernici ustvari uljezi u polju politike“.

Osim što je ovo sofisticirana manipulacija, kojom se široki dijapazon tema koje kritički obrađuju mediji i pojedinci koje se napada, pokušava svesti na „teške i brojne uvrede na račun vjerskih vođa“, koje se pritom još interpretiraju kao ideološki sukob vjernika i nevjernika, računajući da će ih se tako lakše moći javno diskreditovati, ovo je i notorna glupost, koja računa na maloprije pomenutu paralelnu „matrix-ovsku“ stvarnost.

Pa zar u našem političkom (pa i javnom) životu, postoji iko ko nije vjernik? Ili ko se usuđuje priznati da nije? Zar ateizam nije proskribovan i u javnoj upotrebi takoreći kao uvreda i optužba? (pisac ovih redova se upravo zbog tog remakea rigidnog ideološkog nasilja iz prošlosti, kome je promjenjena samo odrednica, svojevremeno, javno samodenuncirao). Zar ne postoji gotovo redovna fluktuacija kadrova između institucija vlasti i organa vjerskih zajednica? Pa o kakvoj „iritaciji vjernicima koji su se primakli politici“ može biti riječ?

Niokakvoj, naravno. Radi se o običnoj podvali onih koji nastoje opravdati otvoreno miješanje vjerskih zajednica(!) u politiku, odnosno ignorisanje jednog od osnovnih postulata savremenih demokratskih društava – odvojenosti religije od države. Ne vjernika, nego religije, vjerskih zajednica kao institucija.

LJUDSKO DOSTOJANSTVO NEČOVJEKA A, u konačnici, ne radi se čak ni o tome. Nego o pokušaju da se izmisli(!) nekakav ozbiljan, principijelan, ideološki razlog aktualnog obračuna u javnom životu zemlje.

Da se prikriju stvarni uzoci i povodi. Kriminal, zloupotrebe, korupcija, nemoral, vlastoljublje, pohlepa, zločini i njihovo podstrekavanje, socijalna neosjetljivost, kršenje ljudskih prava, nasilje,... To(!) su razlozi negativnih natpisa u medijima, ocjena ombudsmana, tužbi i sudskih procesa. Adresirani na individualne adrese ili, eventualno, na adrese određenih organa nadležnih i odgovornih za određenja djela, a ne na religijske zajednice, vjeru, naciju, Boga.

Advokati moćnika, sasvim u skladu sa manirima svojih gazda, i u cilju njihove odbrane po svaku cijenu, međutim, uporno pokušavaju u precizno upućenim kritikama i optužbama isčitati kolektivističke poruke mržnje. Odnos prema kompletnim narodima i religijama.

A kritičare se, omiljenim manirom kleronacionalista, pokušava diskreditovati kao relikt komunističke prošlosti, s „prevaziđenim shvatanjem politike“. No, ne radi se o ostacima bivšeg sistema, nego o zametku istinski demokratskog društva. Otuda i tolika upornost da ih se zatre.

Za kraj, hajde da odgovorimo na jedno javno postavljeno pitanje iz Zone sumraka. „Ako prag ljudskog dostojanstva ne igra odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena – šta onda igra?“ pita izvjesni profesor, s poremećenim osjećajem za moral, lamentirajući nad „gaženjem ljudskog dostojanstva“ moćnika, od strane „izvjesne skupine novinara“.

Odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena igra – izgradnja i poštovanje pravne države, profesore! Rad u interesu zajednice. Poštenje. Skromnost. Socijalna osjetljivost. I zaštita ljudskih i manjinskih prava.

I, kad smo već kod toga, jedno više retoričko (ali može biti i anketno) pitanje: Postoji li ljudsko dostojanstvo pedofila, silovatelja, naručioca ubistva, rasiste, ratnog zločinca, inkvizitora, mafijaša, političara koji sebi poveća platu 100% a ukine naknadu invalidima ili djeci nezaposlenih roditelja? I, u konačnici, postoji li ljudsko dostojanstvo advokata Zla?

