Kolumne

SAMIR ŠESTAN: Ideologija novog poretka U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza

Iza prozora nemirnog sna / Osjećam njihove sjene / Gledam kako kroz zidove plešu / Kurvini sinovi / Zatvori gubicu / Nije vrijedna zanata / Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi / Lutke od krvi / Bez trunke ideje / Ubice na cesti / Loša noć, bježim iz grada / Oni dolaze / Kurvini sinovi / Otišao sam daleko, do krajnjih granica / More je uzimalo od neba / Na drugoj strani znaci oluje / Vidio sam kako plaze u tami / Hladna noć pred velike događaje / Znali su gdje će me naći / Kurvini sinovi.“ (Branimir Štulić)

SEX, POLITIKA & TURBO-FOLK Frontalni rat između sekularista, demokrata, zagovornika pravne države, medijskih sloboda i ljudskih prava, s jedne, i kriminogenih kleronacionalista, s manje-više otvorenim antidemokratskim, totalitarnim težnjama, kolektivističkim filozofijama, pokušajima sprječavanja uspostave pravne države i sklonošću upotrebe nasilja protiv neistomišljenika i manjinskih grupacija, s druge strane, nastavlja se svom žestinom. I, u neku ruku je postao dominantniji od međusobnog razračunavanja nacionalista, na koje smo, na ovim prostorima, navikli.

Zapravo, zajednički neprijatelj, što ova nevelika skupina građanski orijentisanih pojedinaca za kleronacionaliste jeste, na izvjestan način je ujedinio ovdašnju fašisoidnu desnicu ili ju je, što je vjerovatnije, samo razgolitio pred ovdašnjom javnošću, ukazujući na njenu frapantnu sličnost i kompatibilnost (na sladostrasni seksualni čin ispod pokrivača, nad kojim zmijske glave, krijući suštinu odnosa, glume sukob).

Nacionalno-religijske razlike između ovih militantnih, nadrkanih monolita, koji jedinku, građanina, drže taocem kolektivističkih delirija, odjednom se ukazuju kao beznačajne u usporedbi sa njihovim identičnim (negativnim) odnosom prema setu civilizacijskih dostignuća: prema jednakosti svih pred zakonom, kažnjavanju zločina, pravima manjina, transparentnosti rada vlasti, slobodi govora, garantovanju i štićenju ljudskih prava, odvojenosti vjere i politike, te, u konačnici, prema demokratiji u punom smislu tog pojma, a ne samo kao pervertiranom tranzicijskom sinonimu za izbore, na kojima se legitimira nedemokratska vlast.

NE SE BUNIT!“ U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim, (hajde da u nedostatku bolje riječi u ovom trenutku, nastavimo koristi tu ne baš najprecizniju) građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza.

Nasilnik se, klasičnim gebelsovskim inžinjeringom (uz podrazumjevajuće odsustvo morala), pokušava prikazati žrtvom, a stvarna žrtva, čiji je jedini „grijeh“ što se protiv nasilja usudila pobuniti, proziva se zločincem. I imenuje najstrašnijim imenima, za koje se očekuje da će izazvati negativnu reakciju u javnosti i izroditi „samoinicijativnog“ egzekutora.

Golijatovo kukavičko zapomaganje na sav glas, što ga je maleni David mrko pogledao, s jedne strane, služi kao poziv masi moralnih bijednika, rektalnih alpinista i konformista, da se priključe moći i novcem nabildanom jalijašu, u cipelarenju slabašnog jadnika, a s druge, kao opravdanje surovosti s kojom se ima namjeru obračunati sa svojim nezaštićenim i nejakim protivnikom.

Ovoj zemlji potrebna je kritika kritike kleronacionalizma“, glasi teza jednog od intelektualnih opslužilaca ovdašnjih kriminaliziranih političkih, vjerskih i medijskih moćnika i potencijalnog ideologa Novog poretka. Onog koji će nastati kad građanski david, kad mu iz ruku uzmu OHR-ovsku praćku, bude zgažen od kleronacionalističkog golijata.

ČUDESNI SVIJET REKTALNOG ALPINIZMA Za potrebe odbrane neodbranjivog - kleronacionalista, rasista i kriminalaca na vlasti - i demoniziranje njihovih protivnika (bilo da se radi o novinarima, ombudsmanima, opozicionim političarima ili malobrojnim intelektualcima, koji se usuđuju javno suprotstavljati nakaznim političko-vjersko-medijskim moćnicima i zločinačkom sistemu koji stvaraju), izgrađen je čitav jedan matrix-ovski svijet vulgarnih laži, obmana i poluistina, koji se zbunjenoj masi, raznim avazima ispranih mozgova, pokušava predstaviti kao stvarnost (po principu „Nije valjda da više vjerujete svojim očima nego nama“).

Svijet u kome se za govor mržnje i nacionalizam ne optužuje političara koji izjavljuje: „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, sveštenika koji organizuje gomilu za linč novinara i aktivista nevladinog sektora, reisa i njegovog medijsko-političkog partnera koji ljude optužuju da su islamofobi, četnici, mrzitelji muslimana i Bošnjaka i time ih obilježavaju za odstrjel vjerskim fanaticima i ludacima kojim zemlja vrvi, postavljače križa nad Mostarom, novinu koja organizuje i podstrekava ekstremno nasilje nad manjinama i ksenofobiju, vlast na govoru mržnje uspostavljenu, nacionalističke medije iz kojih mržnja naprosto isijava,... (ne, za sve njih se – teško shvatljivim odsustvom elementarnog morala - nalaze riječi hvale), nego se za govor mržnje i nacionalizam optužuje – „građanske, antinacionalističke medije u Sarajevu“ i „izdajnike“ koji s njima sarađuju po RS-u, te, one koji rječnikom koji se ne obazire na malograđanska mjerila pristojnosti, kritikuju nosioce negativnih pojava u društvu (te, npr. Dodika nazivaju nadrkanom rasističkom svinjom, Reisa, zaštitnikom pedofila, Avaz omiljenim bošnjačkim toalet papirom, a povremeno i „kolektivno“ jebu majku onima koji su nas doveli u ovu situaciju – evo da ponovo dam povoda za priglupe javne intelektualne masturbacije, bićima iz Zone sumraka). Ili se histerično obrušava na one koji samo na govor (i ne samo govor) mržnje, i njegovu duboku inkorporiranost u strukture vlasti i društvene moći, ukazuju (teško je izabrati u masi bedastoća, ali recimo da je vrhunac ludila bio nazivanje nacionalizmom i govorom mržnje 60-minutaškog puštanja snimka na kome bradati direktor „jednog javnog emitera“ pjeva „Sprem'te se sprem'te četnici“, u okruženju folklornog društva ljubitelja klanja kamom).

