Kolumne

ANDREJ NIKOLAIDIS: Veliki MMF štrumf

U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa MMF-a i dužnika. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postaju umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada štrumfovi stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe?

Suspense je u zraku. Mediji iz dana u dan nagađaju, građani sa nestrpljenjem očekuju odgovor na pitanje: hoće li se Crna Gora zadužiti kod MMF-a? Hoće li mala ali ponosna država uzeti 200 miliona kredita od agenta kapitalizma, čija neoliberalna inkarnacija, evo, doživljava posljednje dane, odlučna da sa ovog svijeta ne ode prije nego što imenuje dostojnog nasljednika i sa sobom u berzom-pulsirajuće Ništa ne povuče što više biomase koja se odaziva na ime čovjek?

Evo krasnog vica o MMF-u iz uzbudljivog spisa Nevidljivog komiteta (iza kojeg stoji Julien Coupat i skupina Tarnac 9, uhapšena u novembru 2008. zbog optužbe za terorizam) – “Nadolazeća pobuna”. Kaže ovako: “Pitanje: kako zovemo hiljadu ekonomista MMF-a na dnu mora? Odgovor: dobar početak”.

Drugi vic iz istog spisa glasi: “Dvojica ekonomista razgovaraju. Prvi kaže: Razumiješ li ti što se zbiva? Drugi kaže: evo, odmah ću ti objasniti. Našto prvi kaže: ne, ne, i ja sam ekonomista, i ja znam objasniti. Pitanje je: razumiješ li?”. Doista: znam da crnogorska Vlada i opozicija, koja pruža nepodijeljenu podršku faustovskom sporazumu sa MMF-om, znaju objasniti zašto treba uzeti kredit. Ali moje pitanje glasi: razumiju li što to zaista znači?

JUGOSLOVENSKA IMPLOZIJA

Ono što nam se kao odgovor nudi u medijima provincijalni je amaterski teatar, tragedija koja se, nehotično, bez namjere autora i glumaca, pred očima anestezirane publike, pretvara u komediju. Naši eksperti trude se da građanima Crne Gore MMF predstave kao Veliko Drugo: MMF će crnogorsku ekonomiju napokon transformisati i postaviti na “zdrave osnove” – suzbiti korupciju i samovolju crnogorske vlasti koja, bez MMF-a da je nadgleda, pustoši državu. Opis aktivnosti vlasti je prilično tačan: problem je u bajkovitom opisu onoga što nam se obećava kao budući doprinos MMF-a našem blagostanju.

Crna Gora, kao članica-republika Titove Jugoslavije, već ima iskustvo “plodne saradnje” sa MMF-om. Profesor ekonomije Michel Chossudovsky sa University of Ottawa u radu “Dismantling Yugoslavia, Colonising Bosnia” opisuje saradnju koja je pripremila teren za ekonomski kolaps države čiji će ostaci izgorjeti u ratovima devedesetih.

Chossudovsky piše: “Kroz dominaciju u globalnom finansijskom sistemu, Zapadne sile su, zarad svojih nacionalnih i kolektivnih strategijskih interesa, oborile jugoslovensku ekonomiju na koljena”. Kako?

Za odgovor na to, treba otići natrag u 1979. Do te godine, naime, Titova Jugoslavija bila je “regionalna industrijska sila i ekonomski uspjeh”. U dvije decenije koje su prethodile toj godini, GDP je godišnje rastao prosječno za 6.1 procenat (to je, radi usporedbe, prema izvještaju CNN-a, kao rast u prvom kvartalu 2009. u super-Kini), zdravstvena zaštita bila je besplatna, pismenost 91 procenat a prosječan životni vijek 72 godine.

Ono što se dalje dešavalo Chossudovsky opisuje ovako: “ Jugoslovenska implozija bila je dijelom rezultat mahinacija SAD-a. Uprkos politici Nesvrstanosti i trgovinskim vezama sa Evropskom unijom i samim SAD, Reaganova administracija nanišanila je jugoslovensku ekonomiju u National Security Decision Directive (NSDD 133), "Us Policy towards Yugoslavia”, dokumentu iz 1984., čija je cenzurisana verzija objavljena 1990... SAD su se ranije pridružile internacionalnim kreditorima kod kojih se Beograd zadužio, da bi se sprovela prva runda makroekonomskih reformi , što je počelo 1980., kratko pred smrt Maršala Tita. Inicijalna runda rekonstrukcije uspostavila je šemu. Kroz osamdesete, MMF i Svjetska banka periodično su propisivale nove doze gorkog ekonomskog lijeka, sve dok jugoslovenska ekonomija lagano nija pala u komu.

Od početka, programi koje je sponzorisao MMF ubrzavali su dezintegraciju jugoslovenskog industrijskog sektora. Industrijska proizvodnja je do 1990. pala na minus deset posto rasta a država blagostanja je demontirana, uz predvidljive društvene posljedice. U međuvremenu, sporazumi za restrukturiranje duga doveli su do povećanja zaduženja”.

NEOKOLONIJALNA BOSNA

Chossudovskyjev članak, čiji nas se odjeljak »Neokolonijalna Bosna« ovdje naročito tiče, objavljen je u proljeće 1996.

»Sa mirovnim dogovorom koji garantuje NATO oružje, Zapad je pokrenuo program »rekonstrukcije« koji je suverenitet masakrirane zemlje sveo na najniži nivo koji u Evropi viđen nakon Drugog svjetskog rata. Taj se program velikim dijelom sastoji od pretvaranja Bosne u podijeljenu teritoriju pod NATO okupacijom i zapadnom administracijom«, piše Chossudovsky.

On konstatuje da je na osnovu Dejtonskog sporazuma Zapad u Bosni uspostavio kolonijalnu administraciju. Napominje da su nakon rata ekonomsku politiku u Bosni preuzele Bretton Woods institucije i Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj. MMF je preuzeo Centralnu banku, kojoj nije dozvoljeno da funkciniše kao Centralna banka. Chossudovsky: »Da bi se Bosna ikada spasila od pustošenja koje su joj donijeli rat i neokolonijalizam, biće nužna masivna obnova. Ali sudeći po istoriji Balkana, zapadna pomoć prije će Bosnu odvući u Treći svijet nego je uzdići do jednakosti sa njenim evropskim susjedima«.

Chossudovsky se suprotstavlja zvaničnoj, medijski kreiranoj »istini« o mračnom raspadu Jugoslavije: Zapad jeste zaustavio rat u Bosni, ali time je samo okončao ono što je započeo. On kao mitološku i ideološku odbija tezu po kojoj se Jugoslavija raspala zbog vječnih, gotovo onostranih etničkih mržnji, pa umjesto toga nudi ekonomsko objašnjenje. U njegovoj priči, Ante Marković nije pozitivan lik.

U odjeljku »Gospodin Marković ide u Washington«, Chossudovsky podsjeća da se na jesen 1989. Marković u sreo sa Georgeom Bushom ocem. Tema razgovora bio je novi »paket pomoći« Jugoslaviji. Da bi dobio pomoć, Marković prihvata žestoke reforme: devalvaciju valute, zamrzavanje plata i, najvažnije, započinje proces ukidanja društvenog vlasništva. Cilj je masovna privatizacija i ukidanje javnog sektora. Prema podacima Svjetske banke, nakon Markovićeve posjete Americi, likvidirano je 2 435 industrijskih preduzeća. Onda je došao rat, a prostor Jugoslavije rascjepkan je na male »tržišno orjentisane« ekonomije.

U knjizi "Pravo na pobunu. Uvod u anatomiju građanskog otpora" Igor Štiks i Srećko Horvat zaključuju:

Jasno je da su početkom 90-ih zapadni kreditori zadovoljno trljali ruke, "šok terapija" je uspjela, a vanjski dug Jugoslavije pažljivo je podijeljen među državama nasljednicama, koje su sada, htjele to ili ne, morale krenuti u "strukturalne prilagodbe", a neke su se, poput Hrvatske, toliko zadužile da su ubrzo nadmašile cjelokupni vanjski dug prezadužene socijalističke Jugoslavije. Raspad Jugoslavije otvorio je mogućnost da se u državama direktno pogođenim ratom konsolidiraju novi, često povezani, režimi kojima će šok rata i razaranja omogućiti da bez otpora učvrste nove oligarhije (s mnogim članovima iz stare okoštale oligarhije) i raspodijele među sobom ogromno društveno bogatstvo”.

JOŠ KOLIKO, VELIKI ŠTRUMFE?

