Kolumne

EMIR SULJAGIĆ: Siročad Bosna i Hercegovina kakvu je napravila politika kojoj je svoj doprinos dao i Ganić – i valjda u to ne treba sumnjati – je suštinski nepravedna i u njegovom slučaju ovo je prvi put da je elita okusila makar i komadić nepravde koju je sama odnjegovala

Neka djeca su siročad zato što nemaju roditelje, druga zato što ih imaju, piše Herta Muller u svojoj Zemlji zelenih šljiva, teškom i potresnom autobiografskom štivu o životu pod Ceaucescuovim totalitarnim režimom. Ne znam da li ljudski zakoni važe za države, ali ako važe – a to je veliko „ako“ – onda su neke siročad zato što imaju predjednike, a druge zato što predsjednici zapravo imaju njih.

Bosna i Hercegovina je jedna od potonjih. Navečer prvog marta ove godine bio sam na prijemu u Predsjedništvu BiH povodom Dana nezavisnosti. Ranije tog dana na aerodromu u Londonu uhapšen je bivši član Predsjedništva Ejup Ganić. Da li zbog toga, da li zato što je atmosfera na skupovima ove vrste uvijek takva, osjećao sam se kao da prisustvujem nečijoj smrti, imao dojam da čujem posmrtne hropce jedne zemlje i jedne ideje. I cijela se stvar činila nekako dekadentnom, kao posljednja velika zabava u opsjednutom gradu čija je odbrana popustila, dok neprijateljske trupe nezadrživo napreduju; bilo je u atmosferi na tom skupu nešto što sam posljednji put u zraku osjetio kada je Srebrenica padala, mješavine izvjesnosti propasti i rezignacije potrebne da su u neizvjesnost otisneš.

Hapšenje Ejupa Ganića na londonskom aerodromu prvog marta ove godine nije nikakav šamar Bosni i Hercegovini, nego poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike. Hapšenje člana kolektivnog šefa države me podsjetilo na uzaludnu raspravu koju smo Reuf Bajrović i ja vodili sa Srđanom Dizdarevićem i Žarkom Papićem u Oslobođenju jer smo, ispostavlja se ispravno, tvrdili da nijedan post-miloševićevski srbijanski režim nije za ravnopravnu priznao državu Bosnu i Hercegovinu. To što smo tada napravljeni budalama i što nas proglasili „muslimanima-boljševicima“ svi od ekspertnog nevladinog sektora do medija samo pokazuje tužno nisku razinu ovdašnje „ekspertize“ i beznadežnu neinformiranost u novinarstvu.

RAČUN NARODU

Ganićevo hapšenje i ishod postupka o izručenju pred londonskim sudom – bez obzira na to vratio se Ganić u Sarajevo ili bio izručen Beogradu - je poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike i političke logike. Politike u kojoj je Ganić bio instrumentalan, logike po prirodi nedržavničke i kapitulantske, zemlje u kojoj elite i narod nemaju ni izbliza isti ulog, za koju nisu ni izdaleko podjednako podnijeli: o tome je, naime, riječ. Tužnije od svega je što račun za njegovo hapšenje, hoćeš nećeš, mora biti ispostavljen narodu.

Ali, Ganićevo hapšenje na londonskom aerodromu, na stranu spin „patriotski“ nastrojenih medija od TV Vogošće, preko toksične TV Sarajevo, do Dnevnog avaza, nije poraz Bosne i Hercegovine. Prije svega zato što ne postoji jedna Bosna i Hercegovina: posljednjih petnaest godina ove zemlje, od kraja rata naovamo, tako su strašne da bi jedan dan kada se konačno izvučemo i budemo imali državu, trebalo naći način da se u odnosu na ovu deceniju i pol uspostavi politički i istorijski diskontinuitet. (Ovo tek zato što bi bilo ko pomislio da ne pravim razliku između ličnosti i institiucije.) Jer, njegovo hapšenje po nalogu druge države je rezultat i njegovih deset godina u politici i dio je jednog mnogo većeg procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog sa činjenicama“. Pošto je ratni vokabular ponovo u upotrebi – naročito poslije hapšenja – i ako već govorimo o porazima, ova je zemlja mnogo ozbiljniji poraz pretrpila sedmicu ranije, kada je Milorad Dodik uz zaglušujuću artiljerijsku pripremu „ušao“ u Sarajevo i pred „gradom i svijetom“ podlo doveo u pitanje masakr na Markalama.

Da stvar bude razvidnija, nekoliko dana kasnije glavni urednik najbošnjačkije dnevne novine novine u zemlji – koja se sada u ime vlasnika i predsjednika takmiči sa Silajdžićem, njegovim kabinetom i Danima za preuzimanje monopola na „slučaj Ganić“ – na najcrnji način relativizira Dodikovu izjavu, objašnjavajući kako je suštinski, riječ o izjavi u svrhe dnevne politike i kako je, eto, zbog toga dopustivo čak i poricanje.

I jedno i drugo – i Ganićevo hapšenje i dirljiva, upravo dirljiva briga Fahrudina Radončića za javnu percepciju Milorada Dodika – dio su tog procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog“ o onome što se u Bosni i Hercegovini zbilo između 1992. i 1995. godine. Nema nikakve razlike u Dodikovoj ponudi da se okolnosti pokolja na Markalama utvrde „komisijski“ i odluke režima Borisa Tadića – jer, ako nekad nije bilo sada je jasno da je srbijansko pravosuđe na vrlo kratkom povodcu – da pravosudnu istinu o zbivanjima u našoj zemlji utvrđuju srbijanski sudovi. Drugim riječima: hajde da na sto stavimo činjenice i da onda izaberemo one koje nam se dopadaju i o kojima se možemo dogovoriti.

Na djelu je planirana, sveobuhvatna i temeljita relativizacija. Koja je moguća upravo zato što je prvi korak već napravljen onda kada je prihvaćena koegzistencija sa četništvom. A zašto i kako je ona bila moguća je relativno lako objašnjivo time što naše elite nisu nikada podijelile teret rata sa narodom. Dok je najbolje što je ova zemlja imala gurano pred cijevi – strategija Armije R BiH mogla bi se, sa nekoliko izuzetaka, temeljila se na obilju topovskog mesa – potomci ljudi koji su donosili odluke nisu niti u jednom trenutku bili u opasnosti, njihova bliža i dalja rodbina uvijek je bila zbrinuta: naše elite nisu nikada morale da se suoče niti sa jednom odlukom egzistencijalne prirode kakvu je morao da donese svako od nas. Među njima nema siročadi. Izdvojenima od naše stvarnosti u ratu, u apartmanima i konferencijskim salama preskupih hotela, njima je četništvo postalo akademsko pitanje, dok je za ovu zemlju ostalo egzistencijalno.

DRŽAVA PROTIV UDRUŽENJA GRAĐANA

Ganićevo hapšenje bilo je moguće, na isti način na koji i Dodikovo poricanje Markala u Sarajevu, zato što je u ovom ratu s jedne strane DRŽAVA Srbija, a s druge UDRUŽENJE GRAĐANA Bosna i Hercegovina. Dilema o tome da li je Dodik nacionalista ili samo vlastoljubljiv, podjednako je lažna kao i ista dilema vezana za Slobodana Miloševića: i jedna i druga vode za sto sa Radovanom Karadžićem. A od tog stola nema povratka. Kada jednom sjedneš za taj stol iscrpio si sav simbolički kapital i zato su smiješni svi od Radončića i Avaza preko Muhameda Filipovića do Silajdžića i Dana u pokušajima da javnost mobiliziraju na temelju simboličkog kapitala koji bi moralo da ima hapšenje člana Predsjedništva. A nema, jer ništa u ovoj zemlji više nema simbolički kapital: značenje je, naime, iscrpljeno iz pojmova, sve je moguće interpretirati na sve moguće načine, a to je upravo vrsta društva na kojoj barem neki od njih predano rade decenijama.

Bosna i Hercegovina kakvu je napravila politika kojoj je svoj doprinos dao i Ganić – i valjda u to ne treba sumnjati – je suštinski nepravedna i u njegovom slučaju ovo je prvi put da je elita okusila makar i komadić nepravde koju je sama odnjegovala.

I stoga je ovo nesretno hapšenje zapravo prilika – vjerujem i golemo lično iskušenje za Ganića, ali lična iskušenja u državnim stvarima nisu relevantna – da se još jednom suočimo, svako od nas ko zna da ima jedno mjestu na svijetu gdje je uvijek dobrodošao i da se to mjesto zove Bosna i Hercegovina, s tim da ćemo ako nam kidnapuju – svi od Radončića, preko Sulejmana Tihića, do Silajdžića i njihovi čankolizi – još četiri godine života, kao što su kidnapovali prethodne dvije decenije – ostati i bez tog mjesta i tek tada uistinu svi ostati siročad.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Poternice Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

1. marta 1992. godine građani Bosne i Hercegovine su glasali za nezavisnu državu. 1. marta 2010. godine u Haškom tribunalu je počelo suđenje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. 1. marta 2010. godine na londonskom aerodromu Haethrow, pripadnici Scotland yarda su uhapsili bivšeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića. Usput, 2. mart 2010. godine bio je utorak, u Sarajevu običan radni dan. U Španiji uhapšen zlikovac sa Grbavice Veselin Vlahović Batko...

Tri važna događaja u istom danu na tri strane Evrope. Nedavno smo na ovom istom mjestu govorili o tome kako Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon rata nema čak ni jedinstvene datume i praznike. Geografski i mentalno, situacija je identična i sa haškim procesom Karadžiću te sa Ganićevim hapšenjem. Naprimjer, na Palama se ovih dana slavi Karadžićevo umijeće da haške sudije i čitavu planetu pravi budalama, a poneki slavljenički metak u zrak ispaljen je i nakon vijesti o pritvaranju bivšeg „vicepresident of B&H“. U Sarajevu se zločincu s razlogom psuje mater, a danas su boračke organizacije u gradu zakazale mirne proteste zbog Ganićevog hapšenja na aerodromu. A sve je moglo biti i drugačije...

DVA DOKTORA, DVIJE PRIČE

Kao što je poznato, zlikovac Karadžić se godinama slobodno skrivao u Srbiji kao dr. Dragan Dabić. Identitet suludog parapsihologa koji liječi mokraćom i seksualnim orgijama bolje je pristajalo zlikovcu sa Durmitora nego njegova funkcija predsjednika SDS-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U javnosti se Dabić pojavljivao rijetko i to samo u onim prilikama kada je to od njega zahtijevala Državna bezbjednost Srbije, špijunska organizacija od koje je i nagrađen bradom i magijsko-iscjeljiteljskim moćima. Ganić se nakon debakla u SDA povukao tamo odakle je početkom devedesetih i upao u politiku-vratio se naučnom radu pa je u Sarajevu bez velike pompe osnovao vlastiti univerzitet. U međuvremenu je profesor Ganić na prevaru zauzeo i vilu u strogom centru glavnog grada BiH pored koje su Sarajlije godinama prolazile s razumljivim gađenjem...

Ne pada mi na pamet da izjednačavam Karadžićevu i Ganićevu historijsku odgovornost. Posebno se to odnosi na pojedinačne ratne uloge dvojice prijeratnih doktora nesretno zalutalih u politiku. Šta god ko mislio, „izvan svake razumne sumnje“ jeste da je Karadžić predvodio zločinačku organizaciju za uništenje jednog naroda i države članice Ujedinjenih naroda. Ganić je bio s druge strane barikade odakle je, koliko je znao i umio, branio napadnutu državu. Ipak, ni jedan rat ne prolazi bez zločina na obje strane. O Karadžićevim se manje-više sve zna i nema potrebe da ponovo podsjećamo na april '92. i četničke pohode u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, maj u Sarajevu, pa sve tamo do genocida 11.jula 1995. u Srebrenici...

ZLOČIN BEZ KAZNE

2. i 3. maja 1992. Sarajevo je prema „ramskim“ planovima JNA i Karadžićevih zločinačkih paravojski trebalo da „padne“. U to ime je JNA na sarajevskom aerodromu uhapsila i predsjednika tek priznate države Aliju Izetbegovića. S Izetbegovićem su u društvu bili i njegova kćerka Sabina te Zlatko Lagumdžija. Ganić se u to vrijeme nalazio u zgradi Predsjedništva iz koje je rukovodio i komandovao akcijom razmjene uhapšenog šefa države. Istovremeno, na ulicama Sarajeva, u mahalama i gradskim naseljima, pripadnici bosanskohercegovačkog MUP-a i brojne, tek formirane, jednice bh. patriota su branile ono što se obraniti moglo. „Kvaka 22“ se dogodila u Dobrovoljačkoj ulici. Tu dolazi do žestokih oružanih sukoba između velikosrpske JNA i bosanskih branilaca. Izetbegović i njegova pratnja se vraćaju u zgradu Predsjedništva BiH, JNA-ov general Milutin Kukanjac stiže u okupiranu kasarnu u Lukavici, a veliki broj JNA oficira i regruta gine u centru Sarajeva. Preživjeli su zatvoreni u sarajevskom FIS-u. Nekoliko dana kasnije razmijenjeni su za bošnjačke civile iz sarajevskih predgrađa kojim su zlikovci iz Karadžićevog SDS-a opljačkali imovinu pa ih svezane doveli na rubna područja Općine Stari Grad. JNA je nakon napuštanja Sarajeva sivomaslinaste tenkove, topove, minobacače i vojnike prekomadovala na brda oko grada odakle je tri i po godine sistematski ubijano sve što se kreće i diše.

