Istraga

GODINA SRAMA: Ministri uradili samo pola posla a zarađivali osam prosječnih plaća

Svaki državni ministar vrijedi kao osam drugih “prosječnih” radnika u Bosni i Hercegovini iako su u prošloj godini uradili samo polovinu onoga za što su plaćeni i što su obećali, rezultati su godišnjih izvještaja Centara civilnih inicijativa o radu Vijeća ministara i državnog Parlament


Nikola Špirić
i ministri kojima predsjedava u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine plaćeni su kao osam prosječnih bh. radnika iako bi im trebao još jedan mandat da svojim tempom ispune sve ono što su nam prije četiri godine obećali. Godišnje na zasjedanju provedu tek nešto više od jedne radne sedmice iako u ladicama imaju zakone koji čekaju skoro pet godina da budu usvojeni. Ovo su rezultati godišnje analize rada Vijeća ministara i Parlamenta BiH koju redovno pripremaju Centri civilnih inicijativa.

 

Sjednice bez zakona

Vijeće ministara je je prošle godine održalo 37 redovnih sjednica na što su potrošli čak osam i po osmosatnih radnih dana. Za to smo im dali više od 600.000 maraka ali ipak nismo mogli dobiti informaciju šta se dešavalo na jednoj tajnoj prošlogodišnjoj sjednici. CCI-ju u tome nije pomogao niti Zakon o slobodi pristupa informacijama. Obilje informacija koju su analizirali kažu da su za tri godine svog mandata državni ministri na zasjedanjima bili tek 30 osmosatnih radnih dana od više od 900 koliko su imali na raspolaganju.

Čak i kada su uspijevali da se sastanu, na 16 sjednica nije utvrđen niti jedan jedini zakon, a na 14 njih tek po jedan.

Naravno, za ove tri godine mandata, visina primanja članova Vijeća ministara nikada nije zavisila od ostvarenja zacrtanih rezultata kroz planove rada. Iako je ispunjenje godišnjih planova bilo katastrofalno, i, u zakonodavnom dijelu, recimo, jedva dostizalo dvocifreni postotak, plate su povecavane i po sto posto i to u vrijeme prijeteće krize i imperativa drastičnog smanjenja javne potrošnje, piše u izvještaju CCI-ja.

Samo su se ministri Sredoje Nović i Selmo Cikotić barem donekle držali svojih obećanja i ispunili dvije trećine obećanog. Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice jedva je uspio uraditi trećinu onoga što je bio dužan učiniti.

Vijeće ministara je samo u trećem kvartalu 2009., dostiglo broj planiranih zakona, od početka mandata, a i to prvenstveno zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice i domaće javnosti. Radi se o  ispunjavanju uslova iz Mape puta, stoji u izvještaju CCI-ja i dodaje se da ni državne agencije koje prate rad ministarstava nisu bili puno uspješniji: Kao najneefikasniji pokazali su se Agencija za osiguranje BiH, Ured koordinatora za refomu javne uprave BiH, te Arhiv BiH. Svaka od ovih institucija su u svom planu predvidjele realizaciju samo po jednog zakona, ali za godinu dana ni to nisu realizovale.


Samo obećaj, ne moraš uraditi

Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mladen Zirojević, čini se u skladu sa politkom svoje stranke SNSD-a, nije štedio obećanja na početku svog mandata ali se na kraju ispostavilo da je on napravio najveću razliku u obećanim i realizovanim zakonima od svih ministara. Inače, državni ministri najviše rade u junu i decembru, pokazuju analize.

Samo tri posto onoga čime su se ministri bavili prošle godine ima veze sa poboljšanjem životnog standarda Bosanaca i Hercegovaca.

Ili, drugačije rečeno, 72 posto mjera koje je realizovalo Vijeće ministara nema nikakvu dodirnu tačku sa povećanjem zapošljavanja, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih u BiH, kao i drugih mjera iz Građanske platforme a kojima su, kao predizbornim obećanjem, izabrani predstavnici zadobili povjerenje gradana, navodi se u izvještaju i upozorava da jako zaostajemo za zemljama regije: Također, i dalje vrlo osjetljivo pitanje za BiH je nepostojanje Strategije i Nacionalnog akcionog plana zapošljavanja u BiH. Bosna i Hercegovina i dalje ostaje jedina zemlja u okruženju koja nema državne strategije zapošljavanja, što je povezano s jednim od ključnih ciljeva Gradanske platforme, u vezi sa sistemskim otvaranjem radnih mjesta.


Parlamentarci ne vole Svena Alakalaja

Državni Parlament usvojio je tek petinu zakona predloženih od Vijeća ministara.
Moramo naglasiti kako je u posljednjem kvartalu bar spriječena totalna katastrofa, jer je ovaj rezultat čak tri puta poboljšan u odnosu na onaj krajem septemba mjeseca. Tada je samo šest zakona bilo usvojeno u PS BiH iz Programa rada Vijeća ministara
, kažu iz CCI-ja i objašnjavaju da je kod parlamentaraca najviše uspjeha imao Bariša Čolak: Naravno, ovdje se ne radi o nikakvom posebnom uspjehu Ministarstva pravde, nego o evidentnom neuspjehu svih ministara kada je u pitanju finalizacija usvajanja zakona koji se nalaze u njihovim godišnjim planovima. Koliko je sve to loše govori i cinjenica da su najboljem po ovom pitanju, ministru Colaku, u isto vrijeme i oborena tri zakona iz plana rada u PS BiH. Ovi zakoni su oboreni negativnim entitetskim glasanje poslanika iz RS.

Parlamentarci, čini se, uopšte ne vole Svena Alkalaja, ministra vanjskih poslova. Za protekle tri godine nije usvojen niti jedan njegov prijedlog zakona iako se on potrudio da za njih obezbijedi bezvizno putovanje u deset država. Za sve nas, obične srmtnike, “sredio” je da bez viza možemo u Argentinu i “djelimično” u Brazil. Samo se još moramo strpiti da nam se smiluju poslanici i delegati i usvoje ove sporazume. Nema sumnje da Bosanci i Hercegovci čekaju ove odluke spakovanih kofera i punih štednih računa od 13. plate, regresa i “viškova” od plata.

U svoj diplomatski “score”, kako to visokopozicionirani službenici ovog ministarstva vole reći, Alkalaj je u prošloj godini upisao ulazak BiH u Vijeće sigurnosti UN-a kao nestalne članice. Tek kad je ispijen slavljenički šampanjac i ubrani politički poeni, ovo ministarstvo je shvatilo da ne zna šta da radi sa novom pozicijom, da nema dovoljno kadra niti vremena da se pripremi za počasnu misiju. Još gore od toga je što o većini tema Vijeća sigurnosti BiH nema usaglašen stav pa će naši predstavnici na većini sjednica samo statisti.

Efikasnosti VM i državnog Parlamenta najbolje ilustruje najava Centralne izborne komisije da bi zbog njihove sporosti u promjenama Izbornog zakona i poštovanja odluke o ravnopravnosti pripadnika manjina u izborima, oktobarski izbori mogli biti odgođeni za novembar.

Umjesto poražavajućih brojki o radnim satima parlamentaraca najbolje je reći da hrvatski Sabor usvaja tri i po puta više zakona godišnje a srbijanska Skupština čak četiri puta više. Našim izabranim zakonodavnim predstavnicima treba u prosjeku tri i po mjeseca da usvoje jedan zakon!
Od usvojenih 62 zakona u prošloj, 2009. godini, neslavni ''rekorder'' po dužini trajanja poslovničke procedure je Prijedlog zakona o zaštiti domaće proizvodnje unutar Sporazuma CEFTA, predlagatelja zastupnika Jerke Ivankovića-Lijanovića, koji je u proceduri PSBiH bio ukupno 414 dana dok je najbrže usvojen Prijedlog zakona o izmjeni i dopuni Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH koji je u parlamentarnoj proceduri bio svega 3 dana
, piše u CCI-jevom izvještaju uz dodataka da dopune Zakona o odbrani u proceduri čekaju više od četiri godine.

Umjesto obećanja državni funkcioneri bi glasače ovo ljeto mogli jednostavno zamoliti za još jedan mandat da stignu uraditi ono što su obećali na prošlim izborima.

Šta je Špirić obećavao na početku mandata

- Savjet ministara ce stimulisati entitetske vlade da hrabrije uđu u reformu socijalno-bezbjednosnog sistema, zato što cijenimo da dosadašnji sistemi penzionog i socijalnog osiguranja stvaraju osjećanje različitih „nepravdi“;
- Uspostavljanje Ministarstva poljoprivrede na državnom nivou;
- Donošenje zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, jer kako je isticao to ne smije da bude tabu tema. To je pitanje s kojim se treba najzad suočiti i zapravo uslov za povratak povjerenja u vlasti u Bosni i Hercegovini;
- Donošenje zakona o restituciji, odnosno o povratu imovine i obeštečenju fizickih i pravnih lica čija je imovina podržavljena primjenom propisa o agrarnoj reformi, konfiskaciji, sekvestraciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji i drugih propisa koji su doneseni i primijenjivani nakon 1945. godine;
- Funkcionisanje Vijeća ministara BiH na bazi iskrenosti, odlučnosti, te potpune i iskrene solidarnosti, jedan jedini interes - zajednički, jedna jedina želja – napredak“
- BiH će biti bolja, bogatija i sretnija.


Šta CCI očekuje od državne vlasti u 2010. godini

· da se otvori 150.000 radnih mjesta u BiH;
· da se iskorijeni ekstremno siromaštvo u BiH;
· da minimalna penzija u BiH bude 250 KM;
· da svaki gradanin u BiH ima pristup osnovnoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti;
· da se obezbijedi dostojanstven standard života na selu;
· da BiH bude zemlja jednakih mogućnosti za mlade ljude;
· da se smanje troškovi administracije;
· da se okonča reforma sistema obrazovanja u BiH;
· da se smanji nivo korupcija u BiH;
· da BiH ispuni uvjete za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU;
· da javna preduzeća budu bolje regulisana i efikasnija u pružanju usluga;
· da se udvostruče direktna strana ulaganja.

