Kolumne

GOVOR MRŽNJE: Intelektualno smeće u službi nacionalista i mafije na vlasti Vrši se zamjena teza, i niko drugi do kritički mediji (ono najvrjednije što ovo društvo ima i što je u dobrom dijelu posljednjih dva desetljeća jedino stajalo na putu potpunog tamnovilajetskog zamračenja) se, od strane intelektualnog ološa, proglašavaju odgovornim za govor mržnje na našoj javnoj i političkoj sceni. Pri tome se te optužbe, da bi stvar bila apsurdnija, i pozicija onih koji to rade potpuno jasna, odašilju sa stranica medija koji su najradikalniji zagovornici istog, medija koji su praktično sinonim za govor mržnje i koji su dio nacionalističkog, ratno-huškačkog, propagandnog aparata jednog totalitarnog režima, koji je na govoru (i ne samo govoru) mržnje, bukvalno, izgrađen

 

Pišući nedavno za jedan internet portal o stanju na ovdašnjoj medijskoj sceni i hajci na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne (ili bi bolje bilo reći – prema vlasti i negativnim društvenim pojavama kritičke) medije, poduži spisak, u kome su pobrojani svi učesnici u pokušaju zatiranja te, u načelu, male skupine izuzetaka od pravila (pravila da se ćuti, služi i trpi), a koji su manje više javnosti poznati, završio sam navođenjem jednog o kome se vrlo malo priča, a koji je, po slobodu medija i kompletnog društva, ništa manje opasan od političko-vjersko-medijske mafije i aparata koji im stoje na raspolaganju:

Dodatni problem u čitavoj priči je pojava intelektualne kolaboracionističke bagre, glasnogovornika konformističke, podaničke, kukavičke scene, licemjera, koji se, slično nekim ovdašnjim političarima, lažno predstavljajući kao građanski, pridružuju napadima na još uvijek skromnu i krhku slobodnu medijsku teritoriju (i ljudska prava i slobode manjinskih društvenih grupacija, te skromne pokušaje javnog bunta), insistirajući na malograđanskim normama pristojnosti, kvalitetu dikcije, gramatičkoj pedantnosti, švedskim standardima komunikacije,... dok u neravnopravnoj borbi medijskog davida i mafijaško-fašističkog golijata samo što se još glave nisu počele kotrljati.“

U međuvremenu, neki od najeksponiranijih predstavnika ove, samo prezira i gađenja vrijedne, skupine, stavili su se otvoreno u službu nacionalističkih, pljačkaških, ratno-huškačkih projekata, braneći sa stranica medijskih ogranaka njihovog propagandnog aparata nosioce destruktivne politike, koji građane BiH drže kao taoce svoje pljačkaške nezasitosti, nacionalističe mitomanije i totalitarnih ambicija, i napadajući i vrijeđajući sve one koje lideri tih projekata označe kao svoje neprijatelje (od kritičkih medija, preko antinacionalističke opozicije, do nezavisnih institucija i njihovih predstavnika, te, heroja pokreta otpora totalitarnom jednoumlju i bezumlju). Služeći se pri tim napadima retorikom, koja je ništa drugo do, nevješto prikriveni – govor mržnje. Isti onaj koji im, doduše, mnogo otvorenije, praktikuju i novi poslodavci i njihove gazde.

Pokušavajući sam sebi odgovoriti na pitanja „Kako je to uopšte moguće?!“ i „Kako ljudi mogu pasti tako nisko?“, prisjetio sam se nekih epizoda iz vlastite prošlosti, u kojima sam postavljao ista ili slična pitanja, a iz kojih je, čini mi se, moguće povući paralele sa sadašnjim stanjem.

PRIČA PRVA: RAT NIJE BIO BOLJI

Izuzmemo li sveprisutnu smrt (koja me užasavala bez obzira radilo se o ljudima koji su mi umirali na rukama, masakrirani tenkovskom granatom na mjestu na kome sam samo par trenutaka ranije i sam stajao ili o leševima neprijateljskih vojnika, naslaganih pored puta) i odlazak na „drugu stranu“ (putem odvratnih „razmjena“ civila(!) između zaraćenih strana) ljudi koje sam volio (i čiji sam odlazak doživio kao ličnu izdaju i istinski nikad nisam prebolio) najveća lična trauma proteklog rata mi je situacija na olovskom ratištu, u zimu 1994.

U trenutku kad su nam se, nakon višednevnog artiljeriljskog uzoravanja (koje je dijelove snijegom i ledom okovane planine potpuno ogolilo), počele raspadati „linije“, na planinskom vijencu, s kojeg se pružala mogućnost kontrole i presijecanja jedine komunikacije onog što će kasnije dobiti naziv Tuzlanski kanton sa ostatkom svijeta i koji je predstavljao moguću polaznu tačku za ofanzivu na ovo područje, trenutku opšteg haosa i ponižavajuće bježanije, komadant me je zamolio (jer je to bila jedna od onih situacija u kojoj niko nikom ništa više ne može narediti) da, sa nekoliko boraca, odem na ključnu tačku odbrane (vezni dio između jedinica, u klancu kojim se očekivao prodor i koji je danima granatiran bez prestanka, sve dok ljudi koji su bili na tom dijelu nisu „pukli“ i svojim napuštanjem položaja prouzročili opštu paniku).

Napisao sam kratko pismo za suprugu Tanju, istresao lične stvari iz džepova i zamolio da joj predaju, pozdravio se sa onima koji ostaju, uzeo oružje i nekoliko „okvira“ municije i krenuo sa nevelikom skupinom prema mjestu, koje smo trebali držati bar dok nam se jedinice ne izvuku s tog područja (da se ne bi desio masakr u povlačenju). No, onda se dogodilo nešto što me je zateklo i užasnulo.

Prolazeći sa tom grupicom, koja u tom trenutku vjeruje da je osuđena na smrt, pored raspojasane, anarhične, nekontrolisane mase u bijegu, mada im se niko od nas, zaokupljen svojim mislima, koje lutaju od zadatka do naših porodica, nije uopšte obratio, niti gestom pokazao zamjeranje ili prijekor, u očima nekih od njih, kad bi podigli pognute glave, sam vidio – mržnju! Ne prema neprijatelju od koga bježe, nego prema nama koji odlazimo tamo odakle oni bježe i što radimo ono što oni odbijaju i što pokazujemo da nismo svi isti (što je omiljeni izgovor za sva sranja na ovdašnjim prostorima, od pamtivijeka do današnjih dana).

O tome (zahvaljujući činjenici da se neko, u posljednjem trenutku, odlučio da nas ne žrtvuje ili neprijateljskom neshvatanju stepena haosa u našim redovima i činjenice da se kompletna odbrana svela na nekoliko čudnih likova, odraslih na partizanskim filmovima), razmišljam često posljednjih mjeseci prateći (verbalne) napade raznog intelektualnog, političkog, vjerskog i medijskog smeća na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne magazine i pokret otpora nacionalističko-mafijaškom bezumlju u državi, okupljen oko njih (koji je u Federaciji prerastao u respektabilnu slobodnu teritoriju, dok u RS funkcioniše još uvijek na nivou malobrojne, nevjerovatno hrabre urbane gerile, sačinjene od male skupine prema Voždu i njegovom pljačkaško-fašističkom projektu kritičkih medijskih, nvo i intelektualnih aktivista).

Intelektualni ološ, bez trunke stida (takoreći s ponosom) i s očiglednim otsustvom elementarnog morala, slijedeći jalijašku filozofiju po kojoj kad vidiš da grupa mnogo brojnijih i jačih cipelari nekog slabijeg, zaletiš se pa im se pridružiš, pridružuje se brojnoj i moćnoj ekipi sačinjenoj od mafije na vlasti, u nemoral ogrezlih vjerskih lidera (koji brane pedofile, učestvuju u pljački naroda ili blagosiljaju zločince i šire mržnju među narodima), kriminalaca opšte kategorije (koji prijete silovanjem 12-godišnjih djevojčica, premlaćuju rodbinu svojih žrtava u dvorištima sudova, slobodno se šetaju i nakon počinjenih ubistava), ratnih zločinaca i njihovih pomagača u svim porama nedenacifikovanog društva, propagandno-medijskog aparata režima u RS ili reketaško-ucjenjivačko-gangsterskog u Federaciji, dijelova sistema, uključujući i tužilaštva i sudove (koji saslušavaju one kojima je prijećeno smrću, po prijavi onih koji su prijetnju izrekli), vjerskih ekstremista, koji organizuju fašistička divljanja na ulicama glavnog grada i premlaćivanja nevinih ljudi, organizovanih gomila za linč i potencijalnih atentatora, ludaka koji i smrću prijete najistaknutijim likovima medijske alternative i te virtuelne slobodne teritorije.

Dok je mržnja pobrojanih, koji su predmet kritičkih opservacija ovog medijskog ogranka sklonog kritici devijantnih društvenih pojava, logična (njima se radi o koži) dotle je ova intelektualnog smeća – patološka. I, autoru ovog teksta podjednako zbunjujuća (zapravo – zaprepašćujuća) kao i ona iz ispričane ratne epizode.