U NEUM PREKO SVITAVE...

2. i 3. maja '92. Sarajevo jeste odbranjeno. Ta su dva dana (kao uostalom i ostalih 1.425 dana opsade) bili užasni za svakog stanovnika glavnog grada Bosne i Hercegovine. Da je ispalo drugačije, da se JNA zadržala na ulicama centra Sarajeva, danas ne bi bilo BiH. A kamo puste sreće pa da se bez obzira na cijenu javnog patriotizma skupilo i pronašlo dovoljno političke odgovornosti i pravosudne hrabrosti (Kao što nažalost nije!), danas Ejup Ganić ne bi sjedio u londonskom zatvoru i čekao gdje će ga britansko pravosuđe poslati- za Beograd ili Sarajevo. Kao i u slučaju nekih drugih zločina koje su nesumnjivo tokom troipogodišnje opsade počinili Bošnjaci (Kazani npr.) i u „slučaju Dobrovoljačka“ do istine i kazne se za ovih osamanaest godina trebalo doći baš u Sarajevu. Konkretnije, odgovorni za ubistva JNA vojnika u koloni 3. maja su morali završiti na sudu i odgovarati za zločin koji su počinili. Znam da ima i onih koji smatraju kako „nije u redu da se branioce Sarajeva u Sarajevu sudski progoni“. Rado bih se složio samo da se ne radi o historijski pogrešnom pristupu gdje se ne razmišlja o onoj suštinskoj istini da „mi nismo kao oni...“ i zbog kojeg se režimu u Beogradu omogućava da brutalno progoni naše državljane širom Evrope. Nažalost, besmisleno sistemsko prikrivanje zločina u Dobrovoljačkoj u svim prethodnim godinama dovelo je i Dragana Vikića, i Jovana Divjaka, i Zaima Backovića, i Stjepana Kljuića..., na vječne beogradske optuženičke liste. Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma. I to kozjom stazom preko Svitave. Sve nam to govori da još uvijek živimo pod opsadom zvaničnog Beograda, tamošnje diplomatije i pravosuđa. Pravog, ispravnog, hrabrog odgovora državnih bh. institucija, naravno, opet nema. Ko to ne vidi, neka se sjeti Ilije Jurišića...


ANDREJ NIKOLAIDIS: Bačena para U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis

Prošlo mi je ljeto u goste došla Kornelija Marks, prevoditeljica sa SHBCG iz bivšeg DDR-a.

Sjedjeli su na terasi ispred kuće - ona, njen sin (briljantan i već ozbiljan mali čovjek, znate takvu djecu) i prijatelj. Govorili su o nesporazumima koje imaju sa gazdom apartmana u kojem su odsjeli, o metežu ulcinjske pijace, koja ih podsjeća na Van Goghove slike, o poeziji naših pjesnika, koje tako strastveno voli...

CENZURA DEMOKRATIJE

Bio je to konvencionalan, lijeni razgovor – kakav se drugo može voditi po ljetnjoj vrućini? Mogli smo, tako, govoreći drijemati još satima da, iz nekog razloga – zapravo to ne može biti objašnjeno ničim osim crvenim Vragom koji mi je šaptao, stojeći nevidljiv na mom ramenu - u jednom trenutku nisam poželio da Korneliji poklonim novi broj Plime, časopisa koji sam uređivao.

Ne bez ponosa pružio sam joj Crvenu Plimu, posvećenu revivalu komunizma, opremljenu adekvatnom naslovnom stranicom, pravovjerno crvenom, ukrašenu velikom petokrakom. Kornelija me je blijedo pogledala i, bez trunke ironije, ozbiljna kako samo Njemci znaju biti, pitala: a vi ovo, ovdje, smijete štampati?

U trenu sam se osjetio kao sakupljač nacističkih memorabilija čija je prljava tajna upravo otkrivena.

Sjeo sam kraj nje i pokušao joj objasniti kako za nas, odrasle u Jugoslaviji, komunizam nije nešto čega se stidimo, nešto što pokušavama zaboraviti. Nisam siguran da me je razumjela.

Nedavno su mediji objavili da češki istoričari traže od Evropske unije da osnuje Tribunal koji bi osudio zločine komunizma. U informaciji se kaže: „po uzoru na Tribunal koji se bavio zločinima na prostoru bivše Jugoslavije“. Ali tu se radi o nečem drugom - bude li doista osnovan, taj će sud biti komunistički Nuremberg. Komunizam, kao jedina alternativa kapitalističkom Raju na zemlji, uskoro bi, osim što je „istorijski poražen“, mogao postati i kriminalizovan. Čime bi prestao biti alternativa. Poenta pokušaja da se komunizam izjednači sa nacizmom upravo je u tome da se komunizam proglasi nelegitimnom političkom opcijom čiji bi glasni zagovornici, umjesto da dođu na vlast, došli pod udar zakona. Poenta procesa o kojem govorimo je u sljedećem: da se kapitalizam i demokratija, koja, kako bi stari komunisti rekli, služi interesima kapitala, proglase ne samo najboljim, nego i jedinim legalnim sistemom. Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

ŽIVOT KAO PLAYLISTA

Ako, i pored svega, ipak mislite: ne dam vam svoju prošlost u nedemokratskom, totalitarnom, Tribunal bi sutra mogao odlučiti – i zločinačkom – sistemu. Ako ipak, između demokratije i socijalističke diktature, vi birate socijalističku diktaturu, a vaš je politički projekt nedemokratski, razmislite još jednom. Danas ste još uvijek lijevi idealista, ali sutra biste mogli biti zastupnik zločinačke ideologije. Bolje se naviknite na to: nacionalisti podržani religijskim vođama, oni koji vas strašno nerviraju i koje smatrate tako neevropskim - oni će sutra biti legitimni partner EU. Vi crveni -nećete. U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis. Na čelu Srbije, u trenutku dok bude primala čestitke od evropskih lidera zbog toga što se „pridružila zajednici evropskih naroda“, mogao bi biti Tomislav Nikolić. U Crnoj Gori, liberalni intelektualci ovih nam dana objašnjavaju kako istinsku demokratizaciju i evropeizaciju ovoj zemlji može donijeti samo četnički vojvoda Andrija Mandić, čija je stranka u crnogorskom parlamentu odbila Rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Mandić tvrdi da ga u pohodu na vlast podržavaju Zapadne sile.

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome... Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio – pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva pjesma i to je ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao plejlista koja počne sa London Calling, a završi sa Green Day i Beyonce.

Bačena para.

 

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Praznici u „prostoru“

 

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje

Svojevremeno je dr. Nerzuk Ćurak u Danima napisao da „Bosna i Hercegovina nije država već prostor na kojem preživljavaju njeni stanovnici“. Prošlo je od tada šest-sedam godina a još uvijek se nije pojavila preciznija, tačnija, ubitačnija definicija priznate članice UN-a. Država sa minimumom državnih obilježja, država bez zajedničke historije, država geografski i mentalno podijeljena na najmanje četiri zasebna dijela, takva, dakle, država zapravo i nije ništa drugo nego „prostor za preživljavanje“ o kojem je doktor Ćurak lucidno pisao.

Ovih dana se navrašava osamnaest godina od referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na kojem je šezdeset i kusur posto građana BiH glasalo za suverenu, nedjeljivu, multietničku... Dan nakon što su prebrojani glasovi, na sarajevskim ulicama su osvanule SDS-ove barikade. Bila je to samo generalna proba za ono što će tek da uslijedi-brutalna agresija, zločini, logori smrti, opsade gradova i sela, ubistva nedužnih civila i, na koncu, u ljeto '95. genocid u Srebrenici.

UEFINA GRUPA SMRTI

Petnaest godina traje međunarodni protektorat u („prostoru“) BiH. Od 1996. godine održano je pet velikih izbora a ove godine će uslijediti šesti. Za sve to vrijeme, OHR je nametnuo više od 900 stotina zakona, smijenjeno je na desetine političara, potrošen je ogroman novac evropskih i američkih poreznih obveznika i šta nam je ostalo osim onog „prostora“ sa početka teksta? „Prostora“ na samom evropskom dnu, negdje između diktatorske Bjelorusije i beznadežne Albanije, država s kojim (koje li ironije!) igramo u predstojećim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u fudbalu. Osim o političkim, moglo bi se naširoko govoriti i o ekonomskim aspektima mulja u kojem živimo, ali čemu to kad sve znate...

PRAZNIK KAO GODIŠNJICA BRAKA

Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje. Među brojne značajne datume za noviju bosanskohercegovačku historiju spada i Dan nezavisnosti 1. mart, praznik koji se zvanično obilježava tek na federalnom „prostoru“. Za svaku ozbiljniju državu na planeti dan nezavisnosti predstavlja najznačajniji državni praznik, neku vrstu godišnjice braka u stabilnim porodicama. To je sjećanje na trenutak kada smo pred zakonom odlučili da živimo samostalno, zajedno, skupa i u dobru i u zlu. Nažalost, na jednoj polovini „prostora“ već skoro dvije decenije se slave (z)vjerski praznici vaspostavljeni još u vrijeme dok je ratni zločinac Radovan Karadžić „vedrio srpskom“.

Iako zvanično ne postoje državni praznici na državnom nivou, u Predsjedništvo BiH svakog 25. novembra i 1. marta stižu čestitke sa raznih strana svijeta, od engleske kraljice do predsjednika Kosova. Svaku čestitku jedan od članova Predsjedništva po pravilu baca u kantu za smeće. Druga dvojica organiziraju prijem. I tako će, kako stoje stvari, još dugo ostati. Nažalost, ovdašnja vlast (šta god pod tim podrazumijevali) neće da zaustavi međunarodno brukanje BiH i višegodišnje zbunjivanje ambasadora akreditiranih u Sarajevu. Dakle, da ne šiljimo dalje, od sjećanja na ZAVNOBIH i 1. mart ozvaničenih u državne praznike zadugo nema ništa.

SREBRENICA KAO POSLJEDNJA NADA

Ipak, nešto ohrabrujuće bi moglo da nam se zakotrlja iz dalekog Brisela. Nakon što je Evropski parlament usvojio posebnu rezoluciju o Srebrenici uslijedile su slične odluke u parlamentima brojnih civilizarnih država. Pitanje je dana kada će to učiniti i državna Skupština Srbije (sudski presuđenog aktera u srebreničkom genocidu) bez obzira na protivljenja tamošnjih nikolića, vučića i sitnijih šovinista. Kada se to jednom dogodi, BiH će postati osamljeni teritorij na tlu Evrope na kojem se čak ni genocid nad osam hiljada nevinih ljudi ne smatra vrijednim zrna zajedničkog sjećanja. Možda uzaludno vjerujem da to neće dugo trajati, moguće da nisam u stanju da razumijem mentalni sklop političara koji žrtvu zločina posmatra na šihti dnevne politike, ali sam siguran da će u parlamentu Bosne i Hercegovine tokom ove godine biti usvojena posebna rezolucija o srebreničkom genocidu. Planetarno tužna petnaesta godišnjica zločina tako bi mogla postati iskra nade za „prostor na kojem preživljavamo“. Kako god se na raznim stranama srebrenički genocid razumijevao i shvatao siguran sam da nas samo dostojanstveno državničko sjećanje na taj strašni zločin može vratiti u normalan život. Toliko normalan da barem imamo datume koje zajednički obilježavamo na svakom pedlju BiH.

ASIM MUJKIĆ: Četvrti element

Biti Others, kao 'drukčiji', znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije

Tragom strasburške presude protiv BiH od 22.12.2009. godine u javnim raspravama provlači se dilema, po mom mišljenju lažna: 'četvrti konstitutivni element – da ili ne?'. Mislim da nam se ona nameće samo zato da bi očuvala monolitnu vladavinu ona prva tri konstitutivna elementa, ili bolje reći, vladavinu njihovih elita koje će na kraju, pritisnute najprije zahtjevima iz Bruxellesa, a potom i predizbornom pragmatikom, već naći nekako jedno mjesto za tog 'ostalog' u nekom od predstavničkih tijela čime će samo povećati beznačajnost društveno-političke uloge 'ostalih' i dodatno zacementirati etnonacionalistički princip političke vlasti.