(zurnal.info)

SILOVANJE MALOLJETNICE U BRATUNCU: Mreža zlostavljača obuhvata profesore, političare, imama i policajca Foto: IlustracijaU današnjoj akciji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske zbog navodne trgovine ljudima i prostitucije uhapšena je i Nevla Mavlić, koja je prije mjesec dana prijavila nestanak svoje unuke M. M. Za njeno navodno zlostavljanje i navođenje na prostituciju osumnjičeno je nekoliko zvaničnika Općine Srebrenica, Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra u Bratuncu te pet profesora ove škole. U vezu sa ovim slučajem dovodi se i Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. U Bratuncu su uhapšeni: Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra, te profesori Milivoje Veselinović, Miloš Mitrović, Rade Ostojić, Ljubisav Jovanović i jedan pripadnik bratunačke stanice policije.

Nezvanično se saznaje da je među uhapšenim i imam Mirsad Huseinović iz bratunačkog sela Hranča.

Cijeli slučaj pokrenut je nakon što je maloljetna Romkinja M.M. iz bratunačkog naselja Rakovac, otkrivena predozirana, nakon čega je smještena u "Sigurnu kuću".

Ona je navela spisak osoba koje su je iskorištavale, u čemu je posredovala njena nana Mevla.

MUP RS-a potvrdio je i hapšenje Nevle Mavlić koja je prijavila nestanak svoje unuke još 9. februara. Ona je prije sedam dana za Denvni avaz izjavila da se njena unuka 3. februara jednostavno nije vratila kući.

Nije se nikad dogodilo da od kuće bude ovoliko dugo odsutna. Različite priče dolaze do mene. Ja ne želim ništa da potvrdim, samo hoću da znam da li je živa. Zadnji sam je put vidjetla 3. februara ove godine. Došla je iz škole i veli mi da ide u Dom zdravlja da primi injekciju, jer je bila prehlađena. Poslije 9. februara je nedostupna, izjavila je tada Manjićeva.

M. M. od 3. februara nije dolazila ni u školu. Avaz je objavio i informaciju da M.M. živi sa nenom Nevlom Mavlić, te da su joj roditelji rastavljeni i da majka živi u Rakovci kod Bratunca a otac u Srbiji.

Tri dana nakon ovog teksta objavljeno je da je nestala djevojka pronađena i iz privatnih razloga se ne želi vratiti kući, potvrđeno je iz Centra javne bezbjednosti Bijeljina. M.M. je, prema nezvaničnim informacijama, u trenutku pronalaska bila predozirana. U međuvremenu je smještena u sigurnu kuću gdje se, prema nezvaničnim informacijama, nalazi i danas.

Zbog sumnje da je djevojka bila zlostavljana MUP RS-a pretresao je danas 13 lokacija u Srebrenici i Bratuncu, između ostalih i porodičnu kuću Sadika Ahmetovića u selu Podgaj. Jutros je potvrđeno i hapšenje Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika Općine Srebrenica, te pretresanje njegove kancelarije i automobila. MUP RS-a potvrdio je da akcija još uvijek traje, a portal RTRS-a prenosi izjavu Drage Kalabića, šefa Kluba poslanika SNSD u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, da u kuloarima državnog Parlamenta kruži priča da će u zgradi Zajedničkih institucija također biti hapšenja. On je zatražio da se u tom slučaju organizuje vanredna sjednica Predstavničkog doma, prenosi RTRS.

Ahmetović je prije davanja zvanične izjave inspektorima, objasnio novinarima da daje izjavu o slučaju mlade Romkinje, a koja je, po nekim informacijama seksualno zlostavljana od dvadesetak osoba, a koje su predmet današnjih hapšenja u Srebrenici i Bratuncu.

"Riječ je o djevojčici kojoj sam dao stipendiju za školovanje isto kao što sam dao stipendije za još mnogo djece", kazao je Ahmetović.

Istakao je da je zgrožen ovim insinuacijama te da će nedvojbeno on i njegova porodica proći kroz vrlo težak period.

"Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto", kazao je i dodao kako vjeruje u Boga i da nije uradio ništa za što je prozvan.

M.M.: Želim postati neko

Manje problem a više izazov, bio je za udruženje Roma „ROMSKU SUZU“ kada je njihova članica iz lokalne zajednice Rakovac, opština Bratunac, M.M. zatražila pomoć za nabavku knjiga, jer djevojčica i njena nena žive od mjesečnih 120,00 maraka. Uprkos jako teškm uslovima života ova djevojčica ima jaku želju da se obrazuje i da završi školu.

M.M. se izuzetno motivisala na okruglom stolu koji je održalo udruženje Roma „ROMSKA SUZA“ pod nazivom „Važnost izjašnjavanja romske populacije-romskoj pripadnosti“. Naime, izlaganje dr. Medina Vantić kao vrlo uspješne žene koja se sa ponosom izjašnjava kao Romkinja, inspirisalo je djevojčicu da i ona ne odustane od svog cilja. Pričom o svom životu tokom redovnog školovanja i studentskih dana, Medina je probudila u M.M. buntovnički duh na vrlo pozitivan način. Nakon iscrpnog izlaganja Medine Vantić, M.M. je digla ruku za riječ i rekla nešto što nijedno romsko dijete ne smije zaboraviti: „Divim Vam se i svaka Vam čast kad ste to sve prošli i kad ste dostigli sve ovo što sada imate. I ja ću biti neko i nešto, zato što to želim da budem i zato što ste mi Vi sada ulili još više nade i moram da idem ka svom cilju. Završit ću i srednju, a onda i fakultet, jer ne želim da živim u neznanju i siromaštvu u kakvom sam sada. Mislim da se meni ta mogućnost pruža i ja je želim iskoristiti.“

Brzi pronalazak donatora koji je obezbijedio da se M.M. nabave knjige, bila je jedna od aktivnosti nekih od članova udruženja. Isto tako, udruženje je pronašlo donatora koji će Mersihu stipendirati tokom cijele godine a nadamo se i tokom čitavog školovanja.


( Jasmina Hakić, oktobar 2008. Media plan Institut)

(zurnal.info/Fena)

SAVJETNICE: Sanela za odlikaše, za ponavljače... Semiha Jedino što se normalan čovjek može zapitati je: kakav je taj premijer kad mu je Semiha Borovac savjetnica?

Sanela Jenkins i Mick Jagger: Ona nije savjetnica Mustafe MujezinovićaDok Haris Silajdžić, nesuđeni pisac ustava i beskompromisni borac za prava uhapšenih članova bh. predsjedništva u egzilu, ima Sanelu Jenkins za savjetnicu, premijer Federacije Bosne i Hercegovine je spao na to da mu savjete dijeli Semiha Borovac. Ne treba biti previše mudar niti posebno obdaren osjećajem za estetiku da bi se shvatilo ko je u ovoj podjeli ljepote i pameti izvukao ružniju, da ne kažemo deblju stranu. Zabrinjavajuće je to što perverzne navike ovdašnjih političara moraju plaćati poreski obveznici u Federaciji BiH.

OD TIMURA DO RADOVANA

Nisku propalih kadrova Stranke demokratske akcije, uhljebljenih na pozicijama savjetnika premijera Federacije BiH, Mustafa Mujezinović je od 1. marta popunio još jednim biserom iz Tihićeve sehare. Novi savjetnik predsjednika Vlade FBiH, ili da budemo gender korektni - savjetnica je bivša gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac. Ista ona čiju su smjenu građani mjesecima tražili dok se ona uspješno skrivala iza nenadležnosti, što joj nije smetalo da troši milione budžetskih sredstava Grada Sarajeva.

Čovjek sa “bijednom platom od četiri hiljade maraka, za koju niko ne bi radio posao kojim se on bavi”, nakon što je u svoj kabinet smjestio Timura Numića, Šefiku Hafizović, Mehu Rekića i Radovana Vignjevića, sada je pronašao mjesto i za ex-prvu damu glavnog grada, nimalo omiljenu među Sarajlijama.

Istrošene političke figure koje nisu mogle pronaći mjesto u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava ili na čelu nekog javnog preduzeća, kao po pravilu završavaju na mjestima savjetnika u Vladi Federacije. Neformalnom i negativnom selekcijom oni najnesposobniji uvijek doguraju do samog vrha, do mjesta savjetnika federalnog premijera. Što je i normalno, jer nijedan ozbiljniji savjetnik koji drži do sebe ne bi savjetovao inžinjera Mujezinovića za platu bjedniju od “najbjednije”, koja često dobaci tek do tričavih dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka.

... al' ona JESTEMORALNO NENADLEŽNA

Poznata po svojoj mazohističkoj naravi, bivša gradonačelnica Sarajeva, nakon što joj je propala prilika da postane njena ekselencija u Beogradu, prihvatila se ipak odgovorne funkcije savjetodavke Mustafe Mujezinovića. Bez obzira na njen izrazito negativan imidž među stanovnicima Sarajeva, upitna je i njena kvalificiranost da se bavi ovim poslom, jer je za savjetnika aktuelnog premijera Federacije potrebno najmanje imati završen mediciniski fakultet sa specijalizacijom iz oblasti neuropsihijatrije, mada ne bi bilo loše vladati vještinama iz oblasti krivičnog prava. Međutim, ono što nju izdvaja od mase jednako loših kadrovskih rješenja Stranke demokratske zajednice je činjenica da je i u mandatu gradonačelnice Sarajeva radila poslove za koje nije nadležna, što je i sama priznala kada je izjavila da “nema institucionalnu nadležnost za moralnu odgovornost”. Nakon ovakve izjave jedino što se čovjek može zapitati: kakav li je taj premijer kada mu je ova savjetnica.

Mada ni to ne mora ništa značiti ako pogledate Harisa Silajdžića i njegovu savjetnicu, doduše počasnu.

TOMISLAV MARKOVIĆ: Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas

U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao

Početkom marta državno telo živopisnog naziva Komisija za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, najavilo je da će iskopavanje groba četničkog komandanta na Adi Ciganliji početi nekako s proleća, čim to dozvole vremenske prilike. Aleksandar Čotrić, član Komisije za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, ponosno je najavio da će “traganje biti obavljeno najsavremenijim sondama za pretragu terena, tehnologijom koja je korišćena za pronalaženje masovnih grobnica iz poslednjih ratova”. U međuvremenu se ispostavilo da vremenske prilike pate od pomanjkanja patriotizma i nemaju nimalo razumevanja za napore četnolike komisije: temperatura se osetno spustila, od proleća ni traga ni glasa, na Beograd su prvo udarile kiše a potom i snegovi, u subverzivnoj nameri da osujete otkrivanje dobro čuvane tajne – gde se nalaze posmrtni ostaci Draže Mihailovića. „Najsavremenije sonde“ i nešto primitivniji ali srpskom kopačkom srcu bliži ašovi, lopate, pijuci, krampovi, bageri i rovokopači moraće još malo da sačekaju da sunce grane i omogući dražotražiteljima elementarne uslove za predviđeni arheološki napor.