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Zovem se Crveno ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka

Nedavno su u centru Ljubljane radnici, penzioneri, i „poštena inteligencija“ organizirali proteste zbog ozbiljnog pogoršanja ekonomskih uvjeta u Deželi nastalih usljed globalne recesije. Tako se i Slovenija zvanično upisala na dugu listu zemalja Evropske unije gdje građani protestima, pištaljkama, a nerijetko i revolucionarnim parolama, iskazuju nezadovoljstvo učincima rada državne vlasti. „ Možete li zamisliti masovni protest radnika iz cijele Bosne i Hercegovine koji bi se, poput onog prošle subote u Ljubljani, održao u klasičnom ljevičarskom dekoru u Sarajevu. Čak i kad bi se, nekim čudom, nešto slično desilo, javili bi se oni koji bi to uzeli kao dokaz da je ovaj grad tvrđava titoizma. A možda i kao dokaz domaće islamofobije“, napisao je u svom odličnom komentaru o ljubljanskim protestima u Oslobođenju kolega Gojko Berić.

VIJESTI IZ SNOVA

I zaista, da li je realno vjerovati da se bosanskohercegovački poniženi radnici sa obje strane entitetske crte, sa obje strane Neretve, svih vjera i nacija, ujedine makar oko jedne zajedničke ideje pa makar ona predstavljala i elementarni zahtjev o stvaranju minimalnih preduvjeta za njihovo puko preživljavanje. Ovoga puta ne govorimo o „crvenim“ protestima „klasičnog ljevičarskog dekora“, kako je to napisao kolega Berić, već o mogućnosti da se jednako gladni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali zajednički izbore za vlastiti komad kruha u zemlji u kojoj je sve više onih željnih bijelog hljeba. Hajmo pokušati lažirati tu situaciju. „Pred Zgradom inistutucija BiH, na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, okupilo se oko pedeset hiljada građana naše zemlje koji od Vijeća ministara BiH, Vlade FBiH i Vlade RS traže hitno ispunjavanje svih postavljenih uvjeta za prijem BiH u NATO i EU, te povećanje minimalnih plaća za deset, a penzija za 15 procenata. Prosvjednici su tražili da se u državnom parlamentu hitno usvoji Zakon o oduzimanju opljačkane imovine i da se sva nezakonito stečena imovina zaplijeni, a novac od njene prodaje uplati u entitetske Zavode PIO/MIO. Osim toga, sa protesta/prosvjeda je upućen jedinstven poziv građana Banje Luke, Širokog, Mostara, Drvara, Foče, Doboja, Orašja, Dervente, Bijeljine, Bihaća, Tuzle, Livna..., da u slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva vladajuća koaliciji odmah raspiše vanredne izbore kako bi na vlast došli bolji i sposobniji političari.“

Tako bi otprilike izgledala agencijska vijest sa Marijin Dvora, vijest koju po svemu sudeći nikada nećemo doživjeti. Jer ovdje odgovorna radnička klasa praktično ne postoji, u BiH nema niti jednog sindikalnog udruženja čiji čelnici odavno nisu korumpirani od kriminalne vlasti, a o ozbiljnom promicanju ljevičarskih ideja da i ne govorimo. Ovo je zemlja u kojoj se svako crvenilo“ (uključujući i, recimo, privrženost crvenim odjevnim predmetima) od političko-vjerskih elita podvodi pod „staljinističko-ateističke tekovine bivšeg režima“. Siguran sam da bi ozbiljnija anketa u BiH dokazala da ovdašnji radnici na pitanje o ljevičarskoj političkoj doktrini i borbi za radnička prava „k“o iz topa“ odgovaraju da se radi o „povratku u prošlost i rigidni komunizam“. Pa otkud onda, majka mu stara, toliko „komunjara“ u razvijenoj Zapadnoj Evropi, od moćne Njemačke do socijalnog raja Švedske? Otkud mrske „komunjare“ u svim tim prebogatim državama, tamo gdje komunizam nikad nije ozbiljno zaživio kao politički pokret?

NASTAVAK RATA MODNIM SREDSTVIMA

Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka. Samo na taj način, dakle pretvaranjem kompletnih naroda u zapuštena stada koja se međusobno mrze, nacionalisti su mogli osigurati sigurne preduvjete za nesmetanu pljačku, lično bogaćenje i dosljedno uništavanje države Bosne i Hercegovine.

Nema nikakve sumnje da je ovo što se nama danas događa samo nastavak rata i ratne izolacije drugim sredstvima, rata iz kojeg su svi izašli demolirani, osiromašeni i bez ikakve realne perspektive osim onih nekoliko stotina privilegiranih političkih kleptomana i njihove elitističke rodbine. Pa je zato ovih dana u kitnjastoj viletini koju je Ejup Ganić ukrao u centru Sarajeva održana poluprivatna modna revija na kojoj se pojavila „gradska raja“, fudbaleri, privatizacijski tajkuni i ostali korumpirani polusvijet. Sa takve modne revije, iza velikih prozora Ganićevog doma, ne vidi se jad i čemer na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prizor je usmjeren na manekenke, pogled je uperen na noge, na lica, frizure, na modne detalje, na raskošni coctail-corner u uvalnom uredu skorojevićke vile...