O tome kako to radi MMF piše i politički filozof Peter Hallward, autor knjige Damming the Flood: Haiti, Aristide, and the Politics of Containment. Samo dva dana nakon razornog zemljotresa na Haitiju, MMF je dao sve od sebe da ionako siromašnu zemlju gurne dublje u dužničko ropstvo. MMF je razorenoj zemlji odobrio zajam – ne, ne donaciju – od 62 miliona funti. Haiti MMF-u već duguje 101 milion funti. MMF je za svoje dobročinstvo zahtijevao da vlada u zemlji koja vapi za pomoći poveća cijenu struje, zamrzne plate i obuzda inflaciju. Hallward zaključuje: “Kriza je iskorištena za sprovođenje neoliberalnih reformi u zemlji koja je već na koljenima. Ukupni dug Haitija iznosi 546 miliona funti. Samo 2003., Haiti je potrošio 35 miliona funti na ime servisiranja pozajmljenih 24 miliona – plaćajući više nego što su primili”.

Kao što se mora odbaciti ideja “za sve je kriv Zapad”, kojom svoju bezgrješnost u ratovima za raspad Jugoslavije brane tadašnje nacionalističke elite, tako se mora odbaciti i ideja da je Zapad dobrodušni civilizator, koji je sa tugom i zebnjom posmatrao naše divljačke sukobe, da bi se konačno umiješao i kultivisao nas, pripitomio i oplemenio, te na koncu proširio svoj Rajski vrt demokratije i kapitalizma i na naše gore i dolove. Očito je da, uprkos svemu, to nije samo po sebi razumljivo, pa stoga vrijedi napomenuti: MMF nije instrument Velikog drugog, koje će povesti računa o našoj sudbini (dok mi samo treba da se prepustimo i da ga štujemo). Ideja da negdje, u obećanoj zemlji, tamo daleko na krajnjem zapadu svijeta, postoji savršena demokratija i kapitalizam sa ljudskim likom, po uzoru na koji i mi imamo izgraditi svoje društvo i ekonomiju, nije samo bizarna, infantilna i urnebesna. Ona je i operativna. Političke i intelektualne elite, okružene kordonima ideološke policije sačinjene od NVO aktivista, djeluju, dejstvuju, kao da to stvarno postoji, kao da će neoliberalna utopija doista trajati još hiljadu godina. Gromoglasni uzvici “Hoćemo MMF”, koji ovih dana odzvanjaju crnogorskim brdima, dokaz su tome.

U toj bajci MMF je neka vrsta istočnjačkog učitelja koji, a da to nije čak ni paradoksalno, stiže sa zapada. On uči da je, prije nego pobijedimo opake neprijatelje tržišta i otvorenog društva, nužno pobijediti sebe. On uči harmoniji: da bismo se stopili, sjedinili sa bestjelesnim tržištem, najprije moramo savladati sopstvene inhibicije, koje se javljaju u obliku socijalno osjetljive države (što Crna Gora, i utoliko smo bliži neoliberalnoj utopiji, svakako nije). Moramo savladati nagone, čiji su glasni i zamorni agenti radnici i siromašni . Moramo prevladati sopstvene antagonizme, koji uzimaju spoljnu formu društvene borbe. Kada sve to prevaziđemo, kada nakon posljednjeg testa Veliki Učitelj napokon procijeni da smo spremni... Da, zaista: što onda?

U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa MMF-a i dužnika. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postaju umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada štrumfovi stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe? I put se nastavlja...

Stvar se može saopštiti i drugačije: MMF je nalik na onog dresera koji je rekao – “Baš kad sam psa naučio da ne jede, on je crkao”.

(zurnal.info)


BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Nacionalsocijalisti iz našeg sokaka Part 2. ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Tvorac zla kreiranog unutar SANU-a Dobrica Ćosić je nedavno ustvrdio da je premijer RS „pragmatičan političar sa životnom sviješću o opasnostima koje čekaju RS i ratničkom spremnošću da brani stečeno“

Dobrica Ćosić

Milorad Dodik, jedan od najvećih fanova Šabana Bajramovića, odlučio je da ponešto iz pjesama preminulog kralja narodne muzike prenese i u ovozemaljski život, u oba ovdašnja entiteta i dejtonsku Bosnu i Hercegovinu. „Skinula je feređu, nasmijala mi se...“, glasio je stih iz najpoznatije Šabanove pjesme. A Dodik, kako znamo, voli zapjevati. I tako, jednog je dana Laktašenku sinula genijalna ideja da u parlamentarnu proceduru po hitnom postupku uputi zakon o zabrani pokrivanja lica, nošenje feredža, nikaba, burki, svejedno je, samo ima da lice bude otkriveno i tačka. „Moramo pratiti trendove prisutne u zemljama Evropske unije i to će biti naš prvi korak ka Briselu“, izjavio je premijer RS. Za realizaciju ove naredbe biće zaduženi zastupnici SNSD-a u parlamentu Bosne i Hercegovine. Isti oni zastupnici koji su koliko jučer, po ko zna koji put, odbili da usvoje skupštinsku Deklaraciju o genocidu u Srebrenici koju već godinama bezuspješno predlaže SDP-ovac Denis Bećirović.

GENOCID NAD ARMENIMA I LOKALNI ZLOČIN U SREBRENICI

Iako negiraju genocid u Srebrenici, Dodik i SNSD su „u skladu sa evropskim načelima“ najavili parlamentarnu raspravu o genocidu koji je Turska počinila nad Armenima davne 1915. godine. Dugo se o ovom strašnom zločinu nerazumljivo ćutalo. Od genocida nad milion Armena prošlo je skoro sto godina. Polovinom osamdesedetih godina prošlog stoljeća pokolj je osudio i UN, Republika Turska genocid još uvijek ne priznaje. Veliki turski pisac Orhan Pamuk je 2005. skrenuo pažnju svjetske javnosti na ovaj strašni zločin. Nakon svega Pamuk je postao meta turskih ultradesničara a bio mu je ugrožen i goli život. Za razliku od duboko moralnih načela koje su genijalnog književnika „rukovodile“ u čitavoj priči oko genocida nad Armenima, za Dodika i njegovu političko-medijsku mašineriju ovaj događaj ne predstavlja ništa više od „dnevnopolitičkog toalet papira“. Sjetimo se samo ( a o tome se nedavno pisalo na ovim stranicama) notorne Dušanke Majkić i njenih teza o opasnostima turskog utjecaja u BiH i delegatski utemeljenim zebnjama od stvaranja islamske države na Balkanu!?

Milorad DodikANTIMUSLIMANSKI STANDARDI U LAKTAŠKOJ VERZIJI

No vratimo se „odnosu režima u Republici Srpskoj prema lokalnom zločinu u Srebrenici sa posebnim osvrtom na genocid nad Armenima i zabranu pokrivanja lica u BiH“. Navodna briga za primjenu evropskih standarda koju Dodik i njegovi podrepaši provode posljednjih sedmica bez sumnje za cilj ima skretanje pažnje sa stvarnih problema u ovoj zemlji a čiji su glavni generatori okupljeni upravo pod kišobranom SNSD-a. To je na posljednjoj sjednici državnog paralmenta ispravno primjetio i potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović nakon čega je, očekivano, postao meta napada raznih kalabića, markovićki, slavuja i ostalih živih SNSD-ovih živkovića. Pozivanje na genocid nad Armenima i EU standarde uz istovremeno ignoriranje istih tih načela u slučaju genocida u Srebrenici (Rezolucija Evropskog parlamenta od 15. januara 2009. godine) novo je laktaško poniženje za svih osam hiljada nevinih žrtava iz Srebrenice. Izborna je godina i Dodik je očigledno odlučio da ide do kraja. „Uostalom, kada pogledate udžbeničke definicije genocida jasno je da je u srebreničkim događajima teško naći sve elemente koje ta kvalifikacija podrazumijeva. Nije bilo namjere da stradaju niti su stradala ni djeca, ni žene, ni starci. O onoj drugoj populaciji istina tek treba da se utvrdi jer mnogo šta je nasilno nametnuto. Zbog toga ćemo uskoro povući svoju saglasnost na spisak nastradalih Srebreničana i naložiti sveobuhvatna istraživanja cijele priče da se vide stvarne posljedice. Nećemo dozvoliti nasilno nametanje istine, zloupotrebu zločina kako je to svojevremeno uradio visoki predstavnik Paddy Ashdown“. Citirani dio najsvježijeg Dodikovog divljanja po Srebrenici preuzet je iz NIN-a. Inače, premijer Republike Srpske svaki put kada želi biti veći Srbin od Dobrice Ćosića (koji ga je nedavno svečano promovirao u novog srpskog lidera s ove strane Drine) to uradi nastupima u medijima sa sjedištem u Beogradu. Tako je bilo i ovoga puta, i toga će biti još i više u predizbornim danima.

NACIONALSOCIJALISTI, NEGO ŠTA!

