Istraga

Top lista neradnika: 1. Desnica Radivojević, ministar trgovine

Federalni premijer i njegovi ministri su na godišnjem - još od januara. Tako barem pokazuju rezultati analize Centra civilnih inicijativa o polugodišnjem radu federalne Vlade objavljene prije nekoliko dana. Ministri i oba premijera nadmašili su jedni druge: ove godine rade manje i lošije nego prošle. Završavanjem svake četvrte planirane zadaće, ovo je jedno od najlošijih polugodišta federalne Vlade još od njenog nastanka.
CCI je izračunao da su za šest mjeseci, od skoro hiljadu radnih sati na raspolaganju, članovi Vlade na zasjedanje potrošili tek 80. Njihov “rad” nas je koštao više od pola miliona maraka, tačnije, svaki sat zasjedanja Vlade košta 6.250 maraka. Ovo su samo njihove satnice, a piće, hrana, prevoz i plate, te troškovi njihovih savjetnika, sekretarica, vozača i ostalih u preglomaznoj birokratiji nisu uračunati što je građane Federacije u prvih šest mjeseci krizne 2009. koštalo preko 50 miliona maraka.
Naši ministri, očito, ne vole raditi zimi, pa su u prva dva mjeseca ove godine predložili svega 11 zakona. U martu su se konačno počeli zagrijavati, ali se iz broja usvojenih zakona vidi da su se “hladili” već krajem mjeseca i, pretpostavka je, počeli planirati svoje godišnje odmore. Sudeći prema njihovom ponašanju ranijih godina nešto efikasniju federalnu vlast možemo očekivati u septembru i mjestimično u novembru i decembru. Značajnijim promjenama i razvedravanju političke i ekonomske situacije u FBiH teško da se možemo nadati, ako je suditi po izvještaju CCI-a.

1. Desnica Radivojević, ministar trgovine

Radivojević je na vrhuncu ekonomske krize u prvih šest mjeseci ove godine na sjednicama Vlade predložio samo deset mjera i usvojio tek dva zakona a uspio je da izostane sa sedam od ukupno 23 sjednice Vlade. Za taj period ovo je ministarstvo planirano svega jedan zakon o unutrašnjoj trgovini, čiji je nacrt i usvojen. Broj izostanaka, neoprostivo mali broj usvojenih zakona i pasivnost na sjednicama osigurale su Radivojeviću krhku titulu najvećeg neradnika u Vladi Federacije BiH.

Mjesečna plata: 3.089,86 KM

Polugodišnja primanja: 25.123,52 KM

Izostanci: 7

Učešće u radu Vlade: 1.8%

Usvojeni Zakoni: 2

Neoprostivo: Pasivnost ministra koji je imao najveću odgovornost za ublažavanje ekonomske krize. Na vrhuncu krize, ili ako hoćete na dnu, ministar Radivojević je izjavio da građani trebaju da štede i manje troše. Ova je teorija možda dobra za pojedinca ali jako loše za ekonomiju i sasvim suprotno mišljenjima svjetskih ekonomskih stručnjaka koji smatraju da bi povećano trgovanje moglo oživiti ekonomiju.

Veoma bitna Strategija ekonomskog razvoja Federacije nije usvojena u analiziranom periodu a rad na ovom projektu započeo je još sredinom 2007. godine. Koordinator je bilo upravo Radivojevićevo ministarstvo.

Tip neradnika: Piljar

Admir Kapo, predsjednik Udruženja “Kupujmo i koristimo domaće”

-U trgovini je toliko problema da to ne možete ni zamislit. Evo naprimjer nama toliko potreban zakon o trgovačkim pravilima nije donesen. To je samo primjer, nijedan zakon koji bi našim proizvođaćima išao na ruku nije donesen. A to sve ide u korist stranim trgovačkim centrima koji mogu da rade šta hoće, jer im naša vlast to dozvoljava. Ne mogu nikako biti zadovoljan radom ministra Radivojevića, jer nije ništa urađeno u resoru u kojem je on ministar.

 

Mensud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača BiH

-Gospodin Radivojević nije zadovoljio. Umjesto da bolje živimo, mi svake godine tonemo sve dublje i dublje. Mi nemamo uređeno tržište, što je u okviru posla pomenutog ministra, monopol trgovačkih centara je sve više prisutan, zbog čega nam cijene skaču, i opet je ministrov posao da to spriječi, crno tržište koje utiče na sve građane, na standard. Mnogo je problema u njegovom resoru, a on ništa ne rješava. I zbog toga ja ne mogu biti zadovoljan radom ministra Radivojevića.

Federalni ministar Desnica Radivojević svoju je političku karijeru uglavnom bazirao na činjenici da je jedan od rijetkih Srba u Stranci demokratske akcije. Zbog toga su ga često nazivali izdajnikom srpskog naroda. Na jednoj od sjednica federalnog parlamenta Radivojević je oštro reagovao na pitanje zašto u biografiji nije napisao šta je tokom rata radio u Srebrenici.