Propao u zemlju

Detektivska akcija državnih organa Srbije pod radnim nazivom „Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas“ traje već čitavih godinu dana, s promenljivim uspehom – od nikakvog do nepostojećeg. U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para poreskih obveznika, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao. Najvredniji kopač među državnim funkcionerima, Slobodan Homen, inače na privremenom radu u Ministarstvu pravde gde obavlja dužnost državnog sekretara, još u aprilu prošle godine obznanio je vaskolikoj bradatoj javnosti da je pronalaženje Dražinih moštiju prioritet države. Svoj dosta zamućen pogled na prioritete jedne prilično devastirane države Homen je obrazložio pozivanjem na uzvišenu ideju – moramo rešiti misteriju Dražinog groba „kako bismo razjašnjavajući prošlost konačno omogućili budućnost novim generacijama“. Iskustvo nas uči da se iza pozivanja na budućnost, mlade generacije i slične, kako bi rekao Kavafi, „zvučne banalnosti“, obično krije neki krajnje privatni, prizemni interes. Odmah nakon ovog blagoglagoljivog solilokvija, Homen je otkrio da je njegov deda Slobodan Subotić bio jedan od branilaca na suđenju Draži Mihailoviću i njegovoj grupi, te da je potom i sam bio proganjan od komunističkog režima. Za dražoljuba Homena moglo bi se reći da je ostvario puno od dečačkih snova – ima li šta lepše nego tuđim novcem finansirati rešavanje sopstvenih porodično-ideoloških trauma. Za neke ljude Srbija je zaista obećana zemlja.

U ovaj projekat od kapitalnog značaja za čitavu zemlju, a naročito onu koja će biti prekopana, uključio se i Slobodan Radovanović, v.d. republičkog javnog tužioca, koji je slavodobitno najavio da će pronaći grob Draže Mihailovića. Počelo je ispitivanje svedoka, prekopavanje po arhivama Bezbednosno informativne agencije i Vojno bezbednosne agencije, kao i licitiranje s lokacijama na kojima bi moglo da se pronađe nalazište đeneralovih kostiju. U igri su bila mnoga mesta u Beogradu, ali je na kraju četnička knjiga spala na dva slova – Adu Ciganliju i Lisičji potok. Srpska javnost je iz meseca u mesec bombardovana novim podacima koji govore u prilog jedne ili druge lokacije. Svedoci koji su se javljali Državnoj komisiji tvrdili su da je Draža, sto posto, Manitua mi, zakopan u Lisičjem potoku, na samo nekoliko stotina metara od Belog dvora (simbolički jako mesto), a istovremeno su kolale priče da se traženi grob nalazi na Adi tik ispod ružičnjaka, što bi značilo da i Draža ima svoju kakvu-takvu Kuću cveća, čime bi se ispravila još jedna istorijska nepravda. Na kraju je u mrtvoj trci pobedila Ada Ciganlija za dužinu krepalog konja, samo što se odustalo od ružičnjaka, a grob se, sudeći po poslednjim nazovi informacijama, nalazi na nekom drugom mestu koje će biti otkriveno publikumu čim se vremenske prilike okrenu u korist dražoiskatelja.

Potraga za Dražom nije toliko bitna sama po sebi, jer nas je urnebesni politički establišment već dobrano navikao na raznovrsne nepodopštine, farse, besmislene akcije i srodne oblike vređanja zdravog razuma. Potraga praćena medijskom halabukom važnija je kao simptom stanja u kojem se nalazi srpsko društvo, gde je simulakrum definitivno odneo pobedu nad poslednjim ostacima realnosti. U takvim okolnostima sasvim je prirodno da potraga za posmrtnim ostacima jednog osvedočenog saradnika nacističkih okupatora dobije status državnog prioriteta. To je ujedno i snažan simbolički čin u okviru rehabilitacije kvislinga i fašizma, praćene zatiranjem svih tragova antifašističkih tradicija, koja traje već dve decenije. Na frontu prekrajanja prošlosti već je urađeno mnogo: četnici i partizani su izjednačeni u Skupštini Srbije, deca već godinama iz udžbenika istorije uče da su četnici bili good guys, širom srpskih gradova narodni heroji su zbrisani sa plavih tabli koje označavaju imena ulica, a sudovi rade prekovremeno ne bi li rehabilitovali svakog kvislinga koji je po završetku Drugog svetskog rata osuđen za saradnju s fašistima. Još samo da pronađemo Dražu, pa da mirne duše izbrišemo iz istorije jednu od retkih svetlih stvari – činjenicu da smo u borbi protiv fašizma bili na pobedničkoj strani.

Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi

Kao i u svakoj medijski forsiranoj akciji srpskih vlasti koja uglavnom služi za zamazivanje biračkih očiju, od onog što je prisutno mnogo je važnije ono što je odsutno. U slučaju potrage za Dražom stvari su više nego očigledne. Umesto da se bavi mučnim i tegobnim, ali neophodnim poslom traganja za žrtvama koje je sama pobila u ratovima devedesetih, umesto da se suoči sa bliskom zločinačkom prošlošću - Srbija traži kosti Draže Mihailovića. Potraga za Dražinim moštima dobija udarna mesta u skoro svim srpskim medijima, dok se hladnjače sa leševima albanske dece i staraca prećutkuju ili završavaju na margini. Aktuelni srpski režim nema ni snage ni volje da se pozabavi zločinima svojih prethodnika, pa se okreće dalekoj i manje traumatičnoj prošlosti Drugog svetskog rata. A nije baš ni u duhu srpske tradicije da se bavimo žrtvama koje su stradale od naše ruke. Nacionalistička paradigma je jasna: žrtve su po difoltu naše, jer mi smo narod-žrtva, mi ne ubijamo – nas ubijaju, za sve je uvek kriv neko drugi, svejedno da li je u pitanju neprijatelj druge nacionalnosti ili drugačijeg ideološkog opredeljenja. Ili, rečima jedne davne četničke parole: „Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi“. U okviru priprema za krvave devedesete jedna od bitnih uporišnih tačaka srpskog nacionalističkog projekta bilo je upravo iskopavanje žrtava iz jama stvorenih tokom Drugog svetskog rata. Radi ideološke instrumentalizacije, razume se, jer su iskopavanja vršena u cilju buđenja žudnje za osvetom i novim ratom. Dobrica Ćosić, otac i majka nacije, koji nad tek iskopanim kostima u Prebilovcima potpisuje svoju novu knjigu – to je žanr-slika nacionalističke nekrofilije. Potraga za Dražom pokazuje da je režim Borisa Tadića sasvim dostojan naslednik (u meri koja je danas dozvoljena i prihvatljiva) kulture smrti koju su Ćosić & comp. osamdesetih uveli na veliku scenu preko Miloševića.

Dugoročna vremenska prognoza najavljuje da će topliji dani, po prolećnom redu vožnje, u Srbiju stići tek početkom aprila. Tek tada će se stvoriti uslovi da Dražine kosti ugledaju svetlost dana i zablistaju u punom sjaju pre nego što ih Tadićevi činovnici prebace u Aleju velikana, na neko mesto dostojno četničkog gorostasa, na primer tik pored nedavno preminulog Mome Kapora koji bi se tome posthumno obradovao. Tamo će Dražine mošti strpljivo čekati na dolazak novih komšija, recimo Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostalih đeneralovih naslednika koji su nastavili tamo gde je on stao pre više od pola veka.

(zurnal.info)

Afera Porr
Avaz ne zna ni prepisati! Radi se ustvari o nizu nevjerovatnih sličnosti poslovanja Oručevića i dvojice lobista protiv kojih se vodi istraga ali tih ključnih dijelova nema u Avazovom tekstu
KORUPCIJA U ZDRAVSTVU (2): Preko tendera do prevara

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka. Iz rezultata opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender može se izvuči zaključak da nabavljači na svaki mogući način pokušavaju favorizirati određene dobavljače svjesno kršeći zakon. U drugom dijelu priče donosimo primjere kako se na tenderima biraju lijekovi opasni po zdravlje, negira postojanje zakona i ne poštuju odluke žalbenih institucija

Direktori zdravstvenih institucija u Bosni i Hercegovini najviše vole kupovati od “svojih” dobavljača, bez objave i često po nekoliko puta većim cijenama od tržišnih. Ako već moraju objaviti javni poziv za nabavke onda su ti tenderi napravljeni tako da “samo nedostaje slika ili ime” kompanije koja će biti izabrana. Zbog toga je moguće da zaštita pacijenata košta više nego njihovo liječenje a da se odvoz ljudskih organa povjeri firmi koja za takav posao ima izričitu zabranu.

U prvom dijelu priče pisali smo o tome kako se više od 300 miliona maraka bespotrebno potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, prema rezultatima istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Državni Ured za razmatranje žalbi zbog toga dobije oko 1.600 žalbi godišnje samo na ponašanje zdravstvenih institucija.

Tako je Klinički centar Univerziteta Sarajevo prošle godine dodijelio tender za odvoz i uništavanje patološkog odpada firmi Pokop iz Visokog iako su ovi imali izričitu zabranu obavljanja poslova za koje su dobili tender! Istina, imali su dozvolu mjesne zajednice!? Da stvar bude gora, prema pravilima raspisanog tendera nisu morali imati nikakvu dozvolu a jedini kriterij za izbor je bila najjeftinija ponuda.

Spomenuti tender KCUS-a možda najbolje pokazuje kako se samim kriterijima tendera unaprijed određuje ko će biti njegov pobjednik. Oni su u kriterijima tendera izostavili navesti najvažnije: da način uništavanja fetusa i dijelova ljudskog tijela ne smije biti štetno za ljude i okolinu! Uz silan trud, teško je povjerovati da ovakva “sitnica” može promaći vlasnicima najprestižnijih medicinskih titula. Tender je tada dodijeljen kompaniji koja za to nije imala potrebno uslove niti dozvolu da se bavi takvim poslom, što je potvrđeno poništavanjem tendera Ureda za razmatranje žalbi. U rješenju Ureda negativno je ocjenjen način na koji je KCUS pripremio tender i izabrao najboljeg ponuđača, ne mareći za zdravlje ljudi i zaštitu okoline.

JOŠ SAMO FALI SLIKA

KCUS u prosjeku dodjeljuje polovinu svojih godišnjih tendera putem konkurentskog zahtjeva bez ikakve objave, četvrtinu putem pregovaračkog postupka i desetak godišnje ubrzanim ograničenim postupkom.