Bez obzira na sve eventualne posljedice koje bi mogle da uslijede već sada je jasno da lider SNSD-a kao i cjelokupno rukovodstvo te političke stranke pokazuju ozbiljne znakove temeljite mržnje prema svemu što je bošnjačko, da ne kažemo da se radi o jednoj sistemskoj antimuslimanskoj histeriji koja bi se tek mogla mjeriti sa razinom kriminala koji je taj režim počinio u posljednje tri godine. Otvorena mržnja prema Bošnjacima u politici, u medijima, javnom životu, negiranje srebreničkog genocida, i, na koncu, insistiranje na zakonskoj zabrani nošenja nikaba i predizbornoj osudi turskog genocida nad Armenima, teme su za ozbiljno razmatranje. Nisam siguran da li se može sa sigurnošću reći da je Dodik posljednji nacionalsocijalista u Evropi 21. stoljeća, ali da već duži period ne kontrolira vlastiti jezik, e u to nikakve sumnje nema. Uostalom, i tvorac zla kreiranog unutar SANU-a Dobrica Ćosić je nedavno ustvrdio da je premijer RS „pragmatičan političar sa životnom sviješću o opasnostima koje čekaju RS i ratničkom spremnošću da brani stečeno“. Zvuči li ovo kao one ratne trube u koje su Ćosić i njegovi akademici puhali prije dvadesetak godina nakon čega je pod bosanskohercegovačkom zemljom završilo više od sto hiljada ljudi? Meni sve opasno vuče na taj zvuk.


ANDREJ NIKOLAIDIS: Jalijaši gordo gaze

Siledžije više ne patroliraju dobrinjskim asfaltom praćeni svojim musavim baby-jalijašima, nego gordo gaze prostorom takozvanog javnog mnenja, praćeni svojim novinarima, među kojima ima i snajperista, i diverzanata, i komandosa, čak i ninđi

Zvao se Sejdić. Ili nije. U svakom slučaju, tako smo ga mi zvali. Neko bi viknuo njegovo ime i to je značilo: kraj. Ako se igrao fudbal, meč je bio prekinut: mudri su se sklanjali u haustore, hrabri bi ostali na livadi i čekali da ih Sejdić išamara. Ako se stajalo u redu za hamburgere, odustajalo se od doručka na velikom odmoru. Kad-tad, Sejdić bi te ipak stigao. Zaskočio bi te negdje na putu od kuće do škole, oteo ti pare i ponizio te, jer on nije bio tek romski jalijaš, nego i sadista.

Bio je kao Katrina. Kao cunami. Bio je prirodna nepogoda na koju se moglo odgovoriti jedino evakuacijom. Sejdić je vladao Dobrinjom. Bio je sve, po do it yourself principu: i okrutni car i crne trojke koje su vršile odmazdu nad neposlušnima.

Djeca nemaju razumijevanja za potlačene sa margina društva. Ljevičarska sućut se razvije tek docnije, kada život pomazi nas a pregazi sejdiće. Kada mi postanemo profesori, novinari i advokati, a sejdići postanu alkoholičari koji skupljaju boce i karton i čija mladunčad po ulicama zaskaču negu drugu djecu očeva iz srednje klase. Dok znojav i zadihan, u zadnji tren, praćen letećim kamenjem i Sejdićevim psovkama utrčavaš u sigurnost svog haustora, ne misliš o osveti potlačenih.

Jedna je žena, bjelkinja, zapucala u Vašington, na Obaminu predsjedničku inauguraciju. Naletjela je na grupu građana Afro-američkoga porijekla. Silovali su je. Žena je kasnije novinarima izjavila da silovateljima ništa ne zamjera: oni su vjekovima bili zlostavljani od strane društva kojim dominiraju bijeli rasisti. Njih je društvo natjeralo na nasilje: oni su žrtve nejednakosti i rasnih predrasuda. Na neki način, činjenicom da pripada rasi bivših bijelih zlostavljača, ona je to silovanje zaslužila. Ona ne osjeća bijes, nego sućut sa svojim silovateljima.

Ta je žena mnogo bolji čovjek od mene. Pitanje mjere filozofsko je pitanje. Meni se čini kako ne treba pretjerivati sa razumijevanjem za druge ljude. Nemoj drugome oprostiti ništa što sebi ne bi oprostio. Svi smo i žrtve i dželati – zato je svijet tako neugodno mjesto. Svi smo mnogo puta povrijeđeni, i to ne može biti nikakva isprika za to što smo povrijedili druge.

Iz sopstvenog iskustva, čini mi se da stvari stoje ovako: da bi se čovjek borio za prava potlačenih, mora ili pripadati potlačenima, ili sa njima imati što manje kontakta. Jer je tužna istina: čim dobro upoznamo ono za što se borimo, ne pada nam više na pamet boriti se za to. Jesmo li sigurni da za Marxa i Engelsa proleteri nisu bili apstraktni subjekti-žrtve, kao što su to za današnje liberale gladna afrička djeca, ,ali Azijati u pogonima velikih zapadnih kompanija ili oboljeli od AIDS-a u Nigeriji?

Malo bulinga u djetinjstvu nikome nije naudilo. Tako je to kod muškaraca: ko u djetinjstvu nije bio žrtva bulinga, ima dobre šanse da će do tridesetpete ili završiti u zatvoru ili porodičnu kuću pretvoriti u zatvor u kojem je on upravnik, onaj koji zlostavlja sopstvenu porodicu, žrtvu tragične činjenice da skota neko, bilo ko, još nije ubio.

Samo sam jednom vidio da se neko suprotstavio Sejdiću. Igrali smo fudbal, Sejdić je stigao i zahtijevao da mu predamo loptu. Dječak koji je bio vlasnik lopte se pobunio. Tuča je trajala kratko. Nije bilo pobjednika. Nismo se poveli dječakovim svijetlim primjerom. Sejdićev autoritet nije bio oslabljen. Naš kukavičluk ostao je jednako čvrst kao i ranije. Nešto sam ipak naučio: da je hrabrost rijetka i da nam individualni akti hrabrosti drugih malo znače. Uopšte nije kao u filmovima: za jednim pobunjenikom neće poći drugi. Danas čak ne znam ni kako se dječak o kojem pišem zvao, dok Sejdićevo ime nikada neću zaboraviti. To, moguće, govori ponešto o svijetu i svakako govori tako mnogo o meni.

Priču o njemu ispričao sam vam zato što mi je Sejdić prva asocijacija na naše današnje medije. Prosto: čitam novine i mislim na Sejdića. Jer čovjek bi mnogao pomisliti da iza velike priče o uzvišenim principima, demokratskim standardima, antikorupcijskim inicijativama, istraživačkom novinarstvu i korektivnoj ulozi medija u našim društvima, stoje sejdići. Koji više ne patroliraju dobrinjskim asfaltom praćeni svojim musavim baby-jalijašima, nego gordo gaze prostorom takozvanog javnog mnenja, praćeni svojim novinarima, među kojima ima i snajperista, i diverzanata, i komandosa, čak i ninđi – čitava je to menažerija onih koji su, na mig vlasnika, spremni u ime demokratskih principa napasti sve one koji su smetnja društvenom dobru, a tek onda, uzgred budi rečeno, i interesima vlasnika. Kao nagradu za uspjeh u odbrani slobode govora i demokratije, dozvoljeno im je da, sa vremena na vrijeme, za svoj merak, pljunu nekoga ko njih lično nervira.

Za godinu, dvije ili pet, sve će naše političke stranke imati gotovo u dlaku iste političke programe. Sve će takozvane javne ličnosti govoriti iste stvari, jer će naučiti da majstorski vladaju politički korektnim govorom. Sve će novine biti iste, samo što će jedne pisati o korupcijskim skandalima vezanim za drugu političko-finansijsko-medijsku grupaciju, dok će one druge objavljivati tekstove o korupciji u njihovim redovima. Biće to stabilne demokratije. Nije da se žalim: ovim tekstom sam samo želio da, boraćosićevski rečeno, naglasim važnu ulogu sejdića u svjetskoj demokratiji.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Nacionalsocijalisti iz našeg sokaka ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić

I to se, konačno, dogodilo. Srbijanska skupština usvojila je posebnu Deklaraciju o zločinu u Srebrenici iz jula 1995. Za usvajanje Deklaracije je glasalo 127 zastupnika u parlamentu Srbije okupljenih oko vladajuće koalicije na čelu sa Demokratskom strankom Borisa Tadića. Protiv su bili radikali, naprednjaci i ostala nacionalizmom zadojena Srbija koja još uvijek sanja o granicama Karlovac-Karlobag-Virovitica. Iako se u tekstu Deklaracije pominje zločin u Srebrenici, izvinjene žrtvama, kao i presuda Međunarodnog suda pravde, zvanični Beograd nije imao snage ni hrabrosti da u njen sadržaj uvrsti i ključni zaključak iz presude suda na koji se poziva-riječ genocid, dakle. „Previše smo ćutali o Ratku Mladiću, krili ga godinama, potom ga godinama neuspešno tražili, a danas nemamo snage da kažemo zašto je optužen. Treba reći istinu da je kao komandant Vojske RS preuzeo od UN-a enklavu Srebrenica, zaštićenu zonu, garantovao je poštivanje Ženevske konvencije, a potom razdvojio muškarce od žena i sedam dana sistematski ubijao muškarce i dečake, a zatim ih sahranio u primarne grobnice, zatim prekopavao i mešao kosti“. Autor ove izjave, lider LDP-a Čedomir Jovanović sigurno nije jedini ali jeste najeksponiraniji zagovornik neke bolje, evropske Srbije, zemlje koja će u budućnosti biti u stanju da se do kraja obračuna sa vlastitom prošlošću. Ipak, čekajući na Jovanovićevu Srbiju kojoj se u ovom trenutku tek naziru sjenke, moramo priznati da i ovakva Deklaracija o Srebrenici predstavlja veliki korak naših komšija na putu ka porodici demokratskih evropskih država. Nakon što je prošle godine Evropski parlament usvojio Rezoluciju o srebreničkom genocidu (na osnovu koje su isto učinili i parlamenti država nastalih na ruševinama bivše Jugoslavije) bivša UN-ova enklava i njenih osam hiljada nevinih žrtava su i formalno postali neizostavni dio evropske i svjetske povijesti, neizbrisiva mrlja na savjesti čovječanstva pretočena i u administrativnu formu. Za razliku od civiliziranog svijeta, mračni dio političke Srbije skupštinsku osudu zločina u Srebrenici proglašava „izdajom srpstva“, „poniženjem za celokupan srpski narod“, „generatorom mržnje“...

FAŠIZAM IZ BANJE LUKE

Paradoksalno, nakon što je država u kojoj je genocid počinjen u ljeto 95., Bosna i Hercegovina dakle, ostala jedina zemlja u Evropi bez zvaničnog, državnički odgovornog sjećanja na Srebrenicu, političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić. „Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događajha iz neposredne prošlosti... Neshavtljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida u Jasenovcu nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinio NDH ni u Skupštini Hrvatske ni u Skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu“, rekao je Nikolićev politički sljedbenik Milorad Dodik. Na sličan način po komandi diktatora iz Laktaša nastupili su i njegovi podrepaši od Rajka Kuzmanovića, Rajka Vasića pa sve do navodno tolerantnog i umivenog nacionalsocijaliste Igora Radojičića. Ništa bolja nije ni „republičkosrpska“ opozicija koja čak i na srebreničkom genocidu pokušava animirati javnost u ovom bh. entitetu dokazujući joj da su „veći četnici i od samog laktaškog vožda“.

NA DEMONSTRACIJE SA TOMOM GROBAROM

Posljednja sramota, jad i bijeda politike stranaka sa sjedištem u Banjoj Luci još jednom nam dokazuje da je Bosna i Hercegovina u ovom trenutku zemlja sa samog evropskog mulja. Zemlja bez ikakve realne perspektive i nade. Zemlja iz koje se sa još neotkrivenih masovnih grobnica u kojim su skončali srebrenički Bošnjaci pljuje po srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću i njegovoj vladajućoj koaliciji mitomanskim prizivanjem „novih Brankovića i kosovskog boja“. Dakle, „izvođači radova“ srebreničkog pokolja, najstrašnijeg zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, petnaest godina nakon svega još uvijek uživaju plebiscitarnu podršku banjalučkog političkog establišmenta. Zato bi bilo politički korektno da se već narednog 11. marta, na petu godišnjicu smrti Slobodana Miloševića i dan uoči obilježavanja osme godišnjice svirepog ubistva Zorana Đinđića, Dodik, Kuzmanović, Radojičić, dva Mladena, Ivanić i Bosić..., na Bulevaru nekadašnjeg srbijanskog premijera u Beogradu pridruže već tradicionalnim demonstracijama srpskih fašista u znak podrške svim srpskim ratnim zločinima od Vukovara do Srebrenice. Zašto bi, uostalom, Toma grobar bio veća srbenda od laktaškog političkog grmalja? Nacionalsocijalista Dodik to u svakom slučaju nije zaslužio.

 

 

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Oslo i oslobođenje

 

U Oslu smo se uvjerili u iskrenost javnih obećanja naših ljudi kako će na ovim izborima, bez obzira na sve administrativne prepreke i katakombe, glasati za smjenu ove kriminalizirane, nekompetentne, korumpirane vlasti

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Legenda kaže da je U Brezi sedamdesetih godina prošlog stoljeća živio čovjek koji je čitav svoj radni vijek proveo vozeći autobus na lokalnoj liniji Breza-Zenica. Svakog dana (osim nedjelje), više od dvadeset godina, on je prevozio ljude iz malog u veliki grad (i obratno brale). I nikad nije napravio ni namjanji udes, sudar, ne daj bože, nesreću neku. Kao nagradu za njegov dvodecenijski angažman, u lijepom socijalističkom maniru, direktori su ga jednog dana odredili da poveze neklimatizirani autobus marke Ikarus na njegovu prvu vožnju od Zenice do Beča... Na tom putu bilo je svega, ali to za ovu priču nije ni važno. Uglavnom, kada se naš šofer vratio kući pitaju ga komšije kako prođe i kakav je taj Beč? „Prošlo je dobro, Beč je dobar ali je malo zabačen.“, odgovorio im je umorno, otpio šljivu i otišao u legendu...

OPTIMIZAM IZ OSLA

Nedavno sam na dva dana odletio u Oslo. Dobar grad, lijep, sređen, skup do bola. I malo zabačen. Razlog odlaska u Norvešku (u zemlju u koju se ne stiže „onako usput“) bila je javna tribina na kojoj se Bosancima i Hercegovcima koji žive na krajnjem sjeveru Evrope željelo ukazati na važnost ovogodišnjih bh. izbora. Organizator tribine bilo je Udruženje „Stećak“, skupina naših mladih, sposobnih ljudi koji rade sjajan posao na promociji bosanskohercegovačkih vrijednosti a čiji rad finansira Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške. Sala puna, više od dvije stotine duša. Puno pitanja, dilema, brige za sudbinu Bosne i Hercegovine. Na kraju sam zaključio da je našim državljanima u (pre)dalekoj Skandinaviji više stalo do Bosne i Hercegovine nego nama koji u njoj, eto, živimo. To je dobronamjeran svijet, ljudi razapeti između dinamičnog norveškog života i zapadnjačkih poslovnih obaveza s jedne, te rodnog kraja i familije koju izdržavaju u domovini s druge strane. I većina prisutnih na tribini (barem njih 95 posto) smatra da se aktulenu vlast u našoj zemlji ove godine mora smijeniti. Za to je, donekle, zaslužna i bh. ambasadorica u Norveškoj koja je tribinu „zbog ranije preuzetih obaveza“ vrlo brzo napustila. Tako su naši ljudi u ovoj zemlji ostali uskraćeni za njene odgovore na konkretna pitanja o komplikovanim procedurama glasanja i ulozi bh. ambasade u čitavoj priči. Prognanik iz Stoca je ustao i smireno rekao: „Ovo je prvi put da nas se ovoliko skupilo na jednom mjestu a da se ne radi o koncertu Dare Bubamare ili nekog sličnog turbo-folk umjetnika. Ali to nije bio dovoljan razlog ambasadorici da ostane s nama do kraja. Prvi put je vidimo uživo, a njen odlazak nam pokazuje i odnos naše vlasti prema nama. Zato takvu vlast moramo skloniti.“

Nakon tribine smo se detaljnije raspitivali o tome koliko zapravo država BiH i njene institucije vode računa o našim državljanima na sjeveru Evrope. Rezultat tih razgovora je poražavajući-samo rijetki bh. političari su u proteklih desetak godina navraćali u Oslo i to isključivo pred izbore kada istresu gomilu fraza, mržnje i navodne brige za BiH a potom razgule svako svojim putem do naredne predizborne kampanje. Zato se i broj norveških Bosanaca i Hercegovaca koji su izlazili na bh. izbore računao na prste jedne ruke.

NORVEŠKA NIJE TENISKA NACIJA, TAMO NEMA REKETA

Ipak, ima nade. U Oslu smo se uvjerili u iskrenost javnih obećanja naših ljudi kako će na ovim izborima, bez obzira na sve administrativne prepreke i katakombe, glasati za smjenu ove kriminalizirane, nekompetentne, korumpirane vlasti. SDP je stranka o kojoj se u Oslu najviše govorilo kao jedinoj realnoj alternativi lošem životu. Iako su naši ljudi u Norveškoj izuzetno dobro informirani zanimljivo je da niko, ali baš niko, nije pomenuo medijske afere kreirane u kabinetima policajaca kojim je SDA davala punu podršku (Sulejman Tihić u Dnevniku D FTV- Miletić je bio naš kandidat a naši u Nezavisnom odboru su mu dali maksimalan broj bodova...) i tužitelja koji su unapređenje u Tužiteljstvu BiH platili montiranjem „afere ASA reket“. Sa sjevera Evrope je počelo otopljavanje bosanskohercegovačke sante leda. Baš onako kao što je nakon tribine norvešku hladnoću, umjesto čuvene Dare Bubamare, rastjerao najbolji bend u Jugoistočnoj Evropi (a i šire, što bi rekao čika Živko Radišić) Dubioza kolektiv. Karte su bile rasprodane pet dana prije koncerta. Zasluženo.