Bio sam u toku rata u Srebrenici, a nisam bio u Vojsci RS. Nađite mi takvog Srbina u Srebrenici!, odgovorio je tada Radivojević.

Radivojević, rođeni Srebreničan, po struci je diplomirani mašinac o inžinjer strojarstva. Prvi posao je radio kao profesor u Bratuncu od 1979. godine, a nakon odslušenja vojnog roka radi za Energoinvestovu Fabriku akumulatora u Srebrenici. Najduže se zadržao u Fabrici limene ambalaže, također u Srebrenici a odmah nakon rata postaje član Upravnog odbora Elektroprivrede Republike Srpske nakon čega se vratio u Fabriku limene ambalaže. U politiku zvanično ulazi 2000. godine kao predsjedavajući Opštinskog vijeća Srebrenice i nastavlja svoj političku uspon na mjestu potpredsjednika Federacije od 2002. do 2006. godine. U Predstavnički dom federalnog parlamenta je izabran 2006. odakle odlazi nakon godinu dana na današnje mjesto ministra trgovine.

Radivojević je magistar poslovnog upravljanja i finansijskog menadžmenta te ima odobrenu temu za doktorsku disertaciju.


O optužbi Mladena Ivanića da je bio član SDS-a: To nije istina. Pročitao sam članak u Politici. To je izjava gospodina Mladena Ivanića. Nikad nisam bio u SDS-u. U SNS-u sam bio i na kongresu u Doboju, 1996., gdje sam pozvan kao delegat, tražio da se ta stranka u potpunosti modernizuje. Vjerovao sam da će napraviti iskorak u politici, predsjednica RS bila je Biljana Plavšić, a Milorad Dodik premijer RS. Dodik se u to vrijeme deklarisao, po mom sudu pozitivno i vjerovao sam tom čovjeku tako da me danas iznenađuje njegov način sputavanja reformi koje se odvijaju, posebno policijske. Predložio sam da se prefiks “srpski” ukine i da SNS postane moderna stranka, da se na prostoru Srebrenice sagleda sve što je u ratu učinjeno i da se učini iskorak prema bošnjačkom narodu, da se napravi priznanje zločina i da se svi oni koji nisu učestvovali u tim zbivanjima distanciraju od njih. Međutim, bio sam jako naivan. Moj istup nije dobro primljen i isključen sam iz SNS. Tad je bilo malo ljudi koji su me podržavali, jedan od njih je bio predsjednik Opštine Srebrenica dr. Pavlović, danas je u SNSD. Mali je broj ljudi htio sa nama raditi na tom procesu.

O podjeli BiH: Postoje snage koje nas žele vratiti nazad i da nas podijele kroz nekakve etničke cjeline. Nisam zagovornik te ideje jer nije dobra za BiH. Ja zagovaram ideju pune multietničnosti a regionalizacije ne moraju biti četiri, može biti i više ekonosmkiih regija gdje žive svi građani. Mislim da se ta regionalizacija može uraditi i mislim da mi to možemo u prvoj fazi prebroditi samo uz pomoć Amerike. Ja vjerujem jedino Americi kao svjetskoj sili, bez obzira na ovu krizu ona ima snage da nam pomogne. Ona će nam vjerovatno u skorije vrijeme pomoći da riješimo traj ključni problem u BiH a to je bosanskohercegovački ustav. Sve ovo drugo bi bilo jedna loša poruka građanima BiH.

ZLATNI PARADAJZ: Žurnalovo priznanje najvećem neradniku u Vladi Federacije BiH

Magazin Žurnal pripremio je i priznanje za najvećeg neradnika u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Prvi na Top listi neradnika, prema ocjenama istraživanja CCI-a dobit će i zvanično priznanje za svoj nerad – Zlatni paradajz. Tako će titula najvećeg neradnika konačno dobiti svoj puni smisao, a dobitnik ove, ne baš prestižne nagrade, cijelog će života biti tituliran kao dobitnik Zlatnog paradajza, priznanja za nerad. Skulpturu zlatnog paradajza napravio je Admir Halilović, akademski kipar i vlasnik galerije B. Smoje.

Zašto zlatni paradajz? Zato što je bolje da im Žurnal na vrijeme uruči zlatni paradajz nego da ih ispred zgrade Vlade sačekaju mase nezadovoljnih ljudi sa gajbama pravog, trulog paradajza.

Nismo zaboravili ni najveće neradnike prema izboru čitalaca magazina Žurnal. Ministar koji dobije najviše glasova u našoj anketi dobit će plaketu i kilogram paradajza. Pretpostavljamo da plaketu neće staviti iznad svog radnog stola, a paradajz može iskoristiti po vlastitoj volji. Rekli bismo i savjesti, ali sumnja se da im je taj dio ličnosti amputiran još u ranom djetinjstvu.