Ne! Prava dilema glasi ne 'da li četvrti?' već: 'ili Prvi ili Drugi', odnosno ili klasa etnopolitičkih poduzetnika (etnonacionalistički političari, instrumentalizirani kler, podobni intelektualci, biznismeni i s ove i s one strane klimavih zakona) ili klasa obespravljenih, depriviranih – bez obzira na etnički, kulturni ili rodni predznak. Dakle 'Others' (što je ionako izvorno ime za tu kategoriju na jedino važećem engleskom tekstu našeg ustava) shvaćati ili kao 'ostali' ili pak kao 'drugi', 'različiti' – oba su legitimni prijevodi. Bit ću skloniji 'Others' tumačiti na drugi način jer bih mogao promijeniti pristup ovom problemu. Dakle, ishodišno pitanje glasi: na šta mislimo kad kažemo Others u BiH?

Mogu se prepoznati, u načelu, tri moguće interpretacije 'Others' ili 'Ostalih' u BiH:

  1. Ponajprije zahvaljujući dominirajućem etničkom obrascu, termin Others referira na etničke manjine: Rome, Jevreje, Ukrajince, Čehe i druge koji žive u BiH (ukupno 17 etničkih manjina). Ovo je uže, etničko ili partikularističko shvaćanje Ostalih koje je konzistentno s etničkom numeracijom konstitutivnih elemenata u Ustavu, no kao takvo ne može predstavljati neku koherentnu skupinu obuhvaćenu zajedničkim imeniteljem Ostalih jer ne postoji dovoljno ubjedljiv element općenitosti unutar kojega bi etničke partikularnosti mogle predstavljati funkcionalan, smisleni dio neke cjeline. Poput etnički konstituiranih 'konstitutivnih naroda' etnički Drugi predstavljaju 'cjeline za sebe'. Ustavne reforme koje bi bile rukovođene etničkim principom ništa ne bi riješile ako bi dodijelile neko predstavničko mjesto Jevreju ili Romu, jer bi se postavilo opravdano pitanje a šta je s Česima, Kinezima, Crnogorcima, itd? Ili, moglo bi se s pravom upitati da li bilo koja osoba može predstavljati partikularne etničke interese 17 etničkih manjina?

  2. Šire tumačenje Ostalih moglo bi se nazvati kulturnim shvaćanjem, pa bi ono pored etničkih manjina, u skladu sa savremenim teorijama multikulturalizma, moglo da bude prošireno i na takozvane 'kulturne manjine' te u sebe uključiti ljude koji se smatraju Bosancima, odnosno Hercegovcima, 'mješoviti brakovi', Queer, ekološke inicijative i, uopće svaka druga supkulturna populacija koja ima neku posebnu strukturu međusobnog priznanja i prepoznavanja koja prevazilazi onu etničko-tradicijsko-(ponekad) konfesionalnu kao u prvom slučaju. Ovo shvaćanje istina načinje etnopolitički princip društvene organizacije jer nas iz sfere neposredovane datosti u kojoj čin rođenja predeterminira društvenu poziciju građanina uvodi u sferu društvenih interakcija i posredovanja, interesnog grupiranja, drugim riječima, uvodi nas u sferu individualnog slobodnog izbora jednog ili više kolektivnih identiteta. Međutim, široki diverzitet kulturno utemeljenih društvenih grupa ne dopušta njihovu međugrupnu koherenciju, njihova interna dinamika vodi ili ka disperziji i fragmentaciji, ili pak ostaje, što joj je u biti i svrha, temeljno određena nekim određenim partikularnim interesom zbog kojega se i oformila (npr. donošenje nekog povoljnog zakona ili ukidanje nekog nepravednog ili nepovoljnog zakona, te briga oko njegove implementacije itd.).

  3. Najšire tumačenje Ostalih može se nazvati političkim shvaćanjem ove društvene grupe. Naime, određeni tip jedinstva među tim ljudima, odnosno objašnjenje kako je moguće međusobno povezivanje tih ljudi unatoč identitetskoj divergenciji oni mogu naći, kao prvo, u kontekstu univerzalnih ljudskih prava i sloboda, političkog egalitarizma, odnosno u jednom liberalno-demokratskom sistemu vrijednosti u opreci prema dominantno etnopolitičkom. Utemeljena u takvim vrijednostima, ova grupacija, za razliku od prethodna dva slučaja, nužno je inkluzivna i otvorenog kraja. Kao drugo, za moju argumentaciju važnije, jedinstvo i međusobno priznanje ovih ljudi divergentnih interesa nalazi se u samom poretku političke moći: svi oni ubrajaju se u skupinu 'politički irelevantnih', odnosno u skupinu onih koji ne mogu uticati ili to mogu vrlo ograničeno na procese političkog odlučivanja. Kada iz ove perspektive pogledamo društvenu sliku BiH, rezultati su iznenađujući: Ostalima se, pred pobrojanih grupa pod a) i b) mogu smatrati i pripadnici svih pobrojanih etnički konstitutivnih grupa, ogromna većina građanstva ove zemlje koja ne učestvuje u procesima političkog artikuliranja i odlučivanja, odnosno svi oni koji na direktan ili indirektan način nisu povezani sa etnopolitičkim elitama ove zemlje, na kraju, svi oni koji su upravo zahvaljujući etnopolitičkoj vladavini isključeni iz sfere politike. U političkom smislu, onda, Ostali ne predstavljaju nikakav četvrti element, već Drugi društveni konstituens suprostavljen onom Prvom, 'akviziterskom', elitnom sloju koji u svojim rukama drži sve poluge političkog odlučivanja, ekonomske moći i mrežu institucija putem kojih obezbjeđuje svoju društveno-političku dominaciju. U tom smislu, pitanje Drugih i njihove političke relevancije i unutarnje kohezije, moguće je smisleno interpretirati samo kao klasno pitanje.

Unutar etnopolitičkog obrasca dodavanje četvrtog na postojeća tri elementa, ili potencijalno beskonačno nizanje, ma kako harmonično ono bilo, svih partikularnih perspektiva nikada ne može doseći razinu općenitosti koja legitimira jednu ustavnu demokratiju. Ona može biti samo to što joj ime kaže beskonačnost, i to hegelovski kazano, jedna 'loša beskonačnost'.

Četvrti element

Partikulariziranje 'četvrtog elementa' čak i da se on može artikulirati kao jedinstven element, u tom kontekstu, ma kako se on ne slagao s perspektivama ostalih postaje dio te loše beskonačnosti, jer postaje jedna od niza partikularnih perspektiva unutar dominantnog etnopolitičkog obrasca. Želi li političku relevanciju s obzirom na ono za što se zalaže, četvrti element se mora konstituirati u jasnoj opreci spram etnopolitičkog obrasca.

Biti Others kao 'drukčiji', dakle u kulturalnom smislu, znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u jednom ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije. Opstojnost takvih ljudi uprkos strahu, diskriminaciji i marginalizaciji, potpunoj političkoj nemoći upravo onemogućava stavljanje tačke na partikularno identitetsko zaokruživanje čime se drži otvorenom mogućnost za širenje moralne zajednice, odnosno za stalno širenje kruga ljudi sa kojima ćemo se moći solidarizirati kada kažemo 'mi', što je smisao moralnosti uopće.

To su brojne 'kulturne grupe' koje se ne daju etnicizirati u od istinski etnički drugačijih – već pobrojanih manjina – do 'stvarno drugačijih': npr. homoseksualaca, feminista, anarhista. Međutim, ako govorimo o činu političkog samoodređenja ove, no u principu, bilo koje druge društvene grupe, onda istovremeno govorimo i sljedeće, da nema političkog 'mi' bez političkog 'oni', da nema politički 'drugih' bez onih 'politički prvih'. Karakter međusobnog priznanja 'Ostalih' u njihovom kulturalnom subjektivitetu nedovoljan je politički princip, jer se svojim opće-inkluzivističkim ethosom, kako smo vidjeli, opire partikularizmu, odnosno nužnoj prepoznatljivost političke platforme. Naime, piše Chantal Mouffe, „politički život tiče se kolektivnog, javnog djelovanja; on za cilj ima stvaranje jednog 'mi' u kontekstu razlika i konflikta. No, da bismo stvorili jedno 'mi' ono se mora razlikovati od 'njih', a to znači uspostavu granice, definiranje 'neprijatelja' ... 'konstitutivne vanjštine'“ (Mouffe, 2005: 69).


Ko su onda 'neprijatelji' Drugih BiH?


Ako je već prije pokazano da konstitucija političkog subjekta Drugih BiH ne smije slijediti etnopolitički obrazac konstituiranja, da ona ima različit princip grupnog solidariziranja kojemu je prepreka sadašnje ustavno-upitno stanje koje omogućava kolonizaciju države od strane povlaštenih društvenih kolektiva (odnosno političkih avangardi konstitutivnih naroda), onda njihovi neprijatelji nipošto nisu konstitutivni narodi BiH – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – s kojima su pobrojani u preambuli Ustava. Onda, u kojoj društvenoj kategoriji, primjereno društveno-političkom konstektu BiH, smijemo konstituirati politički subjektivitet 'Others' i njegovo razgraničenje prema političkom subjektivitetu svojih neprijatelja? Slijed političke logike dovodi nas u, možda neprijatnu blizinu jednog olako odbačenog, ali po mom sudu, u našem slučaju itekako plauzibilnog obrasca političkog diferenciranja koji je u temelju dominantnog obrasca moći u našoj zemlji: klasnog pitanja. 'Ostali' ili preciznije kazano 'Drugi' moraju bi percipirani kao klasa ako želimo stvarne strukturne promjene naše političke zajednice.

Politički neprijatelj Others BiH kao političkog subjekta je klasa etnonacionalističkih poduzetnika, klasa ljudi koja drži i održava etnopolitičku vlast i kao svaka vlastodržačka grupa profitira od egzistencijalnog straha svojih podanika ('ugroženost naroda'), od političke proizvodnje kulturnih i društvenih razlika, na kraju, od mutnih privatizacijskih i općenito novčanih transakcija. U Weberovoj tipologiji klasa ona predstavlja primjer 'svojinske klase' sa sljedećim karakteristikama, prema Weberu:


Primarni značaj izričito privilegovane svojinske klase ogleda se u sledećim činjenicama: (I) njeni pripadnici su u stanju da monopolišu nabavku skupih potrošnih dobara, (II) oni mogu da kontrolišu mogućnosti sprovođenja sistematske politike monopola u prodaji ekonomskih dobara, (III) mogu da monopolišu mogućnosti akumulacije svojine preko neutrošenih viškova, (IV) oni mogu da monopolišu privilegije društveno korisne vrste obrazovanja ukoliko one uključuju izdatke (Weber, 1969: 550).


Ma kakav im etnički predznak bio, klasna svijest etnonacionalističkih poduzetnika se u praksi pokazuje identičnom. Model etnonacionalističkog poduzetništva operira uniformno bez obzira na etničke i političke podjele u svakom kutku naše zemlje. Stoga, u BiH postoje samo dvije, politički relevantne kategorije. Prva je vladajuća klasa etnonacionalističkih poduzetnika: političari, razni profesionalci u medijima, akademskoj zajednici i društveno-političkim institucijama, u sferi privatnog i državnog poduzetništva koji uživaju veliku moć koju prati razvijanje različitih diskurzivnih formacija koje objašnjavaju i legitimiraju specifične pozicije društvenih subjekata. Klasa etnopolitičkih poduzetnika je grupa ljudi čija trenutna volja limitira zakon. Druga je potlačena klasa Others, ili, prema Weberu, klasa 'negativno privilegovanih' – jednostavno svih drugih koji ne pripadaju klasi etnonacionalističkih poduzetnika bili oni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, Queer, ateisti i drugi.


Klasni interesi koji su negativno privilegovani u odnosu na svojinu pripadaju tipski jednom od sledećih oblika: (a) oni sami su predmeti posedovanja, tj. on nisu slobodni, (b) oni su 'odbačeni', tj. 'proleteri' u značenju koje je ovaj naziv imao u staro doba, (c) oni su klase dužnika i (d) 'siromašni' (Weber, 1969: 550).


Pripadnici Others nisu slobodni građani i čak su u kontekstu etnopolitičke vladavine ili predmeti posjedovanja kao biomasa svoje etničke elite, to jest 'izborno tijelo' za predstavnike svog naroda, ili su odbačeni jer ne mogu biti posjedovani ili etnički posredovani (npr. niko ne želi svoje etničke homoseksualce ili ateiste), pa su prezreni zbog svog kulturnog identiteta, svjetonazora, privrženosti emancipaciji i egalitarizmu. Općenito su i siromašni i dobrim dijelom kreditni dužnici. Ova klasa, nasuprot onoj vladajućoj, želi vladavinu zakona koja bi potvrdila njihove egalitarističke zahtjeve.