 

 

SAMIR ŠESTAN: Počasni sugrađanin reisa Cerića, Cace i Fahrudina Radončića Ako Beograd nisu Petar Luković i E-novine, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Žene u crnom, Čedomir Jovanović i LDP, Marčelo..., zašto bi Sarajevo bilo posmatrano kao zbir onog najboljeg u njemu, uz istovremeno ignorisanje najgoreg?

Šta sve i koga sve čovjek zavoli, ponekad mi se čini da je časnije mrziti“, kaže, ako me sjećanje dobro služi, glavni negativac romana „Bio jednom jedan čovjek“ Vladimira Jovičića.

DOŠLO JE PROLJEĆE

Svakom normalnom septička jama u kojoj je prinuđen živjeti najviše smrdi. Samo balkanskim klerofašistima i njihovim zombiziranim sljedbenicima njihove fekalije, kojima svakodnevno pune tragikomičnim granicama omeđeni prostor, po kome neumorno već desetljećima seru i život pretvaraju u neprolazeću noćnu moru, mirišu na ljubičice, a uvijek im smrdi samo iz komšijinog dvorišta.

Bosanskohercegovačko korištenje oreola žrtve i još neprevaziđeni običaj da se kanalizacione cijevi iz susjedstva povremeno preusmjere u naše drvorište, izaziva kod pojedinaca, u susjedstvu, koji se bave smradom vlastitog okruženja, detektujući njegove uzročnike, sažaljenje i simpatije, koje su često krajnje neobjektivni. I koji su, u osnovi, usko vezani za zgađenost tih pojedinaca kolektivnim beščaćem, i saučesništvom u zločinu, vlastitih sredina. Uz svjesno odbijanje, kritičnosti prema kolektivitetu koji je označen kao žrtva.

Tako i dolazi do perverznih situacija da se borci protiv smrada u susjedstvu, kod nas druže, ili su tek neuobičajeno pristojni prema njima, sa smradom s kakvim u svojim sredinama ne bi nikad rječi progovorili, osim ako se ne radi o seriji sočnih psovki. Da gostuju u televizijskim emisijama jedva prikrivenih nacionalističkih populista, da daju intervjue ovdašnjim reketaškim, huškačkim, nacionalističkim, ksenofobnim i zločinačkim medijima, da... primaju nagrade od vlasti i postaju počasni građani gradova koji se nekom časnošću baš i ne mogu pohvaliti.

Pogled izvana i iznutra su različiti. Dok je npr. gostovanje medijskih gerilaca iz susjedstva kod ovdašnjih etabliranih medijskih protuha i prostitutki, za njih oblik subverzivne djelatnost i poruka za njihove lokalne sredine, ovdje ono biva zloupotrebljeno od strane pandana njihovih tamošnjih neprijateja. I stvara svojevrsnu konfuziju u ovdašnjoj javnosti. I razne perverzne situacije. Kao što je ono poratno opšte bošnjačko-nacionalističko oduševljenje Feralom, odnosno njegovim guženjem Tuđmana, od istih onih koji će u sljedećem trenutku učestvovati u zabranjivanju, hapšenju, otimačini, nametanju posebnih poreza, onemogućavanju distribucije, sudskim procesima, javnom uništavanju, prijetnjama linčom, kad su u svojoj sredini dobili satiru na račun svog vođe i njih samih.

A MOŽEL' SULEJMAN TIHIĆ MONICU BELLUCCI PROGLASITI SVOJOM POČASNOM ŽENOM?

Petar Luković, jedan od najznačajnijih i najuticajnijih novinara južnoslovenskih prostora (a i najhrabrijih – što je u ratnotranzicijskim vremenima poseban i rijedak kvalitet, koji cehovske i druge pičke rado minoriziraju, negiraju, ili čak, obrćući teze, upotrebljavaju kao uvredu), jedan od onih fascinantnih balkanskih izuzetaka od pravila (u koje, naravno, spadaju i Feralovci), napotkupljivi, do brutalnosti oštri kritičar prije svega srpskog fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima, trebao bi, uskoro, da dobije priznanje „Počasni građanin grada Sarajeva“.

Nažalost, ne radi se o nagradi poput one koju je ovih dana, na zaprepašćenje u materijalizam i konzumerizam ogrezle većine, odbio 44-ogodišnji ruski matematičar, rekavši da ga ne zanimaju novac i slava (a i djelić od sume koju je gradska uprava spičkala na propalu televiziju Lukoviću bi dobro došao u aktuelnoj finansijskoj agoniji E-novina). Ne, radi se o nagradi čija je suština u moralnoj i emocionalnoj dimenziji. U čemu se, zapravo, pojavljuje problem.

Svako, očito, o sebi misli najbolje. Jedino je tako moguće objasniti aroganciju onog ko takvu nagradu dodjeljuje. A koja je uvijek na korak od groteske, nalik onoj proglašavanjem Vladimira Putina počasnim građaninom Svilajnca, Ljubovije, Šida, Rume, Mladenovca i Loznice (da dalje ne nabrajamo srbijanske vukojebine).

Ko je ili što je, naime, Sarajevo (ili BiH), da nekoga proglašava svojim počasnim građaninom? Da bi to, naime, imalo smisla, taj grad (ili država) mora biti nešto u čemu bi neko zaista želio živjeti, biti njegov građanin. A da se, pritom, ne radi o aktu sažaljenja. Ili neupućenosti, koja, nesrećnog laureata, već u sljedećem trenutku, može skupo da košta.

MI SMO PALI S MARSA. A BILLBOARDI SU TU 'NAKO.

Simboličko projeciranje individualnih kvaliteta na kolektivitet, uvijek daje zanimljive rezultate. Pa smo tako, „mi“, ljudi, sletili na Mjesec, trčimo 100m ispod 10 sekundi, osvojili smo svjetsko prvenstvo, dobili Oskara, pametni smo, sposobni smo, jaki smo, hrabri, moralni, plemeniti, humani, itd. itsl. iako se radi o sposobnostima, dostignućima ili osobinama tek nekolicine likova ili zanemarive manjine, naspram milijardi nas ostalih, koji za 10 sekundi možemo samo, pritiskom na dugme dajinskog upravljača, promijeniti par tv kanala, sletimo, povremeno, samo s Marsa (a i to samo zahvaljujući činjenici da je i pad let), a konformizam, kukavičluk i želja da komšiji crkne krava nas proždiru.

I tako kolektivitet, sam za sebe i potrebe reklame, postaje zbir najboljih osobina svojih pojedinaca, koji su, uglavnom, tek izuzeci od pravila. Dok masovne (ili bar brojčano nezanemarive) izlive negativnosti i zla, uredno mete pod tepih.

Sarajevo u tome nije izuzetak. Ono je, kao i čitava BiH, onakvo kakvo postoji u emocionalnim projekcijama plemenitih, blagonaklonih, moralnih pojedinaca iz vanjskog svijeta, tek potemkinovska iluzija. Fasada iza koje stoji samo još jedna septička jama.

Marko Vešović, Ivan Lovrenović, Aleksandar Hemon, Danis Tanović, Miljenko Jergović, Enver Kazaz, Alma Lazarevska, Rešid Hafizović, Fra Ivo Marković, Bakir Hadžiomerović, Jovan Divjak, Senad Hadžimusić, Gojko Berić, Slaviša Šućur, Enes Karić, 2 Senada, Dario, Vildana i Eldin, Edin Zubčević, Dino Mustafić, Ivica Osim, Damir Imamović, Ferida Duraković, Dubioza Kolektiv... i njima slični, o čiji se ugled Sarajevo pokušava ogrebati, na žalost, su samo raskošni billboardi pored puta, koji zaklanjaju pogled na dženazu Mušana Topalovića Cace, na vehabijski fašistički linč posjetilaca Queer festivala, na agresivnu islamizaciju, kolektivno zapišavanje teritorija i svjesno ubijanje multikulturnog duha grada, na medijske zločine vlasnika „bolje budućnosti“, na pljačku stoljeća, na besramnu, u kriminal ogrezlu, štetočinsku političku elitu, na sofisticirano etničko nasilje u miru, na stalno ugrožavanje medijskih sloboda, na ludake koji sanjaju teokratsku diktaturu i sekularizam proglašavaju zločinom, na... svjetinu koja ćuti i trpi.

Pero LukovićTELEFONSKI IMENIK PROTIV POLJSKE KONJICE

Ako Beograd nisu Petar Luković i E-novine, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Žene u crnom, Čedomir Jovanović i LDP, Marčelo..., zašto bi Sarajevo bilo posmatrano kao zbir onog najboljeg u njemu, uz istovremeno ignorisanje najgoreg?