 

2. Edin Mušić, ministar raseljenih osoba i izbjeglica

Bez ideje, inicijative i realizovanog zakona u prvoj polovini 2009. godine.

Mjesečna plata: 2.946,58 KM
Polugodišnja primanja: 25.579,42 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 1,3%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Ministar Mušić očito smatra da je povratak završen a povratnici zbrinuti pa za njih na sjednicama Vlade ne radi gotovo ništa.

Tip neradnika: Kurir za javljanje u štab

Fadil Banjanović Bracika, predsjednik mjesne zajednice Kozluk

Evo ja sam trenutno u jednom povratničkom naselju Glodama, gdje se vodi težak život, to se treba vidjeti da biste se uvjerili. A ministri, premijeri, i svi bitrokratski radnici uživaju, slabo, odnosno nikako ne rade, nije ih briga ni za izbjeglice ni za običan narod. Generalna ocjena je da sam jako nezadovoljan radom svih ministarstava. Ono što ja zamjeram ministru Mušiću jeste što je previše mehak prema premijeru, ministrima, previše njih sluša, stranački je radnik. Vidite šta se desi, dignu se borci, njima milioni. Premalo se para daje za povratak i za izbjeglice, mogao bih i ja sad hiljede ljudi povest pred parlament, ali nisam takav, i mrzim ljude koji tako rade. Samo terenski rad i trud može pomoći, a ministar umjesto da se obrati Braciki koji je kooperativan on se nekom drugom obraća.

3. Meliha Alić, ministrica obrazovanja i nauke

Još jedno ministarstvo bez realiziranog zakona u prvih šest mjeseci ove godine. Budžet ovog ministarstva smanjen je sa 36 na samo sedam i po miliona što je svakako utjecalo na kvalitet rada ovog ministarstva ali nije smjelo utjecati na angažman ministrice Alić. Ona radi još manje nego prošle godine kada je radila jako malo.

Mjesečna plata: 3.092,46 KM
Polugodišnja primanja: 26.047,08 KM

Izostanci: 0

Učešće u radu Vlade: 1,6%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Niti sa zakašnjenjem ovo ministarstvo nije istrajalo na donošenju Pravilnika o načinu čuvanja i korištenja udžbenika pa je većina besplanih prošlogodišnjih udžbenika ove neupotrebljiva. Alićeva se ove godine nije izborila za besplatne udžbenike pa će njih ove godine dobiti samo Romi i učenici koji ih prošle godine nisu dobili. Svojom apatijom ministrica ni ove godine nije uspjela napraviti iskorak u poboljšanju katastrofalnog sistema obrazovanja.

Tip neradnika: Vuk na grani

Salih Pozder, predsjednik Vijeća roditelja Sarajevo

Njen rad ocjenjujem vrlo loše, ništa nije ispunila što je obećala. Obećala je pomoći da realizujemo obavezno srednje obrazovanje, ali to nije učinila. Šta god da smo tražili od nje nije nam udovoljila, tako da njenim radom ne mogu biti nikao zadovoljan.

Dženana Tanović-Hamzić, predsjednica Sindikata srednjeg i visokog obrazovanja, nauke i kulture

U svakom slučaju, ja kao predsjednica sindikata, onoliko koliko sam sarađivala sa minisitricom Alić, ta naša saradnja je bila na kulturnom nivou. Kada pričamo o suštini onda slobodno mogu reći da se ništa konkretno nije uradilo. Sve je otalo na riječima. Federalno ministarstvo obrazovana je inertno, ono ističe svoju koordinirajuću ulogu, ali oni tu ulogu nikako ne koriste. Ne mogu biti zadovoljna radom ministricom Alić, jer je mogla mnogo više uraditi za obrazovanje.

 

 

4. Velimir Kunić, ministar razvoja, poduzetništva i obrta

Pohvalno je usvajanja svih zakona zaostalih iz prošle godine do polovine ove ali je Kunić još jedan ministar bez ijednog realizovanog u prvoj polovini ove godine.

Mjesečna plata: 3.012,66 KM
Polugodišnja primanja: 25.616,23 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 1,8%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Intertnost prema zakonima o poticaju razvoja malog gospodarstva i garancijskom fondu u vrijeme recesije. Kunićevi ministarstvo je pripremilo radnu verziju Zakona o garancijskom fondu za mala i srednja preduzeća ali i ostalo samo na tome. Bezobrazno mali broj mjera ovog ministarstva i Kunićevo nezalaganje na sjednicama Vlade zagarantovali su mu visoko četvrto mjesto top liste neradnika u Vladi Federacije.