POKUŠAJ DA SE ZBUNJENIMA OPET PRIĐE ZGUZA Jedna od najopasnijih teza koju proturaju ti besramni advokati aktuelnih moćnika i bolesnog sistema koji uništava i državu i narode i jedinku, a godi samo političko-vjersko-medijskoj mafiji i njihovim slugama, je da je trajući sukob i grčeviti otpor kriminalu, nacionalizmu, vjerskom fanatizmu, zločinima, kršenju ljudskih prava, zloupotrebi vjere i nacionalnih osjećaja, koji pružaju pojedini novinari i intelektualci ali i dijelovi sistema (ne treba zaboraviti hrabrost i poštenje ombudsmana federacije ili dijelova policijskog, tužilačkog i sudskog aparata, na RAK, pa i na rijetke ali dragocjene „izuzetke od pravila“ u politici) - motivisan antireligijskim ideološkim profilom onih koji pružaju otpor.

Tobože „takve, 'žestoke' novinare, veoma iritiraju vjernici(!) koji su se primakli politici“, i spominje se „veoma prihvaćeno stanovište, po kojem su deklarirani vjernici ustvari uljezi u polju politike“.

Osim što je ovo sofisticirana manipulacija, kojom se široki dijapazon tema koje kritički obrađuju mediji i pojedinci koje se napada, pokušava svesti na „teške i brojne uvrede na račun vjerskih vođa“, koje se pritom još interpretiraju kao ideološki sukob vjernika i nevjernika, računajući da će ih se tako lakše moći javno diskreditovati, ovo je i notorna glupost, koja računa na maloprije pomenutu paralelnu „matrix-ovsku“ stvarnost.

Pa zar u našem političkom (pa i javnom) životu, postoji iko ko nije vjernik? Ili ko se usuđuje priznati da nije? Zar ateizam nije proskribovan i u javnoj upotrebi takoreći kao uvreda i optužba? (pisac ovih redova se upravo zbog tog remakea rigidnog ideološkog nasilja iz prošlosti, kome je promjenjena samo odrednica, svojevremeno, javno samodenuncirao). Zar ne postoji gotovo redovna fluktuacija kadrova između institucija vlasti i organa vjerskih zajednica? Pa o kakvoj „iritaciji vjernicima koji su se primakli politici“ može biti riječ?

Niokakvoj, naravno. Radi se o običnoj podvali onih koji nastoje opravdati otvoreno miješanje vjerskih zajednica(!) u politiku, odnosno ignorisanje jednog od osnovnih postulata savremenih demokratskih društava – odvojenosti religije od države. Ne vjernika, nego religije, vjerskih zajednica kao institucija.

LJUDSKO DOSTOJANSTVO NEČOVJEKA A, u konačnici, ne radi se čak ni o tome. Nego o pokušaju da se izmisli(!) nekakav ozbiljan, principijelan, ideološki razlog aktualnog obračuna u javnom životu zemlje.

Da se prikriju stvarni uzoci i povodi. Kriminal, zloupotrebe, korupcija, nemoral, vlastoljublje, pohlepa, zločini i njihovo podstrekavanje, socijalna neosjetljivost, kršenje ljudskih prava, nasilje,... To(!) su razlozi negativnih natpisa u medijima, ocjena ombudsmana, tužbi i sudskih procesa. Adresirani na individualne adrese ili, eventualno, na adrese određenih organa nadležnih i odgovornih za određenja djela, a ne na religijske zajednice, vjeru, naciju, Boga.

Advokati moćnika, sasvim u skladu sa manirima svojih gazda, i u cilju njihove odbrane po svaku cijenu, međutim, uporno pokušavaju u precizno upućenim kritikama i optužbama isčitati kolektivističke poruke mržnje. Odnos prema kompletnim narodima i religijama.

A kritičare se, omiljenim manirom kleronacionalista, pokušava diskreditovati kao relikt komunističke prošlosti, s „prevaziđenim shvatanjem politike“. No, ne radi se o ostacima bivšeg sistema, nego o zametku istinski demokratskog društva. Otuda i tolika upornost da ih se zatre.

Za kraj, hajde da odgovorimo na jedno javno postavljeno pitanje iz Zone sumraka. „Ako prag ljudskog dostojanstva ne igra odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena – šta onda igra?“ pita izvjesni profesor, s poremećenim osjećajem za moral, lamentirajući nad „gaženjem ljudskog dostojanstva“ moćnika, od strane „izvjesne skupine novinara“.

Odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena igra – izgradnja i poštovanje pravne države, profesore! Rad u interesu zajednice. Poštenje. Skromnost. Socijalna osjetljivost. I zaštita ljudskih i manjinskih prava.

I, kad smo već kod toga, jedno više retoričko (ali može biti i anketno) pitanje: Postoji li ljudsko dostojanstvo pedofila, silovatelja, naručioca ubistva, rasiste, ratnog zločinca, inkvizitora, mafijaša, političara koji sebi poveća platu 100% a ukine naknadu invalidima ili djeci nezaposlenih roditelja? I, u konačnici, postoji li ljudsko dostojanstvo advokata Zla?

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Zovem se Crveno ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka

Nedavno su u centru Ljubljane radnici, penzioneri, i „poštena inteligencija“ organizirali proteste zbog ozbiljnog pogoršanja ekonomskih uvjeta u Deželi nastalih usljed globalne recesije. Tako se i Slovenija zvanično upisala na dugu listu zemalja Evropske unije gdje građani protestima, pištaljkama, a nerijetko i revolucionarnim parolama, iskazuju nezadovoljstvo učincima rada državne vlasti. „ Možete li zamisliti masovni protest radnika iz cijele Bosne i Hercegovine koji bi se, poput onog prošle subote u Ljubljani, održao u klasičnom ljevičarskom dekoru u Sarajevu. Čak i kad bi se, nekim čudom, nešto slično desilo, javili bi se oni koji bi to uzeli kao dokaz da je ovaj grad tvrđava titoizma. A možda i kao dokaz domaće islamofobije“, napisao je u svom odličnom komentaru o ljubljanskim protestima u Oslobođenju kolega Gojko Berić.

VIJESTI IZ SNOVA

I zaista, da li je realno vjerovati da se bosanskohercegovački poniženi radnici sa obje strane entitetske crte, sa obje strane Neretve, svih vjera i nacija, ujedine makar oko jedne zajedničke ideje pa makar ona predstavljala i elementarni zahtjev o stvaranju minimalnih preduvjeta za njihovo puko preživljavanje. Ovoga puta ne govorimo o „crvenim“ protestima „klasičnog ljevičarskog dekora“, kako je to napisao kolega Berić, već o mogućnosti da se jednako gladni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali zajednički izbore za vlastiti komad kruha u zemlji u kojoj je sve više onih željnih bijelog hljeba. Hajmo pokušati lažirati tu situaciju. „Pred Zgradom inistutucija BiH, na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, okupilo se oko pedeset hiljada građana naše zemlje koji od Vijeća ministara BiH, Vlade FBiH i Vlade RS traže hitno ispunjavanje svih postavljenih uvjeta za prijem BiH u NATO i EU, te povećanje minimalnih plaća za deset, a penzija za 15 procenata. Prosvjednici su tražili da se u državnom parlamentu hitno usvoji Zakon o oduzimanju opljačkane imovine i da se sva nezakonito stečena imovina zaplijeni, a novac od njene prodaje uplati u entitetske Zavode PIO/MIO. Osim toga, sa protesta/prosvjeda je upućen jedinstven poziv građana Banje Luke, Širokog, Mostara, Drvara, Foče, Doboja, Orašja, Dervente, Bijeljine, Bihaća, Tuzle, Livna..., da u slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva vladajuća koaliciji odmah raspiše vanredne izbore kako bi na vlast došli bolji i sposobniji političari.“

