Kolumne

ANDREJ NIKOLAIDIS: Vešović i Karadžić su isto Ista je strast navela Karadžića da istrebljuje muslimane, i Vešovića da sa tim muslimanima četiri ratne godine ostane u Sarajevu. Kao što je opštepoznato, isto su komandir konc-logora i zatvorenik. Uprkos tome, meni se ipak čini kako su Radovan i gospođa Alikadić-Husović iz istog sela.
SAMIR ŠESTAN: RAK – umjesto lijeka, rana Kažnjavati jedan urbani radio i to zbog pjesama uglednog riječkog benda, koji je više umjetnički projekat nego klasična muzička grupa ili osuđivati FTV zbog emitovanja naprosto genijalnog satiričnog spota (koji, uzgred, govori upravo ono što je, svojim instrumentima, odavno trebao uraditi RAK), identično je, zapravo, svojevremenom ponašanju exboračkih islamističkih budaletina iz organizacije Fatih, koji su na golu kitu kipa „Multikulturnog čovjeka“, rad vajara Frančeska Perilija i poklona talijanskog naroda građanima Sarajeva, reagovali optužbama za nemoral, pornografiju, homoseksualizam, prostituciju, razvrat i prijetnjom dizanjem (kite?) u vazduh

Sastavni dio optužnice, koju je, u ime nadležne policijske uprave, potpisala osoba indikativnog imena Safet Ćutuk, a koja me 1997. godine teretila za „vrijeđanje i omalovažavanje vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana i visokih predstavnika vlasti“, bio je navod da sam u satiričnoj novini koju sam uređivao, objavio fotomontažu „na kojoj je prikazan predsjednik Predsjedništva BiH gospodin Alija Izetbegović sa štafetom u rukama u obliku minareta, u uniformi maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, a koji je bio vrhovni komandant JNA, a poznato je da je JNA izvršila agresiju na BiH, kao što je činjenica da je predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine bio vrhovni komandant Armije BiH koja se suprotstavila JNA, čime se izjednačava uloga JNA i Armije BiH i čime se vrijeđaju patriotska i nacionalna osjećanja građana koji su se borili u redovima Armije BiH“. Hm... besprijekorna logika, kao što vidite.

Tek radi dodatnog potcrtavanja ćutukizma čitave situacije navedimo da je sporni prilog zapravo obrađivao političku prostituciju bivšeg Titovog omladinca (koji se na pomenutoj fotomontaži pojavljuje kao uručilac štafete, primatelju prilagođenog izgleda), koji je, iznevjerivši očekivanja glasača Liberalne stranke (nastale iz bosanskog ogranka bivšeg SSOJ-a), za ministarsko mjesto kao protuuslugu, odlučio služiti novom (ali formatom znatno skromnijem) ocu nacije i najvećem sinu naroda (ovog puta u jednini i bez narodnosti).

FUCK RAK

U društvu ekstremnog nivoa nepismenosti i uopšte neobrazovanosti i kulturne zapuštenosti, koje već dvije decenije svojevoljno bira kolektivni suicid i život u smradu torova, mozga ispranog latinoameričkim sapunom, turbo & reality kiselinom i političko-religijskom centrifugom, nije čudo da glumca, koji u lokalnoj humorističnoj seriji glumi tonca u muzičkom studiju, novokomponovana seljačina zaustavlja na cesti i (ali bez zajebavanja, mrtav ozbiljan) insistira da mu upravo on radi (kao mixer!) na novom CD-u koji sprema. Ili da pojava svinjčeta u istoj toj seriji izazove javne proteste, zbog tobožnjeg vrijeđanja vjerskih osjećanja (da o poređenju te „uvrede“ s genocidom ne pričamo – nemam kesu za povraćanje pored sebe). Ali je naprosto skandalozno da državna Regulatorna agencija za komunikacije funkcioniše maltene na identičnom intelektualnom nivou i osuđuje emitovanje najboljeg satiričnog priloga viđenog na exjugoslovenskim tv stanicama, još od predratnih izdanja Top liste nadrealista. Urađenog u maniru najboljih provokacija pokojnog Ferala - s politički ubojitom porukom i duhovito do suza.

I pored neupitnosti domaćih potencijala, iznenađuje glupost i prizemni, primitivni, vulgarni nivo percepcije stvarnosti, prilagođen intelektualnom kapacitetu imbecila.

Na insert iz filma „Konačni pad“ (o posljednjim danima 3. Rajha) prigodnim „kreativnim titlovanjem“ pretvoren u satiru, koja ismijava autoritarni režim Milorada Dodika i njegov stil komuniciranja i vladanja, reagovano je pozivanjem na antifašističku i partizansku prošlost svoje porodice (Dodik & Špirić), tvrdnjom da se radi o raspirivanju međunacionalne mržnje (kako su to „protumačili“ upravo oni koji su govor mržnje pretvorili u zanimanje) ili osudom, poput RAK-a.

Falilo je samo još da se pojavi neka budala koja će u čitavoj stvari prepoznati antisemitističko muslimansko veličanje nacizma, pa da ludilo postane kompletno. Ali valjda je Emil Vlajki, negdje duboko u rektumu Dodikovog režima, bio zauzet otkrivanjem novih dokaza o tome kako u Srebrenici nije počinjen genocid, pa smo za to zadovoljstvo (zasad!) ostali uskraćeni.

DIZANJE KITE U ZRAK

Aktuelni skandal sa RAK-ovom reakcijom na „Dodikov“ „Konačni pad“ podsjetio je i na svojevremenu stupidnu odluku ove institucije o finansijskom kažnjavanju sarajevske Dvjestodvojke zbog puštanja pjesama LET 3 i Frenkija. I, interesantno za ljubitelje te vrste bizarnosti, pada tačno na treću godišnjicu od te, do ovog slučaja, najveće blamaže RAK-a.

Ponovo je demonstrirana konzervativnost, kulturološka ograničenost, malograđanska površnost, nerazumijevanje nekonvencionalnih formi izražavanja, pa i zabrinjavajući nedostatak elementarnog znanja. Mentalitet komunističkih moralista koji su strip i rock muziku, u paketu, s gardom prezira i s visine bezgranične gluposti i neznanja, nazivali šundom a, u demokratskototalitarnom istorijskom nastavku, satiru proglašavali pornografijom, primitivizmom, vulgarnošću, medijskim smećem, humorom sa zadahom javnih WC-a.

RAK je ponovo pokazao da nije na visini zadatka kad god se dešava nešto što zahtijeva malo više znanja, kulture, senzibiliteta, otvorenosti... Kad god se dešava nešto što je izvan čvrsto omeđenih granica malograđanske društvene svakodnevnice. Johnnyjeva ustajala žabokrečina je ideal prema kome se oni ravnaju. I teror osrednjosti i malograđanske licemjerne kvazi-pristojnosti, na tragu projekata plavuše iz viceva o Avazu i Glasu Srpske. Nažalost, RAK uspijeva da igra pozitivnu ulogu samo u krajnje bizarnom smislu. Njegova uslovna pozitivnost u posljednjim godinama, nije plod njegove visoke svijesti o svojoj ulozi u društvu i suverenog vladanja svim osjetljivim segmentima svog posla. A pogotovo nije rezultat hrabrog i odlučnog obračuna sa govorom mržnje u elektronskim medijima, koji bi kao posljedicu imao i zauzdavanje političarskog bjesnila, koje truje kompletno društvo. Ne, rezultat je tek minimuma političke korektnosti, odnosno, (dosadašnjeg?) odbijanja da se pretvori u batinu vladajućih nacionalista i da učestvuje u disciplinovanju preostalih kritičkih medija, zarad sitnih privatnih interesa. Najveći dosadašnji kvalitet RAK-a je, zapravo, u tome što, kad se već nije miješao u svoj posao, nije ni pravio (preveliku) štetu. U zemlji kao što je naša, budimo pošteni, to nije malo. Ali, jebiga, nije ni puno.

Kažnjavati jedan urbani radio i to zbog pjesama uglednog riječkog benda, koji je više umjetnički projekat nego klasična muzička grupa (i to zbog prizemne malograđanske reakcije na stih „kurcem u čelo“), i jednog od najznačajnijih i društveno najangažovanijih mlađih bh. autora (Frenkija i njegovog Mister Policeman) ili osuđivati FTV zbog emitovanja naprosto genijalnog satiričnog spota (koji, uzgred, govori upravo ono što je, svojim instrumentima, odavno trebao uraditi RAK), identično je, zapravo, svojevremenom ponašanju exboračkih islamističkih budaletina iz organizacije Fatih, koji su na golu kitu kipa „Multikulturnog čovjeka“, rad vajara Frančeska Perilija i poklona talijanskog naroda građanima Sarajeva, reagovali optužbama za nemoral, pornografiju, homoseksualizam, prostituciju, razvrat i prijetnjom dizanjem u vazduh (kipa ili kite, ostalo je nedorečeno).

NE MOŽE BEZ MAJMUNA

Jedno od privremenih, kompromisnih rješenja u navedenom „multikulturnom“ slučaju bilo je skandalozno pokrivanje međunožja Čovjeka S Kitom. Doduše, ništa više skandalozno od kazne zbog pominjanje kurca u pjesmi na talasima jednog urbanog radija za mlađu, prosvjećenu, publiku. A svakako manje skandalozno od RAK-ove aktuelne osude FTV, odnosno, od njegovog pokušaja da prekrije, i od javnosti sakrije, nacionalističku kurčinu kojom njen vlasnik mlati naokolo, lupajući po čelu svoje sljedbenike i kolumnistice i izazivajući kod njih ekstatični užitak, s nesagledivim posljedicama, a koju je FTV prikazao u svoj njenoj veličini.