Tip neradnika: Kunić

 
Muris Nišić, direktor Razvojno-poduzetničkog centra Inkubator Lipnica

Nezadovoljan sam radom ministra Kunića iz jednog prostog razloga, a to je indolentnost prema malim obrtnicima i poduzetnicima. Naša firma je njegov nerad osjetila neoliko puta kada smo aplicirali sa dobrim projektima, ali oni su se oglušili. I jako sam žalostan kada pogledam situaciju u susjedstvu, oni za to izdvajaju pare, a naš ministar ne shvata da pomoć nama znači više radnih mjesta i manje gladnih usta.

5. Muhidin Alić, ministar unutrašnjih poslova

Bez realizovanih zakona u pola godine!

Mjesečna plata: 2.912,32 KM
Polugodišnja primanja: 25.312,97 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 1,8%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Nezainteresovanost za rješavanje sigurnosti koju su građani, čini se, po važnosti stavili na drugo mjesto nakon ekonomske krize. Ministar Alić je morao raditi više i biti aktivniji na sjednicama Vlade te insistirati na poboljšanju sigurnosti.

Tip neradnika: Foteljaš

 

 

Demir Mahmutćehajić, aktivista pokreta DOSTA

-Što se tiče Muhidina Alića, vrlo lako se može reći da se radi o jednom velikom neradiku. Pogledajte sigurnosnu situaciju u Sarajevu, ali i u cijeloj Federaciji pa ćete doći do poraznih rezultata. Droga se dila na sve strane, ubijaju se djeca po ulici i još mnogo toga groznog se dešava u ovoj zemlji. A priča o poboljšanoj sigurnosnoj situaciji je čista ubleha ministra, jer građani svakodnevno svojim očima gledaju porast kriminala. On je veliki neradnik, i treba konstantno ukazivati na to.

Halid Genija, Unija samostalnih sindikata policije Federacije Bosne i Hercegovine

-Ja sam policajac, a Muhidin Alić je ministar, pa mislim da nema smisla da ja dajem komentare o njegovom radu.

6. Zahid Crnkić, ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata

Bez realizovanih zakona u pola godine!

Mjesečna plata: 3.062,86 KM
Polugodišnja primanja: 26.245,71 KM

Izostanci: 1

Učešće u radu Vlade: 2.2%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Reforma boračko–invalidske zaštite nije ni približno završena, a stepen učešća ovog ministarstva na sjednicama Vlade Federacije BiH opada i ne obećava veći napredak, piše u izvještaju CCI-ja.

U posljednjih godinu i po dana Crnkić je realizirao samo dva zakona, njegovo ministarstvo najsporije planira budžet; nije realizirao tri planirana zakon o pravima branilačke populacije, fondu branilaca i pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica.

Zakon o fondu branilaca je jedan od najviše najavljivanih, još sa početka mandata Vlade Federacije BiH. Trebao je biti okosnica projekta „Jedan zakon – jedan fond“, a na sceni imamo tek nekoliko donesenih zakona na prijedlog ministra Crnkića, a u vezi sa poboljšanjem položaja socijalnih kategorija demobilisanih branilaca, ratnih invalida i članova njihovih porodica, koji su doveli Federaciju BiH do finansijskog kraha, smatraju u CCI-ju.

Tip neradnika: Stranački satelit

 

Bajro Šahbazović, RVI

- Ja kao stopostotni RVI mogu govoriti o Zahidu Crnkiću kao jednom velikom neradniku i stranačkom pijunu. On za borce, invalide nije ništa učinio, on nema ni srca ni duše jer se radi, dakle, o činovniku a ne čovjeku. On ne zna kako je hodati sa drvenom nogom, nemati ruku, kako das živi čovjek koji je nesposoban da radi, a ima porodicu koju treba prehraniti onom crkavicom koju nam daju. I to nam žele smanjuti, a svoje plate ostaviti iste. Mi od ove zemlje ne tražimo ništa, osim da nam ostave našu invalidninu, a ministra Crnkića nije briga to što mi nemamo šta jesti.


Safet Redžić, predsjednik Saveza ratnih vojnih invalida BiH

-Ne mogu biti zadovoljan radom ministra Zahida Cenkića. Smanjivanje naknada našim korisnicima nikako ne ide u prilog ministru. Međutim, problem je u tome što se sa ministrom nikako ne možemo dogovoriti, on neće da uvaži naše zahtjeve, nego igra kako mu se kaže sa viših političkih instanci.


Izet Ganić, predsjednik Organizacije porodica šehida i poginulih boraca

-Nemam razloga da budem zadovoljan pomenutim ministrom, on je samo satelit politike, koji izvršava naredbe. Ja sam u suštini nezadovoljan svim ministrima i političarima, a Zahid Crnkić je također jedan od njih.