Navedeni postupci vršenja nabavki, koji su provođeni bez predhodne objave omogućili su potpisivanje ugovora u kojima je objektivno postojala prevelika mogućnost utvrđivanja dogovorenih cijena, koje su u pravilu znatno više od cijena koje bi ponuđači ponudili da su nabavke provođene otvorenim postupkom ili konkurentskim zahtjevom sa predhodnom objavom. Kod ovog Ugovornog organa posebno je indikativno da je proveo čak 281 direktni sporazum za nabavku roba i usluga, piše u izvještaju organizacije Tender i dodaje kako je povećanje sume na šest hiljada maraka koju direktor može iskoristiti bez raspisivanja tendera omogućila da se ova mogućnost prečesto koristi.

Drugom prilikom, kada je KCUS želio fizički zaštititi svoje radnike i pacijente, to je skupo koštalo sve poreske obveznike. Na javnom tenderu izabrana je ponuda zaštitarske agencije Alarm West iz Mostara koja je bila marku po satu skuplja od druge ponude ili ukupno 17.000 maraka više. U žalbi zaštitarske agencije Sword Security, čija tadašnja ponuda je bila povoljnija, navodi se da od KCUS-a nikada nisu dobili bodovnu listu tendera te da se u njemu tražilo fizičko obezbjeđenje pa je tako nejasno kako postavljanje videonadzora može biti ključni kriterij iako to uopšte nije bilo u kriterijima. Da je u ovom tenderu bilo tendencioznosti govori i njegovo poništenje koje je došlo od Ureda za razmatranje žalbi koji je poništio postupak i potvrdio da se radilo o favoriziranju. Posao je na kraju dobio jeftiniji Sword Security ali samo nekoliko mjeseci poslije KCUS bez najave raskida ovaj ugovor.

O ovom slučaju menadžment KCUS-a je pristao govoriti isključivo pismenim putem. U odgovoru direktora KCUS-a Farisa Gavrankapetanovića piše da je ugovor sa Sword Securityem raskinut iz razloga brojnih propusta na obezbjeđenju i neprofesionalnog ponašanja zaposlenika ove agencije. Sword Security odgovorio je tužbom ali prije nego je počelo suđenje posao je ponovo dodijeljen Alarm Westu uz objašnjenje da je zaštita bila hitno potrebna zbog učestalih incidenata na Klinici urgentne medicine.

Pa dobro, vjerovatno će naredni put, prilikom prvog kašnjenja sanitetskog ili kog drugog bolničkog vozila na intervenciju (a ima ih nebrojano svaki dan, o čemu je javnost upoznata, štaviše osjeti na svojoj koži... nažalost), biti razlog da se nabavi 50-ak vozila bez provođenja zakonom predviđenih postupaka, transparentnih, javnih pa da jednom narod zna gdje se troši državni novac. A ne dao Bog da fasada otpadne sa ionako ruševnih zgrada... eto ti razloga da ti građevinska firma osvane ujutro i za tričavih par miliona KM obnovi kakvu zgradu, treba li reći, bez poštovanja zakonske procedure samo zato što je javnost o tome upoznata, piše u žalbi Sword Securityja.

Zakon zaista pruža mogućnost rješavanja hitnih slučajeva bez javne objave ali njihova vrijednost nije smjela prelaziti 3.000 maraka ili deset posto godišnjih troškova. Ta cifra je pomjerena na 6.000 maraka, što se nekako podudara sa cijenom mjesečnog osiguranja Kliničkog centra.

Pouzdano znamo da iznos fakture za tu vrstu usluga i ispod zagarantovane cijene rada iznosi minimalno 6.000 maraka mjesečno, evidentna je gruba povreda odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH, piše u žalbi Sword Securityja i optužuje KCUS za fovoriziranje Alarm Westa: nedostajala je samo fotografija osobe kojoj žele dodijeliti ugovor.

Identičnu rečenicu u svojoj žalbi na tender KCUS-a ima sarajevska firma Eko-medic. Oni su se prijavili da urade zakonom obaveznu dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju ali im je tražena dozvola za koju kažu da je bespotrebna i koju imaju samo dvije firme u Federaciji. Radi se o dozvoli za prvu grupu otrova, koja se prema riječima Sadete Džeko, menadžera Eko-medica, čak i ne smije koristiti u zdravstvenim institucijama. Bez obzira na to što su imali najpovoljniju ponudu odbijeni su na tenderu jer u propisima Federalnog ministarstva zdravstva samo firma sa ovom dozvolom može dobiti takav tender.
- Dva puta smo se žalili i nisu prihvatili našu ponudu, a treći put nas nisu niti uzeli u razmatranje. Oni se stavljaju iznad zakona a problem je što Ured za razmatranje žalbi nema nikakvu izvršnu vlast. Njihove preporuke mogu ali i ne moraju poslušati i uvijek imaju načina da ih izbjegnu – kaže Džeko i sumnja da je razlika u cijeni “data nekome”.

Uz sve prednosti i transparentnost Zakona o javnim nabavkama on ima i drugu stranu medalje. Svi sagovornici sa kojima smo razgovarali, i ponuđači i zdravstvene ustanove, nezadovoljni su ovim zakonom koji sa jedne strane dopušta favoriziranje kompanija dok sa druge obavezuje javne institucije da biraju najpovoljniju i ne nužno najkvalitetniju ponudu. Tako je KCUS prije nekoliko godina bio prinuđen izabrati najpovoljnijeg ponuđača za nabavku gipsa koji je sa beba, na koje je bio stavljen, jednostavno otpao!

SAMO DIREKTNO, NIŠTA JAVNO

Iako se sve firme imaju pravo prijaviti na tendere u oba entiteta, ovo istraživanje je pokazalo da je BiH podijeljena zemlja čak i u ovom slučaju. Nevidljive entitetske birokratske granice se uglavnom ne prelaze mada postoje velike razlike u cijeni istih lijekova ili opreme kod firmi iz “drugog” entiteta.

Ovakvo, ekonomski štetno ponašanje „federalnog lobija“, po procjeni upućenih medicinskih radnika omogućilo je prelijevanje u privatne dţepove više desetina miliona KM i učinilo da referalne cijene lijekova sa istim generičkim nazivom, oblikom, pakovanjem i jačinom (dozom), budu drastično skuplje, čak od četiri do 450 posto u odnosu na veleprodajne cijene iz proizvodnog programa proizvođača ljekova iz RS, piše u izjveštaju Tendera.

Oni su analizirali 77 javnih nabavki ove institucije i došli do podataka da je većina njih bila bez objavljivanja tendera i u direktnom dogovoru sa trgovcima i proizvođačima.

KCUS: Način dogovaranja usluga i kupovineKCUS je najčešće sarađivao sa Medicalom iz Mostara, Siemensom čak sedam puta bez objave i Medlineom iz Sarajeva.

Neposrednijim uvidom u samu strukturu nabavljenih roba, primijećeno je prečesta kupovina roba koje su već obuhvaćene redovnim nabavkama u sklopu otvorenih postupaka, npr. nabavka roba iz domena kancelarijskog materijala, sredstava higijene i sl., ali po znatno višim cijenama. Kao značajan argument da tenderska dokumentacija nije dovoljno jasno sačinjavana u mnogome potvrđuje i neprimjereno visoke razlike i do 85 posto u visinama ponuda ponuđača za pojedine nabavke.

Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH imao je jako malo javnih nabavki u toku prošle godine ali je zanimljivo da je od analiziranih sedam čak pet bilo poništeno, što u značajnoj mjeri govori o propustima u pripremi tenderske dokumentacije ili u samom postupku provođenja.

Analizirajući desetine žalbi nailazili smo i na primjere tendera u kojima uopšte nije navedena količina potrebne robe pa je ponuđačima bilo nemoguće odrediti cijenu odnosno popuste za veće količine. Bilo je i primjera promjene ponude i to nakon otvaranja koverti, nakon što su se mogle vidjeti i ponude ostalih ponuđača, primjera u kojima se negiraju državni zakoni, odluke drugostepenih organa i sama država BiH. Na dan kada čitate ovaj tekst u BiH je objavljen ili izabran najmanje jedan tender u zdravstvenim institucijama. I na njega je uložena najmanje jedna žalba.

(zurnal.info)

EKSKLUZIVNO: Kompanija za koju radi Safet Oručević pod istragom austrijskog tužilaštva zbog korupcije (1)

Austrijska korporacija Porr pod velikom je istragom zbog davanja mita dvojici lobista kako bi oni “pogurali” projekat useljenja jedne austrijske direkcije u zgradu koju su napravili. Lobisti Walter Meischberger i Peter Hochegger od Porra su dobili 200.000 eura za ovu uslugu, a da na taj novac nikada nije plaćen porez. Safet Oručević za Porr radi sličan posao i na sličnom principu u Bosni i Hercegovini

Austrijska policija još uvijek pretresa prostorije građevinskog koncerna Porr i firme kćerke UBM, u velikoj istrazi zbog davanja 200.000 eura mita lobistima Walteru Meischbergeru i Peteru Hocheggeru, potvrdio je Gerhard Jarosch, glasnogovornik državnog tužilaštva u Beču.Grasser i Meischberger, FOTO: APA

Ova afera već danima je glavna priča u austrijskim medijima. Profil piše da je pozadina svega isplata provizije na berzi kotirajućeg koncerna Porr Meischbergeru i Hocheggeru u visini od 200.000 eura, kako bi se „odstranile sve prepreke za realizaciju građevinskog projekta firme Porr u Lincu“.

SVE IDE PREKO KIPRA

Optužbe kažu da su njih dvojica trebali “ubrzati” useljenje Finansijske direkcije Gornje Austrije u građevinski kompleks Porra uz pomoć tadašnjeg ministra finansija Karl-Heinza Grassera, Meischbergerovog prijatelja i poslovnog partnera. Porr je dvojici lobista provizije isplatio 2007. godine preko firme Astropolis iz Kipra, što su njih dvojica priznali tek nakon što je priča procurila u medije.

Porr je isprva tvrdio da nije bilo uplata dvojici lobista, ali je kasnije priznao da ih je bilo ali da je taj novac bio namijenjen širenju na tržište Rumunije još 2005. godine.

Povezivanje sa nekim projektom u Lincu za našu firmu nikako nije shvatljivo“, izjavio je Peter Walder, glasnogovornik Porra. Iz Porrove kompanije UBM kažu da oni nisu optuženi i da sarađuju sa policijom u njihovoj istrazi.