Kako RAK-u objasniti da nije ogledalo krivo zbog toga što je odraz u njemu odvratan. Kriv je onaj čiji je to odraz. Jer, da ogledalo ne daje pravu sliku stvarnosti i da car nije uistinu go, i da mu se ne vidi to što mu se vidi (u svoj njegovoj zabrinjavajućoj veličini), ne bi bilo nikakvog razloga za uznemiravanje bilo koga. Nego bi svi znali da je ogledalo falerično i više niko na njega naprosto ne bi obraćao pažnju.

Ali... situacija je sasvim drugačija. Niko ne može osporiti istinitost viđenog (naravno, propušteno kroz satirični filter). Osim onih koji bi „neistinitost“ čuvene Feralove naslovnice sa Tuđmanom i Miloševićem u krevetu, bili spremni dokazivati nepostojanjem hotelskog računa za sobu u kojoj se toplo ljudsko zbližavanje desilo, odnosno, tvrdnjom da se radi o fotomontaži a ne fotografiji. Ma nemoj mi reći.

Svaka budala (bio on Vođa lično ili njegov sarajevski intelektualni opslužitelj ili članovi RAK-ove komisije koja je donijela osudu emisije „60 minuta“ zbog spornog video uratka) koja tvrdi da su prikazivanjem tog spota na FTV-u htjeli reći da su političari iz RS nacisti, a da je Dodik Hitler, tvrdi istovremeno da je suština prikaza Miloševića i Tuđmana, na svojevremenoj naslovnici Ferala, u - seksualnom činu. I ismijavanju seksualne orijentacije dvojice „uglednih državnika“. Ili da moje nedavno predstavljanje Fahrudina Radončića kao King Konga zakačenog za antenu Avazovog tornja sugeriše da je on (i) stvarno majmun.

Bukvalne interpretacije, u ovakvim situacijama, naprosto su apsurdne. Kao što je svojevremeno sud oslobodio optužbe za klevetu novinara koji je njemačkog kancelara nazvao idiotom, utvrdivši da ovaj nije mislio na kancelarov nivo inteligencije nego na njegove političke stavove (što znači da se može biti idiot, iako to niste baš u bukvalnom značenju te riječi), tako gorepomenuti likovi i jesu i nisu nacisti, pederi ili majmuni.

ŠTA RAK MISLI O VELIKOM DIKTATORU?

Kao što i RAK i jeste i nije potreban bh. društvu. Jeste, ako će raditi svoj posao kako treba, a nije ako će svoju poziciju koristiti za licemjerno malograđansko moralisanje i kukavički zamatati svoju kapitulaciju pred političkim moćnicima u priču o profesionalnosti, standardima i odgovornosti i biti egzekutor antidemokratske politike.

Aktuelni skandal, naime, dosad je najozbiljniji pokušaj instaliranja cenzure u medijskom prostoru BiH i možda najopasniji dosadašnji pokušaj disciplinovanja Federalne televizije, kao najuticajnijeg medija koji nije pod kontrolom vladajuće nacionalističke oligarhije. RAK ga pravda „ozbiljnim ugrožavanjem profesionalnih i etičkih standarda koje javni servisi trebaju primjenjivati“, što je pomalo tragikomično, jer je upravo sporni prilog, koji je bio povod za reakciju RAK-a, jedan od najprofesionalnijih uradaka koji smo imali priliku vidjeti na toj televiziji (i pošto se u našoj zemlji priznaje kvalitet samo onome ko dobije nagradu izvana, predlažem da ga FTV pošalje na neki tv festival takmičarskog karaktera).

No, ono što je u čitavoj stvari mnogo opasnije od reakcije na jedan u suštini benigni, zabavni spot, je što ga RAK, zapravo, koristi kao povod za slanje mnogo ozbiljnije poruke. Optužnica se, naime, u nastavku, proširuje, i sa konkretnog priloga i emisije u kojoj je emitovan, prenosi na kompletan sistem: „Svjedoci smo, nažalost, da RTVFBiH ovakvom uređivačkom politikom sve češće zanemaruje svoju primarnu ulogu i postulate profesionalnog novinarstva i neodgovorno se ponaša prema bh. javnosti.“

Koji su to postulati p.n. (u p.m.) zanemareni, u konkretnom slučaju? Da je zabranjeno biti satiričan i duhovit? I šta je, ustvari, poruka koju nam ovakvom odlukom šalje RAK? Da su politička pornografija i nasilje nedodirivih moćnika OK? A satirično ukazivanja na njih neprihvatljivo?

Sreća Čaplinova pa u njegovo doba nije bilo RAK-a. I sreća britanska, da ih je Monty Python lažnomoralističkih cenzorskih budala kutarisao još 70-ih godina prošlog stoljeća.

PS ili ČEKAJUĆI NASTAVAK

Onog ko na filmske kadrove King Konga na vrhu „njegovog“(!) falusoidnog tornja montira (sinhronizuje ili titluje) izjave vlasnika Stranke za boljenedoživittakvu budućnost i „govor ljubavi“ njegove omiljene plavuše, oslobađam obaveze nadoknade za autorska prava. I sa nestrpljenjem očekujem, kako reakciju RAK-a, tako i demantij Gazde, da on nije majmun. Nego... dodik? Onaj iz spota?

A, s nestrpljenjem isčekujem i snimak carskog reza, kojim Reis Cerić izlazi iz majke mu Turske.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Evropa nije moje igralište

Ukinuli su nam vize. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev

Bio je kraj 1997. I bila je zima – zapravo ono što ovdje na moru, gdje ljudi priznaju postojanje tek dva godišnja doba, ljudi zovu zimom. Prosto: kada je vruće, onda je ljeto, kada pada kiša, onda je zima. Tako primorska zima počne već u oktobru kada, nakon okašnjele vreline Miholjskog ljeta, počnu teške, neprozirne i nezaustavljive kiše, kada se čini kako se na zemlju upravo izlila sva voda ove, i svih onih planeta na kojima vodu još nismo otkrili. Počne krajem oktobra, i zna potrajati sve do zadnjih dana aprila, kada je lov kuble već okončan, a ribari u more spuštaju prve mreže za kokote.

Bilo je, još, jutro. Sjedio sam kraj kvarcne grijalice na kojoj su dvije šipke zauvijek prestale da svijetle, pa je samo još najdonja emitovala onoliko toplote koliko je bilo dovoljno da zagrijem stopala. U ovim krajevima, najgadnije nevrijeme ne donosi jugo, nego punenat. On je hladniji od juga, njegovi su talasi razorniji od onih koje podigne jugo, on donosi više kiše nego jugo i, najvažnije i najgore, ta kiša, jebem mu mater, pada ukoso. Pada gotovo horizontalno, tako da ti umjesto kišobrana zapravo treba jedan od onih štitova koje policajci koriste za suzbijanje demonstracija. Po punentu, ljudi kišobran ne nose iznad glave, nego ispred prsa. Ali od te kiše nema odbrane: vjetar kišobran pocijepa čim kročiš na ulicu, i nadalje si izložen bezbrojnim vodenim hicima koje vjetar ispaljuje u tebe. Punenat je značio da će kuća u kojoj sam živio prokisnuti. U starom crijepu su zjapile rupe u koje je vjetar ubacivao hektolitre vode, koja se kroz loše zidani gornji sprat slijevala na moj plafon, a otud u lavore koje sam držao na podu i svako malo ih praznio. Nije bilo šanse da zakrpim krov. Iako sa sugrađanima nisam dijelio politička (uzgred: ni bilo koja druga) uvjerenja, jedno nam je bilo zajedničko: siromaštvo.

Pio sam kafu, pušio nišku Drinu bez filtera i na muzičkom stubu marke MekoSonic (Tuška pijaca, 80 maraka, „Kakva Turska, original japanski“, tvrdio je prodavac) slušao Suede, „Europe is Our Playground“.

Znate tu situaciju: čujete neku pjesmu, i u trenu znate da se dešava važan trenutak u vašem životu, nešto što ćete željeti da sačuvate, nešto čega ćete se sjećati kasnije, kada se budete prisjećali kako je život nekada obećavao mnogo, a svijet bio – nekako - bolji. Nadalje, ljubomorno čuvate sjećanje na taj trenutak. Kad je bilo, kako je bilo, što ste tada činili, što ste mislili i, najvažnije, što ste osjećali. Godine prolaze, i vi više niste sigurni je li to zaista bilo tako, jesu li slike i sjećanja na emocije koje je u vama ta pjesma izazivala zaista sjećanje, ili priča koju ste sebi ispričali, da prikrijete bijele rupe u memoriji, činjenicu da je sjećanje posve nepouzdano, da čak i najvažniji trenuci u našem životu cure iz njega, cure tim brže što se više naprežemo da ih sačuvamo, onako kako curi pijesak iz stisnute šake.

Ali to u krajnjem nije bitno. Ono što pamtimo, ono što mislimo da pamtimo, možda nije tačno, ali je istinito.

Trenutak kada sam prvi put čuo Love Will Tear Us Apart. Trenutak kada sam prvi put čuo Made Of Stone. Trenutak kada sam, odjeven u svoje najbolje odijelo, izlizane leviske i bijele starke, koje sam, kao nešto naročito važno, ponio u torbi sa kojom sam pobjegao iz Sarajeva, u 3 ujutro Albancu koji je prodavao hamburgere dao bugarsku kopiju prvog albuma Suede, on je ubacio u kasetofon pored roštilja, i onda nas dvojica, nazdravljajući iz čuturice koju sam nosio u zadnjem džepu farmerica, odlušali So Young. Napokon, trenutak kada sam, na zimu 1997, bjesomučno slušao Europe Is Our Playground i maštao o tome kako će: narod u demokratskom zanosu srušiti režim Slobodana Miloševića, Zapad u Bosnu poslati vozove novca, Bosna postati sretna zemlja bogatih ljudi i dobiti još jednu Olimpijadu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić dobiti milion godina zatvora, Petar Luković zbog tekstova u Vremenu postati Ministar informisanja, da će Politika, zauvijek osramoćena, prestati da izlazi, da će nova vlast strijeljati uredništvo Pobjede i Večernjih novosti, da će, prije nego napunim dvadesetpetu, pravda pobijediti, zli pasti, granice se otvoriti, a Evropa postati moje igralište. Prilično sam siguran da sam se smiješio iznova i iznova puštajući istu pjesmu, paleći cigaretu za cigaretom i smišljajući sve bolje, ljepše i pravednije scenarije za budućnost.