Uostalom, krajnje je nepošteno, dobre, blagonaklone ljude, bez prethodnog upozorenja šta to, ustvari, znači, dovoditi u takvu situaciju. Da im pod nagradom prodate mogućnost da postanu (počasni) sugrađani reisa Cerića, Fahrudina Radončića, Džemaludina Latića, Amile Alikadić, Fadila Mandala, Sanje Vlaisavljević, Arzije Mahmutović, Bakira Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Ejupa Ganića, rahmetlija Mušana Topalovića i komšije mu na Kovačima..., i svog onog klerofašističkog i pljačkaškog smeća, da im ne redam imena, jer bi mi se tekst mogao pretvoriti u redukovani telefonski imenik Sarajeva.

Ovdje se radi o krajnje pogrešnom pristupu. Nije Sarajevo to koje, s arogancijom nekog ko je moralno superioran, može dodjeljivati(!) takve nagrade. Ono treba ponizno zamoliti(!) Petra Lukovića i Francisa Bueba (i sve druge, koje bude željelo) da budu njegovi počasni građani. Da oni njega nagrade, učinivši ga svojim počasnim gradom. I pritom, još, da im se izvine što u stvarnosti nije ni blizu onoliko dobro koliko je, očito, u srcima tih ljudi.

I još nešto – ne mogu grad i država, koji vlastite građane, moralne gromade i ikone intelektualnog otpora agresiji i „uvoznom“ fašizmu, izlaže linču domicilnih fašista ili ih od tog linča ne brani, nikog a pogotovo borce protiv fašizma u drugim sredinama, proglašavati svojim počasnim građanima. To je naprosto licemjerno.

Grad koji se odriče Marka Vešovića (a odriče se, čim dozvoljava da ga fašisti, nekažnjeno, maltretiraju usred Parlamenta), ne zaslužuje da mu Petar Luković bude počasni građanin. Pogotovo što upravo Marko pokazuje kakva bi sudbina mogla zadesiti počasnog građanina Sarajeva Petra, ako mu nekad padne na pamet, da se, s oštrinom s kojom se obračunava sa onim „tamo daleko“ fašistima, osvrne i na svoje nove sugrađane.

P.S. ili PATETIKA ZA KRAJ

A što se tiče nagrade... Najveću nagradu koju je mogao dobiti od građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine - onog boljeg dijela, kome ovaj autor, nažalost, ne zna obim - Petar Luković je već dobio. Ona je - hajde da budemo patetični do kraja i ovaj tekst pretvorimo u prijevremeni In memoriam - u srcima ljudi, u kojima je Luković, godinama, održavao nadu u Čovjeka. Zvanične, institucionalne nagrade, u tom kontekstu, ne znače apsolutno ništa.

A to, da li je ovo nagrada jednog plemena pojedincu koji jebe majku fašistima u drugom, neprijateljskom, plemenu ili se radi o sofisticiranoj poruci građanske manjine klerofašističkoj većini na domaćem terenu (što je idealistički pogled na cijelu stvar) ostaje da vidimo (Nada umire posljednja, kažu).

ANDREJ NIKOLAIDIS: Medo nije Sejdo Predlažem sljedeće: budući da Mandićeva izjava kod građana izaziva velik broj nekorisnih nejasnoća, najbolje je tu izjavu ne objaviti i ignorisati, ponašati se kao da se nije desila
Nebojša Medojević

Postoje najave da će crnogorska opozicija na predstojeće lokalne izbore izaći sa sloganom „Vrijeme je za pravdu“. Slogan je očito inspirisan pjesmom Kojine Discipline kičme koja kaže: „Vreme je za pravdu, vreme je za istinu, ah, ah, kakva sreća, Disciplina biće veća“.

To je zreo odgovor na Đukanovićevu kampanju, koja je već dvadeset godina ista, a zasnovana je na drugoj Kojinoj pjesmi: „Niko kao ja“, od Šarla akrobate.

U predizbornoj kampanji za crnogorske lokalne izbore učestvuju i mediji iz Srbije. Koje, kako tvrdi tvrdi srpski opozicionar Petar Luković, budnim okom nadgledaju Krstić i Šaper, bivši članovi Idola. U pitanju su, dakle, autentični r'n'r izbori koji prolaze u znaku beogradskog Novog talasa.

WE SHALL SEE

Sa trideset godina zakašnjenja beogradski Novi talas je zapljusnuo obale Crne Gore. Hoće li to biti cunami koji će odnijeti Đukanovića, ili će on nakon izbora odgovoriti zagrebačkim Novim valom, pa na svečanosti u zgradi Crnogorskog narodnog pozorišta otpjevati pobjednički refren Prljavog kazališta: „ja sam stvarno sretno dijete“... we shall see.

U međuvremenu, u zemlji Crnih planina... Događaji se smjenjuju brzinom koja nas treba spriječiti da ih zapamtimo. U metežu brižljivo selektovanih informacija kojima nas zatrpavaju, a koje za cilj nemaju informisanost, nego amneziju i konfuziju, čovjek jedva da dolazi do daha.

Ali ipak, probajmo se prisjetiti.

Najprije su nam objasnili da će opozicija potpisati istorijski sporazum, kojim će garantovati da nakon njihove eventualne pobjede neće tražiti novi referendum o državnom statusu. Nakon toga, pojašnjeno nam je, niko nema razloga da ne glasa za opoziciju, a svi oni koji drže kako bi opozicija vlast iskoristila da ili organizuje referendum o pripajanju Srbiji ili da državu pretvori u satelit Srbije, neku vrstu primorske Republike Srpske – primitivne su hulje, lažu i saradnici su mafije.

Sve je to saopštavano povišenim tonom pravednika i opremano velikim, masnim naslovima. Onda je opozicija potpisala famozni sporazum. Ali u tom sporazumu nije saopštila ono što je najavljeno. Onda su zaboravili da to objave i opreme velikim, masnim naslovom. Umjesto toga, ponovo su nas pozvali da povjerujemo da opozicija misli ono što nije potpisala, a ne misli ono što je potpisala.

Onda je Nebojša Medojević gostovao na B92. Beogradski mediji teško mijenjaju navike. Uprkos tome što je Medojević izvorni suverenista, nepokolebljiv borac za ne tek suverenu, nego suverenu i pravednu Crnu Goru, uprkos tome što je jasno da bi, ako bi sutra došao na vlast, Medojević bio prvi koji bi se suprotstavio svakom pokušaju Beograda da se miješa u unutrašnje stvari zemlje kojom bi on upravljao, uprkos svemu tome, mediji u Beogradu tretiraju ga kao crnogorsku verziju Sejda Bajramovića: Sejdo je bio „pošteni Albanac“, dok je Medo „pošteni Crnogorac“. Time Medojeviću prave ogromnu političku štetu u samoj Crnoj Gori. Tim prije što svakome mora biti jasno da Medo nije Sejdo.

Onda su praksu proizvodnje štete Medojeviću, a time i direktne pomoći Đukanoviću, mediji u Srbiji podigli su na viši nivo. Jugoslav Ćosić, as televizije B92, koju mnogi u Srbiji smatraju lijevom medijskom pesnicom Tadićevog režima (desnica ruka je, naravno, RTS), pozvao je Medojevića u goste a onda na njega napujdao Caneta Subotića. Na B92, Medojević je pao od prijateljske vatre. A to boli..., kako bi rekao Svetozar Marović.

Medojević je, poučen bolnim iskustvom, prozreo kvarnu igru srpskih medija, koje je čista srca i najboljih namjera smatrao za prijatelje, i poručio televiziji B92 da služi interesima kriminalaca.

Onda je Blic, još jedan medij blizak Tadiću, saopštio da su Šarić i Subotić u Ženevi. Time se i Blic pridružio hajci na Medojevića, koji tvrdi da se ta dvojka nalazi na Žabljaku.

NEKO MORA TO DA SPREČI

Strahoviti udar srpskih medija na crnogorsku opoziciju nastavljen je na televiziji Košava, gdje su, upotrebom najmodernijih metoda psihičke torture, četničkog vojvodu Andriju Mandića prisilili da izjavi ono što nikada nije pomislio: da će, kada on dođe na vlast, u Crnoj Gori umjesto sadašnjih trideset, biti više od pedeset posto Srba.

Ups, što je sad ovo, mogli bi pomisliti građani. Eh, nije li Mandić time nedvosmisleno obznanio namjere opozicije: da se bavi inžinjeringom identiteta građana Crne Gore, mogao bi neko pitati. Ah, mogli bi još pomisliti, ali zar nam mediji nisu javili da je dogovoreno da identitetske podjele ostavimo po strani, zar nije rečeno da se pričom o identitetu samo skreće pažnja sa kriminala? Hm, rezultat borbe protiv korupcije biće povećanje broja Srba u Crnoj Gori – znači li to da su građani u korumpiranom stanju Crnogorci, dok su isti građani, kada se raskorumpiraju – Srbi, mogao bi se neko pitati. Ali čekajte, moglo bi odnekud stići pitanje, nije li Mandić upravo objasnio da identitetski konflikt u Crnoj Gori traje punom žestinom, i da on želi vlast da bi ga rješavao u za svoj cilj daleko povoljnijim uslovima?