Za Meischbergera i Hocheggersea se veže i afera privatizacije državne stambene udruge Buwog kojeg je kupio Immofinanz zahvaljujući zaštićenim podacima dobijenim od ove dvojice lobista. Sumnja se da su oni potplatili Ernsta Karla Plecha, tadašnjeg predsjednika Buwoga i jednog od članova komisije koja je odlučivala o privatizaciji. Za tu su uslugu dobili deset miliona eura, također preko kiparske firme koja je u vlasništvu bivšeg političara Hocheggera.

PORR JE U MOSTAR DOVEO ORUČEVIĆ

Safet OručevićSafet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara i dugogodišnji lobista Porra u prvi mah je govorio kako nije čuo za istragu da bi kasnije odbijao da komentariše ovu aferu.
- Ne znam ništa o tome, nisam čuo za to. To je ovdje svakodnevnica. Stalno imaju neke istrage Strabaga, Porra... - kaže za Žurnal Oručević koji se trenutno nalazi u Austriji gdje u posljednje vrijeme uglavnom i živi.

Za Žurnal nije želio govoriti o ovoj istrazi jer, kako kaže, ne želi davati medijima materijal za pisanje:
- Ne želim dati mesa Avazu da pišu o meni
.

Njegova lobistička firma IUC Consalting u Austriji već godinama sarađuje sa Porrom, a austrijski mediji pišu kako je upravo Oručević najzaslužniji za ulazak Porra na bh. tržište.

Novinarka Wirtschaftsblatta Tamara Depolo spominje Oručevića u priči o poslovima Porra u Mostaru.

"Sestrinska firma za razvojne projekte Porra AG, firma Porr Solutions GmbH, osnovala je u BiH zajedničko 50:50 projektno društvo sa firmom Mostar-film d.o.o., što potvrđuje Porr u Beču. Mostar-film d.o.o. posjeduje više centralno smještenih nekretnina u gradu Mostaru, dvije od tih su nekadašnje kino dvorane. Porr već od prošle godine na mjestu Kino-Zvijezda razvija projekat poslovno-stambenog objekta u vrijednosti oko pet miliona eura, a na mjestu Kina Partizan nastaje mješoviti projekat sa tri kinosale. Da se u Mostaru planira u pet objekata investirati ukupno 30 miliona eura, saopštio je Porr već prošle godine. U tih pet planiranih projekata spadaju dvije poslovne zgrade i jedna garaža. Dobre mostarske veze Porr treba da zahvali Safetu Oručeviću. Nekadašnji gradonačelnik Mostara je oficijelni Porrov predstavnik u Mostaru. U zajedničkoj firmi PID Porr je u Mostaru za 4,5 miliona eura podigao zgradu Vila-Neretva. Novim projektima Porr izrasta u najvećeg igrača na tržištu stambene novogradnje u gradu sa 100.000 stanovnika”, navodi Depolo u Wirtschaftsblattu.Vila Neretva

Osim Mostara Porr je u BiH bio zainteresovan za još nekoliko projekata među kojima je i famozni i odbijeni projekat izgradnje elektrana. Tada je Porr pokušao kroz APET grupu direktno sa Vahidom Hećom, ministrom energije, rudarstva i industrije, dogovoriti ovaj posao. Zainteresovani su bili i za gradnju autoputeva u BiH, nekoliko zgrada u Sarajevu i udjele u domaćim građevinskim kompanijama Unioninvestu i Hidrogradnji.

Mediji u Austriji tvrde da je priča oko Porra mnogo komplikovanija i šira od ove koja je procurila u javnost i većina ih sumnja da se ne radi o izuzetku. Ugled Porra već je narušen posebno nakon promjene zvaničnog stava kompanije, iako je Oručević u svom intervjuu za Oslobođenje još u januaru 2008. godine branio ugled Porra: Oni imaju više do sto godina dugu tradiciju i ugled, najbolje međunarodne reference i nikad nisu i ne bi učestvovali u bilo kakvom netransparentnom projektu, izjavio je tada Oručević.

Za Žurnal kaže da za svoje usluge dobija redovnu mjesečnu platu, a ne proviziju poput Meischbergera i Hocheggera koji su za samo jedan posao uzeli 200.000 eura. Centar za istraživačko novinarstvo došao je do podatka kako je Oručević 2006. godine za svoje lobističke usluge zaradio 240.000 eura. Tek četrdeset više od spornog iznosa koji je ovih dana u centru pažnje austrijskih medija.

(zurnal.info)

DEVET GODINA NAKON UBISTVA BORKE OŽEGOVIĆ: Ubice ubistvima prikrivaju zločine Prije više od devet godine Borka Ožegović je brutalno ubijena u svojoj kući u mjestu Ribnik kod Mrkonjić Grada, udaljenoj nekoliko stotina metara od masovne grobnice Bunarovi, gdje su zakopana tjela ubijenih Bošnjaka iz sela Humići. Ubice Ožegovićke su iza sebe ostavile i previše tragova ali do dan danas ovaj slučaj nije riješen

Napuštena kuća porodice Ožegović

Selo Bunarevi nalazi se na Manjači, sat vožnje od Banjaluke. Pripada opštini Ribnik i granično je područje sa opštinom Mrkonjić Grad. Kuće raštrkane u pejzažu, vjetar neprestano duva, do prvog komšije najmanje pola sata hoda. Dom Ožegovića smješten je u zaseoku na osami, u zavjetrini. Kada skrenete sa glavnog puta Banjaluka-Čađavica, možete po kraškom predjelu voziti još petstotinjak metara, a onda pješke preko goleti, kroz jarugu, dok vam se hladoća nemilosrdno uvlači u kosti, do mjere da drhturite, osjećate se neprijatno, podilaze vas žmarci... U kućama Ožegovića nećete se ugrijati, jer u njima niko ne živi. Deceniju već. Kuća je u crno zavijena, miris smrti snažan je i intenzivan, teška nepravda ovdje stoluje, tjeskoba satire svakog posjetioca. Hodate puteljkom kojim su osamnaest godina prije vas hodali notorni koljači, vukući tijela pobijenih Bošnjaka prema rupčagi, vjerujući da će crna zemlja progutati i sakriti tragove i ostatke njihovog krvavog, zvjerskog pira; hodajući prepoznajete stope istih tih koljača koji su devet godina ranije ponovo obišli Bunareve i za sobom ostavili još jednu žrtvu, zaklanu iza vrata, u lokvi krvi, krivu samo zato što živi dvjestotinjak metara od jame koja nije sakrila zločin iz rata i koja u svojoj utrobi nije htjela zadržati tijela nevinih, na pravdi Boga pobijenih ljudi, krivih jedino zato što imaju drugačije ime.

KAFA ZA UBICE

Taj petnaesti januar 2001. bio je suncem obasjan, prevruć za to doba godine. Borka Ožegović ispratila je ranom zorom muža Miladina za Banju Luku, gdje je otišao da izvrši medicinske pretrage. Dok je nalagala vatru, sa glavnog puta skrenuo je bijeli golf, trojica su bili u njemu. Vozili su se nekih petsto metara, a onda zastali - puta više nije bilo. Nakon kratkog dogovora, dvojica su krenuli prema kući Ožegovića, treći je ostao u automobilu. Pokucali su na Borkina vrata, pustila ih je u kuću. Takav je običaj i red, gostoljubivost je ponos domaćinske kuće. A i čega bi se Borka plašila, kada joj je već 61. godina, unučad povelika, para nema, sem nekih 400 maraka u šifonjeru, nad kojima ne vrijedi drhtati. Gostima je skuhala kafu, nasula im sok-himber, malo jači je napravila, donijela pepeljaru, jer su pušili... Nakon pedesetak minuta dva muškarca napustili su Borkinu kuću, žurnim, gotovo trčećim korakom krenuli ka golfu, motor je zabrundao, bijelo vozilo lagano, oprezno je krenulo ka regionalnom putu, zamaklo iza krivine i nestalo. Dim iz odžaka Ožegovićevih vio se još neko vrijeme, posustajući u borbi sa sunčanim danom, da bi uskoro nestao, zgasnuo. Nije ga bilo već par sati, kada je to primijetila Rosa Ožegović, prva i jedina komšinica Borkina. Krenula je ka kući, kucala uzalud, uplašila se da je Borki pozlilo, nahrupila u stan i ugledala je kako leži u lokvi krvi, na sred kuhinjice, iz strašnog razreza na vratu ništa nije izlazilo, krv i život su odavno iscurili; grozomorna rasjeklina izgledala je kao crna jama.

Rosa je zajaukala, sleđena onim što vidi, prestravljena oteturala u selo, obavijestila poznanike, alarmirana je policija, inspektoru su stigli na lice mjesta. Nakon sahrane Rosa je napustila selo, a šest mjeseci od ubistva, umro je i Borkin muž Miladin. Srce mu je prepuklo od tuge.

SELOTEJP

Uviđajem je utvrđeno da su starici ruke i noge bile vezane selotejpom. Nakon toga zaklana je nožem iza vrata i ostavljena da leži na podu. «Profesionalno je zaklana», svjedočio je član istražnog tima. Šta znači «profesionalno»? Samo jedno-ubica je klao i ranije i to često, dok nije postigao nivo uažasavajućeg umijeća, koji su inspektori pohvalili, opisujući ga riječju profesionalno! Profesionalni koljači koji su smaknuli Borku iza sebe su ostavili opuške, otiske prstiju i ostale tragove, ali istraga u posljednjih devet godina nije domakla od početka, a neće ni odmaći, jer ubice su zaštićene od pojedinaca koji se nalaze u policijskim i pravosudnim institucijama Republike Srpske i koji su učinili sve da se u ovom slučaju ništa ne uradi. O hladnokrvnosti ubica, njihovoj beskrupuloznosti, brutalnosti i proračunatosti svjedoči potvrđeno saznanje da su popili kafu koju im je Borka napravila i još je uz to zalili sokom, a onda su staricu svezali i preklali. Ne postoji riječ ni u jednom jeziku kojom bi se mogla opisati ovakva monstruoznost.

Borkina smrt je, nažalost, samo vrh ledenog brijega ispod kojeg su, direktno, smrti još najmanje 26 lica bošnjačke nacionalnosti iz sela Humići, opština Ključ, zvjerski pobijenih u avgustu 1992. godine, a indirektno stotine pobijenih sa tog područja. Za ovaj zločin pred sudom BiH optužen je Vinko Kondić, a proces još uvijek traje.