Tako bi otprilike izgledala agencijska vijest sa Marijin Dvora, vijest koju po svemu sudeći nikada nećemo doživjeti. Jer ovdje odgovorna radnička klasa praktično ne postoji, u BiH nema niti jednog sindikalnog udruženja čiji čelnici odavno nisu korumpirani od kriminalne vlasti, a o ozbiljnom promicanju ljevičarskih ideja da i ne govorimo. Ovo je zemlja u kojoj se svako crvenilo“ (uključujući i, recimo, privrženost crvenim odjevnim predmetima) od političko-vjerskih elita podvodi pod „staljinističko-ateističke tekovine bivšeg režima“. Siguran sam da bi ozbiljnija anketa u BiH dokazala da ovdašnji radnici na pitanje o ljevičarskoj političkoj doktrini i borbi za radnička prava „k“o iz topa“ odgovaraju da se radi o „povratku u prošlost i rigidni komunizam“. Pa otkud onda, majka mu stara, toliko „komunjara“ u razvijenoj Zapadnoj Evropi, od moćne Njemačke do socijalnog raja Švedske? Otkud mrske „komunjare“ u svim tim prebogatim državama, tamo gdje komunizam nikad nije ozbiljno zaživio kao politički pokret?

NASTAVAK RATA MODNIM SREDSTVIMA

Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka. Samo na taj način, dakle pretvaranjem kompletnih naroda u zapuštena stada koja se međusobno mrze, nacionalisti su mogli osigurati sigurne preduvjete za nesmetanu pljačku, lično bogaćenje i dosljedno uništavanje države Bosne i Hercegovine.

Nema nikakve sumnje da je ovo što se nama danas događa samo nastavak rata i ratne izolacije drugim sredstvima, rata iz kojeg su svi izašli demolirani, osiromašeni i bez ikakve realne perspektive osim onih nekoliko stotina privilegiranih političkih kleptomana i njihove elitističke rodbine. Pa je zato ovih dana u kitnjastoj viletini koju je Ejup Ganić ukrao u centru Sarajeva održana poluprivatna modna revija na kojoj se pojavila „gradska raja“, fudbaleri, privatizacijski tajkuni i ostali korumpirani polusvijet. Sa takve modne revije, iza velikih prozora Ganićevog doma, ne vidi se jad i čemer na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prizor je usmjeren na manekenke, pogled je uperen na noge, na lica, frizure, na modne detalje, na raskošni coctail-corner u uvalnom uredu skorojevićke vile...

Da bi sve bilo pošteno i do kraja utemeljeno, predlažem ovdašnjim, uglavnom netalentiranim, modnim kreatorima i kreatoricama da ubuduće u svojim „proizvodima“ (a to se posebno odnosi na šalove i marame) ni u kom slučaje ne koriste crvene nijanse jer bi vrlo lako mogli biti optuženi/e za prizivanje komunističkih tekovina. Istih onih tekovina u čijem su vihoru izgrađene i Ganićeva, i vila Mustafe Cerića, i stan Nedžada Brankovića na Ciglanama...

I da na kraju ne zaboravim. Radničkoj klasi drugarski sugeriram da i dalje šuti, trpi i vjeruje političarima više nego vlastitom stomaku i vlastitim očima. Neka jednom zauvijek zaborave na glad i ne vide životnu raskoš i vile vladajuće elite kraj kojih svakodnevno prolaze. A što se onih vječito nezadovoljnih i namrgođenih Slovenaca tiče, nadaleko je poznato da se radi o ljudima koji su bili i ostali komunjare u duši. Zato i ne čudi što su nedavno Ljubljanu crvenim obojili...

FARUK ŠEHIĆ: Botšaft u mom srcu
Faruk Šehić: Poezija blata
BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Čuvari kriminala Pismeni odgovor PIC-a Bičakčiću jeste važna poruka međunarodne zajednice radikalima skupljenim s koca i konopca, od Cerića do Šahinpašića, od Orića do Brankovića

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vijeće za implementaciju mira pismeno je odgovorilo na nedavne optužbe koje je predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH Edhem Bičakčić uputio na račun OHR-a. Očekivano, PIC je Bičakčićeve navode ocijenio neutemeljenim. „Sadržaj Vašeg pisma od 4. novembra 2009. iznenadio je i zabrinuo članove Vijeća za implementaciju mira... Uvjereni smo da optužbe nisu zasnovane na činjenicama i da OHR i dalje izuzetno dobro promovira bolju budućnost u BiH za građane koji pripadaju svim etničkim skupinama...“

VI SE BRANITE

PIC je, dakle, rekao svoje. Dva dana ranije, na višesedmičnu hajku pojedinih čelnika Islamske zajednice prema ovdašnjim novinarima koji argumentirano ukazuju na propuste i korupciju unutar „Cerićevog preduzeća“ ukazali su i federalni ombudsmani. Opet očekivano, ombudsmanski trio (Branka Raguz, Vera Jovanović, Esad Muhibić) nakon prezentiranja izvještaja žestoko je napadnut i izvrijeđan u federalnom parlamentu i to upravo od onih zastupnika koji sa moralom (a posebno sa islamskim) nemaju baš nikakve ozbiljne veze. „Mi ćemo napadati a vi se branite“, poručuju nam ovdašnji nacional-kleptomani pritom se služeći notornim lažima uz pomoć kojih dodatno homogeniziraju već odavno sluđeni narod. Od koga to avazi, cerići, bičakčići...“brane Bošnjake“? Čak i nakon površne analize lako je zaključiti kako to interesno-korupcijsko društvance nekog navodno štiti od istih onih novinara, institucija i pojedinaca koje je mafijaški režim Milorada Dodika još davno proglasio nepoželjnim u Republici Srpskoj, a neki sa te liste su od Dodikove Vlade optuženi čak i za zločinačko udruživanje.

KRIZNI MEDIJSKO-VJERSKI ŠTAB

Pismeni odgovor PIC-a Bičakčiću jeste važna poruka međunarodne zajednice radikalima skupljenim s koca i konopca, od Cerića do Šahinpašića, od Orića do Brankovića. Posebno ako se ima u vidu da je Bičakčić radi zaštite bošnjačkih bandita uspio izmanipulirati kompletan Sabor kojim predsjedava te je bez ispunjavanja predviđene procedure i rasprave ispunio svoj zadatak zaštitnika kriminalaca (i sebe samog) sa famoznih OHR-ovih shema.