Njihova stvar


Ovako konstituirana opreka između 'nas' i 'njih' nam može poslužiti da damo jasan odgovor na pitanje zašto dejtonska BiH nije republika? Zato što je res-publica javna stvar, nešto što se tiče svih nas. Dejtonska etnonacionalistička država je definitivno 'njihova stvar', stvar 'njihovih' dogovora, razgovora, spletki i sukoba koji se tiču 'nas' samo u vrijeme izbora kada se od nas očekuje da 'njihovo' rukovođenje 'njihovih' stvari koje nam se širenjem krize i straha prikazuju kao nečim 'našim' verificiramo za naredne četiri godine. U tom smislu, kako to jednostavno i vrlo precizno opisuje Slavko Šantić:


Mi smo unikatni primjerak u planetarnom kontekstu ljudskih prava – mi, tj. ogromna većina časnih, nedužnih, osiromašenih, obeskućenih, obezljuđenih ... ukratko – sluđenih, zbunjenih i prevarenih ljudi ove države, mi činimo poniženu i uvrijeđenu većinu, u odnosu na minornu količinu primitivnih političara, previjanih lopova, prevaranata, kriminalaca i tajkuna, nemoralnih tzv. „zaštitnika“ nacionalnih i vjerskih interesa, mizernih, ali ostrašćenih i opasnih nacionalista, rasista i nevješto prikrivenih neofašista. Da, ali ta minorna količina“, tj. stvarna manjina, ima potpunu vlast, ogroman opljačkani novac, posjeduje neograničenu sposobnost proizvodnje i provođenja posvemašnjeg terora i minuciozno razrađenu strategiju i taktiku obezvrjeđivanja svih ljudskih, moralnih i etičkih vrijednosti ina kojima počiva život svakog zdravog društva. Trude se svim silama da u svijesti normalnog čovjeka unište svaku iluziju o ljudskim pravima i slobodama (Šantić, 2010: 30).


Međutim, potrebno je upitati se da li bi za ovu vrstu grupnosti građana mogla postojati neka vrsta empirijske potvrde, postoji li empirijski utvrdljiva neka društvena tenzija između ovako shvaćenih društvenih grupacija na koju bi se moglo računati u eventualnoj konstrukciji političkog subjekta Others? Tim prije odgovor na ovo pitanje je od izuzetne važnosti budući da dominirajuće interpretacije naše društvene dinamike, kako one domaće tako i one koje dolaze iz vana, a osobito iz neposrednoga susjedstva, već duže vrijeme tendenciozno operiraju samo sa jednim, etničkim tipom društvene grupnosti kao jedinoj 'realnoj' društvenoj grupnosti na koju se poziva kao na 'krunski' dokaz milenijske duboke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva na temelju kojega tek treba domišljati odgovarajući politički aranžman za jednu složenu političku zajednicu kakva je bosanskohercegovačka.

U nedavno objavljenom UNDP Izvještaju o humanom razvoju za BiH 2009 pod naslovom „Veze među nama / Društveni kapital u Bosni i Hercegovini“ kao jedan od posebno značajnih nalaza navodi se sljedeće:


Slično tome, tabela 3.8 pokazuje da su napetosti između bogatih i siromašnih (88% ispitanika registrira tenzije) i između rukovodstva i radnika (86%) čak i veće od napetosti koje ispitanici uočavaju između različitih etničkih grupa (79%). Drugim riječima, BiH ne možemo opisati kao društvo u kojemu postoje samo glavne linije razdvajanja među različitim nacijama i etničkim grupama, posebice, među tri konstitutivna naroda. Druge značajne linije razdvajanja u društvu postoje između bogatih i siromašnih te među rukovodstva i radnika. Ovaj se pak nalaz poklapa sa našim ranijim nalazima o slabim integrirajućim društvenim vezama, čak i unutar etničkih skupina. (...) ovi se obrasci protežu na cijelu zemlju i primjenjivi su jednako na stanovnike RS kao i na one iz FBiH. Jednako se, manje-više, odnose i na Srbe i na Hrvate i na Bošnjake, na muškarce i žene, na mlade i stare. Ovi su problemi zajednički za cijelu BiH i nisu ograničeni na određeni poseban segment društva (str. 42).

 

Iz rezultata istraživanja vidljivo je da su barem dvije interpretacije stanja bosanskohercegovačkog društva – ona o etničkoj podjeli i ona o socijalnoj podjeli – podjednako legitimne, odnosno ona etnopolitička, uprkos uvjeravanjima političara, akademika, medijskih uposlenika koji pripadaju akviziterskoj eliti nema nikakav epistemološki prioritet – odnosno nije nikako 'bliža' stvarnosti, ili 'istinitija' – nad ovom drugom, sociopolitičkom. Njezin 'prioritet' počiva na spletu historijskih okolnosti s kraja osamdesetih iniciranih u našem neposrednom susjedstvu, na rezultatima rata, diskriminatornim praksama i procedurama, ili kraće kazano na goloj sili. Njezin prioritet je 'politički' te je kao takav konstrukcija i ima određeni vijek trajanja, odnosno dok ga ne pomete nekakva 'ubjedljivija' konstrukcija. Prvi korak u tom smijeru otpočinje 'naivnim' pitanjem: „A šta ako društvene podjele pogledamo kroz socijalne naočare?“ „Da li bi takva jedna perspektiva bila korisnija za sve građane ove zemlje?“


Blizina socijalizma

Da zaključim, konstrukcija političkog subjekta Others BiH morala bi slijediti ovakav 'klasni' obrazac i izbjeći etnopolitički dominantni obrazac formiranja društveno-političkog grupstva koji bi ovu grupaciju zadržao možda tek u formi četvrtog konstitutivnog elementa ove etnopolitičke konsocijacije. Onda bi pravi cilj političke borbe Ostalih morao biti ne tek iznuđivanje priznanja njihove političke konstitutivnosti, premda može predstavljati početnu fazu borbe, već i rušenje etnopolitičkog klasnog poretka. U tome ne treba da se zanosimo metafizičkim predodžbama o mogućnosti beskonfliktne društveno-političke zajednice. Naprotiv, ono što treba s entuzijazmom prihvatiti je napor zbacivanja jedne hegemonije drugom hegemonijom. Koja bi bila suštinska karakteristika te nove hegemonije, možda hegemonije građanstva? Riječima Chantal Mouffe, to bi bila „konstrukcija jednog zajedničkog političkog identiteta koji bi stvorio uslove za uspostavu nove hegemonije koja se artikulira pomoću novih egalitarnih društvenih odnosa, praksi i institucija“ (Mouffe, 2005: 86). Dakle, riječ je o „političkom projektu čiji je cilj borba protiv svih formi subordinacije koje postoje u brojnim društvenim odnosima“ (Mouffe, 2005: 88).

Pored donekle razumljive metafizičke projekcije o beskonfliktnoj političkoj zajednici koju dugujemo svojoj političkoj nezrelosti, druga prepreka više je psihološke prirode, a tiče se ponovnog dolaska u blizinu pojma socijalizma kroz klasno pitanje pri čemu taj pojam konotira nešto 'prevaziđeno', s prezrenjem odbačeno, anahrono, ukratko 'politički nekorektno' u današnjem neoliberalnom svijetu.

Da li nas doista ovako definiran cilj političke borbe shvaćen prvenstveno kao klasno pitanje dovodi opet u blizinu neke vrste socijalizma? Chantal Mouffe iskreno zaključuje da je „socijalizam nužna komponenta jednog projekta radikalne i pluralne demokratije“ (Mouffe, 2005: 90). Međutim, red je upitati se, nema li socijalizam svoje legitimno mjesto u djelatno-povijesnoj naraciji identiteta ove zemlje. Naravno, upitnost o socijalizmu je u ovom slučaju samo nepotrebno skretanje s puta. Pravo pitanje nije 'socijalizam ili kapitalizam' već koji tip solidarnosti može ponuditi neku vrstu socijalnog lijepka nove bosanskohercegovačke političke zajednice?

Neka nam u traganju za novim formama društvene solidarnosti bude na umu stav Rastka Močnika koji kaže: „Solidarnost danas se ne osnažuje mistikom nacionalnog pomirenja, već u prozaičnoj borbi protiv nacionalističke mržnje“.


(zurnal.info)



SAMIR ŠESTAN: Medijski kretenizam Dodik se od sreće upišao u gaće i ozarena lica, onako upišan, podsjetio da je upravo On prvi govorio da su to sve izdajnici, špijuni, strani plaćenici, pederi i neprijatelji naroda i države

Zajebancija je prevršila mjeru. Benigno izražavanje bojazni nekoliko nevladinih organizacija, na neformalnom sastanku sa evropskim parlamentarcima, da bi se aktuelna vlast mogla okoristiti uvođenjem bezviznog režima u neposrednom predizbornom vremenu i da bi, kao i toliko puta do sada, nešto za šta ima najmanje zasluga i na šta je praktično natjerana, pritiskom i izvana i iznutra, uključujući i višegodišnji pritisak upravo ovih nvo, mogla predstaviti kao svoju zaslugu i još iza nje sakriti 4 godine nerada, nesposobnosti, bahatosti, pohlepe, socijalne neosjetljivosti, politikanstva, pljačke i destrukcije, iskorištena je kao povod za brutalni obračun sa kompletnim nevladinim sektorom. U najboljoj tradiciji ovdašnje sklonosti autodestrukciji i kolektivnom samoubistvu.

Medijska histerija, uporediva možda samo sa onom jednoglasnom osudom prvih ozbiljnih demonstracija u Sarajevu, koja je kukavičke sarajevske medije jasno postrojila iza vlasti, a nasuprot naroda, i koje ih je nedavno ujedinila u ksenofobnom antievropskom urlikanju na Evropsku uniju, ponovo je za metu napada, umjesto ludačke vlasti, izabrala onog ko toj vlasti pokušava jebati mater.

USREĆIVANJE MILORADA DODIKA

Kombinacija bogtepitakakvihsve interesa, niskih strasti, nagomilanih frustracija, najobičnije gluposti, političke kratkovidosti i konformističkog slijeđenja bujice, proizvela je fascinantnu monolitnost, u inače do krvi posvađanom prostoru. I političkom i medijskom. Ujedinivši ne samo vladajuću koalicionu bagru, koja se još jedino oko nečega složila kad je odlučivala o povećanju svojih plata za 100%, nego, s njima, i najjaču opozicionu stranku. A s druge strane gotovo kompletnu medijsku scenu – od Glasa Srpske i Avaza, preko Oslobođenja do Slobodne Bosne (da navedemo samo printane).

Dodik se od sreće upišao u gaće i ozarena lica, onako upišan, podsjetio da je upravo On prvi govorio da su to sve izdajnici, špijuni, strani plaćenici, pederi i neprijatelji naroda i države (kako Republike Srpske, tako i tzv. BiH) i svojim medijima naredio da samo prate sarajevske budale i nipošto ne iskaču. Notorni nacista Ivo Miro Jović, iskoristio je priliku da ih nazove suludim i da pritom zaprijeti predizbornom radikalizacijom političkih prilika, a komični Tihić, koji sve više liči na svog prethodnika, koji je jedno mislio do podne a drugo otpodne, optužio ih je da se „bore za stagnaciju i propast bh. društva“.

Elem, Tihić, Dodik i Ivo Miro Jović, uz ostatak „vladajuće koalicije“ ubiše se radeći na obnovi, reformi, prosperitetu i procvatu bh. društva i priključenju države Evropskoj uniji, ali im to Transparency International i Centri civilnih inicijativa (naravno da namjerno izdvajam upravo njih, da bih dodatno potcrtao apsurdnost čitave situacije) ne dozvoljavaju. I zemlju guraju u ambis. Držeći njene građane kao taoce svojih političkih igara i kriminalnih aktivnosti.

Da ga jebeš, po našim medijima, ispada upravo tako.

A šta SDP radi u toj priči, i koja grandiozna glupost i političko sljepilo njega navodi da se pridruži cipelarenju faktički (zbog činjenice da je u opoziciji) najboljih saveznika koje ima u ovom trenutku – jer se radi o najradikalnijim kritičarima aktuelne vlasti – i da li je moguće da svakog onog ko nije pod direktnom mu kontrolom (a TI i CCI to, nesumnjivo, nisu) tretira kao neprijatelja i da ćemo ponovo gledati isti, na propast osuđeni, imbecilni, autodestruktivni predizborni film sa egocentričnim samoproglašenim spasiocem koji rastjeruje sve oko sebe i sam sebi predstavlja najveću prepreku da ostvari društvenu ulogu koju bi morao???

NE, NE, NISU NAŠI GRAĐANI GLUPI

Nema nikakve sumnje da je stav pomenutih organizacija (i još 2-3, uz njih), u vezi sa vizama, kontroverzan. Ali ne iz razloga kojim nas bombarduju političari i mediji. Koji su, eto, za razliku od nevladinih organizacija, tog „neljudskog sektora“ i „prepoznatljivih ublehaša“, kako je to ovih dana, baš onako „ljudski“ i neublehaški osvanulo na stranicama jednih sarajevskih dnevnih novina (ali, zajebali ste se, kao i ja, kad su mi prepričavali – nije u pitanju Avaz), puni povjerenja u inteligenciju naših glasača. Koji su nam zajebali samo 20 godina života. I uopšte nisu nepismeni i glupi kreteni, koji ne znaju razliku između popisa stanovništva i glasanja. I ne zavale nas na svakim izborima u još veće sranje.