Da bi sve bilo pošteno i do kraja utemeljeno, predlažem ovdašnjim, uglavnom netalentiranim, modnim kreatorima i kreatoricama da ubuduće u svojim „proizvodima“ (a to se posebno odnosi na šalove i marame) ni u kom slučaje ne koriste crvene nijanse jer bi vrlo lako mogli biti optuženi/e za prizivanje komunističkih tekovina. Istih onih tekovina u čijem su vihoru izgrađene i Ganićeva, i vila Mustafe Cerića, i stan Nedžada Brankovića na Ciglanama...

I da na kraju ne zaboravim. Radničkoj klasi drugarski sugeriram da i dalje šuti, trpi i vjeruje političarima više nego vlastitom stomaku i vlastitim očima. Neka jednom zauvijek zaborave na glad i ne vide životnu raskoš i vile vladajuće elite kraj kojih svakodnevno prolaze. A što se onih vječito nezadovoljnih i namrgođenih Slovenaca tiče, nadaleko je poznato da se radi o ljudima koji su bili i ostali komunjare u duši. Zato i ne čudi što su nedavno Ljubljanu crvenim obojili...

FARUK ŠEHIĆ: Botšaft u mom srcu
Faruk Šehić: Poezija blata
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Čuvari kriminala Pismeni odgovor PIC-a Bičakčiću jeste važna poruka međunarodne zajednice radikalima skupljenim s koca i konopca, od Cerića do Šahinpašića, od Orića do Brankovića

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vijeće za implementaciju mira pismeno je odgovorilo na nedavne optužbe koje je predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH Edhem Bičakčić uputio na račun OHR-a. Očekivano, PIC je Bičakčićeve navode ocijenio neutemeljenim. „Sadržaj Vašeg pisma od 4. novembra 2009. iznenadio je i zabrinuo članove Vijeća za implementaciju mira... Uvjereni smo da optužbe nisu zasnovane na činjenicama i da OHR i dalje izuzetno dobro promovira bolju budućnost u BiH za građane koji pripadaju svim etničkim skupinama...“

VI SE BRANITE

PIC je, dakle, rekao svoje. Dva dana ranije, na višesedmičnu hajku pojedinih čelnika Islamske zajednice prema ovdašnjim novinarima koji argumentirano ukazuju na propuste i korupciju unutar „Cerićevog preduzeća“ ukazali su i federalni ombudsmani. Opet očekivano, ombudsmanski trio (Branka Raguz, Vera Jovanović, Esad Muhibić) nakon prezentiranja izvještaja žestoko je napadnut i izvrijeđan u federalnom parlamentu i to upravo od onih zastupnika koji sa moralom (a posebno sa islamskim) nemaju baš nikakve ozbiljne veze. „Mi ćemo napadati a vi se branite“, poručuju nam ovdašnji nacional-kleptomani pritom se služeći notornim lažima uz pomoć kojih dodatno homogeniziraju već odavno sluđeni narod. Od koga to avazi, cerići, bičakčići...“brane Bošnjake“? Čak i nakon površne analize lako je zaključiti kako to interesno-korupcijsko društvance nekog navodno štiti od istih onih novinara, institucija i pojedinaca koje je mafijaški režim Milorada Dodika još davno proglasio nepoželjnim u Republici Srpskoj, a neki sa te liste su od Dodikove Vlade optuženi čak i za zločinačko udruživanje.

KRIZNI MEDIJSKO-VJERSKI ŠTAB

Pismeni odgovor PIC-a Bičakčiću jeste važna poruka međunarodne zajednice radikalima skupljenim s koca i konopca, od Cerića do Šahinpašića, od Orića do Brankovića. Posebno ako se ima u vidu da je Bičakčić radi zaštite bošnjačkih bandita uspio izmanipulirati kompletan Sabor kojim predsjedava te je bez ispunjavanja predviđene procedure i rasprave ispunio svoj zadatak zaštitnika kriminalaca (i sebe samog) sa famoznih OHR-ovih shema.