Antibosanskohercegovačka koalicija nikada nije bila transparentnija. Dodik brani Cerića, Cerić brani Dodika, a obojica zapravo brane svoja prava na, hajmo reći, nacionalnu opravdanost kriminala i punu zaštitu njegovih najviđenijih protagonista. Ako ikada ovdašnje pravosudne institucije pokrenu istrage protiv izdašnih donatora izgradnje Cerićevog mauzoleja koji se divljački gradi na starom mezarju u sarajevskom naselju Kovači, e to ima da bude prikazano kao napad na sve muslimane ovog svijeta i nesumnjiva islamofobija. Ako u združenoj policijsko-tužiteljskoj akciji, recimo, jednog dana bude uhapšen višegodišnji direktor i pljačkaš Bosnalijeka, a današnji Cerićev donator, „krizni medijsko-vjerski štab“ će se ponašati identično kao i režimski mediji u Republici Srpskoj kada treba stati na otadžbinski branik laktaškog vožda od sve izvjesnije optužnice Tužiteljstva BiH. U tom smislu, već sada je izvjesno da se ni bošnjački ni srpski (a ni čovićevsko-hrvatski) „čuvari kriminala“ neće ustručavati od napada, uvreda i etiketiranja svakoga (od Raffija Gregoriana, preko američkog ambasadora u BiH, do „islamofobičnih novinara“) ko im se nađe na putu amnestriranja pljačke i drugih pripadajućih nezakonitosti. Još kad se čuvarima kriminala, onako principijelno, pridruži i ovdašnje intelektualno smeće koje za sitan groš i komad medijske slave gazi čak i po vlastitim životnim principima, onda nemamo nikakvog razloga da brinemo za budućnost ove zemlje. Jer budućnosti sa tom korumpiranom, kvazielitističkom, nikakvom inteligencijom upregnutom u kola čuvara kriminala zaista nema u zemlji koja nikada nije postala država i koja će to teško ikada postati.

SAMIR ŠESTAN: Od antikomunizma do anti-OHR-izma Po svemu sudeći, morati ćemo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata. Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima

Historija”, tvrdio je Hegel, „ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“

DIJALEKTIČKI NACIONALIZAM

Radikalizacija političkih prilika u zemlji dovela je do toga da poređenje aktuelnog stanja s onim s početka 90-ih godina prošlog stoljeća više nije upozoravajuće pretjerivanje, nego defetističko priznavanje realnosti.

Najnovija antiOHRovska histerija, pod vođstvom medijskog siledžije i pretendenta na tron Velikog Pastira Bošnjačkog tora, Fahrudina Radončića, i plemenskog vrača, Mustafe Cerića, koji računa da je tron dovoljno velik za guzove obojice, i dovoljno značajan da se za njega žrtvuju i Narod i Bog, jedan je od posljednjih nedostajućih komadića Velike Slagalice, koja daje sliku zapanjujuće blisku onoj koja nas je već jednom uvela u tragediju.

Bošnjački klero-nacionalisti, s izraženim afinitetom prema kriminalu, po istom obrascu po kome su se početkom 90-ih udružili sa srpskim i hrvatskim ideološkim istomišljenicima i, u situaciji prijetećeg armagedona i nacionalističkog kasapljenja države, obrušili na komuniste u tranziciji, kao na svoje najveće neprijatelje (iako će u ratu, sa tragičnim zakašnjenjem i krajnje nevoljko, shvatiti da se jedino na njih – kao jedine stvarne patriote (jer svaki nacionalizam u višenacionalnoj zajednici je antipatriotizam) – mogu osloniti u borbi protiv separatizma kolaboracionista i agresora i s istoka i sa zapada) danas se, ponovo, udružuju sa otvorenim mrziteljima ove države, a protiv OHR-a i „građanskih medija“, kao posljednjih ozbiljnih brana novoj nacionalističko-mafijaškoj strahovladi.

Izbor Milorada Dodika za saveznika, a OHR-a i Amerikanaca za neprijatelje, i pokušaj stvaranja ksenofobne, nacionalističke i vjersko-fundamentalističke histerije kod Bošnjaka-muslimana, Fahrudina Radončića i Reisa Cerića označava kao ključne izvršitelje plana o definitivnoj podjeli države, plana koji je aktiviran usljed nemogućnosti srpskog i hrvatskog nacionalizma da sami dohakaju ovoj državi i prihvatanja kao činjenice teorije koja već neko vrijeme kruži javnim prostorom, da „Samo Bošnjaci mogu uništiti BiH“.

ZBUNJENOST SVEZANIM ZASTAVAMA

Ujedinjeni nacionalistički napad na OHR, remake je, dakle, ujedinjenog nacionalističkog obračuna s komunistima, početkom 90-ih. No, sličnost se tu ne završava, kao ni odgovornost za posljedice. Nije, naime, slično samo ponašanje napadača, nego i njihovih žrtava – komunista nekad i OHR-a danas.

Podsjetimo – komunisti su, predvođeni Nijazom Durakovićem, u ključnom momentu za budućnost zemlje, vlast predali bez ozbiljne (političke) borbe, praktično jedva dočekavši da je se riješe. Očito i sami nesvjesni kako će to sve završiti i zbunjeni pokazanim nacionalističkim zajedništvom (budući ratni zločinci nad bošnjačkim narodom na vlast su, podsjetimo, došli agitiranjem po džamijama).

Identičnu neodgovornost (prije svega prema građanima ove zemlje kao potencijalnoj ponovnoj žrtvi) pokazuje danas OHR, koji, pod pritiskom svojih osnivača, kojima je pun kurac i Bosne i naših lokalnih zajebancija, na sve načine pokušava da se samoukine. Pritom, kao i komunisti svojevremeno, ima sjajan izgovor. Komunisti su svoje reteriranje predstavili kao nužan korak u demokratizaciji zemlje, a OHR, svoje ukidanje predstavlja kao nužan korak na putu ka Evropskoj uniji.

Problem je samo što smo zakoračivši, na taj (a ne bar zehru oprezniji i pametniji) način prema demokratiji, završili u bezdanu ratno-mafijaške, klero-nacionalističke anarhije, a ne u demokratiji. Što smo umjesto demokratijom, komunističku diktaturu zamijenili naciokratijom i kleptokratijom. A diktaturu jedne (komunističke) partije u BiH, zamijenili kvazivišepartijskim fašističkim diktaturama po nacionalnim torovima.

I sad nam, nakon takvog iskustva, “međunarodna zajednica”, a posebno evropske birokrate i diplomate, obrazovane na čembrlenovskom puzanju pred Hitleromiji je sastavni dio bio dopuštanje najvećem zločincu XX stoljeća aneksije jedne suverene države i okupacije dijela druge), odlazak OHR-a predstavlja kao: „još jednu priliku koju BiH ne bi trebala propustiti“. Priliku za samoubistvo? Pošto nam iz prvog pokušaja nije uspjelo?

PROIZVODNJA EKSTREMISTA

Ne umanjujući krivicu lokalnih siledžija, gangstera, terorista, zločinaca, rasističko-nacionalističko-šovinističke i vjerskofundamentalističke provinijencije, zaogrnutih plaštom javnih ličnosti i s maskom političko-vjersko-medijskih djelatnika, ključna krivica za postojeće stanje i za vrlo moguće još teže posljedice u nastavku, leži, ipak, na „međunarodnoj zajednici“. Kao što je ključna krivica za posljednji rat (ili ratove?) na prostoru bivše Jugoslavije – komunistička.