Ne. Taj stav je kontroverzan, ili, ako hoćete – po meni – pogrešan, zbog toga što sankcije, a vizni režim možemo tretirati kao neki njihov lagani oblik, (skoro) nikad i nigdje u svijetu nisu rezultirale ničim pozitivnim. Naprotiv. Ne kažnjavajući vlast, nego narod, izazivale su negativnu reakciju koju je režim usmjeravao prema vanjskom i unutrašnjem „neprijatelju“, i koristio za svoje dodatno jačanje i obračun sa svojim „pederima“, „izdajnicima“, „špijunima“,...

Stav je, dakle, pogrešan, ne zato što, u pomenutim NVO, misle da su bosanskohercegovački građani glupi (pa će na njih uticati to ako vize budu ukinute neposredno pred izbore), kako to tvrde u medijima koji pljuju po njima, nego upravo zato što nisu svjesni stvarnog stepena te gluposti, nego vjeruju da su (građani) toliko inteligentni da bi u određenim idealnim(!!!) uslovima glasali kako treba (odnosno, da ne bi opet izabrali svoju propast). Ali – KURAC! To je najobičnija zabluda. Možda to političarima, koji drže ključeve od torova, ne odgovara da kažu, možda NVO to ne žele sebi priznati (iako svi dokazi govore u prilog tome), možda to mediji neće da kažu (iz tržišnih razloga), ali, svi to, zapravo, znamo – Narod je obična STOKA!

I svi strahovi ovih NVO, koji su ih naveli da prevale preko usta, nešto što je u neku ruku zaludni herojski samoubilački čin, su opravdani. Narod jeste stoka a vlast će da ih, uz pomoć medijskih pasa čuvara (pa čak i onih par za koje smo mislili da su vukovi), apsurdno (do bola!), koristeći (između ostalog, naravno) upravo priču o vizama, natjerati ponovo u torove.

I DOK NEMOĆ PRETVARA SNAGU U BOL...

Ono što u čitavoj priči, zapravo, najviše brine (a što prolazi nezapaženo), nije medijski linč organizacija koje su posljednjih godina predstavljale moralnu vertikalu društva i heroje otpora totalitarnom ludilu (TI) ili mukotrpno radile na izgradnji svijesti (putem konkretnih podataka) o bijedi, neradu, nekompetentnosti i nefunkcionalnosti aktuelne vlasti (CCI). Najviše brine to što navedeni čin (izražavanje stava u vezi ukidanja viza) govori o očaju unutar organizacija koje su najbolje upućene u karakter ove vlasti i posljedice koje ona ostavlja iza sebe. I njihovom paničnom strahu da bi se ova agonija u kojoj građani BiH žive, isključivom krivicom aktuelne vlasti, mogla nastaviti. Sa svim nesagledivim posljedicama.

Jedino je time, naime, moguće objasniti da organizacije koje su godinama pritiskale vlast da ispune uslove za odobravanje bezviznog režima (ali i druge uslove za euroatlanske integracije), u trenutku kad je dobijanje tog režima postalo izvjesno, ustuknu, svjesne da je vlast, i ovaj put, namjerno razvlačila sa procedurom, i držala građane kao taoce, da bi ispunjenje uslova tempirala za dobijanje bezviznog režima tačno pred same izbore. I da su se praktično i oni (NVO) i EU našli u ulozi ključnih šerafa predizborne kampanje vladajuće mafije.

Na izvjestan način to, ovih dana, dok se mediji bave „važnijim temama“, kao što je idiotski pokušaj sahranjivanja nevladinog sektora, pokušava da, građanima BiH, objasni i Visoki predstavnik, upozoravajući da jeste zabilježen određeni napredak u ispunjavanju uslova za liberalizaciju viznog režima, ali da je osim ovoga, postignuto jako malo pozitivnih stvari, te je podsjetio da BiH nije dobila Akcioni plan za članstvo u NATO-u, da je neophodno pronaći način da se vrati na put euroatlanstkih integracija, što, pored ostalog, zahtjeva donošenje ekonomskih reformi, da nisu izvršene izmjene Ustava, i, konačno, da su za zastoj u napretku BiH prema članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u odgovorni - politički lideri koji nisu donijeli potrebne reforme na koje su se obavezali.

Hm... A zar nisu krive nevladine organizacije?

ŠAMARANJE? JA, BITE!

Idiotski frontalni napad na kompletan nevladin sektor (i to iz „pera“ idiota koji se nisu potrudili da tačno navedu onih par informacija koje su dostupne o tom slučaju), koji se valjda pojavio kao „prirodan“ nastavak ove umobolne sapunice sa vizama, otkriva ili potpuno neshvatanje elementarnih pojmova ili prototalitarnu platformu moćnika u pozadini čitavog slučaja.

Nevladine organizacije su neodvojiv dio demokratizacije jednog društva. Pritom se uopšte ne radi o homogenoj skupini. Tako da je frontalni napad na njih koliko glup i besmislen, toliko i antidemokratski, odnosno, prototalitaran u svojoj suštini.

Od svih oblika civilnog društva, NVO-i imaju jednu od najvažnijih uloga u učvršćivanju demokracije, posebice u zemljama koje prolaze kroz tranziciju iz totalitarnog u demokratsko društvo. Oni sudjeluju u oblikovanju političkog društvenog života putem motrenja rada vladinih službenika, vršenja pritiska na vladu i njene odluke, zaštite ljudskih prava, promicanja vrijednosti tolerancije, prihvaćanja različitosti, solidarnosti itd.“ (Davorka Vidović)

Uništenje civilnog društva, garantuje trajni monopol državne moći. Odnosno apsolutnu kontrolu vlasti nad kompletnim životom. Fašizaciju društva.

Ali šta čovjek da radi sa klonovima Balkanskog Špijuna, koji postavljaju paranoična udbaška pitanja: „Ko je sve i za čije potrebe osnivao nevladine organizacije u BiH?“ i koji nešto što je dokaz demokratizacije zemlje („poplava nevladinih organizacija“) interpretira kao nekakvu deformaciju, „patriotski“ (e, to smo čekali) upozoravajući: „Ništa im nije sveto: ni narod, ni država, ni rat, ni genocid, ni vjera, ni ljudska tragedija... Ama baš ništa.“

Jebote! A krenuli smo od izražavanja bojazni par društveno najsvjesnijih, najaktivnijih i najhrabrijih organizacija, da bi katastrofalna vladajuća koalicija u zemlji, mogla iskoristiti uvođenje bezviznog režima, neposredno pred izbore (pominjan je septembar) da imbecilnom dijelu glasačkog tijela (koji, kao što znamo, nije uopšte mali) tu stvar, uz prigodan vatromet i proslavu i medijsku euforiju (već viđene u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji), proda kao svoj veliki uspjeh i iskoristi za ponovno grabljenje vlasti.

U jednom od tekstova posvećenih ovoj temi, stav pomenutih NVO o vizama nazvan je šamarom građanima? E, pa, nadam se da jeste. Ali ovakve građane (koji biraju ovakvu vlast) nije potrebno šamarati, nego tući ko volove u kupusu! Kao i novinare koji jašu na jeftinom populizmu i, napadajući kritičare vlasti, služe bandi koja nas drži kao taoce svojih političkih igara.

Vlast države koja ima ovakve medije ne mora da brine za svoju budućnost. I nemoj da se ko slučajno našalio da mi na grobu upiše „novinar“. Rađe „poštovalac Transparency Internationala“ (Kad već nisam imao sreće biti njegov član). Ili „plivač uz maticu“. Fuck off!

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Čovjekov strah od tornjaka Ova godina je jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku: da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće

Ali je i istina da postoji i posttraumatski stresni sindrom, da postoje traumatizirane ličnosti koje, kad prežive najstrašnije stvari, teško da mogu obavljati vrlo odgovorne funkcije...apsolutno je neprihvatljivo da neko ko je žrtva preuzima odgovornost javne institucije...

Ugo Vlaisavljević

Isprva uopšte nisam razumio ni pitanja ni ushićenje. „Jooj, lud si jarane...“ ili „Stvarno imaš muda...“ Prvih nekoliko puta pokušavao sam prijateljima i poznanicima koji su me zvali ili da me upitaju da li sam normalan ili da kažu kako je to što sam rekao o Dnevnom avazu na onoj nesretnoj debati neki naročito hrabar čin, da objasnim kako nije riječ niti o jednom niti o drugom. Da li zato što sam ih shvatao ozbiljno ili ne, ukazivao sam im na to da je ludost to što je svojevremeno uradio moj otac kada je bez petarde u džepu krenuo na front; da je hrabrost ono što su radili neki od mojih prijatelja iz rata; da to što Dnevni avaz radi meni posljednjih nekoliko sedmica nije skoro ništa u usporedbi s tim što trpi Feđa Isović, da Bakir Hadžiomerović trpi mnogo gore stvari, mnogo duže. I da u tome što sam uradio nema ništa ni hrabro, ni ludo: ako je CDU-ova gradonačelnica Dresdena, Helma Orosz prošle nedjelje svojim sugrađanima neonacistima koji su pokušali organizovati protest povodom šezdesetipete godišnjice savezničkog bombardovanja, poručila da u njenom gradu nisu dobrodošli, najmanje što sam mogao uraditi jeste da fašizam nazovem pravim imenom i u svoje i u ime gradonačelnika Sarajeva.

VOĐA STRAH

Evo o čemu se radi. Dnevni avaz je, naime, i do sada bio smeće. Pištoljska, atentatorska, odstreljivačka novina – sjetite se samo monstruozne akcije "Džematlije okreću glavu od Zufera Derviševića“ negdje na početku istrage o Razvojnoj banci – ali su se stvari sada kvalitativno promijenile jer je Avaz u međuvremenu postao stranački organ. Koji, shodno tome, zagovara vrijednosti i političku platformu SBB-a. O tome zašto je i kako – na prvi pogled iznenada i odjednom – stvoren prostor za stranku koja otvoreno zagovara fašizam, kasnije.

Ali, suština je u sljedećem: stranka, njen vlasnik i svi tornjaci Fahrudina Radončića se zapravo hrane strahom. Svi ljudi koji su me ovih dana što zvali telefonom, što zasretali na ulici i govorili da se ne sekiram – ne znam otkud bilo kome ideja da se sekiram, jer u ovoj „igri“ uživam – su temeljno pristojni, dobri ljudi. Ali, njihov strah je ono čime se hrani Fahrudin Radončić i osovina zla koja se okuplja oko njegovog političkog projekta. Strah normalnih, pristojnih, poštenih ljudi u ovoj zemlji da budu izloženi tornjačkom prekopavanju privatnosti, pitbullovskom atentatu na karakter. Iz straha se dominantna, tiha i poštena većina povlači u privatnost, apatiju, ergo u apolitičnost; svoja mišljenja iznoseći isključivo u privatnosti vlastitog doma, dok je javni prostor postao off limits i okupirali su ga svi od Fadila Mandala koji je Radončićev attack dog, do misirskih baba kao što je izvjesni Sead Hodžić. Iznijeti mišljenje javno uključuje rizik da budeš diskvalifikovan kao peder, da ti supruga bude proglašena kurvom, da ti majku nazovu „lopovkom“, da te diskvalifikuju kao žrtvu – blagi je paradoks da istovremeno svi Radončićevi stranački skupovi započinju žalopojkom „Aman Srebrenice“ ili kako se već zove to turbo-folk smeće koje udara na najniže ljudske porive – da te suštinski izoluje i javno smakne, a onda u zastrašujućoj tišini koja se može objasniti samo strahom krene na narednu žrtvu. Upravo zahvaljujući tome, Radončić je u prethodnih nekoliko godina pojedince koji su se suprotstavljali Avazu bio u stanju predstaviti kao šačicu otpadnika, „ekscesnih tipova“ i borbu oko principa pretvoriti u valjanje u kaljuži u kojoj je on na domaćem terenu.

Osobno, ako je to uopšte bitno, nije me strah. Traumatiziran kakav jesam, 11. jula 1995. godine u Potočarima sam Đavolu gledao u oči – i zato znam da postoji – i znam Fahrudin Radončić ne može biti čak ni njegov osrednji šegrt. Sve svoje strahove sam potrošio dok je Radončić zgrtao bogatstvo.

VRIJEME ODLUKE

Ono što bi nas zapravo sve trebalo zabrinuti jeste da smo u toj tišini izgubili antifašističku većinu i da je fašizam kao politička ideja – u svim svojim varijacijama, jer ne vidim razliku između izjave Milorada Dodika o sudijama „muslimanim“ i Radončićeve o pripadnicima „manjeg naroda“ – stekao pravo građanstva. Povlačenje tihe i poštene većine iz javnog prostora suštinski za posljedicu ima to da je biranje strane postalo nedopustivo, da je apolitičnost postala nova politička korektnost, i da su shodno tome, sve političke ideje na tržištu podjednako prihvatljive. A nisu: jer, sve i da ova zemlja nije imala krvavo iskustvo fašizma dva puta u prošlom stoljeću, i sve da se brojanje krvnih zrnaca može biti legitimni dio političkog procesa, brojanje krvnih zrnaca nikad nije samo to – brojanje krvnih zrnaca – jer jedino, najvažnije pitanje, ostaje bez odgovora: motiv. Šta god o tome rekli poluučeni primitivci sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Zato je ova godina jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće. Nemojte sumnjati da su oni svoj izbor već napravili. Jedina je razlika u tome što ćemo za deset, petnaest ili dvadeset godina na 2010. godinu mi gledati kao na godinu kada smo izgubili ili sačuvali državu. Tornjaci su taj izbor napravili: njihov je plan da na šesnaestu godišnjicu „srebreničke tragedije“ – to se tako kaže u Dnevnom avazu i Glasu Srpske, zar ne? – idemo s pasošima.