Kvarna antiopoziciona igra srpskih medija zahtijeva zreo odgovor crnogorskih opinionmakera. Predlažem sljedeće: budući da Mandićeva izjava kod građana izaziva velik broj nekorisnih nejasnoća, najbolje je tu izjavu ne objaviti i ignorisati, ponašati se kao da se nije desila. Jer, kao što svi znamo, ukoliko činjenice ne odgovaraju našoj teoriji, utoliko gore za činjenice.

U suprotnom, opozicija bi mogla izgubiti još jedne izbore. A kako bi rekao pozni Koja: neko mora to da spreči...

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Nismo svi isti!

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Sve ono što izgovori ( i ostane živ!) Rajko Vasić na volej dočeka Dušanka Majkić, što promakne Majkićki, podeblja Drago Kalabić a zakucava Slavko Jovičić Slavuj...

Pisalo se već o tome na Žurnalu, kako država Bosna i Hercegovina osamnaest posljednjih godina nije imala hrabrosti i volje da procesuira te zakonski kazni ubice i nalogodavce zločina nad petoricom oficira JNA u Dobrovoljačkoj koloni 3. maja 1992. Pisalo se i o tome kako su zločinci Mušana Topalovića Cace umjesto na izdržavanju dugotrajnih zatvorskih kazni zbog ubistava nevinih civila u prvoj godini sarajevske opsade, završili na dugotrajnoj slobodi koja je i danas na snazi. Pisalo se i o zločinima vojnika Armije BiH u Trusini, Grabovici, Uzdolu, na Vozući... I naravno da se o tome nije pisalo samo na ovim stranicama. I zato je, između svega ostalog, profesionalna privilegija biti novinar u Sarajevu. U komotnoj si poziciji jer najčešće nisi sam sa svojoj temom bez obzira na sve tradicionalne rizike. Mnogo ranije, u godinama kad Žurnal nije ni postojao, čak i usred rata kada interneta nije bilo na bh. mapi, brojne zločine vojske koja je tri i po godine branila Bosnu i Hercegovinu dokumentirali su prije svih novinari magazina „Dani“, a kasnije i „Oslobođenje“, „Slobodna Bosna“, „60 minuta“, "San"... Sačuvan je profesionalni obraz ali, da se ne lažemo, bilo je i javnih batina i najpogrdnijih uvreda od „bošnjačkih čuvara revolucije“.

RS JE BOLJI DIO BIH, TAMO NIJE BILO RATNIH ZLOČINA. AHA...

I sa druge strane entitetske crte postoje televizije, dnevne novine, neki periodični magazini. I te medije neko gleda i čita, i tamo rade osobe koji sebe zovu novinarima. U arhivima medija u Republici Srpskoj pronaći ćete tekstove o Dobrovoljačkoj, Kazanima, Trusini, Grabovici, Uzdolu, Vozući... Najčešće se radi o prepisanim pričama iz (kako nas danas nazivaju RS analitičari) „baščaršijskih novinarskih krugova u kotlini“. Ali nema problema. Kako ono kažu-važno je da istina stigne do što više ljudi pa je u tom smislu i copy-paste novinarstvo poželjno i potrebno. No, ostanimo još malo u arhivima medija kojim u posljednje tri i po godine suvereno upravljaju Milorad Dodik i Željko Kopanja. (Btw, Kopanja je u privatizacijskom tsunamiju postao vlasnikom većine printanih medija, a Dragan Davidović se samo na direktorskoj poziciji u PTPC zadržao duže nego u ministarskoj fotelji ratnih vlada Radovana Karadžića.) U arhivima dakle (izuzev nekoliko tekstova o zločinima četničke formacije „Miće“ objavljenih u Nezavisnim novinama prije više od deset godina) nećemo pronaći istraživačke tekstove i tv-priloge o brojnim stratištima na kojim su zločinci u ime Velike Srbije u smrt poslali desetine hiljada ljudi. Naprotiv, svako negiranje zločina i vrijeđanje žrtava (muslimanske podmentute bombe na Markalama 1, Markalama 2, tuzlanskoj Kapiji...) u medijima pod kontrolom režima u Republici Srpskoj dobivaju karakter tek otkrivene, da ne kažemo, ekskluzivne priče. O svakoj se Dodikovoj uvredi na račun žrtava palih u ime Velike Srbije naknadno organiziraju tv i novinske debate u kojim se stručnjacima za sve i svašta omogućava da gladnom narodu ispred PTPC ekrana i sa „Glasom Srpske“ u rukama istresu nove doze mržnje, fašizma i „ustaško-džihadske zavjere“. Siguran sam da nigdje na planeti nije proizvedeno više „političko-medijskih analitičara“ nego što ih je u ove dvije-tri godine naštancao Dodikov kriminalizirani režim. Uz „analitičare“, u javnom obračunu sa „neprijateljima svega srpskog“ jurišaju i najgrlatiji predstavnici vladajućeg SNSD-a. Ovih dana, nakon hapšenja Ejupa Ganića u Londonu, mogli smo se uvjeriti da sve ono što izgovori ( i ostane živ!) Rajko Vasić na volej dočeka Dušanka Majkić, što promakne Majkićki, podeblja Drago Kalabić a zakucava Slavko Jovičić Slavuj... I sve se to kroz autorske tekstove, intevjue i izjave, normalno, prenese u režimskim medijima. O temeljnoj neobrazovanosti i moralnoj zapuštenosti Dodikovih glasnogovornika suvišno je i gadljivo govoriti. Sjetimo se samo Majkićkinih strahova „da bi aktivniji angažman Republike Turske u BiH od naše zemlje mogao stvoriti islamsku državu zasnovanu na šerijatu“ !? Al' ni to nije problem! Šta se, naime, desi kada Dodikovim poslanicima, delegatima, analitičarima, novinarima ponestane „javnog kapaciteta“ za odbranu vožda od sve izvjesnijeg procesuiranja na Sudu BiH? Tada po naredbi centrale na scenu stupa „pravosudni jurišni vod“ predvođen sudijom Ustavnog suda BiH Krstanom Simićem (jedan od osnivača SNSD-a) i državnim sudijom Brankom Perićem. O Simićevoj sudskoj nezavisnosti i njegovom neskrivenom šovinzmu dosta toga su kazali sudije Ustavnog suda pa se s razlogom očekuje da „Šef“ već na narednim izborima ovog važnog igrača u najvišoj sudskoj instituciji Bosne i Hercegovine vrati u SNSD-ove poslaničke klupe.

IGRAČ ZA VELIKE UTAKMICE

S druge strane, Perić je opak i opasan. On je Dodikov igrač za velike utakmice! Radi se o osobi koja se svojevremeno strancima po Sarajevu, navodno, predstavljala kao autor svih tekstova o zločinima „Mića“ objavljenih u „Nezavisnim novinama“. Tako je Perić ušao u međunarodne krugove koji će ga za lojalnost nagraditi prvo predsjedničkom pozicijom u tek formiranom Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a potom i sudijskom togom u Sudu BiH. Na krilima tekstova u „Nezavisnim novinama“, nakon čestih druženja sa novinarima i diplomatskim korom u Sarajevu, niko više nije postavljao pitanje utemeljenosti Perićevih objašnjenja zbog čega, kao nadležni tužitelj u Tesliću, nije pohapsio i kaznio zločince iz „Mića“. Došao čovjek iz Teslića u Sarajevo, fino govori i piše, vjeruje u BiH, počela je međuentitetska saradnja... Nije loše, bilo pa prošlo, idemo dalje sa pravosudnom reformom. Ipak, u današnjem izdanju novine kojoj duguje nezasluženi uspon u karijeri, Perić sa pozicije sudije Suda BiH piše da je „nezavisnost pravosuđa u BiH opasno ugrožena destruktivnim politikama“ pozivajući se na ponašanje bošnjačkih političara u slučaju Ganić te provalom u sarajevski stan glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina. Ne bi u Perićevim „nezavisnim“ komentarima bilo ničeg spornog samo da se ne radi o čovjeku koji je ne tako davno dosljedno ćutao nakon Dodikovog javno demonstriranog fašizma sa „sudijama muslimanima“. A, to znamo, radi se o Perićevim kolegama s kojim dijeli iste kancelarije i sudnice, govorimo o saradnicima teslićkog djelatnika u oblasti pravosuđa koji su imali ludu sreću da prežive „muslimanske postavljene bombe na Markalama 1, Markalama 2, Kapiji, "genocid lokalnog karaktera u Srebrenici...“ (Copyright by M. Dodik). O Perićevim profesionalnim zaslugama da se ni nakon osamnaest godina ne procesuiraju zločinci iz „Mića“ nećemo ovoga puta jer je besmisleno ponavljati da su moral i profesionalizam jedino što nedostaje u, inače, savršeno kreiranoj mafijaškoj hobotnici u Republici Srpskoj. U kojoj je sve filigranski podređeno zaštiti režima i brutalnog kriminala- od političara, građevinara, novinara, analitičara, pa sve do sudija imenovanih u međunarodno honoriranoj reformi domaćeg pravosuđa.