Shvatili ste: volim Suede, melanholičan sam, vjerovao sam u demokratiju i takozvane zapadne vrijednosti i vjerovatno ću umrijeti od raka pluća.

Sada imam 36 godina. U meni je mnogo više sjećanja nego nade. Ako vam kažu da je to mudrost, pošaljite ih u pičku materinu. Nema nikakve utjehe u protoku vremena. Sve teče, i sve teče na gore. Tamo gdje tečemo nema ničeg transcendentnog, nikakve velike priče, ničeg što iskupljuje. Tečemo ka vodopadu koji će nas na kraju razbiti o riječno dno. Onoliko smisla koliko vodi koja teče nudi činjenica da će, kada je brana zaustavi, ona preći u drugi oblik, u energiju koja će osvijetliti sobe slatke, plavokose dječice, toliko smisla nama nudi činjenica da će nas jesti crvi, da ćemo biti razlog zašto trava nigdje nije tako zelena i gusta, kao na grobljima. Isto toliko smisla bilo je u planu: uništiti Jugoslaviju, da bismo se ujedinili u Evropi.

Ukinuli su nam vize. U martu idem u Leipzig, potom u Salzburg. U maju sam u Norveškoj. Poslije toga idem u Italiju. To je divno. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev. Predstavnici Evropske unije nedavno su vlastima poručili da moraju poslušati MMF, koji nalaže nova otpuštanja radnike. To znači još onih koji nikada neće otputovati u Evropu.

Nikada Evropa neće biti moje igralište. Nikada onoliko koliko je to bila u trenutku dok sam, u djedovoj kući koja je prokišnjavala jer crijep na krovu digao jak punenat, na mini-stubu marke MekoSonic slušao Suede, Europe is Our Playground. Nema više viza, ali nema više ni para da se putuje. Slobodan Milošević je pao, ali je njegov SPS i dalje na vlasti. Zapad u Bosnu jeste poslao nešto novca, ali Bosna umire. Politika, Večernje i Pobjeda su, hvala na pitanju, dobro. Petar Luković nije postao ministar. Umjesto toga, uskoro bi mogao postati nezaposlen. Upoređujem svoju ondašnju listu želja sa jutrošnjim novinama. Ono što se zaista desilo, desilo se nekako krivo. Kao da je po mojoj mladalačkoj utopiji film snimio David Lynch. Najbolji od svih mogućih svjetova nikada nije pred nama: jedino mjesto gdje je on ikada postojao je prošlost, u kojoj smo ga maštali. Kada budućnost koju smo u prošlosti sanjali napokon stigne, ona je tu tek da bi nas podsjetila da je prošlost najbolje od te budućnosti. Nama preostaje ono u međuvremenu. To u međuvremenu se grafički jednostavno izražava. Kako kaže Ognjen Spahić: na svakom grobu stoji godina rođenja, godina smrti i, između njih – crta. Ta crta, to je čitav život.

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Europlakita Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat, koji se brzo razvija
Demokracijom se cenzura ne može zabraniti“, izjavio je aprila 1998. dr. Andrija Hebrang, što ga, s obzirom da glupost ništa ne košta (samo za pamet povremeno platite, ako ste skloni njenom javnom manifestovanju) nije spriječilo da bude predsjednički kandidat vladajuće stranke, na nedavno završenim izborima u zapadnom susjedstvu.

KAFA SA ŠEĆEROM, KAFA SA RAHATLOKUMOM I KAFA SA POLIKITOM

U paketu organizovanih pritisaka na satirični časopis koji sam uređivao u prvim poratnim godinama, a koji su se kretali od nametanja tri puta većeg poreza nego ga je u BiH (dotad & odtad) plaćao i jedan drugi časopis, preko javnog uništavanja novine i prijetnji linčom i zatiranjem, od strane nacionalističkih militanata sa oružjem u rukama, do protuzakonitih policijskih akcija, zabrane i pljenidbe novine i pokretanja sudskih postupaka zbog „vrijeđanja vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana i visokih državnih funkcionera“ (sa naglaskom na Aliju Izetbegovića), posebno mjesto zauzima tragikomični slučaj odbijanja distributera sa kojim smo imali potpisan ugovor o prodaji novine na njihovim kioscima, da radi ono što mu je posao.

Na (telefonske) primjedbe čitalaca da naš novi broj ne mogu naći na kioscima, nazvali smo distributera da vidimo o čemu se radi, i on nam je, mrtav hladan, saopštio: „Mi smo jutros, malo, uz kafu, listali vaš časopis i zaključili da ste ovaj put stvarno pretjerali“. „Hvala, vrlo ste ljubazni.“, rekoh, „Ali, niste mi odgovorili na pitanje: Zašto nam novina nije na kiosku?!“.

Bio je to trenutak trijumfa jednog bolesnog kleronacionalističkog režima, koji je svoje podanike doveo u stanje paranoičnih likova koji glume u remakeu „uživo“ besmrtnog Balkanskog špijuna. Izašavši iz jednog totalitarnog okvira, samo da bi upali u drugi, ne shvatajući elementarne pojmove, kao što su pravna država, demokratija, sloboda, „odgovorni građani“ preuzimali su ulogu javnog tužioca, policije, sudija, pa čak i dželata.

Vlast više nije morala da preduzima nikakve represivne korake. Kreirala je atmosferu i stvorila masu zombija i samonavođenih projektila koji su za nju radili prljave poslove. Branili je od „unutrašnjih neprijatelja“ i „izdajnika“, s janičarskim žarom i uvjerenjem da rade ispravnu stvar.

ZANATI KOJI NE ODUMIRU ili KULTURA KOVANJA UROTA

10-ak, 15 godina poslije, atmosfera u društvu je bitno drugačija, ali su i dalje prisutne sve anomalije iz neposredno poratnog perioda. Otvorenog zagovaranja nasilja prema kritičarima režima i njegovih poluga ne manjka, ali je izgleda postalo mnogo teže naći izvođače radova u masi koja i dalje preferira torove, ali, nakon godina razočarenja i pretvaranja vlastitog života u septičku jamu političko-vjersko-medijske mafije, sad već gaji ozbiljne rezerve prema svojim pastirima i njihovim psima čuvarima.

S druge strane, nasilje poprima nove, sofisticirane, oblike, karakteristične za drugu fazu tranzicije – onu koja kao imperativ nameće društveni mir i malograđansku pristojnost, kojima se trebaju cementirati postojeći odnosi, legalizirati pljačka i zločin, amnestirati odgovorni, izvršiti finalna lobotomija društva i uspostaviti kolektivna amnezija i apatija. Ili, eventualno, pretvaranjem stvarnosti u kafkijansko ludilo, dovesti do očaja i osjećaja besmisla, poraženosti i pomirenosti sa sudbinom.

Otvoreni totalitarizam (po)ratnih nacionalističkih projekata, prepakuje se u sofisticirane forme. Izvođači radova se skrivaju iza maski zagovornika „kulture dijaloga“, akademskog diskursa, poslovnih interesa, itd. A prva faza projekta uklanjanje je „remetilačkog faktora“, društvenih izuzetaka koji se opiru priključenju na Matricu.

Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat koji se brzo razvija“, kaže Guy Debord u „Društvu spektakla“.

IN GOD WE TRAST ili PLAKATIRAJTE KOD NAS, CENZURA GRATIS

U lokalnoj opsjednutosti političkim klovnovima i amoralnim dilerima „opijuma za mase“ i njihovim medijskim i intelektualnim opslužiocima (ljubiteljima najstarijeg zanata i pasioniranim rektalnim alpinistima), u pozadini se, čitavo vrijeme, uspješno provlači potpuno novi tip negativaca, u javnom prostoru – frankenštajnovski kapitalistički monstrumi, finansijski talibani, koji ne priznaju pravni poredak, demokratiju i ljudska prava, ideologija ih ne interesuje, u boga vjeruju samo kad on ima oblik zelene novčanice i koji su za profit spremni učiniti sve, a to u zemljama poput naše, startno podrazumijeva simbiozu sa vlašću na uštrb interesa građana.

Interesi nedemokratske vlasti otuđene od građana, postaju i interesi ovih ekonomskih desperadosa, a totalitarizam, cenzura i represija, zaklanjaju se iza termina koji bi trebalo da, poput zmijskog pogleda, hipnotiziraju i umrtve potencijalne buntovnike. Poput onog: „Poslovna politika“.

Upravo ovim terminom se, valjda, namjerava opravdati skandalozni postupak firme Europlakat koja je, par dana nakon što ih je postavila, skinula džambo plakate nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa, na kojim su kritikovani predstavnici vlasti, s kojom navedena firma ima unosne ugovore. Što je, zapravo, ponavljanje prošlogodišnjeg ekscesa sa plakatima kojim je ismijavan tadašnji Premijer Federacije BiH, čemu, na žalost, javnost nije dala potrebnu pažnju. A već tada se takvom ponašanju moralo stati u kraj i sasjeći takve antidemokratske ambicije u korijenu.

Nefunkcionisanje sistema i suprotstavljenost interesa vlasti i građana, dovodi do situacije da ovakvi skandali prolaze bez reakcije nadležnih organa. Centri civilnih inicijativa najavljuju tužbu protiv Europlakata. No, tužbu bi, zapravo, morao podići državni ili javni tužilac, jer je ugrožen javni interes i vrijednosti garantovane Ustavom. Ne radi se tu o par plakata i jednoj nevladinoj organizaciji, nego o ataku na slobodu govora (i to u najprimitivnijoj formi – o začepljanju usta kritičarima vlasti i zatvaranju očiju građanima), odnosno, na demokratiju i pravni sistem, te, o neprihvatljivoj zloupotrebi položaja jedne firme koja se bavi javnim poslom i koja nema niti može imati pravo da se igra cenzora. I da građanima ove zemlje, bez ikakvog zakonskog uporišta, oduzima bilo kakva prava.