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Ružno prase Ovih smo dana imali priliku gledati remake glasovitog hita iz 1997. godine - „Ružno prase“. Ta tragikomedija, u formi bajke, zasnovana na motivima iz života našeg najuglednijeg borca protiv djece iz mješovitih brakova, Djeda Mraza, komunista i Vlaha – Džemaludina Latića – odigrana je ovih dana ponovo, u Federalnom parlamentu. Glavnu ulogu, koju je u originalu igrao upravo Latić, ovaj put je, maestralno, na oduševljenje kukluxklanovski raspoloženog vlasnika bolje budućnosti i uz podršku nekoliko glumaca iz kulturno-umjetničkog društva SDA, odigrala prvakinja naše fašističke drame – Amila Alikadić Husović

 

Profesionalnu ljubomoru Dine Mustafića i njegove proteste na stranu. Selim Bešlagić je ipak u pravu kad tvrdi da su nam se parlameni pretvorili u pozorišta i cirkuse (uostalom, kao dugogodišnji cirkusant mada, u konkurenciji jedne Majkićke, Bahtića, Remzije Kadrića, Drage Kalabića ili Ive Mire Jovića nikad nije imao šansu postati zvijezda - on to najbolje zna). Najbolje predstave odavno se ne igraju u pozorištu. I najbolji režiseri nisu oni iz kulturnih rubrika na zadnjim stranicama novina, nego oni što ne silaze sa naslovnih strana i udarnih vijesti sa „malih ekrana“. Klasično pozorište postalo je teška alternativa, zabava za zanemarivu manjinu, a na scenu je stupila njegova turbo varijanta – pozorište za široke narodne mase. U kome su one istovremeno i nijemi gledaoci i disciplinovani statisti.

U tom i takvom pozorištu, vrlo sklonom istorijskim temama i vraćanju u prošlost, ovih smo dana imali priliku gledati remake glasovitog hita iz 1997. godine - „Ružno prase“. Ta tragikomedija, u formi bajke (o kojoj je, svojevremeno, opširno pisao „vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle – POLIKITA“), zasnovana na motivima iz života našeg najuglednijeg borca protiv djece iz mješovitih brakova, Djeda Mraza, komunista i vlaha – Džemaludina Latića – odigrana je ovih dana ponovo, u Federalnom parlamentu. Glavnu ulogu, koju je u originalu igrao upravo Latić, ovaj put je, maestralno, na oduševljenje kukluxklanovski raspoloženog vlasnika bolje budućnosti i uz podršku nekoliko glumaca iz kulturno-umjetničkog društva SDA, odigrala prvakinja naše fašističke drame – Amila Alikadić Husović. Kuriozitet je da sporednu ulogu, pjesnika po kome se javno sere, i ovaj put igra Marko Vešović. Koji, budimo realni, nikad nije bio naročit glumac, ali mu ova uloga - vlaha, po kome sere bošnjačko fašističko smeće - izvrsno odgovara. Spomenimo i da majku glavnog lika, ovaj put igra Haris Silajdžić.

Sa dozvolom autora, prenosimo vam najzanimljivije dijelove scenarija, po kome je odigrana pomenuta predstava (vjerni čitaoci sjetiće se da je izvorni tekst objavljen u „na sve moguće načine, a naročito kulturološki i žurnalistički, katastrofalnom proizvodu“, kome, u skladu sa lokalnom tradicijom, ni ime nećemo više spominjati). Dakle...

IZ KULTURNOG BLAGA NAŠIH KONSTITUTIVNIH NARODA (BOŠNJAČKO-MUSLIMANSKE BAJKE): "RUŽNO PRASE ili BAŠ ONAKO BALIJSKI"

Baš onako kraaasno bijaše vani, u prirodi, u to doba godine. Nije, doduše, bilo zelenih livada i zelenih polja, sa zelenim šumama i šumarcima oko njih. A odavno više nije bilo ni zelenih Ljiljana, ni Zelenih beretki. Ali je zeleno bilo duboko u dušama Malih Zelenih, koji su svako malo padali sa Marsa. I polako, ali sigurno, ozelenjavali nekad šareni Olimpijski Grad, bojeći u zeleno sve, od trotoara, preko obdaništa, do filmskih festivala, upravnih odbora, institucija vlasti i života uopšte.

- Amaaan, kako zelenilo prija oku! – znali bi, u rezultatima svog rada, uživati Mali Zeleni.

Sunčeve zrake se prelamahu na bakru i staklu stare džamije, opasane dubokim jarkom, svrha kojega je bilo kanaliziranje svekolikog sranja što se posljednjih nekoliko godina izdešavalo oko te građevine, i na isti kanalizacioni sistem spojenih zgrada vlada i parlamenata.

Zeleni korov koji se, također, tih godina nakotio strahota jedna, zakačao se svojim pohlepnim kvržicama za džamijske zidove i sjedišta svih mogućih i nemogućih nivoa vlasti (a njih je, u zemlji zelenila, bilo baš, onako, mašala), bio je tako gust i isprepleten da nije bilo nikakve šanse da ti vidiš Čovjeka od njega.

Eh, nekako tu neđe, u toj zelenoj divljini usred Grada, u kome majmun na vrhu tornja sada više ne želi da glumi u King Kongu, nego bi da snima remake Velikog diktatora, na jednom skrovitom i prigodno blatovitom mjestu prasila se jedna postarija, ocvala krmača, kojoj je to bilo vjerovatno posljednji put.

- Otkud sad krmača u priči o zelenilu? - pitate se vi, štovani čitatelji.

Prvo, otud što je ovo što vi čitate, bajka a u bajkama je, kao što se zna, sve moguće, pa čak i, recimo, da krme u humorističkoj seriji uvrijedi vjerska osjećanja osjetljivih građana a da seksualne igrice seoskih hodža s maloljetnim djevojčicama vrijeđaju tek nekolicinu prononsiranih medijskih islamofoba ili da zemljom vladaju pljačkaške i rasističke svinje (iako svi znamo da nije tako, zar ne?), a drugo, vidim da niko ne pita za majmuna?

Elem, rečena krmača oprasi more jedno malih krmčića, oliti prasića. I, prasići se isprva pođoše oglašavat sa onim elementarnim - hrok, hrok... - da bi vrlo brzo uznapredovali u svakom, a posebno retoričkom, smislu, te počeli da daju izjave tipa:

- Kako je samo veeeliki ovaj svinjac!

Mama krmača, ko i svaka mama, nije mogla dopustiti da njeni dražesni potomčići žive u zabludi.

- Oh, pa vi mislite da je ovo čitav svinjac! - Edukativno ih zadirkivaše. - Neee, neee, djeco moja! Ovo vam je samo djelić svinjca... Njegov glavni grad.

Prasići u čudu zagroktaše.

- Aiii, ondak je to baš veeeliki, veeeliki, svinjac!

- Jedan od najvećih na dunjaluku! - zadovoljno potvrđivaše mama krmača, ponosna i na lični doprinos u kreiranju takvog stanja. A onda, uoči, u masi inače ne baš izbirljivom oku dragog okota, jedno posebno ružno prase. Ružnije, dakle, od svih ostalih, nekako kabasto, deformisano i teško odredivog pola, sad crno sad žuto,...

Krmača se u prvi mah zabezeknu. Ali, onda, pomirljivo zagrokta i svoje potomčiće povede u vaspitno-obrazovno čeprkanje po bunjištu historije.

Tamokarce, na pomenutom bunjištu, vladaše poprilična gužva. Neka stoka već bijaše iskopala kame i kokarde, par hektolitara tamjana i još koješta, drugi tamo nađoše davno izgubljenu majku i kosti konja na kojima im je, skupa sa sabljom i haračom, stigla vjera, ali bogatstvo što ga deponija skrivaše u svojim njedrima još nije bilo ozbiljno ugroženo.

Nabunjištariše se i krmača i njezini prasići. Svi su žitili, pa ni ružno prase ne zaostajaše. Dapače! Ono iskopa neku prljavu i smrdljivu nacionalističku žvaku i poče da je žvače i istovremeno sere i povraća po svima oko sebe, a bogami i da se valja po cijeloj toj kombinaciji.

- Haman je, ipak, moje. - pomisli, sa osmijehom zadovoljstva, krmača. - Pogledaj ti samo, kako to jede govna, bolan. A, ako ćemo pravo, nije ni tolko ružno. Kad malo bolje pogledaš... poizdaleka.

Ona trupnu papcima.

- Hrok hrok! - Pozva prasiće. - Hajte sad, da vas malo pokažem svijetu.

I tako, povede ona svoje potomke na malo dužu turneju, po 51% svinjca. I ono ružno prase, bezbeli.

Brzo se, međutim, pokaza tačnost poslovice da „samo majka ne more imat šćer kurvu i sina lopova, a samo Srbi Hrvati i Bošnjaci, stoku na vlasti“. Nijedno živo biće, naime, ne pokaza volju da podijeli s njom oduševljenje glede njenog čudnog potomčeta.

Naprotiv. Zgroziše se, na brzinu si sališe stravu i s gađenjem povikaše:

- Pa, zar je dragi Alah mogo stvorit nešto vako!? Zar je moguće da njegovom voljom i s njegovim dopuštenjem ova prikaza pogani dunjaluk i pripada djecu i...

...i, pođoše se iskučivat, bježat od ugovnanog i sobom ispovraćanog hajvančeta. Ono, opet, složi kontru, uleti u najbliži parlament, prileće nakom pjesniku i posra mu se na cipele. Pođe mu se posrat i na glavu, al za takvu kombinaciju bijaše premaleno (radilo se, naime, o povelikom pjesniku, koga je, osim toga, štitila i Poljska konjica). A onda se još obrnu oko sebe i priupita:

- Imal ovdje kakih novinara, pedera, žena ili nacionalnih manjina, da se poserem i na njih!? – i još nešto zarokta o dobrim starim vremenima španske inkvizicije, kad se nije samo masovno sralo, nego i spaljivalo.

Ubrzo oko njega ne bijaše gotovo ni jednog živog bića. Odustadoše od budale, ćutke kontajući - Šta zna svinja šta je dinja i ko zna šta more uradit kad skroz naskroz pomahnita!

Uz njeg, pak, ostadoše samo pacovi i debelocrijevne gliste, dakle kompatibilni organizmi, u smislu profesionalne orijentacije, te par lešinara koji se, ipak, držahu na sigurnoj distanci.

Ružno prase se osjeti usamljenim, odbačenim i žigosanim, pa to i pokaza, što ražalosti njegovu majku, te ona odluči da mu ispriča bajku o ružnom pačetu koje se na kraju pretvorilo u krasnog labuda i pokuša da ga uvjeri da će se i ono jednog dana pretvoriti u nešto krasno...

...uzaman. Ružno prase ništa više nije moglo utješiti. Ono je patilo i patilo i patilo... Naj je gore patilo kad bi naokolo počelo da se priča o demokratiji, ljudskim pravima, slobodi govora i tako to, a do ludila ga je dovodilo pominjanje multikulture, borbe protiv nacionalšovinizma, kritika vlasti, te, prava homoseksualaca, žena i nacionalnih manjina i slične, njemu strane teme. I dilema.

Patnja ga, međutim, nije sprječavala da žvavolji svoju staru žvaku, da sere đeikad ujagmi i sve nervoznije da nasrće na druga živa bića. Pogotovo ako bi slučajno naletilo na kakvog Čovjeka (inače izrazito rijetku vrstu u krugovima kojima se kretalo).

I tako su prolazile godine i ružno prase je postajalo sve tužnije i tužnije. I ružnije i ružnije. Često se sjećalo majke i njezine priče o ružnom pačetu, ali je već bilo izgubilo svaku nadu da će i od njega postati nešto krasno.

Jednog dana, ipak...!

Sunce žarko obasja i njega. Ono ugleda sebi slična bića i potrča im u susret. Njemu slična bića, ugledavši njega, nekadašnje ružno prase, kako im se trkom približava, obradovaše se i razdragano, uglas povikaše:

- Gledaj! Kakva kraaasna rasistička svinja!

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Istraga u doba izbora ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Imamo, dakle, jednu klasičnu scenarističku podjelu na dobre i loše momke. S jedne strane usamljen, ali beskompromisan borac za pravdu, biznismen od formata Imamović, a sa druge okoštala mafijaška struktura sastavljena od jednog privrednika i nekoliko političara...