Policija Republike Srpske je civile iz sela Humići pokupila tog avgusta i povezla ih u koncentracioni logor na Manjači. Prema svjedočenjima naših izvora, ovi nesretni ljudi su odvezeni u logor na Manjači, ali tamo nikada nisu stigli. Pobijeni su u neposrednoj blizini logora. Ubice su iz policije, u to nema nikakve sumnje. Nakon što su pobijeni, bačeni su u jamu koja se nalazi trista metara ispod kuće Borke Ožegović. Tijela su pronađena osam godina kasnije, avgusta 2000., ekshumirana i prebačena u Ključ. Od posmrtnih ostataka nađenih u jami sklopljeno je 26 čitavih tijela, a nakon toga ostalo je još dijelova skeleta, što svjedoči da je žrtava bilo više. Koliko, ne zna se i pitanje je da li će se ikada saznati. Nesporno je da u jamama u Bunarevima ima još tijela ubijenih, ali ekshumacije se ne vrše iz, kako se tvrdi, bezbjednosnih razloga, jer su grobnice minirane.

Mjesto u blizini kuće Ožegovića gdje je otkrivena masovna grobnica

POLICAJCI UBICE

Borku Ožegović ubili su oni neljudi koji su zvjerski pobili seljane Humića samo zato što su muslimani. U to nema nikakve sumnje, kao što nema sumnje da su policajci pobili stanovnike Humića. Borka je ubijena zato što su vjerovali da je vidjela i da zna ko je bacio pobijene ljude u jamu ispod njene kuće, premda mještani Bunareva tvrde da pojma nisu imali da se tu uopšte nalazi masovna grobnica, te da to nisu znali ni Ožegovići. Uprkos tome Borka Ožegović je ubijena kako bi ubice uklonile svaku sumnju u svojim bolesnim glavama kako bi ona mogla da ih prokaže. Bez sumnje ih je na to ponukao susret koji se desio krajem dvijehiljadite, kada su pripadnici međunarodnih vojnih snaga posjetili Ožegoviće, interesujući se za njihova saznanja o masovnoj grobnici. Naši izvori tvrde da Borka zaista nije znala da je ispod njene kuće masovna grobnica i da je «greškom ubijena».

U masovnoj grobnici Bunarovi pronađeno je 26 tijela ubijenih Bošnjaka iz sela Humići kod KljučaINSTITUCIJE RS ŠTITE UBICE

Zločinci su računali na još jednu stvar: svoj uticaj u institucijama RS, pravosuđu i policiji, za koji se sada može argumentovano reći da je ogroman. Jer da nije tako, ubice bi već bili otkriveni, pošto su ostavili brojne tragove iza sebe. Posebno je šokantno saznanje da su oni koji su vodili istragu svjesno činili sve da je opstruišu i skrenu njen tok, optužujući sve i svakoga za ubistvo. Tako su tvrdili da su Borku «ubili muslimani zbog osvete što je u blizini njene kuće nađena masovna grobnica». Zaista jadno, jer ko bi se «od muslimana» te 2001. usudio doći u Bunareve, smještene duboko u teritoriji RS i ubiti nemoćnu staricu iz osvete?! Tvrdili su i da je pljačka motiv: onih četiristotine maraka iz šifonjera!!! Niko ozbiljan nije povjerovao u ovakvu postvaku stvari, ali svako ko drži do sopstvenog razuma ubijeđen je da su ubice isti oni koji su '92. pobili nevine civile iz Humića i da te koljače štite pravosudne institucije RS, opstruišući istragu. Uostalom, šturi odgovori koje smo dobili iz Okružnog tužilaštva Banjaluka jedan su brojnih dokaza za to.

«Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas, da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH», kratko nam je u dopisu odgovoreno, bez i jedne jedine riječi o tome ko je od tužilaca bio zadužen za ovu istragu.

ĆUTNJA TUŽILAŠTVA BANJALUKA

Vitomir Soldat: Devet godina istrage bez rezultata Za istragu ubistva Borke Ožegović bio je zadužen Vitomir Soldat, trenutno glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci. Upravo zbog toga su odgovori ove institucije šturi i sasvim je svjesno izbjegnuto da se potvrdi da je Soldat vodio ovaj slučaj i doveo ga nakon devet godina u status nerješivog. Naši izvori dalje tvrde da nadležni za istragu nikada u prethodnih devet godina nisu pozvali nijednog jedinog člana porodice Borke Ožegović, kako bi ih saslušali u vezi sa njenim ubistvom. Ne samo da ih nisu pozvali, već im nisu pružili niti ijednu informaciju u vezi sa tim. Razlozi za ovakvo postupanje su više nego jasni, tim više jer su narečeni imali i odgovornost i obavezu da istraže ko je pobio Bošnjake iz Humića i bacio ih u jamu na Manjači, odnosno da počinitelje izvedu pred lice pravde. Ništa od toga nije učinjeno, a ovaj slučaj prepušten je Tužilaštvu i Sudu Bosne i Hercegovine.

Soldat je poznat po nečinjenju i u nizu drugih slučajeva, a njegov nedavni reizbor na mjesto Glavnog tužioca dokaz je kataklizme koja vlada u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, koji ga je na to mjesto nanovo postavio. Soldat mora odgovarati zbog nečinjenja i opstruisanja istrage ubistva Borke Ožegović. Da je on radio i uradio svoj posao u ovom slučaju, ubice civila iz Humića odavno bi bili iza rešetaka. Strah da će biti ubijen, ukoliko istraži ovaj zločin, za njega nije opravdanje.

«Soldat zna ko je ubio Borku Ožegović, kao i ko je pobio civile iz Humića, ali ništa nije preduzeo plašeći se za svoju bezbjednost», tvrde naši izvori. Ako je to tako, onda Soldat mora biti smijenjen sa funkcije koju obnaša, jer je neprihvatljivo da se tužilac plaši raditi svoj posao. Posebno ako tim strahom štiti notorne ubice.

SOLDATI ZLA

Priča o Soldatu nije kraj užasa u banjalučkom Okružnom tužilaštvu. U toj instituciji radi i Rajko Dakić, i to na poslovima opšteg kriminaliteta. Dakić je iz Ključa gdje je do 1990. godine obnašao dužnost sudije, ali je sa tog mjesta suspendovan, jer je utvrđeno da je učestvovao u falsifikovanju pasoša. Početkom rata, Dakić postaje predsjednik Opštinskog suda u Ključu i blizak član Kriznog štaba u toj opštini, čiji je potpredsjednik bio njegov brat Tihomir. Tihomir Dakić u to vrijeme obavljao je dužnost sekratara Srpske demokratske stranke u Ključu. Dakić je suodgovoran za brojna zla počinjena na tom prostoru, jer ih je prikrivao i nije procesuirao, iako je znao ko su ubice. Tako je Dakić bio prisutan na nekoliko mjesta na kojima su izvršeni pokolji, gdje je izvršio uviđaj kao dežurni sudija. Utvrdio je zločin, saznao ko su ubice, a nije učinio ništa da ih privede pravdi, o čemu postoje relevantni dokazi.

U selu Kamičak, opština Ključ, 1992. godine ubijeno je pet lica bošnjačke nacionalnosti, od čega jedna osmogodišnja djevojčica. Žrtve su brutalno izmasakrirane i teško mučene, prije nego što su ubijene. Dakić je utvrdio da su ubice Dragan Bajić i Marko Paunović, pripadnici Vojne policije iz sela Podovi. Umjesto da ih pohapsi Dakić je, prema riječima svjedoka, naredio da se žrtve zakopaju u jamu.

U mjestu Reizovići ubijene su Hata i Fata Risović i Ramiza Adžemović, a teško je ranjen Mehmed Ćenanović. Zločin se desio 1993., zločinci su poznati, Dakiću posebno, ali on ništa nije preduzeo da se ubice kazne. Rajko Dakić bio je i na uviđaju u selu Humići nakon što je ubijen Branko Samardžija. Zločin se desio 1993. godine, a Samardžija je ubijen zato što se njegov sin godinu dana ranije oženio sa muslimankom, odbio da nosi pušku i napustio zemlju, odlazeći u inostranstvo. Ubice su i u ovom slučaju poznate, ali Dakić nije učinio ništa da budu kažnjeni. SIPA po nalogu Tužilaštva BiH istrage o ovim slučajevima intenzivno privodi kraju i u najskorije vrijeme očekuje se hapšenje počinilaca ovih gnusnih zločina.

Nažalost, Dakić je još uvijek na slobodi i obavlja vrlo značajnu tužilačku funkciju, iako je, uz sve navedeno, poznato da je lično potpisao rješenja o protjerivanju sudija Džemala Botonjića, Enise Dučanović, te još pet lica bošnjačke nacionalnosti iz Suda u Ključu 1992. godine.

Njegovo ime pominje se u «predmetu Kondić», a mnogim svjedocima je potpuno nejasno kako je moguće da je Dakić na slobodi i još uz to tužilac banjalučkog tužilaštva. Kada se ovako sagledaju stvari, jasno je zbog čega još uvijek nisu otkriveni zločinci koji su pobili mještane Humića, a devet godina nakon toga likvidirali i Borku Ožegović u selu Bunarevi. Jasno je i da pomirenja, pravde i slobode u ovoj zemlji neće biti dok god u pravosudnim institucijama i policiji sjede raznorazni slodati i dakići, koji primarno štite zločince, kako bi sačuvali svoje pozicije u čijim temeljima je krv nevinih.

Masovna grobnica Bunarevi

"Prilikom antropološke obrade sastavljeno je 24 tijela i definitivno je ostalo viška kostiju očito od nekih drugih tijela koja su ostala na dnu jame. Jednostavno, ekshumacija je totalno nekvalitetno odrađena od strane dva ljekara međunarodne komisije", rekao je za medije prije dvije godine Jasmin Odobašić, bivši načelnik u tadašnjoj Federalnoj komisiji za traženje nestalih lica. On je tada istakao da je imao namjeru da se vrati i završi posao u Bunarevima, ali mu čelni ljudi Instituta za traženje nestalih, zbog kako kaže, interesa pojedinaca, to nisu dozvolili.

 


Optuženi Vinko Kondić

Pred Sudom BiH vodi se postupak protiv Vinka Kondić koji je optužen zbog organizovanja grupe ljudi i “podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela genocida, te zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” na području Ključa.
Prema navodima iz optužnice, Kondić se tereti i za protivpravno hapšenje 24 muslimana u selu Humići, čija su tijela posle rata pronađena i identifikovana u masovnoj grobnici “Bunarevi 1”. Prema navodima iz optužnice, oni su uhapšeni u Humićima, odakle su povedeni prema logoru na Manjači, ali su usput ubijeni, a njihova tijela kasnije su pronadjena u toj masovnoj grobnici.