Antibosanskohercegovačka koalicija nikada nije bila transparentnija. Dodik brani Cerića, Cerić brani Dodika, a obojica zapravo brane svoja prava na, hajmo reći, nacionalnu opravdanost kriminala i punu zaštitu njegovih najviđenijih protagonista. Ako ikada ovdašnje pravosudne institucije pokrenu istrage protiv izdašnih donatora izgradnje Cerićevog mauzoleja koji se divljački gradi na starom mezarju u sarajevskom naselju Kovači, e to ima da bude prikazano kao napad na sve muslimane ovog svijeta i nesumnjiva islamofobija. Ako u združenoj policijsko-tužiteljskoj akciji, recimo, jednog dana bude uhapšen višegodišnji direktor i pljačkaš Bosnalijeka, a današnji Cerićev donator, „krizni medijsko-vjerski štab“ će se ponašati identično kao i režimski mediji u Republici Srpskoj kada treba stati na otadžbinski branik laktaškog vožda od sve izvjesnije optužnice Tužiteljstva BiH. U tom smislu, već sada je izvjesno da se ni bošnjački ni srpski (a ni čovićevsko-hrvatski) „čuvari kriminala“ neće ustručavati od napada, uvreda i etiketiranja svakoga (od Raffija Gregoriana, preko američkog ambasadora u BiH, do „islamofobičnih novinara“) ko im se nađe na putu amnestriranja pljačke i drugih pripadajućih nezakonitosti. Još kad se čuvarima kriminala, onako principijelno, pridruži i ovdašnje intelektualno smeće koje za sitan groš i komad medijske slave gazi čak i po vlastitim životnim principima, onda nemamo nikakvog razloga da brinemo za budućnost ove zemlje. Jer budućnosti sa tom korumpiranom, kvazielitističkom, nikakvom inteligencijom upregnutom u kola čuvara kriminala zaista nema u zemlji koja nikada nije postala država i koja će to teško ikada postati.

SAMIR ŠESTAN: Od antikomunizma do anti-OHR-izma Po svemu sudeći, morati ćemo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata. Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima

Historija”, tvrdio je Hegel, „ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“

DIJALEKTIČKI NACIONALIZAM

Radikalizacija političkih prilika u zemlji dovela je do toga da poređenje aktuelnog stanja s onim s početka 90-ih godina prošlog stoljeća više nije upozoravajuće pretjerivanje, nego defetističko priznavanje realnosti.

Najnovija antiOHRovska histerija, pod vođstvom medijskog siledžije i pretendenta na tron Velikog Pastira Bošnjačkog tora, Fahrudina Radončića, i plemenskog vrača, Mustafe Cerića, koji računa da je tron dovoljno velik za guzove obojice, i dovoljno značajan da se za njega žrtvuju i Narod i Bog, jedan je od posljednjih nedostajućih komadića Velike Slagalice, koja daje sliku zapanjujuće blisku onoj koja nas je već jednom uvela u tragediju.

Bošnjački klero-nacionalisti, s izraženim afinitetom prema kriminalu, po istom obrascu po kome su se početkom 90-ih udružili sa srpskim i hrvatskim ideološkim istomišljenicima i, u situaciji prijetećeg armagedona i nacionalističkog kasapljenja države, obrušili na komuniste u tranziciji, kao na svoje najveće neprijatelje (iako će u ratu, sa tragičnim zakašnjenjem i krajnje nevoljko, shvatiti da se jedino na njih – kao jedine stvarne patriote (jer svaki nacionalizam u višenacionalnoj zajednici je antipatriotizam) – mogu osloniti u borbi protiv separatizma kolaboracionista i agresora i s istoka i sa zapada) danas se, ponovo, udružuju sa otvorenim mrziteljima ove države, a protiv OHR-a i „građanskih medija“, kao posljednjih ozbiljnih brana novoj nacionalističko-mafijaškoj strahovladi.

Izbor Milorada Dodika za saveznika, a OHR-a i Amerikanaca za neprijatelje, i pokušaj stvaranja ksenofobne, nacionalističke i vjersko-fundamentalističke histerije kod Bošnjaka-muslimana, Fahrudina Radončića i Reisa Cerića označava kao ključne izvršitelje plana o definitivnoj podjeli države, plana koji je aktiviran usljed nemogućnosti srpskog i hrvatskog nacionalizma da sami dohakaju ovoj državi i prihvatanja kao činjenice teorije koja već neko vrijeme kruži javnim prostorom, da „Samo Bošnjaci mogu uništiti BiH“.