Krajem oktobra prošle godine u ovdašnjim medijima otvorena je afera „ASA reket“. Sjećate se, to je ona priča u kojoj se kao glavni likovi pojavljuju dvojica biznismena „od ugleda i časti“, Nihad Imamović i Husein Sejo Hasibović. A zapravo je sve počelo još u ljeto 2009. Tada je, naime, Imamović prvi put ozvučio svoj ured, priveo u njega nekoliko kolega biznismena i, kao spontano, poveo priču o tome kako da se mimo zakona i regularne zakonske procedure legalizira više od 10 hiljada kvadratnih metara poslovno-stambenog kompleksa što ga je ASA Holding namjeravao izgraditi u sarajevskoj Općini Novi Grad. Tokom tog snimljenog razgovora Hasibović je otvoreno poručio da se sve može riješti ukoliko se „SDP-ovcima uplate 4, pa 3, pa 2,2 miliona KM“. „Staviš 400 hiljada maraka u torbu, odneseš je u Bošnjački institut, dođe Šef, uzme torbu i gotovo“.

Sve, dakle, izgleda kao u trećerazrednom krimi filmu u kojem scenarista baš i nije vodio računa o početnim činjenicama. Mito se od 4 miliona, spušta na četiri stotine hiljada KM što je, ako me matematika dobro služi, deset puta manje. Iza kodnog imena „Šef“ krije se predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija. On u čitavoj priči glumi stvarnog „boss-a SDP-ove mafije“. Imamo, dakle, jednu klasičnu scenarističku podjelu na dobre i loše momke. S jedne strane usamljen, ali beskompromisan borac za pravdu, biznismen od formata Imamović, a sa druge okoštala mafijaška struktura sastavljena od jednog privrednika i nekoliko političara...

IT AIN'T LIKE IN THE MOVIES AT ALL

Još nije poznato kako će svršiti ovaj film, ko će u zatvor a ko će uživati u blagodetima slobode i medijske slave. U međuvremenu, borci za pravnu državu, onaj policijsko-obavještajno-tužiteljski sektor, sve svoje resurse tokom ljeta Gospodnjeg 09. stavlja u službu „dokazivanja reketa“. Ozvučen je Imamović, ozvučene su njegove kancelarije, u promet se stavljaju obilježene novčanice, čelnicima SDP-a (uključujući i predsjednika države!) mjesecima se udbaški prisluškuju telefoni...Sve je bilo pripremljeno za veliki prasak. I onda, ništa!

KAKO MISLIŠ NIŠTA?

Tako mi barem tvrdi jedan policajac u čijoj je kuhinji sve i pripremljeno. Al nema veze, idemo dalje! Na osnovu „dokaza“ prikupljenih uz pomoć jednog od najviđenijih bošnjačkih tajkuna i izdašnog finansijera bošnjačke političko-vjerske mafijaške halke, na krilima medija i političko-policijskih centara moći, ovih je dana Tužiteljstvo BiH zvanično otvorilo istragu u predmetu „ASA reket“. U narednih šest mjeseci državno Tužiteljstvo se mora definitvno odrediti-podići optužnicu ili je odbaciti! To će biti u avgustu, u mjesecu kada će se predizborna kampanja za važne oktobarske izbore uveliko zahuktati. Iako je to u ovom trenutku nezahvalno potpisati, u kolovozu će državno Tužiteljstvo kompletan predmet „spustiti“ svojim kolegama u Kantonu Sarajevo. U septembru će kantonalno tužiteljstvo izvjestiti bh. javnost da je „predmet stigao i da traju konsultacije...“. Nakon 4. oktobra „ASA reket“ će biti odbačen usljed nedostatka dokaza! Čiča miča-gotova priča.

ČUVAJMO REZULTAT

Ako bude drugačije, ostavljam prostor da me dere k'o stigne. Uostalom, svako ko na kriminalan način ( A reket je upravo to!) puni svoje bankovne račune zaslužuje da nikad ne izađe iz zatvora. Ako su to SDP-ovci iz našeg filma, onda odlično. Ali šta ćemo sa dobro uštimanim terminima istrage i narednih izbora? Šta ako se zaista pokaže da je sve smišljeno kao najvažniji predizborni adut SDA, Stranke za BiH, SBB-a...? Ko će iz policije, obavještajnog sektora, tužiteljstva, odgovarati ukoliko se pokaže da se radi baš o tome? Ima tu još pitanja čije odgovore, nažalost, nećemo dobiti prije 4. oktobra. A tada će možda biti odveć kasno. Predmet će otići u medijsku i pravnu „zastaru“, a država će otići u qrac nakon što na izborima opet pobjede isti. Ili, sačuvajmebože, još gori. (Tornjeviti SBB for example)

I JOŠ JEDAN DETALJ ZA BOLJE RAZMUMIJEVANJE PROBLEMA

Za one koji ne znaju, krivična prijava SIPA-e protiv Milorada Dodika i članova njegove mafijaške hobotnice koja je opljačkala 145 miliona KM već se godinu dana kiseli u ladicama istog Tužiteljstva. Još uvijek se ne nazire ni I od zvanične istrage. Kako sada stvari stoje, tako će zauvijek i ostati. Što bi Džoni rekao-It ain't like in the movies at all-uh jebote, to nije nimalo kao na filmu.

(zurnal.info) 

ASIM MUJKIĆ: Test na simptome fašizma u BiH

Test se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu odgovarajuće bodovati. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno

Jedno od najaktuelnijih pitanja koje se uporno, i to već više godina, provlači u javnim raspravama i publicistici, istina samo u pojedinim dijelovima BiH, glasi: Ima li fašizma ili naznaka fašizma u našoj društveno-političkoj zajednici? Dakako, ako izuzmemo olako medijsko čašćenje kvalifikativima 'fašiste', 'fašističkog govora' i slično, ako pri tome uzmemo u obzir činjenicu da ozbiljnija znanstvena istraživanja o tome nisu poduzimana, mislim da je pitanje, ma kako na prvi pogled radikalno zvučalo, itekako smisleno i zaslužuje barem neki pokušaj odgovora.

U prilog ovoj tvrdnji govore i neke činjenice koje neprijatno upućuju da ipak 'ima nečeg u svemu tome': kada skupština jednog od entiteta izglasa povlačenje potpisa 'svog naroda' sa Deklaracije ZAVNOBiH-a, pri čemu se negira sami kamen temeljac naše političke zajednice koji se izražava u odlučnom antifašizmu, kada se datum koji obilježava svrstavanje BiH u porodicu antifašističkih nacija odbija proglasiti državnim praznikom, kada narodni poslanici pokreću inicijative o zabrani komunističkog (čitaj: antifašističkog) znakovlja, kada se sistematski što kroz publicistiku, što kroz pseudonaučne studije, pa čak i kroz školske udžbenike – a da ne pominjemo ratna događanja od 1992 do 1995 - rehabilitiraju one reakcionarne vojne i paravojne formacije i pokreti koji su se nedvosmisleno našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu, razloga za brigu imamo na pretek. Ako tome dodamo i našu svakodnevnu političku praksu od poslovične diskriminacije po etničkom osnovu na svim nivoima vlasti, preko činjenice da gotovo nikom od odgovornih nosilaca vlasti nije bilo problematično (do strasburške odluke) što živimo u implicitno anti-semitskoj državi u kojoj Jevrej nije mogao naprimjer biti član Predsjedništva BiH (naravno, niti ogromna većina ostalih građana BiH bili oni 'konstitutivni' ili ne), do 'rasističkog' govora koji je postao gotovo brand javnih ličnosti i medijskog huškanja na one 'druge' i marginalne, stvari utoliko postaju beznadežnije. U pokušaju da skiciram upotrebljiv odgovor poslužit ću se analizama fašizma Rastka Močnika (Koliko fašizma, Zagreb, Arkzin, 1999) i Umberta Eca („Ur-fašizam, ili šta je vječno u fašizmu“, Beograd, Nin, 13.11.2008, str.: 84-9).

Psihologizacija politike

Najprije valja konstatirati da su države kao što je BiH, prema opisu Rastka Močnika, „rubne slabe i ovisne postkomunističke države“ „prijemčive za fašizam“ (str. 65) i to ponajprije iz ideoloških razloga. Politički sistemi ovih zemalja 'u tranziciji' sadrže nekoliko ključnih elemenata fašizma koji su po Močniku najprije „nacionalizam i nacionalni kolektivizam, rasizam, mržnja i kult moći i antiintelektualizam“ (str. 65). Odlika takvih zemalja 'prema vani' je „podređeno partnerstvo s metropolitanskim elitama“ (str. 65), dakle nešto kao sluganski odnos prema realnim centrima moći (npr. Bruxelles, ali i Beograd, čak Moskva), a 'prema unutra', društvenopolitičku praksu generalno karakterizira „klijentelizam, korupcija, uništavanje domaćih civilnih društava i onemogućavanje nadzora odozdo“ (str. 65).

Pomenute karakteristike naprosto se mogu uzeti kao lična karta BiH: nacionalistički kolektivizam, rasistički i govor mržnje, kult moći koji, u našem slučaju, ima 'halal certifikat' 'svojih' vjerskih institucija, klijentelizam i korupcija karakteristike su svakodnevnog političkog odlučivanja, nametnuta etnička matrica stalno potkopava svaku inicijativu civilnog društva, dok antiintelektualizam sprečava svaku racionalnu kritičku poziciju otvarajući prostor psihologizaciji politike kao jednoj, prema Močniku, „od temeljnih karakteristika fašizma“ (str. 88). Ono što već na prvi pogled postaje jasno je da kod nas ne možemo govoriti o jednom ideološki zaokruženom, unutarnje-logički koherentnom fašističkom poretku. Utoliko je teže dati eksplicitan odgovor na pitanje na što referiramo kada kažemo 'fašizam' danas u našem društvu.

Čak niti jedini institucionalizirani oblik fašizma kakav je zabilježen u Italiji od 1922. do 1943. godine nije mogao da se pohvali svojom sveobuhvatnošću, sistematičnošću što bi mu priskrbilo karakteristiku totalitarnog poretka. U tome su njemački nacizam i sovjetski staljinizam bili daleko 'uspješniji'. Umberto Eco primjećuje da je „italijanski fašizam zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitaran – ne zato što je bio previše blag, već zbog filozofski slabe ideologije“ (str. 88). Već sam ranije pisao kako etnopolitički poredak nije zasnovan na nekoj jasnoj ideološkoj pretpostavci.

Naime, doktrina i principi“ etnopolitike predstavljaju naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih fragmenata, fraza, poznatih političkih doktrina i principa: socijalizma, liberalne demokratije, fašizma, romantičkog nacionalizma, ali također i naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih kulturoloških fragmenata: historijskih naracija, mitologija, književnosti, religije, tradicije, ili nekih drugih događaja koji se interpretiraju kao od vitalnog značaja za identitet grupe. Za razliku od većine drugih političkih praksi, pa donekle i samog fašizma, etnopolitika kao 'ne-doktrina' nema nekog cilja, vizije ili nade osim pukog ostajanja na vlasti. Ni dobrobitak bilo koje etničke grupe niti niti 'vitalni nacionalni-etnički interesi' ne predstavljaju krajnji cilj etnopolitike. Njezin raison d'etre je kriza, konstantno pozivanje na egzistencijalnu opasnost, ugroženost s kojom se 'njezina' grupa stalno suočava, što je opet, sa svoje strane svojevrsni fašistički mehanizam političke mobilizacije.

Dakle, kada danas govorimo o tome koliko ima fašizma kod nas, onda možemo govoriti samo o nekim njegovim, nadajmo se, prepoznatljivim elementima. U pokušaju identifikacije tih elemenata u društvenopolitičkoj praksi naše zemlje, možda je uputno konsultirati Ecov 'test fašizma'. On obuhvaća veći dio elemenata fašizma koje je pobrojao Močnik, ali sadrži i neke nove, za nas posebno važne elemente fašizma koji bi nam mogli pomoći da steknemo podrobniju sliku ovog fenomena. Eco, naime smatra da „uprkos svoj zbrkanosti postoje neki tipični elementi koji ulaze u sastav onoga što sam lično definisao ur-fašizmom, ili vječnim fašizmom. Ti elementi ne mogu da se organizuju u sistem; mnogi su međusobno suprotstavljeni, a neki od njih pripadaju različitim formama despotizma ili fanatizma“.