BANDA VLADA ili KOLIKO KOŠTA PREDIZBORNA MANIPULACIJA?

Ponašanje Europlakata tim je opasniji jer pokazuje tendenciju pretvaranja u pravilo. Ovo, naime, nije prvi slučaj. I mi, zapravo, nemamo pojma koliko je sličnih bilo – za 2 navedena znamo, vjerovatno, samo zato jer su najdrastičniji, ali, koliko ih je samo cenzurisano ili odbijeno već u pripremnoj fazi??? (Što me – ne zamjerite na digresiji – podsjeti na svojevremeni duhoviti odgovor iz državne televizije da će mi novinu reklamirati, ako joj promijenim ime, sadržaj i orijentaciju).

Ponašanje ove kuće opasno je i jer je primjetna svojevrsna ambicioznost u odabiru objekata njihovog nasilja. Dok se, prije godinu dana radilo o neformalnoj grupi građana, Europlakat je ovaj put odlučio cenzurisati i onemogućiti kampanju vjerovatno najjače i najuticajnije nevladine organizacije u zemlji. Šta je sljedeće?

E, upravo u odgovoru na ovo, krije se i odgovor na eventualno pitanje nije li gore pomenuta optužba za „ugrožavanje vrijednosti garantovanih ustavom“ pretjerana. Naime, ovom logikom, stepenom „ambicioznosti“ i pokazanom voljom za kontrolom i usmjeravanjem ovog dijela javnog prostora, za koji je dobio dozvolu samo kao pružalac usluga, bez prava na uticaj na njegov sadržaj i biranje korisnika, postavlja se pitanje uticaja Europlakata na predstojeće izbore.

Mogućnost manipulacija je ogromna. A firmi koja je već pokazala da između vlastitog finansijskog i interesa građana (i poštovanja pravne države), nema nedoumica i da sa aktuelnom vlašću dijeli neutaživu pohlepu, beskrupuloznost i neodgovornost, se ne može vjerovati. Uostalo, ne radi se tu o povjerenju, nego o funkcionisanju pravne države. Ukoliko ono izostane, banditi raznih vrsta izmile iz svojih jazbina i to koriste. Pljačkajući banke, ubijajući nevine, trujući, zarad većeg profita, građane i rijeke, gradeći bespravne vile usred glavnog grada, neisplaćujući plate svojim radnicima, šireći govor mržnje i izazivajući međunacionalne tenzije, baveći se medijskim reketom ili – zloupotrebljavajući položaj koji imaju.

DIJALOG ILI JEBAČINA, PITANJE JE SAD?

Ma koliko konkretan slučaj izgledao bezazlen i besmislen, on to nije. I dobro je da se desio u ovako maloumnoj, potpuno razgolićujućoj formi. Da upozori na potrebu preciznog regulisanja prava i dužnost vlasnika određenih licenci, koncesija ili čega već i uspostave mehanizma kontrole njihovog poslovanja ili bar efikasnog djelovanja u slučaju skandala sličnih ovom.

Kazna za ovakvo ponašanje morala bi biti drastična (recimo bar 10 puta veća od koristi koju je firma imala od kršenja nečijih prava; u konkretnom slučaju – 10 puta veća od zarade koju je u prošloj godini imala od poslova s vladom, koju je ovom cenzurom pokušala zaštititi). A za ponavljanje ovakvih djela – zabrana daljnjeg bavljenja ovim poslom. No, ne bi čudilo da, u zemlji kao što je naša, izostane bilo kakva reakcija i da kapitalu bude poslata poruka da ima odriješene ruke za prljave predizborne dilove, na štetu javnog interesa.

No, ako je zbog nekoliko desetina hiljada maraka, Europlakat bio spreman cenzurisati i u kampanji onemogućiti najjaču domaću nevladinu organizaciju, na šta bi sve bio spreman za ozbiljan novac? I hoćemo li uopšte znati kad se to desi?

Inače, na izvjestan način ovo je pomalo neočekivani bosanski uvod u tržišni fašizam i etičko čišćenje javnog prostora, koji se već neko vrijeme dešava u susjedstvu (mi po običaju kasnimo, ovaj put – na sreću). Zakašnjeli bosanski eho svojevremenog hladnog usmrćivanja Ferala i aktuelne agonije Lukovićevih E-novina, kojima u korijenu leži „novi društveni dogovor“ između kapitala i vlasti, sa ciljem prividnog upristojavanja totalitarizma i sapunizacije i rialitizacije društvene stvarnosti, do obesmišljavanja svega i stvaranja zajednice malograđanskih zombija. Kod nas je, eto, počelo na čudnom mjestu. Ne od medija, nego od nvo aktivista. No,... na ovome sigurno neće stati.

Ovo je tek uvod u proces prelaska totalitarne vladavine nad pojedincem, sa primitivnog balkanskog jebavanja majke svojim podanicima, na viši nivo. „Kulturu jebavanja“ takoreći.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: I bi „Svjetlost“ ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Ponekad pomislim, kako bi se ponašali bezmudi i be-ha-bijama naklonjeni političari da su policajci, umjesto u Maoču, u ranim jutarnjim satima upali u Bakince?

U momentu kada nastaje ovaj „Život...“ još uvijek se niti jedna politička stranka nije oglasila povodom važne, za državu bitne, združene akcije više policijskih agencija i uprava u Gornjoj Maoči. Dakle, šta se zapravo dogodilo u tom pitoresknom selu na entitetsko-distriktnoj granici na sjeverioistoku Bosne? Gornja Maoča je, kao što znamo, godinama bila „enklava“ u BiH gdje nisu poštovani zakoni ove zemlje. Djeca su pohađala nastavu prema nastavnom planu i programu Jordana, ljekari nisu liječili tu istu djecu, a male nesretnike su njihovi roditelji utjerivali u suru iz koje nikad neće vidjeti, recimo, celofan od čokolade, keks, sladoled i slične, djeci drage, sitnice( Uostalom, svi mi smo bili djeca-zamislite sebe kako ste se osjećali kad ste u svojim rukama držali svoju prvu, vašu ličnu i ničiju više, limenku Coca-Cole?). I onda je Država odlučila da djeluje pa da suverenitet Bosne i Hercegovine ( ma što to značilo!) primjeni i u Maoči Gornjoj, vehabijskoj zabiti daleko od oka, srca i državnih zakona. Policijska akcija je prošla manje-više mirno. Više od šest stotina policajaca nije napravilo nijedan, službene prijave vrijedan, inicident. Džematlije su u jeku akcije, regularno otišle na rani sabah, svoje otklanjale, a sigurnosno zanimljiva lica involvirana u veze sa najcrnjim terorom mirno su i dostojanstveno plasirana u pritivor. Njih osam, ukupno.

Bosna i Hercegovina, suverena država? Zašto da ne! Posljednja policijska akcija kodnog naziva „Svjetlost“ dokazala je da su i takva čuda moguća. Pravosuđe BiH (pripadajući tužitelji i sudije) vrlo dobro znaju da se na primjeru Gornje Maoče ruše ili grade temelji države Bosne i Hercegovine. Pritom, policijske agencije i uprave samo izvršavaju naloge pravosudnih institucija i tu, u smislu zakonskih nadležnosti, nikakve dileme ne bi smjelo da bude.

Ali šta je političkim strankama? Šta se, u ovom slučaju, događa sa samozvanim „zaštitnicima pravne države i poretka“? Ništa jarane, ništa izvan privatnih ratova koje čelnici akcije „Svjetlost“ vode sa nekim od najzastupljenijih političkih čelnika. Ili, ako ćemo obrnuto, ništa manje od onog što čelnici političkih partija misle o pojedinim tužiteljima, policijskim rukovodiocima i vehabijsko-bjelosvjetskoj bandi skupljenoj s koca i konopca u Gornjoj Maoči.

Je... državu u kojoj se velika akcija poput ove u Maoči ocjenjuje po privatnoj liniji! Je... državu u kojoj od političara očekuješ da ocjenjuje- ovisno od toga u čije se selo, stan, poslovni prostor policija upada- vrijedi li ta akcija javne podrške ili ne valja ničemu! Je li „prekomjerna upotreba sile“ opravdana ili ne, pitaju se uvijek neinformirani dežurni moralisti ? Uostalom, šta reći o političkoj javnosti u kojoj jedino Dnevni avaz (SBBBiH) ima konkretan stav oko „Svjetlosti“! A avazov stav je, barem prema tekstovima objavljenim u njegovih nekoliko posljednjih brpojeva, takav da su u Gornjoj Maoči „grubo prekršena ljudska prava muslimana koji su krivi samo zato što su muslimani, i da ih progone zato što su muslimani, i da se radi o antimuslimanskoj histeriji koja je uperena protiv muslimana, i, generalno, muslimanskogg naroda čiju cijenu plaćaju svi muslimani muslimanskog porijekla“. Tako barem govore avazovi, uvijek dobro, informirani sagovornici. Poput sveprisutne Nađe Dizdarević i seoskih hodža koji nas sa stranica lista bošnjačkih radikala upozoravaju na to da je policija u Maoču stigla kako bi maltretirala ljude samo zato što su muslimani!? Nije mi frka zbog Nađe, nemam problem sa Avazom, ne zanimaju me hodže koji svoje javne gluposti obilato naplaćuju u eurima. Frku mi i beznađe stvara što ni SDP, ni Naša stranka, ni Liberali, ni SDA, ni SZBIH, ni NSP, ni DP, ni oba HDZ-a a ni ostali da ih ne nabrajam, nemaju dovoljno muda i savjesti pa da podrže policijsku akciju koja spriječava protuustavno djelovanje nekolicine, terorizmu sklonih, bradonja u Maoči Gornjoj. Ponekad pomislim, kako bi se ponašali bezmudi i be-ha-bijama naklonjeni političari da su policajci, umjesto u Maoču, u ranim jutarnjim satima upali u Bakince? Za one koji još uvijek ne znaju, radi se o velikom imanju u blizini Laktaša. Vjerujte mi, gorilo bi od saopćenja i saopštenja.