ZBUNJENOST SVEZANIM ZASTAVAMA

Ujedinjeni nacionalistički napad na OHR, remake je, dakle, ujedinjenog nacionalističkog obračuna s komunistima, početkom 90-ih. No, sličnost se tu ne završava, kao ni odgovornost za posljedice. Nije, naime, slično samo ponašanje napadača, nego i njihovih žrtava – komunista nekad i OHR-a danas.

Podsjetimo – komunisti su, predvođeni Nijazom Durakovićem, u ključnom momentu za budućnost zemlje, vlast predali bez ozbiljne (političke) borbe, praktično jedva dočekavši da je se riješe. Očito i sami nesvjesni kako će to sve završiti i zbunjeni pokazanim nacionalističkim zajedništvom (budući ratni zločinci nad bošnjačkim narodom na vlast su, podsjetimo, došli agitiranjem po džamijama).

Identičnu neodgovornost (prije svega prema građanima ove zemlje kao potencijalnoj ponovnoj žrtvi) pokazuje danas OHR, koji, pod pritiskom svojih osnivača, kojima je pun kurac i Bosne i naših lokalnih zajebancija, na sve načine pokušava da se samoukine. Pritom, kao i komunisti svojevremeno, ima sjajan izgovor. Komunisti su svoje reteriranje predstavili kao nužan korak u demokratizaciji zemlje, a OHR, svoje ukidanje predstavlja kao nužan korak na putu ka Evropskoj uniji.

Problem je samo što smo zakoračivši, na taj (a ne bar zehru oprezniji i pametniji) način prema demokratiji, završili u bezdanu ratno-mafijaške, klero-nacionalističke anarhije, a ne u demokratiji. Što smo umjesto demokratijom, komunističku diktaturu zamijenili naciokratijom i kleptokratijom. A diktaturu jedne (komunističke) partije u BiH, zamijenili kvazivišepartijskim fašističkim diktaturama po nacionalnim torovima.

I sad nam, nakon takvog iskustva, “međunarodna zajednica”, a posebno evropske birokrate i diplomate, obrazovane na čembrlenovskom puzanju pred Hitleromiji je sastavni dio bio dopuštanje najvećem zločincu XX stoljeća aneksije jedne suverene države i okupacije dijela druge), odlazak OHR-a predstavlja kao: „još jednu priliku koju BiH ne bi trebala propustiti“. Priliku za samoubistvo? Pošto nam iz prvog pokušaja nije uspjelo?

PROIZVODNJA EKSTREMISTA

Ne umanjujući krivicu lokalnih siledžija, gangstera, terorista, zločinaca, rasističko-nacionalističko-šovinističke i vjerskofundamentalističke provinijencije, zaogrnutih plaštom javnih ličnosti i s maskom političko-vjersko-medijskih djelatnika, ključna krivica za postojeće stanje i za vrlo moguće još teže posljedice u nastavku, leži, ipak, na „međunarodnoj zajednici“. Kao što je ključna krivica za posljednji rat (ili ratove?) na prostoru bivše Jugoslavije – komunistička.

OHR, kao metafora te međunarodne zajednice, jeste(!) kriv za sve. Ali ne na način na koji to predstavljaju združeni nacionalističko-mafijaški vladari ovdašnjih torova i stočnog fonda uredno razmještenog po njima, ne, dakle zbog kriminaliziranja opskurnih likova na našoj političko-vjersko-medijsko-nacionalističkoj sceni, nego zbog toga što je dopustio da oni ne samo budu stvoreni, nego i ojačaju toliko da im, izgleda, više niko ništa ne može. Čak i kad na spolni organ natiču predstavnike međunarodne zajednice ili se upuštaju u nacional-šovinističku analizu nečijih privatnih veza (Obama, za razliku od Gregorijana, ima sreću da mu je žena afroamerikanka, a ne Srpkinja ili Bošnjakinja, a i kuma je „bolje birao“, pa mu je porodica, zasad bar, pošteđena Dodikovih i Reisovih odvratnih javnih insinuacija i uvreda i umobolnih teorija zavjere – mada ne sumnjam da oni koji mrze „pedere“ i djecu iz „mješovitih brakova“ išta bolje misle o „crncima“).

Radi se o klasičnom „zločinu nečinjenja“. „Međunarodna zajednica“, kao i početkom 90-ih (kao i, dezorijentisani i kapitulaciji skloni, komunisti, početkom 90-ih!), svojim nedjelovanjem, nepreduzimanjem odlučnih mjera u cilju sankcionisanja odgovornih za širenje mržnje, destruiranje države i provociranje rata, stimuliše nasilje na ovim prostorima, faktički ne samo podržavajući postojeće nasilnike i kriminalce u političkom establišmentu, nego i utičući na stvaranje novih. Na manufakturnu proizvodnju, koja prijeti da se pretvori u industrijsku, i preplavi tržište.

Fahrudin Radončić i Reis Cerić (i nešto prije njih Dragan Čović), naime, nikad(!) se ne bi usudili raditi to što rade danas da im „međunarodna zajednica“, na primjeru Dodika, nije pokazala da to ne samo da se može i smije, nego i izaziva respekt te iste zajednice.

NIGDJE PARTIZANA

Još je jedna tragična sličnost između OHR-a i nekadašnjih komunista: umjesto da vrijeme svoje apsolutne vlasti (ograničene samo svojoj voljom), iskoriste za uspostavljanje temelja za stvaranje istinski demokratskog društva i da se povuku upravo u trenutku kad je stanje u društvu najpovoljnije za jedan takav korak, i komunisti i OHR su svoje vrijeme prokockali, i, na kraju, nizom katastrofalnih poteza doveli do dramatičnog pogoršanja društvenih prilika, jačanja ekstremnog nacionalizma i do ruba društvene kataklizme.

Stupivši na scenu kao neprikosnoveni vladari zemlje, nakon jednog rata u kome su pobijedili, i komunisti i OHR, kao metafora „međunarodne zajednice“, naime, napuštaju je (komunisti prije 20-ak godina, a OHR sada) u predvečerje vrlo izvjesnog novog rata (mada propovjednici Novog Optimizma, varajući i sebe i druge, tvrde da „rata neće biti; ali, oni s malo boljom memorijom, sjetiće se da su nas u isto to uvjeravali i početkom devedesetih; a oni koji su nešto zapamtili iz istorije, znaju da su isto to, na sav glas, govorili i nakon prvog svjetskog rata, svega dvadesetak godina prije nego će se desiti još strašniji).

Mala digresija: U domaćoj javnosti, navikloj na propagandnu poštapalicu o „tri sukobljene strane u BiH“, s nacionalističkim predznakom, postoji klimavi konsenzus da u proteklom ratu niko nije pobijedio, što, ustvari, nije tačno. Pobijedili su, u nedostatku partizana, oni čije su oružane snage takođe, imale kao znak zvijezdu, samo ne petokraku, nego s jednim krakom manje. Kao što se to desilo s nizom zemalja u Drugom svjetskom ratu, koje nisu imale snage da se same obračunaju s nacističkim okupatorom i domicilnim fašistima, zemlja je oslobođenja (u smislu da je rat zaustavljen a „strane u sukobu“ razoružane i vojske im ukinute) od strane vanjske sile, pod vođstvom Sjedinjenih američkih država. Sile, koja se nekad nazivala „Saveznicima“, a za koju se, danas, uobičajio naziv „međunarodna zajednica“, čiji je vojni izraz NATO, a civilna vlast uspostavljena na oslobođenoj teritoriji – OHR.

EPILOG ili NADAJMO SE DA GRIJEŠIM

OHR je, dakle, pandan „narodne vlasti“ uspostavljene od strane komunista, kao pobjednika u NOR-u. Ili okupacione, „Savezničke“, vlasti u poslijeratnoj Njemačkoj, ako vam se to više sviđa.

Vlast koja nema demokratski legitimitet ali je nužna u temeljno nacifikovanoj zemlji. I (trebala je biti) tranzicijska faza, od društva zločina i ideologija Zla, do civilizovanog, uljuđenog, demokratskog društvenog okvira.

I upravo su na tome pali i (svojevremeno) komunisti i (sada) Novi Saveznici u Bosni.

Komunisti, zato što sebe nikad nisu shvatili kao fazu i što ih demokratija nije interesovala (kao i svi diktatori, sebe su smatrali ciljem a ne sredstvom), te su potrošivši najbolje vrijeme za tranziciju i, u konačnici, doveli do povampirenja zločinačkih ideologija i povratka zemlje u prošlost.