 

 

SAMIR ŠESTAN: Zašto mrzim 8. mart Dan sjećanja na bolnu istoriju nedovršene(!) ženske borbe za ravnopravnost, pretvoren je u malograđansku plitkoumnu javnu priredbu u kojoj su žene svedene na vlastitu karikaturu, simbole potrošačkog društva i svojevrsne emocionalne prostitutke i glupače

Kad mi muškarac pruži cvijeće za 8. mart – natjerala bih ga da ga pojede!“, rezignirano je, na banalizaciju Međunarodnog dana žena, svojevremeno reagovala jedna mlada feministkinja, u prigodnoj internetskoj raspravi.

BARBIKA ILI KEN, PITANJE JE SAD

Zanemarimo li onaj segment društva, koji, zamatajući svoju glupost i patrijarhalnu zatucanost u vjersku oblandu, 8. mart tretira kao ćafirski, komunistički praznik „koji se nazor nameće djeci i cjelokupnom bošnjačkom stanovništvu i ne potpada pod naučene obrasce i osjećanja bošnjačke kulture“ (dakle, kao svojevrsni kolektivni ženski pandan Djeda Mraza), ostatak društva, sa jedva uočljivim izuzecima, jaše na mediokritetskim stereotipima, koji su recidiv komunističkog režimskog pacificiranja borbenih praznika i pretvaranja ih u manifestacije čistog hedonizma (čega je još drastičniji primjer Prvi maj, koji se i dan danas, dok u svijetu, na taj dan, gore ulice od radničkog bijesa, kod nas slavi tradicionalnim nabijanjem stoke sitnog zuba na kolac i cjelodnevnim teferičem).

Ovogodišnji medijski pokrovitelj sofisticiranog(?) vrijeđanja žena na njihov praznik, ovdašnji je konkurent King Kongovog Dnevnog urlika, kome, da bi tuga & žalost bili veći, na čelu stoje dvije žene.

U nepotpisanom tekstiću (te ne znamo da li mu je autor Barbika ili Ken), koji bi valjda trebao da bude praznično zabavan(???), u potpunom neskladu sa smislom ali u savršenom skladu sa stvarnošću (samo što mediji nisu tu da podržavaju i podstiču masovne izlive gluposti), slatkastom stupidnošću konzumenta latinoameričkih sapunica, se zaključuje: „Unatoč tomu što neki vjeruju da je Dan žena, zapravo, svaki dan u godini, ipak, 8. mart je onaj dan kada čak i oni što misle kako pravi muškarci ne kupuju cvijeće, skoknu do cvjećarnice. Ako ništa zbog

ANDREJ NIKOLAIDIS: Mark Linkous je bio mrtav

Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio

 

Dođe čas kad onaj vide senke pod purpurnim suncem,
senke truleži u ogolelom granju;
veče kad je kraj sutonskog zida pevao kos
i duh prerano umrlog tiho se javio u sobi.

Georg Trakl


PORCELAN

Mark Linkous je bio mrtav.

Godina je bila: 1996. Grad je bio: London. Njegov bend, Sparklehorse, svirao je kao predgrupa Radiohead na njihovoj evropskoj turneji. Linkous je progutao antidepresive i valijum, nalio se alkoholom, a onda svemu tome dodao i jednu žlicu heroina.

Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio.

Sljedećih šest mjeseci proveo je u invalidskim kolicima. Nije traćio vrijeme: pisao je Good Morning Spider, čarobni i tužni album. Pjesma Saint Mary govori o njegovim bolničkim danima.

Linkous se sklonio od svijeta. Povukao se na farmu, šetao mokrim šumama i vjetrenim poljima i napisao još dva albuma: Its A Wonderful Life i Dremt For Light Year in the Belly of a Mountain. Sparklehorse nikada nisu postali popularni. Linkousova muzika zvučala je kao da se o mokri drveni pod u napuštenoj seoskoj kući, u koju kroz zastore od paučine prodire svjetlo hladnog zimskog dana, lomi najfiniji, vjekovima stari porculan. Njegova prva pjesme – Homecoming Queen - sa prvog albuma – Vivadixiesubmarinetransmissionplot – mogla je biti i posljednja: već tada sve je bilo polomljeno.

Mark Linkous je mrtav.

Dan je bio: subota, 6. mart 2010. Grad je bio: Knoxville, Tennessee. Mark Linkous je bio u posjeti prijatelju. Onda je shvatio da neizostavno mora otići. Iz prijateljeve kuće izašao je u vrt i pucao sebi u srce.


NOŽ SA DRŠKOM OD PLASTIKE

Stajao je na bini i slušao zvižduke publike.

Opet je zaboravio tekst pjesme. Ponekad bi zaboravio i akorde, ponekad se ne bi mogao sjetiti gdje se i zašto, za ime Boga, nalazi?

Odveli su ga u garderobu. Onda su otišli. Potom su se vratili i ubacili ga u kola.

Nije uspio prepoznati ulice kojima su ga vozili. Prisjetio se trenutka kada je na dodjeli Oscara svirao Miss Misery. Potom: koncert u holivudskom Henry Fonda teatru. Mikrofon je držao u ruci na kojoj je tintom ispisao „Kali – The Destroyer“. Jednom je bio na Beckovom koncertu. Tada ga je policija uhapsila i pretukla. Mislili su da je beskućnik.

Da: bio je zvijezda.

Probudio se u svom stanu. Ona je stajala nad krevetom. Glasno je govorila. Mahala je rukama. Bila je ljuta. Ustao je. Glavobolja je odjekivala kao grmljavina, glasnija čak i od njenih riječi.

Nastavila je da viče. Onda je on vikao na nju, ne bi li zaglušio njen glas, koji ga je ubadao među oči.

Ona je ušla u kupatilo i zaključala vrata. Osjetio je da ga obuzima bijes. Nogama je udarao o vrata. Prevrnuo je fotelju. Jastucima je gađao prozor. Volim te, vikao je dok je kao mali, uplašeni tajfun kružio sobom.

Na kuhinjskom stolu stajao je široki nož sa plastičnom drškom. To je jedini način da sve stane, pomislio je.

Dana 21. oktobra 2003. Elliott Smith je zario nož u svoje srce. Smithova djevojka, Jennifer Chiba, policiji je rekla da se tuširala kada je čula njegov vrisak. Kada je otvorila vrata kupatila, on je stajao pred njom, sa nožem u grudima. Tek kada je izvukla nož iz njegovog srca, on se srušio na pod.


ČOVJEK IZ THAILANDA

Jednom se čovjeku iz Thailanda u snu javila škorpija. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. Pogledao je ženu: mirno je spavala na drugom kraju kreveta. Ujutro će joj sve ispričati.

Čovjek iz Thailanda volio je jesti škorpije. Pojeo je hiljade, milione škorpija, u čijem je mesu uživao više nego u bilo čemu drugom. Kada mu se u snu javila škorpija i optužila ga da je zločinima nad njenim rodom na sebe i potomke navukao prokletstvo, obuzela ga je krivnja koju nije uspijevao odagnati. Znao je: želi li ponovo mirno zaspati, moraće se odužiti škorpijama za zlo koje im je nanio.

Zato je čovjek iz Thailanda prizemlje svoje kuće naselio škorpijama. Sve otvore kuće zatvorio je daskama, tako da škorpije nisu predstavljale opasnost za njegovu porodicu. I ne manje važno: ništa iz spoljašnjeg svijeta nije predstavljalo opasnost za škorpije u njihovom zajedničkom domu. On, žena i djeca živjeli su na spratu, dok su, tamo gdje su nekada bile njihova kuhinja i gostinska soba, gmizale škorpije. Djeca su se isprva bunila, ali su se vremenom navikla na nove ukućane. Prijatelji su ih neko vrijeme izbjegavali. Oni grublji, koji nisu razumjeli, govorili su mu da je lud. A onda su bliski ljudi ponovo počeli navraćati u njihov dom...

Čovjek sa Thailanda pročitao je da škorpije iznad svega vole jesti muve. Stoga je on muve hvatao i muve kupovao. Kući je donosio vreće pune mrtvih muva koje je bacao škorpijama.

Godinama su u toj kući ljudi i škorpije živjeli u miru i slogi.

A onda se, jedne vrele noći, čovjeku iz Thailanda u snu javila muva. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. E u pičku materinu, rekao je.

 

(zurnal.info)