OHR, kao metafora te međunarodne zajednice, jeste(!) kriv za sve. Ali ne na način na koji to predstavljaju združeni nacionalističko-mafijaški vladari ovdašnjih torova i stočnog fonda uredno razmještenog po njima, ne, dakle zbog kriminaliziranja opskurnih likova na našoj političko-vjersko-medijsko-nacionalističkoj sceni, nego zbog toga što je dopustio da oni ne samo budu stvoreni, nego i ojačaju toliko da im, izgleda, više niko ništa ne može. Čak i kad na spolni organ natiču predstavnike međunarodne zajednice ili se upuštaju u nacional-šovinističku analizu nečijih privatnih veza (Obama, za razliku od Gregorijana, ima sreću da mu je žena afroamerikanka, a ne Srpkinja ili Bošnjakinja, a i kuma je „bolje birao“, pa mu je porodica, zasad bar, pošteđena Dodikovih i Reisovih odvratnih javnih insinuacija i uvreda i umobolnih teorija zavjere – mada ne sumnjam da oni koji mrze „pedere“ i djecu iz „mješovitih brakova“ išta bolje misle o „crncima“).

Radi se o klasičnom „zločinu nečinjenja“. „Međunarodna zajednica“, kao i početkom 90-ih (kao i, dezorijentisani i kapitulaciji skloni, komunisti, početkom 90-ih!), svojim nedjelovanjem, nepreduzimanjem odlučnih mjera u cilju sankcionisanja odgovornih za širenje mržnje, destruiranje države i provociranje rata, stimuliše nasilje na ovim prostorima, faktički ne samo podržavajući postojeće nasilnike i kriminalce u političkom establišmentu, nego i utičući na stvaranje novih. Na manufakturnu proizvodnju, koja prijeti da se pretvori u industrijsku, i preplavi tržište.

Fahrudin Radončić i Reis Cerić (i nešto prije njih Dragan Čović), naime, nikad(!) se ne bi usudili raditi to što rade danas da im „međunarodna zajednica“, na primjeru Dodika, nije pokazala da to ne samo da se može i smije, nego i izaziva respekt te iste zajednice.

NIGDJE PARTIZANA

Još je jedna tragična sličnost između OHR-a i nekadašnjih komunista: umjesto da vrijeme svoje apsolutne vlasti (ograničene samo svojoj voljom), iskoriste za uspostavljanje temelja za stvaranje istinski demokratskog društva i da se povuku upravo u trenutku kad je stanje u društvu najpovoljnije za jedan takav korak, i komunisti i OHR su svoje vrijeme prokockali, i, na kraju, nizom katastrofalnih poteza doveli do dramatičnog pogoršanja društvenih prilika, jačanja ekstremnog nacionalizma i do ruba društvene kataklizme.

Stupivši na scenu kao neprikosnoveni vladari zemlje, nakon jednog rata u kome su pobijedili, i komunisti i OHR, kao metafora „međunarodne zajednice“, naime, napuštaju je (komunisti prije 20-ak godina, a OHR sada) u predvečerje vrlo izvjesnog novog rata (mada propovjednici Novog Optimizma, varajući i sebe i druge, tvrde da „rata neće biti; ali, oni s malo boljom memorijom, sjetiće se da su nas u isto to uvjeravali i početkom devedesetih; a oni koji su nešto zapamtili iz istorije, znaju da su isto to, na sav glas, govorili i nakon prvog svjetskog rata, svega dvadesetak godina prije nego će se desiti još strašniji).

Mala digresija: U domaćoj javnosti, navikloj na propagandnu poštapalicu o „tri sukobljene strane u BiH“, s nacionalističkim predznakom, postoji klimavi konsenzus da u proteklom ratu niko nije pobijedio, što, ustvari, nije tačno. Pobijedili su, u nedostatku partizana, oni čije su oružane snage takođe, imale kao znak zvijezdu, samo ne petokraku, nego s jednim krakom manje. Kao što se to desilo s nizom zemalja u Drugom svjetskom ratu, koje nisu imale snage da se same obračunaju s nacističkim okupatorom i domicilnim fašistima, zemlja je oslobođenja (u smislu da je rat zaustavljen a „strane u sukobu“ razoružane i vojske im ukinute) od strane vanjske sile, pod vođstvom Sjedinjenih američkih država. Sile, koja se nekad nazivala „Saveznicima“, a za koju se, danas, uobičajio naziv „međunarodna zajednica“, čiji je vojni izraz NATO, a civilna vlast uspostavljena na oslobođenoj teritoriji – OHR.

EPILOG ili NADAJMO SE DA GRIJEŠIM

OHR je, dakle, pandan „narodne vlasti“ uspostavljene od strane komunista, kao pobjednika u NOR-u. Ili okupacione, „Savezničke“, vlasti u poslijeratnoj Njemačkoj, ako vam se to više sviđa.

Vlast koja nema demokratski legitimitet ali je nužna u temeljno nacifikovanoj zemlji. I (trebala je biti) tranzicijska faza, od društva zločina i ideologija Zla, do civilizovanog, uljuđenog, demokratskog društvenog okvira.

I upravo su na tome pali i (svojevremeno) komunisti i (sada) Novi Saveznici u Bosni.

Komunisti, zato što sebe nikad nisu shvatili kao fazu i što ih demokratija nije interesovala (kao i svi diktatori, sebe su smatrali ciljem a ne sredstvom), te su potrošivši najbolje vrijeme za tranziciju i, u konačnici, doveli do povampirenja zločinačkih ideologija i povratka zemlje u prošlost.

A OHR... OHR zato što ništa nije naučio iz prošlosti. I što, iz njemačkog i japanskog modela, nije shvatio da je osnova za bilo kakvu suštinsku promjenu – temeljna denacifikacija društva, dosljedan (pa i surov) obračun sa zločinačkim ideologijama i davanje šanse novim snagama u društvu, a ne saradnja sa zločincima i njihovim sljedbenicima.

Epilog? Epilog je, jebiga, da sad po svemu sudeći, moramo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata.

Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima.

FARUK ŠEHIĆ Makadamom do raja

 

Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.

Ne znam kako vi, ali ja često primjećujem kako stvarnost postaje zamorena ljudima koji je temeljno određuju. Stvarnost je umorna od nas, od ove zemlje i svih njenih mega i mikro problema. Ipak, ona i dalje funkcioniše, jer ferceraju i važni idioti koji je ispunjavaju. Ima jedan nečujni trenutak kada sve, pa i najjači dnevnopolitički bombaši: Dodik, Silajdžić, Radončić, Cerić izgube snagu, kada sve postaje bešumno, sporo i sićušno. Onda svi padamo u letargiju, ili to treba povezati sa nadolazećom zimskom olimpijskom depresijom, što je i normalno, jer živimo u olimpijskom gradu, iz kog se veseli duh olimpizma 92-e preselio na brda. I počeo pucati na svoj grad. Postoje ljudi i događaji što nikad neće biti tihi i neprimjetni, oni koji nadrastaju svaku zbilju koju su stvorili. Jedna od takvih je i baba srpskih ratnih zločina u BiH, Biljana Plavšić, bivša profesorica biologije na PMF-u u Sarajevu.