A OHR... OHR zato što ništa nije naučio iz prošlosti. I što, iz njemačkog i japanskog modela, nije shvatio da je osnova za bilo kakvu suštinsku promjenu – temeljna denacifikacija društva, dosljedan (pa i surov) obračun sa zločinačkim ideologijama i davanje šanse novim snagama u društvu, a ne saradnja sa zločincima i njihovim sljedbenicima.

Epilog? Epilog je, jebiga, da sad po svemu sudeći, moramo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata.

Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima.

FARUK ŠEHIĆ Makadamom do raja

 

Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.

Ne znam kako vi, ali ja često primjećujem kako stvarnost postaje zamorena ljudima koji je temeljno određuju. Stvarnost je umorna od nas, od ove zemlje i svih njenih mega i mikro problema. Ipak, ona i dalje funkcioniše, jer ferceraju i važni idioti koji je ispunjavaju. Ima jedan nečujni trenutak kada sve, pa i najjači dnevnopolitički bombaši: Dodik, Silajdžić, Radončić, Cerić izgube snagu, kada sve postaje bešumno, sporo i sićušno. Onda svi padamo u letargiju, ili to treba povezati sa nadolazećom zimskom olimpijskom depresijom, što je i normalno, jer živimo u olimpijskom gradu, iz kog se veseli duh olimpizma 92-e preselio na brda. I počeo pucati na svoj grad. Postoje ljudi i događaji što nikad neće biti tihi i neprimjetni, oni koji nadrastaju svaku zbilju koju su stvorili. Jedna od takvih je i baba srpskih ratnih zločina u BiH, Biljana Plavšić, bivša profesorica biologije na PMF-u u Sarajevu.

Princeza na topovskom zrnu

Prva moja mentalna slika na njenu pomen jeste: makadamski put usječen u strmoglavu livadu, nakrivljene tarabe, parkirane crne limuzine, neki ljudi koji prilaze Biljani Plavšić, zavezani rustikalnim peškirima, i ona sa osmijehom haubice od 205 mm, sa porculanskim zubima izvađenim iz muslimanskih usta, otmjena gospođa na nekom planinskom putu, opasana peškirom kao redenikom za puškomitraljez M-53, elegantno obučena kako se grli i ljubi sa nekim homo erectusima. To je savršena slika nastanka seljačke, planinske, srpske paradržavice, u kojoj su peškir, komad hljeba i šaka soli centralni rekviziti nacionalnog identiteta. Plus desetine hiljada mrtvih, i svojih i tuđih, čija tijela su ugrađena u seoski makadam, negdje između ništavila i ničega, u srcu vukojebine, kako i dolikuje quasimodu pod nazivom Republika Srpska.

Biljana Plavšić, pramajka srpskih ratnih zločina, sa suzama i pokajanjem koji su ganuli mnoge, među njima i Slavenku Drakulić, te ih potaknuli na „emotivne“ tekstove, ta baba je u interviewu švedskim novinama otkrila kako je njeno pokajanje bilo laž i farsa.

Sklonost prema slabijim i meni je od malih nogu bila usađivana, još od emisije Dozvolite da se obratimo u 9 i 30 ujutro na 2. kanalu JRT-a. Tada smo naučili plakati zbog hrabrih mini-partizana, koji su umirali gutajući poruke bombaškim ustima. Tako nam je poetska sklonost ka slabijem zakucana u mozak, pa se i ja počesto uhvatim kako mi je pomalo žao koljača pokajnika kada počne cmizdriti za nagodbom sa Haaškim trubunalom, čija objektivnost već postaje negativno legendarna.

Da ne spominjem suca sa imenom i prezimenom O-Gon Kwon što vuče, a on tako i izgleda, na neko beznačajno biće iz Zvjezdanih staza. Beznačajno i prokaradžićevski nastrojeno biće, sa afektivnom zaravnjenošću lica kvalitetnog androida. Ne bih se mogao zakleti da sam, sukladno sa euforijom većine, bivao erotski zagolican gledajući pokajanje Biljane Plavšić. Unatoč urođenoj i implantiranoj empatiji za nemoćne, ona je bila izvan domašaja mojih živaca zaduženih za tu funkciju. Nekad je korisno biti i bezosjećajan kao Biljana Plavšić sa sređenom frizurom i ukusno izabranom odjećom dok lakovanim cipelicama preskače „genetski neuspješne“ leševe u Bijeljini, kao da igra školice pazeći se da nekom mrtvacu ne stane u oko. Tako će svesrpska baba ponovo zakucati, u stilu zaboravljenih asova, na vrata naše stvarnosti. Milorad Dodik će je dočekati u Beogradu onako kako se mati dočekuje, sa edipovskim kezom na licu, dok će Biljana sva u zanosu slobode, svježa i nedirnuta od muslimanskih fundamentalistkinja, lepršati beogradskim asfaltom kao da je bila u sanatorijumu za podmlađivanje, a ne u ženskom zatvoru u Švedskoj. Bez obzira što zatvor u Švedskoj zvuči kao drugi rog jednoroga. Gdje su je proganjale islamistkinje, ali je naša baba bila brža, te je tokom bježanja u kupatilu pala i slomila ruku. I brže bolje od svog tijela napravila antemurale christianitatis da zaštiti vječnu srpsku nejač, pred navalom švedskih muslimana.