U optužnici, koja ima 22 tačke, Kondić se tereti da je imao jednu od “vodećih uloga u sprovođenju udruženog zločinačkog poduhvata” te da je “planirao, pripremio, pokrenuo, naredio i počinio ili propustio da poduzme nužne mjere da spriječi ili kazni činjenje krivičnih djela”.
Kondić je od jula 1991. do aprila 1994. godine bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Ključ, posle čega postaje zamjenik načelnika Centra javne bezbjednosti Ključ. U decembru 1991. godine imenovan je za člana Kriznog štaba Skupštine opštine Ključ kao “najvišeg organa vlasti”, a od jula 1992. godine postaje član Ratnog predsjedništva opštine.
“Realizacija zajedničkog udruženog zločinačkog poduhvata započela je preuzimanjem vlasti od strane srpskih snaga u selima i naseljima na području opštine Ključ, a nastavljena protivpravnim hapšenjem, zatvaranjem civila, njihovim premlaćivanjem, mučenjem, zatvaranjem u nehumanim uslovima, prisilnim premještanjem i deportacijom iz njihovih domova”, navodi se u optužnici.
Kondić se tereti da je pod njegovom komandom policija učestvovala u hapšenju, ispitivanju, psihičkom i fizičkom zlostavljanju, te zatvaranju nesrba u logore na području Ključa.

U optužnici se, izmedju ostalog, navodi da je od 27. maja do kraja avgusta 1992. godine bošnjačko stanovništvo sa područja Ključa, Sanice, Krasulja, Ramića, Prhova, Velagića i drugih sela i naselja odvođeno i zatvarano u prostorije osnovne škole u Sanici i Osnovne škole “Nikola Mačkić” u Ključu, u SJB Ključ, bivšu željezničku stanicu u Sanici, kao i fudbalski stadion u Ključu i tvornicu mašina u Halinovskom Vrelu, gdje su civili ispitivani i zlostavljani.
U optužnici se još navodi da je 10. jula 1992. godine vojska, potpomognuta policijom, uhapsila muškarace iz sela i zaselaka opštine Ključ i zatvorila ih u osnovnu školu u Donjim Biljanima. Posle ispitivanja zatočenici su izvođeni i ubijani. Tom prilikom ubijeno je “najmanje 219” osoba, stoji u optužnici.
Tijela ubijenih osoba sa područja Ključa pronađena su u masovnim grobnicama “Bunarevi 1”, “Zableće”, “Vučije poljane”, “Crvena zemlja” i “Lanište 1”.

Tužilaštvo bez ikakvog odgovora


Okružno tužilaštvo Banjaluka

Glavni okružni tužilac Vitomir Soldat


Poštovani,

molimo Vas da nam u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama odgovorite na sledeća pitanja:


  1. Prema našim informacijama, Borka Ožegović ubijena je 15. januara 2001. godine u svojoj kući, opština Ribnik. Da li su ubice otkrivene?

  2. Da li je tačno da je u dvorištu Borke Ožegović otkrivena masovna grobnica u kojoj su pronađena tijela 26 lica bošnjačke nacionalnosti?

  3. Da li su otkriveni počinioci ovog gnusnog ratnog zločina?

  4. Ko je vodio istragu o ubistvu Borke Ožegović?


Molimo Vas da nam na ova pitanja u pismenoj formi odgovorite najaksnije do petka, 26. februara 2010. godine.


Slobodan Vasković

__________________

Broj:IT 17/10

Datum: 24.02.2010.

Banja Luka


Online magazin Žurnal

Ul.Nova 5

Sarajevo


Predmet: Odgovor na zahtjev za pristup informacijama

Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas,


  • da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH.


S poštovanjem,

Za Službenik za informisanje

Mira Miletić



LONDON: Ejup Ganić pušten sa aerodroma

Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, napustio je londonski aerodrom i na putu je za univerzitet Buckingham , kaže za Žurnal njegova kčerka Emira Ganić. Nezvanična vijest da je Ganić uhapšen odnosno zadržan na londonskom aerodromu stvar je nesporazuma, kaže Emina Ganić, i dodaje da se on zadžrao na aerodromu ali da se nije radilo o hapšenju, što je kasno večeras putem medija potvrdio i sam Ejup Ganić.

- Ni ja još uvijek ne znam o čemu se radi. Mislim da je bila neka banalnost sa izgubljenim prtljagom ili nešto slično. Čula sam se sa bratom Emirom koji je sa njim i oni su već na putu za  Buckingham gdje je večeras ceremonija dodjele diploma njegovim studentima - kaže Emina Ganić i dodaje da je sve apsolutno u redu.

B92, međutim, tvrdi da je "Ganić pušten sa aerodroma uz objašnjenje da je to urađeno iz logističkih razloga", prenoseći izjavu Ivice Dačića, ministra unutrašnjih poslova Srbije.

"Srpski Biro interpola je zbog toga zatražio zvanično objašnjenje", rekao je Dačić, prenosi B92.

"Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva BiH, danas je bio nakratko zadržan na aerodromu u Londonu, ali će, zahvaljujući brzoj intervenciji i diplomatskim kontaktima, nesmetano obaviti aktivnosti zbog kojih je otišao u Veliku Britaniju. Tamo će noćiti i nesmetano se vratiti u Bosnu i Hercegovinu", izjavio je večeras za Agenciju Fena u Sarajevu izjavio portparol Ministarstva vanjskih poslova BiH Zlatan Burzić.

Uz napomenu da u vezi sa slučajem "Dobrovoljačka" za Ganićem nije na snazi međunarodna Interpolova potjernica, niti za bilo kojim bosanskohercegovačkim građaninom, portparol je kazao da je bh. ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj odmah po saznanju za Ganićev slučaj kontaktirao njega lično te Ambasadu BiH u Velikoj Britaniji kao i britansku ambasadu u Sarajevu. Kontaktiran je Foreign Office, kazao je Burzić.

On se nada da će preduzete aktivnosti lišiti sve bosanskohercegovačke građane potencijalnih sličnih neugodnosti.

Njegov daljnji komentar je da Velika Britanija i Srbija vjerovatno imaju neki bilateralni sporazum kao pravno uporište na osnovu kojeg se desio ovaj slučaj.

I ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Sadik Ahmetović večeras je Feni prokomentirao da je Ganić bio na jedan sat u aerodromskom odjeljenju za dodatne provjere, ali i da se nije desilo ništa ozbiljno.

"Ništa neobično za aerodrome. Sve je uredu i on će se vratiti nesmetano", dodao je ministar.

Nezvanična informacija koja se pojavila oko 19 sati glasila je da je Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine uhapšen u Londonu po potjernici Tužilaštva Srbije zbog slučaja “Dobrovoljačka”.

Srbija je u decembru 2008. godine raspisala potjernice za 19 osoba, među kojima je i Ganić, zbog navodnog ratnog zločina 3. maja 1992. godine u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka. Tada su, navodno, ubijena 42 a ranjena 73 pripadnika JNA dok je njih 215 zarobljeno.

Srbijanski B92 prenio je da se Ganić trenutno nalazi na aerodromu i da je tu zadržan zbog provjere potjernice MUP-a Srbije, potvrdio je za B92 Vladimir Vukčević, srpski tužilac za ratne zločine.

"Ovo je predmet koji dugo radimo, vezan je događaje iz 1992. godine. Tu je počeo rat... Ejup Ganić i još nekoliko lica su pod istragom. Iz ovoga se vidi ozbiljnost našeg pristupa i nijedna žrtva neće ostati bez zadovoljene pravde", rekao je srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević, gostujući u Vestima TV B92.

Prema riječima Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH, on još uvijek nema nikakvih informacija o tome.

(zurnal.info/FENA)

UBICE I JATACI: Ko je mjesecima skrivao Gudurića u Banjoj Luci? «Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje

Bojan Gudurić, zvani Bajone, jedan od optuženih za ubistvo Ive Pukanića, suvlasnika lista «Nacional» i Nike Franjića, šefa marketinga u toj izdavačkoj kući, još uvijek se nalazi u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu, čekajući da bude izručen Hrvatskoj ili Srbiji. Obje ove zemlje za Gudurićem su raspisale međunarodnu potjernicu, a Bariša Čolak, ministar pravde u Savjetu ministara BiH, odlučiće o tome gdje će Gudurić biti izručen. Sam Gudurić zahtijevao je da bude upućen u Hrvatsku, gdje je prije dvadesetak dana počelo suđenje optuženima za ubistvo Pukanića i Franjića, tvrdeći da je nevin i da će to dokazati pred tamošnjim pravosuđem.

PREDAJA

Gudurić se 1. februara ove godine, dva dana prije početka suđenja u Hrvatskoj, «dobrovoljno» predao policiji u Banjaluci. Promptno je proslijeđen u Sarajevo, a niko iz vrha policije nije rekao ni jednu jedinu riječ o tome otkud Gudurić u Banjoj Luci, koliko dugo je boravio u najvećem gradu Republike Srpske i kako je moguće da se do CJB došeta u pratnji advokata?! Što je još gore, ne postoji nikakva istraga o tome gdje se Gudurić krio i ko su mu bili jataci. Sve je pokriveno teškom ćutnjom i snažnom željom da zaborav što prije prekrije ovaj događaj. Sam Gudurić je u «intervjuu» režimskim Nezavisnim novinama «objasnio» da se u Banjoj Luci predao zato što je «prilikom prelaska na granici sa Hrvatskom došlo do nekih komplikacija». Gudurićeve tvrdnje su smiješne i, naravno, neistinite, te sračunato plasirane kako bi se zaštitili njegovi jataci u Banjoj Luci, koji su mu mjesecima obezbjeđivali sigurno utočište. Nikakvih komplikacija na granici nije bilo, iz prostog razloga što je Gudurić najmanje tri mjeseca prije predaje, prema potvrđenim saznanjima «Žurnala», živio u Banjoj Luci i kretao se bez ikakve bojazni da će biti uhapšen. To samo po sebi potvrđuje da je uživao zaštitu moćnih pijedinaca iz vlasti, primarno iz bezbjednosnih struktura ovog entiteta.

ŠNICLE

Prema svjedočenjima naših izvora, Gudurić je tri mjeseca boravio u banjalučkom naselju Nova Varoš i to u ulici Petra Preradovića, gdje je imao iznajmljen stan. Toliko je bio siguran da mu se neće ništa desiti da je čak opominjao komšije, koji su, prema njegovom mišljenju, bili previše bučni i smetali mu u trenucima odmora.