Ipak, glasi zabrinjavajući ali iznimno važan Ecov zaključak, „dovoljno je da postoji samo jedan od pomenutih elemenata da bi fašizam koagulirao oko njih“ (str. 88). Takvo jedno disperzivno stanje u ideološkom pogledu, u našem slučaju etnonacionalističkog poretka, samo po sebi predstavlja otežavajuću okolnost svakoj smislenoj kritici jer ne dopušta formiranje fokusiranog, koherentnog diskursa kritike – nema jasne adrese na koju se može uputiti već se kapilarno raspršuje zajedno s odgovornošću predstavnika vladajućeg sloja te je čini idealnim mehanizmom za održavanje vlasti. Ipak potrebno je, po mom mišljenju učiniti dodatni napor i pokušati BiH testirati na fašizam, odnosno ur-fašizam prema Ecovom modelu:

Test fašizma za BiH

(Uputstvo: Test na simptome fašizma se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu bodovati s 1 bod, njegovo odsustvo s 0 bodova, odnosno djelimično prisustvo fenomena s 0,5 bodova. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno.)


r.br.

Karakteristika (simptom) ur-fašizma

Opis (U. Eco)

Bosanskohercegovačka kontekstualizacija

bodova

1.

KULT TRADICIJE

Istina je već izrečena jednom za svagda i jedino što mi možemo da radimo jeste da iznova interpetiramo te opskurne poruke“.

Cijeli projekt etnonacionalizma temelji se na 'reinvenciji tradicije', učitavanjima savremenih političkih stremljenja vladajućih elita u tradiciju i historiju etnosa i njihovog predstavljanja kao 'vječnih identitetskih istina' na koje se poslije isti pozivaju kao krunski dokaz njihove politike kontinuiteta s tradicijom.

1

2.

TRADICIONALIZAM

Implicira odbacivanje modernog. .. osobito duha 1789. Prosvjetiteljstvo, era razuma, bilo je viđeno kao početak moderne izopačenosti“.

Povratak 'vjeri', 'obiteljskim vrijednostima', odbacivanje sekularizma, Zapad kao izvor bolesti, pošasti, izopačenosti (homoseksualizam, pedofilija itd.) razarač vrijednosti našeg tradicionalnog miljea.

1

3.

IRACIONALIZAM

Podozrenje prema intelektualcima je oduvijek bilo jedan od simptoma ur-fašizma... česta upotreba izraza poput 'izopačeni intelektualci', 'ćelavci', 'žgoljavi snobovi', 'univerzitet – rasadnik gubitnika'. Posao zvaničnih fašističkih intelektualaca bio je da optužuju modernu kulturu i liberalnu inteligenciju za izdaju tradicionalnih vrijednosti“.

Komunistički ideološki obrazac koji je intelektualce dijelio na 'poštene' i 'nepoštene' zadržan je i u etnonacionalizmu pri čemu su oni 'pošteni' bili sa svojim intelektualnim sposobnostima na raspolaganju pseudo-ideološkim projektima ustanovljenja nacionalnog određenja, a nepošteni su kao i uvijek bili 'liberali' koji 'nama uvode strane izopačene (zapadne) vrijednosti'.

1

4.

ANTI-KRITICIZAM

Kritički duh pravi razlike, a razlikovanje je znak modernog. Ur-fašizam neslaganje izjednačava s izdajom“.

Svako ko se drzne na propitivanje mobilizacijskog poziva na 'jedinstvo naroda', ko se zalaže za politički i kulturni pluralizam ugrožava homogenost naroda, slabi njegov identitet i odbrambenu moć.

1

5.

RASIZAM

Ur-fašizam raste i traži potporu koristeći i hraneći prirodni strah od drugačijeg ... apel na borbu protiv uljeza“.

Etnonacionalizam počiva na negaciji 'drugog', osobito u slučaju naših etnonacionalizama 'malih razlika', pa se te razlike moraju predimenzionirati, stalno producirati grubim diskvalifikacijama 'drugih'. Angažman protiv 'uljeza' koji bi 'da nama nešto ovdje određuju' etnički političar vidi kao svoju zadaću i opravdanje svoje vladavine.

1

6.

INDIVIDUALNA ILI DRUŠTVENA FRUSTRIRANOST

Apel na frustriranu srednju klasu, pogođenu ekonomskom krizom, politički poniženu ili uplašenu pritiscima nižih staleža“.

Ovaj opis je odgovarao stanju iz 1990. godine. Danas bi teško bilo reći da postoji nešto kao srednja klasa, pa individualna i društvena frustriranost koja se potiče i stvara ogroman emotivni rezervoar za etnonacionalističku politiku nije oblikovana strahom od 'nižih slojeva' već od onih 'etnički drugih' koji samo kuju planove za naše uništenje. Iako se naša kontekstualizacija malo razlikuje od Ecove, princip frustriranja ostao je isti.

1

7.

ZAVJERA

Ur-fašizam ljudima lišenim jasnog društvenog identiteta govori da je njihova jedina privilegija ona najobičnija – da su rođeni u istoj državi... Uostalom, jedini koji naciji mogu podariti identitet jesu neprijatelji. Zato se, u osnovi psihologije ur-fašizma uvijek nalazi opsesija zavjerom, uglavnom međunarodnom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima“.

Etnonacionalizam u BiH govori kako je građanima jedina privilegija da su rođeni kao pripadnici tog i tog naroda, odnosno te i te vjere. Štaviše, etnonacionalizam je stvorio takav sistem da je jedina politička relevancija građanina njegova ili njena etno-konfesionalna pripadnost koja se jasno određuje suprotstavljajući se drugima koje uvijek 'podržavaju neki moćni krugovi' iz međunarodne zajednice, lobiji itd. Sjetimo se samo 'vatikansko-kominternovske zavjere' ili danas aktuelne 'anti-islamske' zavjere. Schengenski režim, na žalost dodatno pojačava 'opkoljenost' čime ide na ruku etnonacionalističkoj eliti.

1

8.

PONIŽENJE

Sljedbenici moraju da se osjećaju poniženim pred enormnim bogatstvom i snagom neprijatelja“.

Poniženje je 'srednje ime' svih etnonacionalističkih politika u BiH – stalna je borba žrtava, goloruke nejači, ukratko Davida protiv Golijata koji iza sebe ima svu infrastrukturu, moć, međunarodnu podršku, a još samo 'mi' svojim jedinstvom naravno odolijevamo da ova kosmička nepravda pobijedi.

1

9.

VITALIZAM

Život postoji radi borbe. Pacifizam se izjednačava sa saradnjom s neprijateljem. Mora postojati konačna bitka“.

Borba za 'naše' nacionalno samoodređenje (ili ravnopravnost, kako se blaže izražava) je još neizgledna, trnovita. Ona mora biti beskompromisna. Svako ko se usudi praviti kompromis s neprijateljima politički je mrtav (slučaj Tihić). Moramo po svaku cijenu održati nacionalno jedinstvo i homogenost u pripremi za osudnu bitku ('ćeraćemo se još').

1

10.

ELITIZAM

Ur-fašizam može promovirati samo populistički elitizam – svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među građanima, svaki građanin može (i trebalo bi) da postane član partije... Masa je toliko slaba i nesposobna da ne može bez vođe“.

U domaćim pozivima na homogenost naroda značajnu ulogu tokom devedesetih imali su 'očevi' nacije ili danas, kako je čak u 'politički korektnom vokabularu' međunarodne zajednice precizirano 'narodne vođe' (pitam se ponekad jesu li međunarodni faktori svjesni da ovakvim imenovanjima dodatno doprinose fašizaciji našeg društva). Premda se prvobitna monolitna politička konstrukcija iz devedesetih – jedan narod+jedna partija+jedna vjera+jedna armija+jedan vođa - dobro načela paternalističke sklonosti etnonacionalnih lidera bilo iz svijeta politike ili vjere i danas izbijaju i nameću se kao nužnost.

1

11.

HEROJIZAM

U ur-fašizmu herojstvo je norma. Ur-fašista žudi za herojskom smrću, jer ona je najbolja nagrada za herojski život; viva la muerte“.

Ovaj simptom je bio prisutan za vrijeme rata jer je za zaokruženje nacinalnog proizvodnog procesa segment herojstva nezaobilazan koji je u našem slučaju poprimao značajne religijske interpretacije: 'šehid', 'nebesko kraljevstvo' itd. Herojstvo danas preživljava još samo u povremenom ratnohuškačkom diskursu koji se upotrebljava kada se želi diskvalificirati bilo haško bilo domaće procesuiranje ratnih zločina.

0,5

12.

MAČIZAM

Ur-fašista želju za moć manifestira kroz seksualnost. Otuda potiče mačizam (koji implicira prijezir i prema ženama i prema neuobičajenim seksualnim praksama, od apstinencije do homoseksualnosti). Budući da je i sam seks kompliciran fenomen, ur-fašistički heroj obično se igra oružjem, što postaje zamjena za seksualnu aktivnost“.

Etnonacionalizam predstavlja svojevrsni projekt repatrijarhalizacije društva. Seksualnost se potiskuje da bi u kultu obiteljskih vrijednosti bila reducirana na reproduktivne aktivnosti proizvodnje etno-konfesionalne biomase. Sve izvan prokreativnog seksa je opačina koju treba sjeći u korijenu. Žena je stoga reproduktivni stroj koji treba da 'rađa gazije'.

1

13.

SELEKTIVNI, KVALITATIVNI POPULIZAM

U ur-fašizmu narod se doživljava kao kvalitet, mnolitno biće koje izražava opću volju. Kako je nemoguće da velika grupa ljudi izrazi opću volju, Vođa se tu postavlja kao njen tumač. Budući da su izgubili pravo glasa, građani se ne bune; oni na scenu stupaju samo kada treba da odigraju ulogu naroda“.

Svi naši dosadašnji 'fer i demokratski izbori' uglavnom su bili etnički popisi stanovništva, odnosno performansi pripadanja etničkom kolektivu te kao takvi 'događanja naroda' ili, kako Eco kaže 'igranje uloge naroda'. Osim reproduktivne to je jedina značajnija uloga ostavljena građaninu ove zemlje da svake dvije ili četiri godine iznova manifestira svoju kolektivnu pripadnost, nakon čega nestaje u bijednoj anonimnoj svakodnevnici.

1

14.

NOVOGOVOR

Svi nacistički i fašistički udžbenici služili su se uproštenim rječnikom i jednostavnim sintaksom i kako bi eliminirali instrumente za složeno i kritičko mišljenje“

Jezik etnonacionalizma je uprošten, crno-bijeli, reducirajući, po mogućnosti prost (ne nužno psovački) jer je 'narodni' te kako takav pogodan za mobilizaciju širih narodnih masa. On kao takav prožima sve segmente društva – od udžbenika u osnovnim školama do podobnih akademaca i vjerskih lidera koji cinički upotrebljavaju takav vokabular kako bi podržali dominantne predrasude koje drže njihov narod na 'etnonacionalnom' okupu čime učvršćuju prijezir prema intelektualnom naporu svake vrste.

1

 

UKUPNO

 

 

13,5

Hiperfašizirana zajednica

Kao prvo, ovaj pristup nas odvraća od pogrešnog puta kakav se čuje u našim raspravama – da prvo ponudimo ispravnu definiciju 'fašizma' da bismo o njemu mogli raspravljati. Pozni Ludwig Wittgenstein i cijela 'otpadnička' jezičko-analitička filozofija nas uči da riječ svoje značenje stječe u upotrebi, odnosno u jezičkoj igri unutar koje se koristi, ili u ovom slučaju, obrnuto, ona se gradi unutar jednog specifičnog diskursa – jezičke igre – čije je ključne metafore, ili značenjska čvorišta vješto pobrojao Umberto Eco.

Drugo, zabrinjavajuće je da na Ecovoj skali simptoma ur-fašizma (fašistometru) od maksimalnih 14 bodova, BiH postiže 13,5, prema čemu bi se s pravom moglo zaključiti da je hiperfašizirana zajednica, ne u smislu jedinstvenog ideološkog, zaokruženog poretka, već što je po mom sudu opasnije, u smislu disperziranih fašističkih elemenata koji su poprilično autonomni između sebe, pa se izoliranim sučeljavanjem naprimjer s jednim od njih gotovo ništa ne postiže. Fašizacija je kapilarna, zalazi često u sfere trivijalnog, banalnog čime postaje teško uočljiva, naprosto normalnost, zahvaljujući čemu ona izlazi kao pobjednica. To što je fašizam kao filozofija, kako primjećuje Eco, 'veoma klimav' javlja se u etnonacionalističkom društvu kao velika prednost.

Odsustvo jasnog referenta, ideološkog subjekta – za razliku od komunizma čiji je ideološki subjekt jasno određen kao avangarda radničke klase: komunistička partija koja je počivala na jasnoj filozofskoj doktrini, čini etnonacionalizam odnosno njegov ur-fašizam daleko žilavijim protivnikom. Ako se nastavi s ovakvim stanjem možda ćemo na sedamdesetogodišnjicu ZAVNOBiH-a, 25.11. nedaleke 2013. na nekom novom Butmiru konačno imati konsenzus 'narodnih vođa' koga će sponzorirati međunarodna zajednica, konsenzus oko temeljnih fašističkih vrijednosti, koje čini mi se bezrezervno dijele etnonacionalističke elite, na nekom novom zasijedanju, ovaj put Fašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH. Smrt antifašizmu – sloboda narodu! Kojem narodu? Našem narodu!

(zurnal.info)