PRIČA DRUGA – POLIKITA I PIZDE NA JAVNOJ SCENI

Od svih pritisaka koje je Polikita (za neupućene - satirični časopis koji je izlazio od februara 1997. do marta 1999.) istrpila u svom nedugom životu – a mislim da ih u kolekciji ima sve, osim likvidacija - najgore je bilo brutovsko zabijanje noža u leđa od strane tzv. građanske, antinacionalističke medijske i intelektualne „alternative“.

U trenutku kad mi je policija, u protuzakonitoj akciji, zabranjivala i plijenila novinu po ulicama glavnog grada, privodeći, pritom, na saslušanja čak i radnice iz kioska, u kome su vlast i tužilaštva, nakon početne konfuzije, počela nemilice štancati sudske tužbe, zbog „vrijeđanja lika i djela Alije Izetbegovića i najviših predstavnika vlasti, te vjerskih i patriotskih osjećanja građana“, razni ludaci iz vojno-stranačke vrhuške vladajućih nacionalista pozivali na linč, javno se uništavala novina, fizički nasrtalo na kolportere, kreirala atmosfera straha, koja će u nastavku onemogućiti normalnu distribuciju novine (kojoj je već ranije onemogućeno reklamiranje i nametnut trostruko veći porez nego ostalim časopisima u zemlji), medijski djelatnici i intelektualci, još uvijek u mišijim rupama i u strahu od svake javne reakcije koja bi bila u suprotnosti sa vladajućom (i branila one koji otvoreno kritikuju i ismijavaju „čak“ i Oca Nacije i to usred njegovog pašaluka), a, s druge strane svjesni da je stvar tako radikalna (u protuzakonitoj akciji, policija im, pod nosom, na ulicama glavnog grada, plijeni novinu) da moraju nekako reagovati ako misle sačuvati i mrvicu vlastitog dostojanstva, su prigrlili, kao spasonosnu, „neutralnu“ (takoreći „unproforsku“) tezu da „Jest vlast pogriješila ali je i Šestan pretjerao“, i, naslonivši se na imbecilne optužbe vlasti, koja je satiru proglasila pornografijom, umjesto da ih odbace kao besmislicu, javnu raspravu, umjesto o slučaju protuzakonitog postupanja policije, pritisaka vlasti na medije, cenzuri i zabrani, demokratiji i slobodi javne riječi, započeli o – pornografiji(!) i potrebi da se ona prodaje na posebnim mjestima, „a ne da djeca prolazeći pored kioska gledaju golotinju“(???).

Dakle, s jedne strane smo imali vlast koja, u funkciji zatiranja medijskih sloboda, jedan časopis optužuje (hapsi, plijeni i podnosi sudske tužbe) za pornografiju, a s druge „ugledne“ „nezavisne“ „građanske“ intelektualce i medijske djelatnike koji, u tom trenutku, ne spominjući taj časopis(!!!), vode „javnu raspravu“ o pornografiji. Čime, ustvari, faktički, kurvinski učestvuju u napadima na taj medij, iako se tobože (ali vrlo mlako) ograđuju od njih. Dodatno, ta intelektualna i medijska „krema“ vodi „ozbiljnu raspravu“ o javnom moralu u kontekst slika golih žena (onakvih kakvim ih je Bog, koji je, u međuvremenu, inauguriran u vrhovnog lokalnog autoriteta, stvorio) ignorišući pritom potpuni nemoral, odnosno, sveprisutni razvrat, prostituisanje i pornografiju društva u cjelini, pogotovo njegovih političkih, vjerskih, intelektualnih i medijskih elita.

Iako je, u međuvremenu, situacija postala neuporediva s tim prvim poratnim godinama (bar u Federalnom dijelu zemlje, dok je u RS, po nekim parametrima, možda i gora) i danas se, iz određenih krugova, koji se lažno pretstavljaju kao građanski (a ustvari su podmetnta kukavičija jaja nacionalista), po istoj matrici, napada medijsko ogledalo društva zbog ružne slike odraza u njemu. Pri čemu se, kao i u slučaju Polikite, svjesno, izmišlja problem tamo gdje ga nema a ignoriše tamo gdje zaista jeste (gdje je stvaran i opasan).

Vrši se zamjena teza, i niko drugi do kritički mediji (ono najvrjednije što ovo društvo ima i što je u dobrom dijelu posljednjih dva desetljeća jedino stajalo na putu potpunog tamnovilajetskog zamračenja) se, od strane intelektualnog ološa, proglašavaju odgovornim za govor mržnje na našoj javnoj i političkoj sceni. Pri tome se te optužbe, da bi stvar bila apsurdnija, i pozicija onih koji to rade potpuno jasna, odašilju sa stranica medija koji su najradikalniji zagovornici istog, medija koji su praktično sinonim za govor mržnje i koji su dio nacionalističkog ratno-huškačkog propagandnog aparata jednog totalitarnog režima koji je na govoru (i ne samo govoru) mržnje, bukvalno, izgrađen.

Za stvarni društveni problem (koji je, definitivno, potrebno iskorijeniti – ali ne apelima i javnim raspravama, nego drakonskim zakonskim kaznama) se, iz faktičkog centra jednog od njegovih generatora pokušava optužiti neko ko se protiv nosioca govora mržnje u ovoj zemlji svo vrijeme dosljedno bori.

Pritom se, hinjski, govor mržnje, od strane nosioca te kampanje, pokušava poistovjetiti ili bar njegova štetnost izjednačiti sa tzv. neprimjerenim govorom, odnosno, jezikom koji ne robuje malograđanskim normama pristojnosti. Širenje međuetničke mržnje, rasističe izjave najviših političkih dužnosnika, provociranje nasilja nad manjinama, negiranje ljudima ustavom zagarantovanih prava, huškanje mase na protivnike režima, izjednačava se (i naziva istim imenom) sa malograđanskom uhu pregrubim formulacijama i „uvredama“ političkih, vjerskih i medijskih moćnika, ratnih zločinaca i pripadnika kriminalnog podzemlja, kojima su, u svom izražavanju, skloni kritički mediji. Čime se postiže efekat dvostruke štete – s jedne strane se za govor mržnje optužuju najoštriji kritičari nacionalista i mafije na vlasti (čime se nastoji dovesti u pitanje njihov kredibilitet u javnosti i zaštititi politički, vjerski i medijski moćnici i njihovi partneri iz podzemlja), a, s druge strane, se ozbiljan društveni problem (što govor mržnje jeste) relativizira, kroz miješanje sa nečim što s njim nema veze i kroz usmjeravanje prema onima koji su u suštini njegova suprotnost, čime se amnestiraju stvarni nosioci govora mržnje (pod čijim se pokroviteljstvom čitava kampanja i odvija).

Elem, nosioci ovih napada na kritičke medije u Federaciji i pojedince iz Republike Srpske (koji i vlastiti život stavljaju na kocku, kritikujući političke i vjerske moćnike i predstavnike njihovog podzemnog ogranka), pod govorom mržnje ne registruju izmišljanje priča o naoružavanju muslimana u RS ili vlastoručnom ubijanju srpskih zarobljenika od strane banjalučkog muftije, niti povampirenje inkvizicije, ili Vođine riječi da je njima neprihvatljivo da im sude sudije muslimani, Reisovu prijetnju „dosta smo se mi prilagođavali, nek se oni sad prilagođavaju nama“ ili medijsku organizaciju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista na ulicama glavnog grada i premlaćivanja zagovornika prava manjina, ili natpise ideoloških trasera terorizma, kojim se sekularni sistem naziva zločinačkim, poziva na uspostavu teokratske diktature i neprijateljima proglašavaju svi drugačijemisleći, sa posebnim naglaskom na kršćane, židove i ateiste. Ali je, za njih, govor mržnje kad se optuženog za krađu 145 miliona, samo na jednom pljačkaškom poduhvatu, zove kriminalcem, kada se vladiku koji već (najmanje) dva desetljeća širi mržnju među narodima, nazove ratnim zločincom, kada se Reisa koji brani pedofile i u vremenu krize sumnjivim parama diže sebi dvore, proziva zbog nemorala, kada se zločince naziva zločincima, kriminalce kriminalcima,...

Govor mržnje, za te logičke ekvilibriste, nije kad direktor jednog javnog rtv servisa pjeva četničke pjesme u okruženju ljubitelja tradicionalnog klanja kamom, niti to što poručuje da će ih pjevati i dalje, nego je govor mržnje to što neko pušta njegovo pjevanje u svojoj emisiji, da bi pokazao s kim i s čim imamo posla. (???)