 

 (zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: O istini, pravdi i drugim lažima Hoće li se jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Zar neko misli da je to moguće...

Objavljivanje dokumentacije Vrhovnog savjeta odbrane je, zanatskim riječnikom, dobra priča i ne znam nijednog novinara koji je, svjestan mogućih implikacija prije svega pravosudne prirode, ne bi objavio. Ali, imam problem sa kampanjom koju je na temelju same činjenice objavljivanja pokrenuo Haris Silajdžić. Prije nego nastavim, hoću da priznam kako je i meni dosadno da se bavim Silajdžićem, ali ne dopuštam da mi bilo ko vrijeđa inteligenciju: dok on to bude radio ja ću se, potpuno svjestan uzaludnosti tih napora baviti njim.

POČETAK KAMPANJE

U vrijeme kada je tužilaštvo sklopilo sporazum sa Srbijom o proglašavanju dijela dokumenata povjerljivim, bio sam u Haagu nešto manje od dvije godine i imao sam prilično direktan uvid u zbivanja vezana za sporazum, kao i njegove posljedice.
Suština argumenata za objavljivanje dokumenata, onaj na kojem je zapravo pokrenuta kampanja, glasi, ako sam dobro razumio, ovako: tužiteljica jednog međunarodnog tribunala Carla Del Ponte je voljno i svjesno napravila sporazum o skrivanju dokaza u predmetu protiv Slobodana Miloševića koji bi u postupku „Bosna i Hercegovina vs. Srbija“ na drugom sudu, Međunarodnom sudu pravde, bez sumnje potvrdili navode tužitelja da je Srbija počinila genocid u Bosni i Hercegovini.
Sve i da je tako, što i ne mora biti sporno samo po sebi, ostaje jedno neodgovoreno pitanje: šta s tim? Šta Bošnjaci kojima je ova tvrdnja upućena, zapravo mogu učiniti? Hoće li nam se to jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Je li to neko stvarno misli da je to moguće?
Kao što rekoh, ovaj, centralni navod kampanje koju su, i to je jasno pokrenuli Dani, odveć je površan i naprosto odbacuje one dijelove stvarnosti koji je na bilo koji način podrivaju. A stvari su izgledale malo drugačije. Carla del Ponte bila je glavna tužiteljica u predmetu protiv Slobodana Miloševića i činila je apsolutno sve što je smatrala shodnim da dokaže navode iz optužnice. I sve što bi joj taj posao olakšalo. Možemo to smatrati moralno upitnim činom, ali, za slučaj da ga neko od pravnih savjetnika i ad hoc eksperata nije pročitao, pozivam se na Statut tribunala u kojem ne stoji da je mandat tribunala da utvrđuje istorijsku istinu, nego da osudi pojedince, doduše cijeli niz njih, ali i dalje pojedince, za teške zločine koje su počinili. Štaviše, mislim da nema visokog zvaničnika tog suda koji to nije javno rekao barem jednom. Nigdje u tom statutu, također, ne piše ni da je mandat tribunala da zastupa državne interese Bosne i Hercegovine. To je posao njenih državnih organa. I da podvučemo, po cijenu da se ponavljam: međunarodna pravda je šarena laža i utješna nagrada za one koji gube ratove. Oni koji dobijaju ratove dobiju državu. Dakle, to što naši organi misle da će tribunal nekako osvetiti sve njihove promašaje je u krajnjoj konsekvenci lažni moralizam. Pravda prebiva u raljama topovskih cijevi velikog kalibra.
Dalje, Bosna i Hercegovina je izgubila spor iz dva razloga: objektivne nenaklonosti suda i loše pripreme predmeta. Krenimo od kraja.

NEPOPRAVLJIVE GREŠKE
Naši su zastupnici tokom postupka činili užasno krupne propuste, navodeći kako je, recimo, u Omarskoj ubijeno deset hiljada ljudi – u petnaest godina otkako je tužba pokrenuta nikome nije palo na pamet da revidira brojeve?! – što drugoj strani u postupku nije bilo teško da opovrgne, koristeći se upravo nalazima iz presuda suda za bivšu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina je izgubila spor jer tužba nije ni pokrenuta da dokaže da je Srbija počinila genocid u našoj zemlji, nego da posluži kao post facto ideološko opravdanje Alije Izetbegovića i njegovog režima. Stvari su se poslije rata promijenile, pa je svako ko je bio na vlasti, htio, ne htio – a mnogi su htjeli – bio doslovno vlasnik postupka.

Međunarodni sud pravde je odbio da dokumente Vrhovnog savjeta odbrane zatraži od tribunala za bivšu Jugoslaviju iz nikad objašnjenih i objašnjivih razloga. Tribunal bi, i pored sporazuma sa Srbijom, te dokumente ustupio, morao ustupiti, kao što bi ih i danas ustupio bilo kojem međunarodnom i državnom sudu - uključujući i Sud BiH - uz pravo valjan i argumentiran zahtjev. Ali, to podrazumijeva rad, a bijesno mahanje šakama i pljuvanje naprosto nije argument pred bilo kojim sudom. Uz valjanu pripremu, Bosna i Hercegovina je imala dovoljno dokaza koji bi svakog nepristrasnog „trier of facts“ dovela do zaključka da je zahtjev tužitelja opravdan. Ali, međunarodni sudovi ne operišu u politički zrakopraznom prostoru. Ishod postupka – kao što je to na koncu i sporazum koji je del Ponteova sklopila sa Srbijom – je odraz mjesta koje BiH zauzima ili je zauzimala u svjetskoj i evropskoj zajednici država.

VISOKI STANDARDI

Na suđenje se to odrazilo na sljedeći način: da bi sud prihvatio zahtjev tužitelja (laički, proglasio Srbiju krivom) bilo je potrebno utvrditi efektivnu kontrolu Srbije nad srpskim snagama u BiH. Samo dokumentacija 30. Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, koja je javna i dostupna, jedan je u cijelom nizu jasnih i bjelodanih grupnih dokaza tome u prilog, ali je sud primijenio tako visok standard efektivne kontrole i tako visok test odgovornosti države za postupanje državnih organa da ništa manje od audio i video zapisa direktnog Miloševićevog naređenja Ratku Mladiću da pobije kompletno stanovništvo Srebrenice ne bi bilo dovoljno. I to je tako.
Nepravda? Naravno. I šta ćemo sad? Hoćemo li zbog toga dati još jedan četvorogodišnji mandat Harisu Silajdžiću?
Ne dopuštam nikome u ovoj zemlji da kaže kako mu je istina o i pravda za zločine počinjene u BiH važnija nego meni. Poslije ove presude sam, za razliku od komesara za genocid i struju, morao prihvatiti da Srbija neće nikada morati nikome podnijeti račun zato što je vojnik, njen vojnik, sa desne obale Drine ispalio artiljerijski hitac i ubio mog oca. Živim s tim i ne očekujem nikakvu pravicu. Nikad. Naučio sam živjeti s tim. I hoću da živim sa onoliko pravde i istine koliko mogu dobiti. I ako s dogodi pa Silajdžić ovaj narod uspije natjerati u još jednu bitku protiv njegovih vjetrenjača, sasvim sigurno neću biti pod tom zastavom.
Znam da su istina i pravda u ovoj zemlji izigrane. Ali, također znam da su ih izigrali upravo tipovi poput Silajdžića.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Zašto prezirem Alijino naslijeđe

Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“

Samo sam jednom polemisao sa čitateljem. U redu, on nije bio moj nego čitatelj novine u kojoj sam radio i nije bio tipičan čitatelj nego novinar na privremenom radu u Resoru državne bezbednosti Srbije, ali nije ni važno, jer kao što rekoh to je bilo samo jednom. I tada sam to učinio samo zato da zaštitim svoj ljudski i profesionalni integritet, jer je suština njegovog pisma upućenog redakciji bila u tvrdnji da svoj posao izvještača sa suđenja Slobodanu Miloševiću nisam obavljao u duhu potpune neutralnosti. Kako nikad nisam vjerovao u neutralnost, a vjerujem da objektivnost i jednostranost mogu ići ruku pod ruku u određenim okolnostima – ne znam da je iko ikada tražio da čuje „drugu stranu“ među stražarima u Auschwitzu – bio sam prinuđen upustiti se u jednu prije svega mučnu polemiku, koja je srećom završila prije nego što je i počela.
Internet je drugačija životinja od novine i pisanje u magazinima kao što je Žurnal podrazumijeva različitu vrstu odnosa sa čitateljima. Najčešće ne čitam komentare na vlastite članke. Odustao sam jer me iskreno bilo malo stid vrste jezika i niskosti nekih komentara koje sam pročitao poslije prvih par članaka. Da se razumijemo, u takvom komentarisanju ne vidim ništa problematično jer javnost je po definiciji anonimna – ali su me od jednog komentara na članak o poplavama na periferiji Sarajeva dlanovi zasvrbili taman toliko da naprosto moram da otpovrnem. Riječ je naime o komentaru kako je „lahko uvijek po Aliji“, koji niti je zlonamjeran, niti cilja da za razliku od nekih drugih, autore diskredituje na ličnom planu, ali je, eto, dirnuo u temu koja po mom mišljenju, dugoročno, ključna za budućnost ove zemlje. Riječ je, naime, o odnosu prema vladavini i političkom nasljeđu Alije Izetbegovića.