Kako sam odsanjala genocid

Treba imati čarobnu maštu pa zamisliti nekoga ko se iz zatvora vraća u boljoj fizičkoj kondiciji nego kada je u njega ušao. Nekoga ko na savjesti ne nosi ni jednog jedinog ubijenog čovjeka. Nekoga ko je nevin, individualno i kolektivno. Nju kojoj je rat bio samo agonija mikroba ispod pokrovnog stakalca svjetlosnog mikroskopa. Gdje su Srbi, bogomdani mikrobi, predodređeni za sanitarnu akciju istrebljenja nepoželjnih mikroorganizama, sa posebnim fokusom na „zelene“ mikrobe, Bošnjake. Nju koja je rekla: „Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.“

Bitno je da je Bakir Hadžiomerović (autor 60 minuta, najhrabrije i najbolje unutrašnjopolitičke emisije na svim javnim televizijama bivše države) bošnjački neprijatelj broj jedan u državi. Taj prioritet posebno ističu ljudi sa famozne OHR-ove šeme. Reis i „novinarski reis“, i čitava bulumenta krininalaca i civilnih zločinaca (sa šeme) koje Avaz proglašava svecima u tobožnjem napadu na Islam i Bošnjake. Što im dođe kao pogonsko gorivo za staljinističko medijsko pljuvanje, u šta se navedena novina i pretvorila. Stroj za neljudsko blaćenje neistomišljenika, i produkciju nedotupavnih Bošnjaka i muslimana. Dok se takozvana ljevica i građanska opcija u vidu Oslobođenja slomi dižući iz usnulosti političku lešinu Stranke za BiH, i Harisa Silajdžića kojem nikakav make up na lice ne može usaditi poštenje i iskrenost u borbi za nazovi 100% BiH. Jedan grafit iz Mostara je to sažeo: Haris = 100% izdaja.

I kraj svih tih neotkrivenih nalogodavaca i plaćenih ubica šeta Biljana Plavšić, osuđenica za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i teško kršenje običaja i pravila rata u 37 opština u BiH. Genocid joj je oprošten za nagodbu. Vratimo se malo u carstvo mikroba, daleko od medijskih bombaša, gdje neudata baba Biljana (79) treba da provede svoje pozne dane.

Njena snaha Vasilija, čuvarica Biljaninog stana u Beogradu, kaže kako će profesorica biologije i zločina napokon imati vremena da se posveti sebi i pravoslavlju. Tihim odlascima u crkvu, gdje će skrušeno zazivati božije ime. Nimalo izgubljena, i nimalo jadna kako se pokušala predstaviti glumeći čak i ludilo: slapove koji joj hukte kroz uši, i orijaške zidne satove što joj kucaju u glavi. U Srbiji će se stromajka srpskih zločina osjećati kao kod kuće pod policijskom zaštitom vlasti Borisa Tadića. U Sarajevu je Senat Univerziteta odlučio da joj tek sad oduzme sve akademske stečevine na ovom Univerzitetu. Taj Senat kao da živi izvan vremena i prostora, nezapljusnut krvlju i smradom naše bliske prošlosti. Ništa nije vrijedno čuđenja u gradu, gdje se neki novinari ubiše da budu proglašeni islamofobima. A smeće su neznatno manje od onog protiv kojeg se bore priželjkujući titulu islamofoba. I jedni i drugi imaju totalitarnu svijest komunističkih aparatčika. Zaista je stvarnost umorna od svojih aktera. Iscrpljena i silovana kao žene-mikrobi u istočnoj ili zapadnoj Bosni 92-e.

Sve je to luk i voda za onog ko ide u raj, glase izvrsni stihovi Radmile Lazić. Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.

(zurnal.info)