Princeza na topovskom zrnu

Prva moja mentalna slika na njenu pomen jeste: makadamski put usječen u strmoglavu livadu, nakrivljene tarabe, parkirane crne limuzine, neki ljudi koji prilaze Biljani Plavšić, zavezani rustikalnim peškirima, i ona sa osmijehom haubice od 205 mm, sa porculanskim zubima izvađenim iz muslimanskih usta, otmjena gospođa na nekom planinskom putu, opasana peškirom kao redenikom za puškomitraljez M-53, elegantno obučena kako se grli i ljubi sa nekim homo erectusima. To je savršena slika nastanka seljačke, planinske, srpske paradržavice, u kojoj su peškir, komad hljeba i šaka soli centralni rekviziti nacionalnog identiteta. Plus desetine hiljada mrtvih, i svojih i tuđih, čija tijela su ugrađena u seoski makadam, negdje između ništavila i ničega, u srcu vukojebine, kako i dolikuje quasimodu pod nazivom Republika Srpska.

Biljana Plavšić, pramajka srpskih ratnih zločina, sa suzama i pokajanjem koji su ganuli mnoge, među njima i Slavenku Drakulić, te ih potaknuli na „emotivne“ tekstove, ta baba je u interviewu švedskim novinama otkrila kako je njeno pokajanje bilo laž i farsa.

Sklonost prema slabijim i meni je od malih nogu bila usađivana, još od emisije Dozvolite da se obratimo u 9 i 30 ujutro na 2. kanalu JRT-a. Tada smo naučili plakati zbog hrabrih mini-partizana, koji su umirali gutajući poruke bombaškim ustima. Tako nam je poetska sklonost ka slabijem zakucana u mozak, pa se i ja počesto uhvatim kako mi je pomalo žao koljača pokajnika kada počne cmizdriti za nagodbom sa Haaškim trubunalom, čija objektivnost već postaje negativno legendarna.

Da ne spominjem suca sa imenom i prezimenom O-Gon Kwon što vuče, a on tako i izgleda, na neko beznačajno biće iz Zvjezdanih staza. Beznačajno i prokaradžićevski nastrojeno biće, sa afektivnom zaravnjenošću lica kvalitetnog androida. Ne bih se mogao zakleti da sam, sukladno sa euforijom većine, bivao erotski zagolican gledajući pokajanje Biljane Plavšić. Unatoč urođenoj i implantiranoj empatiji za nemoćne, ona je bila izvan domašaja mojih živaca zaduženih za tu funkciju. Nekad je korisno biti i bezosjećajan kao Biljana Plavšić sa sređenom frizurom i ukusno izabranom odjećom dok lakovanim cipelicama preskače „genetski neuspješne“ leševe u Bijeljini, kao da igra školice pazeći se da nekom mrtvacu ne stane u oko. Tako će svesrpska baba ponovo zakucati, u stilu zaboravljenih asova, na vrata naše stvarnosti. Milorad Dodik će je dočekati u Beogradu onako kako se mati dočekuje, sa edipovskim kezom na licu, dok će Biljana sva u zanosu slobode, svježa i nedirnuta od muslimanskih fundamentalistkinja, lepršati beogradskim asfaltom kao da je bila u sanatorijumu za podmlađivanje, a ne u ženskom zatvoru u Švedskoj. Bez obzira što zatvor u Švedskoj zvuči kao drugi rog jednoroga. Gdje su je proganjale islamistkinje, ali je naša baba bila brža, te je tokom bježanja u kupatilu pala i slomila ruku. I brže bolje od svog tijela napravila antemurale christianitatis da zaštiti vječnu srpsku nejač, pred navalom švedskih muslimana.

Kako sam odsanjala genocid

Treba imati čarobnu maštu pa zamisliti nekoga ko se iz zatvora vraća u boljoj fizičkoj kondiciji nego kada je u njega ušao. Nekoga ko na savjesti ne nosi ni jednog jedinog ubijenog čovjeka. Nekoga ko je nevin, individualno i kolektivno. Nju kojoj je rat bio samo agonija mikroba ispod pokrovnog stakalca svjetlosnog mikroskopa. Gdje su Srbi, bogomdani mikrobi, predodređeni za sanitarnu akciju istrebljenja nepoželjnih mikroorganizama, sa posebnim fokusom na „zelene“ mikrobe, Bošnjake. Nju koja je rekla: „Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.“

Bitno je da je Bakir Hadžiomerović (autor 60 minuta, najhrabrije i najbolje unutrašnjopolitičke emisije na svim javnim televizijama bivše države) bošnjački neprijatelj broj jedan u državi. Taj prioritet posebno ističu ljudi sa famozne OHR-ove šeme. Reis i „novinarski reis“, i čitava bulumenta krininalaca i civilnih zločinaca (sa šeme) koje Avaz proglašava svecima u tobožnjem napadu na Islam i Bošnjake. Što im dođe kao pogonsko gorivo za staljinističko medijsko pljuvanje, u šta se navedena novina i pretvorila. Stroj za neljudsko blaćenje neistomišljenika, i produkciju nedotupavnih Bošnjaka i muslimana. Dok se takozvana ljevica i građanska opcija u vidu Oslobođenja slomi dižući iz usnulosti političku lešinu Stranke za BiH, i Harisa Silajdžića kojem nikakav make up na lice ne može usaditi poštenje i iskrenost u borbi za nazovi 100% BiH. Jedan grafit iz Mostara je to sažeo: Haris = 100% izdaja.

I kraj svih tih neotkrivenih nalogodavaca i plaćenih ubica šeta Biljana Plavšić, osuđenica za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i teško kršenje običaja i pravila rata u 37 opština u BiH. Genocid joj je oprošten za nagodbu. Vratimo se malo u carstvo mikroba, daleko od medijskih bombaša, gdje neudata baba Biljana (79) treba da provede svoje pozne dane.

Njena snaha Vasilija, čuvarica Biljaninog stana u Beogradu, kaže kako će profesorica biologije i zločina napokon imati vremena da se posveti sebi i pravoslavlju. Tihim odlascima u crkvu, gdje će skrušeno zazivati božije ime. Nimalo izgubljena, i nimalo jadna kako se pokušala predstaviti glumeći čak i ludilo: slapove koji joj hukte kroz uši, i orijaške zidne satove što joj kucaju u glavi. U Srbiji će se stromajka srpskih zločina osjećati kao kod kuće pod policijskom zaštitom vlasti Borisa Tadića. U Sarajevu je Senat Univerziteta odlučio da joj tek sad oduzme sve akademske stečevine na ovom Univerzitetu. Taj Senat kao da živi izvan vremena i prostora, nezapljusnut krvlju i smradom naše bliske prošlosti. Ništa nije vrijedno čuđenja u gradu, gdje se neki novinari ubiše da budu proglašeni islamofobima. A smeće su neznatno manje od onog protiv kojeg se bore priželjkujući titulu islamofoba. I jedni i drugi imaju totalitarnu svijest komunističkih aparatčika. Zaista je stvarnost umorna od svojih aktera. Iscrpljena i silovana kao žene-mikrobi u istočnoj ili zapadnoj Bosni 92-e.