«Nakon što se oglasilo zvono, otvorila sam vrata, a ispred je stajao meni nepoznat mladić, koji je imao tridesetak godina. Već nekoliko mjeseci primjećivala sam ga u naselju i kako ulazi u zgradu, ali nisam imala pojma o kome se radi. Nakon što sam ga upitala šta želi, oštro i prijeteći mi je rekao da više ni u kom slučaju ne lupam šnicle prije podne, jer mu to jako smeta i ne može zbog toga da spava», kaže za «Žurnal» Gudurićeva komšinica, koja iz razumljivih razloga želi da ostane anonimna. Dalje tvrdi da je shvatila o kome se radi, tek kada je u medijima vidjela vijesti o njegovoj predaji. Nakon ovog odbila je svaki dalji razgovor, tvrdeći da ne zna ko je posjećivao Gudurića u stanu i sa kim se družio tih nekoliko mjeseci koje je proveo u toj zgradi.

ŠUŠLJIK POD LUPOM

U bezbjednosnim strukturama BiH, «Žurnalu» su potvrđena saznanja da se Gudurić duže vrijeme skrivao u Banjoj Luci, ali nisu htjeli precizirati koliko je to trajalo. Naši izvori kažu da oko Gudurićeve predaje i svega vezanog za taj slučaj u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS postoji «prava zavjera ćutanja». «Jednostavno je gotovo nemoguće dobiti bilo kakvu, pa i najbeznačajniju informaciju o tom slučaju», kažu oni. Na naš upit da li je moguće da je Mile Šušljik, savjetnik ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe, bio glavni Gudurićev jatak i njegov zaštitnik, kratko su odgovorili da je narečeni pod punom opservacijom i da se temeljno istražuje njegova uloga u cijelom slučaju. Zagrebački «Nacional» je nekoliko dana nakon Gudurićeve predaje objavio da su «Gudurića skrivali ljudi Milana Šušljega, savjetnika u Vladi Republike Srpske». Nakon toga su uslijedili oštri demantiji iz «dvora» Milorada Dodika, uz tvrdnje da je riječ o «podvalama obavještajnog podzemlja».

Šušljik je u medijima navođen i kao pomagač u bijegu Željka Milovanovića, koji je iz Doboja umakao ovdašnjoj policiji, nakon što su im Hrvatske službe dojavile gdje se on tačno nalazi. Milovanović je optužen da je postavio eksplozivnu napravu koja je ubila Pukanića i Franjića, a uhapšen je lani u Beogradu, nakon višemjesečnog skrivanja u RS i Srbiji. Milovanović je uhapšen 31. maja prošle godine, mjesec dana nakon sto je u uhapšen Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, zbog sumnje da je organizovao Pukanićevo ubistvo za šta je naplatio milion i po evra.

MILOVANOVIĆA U DOBOJU SPASILI POLICAJCI RS

Neuspješna akcija hapšenja Milovanovića u Doboju, sprovedena 1.11.2008. godine, jedan je od najsramnijih postupaka ovdašnje policije, a sasvim je jasno da je okorjeli ubica umakao nakon što mu je iz MUP-a dojavljeno da se skloni. Špekulisalo se mnogo da su to učinili Dragi Milošević, zamjenik načelnika kriminalističke policije MUP RS i pomenuti Šušljik, ali nikada nije sprovedena istraga, niti se saznalo ko je bio «krtica». Prilikom upada u kuću u kojoj je boravio Milovanović, zaplijenjeno je oružje, brojni pasoši i veća količina novca. Izvor «Žurnala» iz Specijalnog tužilaštva RS, koje je rukovodilo tom akcijom, tvrdi da «ništa ne bi bilo pronađeno da je MUP saminicijativno vodio akciju».

-Prava je sreća u tom slučaju da smo mi bili na čelu operacije, te smo uspjeli spriječiti uklanjanje svih dokaza, jer nema nikakve sumnje da je Milovanović imao pomagače u policiji - tvrdi naš izvor.

Milovanović nije imao pomagače samo u policiji, već i u politici i medijima o čemu svjedoči i bezočna izjava Rajka Vasića, generalnog sekretara SNSD-a, data listu “Fokus”, netom nakom ubičinog bijega iz Doboja.

Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Foto-robot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja … A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna s eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kojem mjestu triju država iz Titovog katastra”, rekao je tada Vasić, pokušavajući minimizirati domete hrvatske policije i na indirektan način opravdati Milovanovića.

MILOŠEVIĆ I ŠUŠLJIK I U SLUČAJU “VUKELIĆ”

Dragi Milošević i Mile Šušljik duboko su involvirani i u «slučaj Vukelić». Rječ je o Milanu Vukeliću koji je ubijen 6. novembra 2007. godine, tako što je njegov automobil raznesen u pokretu. Tom prilikom njegovi saputici Tomo Dobrinjac i Slava Pepinović teško su ranjeni, tako što je prvi ostao bez obje noge, dok je saputnica imala povrede po cijelom tijelu. Vukelić je za života javno tvrdio da su ga Milošević i Šušljik, po nalogu Čede Savića, direktora Zavoda za izgradnju grada Banjaluka i člana građevinske hobotnice, šikanirali i otvoreno mu prijetili, kao i njegovoj porodici. Ni Milošević ni Šušljik nkada nisu saslušani, posebno ne poligrafisani, u vezi sa ubistvom Vukelića, a paradoks je da je zamjenik načelnika krim-službe jedan od ljudi koji direktno učestvuje u istrazi ovog užasavajućeg zločina. Naravno, do sada u istrazi ništa nije otkriveno, niti će biti dok je na vlasti Milorad Dodik. «Žurnal» ima pouzdana saznanja da su visoki funkcioneri MUP-a RS nedavno dobili vrlo kvalitetne informacije o mogućim naručiocima ubistva Milana Vukelića, kao i o egzekutorima, ali ni nakon toga ništa nije učinjeno na rasvjetljavanju ovog slučaja.

ADVOKAT POD ISTRAGOM

«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje. -Balaban je veoma blizak sa Šušljikom, tako da je potrebno detaljno istražiti njegovu ulogu u cijelom ovom slučaju - kaže naš izvor.

Posebno zbog činjenice da je Balaban rekao kako je Gudurić prije predaje bio «već neko vrijeme u BiH», ali je istakao da ne može tačno da kaže koliko i gdje se skrivao, jer mu to klijent nije otkrio.

Da je sve oko Gudurićeve predaje farsa, potvrđuje i nesaglasje Balabana i njegovog štićenika. Gudurićev advokat je netom nakon njegove predaje rekao da mu je na vrata došao uplašen i unezvijeren mladić koji se veoma plašio za svoj život.

Rekao mi je da želi da se preda pravosuđu u Hrvatskoj što prije, jer se boji za život i misli da će biti likvidiran ako još koji dan ostane na slobodi», rekao je Balaban, dodajući da je Gudurić djelovao kao veoma prestrašen čovjek.

Sam Gudurić je nekoliko dana nakon predaje opovrgnuo ove tvrdnje, ističući da se ne plaši, niti ima razloga za to.

Smatram da mi je porodica bezbjedna i neću tražiti nikakvu zaštitu za članove svoje porodice. Znam da nisam učestvovao u ubistvu koje mi je stavljeno na teret, pa tako nemam ni razlog da se bojim bilo čega”, napisao je Gudurić “Nezavisnim”.

Ko je sve učestvovao u skrivanju Gudurića u Banjaluci i dalje zvanično ostaje tajna, koju pomno čuvaju Dodikovi pretorijanci. Možda se cijela ova prljava priča konačno raspetlja ukoliko Gudurić bude izručen Hrvatskoj i tamo progovori, kako o svojoj ulozi, tako i o djelovanju svih ostalih učesnika u monstruoznom ubistvu Pukanića i Franjića.


BOJAN GUDURIĆ: Podmetnuli su mi ubistvo Pukanića

NN: Optužnica USKOK-a u Hrvatskoj Vas tereti da ste bili jedan od dvojice direktnih izvršilaca ubistva Pukanića. Kako mislite dokazati nevinost?

GUDURIĆ: Na to sam već odgovorio u pismu koje sam ranije uputio medijima, a koje ste vi korektno objavili. Ja i dalje tvrdim da sam Roberta Matanića i Amila Mafalanija, koji su takođe optuženi za ubistvo Pukanića i Franjića, posljednji put vidio početkom oktobra 2008. godine. Od tada ih više nisam vidio, niti sam učestvovao u bilo čemu s njima.

NN: Kako komentarišete tragove Vašeg DNK, koji je pronađen na snajperu nedaleko od mjesta ubistva Pukanića i Franjića. Ako negirate saučesništvo u ubistvu, smatrate li onda da Vam je neko podmetnuo čitav slučaj i zbog čega?

GUDURIĆ: Jedini način na koji sam povezao sebe i to oružje jeste događaj koji je bio nekoliko dana ranije kada sam bio na jednom useljenju u Novoj Gorici. Tu se zadesilo nekakvo oružje, ali pored mene tu je bilo još dvadesetak ljudi koji su to oružje takođe dirali. Pa gdje su njihovi tragovi na tom oružju? Ne znam zašto mi je neko podmetnuo cijeli ovaj slučaj, jer ja stvarno nisam nijednom jedinom radnjom učestvovao u svemu ovome.

(09.02.2010, Nezavisne novine)


OPTUŽENI

Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su 21. oktobra 2008. godine aktiviranjem eksplozivne naprave. Za njihovo ubistvo podignuta je optužnica protiv Sretena Jocića, zvanog Joca Amserdam, njegovog kuma Slobodana Đurovića, kojeg se tereti da je u ime naručioca ubistva finansirao operacije i nabavljao opremu; Amira Mafalanija za pribavljanje tehničke opreme za praćenje i fotografisanje Pukanića; Željka Milovanovića za pribavljanje i postavljanje eksplozivne naprave; Bojan Gudurić je optužen da je trebao pucati snajperom u slučaju da eksploziv zataji, dok je Robert Matanić optužen da je koordinirao sve učesnika zločina. Luka Kuzmanović se tereti da je organizovao Milovanovićev bijeg iz Hrvatske, a među optuženima je i Milenko Kuzmanović. Joca Amsterdam i Kuzmanović su u beogradskom zatvoru, u Zagrebu su uhapšeni Mafalani, Matanići i Đurović, a Gudurić je u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu.