Kolumne

EMIR SULJAGIĆ: Je l' zapostila Alka Vujica? Ne znam kako drugi iz moje generacije – umalo ne napisah da ne znam kako normalan svijet – ali, jedini period u mom životu kada sam bio musliman – makar i ne znao šta to zapravo znači – i kada je to bio važan dio mog identiteta bio je u vrijeme „mračnog komunizma“.

Ne znam da li o tome razmišljam ovih dana zato što sam shvatio da sam napravio prvi puni krug u životu – naime, jedan od prvih ramazana kojih se sjećam bio je negdje u ova doba godine – ili iz nekog drugog razloga, ali sjećam se da je vrhunac dana meni i mojim prijateljima bio kada bi negdje pred iftar išli na krivinu s koje su se vidjeli kandilji na džamiji i da bi potom svako od nas najbrže što je mogao, puni osjećaja da radimo nešto važno, trčao i revao na sav glas: „Upalili se kandilji, upalili se kandilji...“ Kao što rekoh, ne tvrdim da sam znao šta to uopće znači, ali sam u tom „željeznom dobu“ krenuo u mejtef u isto vrijeme kada i u osnovnu školu – moja majka koja je fanatična vjernica poslala me godinu ranije, ali me efendija vratio kada je shvatio da još uvijek baš i ne čitam najbolje, rekavši: „Hajde ti prvo nauči latinicu, pa onda dođi u mejtef!“ – i dobar dio mog djetinjstva, ali i onog što danas osjećam prema vjeri i vjerama, vezan je za tu trošnu zgradicu.

PUNI KRUG

Bio je to dobar život – ne zato što je bio davno, nego zato što je bio dobar – i ja bih i danas najradije – zapravo, jedina mi je utjeha da ću se jedan dan vratiti tamo – otišao tamo da živim, ali to podrazumijeva priznanje jednog poraza koji nikako ne mogu priznati i protiv čijeg ću se priznanja boriti kako znam i umijem.

Ne pišem to zato, nego stoga što sam napravio jedan puni krug i što sada kada znam gdje je njegov početak, a gdje kraj, i šta je sve stalo unutra, znam da sam se u svim svojim kožama potpuno komotno osjećao jedino tada. Ne znam, velim, kako drugi, ali meni je to bilo važno: ja sam kao srednjoškolac klanjao pet puta dnevno, u klubu u kojem sam igrao košarku – KK Vihor, Bratunac – pa sam zbog toga između ostalih imao i nadimak „Hodža“, ali nikad, ama baš nikad nisam osjetio podozrenje ili omalovažavanje, kakvo sam poslije rata često prepoznavao kod ovdašnjih muslimana koji nikako nisu mogli svariti moje provincijalno porijeklo ili kod „sekularista“ koji poznavanje makar i vjerskih rituala u kojima čovjek htio-ne htio da učestvuje – svadbe, dženaze – smatraju nazadnim, skoro primitivnim. Možda mi se danas iz ove perspektive sve čini drugačijim i ljepšim zato što je vezano za bivši život, bivšu inkarnaciju, ali dovoljno sam iskusio da znam da je život uvijek i svuda težak, naporan i mučan i da nisam podlegao tendenciji da današnje želje interpretiram kao prošle događaje..

Hoću, naime, da kažem da mi ta, muslimanska, islamska ako hoćete, duhovnost nije bila strana, štaviše, i da sam se upravo zbog toga tokom proteklog ramazana osjećao poraženim kao malo kad. Danima sam bjesomučno vrtio televizijske programe, bježeći od pop-bula – kunem se, prvi put sam u životu čuo električnu gitaru u ilahiji i mislim da bi mi najveći tv-junkie kojeg znam, Selvedin Avdić, zavidio na strpljenju s kojim sam gledao TV Vogošću, MTV Igman, o mainstream televizijskim stanicama, kao što je NTV Hayat da i ne pričam – krvljanja pred kamerama, pokušavajući da nađem neki komadić vrijednosti uz koje sam odgojen, neki znak da nije baš sve podleglo sistematskoj banalizaciji. Ali, avaj, skončao sam gledajući, na sarajevskoj kantonalnoj televiziji, iftar – o svrsishodnom trošenju novaca poreskih obveznika, dakle građana svih vjera, možemo kad god hoćete – u kući Hanke Paldum, kojoj kćerka prenosi selame od Burhana Šabana – „Srela sam ga, Allaha mi te poselamio!“; slušao sam kako zvijezda večeri, između dvije nazor otpjevane sevdalnike, priča kako je, eto, prije neku godinu kod nje tokom ramazana boravila Alka Vujica i kako je, osim što bi ujutro popila uobičajenu kafu uz cigaretu postila s njom svaki dan. Ovdje bi sad trebali ići uzvičnik i upitnik zajedno, ali to ne činim otkako sam negdje pročitao – i složio se s njom – opasku Marka Twaina da je stavljati uzvičnike na kraj svojih rečenica isto što i smijati se svojim vicevima.

PROTIV ČOVJEKA

Gledao sam, i u to se kunem, intervju koji je Arduana Pribinja Kurić pravila sa Džemaludinom Latićem, i po prvi put u životu nisam mogao da odlučim ko je od dvoje sugovornika gluplji i uskogrudiji – „Je l' imate neku posebnu inspiraciju kad pišete Vaše ilahije?“ – svaki dan se dobrovoljno izlagao toj zapanjujućoj gluposti, guposti koja je sama sebi svrha. Bio sam poražen kad sam shvatio kakva sve halaša danas govori u ime muslimana u ovoj zemlji. I još gore, šta govore. I bilo mi je žao moje familije, prijatelja i poznanika koji i dalje imaju snage da vjeruju.

Poslije svega sam shvatio da je to sasvim logična posljedica čina, procesa tačnije koji se zbio početkom devedesetih, izlaska vjere iz kuće na ulicu. Vjera je, onako kako sam odgojen da je razumijem, ljudska stvar, od čovjeka i za čovjeka i zato jedino ima smisla kada se dijeli s ljudima i jedan od razloga što vjeru lijepom mogu doživjeti samo u sjećanjima je taj što se sjećam ljudi ustvari. Vjera, ono što današnjim generacijama podmeću pod vjeru, je prije svega protiv čovjeka, kao što je i sve ostalo u ovom društvu, od komunalne službe do bankarskog sistema, protiv čovjeka.

Razumijem da ne postoji vjerski službenik koji će reći kako je prekonoć muslimanima dopušteno jesti svinjetinu, piti alkohol i upražnjavati predbračni seks; islam je, kao i svaka druga vjera, skup vrlo rigoroznih propisa koje čovjek treba da poštuje želi li članstvo u klubu, kao što razumijem da sam se sam i dobrovoljno povukao iz članstva, ali zato što nigdje danas u ovoj zemlji nema manje čovječnosti nego među vjerskim službenicima, nigdje manje spremnosti na oprost i više otvorene i zlurade želje za izricanjem kazne, nigdje manje čovječnosti u društvu izgrađenom na nečovječnosti. I ona dvojica ili trojica koje poznajem – tu, e nažalost, ne spadaju članovi moje šire obitelji koji su me uvjeravali da je napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku „čifutska ujdurma“ – što nisu zaboravili da se ovdje nikad ranije nije iftarilo hurmama, zauvijek su osuđeni na disidentizam, marginalni unutar vjerske hijerarhije onoliko koliko je u današnjoj Bosni i Hercegovini marginalan – čovjek.

Možda je poenta u tome što se vjera ranije morala boriti za svakog čovjeka i svaku pojedinačnu dušu sa drugim idejama i ideologijama, što je tržište ideja i ideologija bilo – još jedan paradoks – kompetitivnije tokom socijalističkog samoupravljanja, ali čovjek, pojedinac, danas nema nikakvih izgleda osim potpunog povlačenja i kapitulacije: to je jedini izbor koji može napraviti svojom voljom, svi drugi izbori napravljeni su za njega.

FARUK ŠEHIĆ Borg kruži iznad Sarajeva
SAMIR ŠESTAN: Dodik Bandit Mubarek Olsun Priglupim logičkim konstrukcijama, pozivanjem na Božiji plan i tvrdnjom da se u istoriji sve odvija po njemu, uvodničar lista Islamske zajednice je, u maniru pripadnika nekog sotonističkog kulta, praktično amnestirao zločince nad sopstvenim narodom i za genocid nad Bošnjacima optužio – Boga!

Bošnjačko-muslimanskom samoponižavanju, nikad kraja. Što je veći stepen uvreda koji izlaze iz tjelesnih otvora primitivne seljačine, verbalnog zločinca, notornog pljačkaša, rasiste i rušioca države iz Laktaša, koji otvoreno prijeti i masovnim krvoprolićem ukoliko neko pokuša da na njemu vježba pravni postulat da su pred zakonom svi jednaki, to je veća fasciniranost i praktično neskriveno obožavanje bošnjačko-muslimanskog političko-vjersko-medijskog nacionalističkog establišmenta prama tom moralnom monstrumu. Patološka opsjednutost koja podsjeća na svojevremenu fasciniranost nekih evropskih i američkih političara i intelektualaca Hitlerom i Musolinijem i „funkcionalnošću“ zločinačkih društvenih sistema koje su ovi notorni ludaci izgradili.

BAJRAMSKA ČESTITKA DODIKU IZ ISLAMSKE ZAJEDNICE

Nekad se zbog feslije i u Mađarskoj treslo u gaćama“, „poentira“ svoje uvodničko veličanje Milorada Dodika i lamentitanje nad trenutnom političkom (ne)moći Bošnjaka, u - da bi ludilo bilo kompletno - bajramskom broju Preporoda, lista Islamske zajednice u BiH, stanoviti Muhamed Velić.

Proričući laktaškom čudovištu, i potencijalnom glavnooptuženom za ratne zločine na nekom budućem, specijalno za ovdašnje prostore nanovo formiranom, haškom sudu, preuzimanje apsolutne vlasti u BiH, na narednim izborima, Velić, u ime Islamske zajednice valjda, zaključuje „On će bukvalno sve pomesti kao željeznom metlom!“, dodajući: „I šta reći, nego – svaka čast; ljudi rade za svoju stvar i ide im to od ruke!“

Estremni nacionalista jedva da je pri zdravoj pameti“, rekao bi Eric Arthur Blair. “Nacionalizam je neodvojiv od želje za moći“.

Bošnjačko-muslimanski nacionalistički ludaci, dakle, u načelu, ne vide ništa sporno u onome što Dodik i njegovi kerberi rade (za njih je to čestitanja vrijedan rad u nacionalnom interesu). Oni samo žale što oni nisu u toj poziciji. Da oni(!) jebu majku svima ostalima. Oni, naime, da još jednom parafraziram Blaira: „ne žele mijenjati vanjski svijet, nego žele osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njihovu korist“.

A šta znači to „u njihovu korist“, šta oni zazivaju i šta poštuju, o tome govori njihova fasciniranost „željeznom metlom“ koja mete sve ispred sebe i moći od koje se drugima „gaće tresu“.

Totalitarni ideološki okvir, obračun sa medijskim i svim drugim „izdajnicima“ i „plaćenicima“ i uspostava fašisoidnog nacionalnog monolita, kome je višepartijski sistem samo forma koja dodatno učvršćuje režim, po modelu koji je inaugurirao Milorad Dodik, to je san bošnjačko-muslimanskih nacionalista, pa i onih infiltriranih u vjersku zajednicu čiji religijski izvor, da bi bilo dodatno apsurdno, uopšte ne prihvata rasne i nacionalne podjele među ljudima.

Još jednom se potvrđuju riječi Fra Ive Markovića: „Nema demokracije u nacionalističkoj politici - to je po svojoj biti diktatura.“

PREPORODOVO BOGOHULJENJE

Pošto na ovim prostorima nikad ne završava na jednom i uvijek postoji gore od goreg, odnosno, pošto su „jedino svemir i ljudska glupost bezgranični“, uvodničar Preporoda je u svoj predbajramski lament nad zlehudom sudbinom Bošnjaka-muslimana, od kojih, eto, jebiga, nikad dobrih fašista, umiješao i Boga. I njegove, što kratkoročne, što dugoročne planove (od Prve petoljetke, nadalje). Pa i istoriju.

Priglupim logičkim konstrukcijama, pozivanjem na Božiji plan i tvrdnjom da se u istoriji sve odvija po njemu, uvodničar lista Islamske zajednice je, u maniru pripadnika nekog sotonističkog kulta, praktično amnestirao zločince nad sopstvenim narodom i za genocid nad Bošnjacima optužio – Boga! (???)

U historiji koja je „magistra vitae“ – „učiteljica života“ zapravo uvijek se odvija Božanski plan. Neke nacije, neke rase,... u određenoj generaciji postaju istrošene i budu samljevene pod tim velikim historijskim točkom, kao žito koje ide na mljevenje a ne kao sjeme za ponovnu sjetvu. Božiji plan je neupitan i neumoljiv! Ako je neki narod dio tog plana onda je on na historijskoj pozornici subjekt dešavanja, ako je, pak, out i nije u tom planu, onda on postaje objekt historijskog izvršenja i mljevenja.“

Kako pisac ovih redova nije vjernik (evo, da olakšam odstrjel fanaticima), iskazano bogohuljenje me ne dira (nad time i pitanjem kakve budale im drže ders, bi trebali da se zabrinu muslimani) ali mi je vrijeđanje žrtava, amnestiranje zločinaca i propagiranje kombinacije primitivnog tumačenja religije, darvinističke teorije preslikane na ljudski rod i nacističke interpretacije Ničea, odvratno do bola.

I, kad smo već kod Ničea: ako Bog i nije mrtav, plašim se da bi, suočen sa ovolikom količinom gluposti, mogao izvršiti samoubistvo.

FAHRUDIN RADONČIĆ KAO DIO BOŽIJEG PLANA

Istini za volju, ova blasfemija je (bar se nadam) plod uvodničareve gluposti a ne namjere. Ono zbog čega je čitava konstrukcija izvedena je, međutim, i podjednako glupo i podjednako neprihvatljivo (a i podjednako blasfemično uvlačenje boga u unutarbošnjačke i unutarbosanske političke razmirice).

Nekvalitetna imena i lojalnost imenu ne mogu biti dio Božijeg plana koji se neumoljivo izvršava.“

Preporodov uvodničar je, naime, htio da svojim čitaocima pošalje poruku koju zajednički kreiraju Reis i Fahrudin Radončić, u pripremi najnovijeg „bošnjačkog sabora“ – da aktuelni lideri bošnjačkih nacionalnih stranaka nisu po volji Bogu. Kao ni oni koji su im lojalni. I da im, karadžićevski, zaprijeti nestankom (mljevenjem) ukoliko na „bošnjačkom saboru“ „koji treba da okupi relevantne i referentne ljude“ ne dođu sebi i postanu dio „božijeg plana“.

Plana, koji je, u interpretaciji Preporodovog tumača Božijih zamisli, neka vrsta međunarodnog fonda za podršku profašističkim pokretima i režimima.

Iz objavljenog uvodnika je, naime, očito da je trenutno Dodik taj koji je dio Plana. Božijeg. Odnosno - Alahovog. I da je neumoljivost s kojom on izvršava svoj plan, zapravo neumoljivost Alaha, koji melje i uništava „slabe“, „istrošene“ generacije i narode, a one na čijem čelu su fašisoidni totalitarni režimi, koji ne prezaju ni od zločina, čini „subjektima istorijskih dešavanja“.

Nije ovo ni prvo ni posljednje zamatanje fašizma ili dnevnopolitičkog mešetarenja u religijsku oblandu, ali to nimalo ne umanjuje nevjerovatnost čitavog slučaja. Sa interesovanjem treba čekati da vidimo šta je sljedeće čime će nas iznenaditi iz Islamske zajednice i njenog glasila. Štampanje muslimanima prilagođene verzije Majn kampfa (u prevodu Mahmuda Ahmedinedžada?)? Svečano obilježavanje godišnjice vehabijskog divljanja Sarajevom i premlaćivanja organizatora i gostiju Queer fastivala (na večeri ilahija i kasida, na kojoj bi najveći hit bila Latićeva verzija poznate narodne pjesme „Ubij, ubij, pedera!“?)? Ili put Reisa Cerića u Hag, kao svjedoka odbrane Radovana Karadžića, da mu i lično izrazi zahvalnost za sve što je uradio za Islam na ovim prostorima i da potvrdi da je „osumnjičeni“ za organizovanje najstravičnijih zločina tek terenski izvršilac Alahovih planova?

Opasna inercija nacionalnih religija je što prihvaćaju nacionalnu religioznost ispražnjenu od vjere i božanske milosti i tako nacionalistima omogućuju da vjeru i pripadnost religiji koriste za svoje obmane“, citirajmo, na kraju, još jednom, Fra Ivu Markovića.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Adolf Hitler i Biljana Plavšić-dva lica istog zla! ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

 

 

Postoji li razlika između Plavšićke i Hitlera, između austrijskih neonacista i Dodika?

Ratna zločinka Biljana Plavšić narednog će mjeseca izaći iz zatvora i ostatak svog zlikovačkog života po svemu sudeći provesti u statusu beogradske penzionerke. Baba-monstrum, autorica čuvene izjave o „muslimaninima kao genetski deformisanim osobama“ koju su četnici širom BiH izgovarali prije, tokom i nakon juriša na bošnjačke civile devedesetih godina prošlog stoljeća, tako će i zvanično preći prag muzeja novije nacional-srpske historije, tamo gdje su svoje mjesto zauvijek zauzeli i Srebrenica, i Prijedor, i Sarajevo, i Mladić, Karadžić, Milošević... Sramna odluka Haškog tribunala na čelu sa sudijom Patrickom Robinsonom da jedinu osuđenu ratnu zločinku sa Balkana nakon odležanih nepunih sedam godina zatvora pusti na slobodu s razlogom je izazvao ogorčenje porodica žrtava Plavšićkinih zločina ali i cjelokupnog pravdoljubivog svijeta koji se ne miri sa birokratskim odlukama Međunarodnog tribunala za ratne zločine.

Kontraofanziva, kao što to biva, bila je žestoka....“ U skladu sa ovim stihom iz jedne pročetničke pjesme Neleta Karajlića reagirao je Milorad Dodik koji nije gubio vrijeme pa je, valjda, deseti put u svojoj premijersko-političkoj karijeri posjetio Plavšićku u švedskom zatvoru i „uzeo joj muštuluk“ na odluku haških sudija. I taj dirljivi susret zločinke i sljedbenika njenih zločina u zatvorskoj kantini skandinavskog kazamata desio se samo dva dana nakon što je laktaški džilkoš po ko zna koji put uvrijedio žrtve zločina, ovoga puta onih 171. civila, žena i djece, sa tuzlanske Kapije i sarajevskih Markala. Da se poslužimo haškom terminologijom - Dodik je u samo dva dana, u dva različita grada međusobno udaljena najmanje 2.000 kilometara, van svake razumne sumnje, dokazao da je fašista. Nažalost, to što je Dodik takav kakav jeste i to što je Haški tribunal pokazao poseban senzibilitet za zdravlje starijih osoba puštajući Babu-monstruma na slobodu, samo dokazuje u kakvom mulju mi, mi koje nije stigla „Plavšićkina biološko-zločinačka selekcija genetski deformisanih osoba“, živimo zadnjih dvadesetak godina. A živimo tako što se očigledno moramo pomiriti i sa fašizmom i sa javnim promocijama fašizma. Živimo tako što na sve manje prostora (medijskog pogotovo) stvari smijemo nazivati pravim imenom a i kada govorimo, pišemo, naglas razmišljamo, na tim rijetkim „slobodnim teritorijama“ riskiramo optužbe dežurnih moralista i režimskih sluga za širenje „govora mržnje i međunacionalne netrepeljivosti“...

Pitam se, naprosto, šta bi kao koruški Austrijanac, rekao gospodin Valentin Intzko kada bi mi odavde, „sa stranica Žurnala“, konstatirali da je njegov zemljak Adolf Hitler „heroj a ne zločinac“. Znam, jasno mi je, ova bi me jezička provokacija mogla skupo koštati iako je i mojim najzagriženijim neprijateljima poznato šta zaista mislim o Hitleru i njegovim stravičnim zločinima. Baš kao što je svakome jasno kakav zločin nad mrtvim čine oni koji danas, šezdesetak godina poslije, rehabilitiraju Hitlera, Hessa, Goebbelsa, Goeringa... Na sreću, osim suludih neonacista i eventualno Fatmira Alispahića zvanog „brdo šljake“, civilizirani svijet se nedvosmisleno izjasnio o Trećem Rajhu i u skladu s tim zakonski sankcionirao veličanje zločina i zločinaca.

A šta je sa Bosnom i Hercegovinom, šta su, dakle, nakon Dejtona ovdje uradili Inzko i svi njegovi prethodnici po pitanju veličanja i slavljenja zločina i zločinaca? Šta su zvanični Brisel, Washington, London, Pariz, Berlin, Moskva učinili da preko Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini zabrane ono što su odavno krivično sankcionirali u vlastitim zemljama? Ništa, ništa uradili nisu! Kako vidim to ih pitanje nešto i ne zanima jer u Bosni i Hercegovini vladaju neka druga pravila u odnosu na, s razlogom rigorozne, zakone u državama iz kojih dolaze Inzko i ostala diplomatska čeljad. A da je slučajno drugačije Dodik bi nakon posljednjih izjava o Kapiji i Markalama, a naročito nakon jubilarne posjete ratnoj zločinki u Švedskoj, na prvom graničnom prelazu bio uhapšen sa kompletnim osiguranjem. I procesuiran po zakonima Evropske unije. Ovako, nema nam druge nego da vjerujemo da Inzko makar privatno (mimo tv kamera koje ga očigledno i sve više plaše) misli kako nema suštinske razlike između Plavšićke i Hitlera, između austrijskih neonacista i Dodika.

EMIR SULJAGIĆ: Dodikova zavjera Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić

Otvoreni poziv na rat Milorada Dodika u formi izjave kojom poriče zločine na Markalama i Kapiji može izenaditi ovdašnje „akademske građane“ koji kako čitam ovih dana otkrivaju genocid četrnaest godina od kraja rata i sedamnaest godina otkako je počinjen. Poenta sa Dodikovom izjavom – a ko zna ponešto o radu ratnog saziva NS RS imao je priliku čitati i njegove panegirike Ratku Mladiću – je u tome što je laž i uvreda koju je izrekao onoliko važna za očuvanje RS-a, koliko je počinjenje ta dva zločina bilo elementarno za njen nastanak.

POLITIKA PERVERZIJE

Imao sam tu privilegiju da tokom vremena provedenog u Haagu svaki dan gledam suđenje Stanislavu Galiću i moram priznati da sam tek tada razumio horor opsade Sarajeva. Pretpostavljam da je i to logično, jer je u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine vođen različit rat: onaj vođen u istočnoj Bosni bio je prisan, skoro intiman, dok je ubijanje Sarajeva bilo izvođeno hladnije, sa više predumišljaja, zamalo klinički. Imao sam, dakle, tu prilično upitnu privilegiju da u dvije godine koje sam proveo na sudu „naučim“ bosanski rat, da na različitim suđenjima – a, gledao sam i pisao o suđenjima Stanislavu Galiću, Milomiru Stakiću, Slobodanu Miloševiću, Radislavu Brđaninu i Momiru Taliću, Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, vidio nekoliko priznanja, kao što su ono Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, Darka Mrđe i Biljane Plavšić – shvatim kako je zapravo temeljna karakteristika koncepta etničkog čišćenja – genocid je pravna definicija, etničko čišćenje je praksa koja može i ne mora rezultirati u genocidu – perverzija.

To je prije svega perverzija zakonitosti, jer su najteži zločini počinjeni paralelno sa pervertiranjem zakona u proceduru; počinitelji – a to su bez izuzetka lokalni organi vlasti, mjesni, opštinski ili regionalni – stotine su hiljada familija protjerali, cijele zajednice iskorijenili ili uništili u skladu sa procedurom. Preuzimanje vlasti u lokalnim zajednicama – jer, zločin je u ovoj zemlji počinjen u opštini i mjesnoj zajednici – bilo je uvijek u skladu sa procedurom, ne-Srbi smijenjivani i otpuštani u skladu sa procedurom, u skladu sa procedurom sve pažljivo bilježeno. Drugačijim jezikom – kao da se dokumentira neka druga stvarnost – i u potpunosti poričući zločinačku prirodu počinjenih djela, ali sa očitom potrebom da se dokumentiraju čak i najsitniji detalji.

Pervertirajući zakon u proceduru, lokalni Krizni štabovi su – a oni su temeljni, ključni element etničkog čišćenja počinjenog u proljeće 1992. godine – mogli bez grižnje savjesti, moralno i pravno potpuno abolirani donositi suštinski zločinačke odluke. Zahvaljujući toj perverziji, jedna je familija iz Bosanskog Novog, u procesu koji je u najmanju ruku da citiram Eda Vulliamyja „echo of the Holocaust“, morala proći temeljitu proceduru, dobiti dvanaest različitih formulara, rješenja i potvrda da bi, konačno prepisujući svoju imovinu Srpskoj Opštini, mogla napustiti grad. Drugdje, u Krajini zapravo, imovina prognanih ne-Srba prodavana je na javnim aukcijama, dok je u Bosanskom Petrovcu tamošnji Krizni štab našao za shodno da „legalizira“ otimačinu u privatnoj inicijativi. Na posljetku, pervertiranjem zakona u proceduru nesrpske zajednice lišene su zakonske zaštite – a to je za unutarnju dinamiku etničkog čišćenja jako važno – i sve je naprosto postalo moguće, ako je u skladu sa procedurom.

LAŽ KAO ISTINA

Druga, perverzija koja zapravo proizilazi iz ove je perverzija laži u istinu. Svrha srpskih logora, u skladu s tom perverzijom nije bila da izoluje – a u sklopu te izolacije podvrgne ubijanju, mučenju, izgleadnjivanju i silovanju – ljude koji su simbolizirali – jer, prvo su takvi bili zatvarani i ubijani, pa tek onda ostali – nesrpske zajednice i da ih kad je potrebno likvidira, demonstrirajući nemogućnost koegzistencije i spaljujući sve postojeće mostove između dviju ili triju zajednica, nego da ih u skladu sa važećim zakonima procesuira za „oružanu pobunu“. Nemali je, u skladu s tim, bio i broj tobožnjih suđenja, od Sanskog mosta gdje su više ličila na linč, do logora Batković gdje su takva suđenja bila obavljana skoro rutinski: već zatvoreni ljudi su dovođeni pred vojni sud i tu su im u vrlo kratkoj proceduri izricane dugogodišnje presude za oružanu pobunu. Suštna te prakse bila je da se Bošnjacima i Hrvatima na teritorijama koje su proglašene srpskim porekne pravo na samoodbranu, ali i da se omogući članovima aparata represije, policije i vojske da zapravo nastave raditi ono što najbolje znaju uvjereni u vlastitu nekažnjivost. Stražari i zapovjednici Omarske i Keraterma, recimo, su brutalna premlaćivanja zatvorenika nazivali „ispitivanjima“ – jedan od logoraša ovako opisuje ispitivanje koje je vodio penzionisani policajac Radak Knežević: „Imao je četiri redovna pitanja: 'Koliko si visok?', 'Koliko si težak?', 'Koji ti je broj cipela?' i 'Zašto mi psuješ mater?'. Potom bi se začuli tupi udarci i zvuk udara metala od stol kada bi promašili...“ – dok je vojska hiljade zarobljenih civila u svojim dokumentima karakterizirala kao zarobljenike, a egzekucije „operacijama čišćenja“.

UNIŠTAVANJE DOKAZA

Posljednja u nizu perverzija je perverzija poricanja, koja seže od verbalnog poricanja počinjenih zločina, preko uništavanja bilo kakvih tragova protjeranih zajednica do sistematskog uklanjanja fizičkih tragova zločina. Sjeme poricanja posijano je već u toku same operacije etničkog čišćenja: dokumenti srpskih organizacija i državnih tijela – policije, Teritorijalne odbrane i vojske – umjesto deportacije govore o „masovnim evakuacijama“, sravnjivanje Kozarca sa zemljom detaljno je opisano u „izvještaju o borbenim dejstvima“ Prvog Krajiškog korpusa i u tom jeziku krije se zapravo sve prakse koje iz toga slijede. Ako etničko čišćenje počinjeno u BiH razumijemo kao radikalno raskidanje postojećeg historijskog narativa, jedan od najvažnijih elemenata te prakse je upravo poricanje, odnosno uklanjanje dokaza o zločinu što bi trebalo da osigura letimitet etničkom čišćenju: nakon što su Bošnjaci i Hrvati fizički uklonjeni, uništeni su u najvećoj mjeri i svi dokazi njihovo postojanja tamo. I pored toga što bi se uništavanje kulturnih i historijskih spomenika moglo smatrati posebnom podvrstom aktivnosti u okviru etničkog čišćenja, vjerujem da je ona u našem slučaju sastavni dio kampanje uništavanja dokaza o zločinima. Objašnjenje: ako nema dokaza da su ne-Srbi ikada živjeli u RS, onda sasvim sigurno nije moglo biti nikakvih zločina u njihovom uklanjanju, odnosno nije bilo potrebe za uklanjanjem. U tom smislu, etničko čišćenje kao praksa predstavlja zločin protiv istorije, koegzistencije, razlika, u toj mjeri da Službeni listovi koje su izdavali različiti nivoi srpske vlasti u aprilu 1992. godine počionju od nultog broja.

Etničko čišćenje, je dakle, okretanje potpuno nove stranice u istorijskom smislu, početak klanja je početak sasvim nove ere u životu zajednice i odreći se bilo kojeg dijela istorije stvorene nožem i tenkom znači odreći se svih tekovina. Ta kuća laži je napravljena tako da odricanje od tvrdnje da su logori bili „kolektivni centri“, predstavlja odricanje od svih koristi stečenih praksama u logorima. To znači odricanje od svih pojedinačnih policijskih i vojnih unapređenja, odricanje od administracije koja se nije promijenila ni za jotu – štaviše, kada bi se provela temeljita lustracija aparata uprave u RS-u, taj entitet bi se raspao – odricanje od svake privatne koristi stečene na krvi drugih. A to naprosto nije moguće jer Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić.

FARUK ŠEHIĆ: Kusturica u gradu mrtvih duša

Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi. Glavni događaj festivala je susret dvojice velikih umjetnika: Abdulaha Sidrana i Nemanje Emira Kusturice, kojeg su pompezno najavljivali organizatori. Susret se (premda je ozbiljno visio nad nama kao Damoklov mač), ipak, nije dogodio kako nas obavještava novinarka sarajevskog sedmičnika. I on će se upriličiti u Goraždu prema riječima Nemanje Emira, kada Sidran i on to odluče.

Na prvi pogled nema ništa spektakularno u ovim rečenicama, osim činjenice da je baš ovih dana jedna od agencijskih vijesti ona koja kaže: Vrhovni sud Crne Gore potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom su novinar Andrej Nikolaidis i crnogorski nedjeljnik Monitor kažnjeni sa 12 000 eura zbog povrede časti i ugleda režisera Emira Kusturice.


Kunst i fašizam

Kusturica će dobiti 12 000 eura za duševne boli koje mu je Nikolaidis nanio tekstom Dželatov šegrt. Zbog kojeg je Andrej bio slavljen među Sarajlijama, bošnjačkim desničarima, „ljevičarima“ i svim anonimnim ljudima koji su prezirali čovjeka (još nije bio Nemanja) što je pljunuo na svoj grad i narod, kada je Karadžić, također stanovnik Sarajeva (multikulturalno odgojen u Sarajevu), zaprijetio uništenjem i gradu i narodu. Jednostavnije rečeno: Nikolaidis, lišen kukavičluka i autocenzure, je napisao ono što su svi mislili, a niko nije imao petlju javno iznijeti. Kukavičluk je, inače, najcjenjenija osobina danas u Sarajevu, i njen pravi naziv, to znaju oni što nikad nisu zauzimali strane u ratovima, zove se mudrost. Istočnjačka duboka mudrost – umijeće u kojem treba znati šutjeti kada se neko piša po vašoj glavi, ili vas gađa granatama, a vi mašete jugoslavenskim zastavama. Alija Izetbegović je to filozofski nazivao saburom.

Isto kao što je jasno da je Andrej Nikolaidis kolumnista baš te Slobodne Bosne, koja će na naslovnici objaviti eksluzivnu reportažu o neodržanom susretu dvojice, ratom, razdvojenih genija. Naravno, u tom tekstu neće biti ni riječi o konačnoj presudi protiv njihovog kolumniste. Kao što su sada svi, odjednom, kao pod dejstvom čarobnog štapića, zaboravili sve one uvrede i bljuvotine upućene odmetnutom Sarajliji, geniju, veleposjedniku & komunisti, antiglobalisti i preporođenom pravoslavcu Nemanji Emiru. Ne treba zaboraviti kako antiglobalizam ujedinjava sve one koji mrze SAD, a tu su i talibani i srpski radikali, babe, žabe, i Nemanja Emir, koji svu tu shizofreniju ovjerava svojim duplim imenom.

Imam tu sreću da nisam iz ovog grada, tako da će Nemanja Emir biti uskraćen za golemu količinu hrakotine, koju bi mu rado sasuo u lice, ali, jebiga, ne mogu, nemam četverogodišnje iskustvo života pod granatama u Sarajevu. Nemam etičku tapiju koju ima Slobodna Bosna, i ne samo ona, jer ovdje je kanon moralne nedosljednosti uveden upravo od onih ljudi što se u svojim tekstovima kunu u principijelnost i čistoću svojih intelekta i duša. Tu čistoću su izgradili konstantnim javnim napadima prema nekom drugom (uvijek taj Drugi), bilo da je on Sandžaklija, Srbin, papak, nacionalista, ultrabošnjak, kriminalac, tajkun, novinar, pisac, neprijateljima nikad kraja.

Napisao sam to već prije (Start br. 241) kako će od sarajevskog aerodroma do Vječne vatre biti napravljen red carpet od ljudskih tijela, tepih kojim će se prošetati noge starog Sarajlije, a u prvom safu, odmah nakon izlaska iz aviona, ležaće upravo oni koji su Kusturicu svih ovih godina napadali teškom medijskom artiljerijom. Može se lako pretpostaviti ko će imati autorska prava na ekskluzivu. Tako završavaju moralni svjetionici, u raljama medijskog žutila, proizvodeći sveopšti zaborav koji je, vjerovatno, najbolja metafora ovog i ovakvog Sarajeva, i Bosne i Hercegovine. Druže Nemanja samo reci, lećećemo kano meci!

Da nema toliko mrtvih civila (uglavnom sirotinje i jadnika koji nisu imali priliku pobjeći iz grada kao dobar dio ovdašnjeg kulturnog i medijskog establišmenta, apostrofiram njih, jer se oni najjače busaju moralnim čistunstvom), i da sam bio u Sarajevu od 1992-1995., vjerovatno se ne bih toliko začudio ratnoj sudbini Sarajeva. Niti bih ga previše sažaljevao. Shvatio bih kako se Sarajevo moralo sresti sa svojom okrutnom sudbinom.


Kani suzo...

Čak i kad shvatim malo koju sarajevsku suzu za sudbinom Goražda ili tadašnjeg Okruga Bihać, odakle dolazim, ispada kako sam bio u potpuno drugom ratu koji nije imao nikakve veze sa ovim u Sarajevu. Što, ipak, nije originalno moja spoznaja, nego sam na nju nailazio bezbroj puta kada bi me mnogi, biva naivno neinformisani, sarajevski kuferaš pitao: A š'o ste se ono, ba, vi, jarane, gore klali među sobom?

Tako da je prava mjera ovog i ovakvog Sarajeva dugo očekivani susret dva ratna havera, fali još samo jedan Hrvat i da priča bude kompletno sumanuto montipajtonovska. Kako bi se u očima drugih dokazali svi stereotipi o bosanskoj gluposti, prevrtljivosti, lažljivosti, ukratko: tragičnom osjećaju života koji se prodaje, kao na tržnici Markale, na vagu i za sitne pare. Ljudi bez dostojanstva ionako su osuđeni na propast, a to je drugi dio vica, bosanski crni humor i neizbježna autoironija kao argument za sve ono što nedostaje. Čast i dostojanstvo, pašajarane.

Zgrade su obnovljene i ofarbane veselim bojama. Na nekima su nacrtane čak i lastavice. Nema više rupa od gelera na fasadama. Novi ljudi se rađaju da nadomjeste mrtve sa Koševa i Kovača. Planeta Sarajevo diše punim plućima korporacijskog kapitalizma, ali i vodeći se otkucajima svog nevidljivog samorazarajućeg mehanizma. Kao u priči Sve će to narod pozlatiti Laze Lazarevića, i ja čekam kada će onima bez ruku narasti nove ruke. Kada će onima bez nogu narasti nove noge. Kada će iz ljudskih glava, iz duše nestati svaka bol, tuga, nesreća, frustracija, i kada će nam svima opet, kao nekada, biti onoliko godina koliko smo imali kada je počeo rat. Kada će se na nebu pojaviti novo lebdeće Sarajevo, ljepše i sjajnije od novog lebedećeg Jerusalema. Trenutak u kojem će mrtvi ustati iz grobova i zapjevati onu našu staru pjesmu: Cijela Bosna jedna avlija..., ili efektnije: Cijela Bosna jedna grobnica. Nakon trojezičnog izdanja Suza majki Srebrenice, ne vidim nekog razloga da Sidran tako ne naslovi svoju narednu knjigu pjesama na 33 svjetska jezika. Da konačno dočekamo i tu noć, u kojoj ćemo spaliti i ovo malo preostalih iluzija, ako ih je, uopšte, ikad i bilo. A i to će narod debelo pozlatiti. I zaboraviti.


SAMIR ŠESTAN: Inflacija kritike

Pokušavaju nam oduzeti i ono posljednje - našu različitost od njih. Odnosno jasnoću naših pozicija. „Političari virusi“ kako ih zove Zeleni Zub, i njihovi medijski i intelektualni pandani, nastoje u potpunosti zaraziti i onesposobiti društveni organizam, relativizirajući sve – uključujući i kritiku kriminogenih moćnika. Našim riječima, napadajući sebe, bore se protiv nas.

PETAK TRINAESTI

Porazni rezultati analiza rada vlasti, nevladinih organizacija u zemlji, ocjene, i prateće posljedice tih ocjena, međunarodnih institucija, kritički tekstovi u medijima, upozorenja i prijetnje sindikata i interesnih grupacija, individualni i kolektivni činovi protesta(...), dostigli su taj nivo i taj stepen učestalosti da su doveli već do svojevrsne inflacije kritike.

Kao da je stvorena nova realnost u kojoj je vladanje zemljom bande nesposobnih, kriminaliziranih ludaka normalna pojava, a dnevno iznošenje novih dokaza o uništavanju zemlje i života njenih građana, od strane aktuelne političke oligarhije, neka vrsta opšteprihvaćene benigne zabave za široke narodne mase. Poput horora, koji gledaoce drže prikovanog pogleda za ekran u perverznom uživanju u vlastitom strahu i uz želju da se taj užitak beskonačno ponavlja.

Kritika je, zapravo, gotovo potpuno obesmišljena. S jedne strane, ne proizvodi nikakve(!) posljedice po objekte te kritike - niti dokazani kriminalci završavaju u zatvorima, niti nesposobni političari bivaju skidani s položaja, niti stranke s poraznim rezultatima svoje vladavine gube izbore, niti propagandne poluge režima i kriminogene publikacije gube status medija... A, s druge strane, u njoj, na ovaj ili onaj način, učestvuju svi – uključujući i vlast, koja, da bi potpuno izludila ionako ne baš inteligentnu i psihičkim zdravljem obdarenu masu, s grotesknim cinizmom i licemjerjem, kritikuje samu sebe (posljednji u nizu je slučaj sa ocjenom Predsjedništva HDZ-a, da je „aktuelna politička situacija u BiH zabrinjavajuća, posebno što - zemlja već tri godine ima vlast koja ne funkcionira“ (???)).

Dodatni besmisao i konfuziju u čitavu priču unose medijske moralne kaljuže, koje kritiku koriste ne u cilju pozitivnih društvenih promjena, nego zarad uspostavljanja demagoške dimne zavjese, iza koje, „između redova“, guraju lične mafijaške interese i tom kvazi-kritikom usmjeravaju javnost u „željenom pravcu“.

(Ima li šta komičnije od prema vlasti kritičkih tekstova na stranicama Avaza? Situacija uporediva samo sa prelaskom iz četnika u partizane, u aprilu 45., s namjerom da se sačekaju „bolja vremena“ za kamu i kokardu, i da se sistem ruši iznutra. Avaz kritiku vlasti redovno završava – neposrednom ili podrazumijevajućom - poentom o odgovornosti opozicije ili međunarodne zajednice za postojeće stanje, čime se, zapravo, propuštanjem kroz taj kvazi-kritički kontekst, istovremeno i amnestira vladajuća mafija i demoniziraju njeni neprijatelji i zagovornici pravne države, kao zajedničke noćne more i političke i medijske i vjerske mafije).

OVDJE BI I KAFKA POLUDIO

Kritika tako nije više čak ni sama sebi svrha (što bi bila dovoljna devijacija), nego postaje sredstvo za zamagljivanje stvarnosti, u kome od obilja nefokusiranih negativnih informacija (usmjerenih bukvalno prema svim akterima političke, medijske, intelektualne, privredne, kulturne, nvo,... scene) i od gubljenja jasne razlike između objekta i subjekta kritike, se više ne vidi izlaz.

Prosječan građanin izložen je medijskom inžinjeringu, koji od njega zahtjeva ozbiljan napor i intelektualnu sposobnost da filtrira informacije i vidi ispod površine. Čitanje između redova vraća se u modu.

No, dok je u Republici Srpskoj, koja slijedi tradiciju totalitarnog društvenog koncepta, i u kojoj je demokratija svedena na formu, šminku i „neremetilački minimum“, to (čitanje) relativno jednostavno („s obzirom da se službena doktrina koju stalno ponavljaju režimski mediji i intelektualci može lako identificirati kao čista propaganda“ – da parafraziram C.P.Otera u njegovom predgovoru kolekcije eseja Noama Chomskog), u anarhoidnom Federalnom kosmosu - u kome svako igra samo za sebe, a protiv svih ostalih i u kojoj je milijun skrivenih motiva, veza, kombinacija, namjera - primanje informacija nalik je koračanju po minskom polju.

Čak i kad je informacija tačna (a za uspješan propagandni uticaj poželjan je što veći procenat istine – tu su lekciju, na našu žalost, domaći medijski gangsteri, već apsolvirali i uspješno je primjenjuju), da bi ste shvatili širu sliku ne možete je odvojiti od prenosioca i prinuđeni ste, ukoliko ne želite biti izmanipulirani i uvučeni u međusobno razračunavanje bandi, shvatiti motiv njenog objavljivanja.

Karakter medija, naime, ne dovodi nužno u pitanje istinitost objavljene informacije. Ali je potrebno zadržati svijest o tome da se iza denuciranja pripadnika nekog mafijaškog klana, može kriti ne javni interes nego tek pokušaj preuzimanja njihove teritorije od strane druge mafijaške skupine. (Što samo po sebi, da se razumijemo, ne mora biti loše – nemam ništa protiv međusobnih obračuna kriminalaca, dok u njima ne stradavaju nevini ljudi). Obračuni oko energetskog sektora, odnosno prava na pljačku i udio u plijenu, koji su izazvali posljednju dramatičnu promjenu u odnosima na političko-medijsko-klerikalnoj sceni, to savršeno odslikavaju.

S druge strane, ista informacija, objavljena u Avazu i magazinu 60 minuta - kao što se ovih dana desilo sa skoro identično prenesenim podacima iz CCI-jevih izvještaja o radu državne vlasti - ima sasvim drugačiju prirodu, jer iza te informacije stoje 2 potpuno različite namjere. Dok objava u Avazu podrazumijeva pokušaj manipulacije i zloupotrebe, i podataka i pomenute nevladine organizacije, za prizemne svrhe, koje u ovom trenutku samo naziremo, motiv 60-minutaške medijske gerile je kristalno jasan – beskompromisna kritika vladajuće nacionalističke mafije i buđenje svijesti o potrebi njenog svrgavanja. Svrgavanja koje ne podrazumijeva smjenu (zamjenu) mafijaških klanova na vlasti (što je primarni interes Avaza) nego koje za (utopijski, naravno) cilj ima čišćenje kompletnog društva i konačnu uspostavu pravne države.

NEPOPRAVLJIVI OPTIMISTA

Obilje kritički intoniranih informacija postaje izgovor pojedinim objektima kritičkih opservacija i njihovim stadima, da, ponašajući se kao da su u samoposluzi, uzimaju šta im odgovara a zanemaruju ono što im ne ide u prilog.

Naruku im, pritom, ide nefunkcionisanje pravne države i nedostatak demokratske kulture ovdašnjeg stanovništva, što priču o njihovom kriminalu, nesposobnosti, destruktrivnosti, štetočinstvu..., svodi praktično na moralnu osudu od strane nekorumpirane i nezastrašene manjine, za čije je anuliranje dovoljno imati dobre stranačke veze, „đon-obraz“ i lično se nezamjeriti lokalnom medijskom gangsteru.

Kritika drugih koristi se ili za pritajivanje, s očekivanjem da u obilju novih informacija i mijenjanjem fokusa, javnost zaboravi na njih (što, zbog, disperziranosti kriminala i masovnosti zločinačkih grupa, odnosno stalnog iskrsavanja novih afera, u Federalnom dijelu zemlje savršeno funkcioniše), ili se – nacionalističkim diskursom - „njihov“ napad interpretira kao vlastiti uspjeh i potvrda veličine unutar svog nacionalnog monolita (na čemu se zasniva proturaketni propagandni medijsko-politički štit zločinačke organizacije laktaškog Vožda).

Prostor je dodatno zamućen i mozak nevinog čitaoca sjeban idiotskim obračunima unutar opozicione i „nezavisno-medijske“ scene, koji, u konačnici, proizvode „informacije“ koje daju za pravo onima koji tvrde da su svi isti, i od kojih, bez sumnje, najveću korist ima nacionalistički političko-vjersko-medijski kriminogeni establišment.

Sve za rezultat ima širenje osjećaja besmisla i beznađa. I s njom povezane apatije.

STAND BY ARANŽMAN

Inflacija nosi u sebi potrebu za prelazak na stabilnu valutu. Jedno je vrijeme, naime, funkcionisalo stalno povećanje stepena verbalne oštrine, ali se plašim da više ni Edino „Mater vam jebem!“ nije funkcionalno (mada ga preporučujem za slušanje).

Došli smo do stadija u kome su riječi gotovo potpuno izgubile smisao. I u kome je kritiku nužno pretočiti u novu jasnu i funkcionalnu formu.

Pri tome treba krenuti od očitog. Vlast razumije samo jedan jezik, onaj na kome je i nastala – jezik sile. Ali ga narod, građani ove zemlje, uporno odbijaju primijeniti. Zapanjujuće otsustvo nasilja u komunikaciji građana sa otuđenom i odnarođenom vlašću istovremeno je i dokaz civilizovanosti i ljudskosti ovdašnjeg stanovništva, ali i dokaz njegove osuđenosti na vječno trpljenje.

Onih par slučajeva u kojima su protesti građana bili garnirani stidljivim elementima nasilja, nepobitan su dokaz funkcionalnosti i superiornosti tog oblika kritike.

Sarajevsko kamenovanje zgrade kantonalne vlasti, upad invalida na sjednicu Federalne skupštine, protesti organizacija rvi i porodica šehida, prijetnje demobilisanih boraca, blokada saobraćajnica i prijetnja paljenjem kamiona, od strane mostarskih vatrogasaca..., svi do jednog bili su učinkovitiji od najoštrijih i najargumentovanijih novinskih tekstova.

Olovka, pisaća mašina ili kompjuterska tastatura, odnosno riječi, očito su inferiorni u odnosu na „kritičku težinu“ letve, kamenice, cigle ili molotovljevog koktela.

Pasivizirajuća civilizovanost stanovništva, međutim, i poratna odbojnost prema manifestacijama upotrebe sile, te razumljivi strah od „kolateralnih žrtava“ među nevinim koje mafija na vlasti istura kao živi štit u takvim situacijama (dok se ona, u pravilu, „izgubi“ i sa sigurne udaljenosti nezainteresovano posmatra čitavu stvar), sprječeva u startu pojedince da se pretvore u masu „poliglota“, koja se bandi obraća na onom jeziku na kome bi poruku i prateću kritiku u njoj shvatili.

Laptop o glavu jednog od njegovih ministara pokazatelj je da je laktaški vožd shvatio prednosti novih tehnologija, nad verbalnom ili kritikom ispisanom na novinskom papiru. Samo kad bi i njegovi i podanici njegovih koalicionih partnera bili tako pametni. Pa ako već nisu informatički pismeni, nek kritiku ispisiju na ciglama. Slušajući pritom Dubiozu i Frenkija, dok grme: „Sada kažem 'Dosta je'. / Sada kažem 'Dosta je!'. / Idem da se borim / to mi jedino preostaje!“.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Istine, šaputanja i vizni režim

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Uz svjesni rizik da me prvom zgodnom prilikom demantira visoki predstavnik Valentin Inzko (a vrlo moguće i ministar vanjskih poslova BiH Sven Alkalaj), ipak ću ovdje otkriti da mi je nedavno u telefonskom razgovoru jedan visokopozicionirani zvaničnik naše države rekao da je svojim ušima slušao kako austrijski diplomata šefu bh. diplomatije govori da vize za građane Bosne i Hercegovine sigurno neće biti ukinute prije avgusta 2011. Pa dobro, kao da je to neka vijest, konstatiraće uvijek dobro informirani internet-analitičari skriveni iza različitih „nickova“. I tu ćemo se, priznajem, složiti na obostrano zadovoljstvo. Problem, međutim, nije u tome što je Inzko Alkalaju zapravo rekao istinu (a istina jeste da od ukidanja viza, naravno, nema ništa!) već što po ko zna koji put građani ove zemlje posljednji saznaju šta ih je snašlo i šta im se tek sprema.

Nije to tako davno bilo... Prije osamnaest godina tadašnji predsjednik Predsjedništva tadašnje Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je u tv kamere izjavljivao da „rata neće biti, da je za rat potrebno dvoje, da možemo mirno spavati...“. I dok nas je Izetbegović „uspavljivao“, Slobodan Milošević, JNA, SDS, arkanovci, šešeljevci..., su privodili kraju logističke pripreme za pokolj u Bosni i Hercegovini a zvanične republičke institucije su se ponašale kao da se ništa posebno ne događa. Jedan od rijetkih koji je u to vrijeme imao dovoljno hrabrosti i građanske odgovornosti da upozori na pakao koji nam se neumitno sprema je bio kolega Senad Avdić koji je, podsjećanja radi, objavio obiman dosje o zločinačkom „Planu RAM“ zbog čega se (a u to sam se i osobno uvjerio) Slobodna Bosna kupovala ispod tezge, tajno i gotovo urotnički. Naprosto, objavljivanje „Plana RAM“ nije se uklapalo u lažnu idilu koju nam je nudila tadašnja nacionalistička koalicija (SDSSDAHDZ) a koja će vrlo brzo razvezati stranačke zastave i, svako u skladu sa vlastitim mogućnostima, krenuti u „etničko zaokruživanje teritorija“.

Postoji ona stara narodna mudrost prema kojoj muž posljednji sazna da ga žena vara. Tako je oduvijek bilo i u bosanskohercegovačkoj politici bez obzira na vremenske i historijske okolnosti. U godinama nakon Dejtona, nakon što smo dobili državu koja ne služi ničemu osim lopovluku ovih na vlasti, Izetbegović i njegova stranka su odlučili promijeniti povijest, redigovati činjenice i slavom okovati vlastitu ulogu u odbrambenom ratu. Pa se pojavila priča o „braniteljima iz 1991.“, iz iste one godine kada je Izetbegović govorio da „rata neće biti“ i kad se Slobodna Bosna u strahu od policijskog terora krišom kupovala kod najhrabrijih kolportera. Očigledno je, dakle, da Izetbegović negdje nije govorio istinu. Jer ako je vjerovao da rata neće biti zašto se naoružavao? Odnosno, ako se već tajno naoružavao kako to tvrde „SDA-ovi prvoborci iz devedeset i neke“, zbog čega javno, odgovorno i hrabro (poput kolege Avdića) nije upozorio sve građane Bosne i Hercegovine šta im se zapravo sprema?

Uz izvinjenje zbog ove dubinske digresije, vraćam se ponovo na Inzkovu potvrdu o (ne)ukidanju viza za građane Bosne i Hercegovine. Kako rekosmo, vijest nije neočekivana a ni posebno dramatična. Mnogo je važnije što nam i nakon Inzkovih šaputanja Alkalaj javno poručuje da ne brinemo te da ćemo veoma brzo i bez obzira na sve „ući u bijeli Šengen“. I dok to govori, Alkalaj svijetom putuje sa putovnicom Republike Hrvatske u džepu, a Incko licemjerno „poziva vlasti da što prije ispune neophodne evropske uvjete“. Svejedno je, dakle, bili domaći ili strani, političarima se na ovim prostorima definitivno ne smije vjerovati. Osim onda ( i samo tada!) kad međusobno šapuću.

EMIR SULJAGIĆ: Moj odgovor svima Druže Samire,

dugo sam se dvoumio da li da na bilo koji način odgovarim na tvoj majkaterzijanski i neinformirani pokušaj da... šta si ti zapravo pokušao?, nakon što sam se usudio – mislim da je ovaj termin potpuno opravdan nakon kofe verbalnih fekalija koje su pod raznim nadimcima po meni istresli članovi redakcije magazina Dani i NS-a u komentarima na članak – iznijeti mišljenje o moralnoj dvoličnosti učesnika u jednom atentatorskom intervjuu objavljenom u Danima.

Dvoumio sam se jer sam proteklih nekoliko sedmica doživio prilično teško privatno iskustvo, od onih koje mijenjaju perspektivu i pogled na svijet, pa batrganje ili riječima piarovaca NS-a, „valjanje u blatu“ koje svako od nas smatra stvarnošću, bilo da je riječ o politici, pisanju ili nečemu trećem bude svedeno na svoju istinsku, neizmjerno sitnu, banalnu mjeru. Shvatićeš, međutim, da mi ipak nisi dao pretjerano mnogo izbora jer se kao rezultat tvoje lažno moralističke arbitriraže – shvatio sam, to si ti zapravo htio, je li? – osjećam kao onomad kada je Boutros Boutros Gali, u svojstvu Generalnog sekretara UN-a boraveći u Sarajevu rekao da ima i gorih mjesta na planeti. Možda i jeste, i možda sam upravo u to vrijeme bio u jednom od tih gorih mjesta, ali tako bezočno odbijanje odgovornosti me porazilo taman onoliko koliko me razočaralo –jer, još od doba Polikite kada sam kao brucoš bio samo fan, prema tebi gajim samo poštovanje – tvoje političko sljepilo.

GLASNOGOVORNIK GENERACIJSKE PLJAČKE

Ali, krenimo redom.

Prvo, ti si moju javnu poziciju – nadam se da nisi mislio privatno, jer bih te u tom slučaju tužio pa bi to morao dokazivati na sudu – nazvao šizofrenom. Prvo, „sporni“ članak nisam pisao ni kao savjetnik gradonačelnika, ni kao partijski aktivista, nego kao Emir (Sulje) Suljagić, pa ne vidim šta bi tu moglo biti šizofreno, osim ako za razliku od ostalih učesnika u toj debati nemam pravo na mišljenje. Ali, kad smo već kod šizofrenije, sve i da sam pisao u ime partije, moja pozicija ne bi bila ništa manje šizofrena od pozicije „nezavisnog novinara“ čije je ime prvo na online-peticiji za osnivanje Naše stranke i koji je pritom medijski glasnogovornik generacijske pljačke (vidi pod: ulaganja u elektroenergetski sektor). Usto, vjerujem da pozicija visokog stranačkog funkcionera koji je istovremeno direktor javne ustanove nije samo šizofrena i neodrživa, nego je u izravnoj suprotnosti sa nekim zakonskim propisima ove zemlje.

Hajdemo dalje. Ja više naprosto ne pristajem da šutim. Ne pristajem da šutim pred opozicionarima koji mene (kao člana SDP-a) koji živim u „šehidskom“ naselju – nema, naime nijedne familije uključujući i moju u kojoj neko ne fali – u kući bez kanalizacije i telefona optužuju da radim za status quo, dok je izvjesni Edin Mustafić, direktor JU MESS samo prošle godine iz budžeta Kantona Sarajevo dobio milion i sto hiljada maraka (trista hiljada maraka je potrošeno samo na putne troškove, a skoro stopedeset hiljada na plaće, možeš to provjeriti, to je javni dokument). Ne može. Ne ide da on mene, u bilo kom svojstvu, optužuje za bilo šta.

POD MOJOM ZASTAVOM

Čitajući taj intervju osjećao sam se kao žrtva silovanja, koja zato što već godinama šuti omogućava svom silovatelju da to neometano čini i drugima. Da to ilustrujem: dakle, od skoro deset godina koliko sam proveo u Danima, u radnoj knjižici imam četiri godine i sedam mjeseci; i sad je moja sramota što to kažem, je li?, a ne njegova što me podvrgnuo tome?

Samire, ono što hoću da kažem, pretpostavljaš, je da nijedan od ljudi koje si ti tako zdušno stao braniti od mene, nema apsolutno nikakve veze sa ljevicom. Jedan je budžetski pacov, drugi beskrupulozni demagog i manipulant, i ne postoje uslovi pod kojima bih marširao pod istom zastavom s njima. Bez obzira na to ko tu zastavu nosio i bez obzira protiv koga se borio. Pritom, njih uistinu i ne smatram svojim neprijateljima, ali u onoj mjeri u kojoj to mogu, makar i ovako, ne želim dopustiti da mašu zastavom koja je moja.

Jer, borba protiv korumpirane klerodesničarske vlasti nije ovako teška zbog toga što se opozicija tobože ne može ujediniti, nego zato što su ljudi, interesne grupe, kako god hoćeš, koji su integralni dio sistema kidnapovali stvar koja im prirodno ne pripada i izdaju se za nešto što nisu. Jer, nije moguće biti intimus Harisa Silajdžića i pritom se ogrtati šinjelom nezavisnosti, kao što nije moguće biti klijent Samira Silajdžića (Besima Mehmedića odnedavno) i biti u opoziciji; ili tvrdiš da možda jeste?

GRAŽDŽASTVUJUŠČA JAVNOST

Dalje. Nastranu to što me proglašavaš medijskim Gavrilom Principom, dio teksta zbog kojeg sam zapravo na kraju i odlučio da odgovorim je onaj u kojem navodiš kako sam kao „inače, sjajni analitičar (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da (...) devalvira svoju vrijednost“, je uistinu uvrijedljiv. Vrijeđa, naime, nešto što znam već jako dugo: a to je da sam prihvatljiv jedino i samo onda kada pišem ili pričam o Srebrenici; graždžastvujuščem dijelu ovdašnjeg javnog mnjenja udruženja žrtava naprosto nisu dovoljno uglađena, drugima idu na nerve „bezube babe“. Ali, to je sve o čemu mi je dopušteno govoriti; ja sam, naprotiv, sve ovo vrijeme bio u uvjerenju da mi to što sam preživio Srebrenicu ne daje nikakvo naročito pravo, ali me i ne ostavlja bez prava koje imaju svi drugi državljani ove zemlje. Jedno od njih je Ustavom zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. I da za sve važi upravo takvi, identični standardi; problem je u tome što ti ne vidiš da oni koje ti braniš od mene (pećanini i mustafići) imaju jedne standarde za sebe, a druge za sve ostale. Istovremeno, zbog visoke osobne cijene koju sam platio ovom stanju stvari (i u ratu i u poraću), malo sam gadljiviji na nijanse, na karijere napravljene novcima poreskih obveznika, osobna bogatstva zarađena tuđim gladnim godinama. Utoliko više što su tu „ugrađene“ i moje gladne godine i što imam pravo da to kažem.

STRUJA NAS ZBLIŽAVA

Dalje. Krajnje je nepošteno da meni ispostavljaš račun međusobnih odnosa na medijskoj i nevladinoj sceni u Sarajevu ili u BiH. Taj račun nisam pravio, niti ga imam namjeru plaćati. Ali, kad si već spomenuo nekakvo zbližavanje, da te odmah ostavim bez iluzija: ne zbližavaju se ideje, koncepti i uvjerenja, nego struja, prijatelju, struja. U tom strujnom kolu izgorjet će još desetine tuđih godina, pući još mnogo kičmi; sve to debelo podmazano krvarinom.

Samire, odluka je tvoja. Činjenice nije moguće prenebregnuti i ne bi se smjele ignorisati onako kao što ti radiš, otpisujući „intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu”, samo zato što dolazi iznutra, a ti to eto, ne odobravaš. Dakle, ili su navodi u tekstu tačni ili nisu. Treća mogućnost ne postoji, jer onda i sam počinješ povlađivati vladavini laži protiv koje vjerujem da se boriš.

FARUK ŠEHIĆ Zato nisam gledao Obične ljude

Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima

Nisam gledao film Obični ljudi – niti ću ga gledati. Ovako glasi prva rečenica teksta Kapo iz Omarske Pavla Levija, osim naziva filma. U Levijevom tekstu riječ je o uratku Srđana Dragojevića Sveti Georgije ubiva aždahu (dio ovog filma je sniman u konclogoru Omarska), koji možete pročitati na e-novine.com. Film Obični ljudi Vladimira Perišića je ovogodišnji dobitnik nagrade Srce Sarajeva u konkurenciji regionalnog dugometražnog igranog filma, a nagradu mu je dodijelio ugledni međunarodni žiri na čelu sa proslavljenom glumicom Mirjanom Karanović. Tako bi nekako glasila rečenica iz agencijske vijesti.

KO NAS TO, BRE, ZAVADI?

O ovom filmu se pričalo još dok je trajao SFF. Sve što sam čuo o njemu, od ljudi u čiji ukus i um imam povjerenja više nego u filmsku kritičarku iz Oslobođenja, jeste to da nisam ni dobio želju da ga pogledam. Ili da ga pogledam i definitivno se uvjerim kako milo lice bradate Srbije, Boris Tadić, sa slatkorječivom demagogijom, pruža filmsku ruku pomirenja tzv. zaraćenim stranama.

Zatim su, kako je to normalno u demokratskom svijetu, uslijedile i negativne kritike ovog filma, da bi došle i reakcije na negativnu kritiku, te da bi se napravila sasvim lažna dilema oko toga da li je na pomolu novo viđenje ratne i postratne stvarnosti na prostorima bivše Jugoslavije, barem što se tiče filma. To je kritičar E-novina Vladan Petković suptilno i originalno nazvao: „novi tokovi“, i u istoimenom tekstu ustvrdio kako je odzvonilo previše jasnim, konkretnim filmovima tipa Ničija zemlja, Lepa sela, Snijeg, donekle Buick Riviera, i, posebno Grbavica, jer ti filmovi, po njemu, nisu mogli nanovo sagraditi famozne mostove među ljudima, jer su neobjektivni, manipulativni, ili optužuju drugu stranu, u ovom slučaju srpsku, ako izuzmemo Lepa sela lepo gore. U Običnim ljudima se pojavljuju samo dva nadimka, takođe gledalac ne zna ni vrijeme ni mjesto radnje, kada skupinu mladih bezimenih vojnika negdje odvedu, i oni izvrše neke masovne likvidacije nekih takođe bezimenih zatvorenika.

Film Lepa sela lepo gore spada u red najciničnijih filmova srpske produkcije devedesetih godina. Cinizam se odnosi na činjenicu da je sniman na zgarištima nesrpskih (ergo bošnjačkih) sela u okolini Višegrada, kojim su tada gospodarili braća Milan i Sredoje Lukić, poznati, između ostalog, po performansu za koji im je bilo potrebno stotinjak staraca, žena i djece Bošnjaka, i jedna kuća. Ostatak priče je poznat. Njen najbolji svjedok je, tada djevojka, Zehra Turjačanin, koja je gledala kako gore ljudska tijela. O zločinima braće iz Višegrada i o filmu koji je snimljen u njihovoj zoni genocida ne bi bilo dovoljno pola internetskog beskraja. Isto tako neko bi trebao Zehri sada objasniti, kako ona, zapravo, nije žrtva, već da su joj kosa, uši, i ostali dijelovi tijela izgorjeli zbog umjetničkog performansa, koji se desio da bi nastala književnost estetskog utopizma (urbano rečeno: ko nas to, bre, zavadi?) i, sada, novi tokovi filmske umjetnosti oličeni u pobjedničkom filmu Obični ljudi. Ako je i od umjetnika, previše je brate, previše.

Dovoljno se sjetiti etičkog autizma filmova Bure baruta, Rane, Do koske i sličnih urbano-gangsterskih sranja iz srpske produkcije u devedesetim. U knjizi Povijest jednog Nijemca Sebastian Hafner kaže kako se njemačka književnost u periodu od deset godina prije dolaska Hitlera na vlast, a i poslije, bavila poezijom o potocima, travama, lišću i svekolikoj idili prirode. Njemačka umjetnost tada nije imala nikakvog dodira sa stvarnošću. A njemačka stvarnost je bila sve samo ne idilična, sa stalnim previranjima, haosom, iz kojeg će Hitler, istrijebivši ljevičarski politički blok i građansku inteligenciju, mirno doći na vlast.

IZ KUĆE NAŠIH PREDAKA

Moram priznati da znam šta su radili mali, fini, smjerni, skrušeni, dobrohotni, za vrijeme mira tihi, nevidljivi porodični, i obični ljudi tokom posljednjih ratova na prostoru bivše zajedničke države. Oni su, obični ljudi, počinili množinu sistematskih zločina i gadosti od 1991. – 1999. Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima. Tako da mi se gade mali i obični ljudi. Spavači koji se bude jednom u životu da bi izvršili svoju zločinačku funkciju. Kao što mi se i gadi film sa istim nazivom. I kao što mi se gadi ono što je rekao režiser filma: da se radi o time&space laboratorijskom istraživanju zla. Film i režiser dolaze iz Srbije, koja se neće denacifikovati u desetinama narednih godina, a možda i nikad (žarko se nadam da sam u krivu). Samim tim ni stvari sa ove strane Drine neće biti nimalo bliže katarzi, i ponovnoj izgradnji povjerenja i suživota među ljudima. I baš ovakav film će još snažnije zakucati nejasne, nivelisane istine o ratu u BiH, davajući alibi svim gadovima, u njihovom uvjerenje, kako je fizičko tamanjenje Drugog bilo sasvim normalno, poželjno, ljudski obično, kao kad se đonom gnječe mravi.

Gurajući milione neriješenih ljudskih tragedija i neosvijetljenih sudbina iz prošlog rata pod tepih estetske prevlasti nad etičkom sadržinom umjetničkog djela (na planu dnevne politike to je stalna relativizacija zločina, poricanje genocida, zavjet šutnje itd.), stvaraju se uslovi za nove ratove, zločine i genocide. Dokaz u prilog tome jesu stvari koje komunisti nisu riješili nakon 2. svjetskog rata u Jugoslaviji, jer su za sve koristili metod čvrste ruke. A takav metod nikad ništa ne riješava, već akumulira reakciju, koja čeka svoj trenutak. To smo najbolje osjetili na svojoj koži. Sve te povampirene bradonje i ljude u crnom koji nisu izašli iz mitova i legendi, nego iz kuće prvog komšije, prijatelja, pobratima, 1992. u Bosni i Hercegovini. Iz kuće običnih ljudi. Sa licima koja nisu bezimena.