PRIČA TREĆA – DEUTSCHLAND ÜBER ALLES

Negdje oko potpisivanja Dejtonskog sporazuma (ne sjećam se više tačno kada) dospio sam, (ni sam ne znam kako - zahvaljujući valjda obavještenosti organizatora o problemima koje sam pravio lokalnoj vlasti tokom rata(?), te, par mjeseci ranije objavljenom „prvom, zadnjem i nikad više“ (tro)broju magazina Grafit i nultom broju Polikite koji je izašao kao njegov prilog) u ekipi novinara sa prostore ex Jugoslavije (u kojoj su bili predstavnici splitskog Ferala, zagrebačkog Arkzina, sarajevskih Dana, beogradskih B92 i Nove Borbe, i još neki) u višednevno plaćeno zjalanje po Njemačkoj, u okviru projekta „Pomirenje“, koji je sebi u glavu uvrtio ugledni nam i velikodušni domaćin.

Nenavikao na „šupljiranja“ i trpljenja gluposti, bilo s koje strane one dolazile, ponio sam se kao klasični partibrejker i domaćinu, oličenom u uvijek osmijehnutoj tetici, koja je s nama postupala kao prema poluretardiranim (ili poludivljim?) bićima, s kojima se imala želju igrati psiholoških igara za predškolski uzrast, u jednom sam trenutku, iziritiran nivoom idiotizma, prema kojem je ovaj rehabilitacijsko-turistički projekat srljao, rekao da je čitava stvar apsurdno koncipirana, da mi niti smo predstavnici naroda (kako nas se tretiralo i u šta se, na sreću, svega par malo neinteligentnijih u grupi ufuralo), već dobar dio nas više otpadnici, niti se (u skladu s tim) nas ima šta miriti (ako se ikoga ima – jer taj koncept posmatranja ratne destrukcije nekadašnje nam domovine kao sukoba među narodima je sam po sebi diskutabilan).

Bio je to samo jedan od bezbroj slučajeva neshvatanja suštine rata na našem prostoru od strana Zapada i uvredljivosti s kojom su nas sve trpali u isti koš i tretirali kao sulude nacionaliste i vjerske fanatike, kojima je životni cilj da se jedni drugima krvi napijemo.

I mada sam vjerovao u dobre namjere organizatora, nije mi preostalo ništa drugo do da zaključim: „Vama hvala za pivu i pečenje (i hotelski petozvjezdani smještaj), ali, priča vam je bez veze“.

Ja, kao prvo, ni s kim nisam bio u svađi, pa da me mire tete u njemačkom obdaništu, a pogotovo ne s ljudima iz Ferala, Arkzina, B 92. Mi, manje-više, pripadamo istom svijetu, imamo kritički odnos prema vlasti i gadi nam se nacionalizam i ksenofobija. Čak smo i po godinama „tu negdje“, te smo dijelili i neke kulturne vrijednosti i afinitete. Mi smo dakle vrlo slični ljudi, bliskih pogleda na svijet, uključujući politiku, te je koncept domaćinovog projekta bio promašen.

S druge strane, pokušaj mirenja bilo koga od nas sa nacionalistima („svojim“ ili „tuđim“) je em zaludan, em je kretenski – stvar i jeste u otklonu od Zla, suprotstavljanju mu a ne mirenju ili, ne daj bože, saradnji s njim.

I, dodao sam tad: Ako već imate misionarskih ambicija i želite da nekoga mirite dovedite četnike, ustaše i mudžahedine, pa mirite njih.

No, vrijeme će pokazati, da saradnja sa nacionalistima, nije strana mnogim tobožnjim zagovornicima građanskih vrijednosti, uključujući i neke dobro plaćene prevarante iz nvo sektora.

Isti oni, naime - vratimo se opet u sadašnjost - koji truju javni prostor imbecilnom pričom o govoru mržnje kritičkih sarajevskih medija, i to sa stranica kriminalnih i zločinačkih publikacija kojima bi, u iole normalnoj državi (što BiH, kao što znamo, nije) upravo zbog govora mržnje, bio i oduzet status medija i zabranjen rad, hvale se ovih dana, na zaprepaštenje svakog iole normalnog, svojom saradnjom sa prononsiranim medijskim i inim fašistima i kriminalcima, sa stranica čijih izdanja nesuvislo i histerično vrište o nacionilizmu, vjerovali ili ne - „građanskih, antinacionalističkih medija u Sarajevu“.

Koje ludilo! Otprilike kao kad bi Milorad Dodik, kome se svako malo otme neka rasistička izjava (zbog koje bi u nekom boljem svijetu robijao a ne vladao), za nacionalizam i rasizam optužio Željka Komšića. Ili Jovu Divjaka.

Principijelna i dosljedna kritika negativnih društvenih pojava i njihovih nosilaca i nazivanje adekvatnim imenima konkretnih počinilaca krivičnih djela, na visokorangiranim položajima u politici, vjerskim zajednicama, državnom aparatu, javnim servisima ili privatnim medijskim carstvima, te odlučna borba protiv kriminala, korupcije, nacionalizma i ratnih zločinaca, naziva se od ovih agresivnih advokata nacionalističkog i kriminalnog političkog i vjerskog establišmenta i njihovog propagandnog aparata - govorom mržnje i nacionalizmom.

S obzirom da ovaj intelektualni i moralni šljam, po klasičnoj nacionalističkoj matrici, uvijek na pola puta između groteske i tragedije, između ostalog, iz epicentra srpskog nacionalizma, kritiku režima i njegovih ekponenata i konkretnih kriminalaca iz njegovih redova, proglašava napadom na čitav narod, govorom mržnje i nacionalizmom sarajevskih „građanskih, antinacionalističkih medija“ (a možeš mislit kakvi su onda ostali u tom Sarajevu i Federaciji), nema nikakve sumnje i mislim da bi bilo i na sudu vrlo lako dokazati (i ako se neko odluči tim baviti, rado ću svjedočiti) da dotični, lažima, insinuacijama i obmanama, šire međunacionalno nepovjerenje i netrpeljivost, služe interesima nacional-šovinista, razaraju državu, vrijeđaju i ocjenjuju ljude na osnovu njihove nacionalne pripadnosti, odnosno, u konačnici - upotrebljavaju govor mržnje!

Muslimani Sanje Vlaisavljević Jedanaestog jula sam bio u Potočarima. Dan prije toga poznanik me upitao:

-Kopaš li koga?

-Nisam se učipio ove godine, odgovorio sam.

***

Sedam dana kasnije, pročitao sam u Avazu: „Ali zašto BiH nema Lukovića koji će nasred Federacije pisati ili govoriti i o nekim tužnim događajima kojih breme odgovornosti leži na Federaciji. Neće biti da su ubijenih 3.267 Bratunčana sami sebe ubili, ali i mnogi drugi?“ Autorica – Sanja Vlaisavljević.

Ne u Glasu Srpske nego u Avazu. Najgnusnija i najcrnja laž srpske propagande – uz onu kako smo se sami dizali u zrak na Markalama – u Avazu. Laž koju sam dosad mogao pročitati samo u Pravdi ili Kuriru, pročitati na web-stranici B92 (čiji je novinar autor besmrtne floskule kako se „vjeruje da je u Srebrenici ubijeno osam hiljada ljudi“, kao na što se vjeruje se i da postoji Bog), vrsta izjave koju sam do sada mogao čuti od neljudi tipa Zlatka Čobovića, Ljubice Gojgić ili Ljiljane Smajlović, smeće kakvo je Srbima do sada servirao Milivoje Ivanšević, profesionalni poricatelj zločina –  ovaj put u Avazu.

Pokušavam da pronađem pravu uvredu za Vlaisavljevićevu: nehljebović, badavadžija... Kakva zapravo moralna ništica moraš biti da istovremeno pišeš u Glasu Srpske i u Avazu? Koliko niko, kakvo tačno ništa moraš biti da ti to pođe za rukom? Kakav tačno havrig moraš imati u glavi da čitateljima Avaza serviraš prežvakanu i diskreditovanu srpsku propagandu, laži stvorene post facto da opravdaju pokolj? I kakav tačno čovjek moraš biti da to objaviš, a da pritom nisi Dževad Galijašević?

Deset godina se bavim samo time, deset godina učim samo o tome i evo kako stvari stoje: na teritoriji Opštine Bratunac je – na osnovu dokumenata do kojih sam došao i u koje sam imao uvid – između 1992. i 1995. godine poginulo i ubijeno 119 srpskih civila i 424 vojnika. Mit o tome kako su u početku rata muslimani napali Srbe u Bratuncu je jedna od najvećih prevara srpske propagande: kako to da je grad u kojem su Bošnjaci imali natpolovičnu većinu bio pod srpskom kontrolom od proljeća 1992. godine do kraja rata, ako su Srbi bili njihove žrtve? Fakat je da do kraja maja 1992. godine, izuzme li se Konjević polje, nije više bilo nijednog muslimana u Opštini Bratunac. Da su u etničkom čišćenju Bratunca počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina počinjenih uopšte u Bosni i Hercegovini. Stotine, potom hiljade ljudi svaku noć su iz srebreničkog okruženja prolazile kroz srpske linije idući natragu svoja sela i donosili hranu, pojava nezabilježena bilo gdje drugdje u zemlji. Srbi su ih dočekivali u zasjedama i ubijali hrpimice, sistematski i sa entuzijazmom. Dalje, što sami, što uz pomoć VJ nasrtali su na Srebrenicu koliko god i kad god su imali priliku i ubijali kad im je god polazilo za rukom. I na kraju, kada su dobili priliku, nakon pada Srebrenice, zajedno, skoro cijeli grad, kolektivno su izašli na ulice da se svete za zločine koje su ili sami izmislili ili koji se nikad nisu dogodili. Toliko, dakle, o tome.

***

Čitam i druge članke. Sanja Vlaisavljevića, vidi muslimane (s malim „m“, naravno), kao narod koji nije u stanju bilo šta drugo nego trpiti, narod osuđen na koegzistenciju sa politikom koja planira njegov fizički nestanak, narod kojem je najveća vrlina to što njegovi pojedinačni pripadnici iskazuju želju da popiju kafu sa snajperistom koji im je upravo ubio dijete. Ako nije izmišljen – a ja vjerujem da jeste – ovo je Sanji Vlaisavljević omiljena vrsta muslimana:

Sjećam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljvi geler septembra 1992. godine ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život I u jednom tjeliću sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem stalno je ponavljala: ‘Ne da Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome.’”

Kao što rekoh, ne vjerujem u to, jer ne vjerujem da postoji majka koja ne želi najcrnje muke ubici svog sina jedinca. Ali, u tome je zapravo stvar: muslimani Sanje Vlaisavljević su narod kakav treba i Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radončiću i Mustafi Ceriću, narod glup, neobrazovan i nedotupavan, narod koji iz najveće pojedinačne katastrofe u svojoj historiji ne nauči ništa.

I zato ona danas, sa stranica Avaza meni, nama, mojoj desetkovanoj familiji drži moralke o tome kako smo zapravo zaslužili ono što nam se dogodilo. I jesmo ako nam ona može držati lekcije.

***

Dvanaestog jula dobio sam e-mail od prijateljice: „Strašno mrzim ići u Potočare na godišnjicu. Ali ne bih preživjela da ne odem.“

(zurnal.info)

31.07.2009. POLITIKA, ponovo Pojmove ne povezujem”, pjevao je, ranih osamdesetih, jedan od kultnih novovalnih bendova, Električni orgazam.

I upravo „nepovezivanje pojmova“, odnosno nesposobnost (ili odbijanje!) da se uspostavi paralela između očito vrlo sličnih, ili čak identičnih, stvari, je jedno od ključnih obilježja ovdašnjeg političkog, medijskog i intelektualnog života.

Tako je i moguće da u istim novinama, u temi koja obrađuje, dileme saveznika oko odnosa prema Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, pročitamo, istaknuto: „Je li pošteno kazniti još nejaku demokraciju za grijehe njezinih predaka?“, a u temi koja se naslanja na aktuelnu antievropsku viznu histeriju, praktično, osudu odluke Evropske komisije da Srbiju stavi na listu za bezvizni režim, sa koje je BiH izostavljena.

Paralela između institucionalnog nasilja prema manjinskim narodima u Republici Srpskoj i sistematskog ignorisanja i obespravljivanja manjinskih naroda u Federaciji, takođe je jedna od onih koje u svoj nacionalni interesni okvir zarobljeni um teško prihvata.

Agresivnost, vulgarna amoralnost i zločinačka prijetnja u pozadini srpskog nacionalizma (uz „grijehe (nedavne) prošlosti“, koji mu se opravdano stavljaju na dušu), koristi se, od njegovih protivnika (bilo da su bošnjački nacionalisti ili bosanski patrioti, građanske provenijencije) za upiranje prsta u ono što je očito i svima jasno, a ignorisanje podjednako opasne prakse u Federalnom dijelu države.

Opravdano prozivanje nacionalističke mafije u RS-u, zbog kontinuiranog ignorisanja multinacionalne ustavne definicije RS-a i pokušaja restauriranja ili dovršenja zločinačkog plana o njoj kao nacionalnoj državi Srba, pretvara se u notorno licemjerstvo letimičnim pogledom na nacionalnu strukturu upravnih odbora i rukovodstava javnih preduzeća i ustanova i firmi u većinskom vlasništvu FBiH i političkim igrama u kojima se gazi po ustavu zagarantovanoj ravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Ili pogledom na nacionalnu strukturu kantonalnih parlamenata u Federaciji, recimo, u kojim imamo situacije i da je od 36 poslanika, samo jedan Hrvat i – nijedan Srbin!

Šizofreno ludilo postaje potpuno, kad u trenutku sukoba međunarodne zajednice sa rasističkom svinjom iz Laktaša, oko njegovog kršenja Ustava i odbijanja poštovanja odluka visokog predstavnika, bošnjačka nacionalistička stoka, izborom Bošnjaka za premijera Federacije, uz zadržavanje još dva mjesta, od 6 za koje je Ustav precizno naveo da ni jedan konstitutivni narod ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, pokaže da između nje i Dodika, izuzmemo li vokabular i siledžijski gard, ne postoji razlika, da rade isto – krše Ustav i možda najvažniju odluku od svih koje su donijeli Visoki predstavnici, u BiH, onu Petričevu o ravnopravnosti naroda.

Najnoviji, ali samo jedan u beskonačnom nizu, od ovih pokušaja da se prikrije odgovornost svih nacionalizama, fokusiranjem pažnje na agresivnost, vulgarnost i zločinački potencijal jednog – onog srpskog - je neshvatljivo obrušavanje čelnog čovjeka sigurno, istorijski gledano, najznačajnijeg bh. magazina, na sve one koji za neispunjenje uslova za ukidanje šengenskih viza optužuju vlast u globalu, silajdžićevski stupidno tražeći da se imenuje „čiji segment u vlasti vrši temeljito, plansko rušenje države s ciljem njenog konačnog dokusirivanja“. I još takav stav (optužbu u globalu) izjednačavajući sa sa odbijanjem da se od prvog dana rata jasno imenuje agresor na međunarodno priznatu državu BiH.

Zanemarimo nesvjesno(!) služenje nacionalizmu, stav je apsurdan, između ostalog zbog toga što je naprosto idiotski govoriti očite stvari. Svi znamo ko na rušenju zemlje otvoreno(!) radi i priželjkuje ga. Pa to ni onaj ko to radi ne krije! Ono što je bitno, je – ne dozvoliti da se od svog dijela odgovornosti izvuku oni koji rade na identičnom projektu, samo mnogo tiše, perfidnije i na javnosti očito prihvatljiviji način.

Katastrofalni rezultati dosadašnjeg rada Federalne vlasti (u kojoj nema „planskog rušitelja“) i stanje u ovom entitetu, najbolji su dokaz odgovornosti bošnjačkih (i hrvatskih) nacionalista za destrukciju države. Ako je već nekome prekomplikovano da to vidi i u zajedničkim institucijama.

Srpski politički nacionalistički monolit i njegov zločinački projekat, nije i ne može biti izgovor ili razlog za amnestiju njihovog dijela odgovornosti u destrukciji države, njenom sistematskom pljačkanju i uništavanju, ostalih aktera u vlasti.

Svi možda nisu isti, ali svi jesu krivi!

FARUK ŠEHIĆ: Četnik, kako to gordo zvuči O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.”

Vreme 959 – Interview – Miljenko Jergović, pisac, Između gradova

Ovako zbori u interviewu beogradskom magazinu Vreme Miljenko Jergović. Ovaj interview taman dolazi u trenutku kada je u Srbiji netom zavladala histerija iskopavanja kosti ili mošti Draže Mihailovića, četničkog đenerala, ratnog zločinca i svekolikog istorijskog gubitnika, kojemu se, jadniku, čak i moštima zameo svaki trag. I baš tako su skoro iskopali kosti izvjesne mamutice (koja će najvjerovatnije biti nazvana Srbislava, saznaje se iz pouzdanih izvora), ali Čiča još nikako da proviri iz majčice zemlje, u ovom slučaju, Serbije. Prva i najpreciznija asocijacija u mojoj glavi na riječ mošti jeste nosanje moštiju cara Lazara sa kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, i iz tih krokodilskih suza nacije rođeni su najstravičniji zločini u Evropi nakon 2. svjetskog rata, a vrhunac doživljavaju u zapadnokrajiškim konclogorima Omarska i Keraterm završavajući srebreničkim genocidom. Mošti su nošene iz manastira u manastir sve sa ciljem buđenja srpske nacionalne svijesti, koja je, opet ponavljam, sebe ostvarila u monstruoznim zločinima i zvjerstvima nad civilnim stanovništvom i vojnim zarobljenicima u nekoliko država bivše Jugoslavije sa mračnim akcentom na Bosnu i Hercegovinu. Ja mrzim more: nigde humke, nigde groba, zapisao je doajen velikosrpstva u svoj dnevnik 1992. dodatno potcrtavajući nadolazeću monumentalnost velikosrpske nekrofilije.