Dakle, dragi čitatelju

Čvrsto vjerujem u to da Bosne i Hercegovina ne može prosperirati na bilo koji način dok vladavina Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditovana među Bošnjacima. Naslijeđe njegove vladavine je tako teško da je zemlja koja je imala i više nego burnu istoriju, vjerovatno po prvi put došla ovako blizu tačke pucanja iznutra. On je uspio Bošnjake vratiti u mrak u kojem teologija caruje nad logikom – i jedno i drugo kao sistem rezonovanja; drugim riječima, to je rezultat njegovog sistema vrijednosti. Njegova politika, pak, bila je bez vizije i kao rezultat toga obilježena manjkom odlučnosti. On je izgubio rat i poraz ugradio u temelje društva koje je počeo stvarati poslije rata. On je posijao sjeme svake bošnjačke frustracije danas. I ako se dogodi da se Bosna i Hercegovina raspadne to će biti rezultat tih frustracija.
Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina – ne znam da li se razumijemo, dijete koje je rođeno kada je Alija Izetbegović preuzeo vlast danas je punoljetno, vjerovatno nikad nije napustilo granice Bosne i Hercegovine, vrijeme provodi u kladionici, živi sa ocem i majkom, izbjegava školu, ne misli da je znanje vrijednost, naime, cijeli jedan promašen život – kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“. Suštinski, Alija Izetbegović nikada nije shvatio da Bosna i Hercegovina ne može koegzistirati sa ideologijama i politikama na kojima se temeljio svaki pokolj u njenoj modernoj historiji. Marko Attila Hoare – mladi britanski historičar koji je napisao jedinu ozbiljnu, studiju razvoja Armije BiH, How Bosnia Armed – mi je jednom skrenuo pažnju na temeljnu sličnost i temeljnu razliku između Josipa Broza Tita i Alije Izetbegovića: i jedan i drugi su, parafraziram, krenuli u rat na multietničkoj, ujedinjujućoj platformi u zemlji napadnutoj izvana i podijeljenoj iznutra, ali dok je Broz ostao dosljedan svojoj platformi i to demonstrirao sa velikom odlučnošću, Izetbegović je, u najvećoj mjeri zbog svoje kolebljivosti, tu polaznu političku platformu iznevjerio. I zato, temeljno, izgubio rat.
Antička mudrost, mislim da je Tacitova, veli da je nepravedan mir gori od rata. Upravo takav mir je potpisao Alija Izetbegović i iz te temeljne nepravde potiču sve današnje nepravde. Ne ratuje se za mir, ratuje se za državu. Njegov je posao bio utoliko lakši: on je državu naslijedio, i to ne bilo kakav državni aparat, nego aparat koji su komunisti gradili 45 godina.
Ako Vam se čini da je ovo naknadna pamet, moram Vam reći da jeste, jer ja ništa od ovog nisam znao u maju 1992. godine, kada sam napustio kuću. Mislio sam da je riječ o elementarnoj nepogodi, nije mi bilo jasno skoro ništa, osim da neko želi da me ubije i da sam potpuno nezaštićen. Nisam ništa naročito mnogo znao ni u julu, odnosno u novembru 1995. godine. Nisam imao nikakvu referencu. Ali sam naučio – ne shvatio, nije mi sinulo, nego sam mukotrpno sakupljao činjenice i tokom novinarske karijere i tokom proteklih nekoliko godina dok sam imao privilegiju da i u formalnom smislu studiram i učim – da je ono što je obilježilo moju generaciju odsustvo države, da moja generacija, i to je naša uvjerljivo najveća tragedija, nema iskustvo života u državi. Državi koja, kao takva, po definiciji, per definitionem, by default, ne znam kako da to dovoljno jasno naglasim, ispunjava svoj dio društvenog ugovora.
Ovo što imamo, ovog bastarda, napravio je Alija Izetbegović.
Uzgred, utoliko je tužnija borba na desnici u Bošnjaka, između Sulejmana Tihića, Fahrudina Radončića i Harisa Silajdžića za njegovo političko nasljeđe, usprkos tome ili upravo zato što je riječ o skoro arhaičnim, potrošenim idejama i idelogiji i poraženoj i pogubnoj politici.

Čiju istoriju živimo

Razlozi, iz kojih je tako, naime zašto je Izetbegović iza sebe ostavio upravo to i zašto nije umio ili mogao napraviti državu, nisu relevantni. Jer, da citiram jednog mnogo pametnog frajera, „U istoriji nema drugostepenog organa.“ To je jedino važno. A mi tu, Izetbegovićevu, istoriju živimo.
Zapravo, možemo raspravljati i o tome, i spreman sam da predočim argumente i u tom slučaju, ali mislim da to u svrhe ovog članka nije relevantno. Pošteno, ne vjerujem da moja generacija ima vremena da utvrđuje razloge. Mi se moramo naprosto vratiti na početak, napraviti potpuni raskid sa političkim narativom koji je uspostavio Alija Izetbegović. Jer, samo će tako ova zemlja preživjeti. Samo tako Bošnjaci neće svršiti u nekoj balkanskoj Gazi ili Zapadnoj Obali.
Na kraju, dužan sam i da objasnim zašto sam se odlučio da Vam odgovorim. Bosna i Hercegovina u kojoj hoću da živim od ove se razlikuje po tome što je to prosvijećena zemlja i društvo. Alija Izetbegović iza sebe je ostavio temeljno neprosvijećenu zemlju, u kojoj caruju harizme i despoti sitnog zuba. Naprosto ne želim pristati na to. I mislim da ne bi trebali ni Vi.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Sve knjige euro, Tarzan dva

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih

Ministarstvo odbrane Novog Zelanda će zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici na službi u Avganistanu.

Puške sasvim uredno funkcionišu, čini se da nema nikakvih pritužbi na njihovu smrtonosnost. Oružje će biti zamijenjeno zato što brojevi ugravirani na cijev sadrže reference na Bibliju. Predstavnik novozelandskog Ministarstva odbrane požalio se novinarima: „Gravure... nas dovode u nezgodnu situaciju. Mi toga nismo bili svjesni, a proizvođač nam ničim nije nagovijestio o čemu se radi. Mi smatramo da su reference na Bibliju nedolične“.

Oružje pod imenom The Advanced Combat Optical Gunsight rifle na cijevi ima ugravirano "JN8:12,". Misli se na Jovan, 8:12: „Ja sam vidjelo svijeta: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života“.

Druga puška, po imenu The Trijicon Reflex, ukrašena je gravurom „2COR4:6“. Pogađate: Pavlova Druga poslanica Korinćanima, 4:6. Gdje se kaže: „Jer Bog koji reče da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista“.

Predstavnik Ministarstva odbrane Novog Zelanda dodao je kako bi, imajući u vidu činjenicu da su vojnici te države na službi u nekim muslimanskim zemljama, citati Biblije na puščanim cijevima mogli biti pogrešno shvaćeni. U muslimanskim zemljama i inače imaju običaj da pogrešno shvate razne stvari. Na primjer: oslobođenje, preporod i demokratizaciju Iraka i Avganistana shvatili su kao okupaciju. Sada bi muslimani mogli pogrešno shvatiti to što novozelandski vojnici pucaju na njih.

***

Egipatski Veliki muftija Ali Gomaa poslao je fatwu na svoje vjernike.

U Egiptu, kuranski stihovi postali su popularan ringtone za mobilne telefone. Izgleda da su ljudi u toj zemlji tako duboko ispunjeni religijom, da čak i svoje telefone, koji su, kao i sve tehničke naprave, u biti religijski neosviješteni, podešavaju da se oglašavaju mujezinovom pjesmom. Osim toga, kuranske stihove koriste i kao screensaver, praznične čestitke, štampaju ih na naljepnicama koje lijepe na kola, i imaju običaj da ih, uz pominjenje Božijeg imena, citiraju kada kupuju kruh, sipaju gorivo ili se pozdravljaju sa komšijama.

Muftija Gomaa smatra da je Božija riječ sveta, i da je ono što čine njegovi vjernici svetogrđe.

Kao što se možemo sjetiti, još su stari Grci smatrali da pitanje mjere jedan od testova mudrosti. Oni, međutim, nisu imali mjere sa svojim mnoštvom Bogova: monoteizam je pokazao da je sve preko jednog Boga – višak, što je mudrost koju će kasnije osporiti ateisti, sa svojom tezom da je višak i taj jedan.

***

Bio je 7. avgust 2007. Tuniski ribarski brod bacio je sidro na 30 milja južno od Lampeduze. Posada je zaspala, ali san nije dugo trajao. Probudili su ih krici iz mora. Kada su upalili reflektore, vidjeli su gumeni čamac, i na njemu, izgladnjela i žedna, 44 ljudska bića na samrti.

Kapetan, čije je ime Abdelkarim Bayoudh, nesrećnike je ukrcao na brod i poveo ih do najbliže luke: već pomenute Lampeduze. Koja se, ako je neko slab iz geografije, nalazi u Italiji, a koja se, opet, i geografski i politički i civilizacijski nalazi u Evropi.

Kada su utopljenike iskrcali u luku spasa, kapetana i njegovu posadu su uhapsili i sproveli u zatvor. Protiv njih je podignuta optužnica za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Predviđena kazna za taj zločin - od godinu do petnaest godina zatvora.

Dobri ljudi su kasnije primijetili da protiv posada ribarskih brodova koje su udarcima vesala sprječavale ilegalne davljenike da se ukrcaju na njihov brod, a potom ilegalno usele u Italiju, policija i tužilaštvo nisu poduzeli mjere. Iz toga se zaključuje da je ilegalno spasiti, a nije ilegalno davljenika spriječiti da se spasi od utapanja, ukoliko je osoba koja se davi ilegalni imigrant.

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih. Primijetili smo zanimljivu stvar: da to što ih ne možemo vidjeti, ljude čini tvrdo ubijeđenim u njihovo postojanje.

***

Na blatnjavoj livadi iza podgoričke Kamionske pijace jedan je čovjek prodavao knjige. Zato što smo rasisti, primijetili smo da je on – Rom. Zato što nismo glupi rasisti, i poznajemo forme dozvoljenog, sistemskog rasizma, nećemo reći da je bio – Ciganin. Vješt je to prodavac bio, a k tome i dobru robu prodavao. Kod njega je čovjek mogao pronaći Manna i Heaneya. Iz nedjelje u nedjelju nudio je i sabrana djela De Sadea, za koja nije mogao naći kupca.