Sve je to luk i voda za onog ko ide u raj, glase izvrsni stihovi Radmile Lazić. Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Antishematlije ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Antihematlije“ sada imaju neophodan nacionalni balans i konsenzus, avnojevskom terminologijom kazano: sheme nisu ni antibošnjačke ni antihrvatske ni antisrpske, već i antibošnjačke i antihrvatske i antisrpske

OHR-ovim shemema se nastoji reći da je Bosna i Hercegovina kriminogena država u kojoj vlada bezakonje. Sada, kao, mi trebamo dokazivati da to nije tako.“

Ne, nije ovo još jedna u nizu izjava perspektivnog bh. političara Mustafe Cerića iako je, a gdje bi drugo, objavljena u Dnevnom avazu. Osoba koja priziva „kriminogenu državu“ zove se Dragan Čović, prijeratni činovnik na službi u mostarskoj fabrici namjenske industrije JNA, ratni i postdejtonski pljačkaš Sokola, aktuelni predsjednik HDZ BiH.

DVORI AGE MUSTAFAGE

Čovićevo uskakanje u voz „antishematlija“ čekali smo iznenađujuće dugo. Prije mostarskog Sokola o shemama su u avazovim izdanjima već sve rekli Cerić, te sve same poštenjačine i žrtve bjelosvjetske zavjere poput Bičakčića, Brankovića, Džaferovića, Dodika, Vasića... Njihov hrvatski partner u razvaljivanju OHR-a i pokušaju zaustavljanja istraga o kriminalu u ovdašnjim tužiteljstvima mudro je šutio sve do jučer kad je odlučio da „svojim riječima“ srpsko-bošnjačkoj kriminalnoj hobotnici priskoči u pomoć baš onako kako to rade oni koji, kao, spašavajući tuđi, zapravo amnestiraju vlastiti kriminal. I tako je priča zaokružena. „Antihematlije“ sada imaju neophodan nacionalni balans i konsenzus, avnojevskom terminologijom kazano: sheme nisu ni antibošnjačke ni antihrvatske ni antisrpske, već i antibošnjačke i antihrvatske i antisrpske. Pa šta da se radi, majka mu stara, u multietničkom štabu „antishematlija“? Dobro, protjerati Raffija Gregoriana pod broj jedan. Pod dva, obustaviti sve istrage o kriminalu na svim nivoima uključujući i državni. Pod tri, Amerikancima poručiti da bi im bolje bilo da se bave Irakom i Afganistanom nego što čeprkaju po poslovanju naših kriminalaca, i četvrto (ali ne i najmanje važno, rekli bi drugovi komunisti) da se stvore neophodni preduvjeti za protjerivanje OHR-a iz BiH. Za idelošku pripremu u ostvarenju ovih planova zadužen je Mustafa Cerić. Njegov dosadašnji rad je dokazao da se radi o izuzetno sposobnom kadroviku koji ne štedi ni grla ni pera dosljedno prokazujući strane plaćenike i njihove domaće sluge vječito zainteresirane za rušenje onog što su „antishematlije“ na tuđoj krvi i tuđoj muci kriminalno stekli. Uostalom, od kojih bi se to para sagradili „dvori age Mustafage“ na sarajevskim Kovačima ukoliko OHR i ovdašnja tužiteljstva nastave rakrinkavati kriminal Cerićevih izdašnih donatora?

DRŽ'TE LOPOVA

Pouzdani podaci međunarodnih i domaćih istražiteljskih institucija dokazuju da je u proteklih desetak godina netransparetno nestalo najmanje osam-devet milijardi donatorskih i drugih maraka. Ko je ukrao taj novac? OHR, Gregorian, autori famoznih shema...? Ili su taj novac u džepove strpali oni čije glavuše krase mape na koje se digla i kuka i motika? Računajući, valjda, na kratko pamćenje građana Bosne i Hercegovine (da ne kažemo nešto uvredljivije) „antishematlije“ su izabrale jedini realan put- „onu autostradu pakla“ na kojoj će dokazani kriminalci preko noći postajati žrtve zavjere, gdje će pljačkaši vlastitih naroda biti zaštićeni ko svete krave u Indiji. I zato je važno što su posljednju brutalnu hajku na OHR i Gregorina osudili svi relevantni ovdašnji političari koji nisu umakali prste u tuđi med i krali od ovdašnje sirotinje, isti oni političari koji imaju izborni legitimitet i legalitet za razliku od „antishematlija“ koj svoj autoritet crpe iz opljačkanog novca, reketaških medija i nasljednih, šeikovskih, funkcija.

Jedini način da Bosna i Hercegovina opstane kao država jeste vladavina prava i zakona. Jedini garant da će kriminalci dospjeti iza rešetaka je jako državno pravosuđe. Situacija je, dakle, poprilično jednostavna. Ako ima nade za BiH onda postoji i šansa da će „antishematlije“ u ovdašnjim novinama uskoro gostovati isključivo na stranicama crne hronike, tamo gdje su već poslali ovdašnju „sitnu raju“ koja se ubija ili ubija zbog općeg beznađa.

Andrej Nikolaidis: Visokomimetsko novinarstvo

 Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti

Dobro: kao što ne vjerujemo u Deda Mraza, ne vjerujemo ni u to da novine postoje da bi okrivale istinu i prosvjećivale čitaoce, iako vlasnici novina, dakle oni koji stiču dobit objavljujući istinu, i njihovi novinari, dakle oni koji su plaćeni da razotkrivaju istinu, često tvrde suprotno. Uostalom: jeste li nekada sreli Deda Mraza koji je pred grupom razdragane dječice razotkrio istinu i saopštio da, eto, pravi Deda Mraz ne postoji?

U stara vremena, one koji su objavljivali istinu zvali su prorocima, i oni su, zbog očitog sukoba interesa na ovom, svoju platu dobijali na onom svijetu. U korporativnom novinarstvu, kolumnisti su apostoli (oni najbliži istini i sa specijalnim zadacima u ime istine), a redakcijski kolegij biskupska konferencija (oni koji odlučuju koliko istine je puku dovoljno – koliko istine puk može podnijeti). Sistem je to star dva milenija: provjeren, dakle.

Ali avaj! Ljudi su Sveto pismo u jednom trenutku stali doživljavati kao zbirku fantastičnih priča sa moralnom poukom, dok su im svi oni silni biskupi i kardinali postali nalik na fun-clubove Zvjezdanih staza koji se, doduše, smiješno ali luksuzno oblače, sastaju na širokim trgovima i pod visokim kupolama, i povrh svega imaju nemalu moć, iako je onih koji dijele oduševljenje serijalom čiju unutrašnju istinu i ljepotu uporno brane - sve manje.

Ne podsjete li nas novinski tekstovi koje svakodnevno čitamo na lošu naučno-fantastičnu prozu? Ima tu elemenata teorije zavjere (uticaj Philipa K. Dicka), kao i pornografije (uticaj nesretnog djetinjstva). Istina koja je komično-stupidna, trapavo upakovana i logički neodrživa neće čitaocima zbog toga postati manje prihvatljiva – naprotiv. Ali u biti – današnje je novinarstvo visokomimetski žanr. Današnji su mediji, uključujući tu i sve one reality programe – naročito reality programe, jer u njima nema ničeg stvarno stvarnog – prostor fantazijskog.

Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti.

Šeki Radončić, najprije, sve i da je htio, nije mogao biti član SPS-a. Jer je Šeki Radončić živio u Crnoj Gori i bio državljanin Crne Gore, u kojoj Miloševićeva partija nikada nije registrovana. Šeki Radončić, sve i da je htio, nije mogao postati bliski prijatelj Momira Bulatovića, kojega je godinama razvaljivao na najsitnije komade u svojim tekstovima, pa ga na kraju zamalo poslao u zatvor, smjestivši ga na vrh piramide odgovornih za deportaciju izbjeglica-Bošnjaka iz Crne Gore. Šeki Radončić je više puta, što bombama što na drugi način razornim sredstvima, bio napadan zbog toga što je bio ubojit u svojim publicističkim opisima zlodjela srpske i crnogorske države. Radončić je najhrabriji i najbolji crnogorski novinar-istraživač, a čini mi se kako i - popularno govoreći - regionalno stoji u vrhu. Zbog njegovih tekstova, knjiga o policijskoj torturi i filmova o deportaciji izbjeglica, Crna Gora se bukvalno tresla. Radončić je više puta pomjerio granicu onoga što se u ovoj zemlji smije reći. Devedesetih godina nije u Crnoj Gori bilo mnogo Bošnjaka koji su se usuđivali podići glavu, a kamoli progovoriti o teroru pravoslavne većine: utoliko je ono što je Radončić radio vrjednije poštovanja. Hoću reći: samo u snu moguće je ono što je objavio SAN.

Van granica sna, ili pak u drugom, košmarnom snu, Savez logoraša Republike Srpske najavio je da će Šekija Radončića tužiti “zbog iznošenja neistina o broju poginulih u ratu u BiH na BHT-u, gdje je rekao da je brutalno ubijeno 100 000 Bošnjaka širom Bosne”. Izgleda da branitelje ugleda Republike Srpske niko nije obavijestio da je Šeki, zapravo, njihov.

Priča kaže: kada su se u Crnoj Gori pojavile prve kubure, to je kod prekaljenih ratnika izazvalo nemalo gađenje. Sada svaka rđa može ubiti najboljeg junaka, govorilo se. Primijenimo tu epsku logiku na novinarstvo: možeš ti biti najbolji, ali će te, svedno, kad-tad pljunuti neki smrad koji za istinoljubivog tajkuna radi kao plaćeni pljuvač.

Na koncu: očito je kako je jedina mana Šekija Radončića to što mu je brat Fahro. Mrziti nekoga zbog toga, isto je kao mrziti nekoga zbog toga što je Bošnjak, ili mrziti nekoga zbog toga što je Srbin. Jer to je mržnja zbog imena i krvi. Naravoučenija, nažalost, nema: to je tako, a biće još gore.

(zurnal.info)

 




BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Mafijaš IZ udbe Preostaje nam da se nadamo da i u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, u toj, vjerujem, čestitoj instituciju, još uvijek ima vjernika, da ima ljudi, koji znaju sve o osobi koji je ahmediju zločinački stavio u funkciju krupnog kapitala i wc školjki od šest milja...

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Ima tome i godinu i po dana kako sam na nekom drugom mjestu napisao (izvinjavajući se pritom Bakiru Izetbegoviću) kako je Mustafa Cerić stvarni Šef bošnjačke mafije. Eto, „ne prođe od tad ni trinaest Bajrama...“, što bi reklo Zabranjeno pušenje, a Mustafa Cerić nam je definitivno dokazao ko je, šta je, i kakve je mafije šef!

UDBIN SIN

Taj „udbin sin“ kodnog imena Car, ta udbaška špijunčina zadužena za vjersku podršku islamizaciji Armije BiH i, taj otrov koji je otpor agresiji pretvarao u građanski rat, taj, dakle, udbin sin ovih je dana otkrio svoje lice, lice zaštitnika ovdašnje mafije i osobe direktno zainteresirane za podjelu Bosne i Hercegovine. Cerić, udbin sin, jako dobro zna da njegovi mafijaški partneri (od naturaliziranog kriminalca Kelmendija, preko Fazlića, pa tamo do u bh. državljanstvo navrat-nanos primljenog Radončića) samo u takvoj, dakle podijeljenoj, kriminaliziranoj, talibanskoj BiH nikada neće dospjeti tamo gdje i pripadaju, u zatvor ili na groblje - što bi rekao čestiti poicajac Dragan Lukač. Ovih dana obratio mi se jedan od najzajebanijih sarajevskih vodoinstalera. Kaže mi čovjek, i pritom svoje riječi adekvatno dokumetira, da je mafijaška baraba za zgradu Rijaseta (finansijski zaokruženim tajkunskim parama, dakako) naručila četiri wc školjke čija cijena po komadu iznosi šest hiljada maraka! Halooo, ba!!!, vrištim unezvijereno! „Ja,ja, šest milja jarane“, smiruje me vodovoddžija i pritom konstatira da reisovi zovigu zaslužuju i više, i skuplje, i modrenije...

ŽELJNI SLAVE

Tako to hoda kad tuđim rcemku gloginje mlatiš, pomislih u sekundi i okrenuh na CRTU BHT gdje je Cerić održao predavanje Bošnjacima u zemlji i „rasejanju“. Čak nije ni važno to što je mog kolegu Avdu Avdića (mada se i Senad bez ikakvog razumnog razloga i povoda, vidim, trpa u taj voz) i mene optužio da smo islamofobi sa dna kace, bez obzira na to što mog Avdu i moju malenkost Cerić istura kao zadnje hulje kojih pravovjerni muslimani treba da se riješe na svaki mogući način, te unatoč što je vlastitim balilukom i tradicionalnom nepreciznošću u tešku situaciju doveo gospođu Olgu Gregorian i nezaslužene slave željnog kolegu iz SB, Cerić je opet dokazao da uvijek može gore, da može odvratnije. I šta da mu čovjek sada radi? Da ga podsjeti na to kako se po nalogu zloglasne UDBA-e svojevremeno ukazao u Čikagu? Ili da ga podsjeti kako se uz pomoć SDA i Hidrogradnje dokopao dvjesto i nešto kvadratnih metara stambenog prostora u vili bivšeg komunističkog moćnika u centru Sarajeva? Ili kako je onaj policajac usred rata iz MUP-ovog OBL-a preko noći prekomandovan na prvu liniju na Žuč nakon što je Cerića bez ahmedije kroz prozor „vidio u elementu sa mladom...“? Ili kako je efendija osigurao stan u Beču?....Otišlo bi to, realno, predaleko!

Zato nam jedino preostaje da i ubuduće Cerića posmatramo isključivo kao glasnogovornika bošnjačke mafije i da se nadamo da i u Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, u toj, vjerujem, čestitoj instituciju, još uvijek ima vjernika, da ima ljudi, koji znaju sve o osobi koji je ahmediju zločinački stavio u funkciju krupnog kapitala i wc školjki od šest milja...