KARADŽIĆ I DODIK

Teško se oteti utisku kako politička klima u BiH danas neodoljivo liči na nacionalističke turbulencije sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

I tu nailazimo na laktaškog političkog đenijusa Milorada Dodika (narodski: Mileta Ronhilla) koji nije bio četnik samo zato što je više volio švercati cigaretama nego utemeljivati Republiku Srpsku genocidom i ostalom paletom laganijih zločina. Svojevremeno je Dodik bio rado viđen gost na naslovnicama sarajevskih nezavisnih tjednika, kada su ga neovisni novinari ukivali u zvijezde pridavajući mu moći dugo očekivanog Spasitelja. Ali sudba kleta je drukčije htjela. Možda čovjek nije imao hrabrosti za rat, jer za njega su, ipak, potrebna stanovita muda ili ludost, pa je sada odlučio svim sredstvima nastaviti mirnim putem graditi ono što je Karadžić počeo u aprilu 1992. Kako ne bi bilo zabune ovaj tekst nema za cilj proizvoditi aluzije na novi rat u BiH, ali nije naodmet usputno pozabaviti se onima (Karadžić i Dodik) koji su nastavljači Čiča Dražine vojnopolitičke misli i ideologije noža & metka. Čisto da se vidi uticaj Dražinoga učenja, hic et nunc.

SPREM'TE SE SPREM'TE...

Mutatis mutandis možda bi trebalo konačno skinuti anatemu sa famozne riječi četnik. Sadašnji direktor RTRS-a, Dragan Davidović, je očit primjerak deklarisanog četnika, a opet nema arhetipsku bradu, šubaru ni na njoj kokardu. Nije opasan redenicima za puškomitraljez M-53, i za pasom mu nije zadjeven oštar bajonet. Ne znam kako sad izgleda, ali u momentu dok je pojao pred postrojenim srpskim dragovoljcima, u Miljevićima kod Sarajeva početkom 1996., djelovao je sjebano u civilnom odijelu te je (kao takav) poveo, u funkciji ministra vjerâ Karadžićeve vlade, znamenitu pjesmu Sprem'te se sprem'te četnici...

 

 

Normalan čovjek bi odmah pomislio: zamisli kakvi su ostali ministri u ratnoj vladi Radovana Karadžića kada mu je ministar vjerâ (ne znam otkud ovdje množina) ljubitelj Dražine varijante srpstva. Kakvi su mu bili ostali ministri najbolje znaju mrtvi pod zemljom baš zato što su bili pogrešnog imena ili vjerozakona. Teško se oteti utisku kako su i mrtvi nekad bili trodimenzionalni, a svakim novim danom u zemlji postaju sve više nedimenzionalni, jer bakterije raspadanja ne uvažavaju zakone fizike.

Pošto naš junak, sa početka ove priče, nikad nije vidio leš ljudskoga bića (i bezimeni leš je trodimenzionalan, i on ima svoju tragiku, motive i biografiju, čime se sad bavi Haaški sud) sumnjam da je svjestan bolesne nakaradnosti vlastitih rečenica izgovorenih u svrhu ne-znam-ti-kakvog marketinškog uvlačenja srbijanskim čitaocima, ili čemu već junačina želi da se retorički približi. Samo takav amater života (onaj koji nema pojma šta je stvarnost, jer znanje nalazi jedino u enciklopedijama, knjigama i pričama drugih; nije sve, zamislite, čak ni na Internetu) može sebi dati za pravo da relativizira lik i djelo Draže Mihailovića. Ko zna možda to iz njegove zagrebačke perspektive neshvaćenog genija, i izgleda kao potencijalni motiv za literarnu konstrukciju, ali bi to teško mogle shvatiti izbjeglice iz istočne Bosne ili oni rijetki povratnici koji trenutno žive svoje aparthejdske živote pod fašističkom vlašću stranke Milorada Dodika. Ili tri djevojke iz Srebrenice koje su 12. jula 2009., dan poslije komemoracije u Potočarima, u centru grada uzvikivale: Ovo je Bosna!, reagujući na kolonu ljudi u crnim uniformama (sa Dražinim likom na prsima) koji su pjevali četničke pjesme i urlali: Ovo je Srbija! Zbog čega je policija u Srebrenici podnijela tužbu protiv djevojaka za remećenje javnog reda i mira. Ili, recimo, moji mrtvi drugovi kojih ima više stotina, i čija imena i prezimena još uvijek pamtim. I oni su mrtvi samo zato što su se borili protiv velikosrpske najezde pod egidom četništva trodimenzionalnog đenerala Draže Mihailovića.

AUTOR PRIPOVJETKI

Naš junak, autor propovijetki, kako je napisao Viktor Ivančić u tekstu Strategija jergulje, i od prije znan kao trodimenzionalan čovjek sklon različitim kontroverzama i provokativnim stavovima (pisanje za Nedjeljnu Dalmaciju u njenom ustaškom periodu), koje, eto, niko ne razumije i ne shvata, jer, avaj, takva je sudbina nas neshvaćenih pojedinaca, tako je ispalio rafale novih kontroverznih misli, osjećanja i maksima. Iako toliko žestoko inteligentan i promućuran, zbog čega mu pustinjačka brada i služi na fotografijama, zaboravlja jednu stvar: ono što je zapisano, to i ostaje. Iz usmene predaje znam dosta rečenica kojih se ni VKV šovinista ne bi postidio, a pripisuju se našoj junačini, ali ih nemam u papirnatoj formi. Što bi rekli u Sarajevu: ima vremena nadoće, naletiće i ti papiri na moje oči. Kako sam reče u interviewu: nisam u tim tekstovima izmijenio nijedan zarez. Misleći na knjige ukoričenih kolumni, vjerovatno i nije mijenjao ništa bitno u tekstovima koje je stavio u knjigu. O drugim neuvrštenim tekstovima on mudro ćuti, kako i dolikuje mudracu njegovog ranga, našem stvarnom kandidatu za Nobelovu nagradu.

Čovjek sebi može sve dozvoliti, a drugima neće ništa oprostiti, to je odlika našeg genija, čiji kopernikanski obrat kreće od pisanja za Nedjeljnu Dalmaciju gdje je bio zamjenik gl. i odg. urednika pa sve do litanija o trodimenzionalnom martiru, rahmetli Draži Mihailoviću (dođe mi skoro da se rasplačem nad nesretnom sudbinom ovog 3D-šehida). Postoji mogućnost kako je Čiča, bez obzira na primamljivu literarnost, bio zaista jako dobar čovjek, tragičan lik i moguće da je mnogo voleo decu, ali su četnici pod njegovom komandom izvršili neke od najsvirepijih zločina nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu u istočnoj Bosni. U posljednjem ratu ta kravava tradicija je udarnički nastavljena skoro na istom području. Što opet nije dovoljno nego je potrebno od Čiče napraviti antičkog heroja, što je moguće koliko i drveni šporet, odnosno još je manje moguće od drvenog šporeta, jer je on moguć barem za jednu vatru. Dobar čovjek taj Čiča, al' se malo od'o genocidu, rekao bi vic.

BUDI FACA KAO YUKIO MISHIMA

Sjećam se kako smo u ratu, mi borci 5. korpusa Armije BiH, svoje neprijatelje zvali četnicima. I kako je ta riječ vremenom izgubila svoje prvobitno značenje i postala metafora (i sinonim) za sve što ima veze sa bilo kakvim oblikom zla. Naravno, naš junak (vojni obveznik i dezerter iz opkoljenog Sarajeva) to neće moći nikad shvatiti, jer je za njega rat bio samo pozornica njegovih budućih literarnih djela. U knjizi Državna tajna Semira Halilovića postoji izvještaj operativnog radnika Uprave vojne bezbjednosti (datiran 9.4.1993.) u kojem piše kako Miljenko Jergović uživa status specijalnog gosta u diskoteci SS nezvaničnog šefa Ismeta Bajramovića Ćele, te u poenti teksta stoji da je dotični: tipičan primjer novinara koji se može kupiti... To je bilo još dok je naš junak hrabro odolijevao granatama u klubu SS dobrih nekoliko metara ukopan ispod nivoa zemlje. Takva je moralna kružnica, naš čovjek, trodimenzionalni pisac na razmeđu Istoka i Zapada. I sve bi to bilo nekako polusvarljivo da, autor propovijetki, stalno ne cmizdri po novinama u pozi gigantskog moralizatora bukvalno propovijedajući, s visoka (a odakle bi drugo), kako neko treba da živi i misli u današnjem Sarajevu premda je iz njega hrabro pobjegao davne 1993., jer se, zamislite, strašno bojao granata!!! Biva drugi se nisu bojali, pa je zbog toga čitav grad zasut bijelim nišanima, krstovima i križevima, onih koji su ostali i poginuli u Sarajevu. Spisak njegovih poslanica i ispraznog drvenog pametovanja je beskrajan. O predrasudama spram sarajevskih Bošnjaka (i ne samo sarajevskih) najbolje je konzultirati tekst pod naslovom Azra objavljen u magazinu Dani, br. 192., pod uslovom da već nemate one tekstove koje je izostavio iz knjige kolumni, moram reći poprilično debilnog naziva, Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu.

Čovječe! uzmi vodeni pištolj, budi faca kao Yukio Mishima, kad već to orošeno dupe Dražena Katunarića nije moglo biti. Pucaj! Ili napiši novi roman, sasvim mi je svejedno. A možeš se i prijaviti za gostujućeg profesora na akademiji za uzgoj i proizvodnju mladih četnika, koja bi uskoro trebala početi sa radom u slobodarskom Trebinju, i kako se navodi, imaće izbačaj od 10.000 mladih četničkih grla godišnje. Tu će našeg 3D-šehida izučavati kao što se izučavaju šekspirovi junaci. Za buduća pokoljenja, pardon, klanja, spremni!


ŽIVOT OBIČNOG TEMPA: Tour de Sarajevo, Darfur, Kabul Prijatelj i prijateljica iz mojih nekadašnjih sarajevskih dana jučer su iz Londona stigli u Sarajevo. Došli su sa danom zakašnjenja koje objašnjavaju na slijedeći način: „Uzeli smo za Sarajevo rent-a-car iz Pule u koju smo „prihajali“ avionom iz Londona. Isplati se! Avionska karta na relaciji London-Pula košta oko 40 maraka, a let od grada The Clasha do glavnog grada BiH je oko 800 maraka. I to bez aerodromskih taksi. Izgleda da je Sarajevo postalo kraj Svijeta, nešto između Darfura i Kabula.“ Slijedeći ekonomsku logiku nema sumnje da je ova konstatacija bolno tačna! Prije svega ako uzmemo u obzir podatak da se poslovna politika velikih avio kompanija već dugo oslanja na činjenicu da je Planeta, što bi rekli, „postala globalno selo“ unutar kojeg se putuje, posluje i to bez suvišnih transportnih troškova koji uključuju i nepostojanje viza, odobrenja, zelenih i svih sličnih administrativnih kartona na osnovu čega su i bagatelne cijene prevoza postale normalna stvar. Kako, recimo, drugačije objasniti da stanovnik Pariza u, naprimjer, Berlin, putuje za pet eura ili da se avionom iz Amsterdama do Barcelone stiže „čak“ za šest eura? Za razliku od običnog stanovnika civilizirane Evrope, prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali kada iz BiH putuje do „drugog susjeda ili komšije“ prvo mora imati pasoš za koji će u redu stajati najmanje pet dana, a na to još čekati dodatnih petnaest dana kako bi mu vlastiti pasoš dospio u ruke. Iza toga mora pribaviti sve potrebne garancije ( koje uključuju i potvrdu da ni u snu ne smije pomisliti da se ne vrati na rodnu grudu), stati u red pred neku od evropskih ambasada i nakon višednevnog maltretiranja, stajanja, čekanja, prženja na suncu... aplicirati za svetu vizu. Ovisno od umijeća pregovaranja i utemeljenosti garantnog pisma koje prilaže u svojoj ponižavajućoj aplikaciji, prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali će za željeni „šengen“ izdvojiti taman onoliko novca koliko dobrostojeći Evropljanin putujući potroši na avio karte tokom cijele godine. E, tek tada (onda kada se najmanje nada!), prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali će razmišljati da li da putuje avionom, autobusom, automobilom... Od voza svakako nema ništa još od vremena kada je Radovan Karadžić srušio pruge, a Nedžad Branković i Narcis Džumhur postali „generalni željeznica“...

I tako to još jedino hoda kod nas u Sarajevu i okolini, kod onih nesretnika u Darfuru i onih zaboravljenih u dalekom Kabulu. Ne, ne treba se zalijetati pa tvrditi kako su Sudan i Afganistan države sa planetarnog dna i samim tim neuporedive sa Bosnom i Hercegovinom. Naprosto, to ne bi bilo diplomatski korektno ni politički utemeljeno! Jer mi smo, ako me sjećanje ne vara, još uvijek geografski u Evropi, a živimo isto kao da postojimo na kraju svijeta. Negdje između Darfura i Kabula, što bi rekli moji prijatelji sa londonskom adresom stanovanja. Dakle, nije do geografije, već isključivo i samo zbog idiotske politike!


 

30.07.2009. „Međunarodna zajednica“ u BiH štiti vlast sprječavajući socijalne nemire OHR se, dakle, ipak, umiješao u mostarski gradski politički nacionalistički glib, ali na najgori mogući način, dopustivši da ga on, poput živog blata, usisa u sebe.

Odlučivši da naraslo nezadovoljstvo nefunkcionisanjem gradske vlasti, koje je počelo da se kristališe u ozbiljan socijalni bunt, presječe donošenjem odluke o produžetku privremenog finansiranja Grada, kojom se, zapravo, omogućava isplata plata pobunjenim vatrogascima i zaposlenicima gradske uprave i time otklanja glavni razlog pobune, OHR je zapravo, prividnim činjenjem usluge nesretnim građanima, stvarnu uslugu učinio, zapravo, nacionalističkoj mafiji na vlasti. Otupivši oštricu građanskog nezadovoljstva, u odlučnom momentu, kada je ona zaprijetila da će konačno (sama) presjeći taj, ne samo mostarski, nacionalistički gordijev čvor.

I više je nego očito da je ta prijetnja, a ne iznenada probuđena socijalna osjetljivost OHR-a (jer da je to u pitanju OHR bi imao razloga da reaguje svako 15 minuta), bila odlučujući impuls za reakciju ovog nekad respektabilnog tijela „međunarodne zajednice“, koje je svoju ulogu, u međuvremenu, svelo na papagajsko ponavljanje stupidarije „odgovornost je na lokalnim vlastima“ (koje, uzgred, svojim neradom posljednjih godina, savršeno imitira).

Stavimo li u taj kontekst i nedavno „naivno“ proglašavanje SDP-a bošnjačkom strankom, od strane Visokog predstavnika, u intervjuu „Dani“-ma (čime je toj stranci, koja insistira na svom multietničkom i građanskom karakteru, i koja se u javnosti percipira alternativom vladajućim nacionalistima, nanesena nesaglediva šteta), te, insistiranje „međunarodne zajednice“ na trojnim pregovorima o ključnim stvarima za sudbinu države i njenih građana, u kojima se lideri političkih stranaka, (nazor!) proizvode u nacionalne, sklonost „međunarodne zajednice“ da BiH u potpunosti preda pod kontrolu nacionalista, odnosno, tri mafijaške familije pod plaštom zaštitnika nacionalnih interesa, postaje očita. Kao što je očit i njen jedini uslov koji postavlja – privid mira.

Sve što u ovom trenutku, zapravo, interesuje „međunarodnu zajednicu“ i Visokog predstavnika kao njenog izvršnog organa na terenu, je da se lokalne mafijaške familije konačno dogovore oko podjele teritorija, pljačkaškog plijena i kontrole nad taocima koje drže. I da njihovi međusobni sukobi prestanu. A da za svoje dalje održavanje na vlasti i kontrolu talaca prestanu koristiti programiranu međusobnu mržnju, nego da pređu na savremenije oblike torture i kontrole.

U tu svrhu, davanja im vremena za dogovor, i održavanja ih na vlasti, da se situacija ne bi „nepotrebno zakomplikovala“, „međunarodna zajednica“ se stara da smanji socijalne tenzije u društvu i da ne dođe do socijalnih nemira, koji bi narušili uspostavljeni poredak i nacionalističku podjelu zemlje.

U tom svjetlu možemo da posmatramo i milijardu i dvjesto miliona eura koje MMF šalje nesposobnoj, neradničkoj, pljačkaškoj, nacionalističkoj mafiji na vlasti, a koji treba da spriječe suočavanje građana ove zemlje sa stravičnim posljedicama dosadašnjeg vladanja aktuelne vlasti, u predizbornoj godini.

Da spriječe provalu građanskog bijesa. Proteste, za koje više niko ne može garantovati da će biti mirni. Kamenovanja i molotovljeve koktele. I konačni pad vlasti koja je ovu zemlju zavila u crno, a čijeg se treska, očito, „međunarodna zajednica“ pribojava. Pa nam umjesto toga cinično poručuje „Biće bolje. A dotad – ĆUTI I TRPI!“.

(zurnal.info)

29.07.2009. Socijaldemokratski politički kretenizam Nema pogubnije teorije u bosanskohercegovačkom javnom životu od one: „Svi su isti“ (što podrazumijeva – lopovi, lažovi i samo za svoju guzicu zainteresovani), čiji je prirodni nastavak, opet, ona „Nama se za koga glasati“. Kojima se, bh građanima, sugeriše da nema bitne razlike između aktera na domaćoj političkoj sceni (pripadali oni poziciji ili opoziciji), stimuliše njihova apatija i izborna i aktivistička apstinencija i cementira postojeće stanje, za sva vremena.

Ta teorija je, po budućnost ove zemlje i živote njenih građana, gora i od samog nacionalizma, koji im permanentno radi o glavi (i u čijem je okrilju i nastala, i od čijih medijskih i intelektualnih ispirača mozgova se i širi). Ona, naprosto, briše svaku mogućnost promjene, negirajući da alternativa postojećem bezumlju i vladavini mafije na vlasti uopšte postoji.

Demokratija se na taj način izvrgava ruglu a sami izbori pretvaraju u ritualno (samo)žrtvovanje pojedinca i zajednice na oltaru nacionalističke ideologije. U neku vrstu posebno poremećenog demokratskog totalitarizma, svojevoljnog biranja vlastite zarobljenosti u rođenjem definisani politički kolektivitet.

Odgovor na to čini se vrlo jednostavan – opozicija mora da (is)koristi svaku priliku, koja jos se ukaže, da pokaže i podvuče radikalnu razliku između svog i ponašanja svojih političkih protivnika. No, „krhko je znanje“. Krajnje jednostavan koncept, po kome na nerad odgovaraš fanatičnim radom, na laž istinom, na pljačku zahtjevom za njenim dosljednim kažnjavanjem, na nepoštenje poštenjem, na socijalnu neosjetljivost – brigom za ljude (itd. Itsl.), pada na krajnje banalnom problemu – ljudske nesavršenosti. Sklonost konformizmu i nesposobnost da se odoli izazovima da uradiš nešto što možeš, kad možeš, iako ne bi trebao, je upravo ono što nas vraća na početak ove priče. Neuspjeh u kreiranju, od aktuelne opozicije, neke vrste revolucionarne snage, koja će vlastitom članstvu (a prije svega rukovodstvu!) nametnuti radikalno drugačiji odnos prema svojim obavezama, svom životu i odnosu prema građanima (neku vrstu vremenu prilagođenog partizanskog morala), rezultira situacijom da su razlike, pogotovo umanjene propagandnom mašinom nacionalističke mafije (ali ne samo zbog nje), svedene na nijanse, za koje većina građana-glasača nema ni razumijevanja, niti ih takve razlike uopšte interesuju.

Za svoj radikalni iskorak, radikalni raskid sa dosadašnjom praksom, glasač zahtjeva i radikalnu razliku alternative u odnosu na postojeću vlast. Upravo zbog toga, i razočarenja nastalog, ne nepostojanjem razlike u odnosu na prethodnike, nego nepostojanjem radikalne(!) razlike, pala je Alijansa, a SDP još od tada vuče razarajuće nepovjerenje glasačkog tijela u njegovu ozbiljnost, kao prave alternative.

Upravo zato, ponašanje nekih od najisturenijih čelnih ljudi SDP-a (koje se ogleda u prihvatanju manira nacionalističke mafije na vlasti) je naprosto zapanjujuće. Frapantan izraz neodgovornosti prema svojoj ulozi u istoriji, prema Partiji i, konačno, i najvažnije, prema građanima ove zemlje.

Stupidna i potpuno mu nepotrebna svojevremena afera sa kupovinom stana, lidera SDP-a, Bešlagićevo neprihvatljivo podlijeganje opštoj atmosferi grabeža i nezasitosti u Parlamentu, nedavni fizički nasrtaj, na svoju kolegicu u tuzlanskoj Skupštini, jednog od najagilnijih SDP-ovih poslanika, kupovanje Reisove naklonosti, od strane bihaćkog gradonačelnika, i konačno, upravo lansirana afera sa podjelom regresa opštinskoj administraciji u Opštini Tuzla, koju vodi jedan od najznačajnijih SDP-ovih „igrača“, naprosto su neprihvatljivo zajebavanje ne samo sa svojom (to nije problem) nego sa sudbinom ove zemlje i građana u njoj.

Podijeliti, u ovakvoj situaciji, regrese koji dostižu cifre i preko 2.000 KM, u opštini koju „drži“ SDP, više liči na političko samoubistvo ili montirani proces, nego na rezultat vođenja politike s uključenim mozgom.

Ovo je toliko glupo, da čovjek pomisli da uopšte nije tačno, nego da se radi o izmišljanju i podmetanju političkih protivnika. Jer ovo je upravo primjer ponašanja koji vodi zaključku s početka teksta. Koji vodi rezignaciji glasača pred izbore. Koji vodi cementiranju postojećeg stanja.

A „Prokleta mogućnost izbora mora da postoji!“, još davno nas je upozorio penzioner iz Utrechta.

28.07.2009. Koliko je daleko trenutak u kom ćemo zaključiti da: BiH više ne čeka?
27.07.2009. Dobro došli u Republiku Srpsku

Jedan od posebno mučnih aspekata verbalnog nasilja nove generacije srpskog nacionalizma je hinjski (ili – kvazi) pozitivizam. Kad se esencijalno zlo pokušava predstaviti kao dobro. „Demokratičnost“, „legalizam“, „patriotizam“, „prosvijećenost“, „osuda zločina“, riječi su koje u njihovoj interpretaciji bivaju zloupotrebljene, isprostituisane i obesmišljene.

I dok vam (novi srpski nacionalizam) iza leđa naivnog posmatrača plazi jezik, pokazuje srednjak, prelazi preko grla ili vam psuje majku, kad se posmatrač okrene prema njemu, zauzme pozu nevinašceta i izrazi želju da se rukujete ili izgrlite i izljubite, u znak pomirenja. I kad vi, u opravdanom strahu da vam ne slomi prste, iščupa ruku iz ramena ili vam odgrize uho, odbijete tu vrstu „intimnosti“, ispadnete „nekooperativan“ i nesklon pomirenju.

 Pritom, elementarne činjenice iz života, vaša miroljubivost i druželjubivost i njegovo registrovano siledžijstvo (ili – vaša neopterećenost nacionalnim i njegov eklatantni rasizam), u posmatračevim očima ne igraju nikakvu ulogu.

A, da bi nesreća bila kompletna, čitav koncept, tog kvazi-pozitivizma, provučen kroz nacionalistički propagandni ispirač mozgova, postaje jedan od dva paralelna (međusobno nedodirljiva) segmenta vladajuće filozofije. Pored onog koji širi mržnju i nepovjerenje i otvoreno zagovara destrukciju, ovaj segment, osim za „vanjsku upotrebu“ (za strance koji se zadovoljavaju formom i ne upuštaju u suštinu) i licemjere koji ne vole tvrdi, „brada & kama“, nacionalizam, nego preferiraju ovaj zamotan u lijepu oblandu i sa ukrasom na pakovanju, namijenjen je i za privođenje režimu onih koji nisu dio naci(onali)stičke mase, ali ne uspijevaju shvatiti razliku između orginalne lutke i loše kineske kopije kojom trujete svoju djecu (jer je napravljena od po život opasnih materijala).

Samir Šestan: Da li će i Dudaković završiti na majicama Neke stvari ne možete shvatiti dok vam se samom ne dogode.”

 

 

MORALNA RASKRSNICA ILI KALEMLJENJE GLUPOSTI

 

Najnovija („republičkosrpska televizijska“) optužba protiv Atifa Dudakovića, vjerovatno najveće ikone otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu i njenom razvaljivanju od strane kombinovanih agresorskih i kvislinških formacija, dovođenje je Bošnjaka i bosanskih patriota pred moralnu raskrsnicu, na kojoj se moraju opredijeliti: Principijelna osuda zločina i zahtjev za njegovo procesuiranje, ako postoje indicije da se zaista i dogodio, ili selektivni pristup pitanju zločina (i kazne) i negiranje istog ili branjenje počinioca, u slučajevima emotivne identifikacije s njim (tj. ako je on „naš“).

Nacionalistički monoliti, i javnost pod njihovom kontrolom, skloni su, naravno, ovom selektivnom pristupu, prema kojem naš stav prema zločinu i kazni određuju pripadnost zločinca i žrtve. U trojnoj „istini“, koja truje ove prostore, sva tri nacionalna monolita sebe doživljavaju kao žrtvu, koja se, u proteklom ratu, samo branila, a onda, kalemeći na takvu podlogu stav da je „u odbrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin“ negiraju „vlastite“ zločine i zločinci su im redovno „oni drugi“. Pritom, politički instrumentalizirajući civilizacijsku potrebu kažnjavanja zločina (a spektar različitih načina na koje se to radi je gotovo bezgraničan), zločine i žrtve kolektiviziraju i prisvajaju, na nacionalnom principu, umjesto da jedina dva kolektiviteta koja se u tom kontekstu mogu izvući budu – žrtve (sve žrtve! ne „naše“ i „njihove“, nego žrtve) i zločinci (pri čemu je kod zločinaca problem malo drugačiji – oni bi trebali da budu nacionalno identifikovani, ali ne da bi se naci(onali)stički kolektiviteti njima ponosili, nego da bi im bili na vječnu sramotu).

Prezir i gađenje (i neshvatanje kako je takvo ponašanje uopšte moguće), prema konceptuHeroj a ne zločinac“, koji se i u zapadnom i u istočnom susjedstvu Bosne i Hercegovine (a i unutar nje, u onim dijelovima njenih konstitutivnih naroda kod kojih je nacionalna identifikacija samaticomizbrisala osjećaj pripadnosti vlastitoj državi) već godinama koristi u znak podrške nekim optuženima za ratne zločine, na izvjestan se način, Bošnjacima i bosanskim patriotima građanske provenijencije (koji Armiju RBiH poštuju kao jedinu legalnu vojnu formaciju na tlu međunarodno priznate države, na koju je izvršena agresija od strane njenih susjeda, potpomognuta paravojnim kvislinškim snagama iznutra), vraća kao bumerang.


IMA LI U OVOJ ZEMLJI POLITIČARA OSIM ŽELJKA KOMŠIĆA?


Svo pametovanje i moraliziranje, ma koliko ispravno bilo, se razotkriva kao notorno licemjerje, kada ga primjenjujete samo kad su drugi u pitanju a ćutite ili se ponašate identično objektu svoje kritike, kada se događa „u vašoj avliji“.

Muk bošnjačkog nacionalističkog medijsko-političkog establišmenta (obnažena ženska tijela uz dominantnu vremensku prognozu, na naslovnoj stranici, i ni slova o, veče prije toga, odaslanoj šokantnoj optužnici; uz neuvjerljive i priglupe komentare “nisam gledao taj prilog, pa ne mogu komentarisati”, bošnjačkih političara) i zbunjenost i nesnalaženje ostatka Federalne javnosti (dijelom razumljivi, zbog nepostojećeg moralnog kredibiliteta i otvorenog služenja tamošnjem nacionalističkom pljačkaškom režimu, medija na kome je optužujući materijal emitovan), ukazao je na ozbiljan problem još uvijek neizgrađenog principijelnog odnosa javnosti prema elementarnim stvarima.

Da, ugledni ljekar i direktor kliničkog centra može da, istovremeno, bude siledžija, koji premlaćuje ženu kod kuće; vjerski autoritet lokalne zajednice može da bude pedofil; predsjednik vlade može da bude lopov; mirni i pristojni susjed iz zgrade može da bude terorista ili plaćeni ubica i, konačno, general zaslužan za odbranu zemlje, pa možda i njen opstanak, može da bude ratni zločinac. Može! A na nadležnim organima je da utvrde da li i jeste. Ali, od javnosti se, bar u situaciji kad je suočena sa nečim što u najmanju ruku ostavlja mogućnost za sumnju – ženinim modricama, svjedočenjem djeteta, nalazima policije i tužilaštva ili video snimcima na kojim se jasno čuje naredba o strijeljanju - očekuje da tu mogućnost prihvati, i da ostavi mogućnost nadležnim organima da utvrde istinu. Individualni izrazi „vjerovanja” ili „nevjerovanja” u počinjeni zločin su apsurdni, jer se ne radi o religiji, nego o istini, koju je moguće utvrditi u predviđenom zakonskom postupku.

S druge strane, amnestiranje bilo koga za počinjeni zločin (što postoji kao tendencija u dijelu javnosti, i redovno se pravda nečim kod „onih drugih” – Bošnjaci to pravdaju stravičnošću i obimom zločina počinjenih od strane agresora i kvislinških formacija, Srbi nacionalnim nesrazmjerom optužnica i „neprocesuiranjem zločina nad Srbima”, Hrvati...), je neprihvatljivo. Ili kao što to kaže aktuelni Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić (čiji su patriotizam i poštovanje prema ratnim zaslugama generala Dudakovića, neupitni): „Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, na stranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”


KAD TUŽIOCI GLUME KOMIČARE


Situacija, nastala nakon objavljivanja spornih snimaka, ukazuje i na neprihvatljivu institucionalnu i proceduralnu prazninu (ili se možda radi samo o individualnoj neodgovornosti i kukavičluku onih koji su reagovati bili dužni), koje proizvode nesagledivu štetu. Niko unutar države nije se našao pozvanim da se tim povodom obrati javnosti. Tužilaštvo BiH i njegov glavni tužilac, koji su, po svemu sudeći, bili najodgovorniji da izađu sa preciznim stavom i javnosti iznesu jasnu poruku, najprije su se od odgovornosti i obaveze prema javnosti branili pravnim poštapalicama o tome kako oni “ne komentarišu istrage koje su u toku”, a onda se, čak, upustili u, s obzirom na kontekst (radi se o ratnim zločinima, naime), krajnje neprimjerene “duhovitosti” i sarkastične komentare dostavljenog im dokaznog materijala (kao: “ima tu i dijelova iz filma Maratonci trče počasni krug”).

Niko, naime, od Tužilaštva BiH ne traži da komentariše istragu koju vodi, nego snimke koji su objavljeni. I pošto su javnosti stavljeni na uvid, ono je dužno reagovati i iznijeti svoj stav tim povodom. I u interesu javnosti i u interesu optuženog.

Ako su snimci autentični, ako nije u pitanju propagandna podvala i ako se zaista radi o naredbi koja je rezultirala izvršenjem ubistva, onda se počinitelj mora privesti i protiv njega podići optužnica i procesuirati ga. Ako je, s druge strane, u pitanju tek neka vrsta neprimjerenog skeča (morbidnog humora ljudi u vanrednim životnim okolnostima), koji nije rezultirao zločinom, nego samo, sada, poslužio za montažu političkim nastavljačima ratnog razaranja države, onda to Tužilaštvo mora jasno reći. Ne postoji treća solucija. Ili možda postoji? Ako tužilaštvo ne zna odgovor na ova pitanja, onda mora sprovesti istragu u cilju njegovog iznalaženja. Ali i o tome (da ne zna o čemu se radi i da će ispitati konkretne navode) mora obavijestiti javnost. A ne davati glupe izjave o tome da oni imaju 100 puta više video materijala od tog koji je emitovan. Pa šta? Sad javnosti odgovorite na pitanje u vezi ovog materijala.

I optuženom i javnosti i državi, ovakvim neodgovornim ponašanjem institucija nanosi se ogromna šteta. Podstiče medijski rat. I daljnje međunacionalno nepovjerenje u zemlji. Naprosto je neodrživo da se u pola zemlje određeni materijal vrti kao krunski dokaz nečijeg zločina, da druga polovina to ili ignoriše ili negira ili ne zna šta da misli, a da se nadležne institucije, pritom, ne oglašavaju i jasnim stavom o konkretnoj stvari (prikazanom materijalu) ne prekinu tu situaciju, u kojoj je upravo vakuum nastao nereagovanjem odgovornih, postao ključni argument srpskog nacionalističko-separatističkog projekta za daljnje sluđivanje tamošnjeg dijela javnosti.

Nepostojanje izgrađenih mehanizama djelovanje u “vanrednim situacijama” (koje bi za određene institucije trebalo da su redovne) vodi ka sumnji u dvostruke standarde, gubljenju kredibiliteta i stanju (polu)anarhije. Bespravnom poretku, kojim vladaju ne pravda i zakon, nego politika i nacionalistička mitomanija.


PS ili NIJE VAŽAN „NJIHOV“ MOTIV, VAŽNA JE ISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA


Jasno je da srpski nacionalisti, koji, (zasad) mirnim putem, pokušavaju završiti genocidni projekat svojih ratnih prethodnika, čitav slučaj i optužbu protiv generala Dudakovića žele, s jedne strane, prikazati kao još jedan dokaz antisrpske zavjere unutar institucija države, koju žele razoriti, a, s druge strane, iskoristiti za izjednačavanje „svih strana“ u „građanskom“ ratu. No, protiv toga se može boriti jedino dosljednim poštovanjem zakona, neupadanjem u nacionalističku priču o „našim“ i „vašim“ zločinima i zločincima (jer, ni jedan zločin nije moj, a svakog zločinca bih poslao u pakao) i elementarnom ljudskošću, čiji je sastavni dio i žaljene za svakim nevinim čovjekom ubijenim ili na drugi način stradalim u proteklom ratu.

S druge strane „strane u ratu“ se ne mogu, niti će se ikada moći izjednačiti. Bez obzira na zločine „koje su činili svi“, kako to vole da kažu oni koji se s razlogom osjećaju suodgovornim za najstravičnija zlodjela, pa im onda ta poštapalica služi za samoamnestiranje. Zločini činjeni u sklopu rasističnih, genocidnih projekata, su dio zacrtanog plana, činjeni su svjesno i sistematski. Zločini pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, su izdvojeni incidenti, koji sa zvaničnom politikom njenog civilnog i vojnog rukovodstava nisu imali veze. Za razliku od onih drugih, oni nisu naređivani (mada su – što je takođe zločin, da se razumijemo – prikrivani i neprocesuirani). Izjednačiti „strane u ratu“ ne mogu oni koji prozivaju generala Dudakovića za navodno počinjene zločine, nego oni koji se, eventualno, nađu na putu utvrđivanja istine i provođenja pravde.