Na pitanje: pošto su knjige, prodavac je imao običaj da odgovori: „Sve knjige euro, Tarzan dva“.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Javni poziv na javnu kritiku

Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće?

Život običnog tempa

Ponedjeljak, 23 sata i 49 minuta. Vampirsko doba, pošten čovjek radnim danom u ova doba spava. I moje su poštene namjere bile da se srušim u krevet...I baš kad sam pojeo svoj treći tost ( a prije toga uspavao sina, popričao sa ženom, odgovorio na sms-ove i telefonske pozive koji tradicionalno slijede nakon 60 minuta...), e baš tada me šejtan natjera da provjerim e-mail. Na prvi pogled, ništa posebno! Prijatelj iz Londona mi kaže da je našao novi posao u Berlinu, drugi „dijasporac“ mi se žali da hitno mora na Haiti kako bi zaradio ozbiljnu lovu, a treći mi savjetuje da se bez razumnog razloga godinama grčim vjerujući da će u BiH biti bolje. „Uzalud ti je to! Što će tebi da te dere polusvijet. Pa znaš li ti onu-kad pametni šute tad govore budale...Svako želi biti važan i revolucionaran. Nisi ti spreman da se s njima gOnjaš, nemaš pet života...Napusti, odjebi i oprosti se druže.“, E baš tako mi napisa čovjek.Onda ništa, odgovorim mu poluiskreno.

Vidi ti sad novonastale situacije. Onaj tamo iz Londona ode u drugi evropski grad, drugi za parama trči na razoreni Haiti, a treći mi još soli pamet da sam u principu manje-više naivan!? Moram priznati, za svašta su me optuživali zadnjih osam godina, ali mi nikad niko nije rekao da sam naivan, dakle osoba koja radi u korist vlastite štete bez razumnog razloga i povoda. Vidno narušenog samopouzdanja odjavim se sa e-maila, razbije mi se san pa zabasam na internet- to čudo za gubljenje vremena. I otvorim ti ja Zurnal tacka info. Kad tamo, komentari na moj posljednji tekst koji sam, onako, iz poštovanja prema jednom važnom bandu, nazvao po starom Džonijevom „zavlakaču“ Gluperde lutaju daleko. Nadao sam se (uzaludno!) da će revnosni, osviješteni, napredni posjetitelji našeg web portala skontati u čemu je fol, da će prokljuviti da ovdje pravde nema sve dok se i zadnja skrivena istina o „so called bh war“ javno ne objavi i ne raskrinka. Al sam, kako bih rekao, žestoko precijenio postavljenu temu koja meni (džaba je) i sada izgleda izuzetno važna. Konkretan dokaz za to je da skoro pa niko od čitatelja u svojim komentarima teksta „Gluperde...“ čestitog slova o njemu napisao nije, ali su me svejedno momački oderali. Al, ko mi je kriv!

I tu se vraćamo na mail trećeg prijatelja koji mi spočitava temeljnu i neobjašnjivu naivnost. Već ga vidim kako mi uz veliku pivu u Avliji drži predavanje: Ima za to razloga raznih al, jebajga, šta rukovodi (dedicated tu Davorin Popović) nedobronamjernog besposličara da u svako doba dana, u svakoj nevažnoj prilici, u pauzama vlastite dokolice, sigurno skriven iza nicka, iskoristi ponuđenu internet-životnu šansu i održi „bank“ o svakoj temi o kojoj najčešće pojma nema? Svaka čast konstruktivnim izuzecima, svaka čast novinarima, ali otkud ta želja u mladim ljudima što godinama studiraju, gube godinu za godinom i parazitski životare na skromnom roditeljskom budžetu pa da nicknameovski „neutuživo“ gube dragocjeno vrijeme i piskaraju o Silajdžiću, Dodiku, Lagumdžiji, Tihiću, Džeki, Blaževiću, Komšiću, Salihamidžiću, Pećaninu, Avdiću, Džaferoviću, Inzku, Gregorianu, Radončiću, Selimbegovićki, Jurišićki, Obami, Putinu, Tetki Zilhi, tebi, meni, petom, desetom...?

Pa ti se ja vratim iz te zamišljene situacije u Avliji, i sad, bez velike pive u ruci, sam sa samim sobom, sebe samog pitam: Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće? Znaš gdje je - samom sebi šapućem - u kanalu! Znam, sumnje nikakve nema da ću nakon ovoga postati genijalna meta različitih internet degustatora. To se posebno odnosi na one kompleksaše, nerealizirane fuckere, intelektualce opće prakse... Ali nemam ništa protiv, jer ko hoće da se bavi javnim poslom ima da se pomiri i sa javnim kritikama. Demokratija jarane! Izvolite, udarite, derite, „O mladosti...“. Samo, ako je ikako moguće, barem ponekad se lijepo i ljudski predstavite. Al „zaoprave“.


(zurnal.info)
SAMIR ŠESTAN: Goli carevi i neugodni modni kritičari

GOLI CAREVI I NEUGODNI MODNI KRITIČARI

ili PLJEŠĆE LI MASA VLADAREVOM NOVOM DEMOKRATSKOM RUHU ILI NACIONALISTIČKOJ KURČINI POD NJIM?

 

U stanju društvene poluonesvješćenosti, prisebnost zadržava tek manjina, koja silovanje, koje se nad nama vrši, odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi. I koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.


 Što je novinar pametniji, to je društvu bolje bez njega.” (Warren Buffet)

MEDIJSKA GERILA PROTIV OMERTE

Najava gašenja E-novina, kao i svojevremeno sahranjivanje Ferala (a mogli bi navesti i sličan bosanski slučaj, ali... nećemo, zbog „sukoba interesa“) podsjeća na sudbinu onih talijanskih partizana, koji „oslobođenje zemlje od fašizma“ nisu dočekali kao slavljeni pobjednici, nego kao progonjene zvijeri, koje su isti oni policijski batinaši i zločinci, koji su ih proganjali i za vrijeme fašizma, nastavili proganjati i ubijati, kao „bandite“, i u novoj „demokratskoj“ Italiji, ovaj put pod pokroviteljstvom zapadnih saveznika, opsjednutih komunističkom opasnošću. Sve uz odobravanje svjetine „oslobođene“ moralnih skrupula, koja skandira svakoj vlasti i iznad svega mrzi svjedoke svog beščašća i one koji zajedno s njom ne pužu­­­­­ po rektumu režima. Ili – ako ćete nešto novijeg datuma – sliči sudbini latinoameričkih gerilaca koji su nakon godina ili čak desetljeća borbe sa zločinačkim diktatorskim režimima i njihovim odredima smrti, na kraju pobijedili, a onda na demokratskim izborima bili, glasovima onih za čiju su se slobodu borili, poraženi od bogataških pizdi koji su vrijeme pod diktaturom proveli „baveći se biznisom“ a puštajući da „za ideale ginu budale“.

Problem, naime, nije (samo) u režimu i polugama kojima on kontrolira društvo, kako se to naglašava u aktuelnoj egzistencijalnoj drami E-novina. Problem je u masi, njenoj sklonosti amneziji, licemjerju, navijačkom mentalitetu, negiranju vlastite odgovornosti i kukavičluka i samoodbrani po svaku cijenu. Sklonosti koja podrazumijeva ignorisanje i (ukaže li se prilika) uništenje onih koji svjedoče o istini i razotkrivaju laž „nove stvarnosti“, u kojoj se svi (osim relativno malobrojnih izuzetaka od pravila), konsensualno usvojivši strategiju zaborava i kolektivne (samo)amnestije, ponašaju kao da su pali s Marsa i (istinski) vrijeđaju kad im neko spomene bilo šta što je bilo prije par dana („pa jesmol se dogovorili da se ne bavimo prošlošću, da se okrenemo budućnosti“) i što zahtjeva uključenje mozga (shvatajući to, sasvim ispravno i opravdano, zajebavanjem, jer, da su mozga ikad imali ne bi nam se desilo sve ovo što jeste u zadnjih 2 desetljeća).

KURCEM U ČELO

Nevolja s tranzicijom je što nikad ne traje kratko ni bezbolno“, napisaće svojevremeno Zoran Đukanović. A Stojan Cerović će tu stvar razobličiti do kraja: „Taj proces vraćanja normama građanskog društva svuda u bivšim komunističkim zemljama iziskivao je mnogo laganja, zaboravljanja, zatvaranja očiju, ušiju, nosa, i, uopšte, privremenu suspenziju većine normalnih ljudskih funkcija. Tranzicija je, naime, pristojno ime za jednu od najprljavijih operacija koja se u jednom društvu obavlja u mirnodopsko vreme. Razume se, oni najmanje gadljivi tada se najbolje snađu i postanu nova elita a obično potiču iz stare elite.“

Gadljivim i „nesnalažljivim“ ostaje da umru povraćajući, nad novom realnošću, koja pred našim očima izrasta nad masovnim grobnicama i kolektivnim jamama cara Trojana.

Goli nacionalisti šeću se okolo u svom novom demokratskom ruhu, a masa im aplaudira i divi se, ali ne nepostojećoj tkanini, kako neupućeni posmatrači misle, nego nacionalističkoj kurčini, koja i dalje, nakon poratnog postkoitusnog splašnjavanja, stoji poludignuta i spremna da svoje podanike, ritualno, svako malo, pukne u čelo. I, kroz tako nastali virtuelni otvor na nacionalnoj lobanji, jebe masu u, ionako nezdrav, mozak.

Svaka mogućnost ozdravljenja, mijenja se, na taj način, za kolektivni sadomazohistički užitak. Održavajući tako stanje društvene poluonesvješćenosti, u kojoj prisebnost zadržava tek manjina koja silovanje koje se nad njima vrši odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi i koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, dakle, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.

RAT JE BIO BOLJI

Svijet E-novina (koji obuhvata ne samo njihove kreatore, nego i čitaoce) dio je paralelnog svijeta izuzetaka od pravila, po prostorima bivše države i bjelosvjetskim azilima razbacanih, prezrenih jedinki, izdajnika nacija, bogohulnika, klevetnika, samoubica koji svjesno kidaju veze kojima su spojeni na Matricu ili borgovski kolektivni organizam i koji očaj pri pogledu na nepregledna polja humanoidnih biljki (ili borgovskih radilica) liječe povremenim izlaskom iz svojih usamljeničkih skloništa i posjećivanjem virtuelnih Ziona (oaza otpora kolektivnoj zombizaciji). Svijet je to progonjene i na mjestima iskorijenjene intelektualne manjine, koja, paradoksalno, s padom totalitarnih režima kojima su bili najistaknutiji, a povremeno i jedini otvoreni, neprijatelji i s dolaskom „demokratije“, biva desetkovan i izložen nestanku.

Ono što nije mogla učiniti otvorena represija totalitarnih, zločinačkih režima, nastalih na razvalinama nekadašnje zajedničke države, uspjeva rafiniranim sredstvima turbo demokratije i režimskog kapitalizma.

Jedan po jedan, nestaju simboli tog svijeta, i on se gasi, poput virtuelne Atlantide. Nepotkupljivi svjedoci kolektivnog zločina, nehumanosti i kukavičluka nepoželjni su. Kao i oni koji bi, i nakon pada diktature, da misle svojom glavom.

Pa u demokratiji nema razloga da mislimo. Za to imamo demokratsku vlast, koja se brine za nas. A mi treba samo da uključimo TV i da se prepustimo Velikom Bratu, Velikoj Mami i velikim silikonskim sisama naših pjevaljki. I „kulturi dijaloga“ koju nam sa stranica hard core nacionalističkih, zločinačkih, reketaških i demokratskofašističkih glasila propagiraju sofisticirane verzije režimskih dželata, koje mašu svojim otrovnim jezikom nad glavama nekolicine koja se odbija prilagoditi malograđanskim mjerilima pristojnosti i kvazi beskonfliktnosti, u koje se, zapravo, zamataju interesi kriminogenih političkih i vjerskih moćnika i njihovih medijskih i intelektualnih pasa čuvara.

ANARHIJA ALL OVER BAŠ ČARŠIA

Prostor za javno djelovanje, perverzno, samo se prividno širi, a stvarno sužava, sa sređivanjem stanja u društvu. On se, naime, puni šupljinom, formom, „govorom o nebitnom, kao najgorem obliku šutnje“ (kako je to sjajno okarakterizirao Esad Bajtal), dok se suština polako gubi. Mediokriteti, konformisti, licemjeri i majstori zamjene teza, plaćenici režima i volonteri kretenizma, zagušuju javni prostor i namjesto surovih slika stvarnosti i kritike odgovornih, nude nam tobožnju potrebu o „kritikovanju kritičara“, teze o „nacionalizmu antinacionalista“ a iz skuta notornih rasista, ratnih huškača i mega kriminalaca, jebavanje majke, tim i takvima, nazivaju govorom mržnje.

Zato je taj prostor zatvoren najprije u Hrvatskoj (ubijanjem Ferala). A neće biti slučajno ni da se E-novine gase upravo u trenutku kad Unija Srbiji otvara zadnji otvor da joj uđe polako i na obostrano zadovoljstvo.

Faktički, nakon pada otvoreno antidemokratskih režima i uspostavljanja onih čija nedemokratičnost svojom sofisticiranošću zadovoljava zapadnodemokratske kriterije, kritički mediji postaju nepoželjni u izmijenjenim političkim prilikama, ukoliko odbiju da se transformišu u korumpirane propagandiste Nove stvarnosti, odnosno, pokažu namjeru da zadrže svoju kritičnost.

Anarhija koja vlada u Bosni i Hercegovini, nesposobnost da se pređe iz stanja primirja u stvarni mir, još uvijek nedefinisana budućnost i hronična politička nestabilnost, ovu zemlju, zanimljivo, čini, faktički, posljednjom balkanskom oazom za izuzetke od pravila. Ne zbog njene tolerantnosti ili poštovanja ljudskih prava i medijskih sloboda, nego zbog haosa u kome je istovremeno i sve moguće i ništa nije moguće. I, naravno, zbog donatorskih sredstava koja se, zbog političkog neupristojavanja, još uvijek slijevaju u zemlju, odgađajući za neke igrače na domaćoj medijskoj sceni sudbinu koju je doživio Feral ili koju upravo proživljavaju E-novine.

Klasični izdanci feralovske ili lukovićevske subverzivnosti i beskompromisnosti (zanovijetajuće pičke bi rekle: „Ali ne i kvaliteta“, što je, čak i ako zanemarimo provincijske komplekse, klasično bosansko pretjerivanje i traženja hljeba preko pogače, u trenutku kad jalijaši koji nam vise nad glavama, gledaju kako da nas prevedu i žedne i gladne preko vode a onda na drugoj strani udave u plićaku) ovdje se nalaze na najčudnijim mjestima. Medijski gerilci čak su se uspjeli infiltrirati u javni servis i, zbunjenoj masi kleronacionalista, mrtvi hladni, notornu alternativu prodavati pod mainstream.

CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA?

Ono što je bosanski nedostatak, u ovom kontekstu, nije nepostojanje lokalnih džepova otpora, medijskih gerilaca, izuzetaka od pravila koje diktiraju političko-vjerski lideri nacionalnih torova, nego svojevrstan nedostatak dosljednosti i zabrinjavajuća učestalost suicida, neshvatljivim bacanjem u zagrljaj političkim moćnicima. Eksperimentiranje s makijavelizmom ili posrtanje umornih ratnika, koje ubija beznađe? Šta god da je, bespovratno prlja ugled samoubica i pretvara ih u suprotnost ljudima koji su nekada bili. Ne možeš se jebat a da ti ne uđe, rakao bi narodni mudrac. Pogotovo ne s vlašću. (A ni tinejdžerska fatačina u medijskom mraku sa njegovim Berluskinimise vlasnikom, ne može proći bez posljedica).

Upravo u tome je veličina Feralovaca i Petra Lukovića, kao personifikacije E-novina. U dosljednosti kojom se odbija relativiziranje principa, trgovina s političarima i „konstruktivno djelovanje“ na štetu Istine, Pravde i Poštenja. U javnom djelovanju čija je suština izražena u svojevremenoj Ivančićevoj ciničnoj izjavi, koja u samo 7 riječi sumira čitavu životnu filozofiju: „Možda nisam koristan, ali nisam ni pička!“

Dio bosanske publike, međutim, svojim reagovanjem na probleme E-novina, pokazuje da zapravo ne shvata bit onoga što rade Luković i E-novine ili onoga što je radio Feral. Ne radi se tu o intelektualnoj zabavi, elitističkom čitalačkom klubu, nego o obračunu sa Zlom i borbi za goli život, za preživljavanje u septičkoj jami po kojoj plivaju mediokritetska, nacionalistička, kvazi intelektualna i kvazi građanska govna, koja prijete da nas udave. Podrška E-novinama i ode Feralu su podrazumijevajuće i stvar individualnog psihičkog zdravlja (samo bi bilo poželjno da se izražavaju manje riječima a više konvertibilnim novčanicama), ali one ne mogu biti zamjena za lokalno nedjelovanje i ne smiju se pretvoriti u svojevrstan bijeg u „drugu dimenziju“ ili novi oblik pljuvanja po lokalnim „bogohulnicima“. Jer je to, onda, samo još jedna laž i licemjerje, u nizu. Iskreno poput poratnog „uživanja u dobroj satiri“ bošnjačkih nacionalista, dok je Feral guzio Tuđmana, koje se završilo terorom kad su u lokalnoj radinosti dobili na sličan način istretiranog vlastitog vođu.

PS ili VADI NOVČANIKE!

Na kraju, slijedeći molbu E-novina za idejama za prevazilaženje stanja u kome se nalaze (a i dopuštajući sebi da sanjam otvorenih očiju), konstatujmo: na izvjestan način rješenje i za naše i za njihove probleme, bar kratkoročno, je jednostavno – njihovo preseljenje. Ali ne na ahiret, nego u tamnovilajetski džehenem. Sa svim njegovim krugovima. Rješenje je to, prisjetimo se, koje su već jednom oprobali Yutelovci, iskoristivši Bosnu kao posljednje utočište, mjesto za produženje svog života i preživljavanje svojih posljednjih dana. Do konačnog Armagedona. Ovaj put, nadati se, ne do Armagedona, nego do trenutka kad Bosna i Hercegovina bude bar ličila na normalnu, pristojnu zemlju, sa (naizgled, bar) normalnom, pristojnom vlašću, namjesto bande kriminalaca, kleronacionalista, rasista i pohlepnih, nesposobnih idiota i ljenčina, bez elementarnog morala i socijalne osjetljivosti. Do trenutka kad novinarima više ne budu prijetili odsjecanjem glava, invalidskim kolicima, nokautiranjem ili prolaskom kroz njih. Nego tek sofisticiranim finansijskim pritiscima. Što će već biti značajan napredak.

I have a Dream, kao što vidite. No, prije nego sam ga počeo sanjati, svratio sam do banke i uplatio „donaciju“ za E-novine. Što i vama preporučujem. Jer se snovima ne plaćaju računi. A neplaćanjem računa se, s druge strane, može ostati bez snova. A i ne radi se o donaciji, nego o plaćanju intelektualnih i emotivnih usluga. Pa i seksualnih, u neku ruku. Ponekad su, naime, „jebali sve po spisku“ nekome, tačno onako kako sam sam zaželio, pa to možemo tretirati kao, na obostrano zadovoljstvo, realizovanu telepatsku narudžbu.