 

 

 

7. Safet Omerović, ministar zdravstva

Doktor Omerović bavio se Zakonom o zdravstvenoj zaštiti punih pola godine, tačnije samo njegovim nacrtom koji u analiziranom periodu još nije bio usvojen u oba doma Parlamenta. Spisak ostalih zakona kojima se ove godine trebao baviti Omerović najbolje opisuje njegov nerad i nemar:

  1. Zakon o zdravstvenom osiguranju u Federaciji BiH;

  2. Zakon o krvi i krvnim sastojcima;

  3. Zakon o transplataciji organa i tkiva u svrhu liječenja;

  4. Zakon o zaštiti prava pacijenata;

  5. Zakon o stomatološkoj djelatnosti;

  6. Zakon o apotekarskoj djelatnosti.

 

Mjesečna plata: 3.017,39 KM

Polugodišnja primanja: 25.850,86 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade : 3,3%

Usvojeni zakoni: 1

Neoprostivo: Jako bitan zakon o uzimanju i presađivanju ljudskih organa i tkiva u svrhu liječenja, Omerović je mrcvario preko 220 dana i nije ga kao prijedlog poslao Parlamentu. Zbog “rada” ministra Omerovića smo od Evropske komisije dobili kritiku jer nemamo strategiju informisanja o zdravstvu.

Tip neradnika: Nemarni ljenjivac

 

 

8.Salko Obhođaš, ministar prostornog uređenja

 

Titulu neradnika Obhođaš nije izbjegao niti stopostnim učinkom u realizaciji planiranih zakona u prvih šest mjeseci 2009. godine. Obhođaš je planirao tek tri zakona u šest mjeseci pa uz učešće u radu Vlade od tek 3,3 posto zaslužuje solidno osmo mjesto na listi ministara neradnika.

 

  Mjesečna plata: 2.924,72 KM

Polugodišnja primanja: 19.506,15 KM

Izostanci: 0

Učešće u radu Vlade: 3,3%

Usvojeni zakoni: 3

Neoprostivo: Obhođaševo ministarstvo nije za 220 dana uspjelo pripremiti prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama, usvojenog u formi nacrta u federalnom parlamentu.

Tip neradnika: Zabušant

 

Nermin Pećanac, SDU

-Rad ministra Obhođaša je katastrofalan. No, nije on samo taj koji ne radi, nijedno ministarsvo ne radi kako treba. Pa ne donošenjem zakona o koncesijama BiH gubi ogroman novac, a to je u njegovoj nadležnosti. To je tipični stranački igrač koji brine samo za svoje interese. On svoj posao neće da radi, ali zato se gleda da se poveća PDV, lažu o ekonomskoj krizi... Radi se o jednom korumpiranom ministru koji ne radi svoj posao.

 

Ivo Lučić, predsjednik Speleološke udruge Vjetrenica-Popovo polje

-Imao sam iskustva sa ministrom Obhođašem 2007. godine kada se razgovaralo o prostornom uređenju Općine Ravno, koje je u najmanju ruku katastrofalno. Tada je ministar iznio svoj stav da se to mora promijeniti, te je obećao pomoć od Ministarstva. I kako to obično bude od svega rečenog ništa nije ispunio, tipično za našu zemlju i naše političare. A postoji i drugi problem, a to je nacionalno blago Vjetrenica, za koju snosi ogromnu odgovornost. I iz svega navedenog ja ne mogu biti zadovoljan radom ministra Obhođaša.

 

 

 

9. Gavrilo Grahovac, ministar kulture i sporta

Bez realizacije ijednog zakona; ima najveću mjesečnu platu među ministrima.



 

 

Mjesečna plata: 3.178,15 KM

Polugodišnja primanja:  20.558,49 KM

Izostanci:0

Učešće u radu Vlade: 3,8%

Usvojeni Zakoni: 0

Neoprostivo Nemar prema Zakonu o pitanjima mladih FBiH čije usvajanje je obećao bivši premijer, pravednik Nedžad Branković. Ovaj zakon je u parlamentarnoj proceduri kao nacrt ali je rad na prijedlogu zakona prespor. Grahovac je zanemario i Zakon o sportu zaostalom još iz 2007. godine. Zbog ovih zakona mu je teško oprostiti paradiranje kulturnim manifestacijama sa brojnim zvijezdama i zanemarivanje svog posla ministra.

Tip neradnika: Glumac.

Husein Oručević, OKC Abrašević:

Što se tiče Federalnog ministarstva kulture moje mišljenje je da oni malo rade, puno ne rade. Konkretno, ja sam jako ljut što ove godine to isto ministarstvo na čelu sa Gavrilom Grahovcom nije nam odobrilo sredstva za koja smo aplicirali. Imali smo uredne papire, projekte, međutim, oni nam nisu pomogli iz nepoznatog razloga. Međutim, prošle godine nam je to isto ministarstvo pomoglo da se izgradi prostorija u kojoj smo smješteni, ali to je nije dovoljno. Sve u svemu, ovo ministarstvo kao i druga su tipična za ove prostore: malo toplo, malo hladno, suštinski nikako.

Predrag Pašić, direktor dječije škole fudbala Bubamara:

Nezadovoljan sam radom Gavrila Grahovca. Imao sam loše iskustvo sa njim i njegovim ministarstvom, kada je našoj školi obećao 10.000 KM pomoći. Postojale su čvrste garancije od ministra, međutim nisu ispoštovali dogovor, a i školu su doveli u nezavidan položaj. Gavrilo Grahovac je ministar koji obmanjuje ljude.
10. Feliks Vidović, ministar pravde

U prvoj polovini prošle godine radio jako malo. Ove - zvanično - radi još manje. Iz prošle godine prenio je 23 zakona, a ove realizuje po jedan svaka dva mjeseca. Platu, međutim, prima svakog mjeseca.




Mjesečna plata: 2.706,44 KM

Polugodišnja primanja: 24.139,65 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 4.2%

Usvojeni Zakoni: 2     

Neoprostivo: Bahat odnos prema problemu sigurnosti u BiH i nedostatak želje i truda da se poboljšaju uslovi i poveća kapacitet zatvora u BiH. U prvih šest mjeseci ove godine radio na samo tri zakona a zanemario je zakone o zatvorima i osnivanje odgojno-popravne ustanove za maloljetnike, što građani trenutno smatraju jednim od najvećih problema Federacije.
Ministar Vidović odugovlači sa izradom prijedloga zakona o Sudskoj policiji FBiH čiji je nacrt usvojen u Parlamentu prije više od 500 dana. Ovim zakonom bi se regulisao položaj, mjesto i uloga sudske policije i predsjednika Vrhovnog suda FBiH koji upravlja policijom. Povećanje zatvorskih kapaciteta od 20 posto do kraja godine otvaranjem zatvora u Tuzli i završetkom gradnje zatvora u Orašju i Bihaću tek su kap u moru nagomilanih problema ministarstva Feliksa Vidovića.

Tip neradnika: Nezainteresirani demagog.

Muhamed Džemidžić, Helsinški komitet

Posljednji njegovi istupi vezani za zatvore djeluju pomalo iritirajuće. Feliks Vidović je čovjek koji samo konstatuje, a ništa ne radi. On komentariše ono što svi znaju, a ne djeluje. U praksi on nije šta uradio otkako je ministar pravde.

Šemso Maljević, Akcija građana:

Jako sam nezadovoljan. Njegovo ime se stalno provlači kroz medije kao neradnik. Do sada je mogao mnogo više uraditi, ima funkciju, moć, odgovornost. On je oličenje bosanskohercegovačkog političara.

 

(zurnal.info)

EKSKLUZIVNO: Kako je Dodik kupovao medije

 

Vlada Republike Srpske u prošloj godini potrošila je 2,5 miliona maraka na direktno finansiranje medija, prije svega novinske agencije SRNA, dnevnog lista Glas Srpske, Radija Istočno Sarajevo.

Subvencije za medije su suviše ozbiljna stvar da bi se prepustile bilo kojem ministru pa su one u nadležnosti generalnog sekretarijata Vlade RS, što praktično znači pod direktnom kontrolom premijera RS, Milorada Dodika.

Najveći dio novca dobila je novinska agencija SRNA, 1,68 miliona maraka, koje su im isplaćivane u mjesečnim tranšama od po 140.000 maraka. U odnosu na 2007. godinu Vlada RS se pokazala izdašnijom pa je SRNA dobila 28 posto više novca. To što je 2008. godina bila godina lokalnih izbora, vjerovatno nije imalo nikakvog uticaja.

Posebno je zanimljiv slučaj finansiranja banjalučkog “Glasa Srpske”. Kao medij u vlasništvu države redovno je subvencioniran novcem iz budžeta, pa je tako u 2007. godini od Vlade RS dobio 851.000 maraka, što je 70.917 maraka mjesečno.

Krajem 2007. godine raspisan je tender za privatizaciju Glasa Srpske koji je okončan 28. novembra i gdje je najboljom proglašena zajednička ponuda “Nezavisnih novina” Željka Kopanje i kompanije Integral Inžinjering Slobodana Stankovića . Kupci su ponudili 3,8 miliona maraka za državni kapital te obećali ulaganja od dodatnih 4,5 miliona maraka tokom naredne tri godine.

Iako je bilo jasno da da Glas Srpske prelazi u privatne ruke, čime prestaju bilo kakve finansijske obaveze vlade prema ovom dnevnom listu, 7. februara 2008. godine, dakle samo mjesec dana uoči zvaničnog potpisivanja kupoprodajnog ugovora, Vlada RS udvostručuje mjesečni iznos subvencija za Glas Srpske.

Umjesto 70.917 maraka mjesečnih subvencija, kolikio je Glas Srpske primao u 2007. godini, taj iznos se sada podiže na 150.000 maraka, bez ikakve vidljive logike. Vlada se čak nije ni potrudila da barem nekim formalnim obrazloženjem kaže zašto je i zbog čega mjesečni iznos subvencija ovoj novini udvostručen.

Vladi RS se izgleda jako žurilo da se riješi budžetskog novca, pa iako se mjesečne subvencije za SRNA-u isplaćuju isplaćuju u dva dijela, svakih 15 dana, u slučaju Glasa Srpskog je napravljen izuzetak. Svih 300.000 maraka, koliko su ukupno iznosile subvencije za januar i februar, isplaćeno je odjednom tokom februara. Vjerovatno Vlada RS kao većinski vlasnik Glasa Srpske nije željela da se obruka pred novim vlasnicima i da im preda kompaniju sa praznim bankovnim računom.

U prošloj godini Vlada RS neočekivano je obradovala i Radio Istočno Sarajevo, koga je počastila sa 300.000 maraka knjižeči ovaj trošak samo ka “realizacija projekta JP radio Istočno Sarajevo”. To što ovaj projekat nije uopšte bio planiran u budžetu za 2008. godinu nije predstavljalo nikakv problem.

Iako Vlada RS već finansira entitetsku novinsku agenciju SRNA, ministri u Vladi RS izgleda baš i nisu bili nešto zadovoljni onima što dobijaju zauzvrat, pa su za svaki slučaj srbijanskoj novinskoj agenciji Tanjug, uplatili 41.160 KM “za usluge Tanjugovih servisa”.

Način na koji je Vlada RS i po kojim kriterijima trošila novac na subvencioniranje medija daleko je od transparentnog.

Kako se navodi u revizorskom izvještaju Glavne službe za reviziju javnog sektora RS, o poslovanju generalnog sekretarijata Vlade RS, kod sufinansiranja javnih medija “ova sredstva se ne planiraju pojedinačno, po namjeni ili po projektu, tako da su česti značajni transferi u toku godine između pojedinih pozicija. Osim toga “realizacija svih pojedinačnih pozicija u okviru ove grupe, takođe značajno odstupa od planiranih iznosa i namjena” navode revizori.

Jednostavno rečeno, medijima se novac dijelio bez bilo kakvog plana već se onako, u hodu, “odokativnom metodom” određivalo kome će se dati i koliko novca.

Dodatnu podršku medijima Vlada Rs pružala je i kroz svoju strategiju komunikacije za koju je ukupno izdvojeno 188.250 KM, gdje su se našli i plaćeni oglasi kojima je Vlada RS promovisala svoje uspjehe u medijima.

Problem je jedino što su revizori utvrdili brojne propuste, poput zanimljive prakse da se najprije izvrši plaćanje a tek onda potpisuju ugovori, kao i da se vlast nije zamarala sitnicma poput traženja izvještaja o načinu utroška dodjeljenog novca.

Za Vladu RS i njenog premijera, Milorada Dodika, 2,5 miliona maraka datih medijima u prošloj godini pokazalo se kao dobra investicija. Toliko dobra da je ove godine dobrim i poslušnim medijima namjenjeno duplo više novca, pet miliona maraka.

(zurnal.info)


PETICIJA: Vratimo Lukača na mjesto pomoćnika direktora SIPA-e

 

Direktor Mirko Lujić smijenio je Dragana Lukača sa mjesta pomoćnika direktora SIPA-e i načelnika kriminalističko- istražnog odjela, te ga postavio ga za šefa Odjela za zaštitu državnih objekata i osoba.

Na svojoj ranijoj poziciji Lukač je ostvario vrhunske rezultate. Njegovim radom nisu bili zadovoljni samo kriminalci i političari ogrezli u korupciji i pljački. To, nažalost, nije spriječilo direktora SIPA-e da svog pomoćnika prebaci na mjesto gdje njegovi profesionalni kvaliteti ne dolaze do izražaja.

Da se ne lažemo, Mirko Lujić nikada nije zaboravio kada je Lukač podnio izvještaj protiv premijera Republike Srpske Milorada Dodika.

Iskoristio je prvu priliku i uklonio Lukača sa mjesta na kojem bi ovaj mogao poremetiti pljačkaške planove korumpiranih političara. Odlaskom Lukača sa mjesta pomoćnika direktora I načelnika kriminalističko-istražnog odjela, političarima na vlasti u BiH ponovo je otvoren prostor za pljačku i rasturanje ono malo što je ostalo od države.

Da smjenom Lukača nije zadovoljan samo Milorad Dodik, najbolje pokazuju reakcije na sramnu odluku Mirka Lujića. Kao što i pretpostavljate, Lukač je dobio onoliko podrške vladajućih stranaka koliko i prijedlozi zakona za oduzimanje nelegalno stečene imovine ili zakon o formiranju agencije za borbu protiv korupcije. Dakle, ništa.

U svemu ovome najveću štetu imaju građani. Kako ne bismo ponovo bili nijemi promatrači i svjedoci kriminala najvećih mogućih razmjera, potpišimo peticiju za vraćanje Dragan Lukača na mjesto pomoćnika direktora SIPA-e za I načelnika kriminalističko-istražnog odjela.

Samo pravi ljudi na pravim mjestima građanima u BiH mogu vratiti samopouzdanje i vjeru da i ova država nekada dobije pridjev normalna!

Potpisanu peticiju dostaviti ćemo Mirku Lujiću, direktoru Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, kao i predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Nikoli Špiriću.

 

 Peticiju možete potpisati na:

http://www.petitiononline.com/lu180909/petition.html

(zurnal.info)

DODIKLAND: Obaveze privatnika plaćene državnim parama Kredit od 7,5 miliona KM, na devet godina, bez kamata, sa grace periodom od 4 godine. Gdje to ima? U Republici Srpskoj. Požurite, ponuda traje samo još dok je Dodik na vlasti

Treba vam kredit? Nekoliko miliona maraka, bez kamata, sa rokom otplate od devet godina, pri čemu sa vraćanjem kredita počinjete tek nakon četiri godine? Dobiti ovakav kredit u bilo kojoj banci je čista naučna fantastika, ali snovi postaju stvarnost ako se obratite Vladi Republike Srpske.

Nakon što je Rafinerija nafte u Bosanskom Brodu prodata ruskom strateškom partneru, među dugovima koje je novi vlasnik trebao izmiriti našlo se i 7,4 miliona maraka starih obaveza prema opštini Bosanski Brod.

Novi ruski vlasnici su izgleda jako emotivno vezani za vlastiti novac, pa im se nikako ne odvaja od njega. U pomoć je priskočila Vlada RS.

Umjesto Rafinerije, koja je već postala privatna kompanija sa kojom Vlada RS vlasnički nema više ništa, dug od 7,4 miliona maraka prošle godine je platila Vlada RS. Novac je uzet sa posebnog računa na kome se nalaze pare dobijene prodajom Telekoma Srpske i te iste Rafinerije.

Kako je utvrdila Glavna služba za reviziju javnog sektora RS u svom izvještaju za 2008. godinu, Vlada RS je nakon plaćanja obaveza rafinerije prema opštini Bosanski Brod, čitavu transkaciju kroz papire provela kao kredit rafineriji.

Možda ovo i ne bi bilo toliko sporno, da uslovi pod kojim je 7,4 miliona maraka pozajmljeno rafineriji u ruskom vlasništvu nisu jednostavno fantastični, naravno za Rafineriju i njene vlasnike.

Rok za vraćanje kredita je čitavih devet godina, pri čemu su prve četiri godine grace period, tj, rafinerija sa vraćenjem duga Vladi RS počinje tek od 1. jula 2011. godine, a i onda će dug vraćati u 60 mjesečnih rata.

Da sve bude zanimljivije, u situaciji kada poslovne banke u BiH svojim klijentim nemilice podižu kamate na kredite i na 10 posto gopdišnje, Vlada RS privatnoj kompaniji galantno pozajmljuje više od sedam miliona maraka – bez kamata.

O ovakvoj pozajmici bilo koja državna ili privatna firma u BiH može samo sanjati.

U čitavoj priči razloga za zadovoljstvo imaju samo novi vlasnici rafinerije nafte u Bosanskom Brodu jer su za sebe napravili odličan posao. Praktično su istim parama ispunili dvije obaveze, jer je Vlada RS dio novca dobijenog prodajom svog vlasničkog udjela u rafineriji, na ovaj način ponovo vratila kupcima koji su njime sa vrata sebi skinuli još jedan dug, koji su inače trebali platiti iz vlastitog džepa, svježim novcem.

Jedini koji su u ovoj neubičajenoj i nelogičnoj poslovnoj kombinaciji Vlade RS na gubitku su građani RS. U situaciji kada domaće kompanije otpuštaju radnike jer čak ni započete poslove ne mogu završiti zbog nedostatka povoljnih kredita, Vlada RS doslovno poklanja pare firmi, čiji se vlasnici, barem zvanično, kupaju u novcu.

Čak i da je taj novac ukožen u banku i oročen, što takođe nije najsretnije rješenje, porezni obveznici i budžet Republike Srpske prošli bi puno bolje. Uz šest posto godišnje kamate, koliko dobijau javna preduzeća iz FBiH koja svoje viškove novca drže oročene u poslovnim bankama, za devet godina na uloženih 7,4 miliona, na kamatama bi se zaradilo dva miliona maraka.

Ovako, budžet RS ostaje uskraćen za prihod od kamate, a nakon devet godina ako ovaj kredit i bude otplaćen, realno će ovih 7,4 miliona maraka vrijediti manje nego danas.

(zurnal.info)


 

IZLOŽBA: Sarajevski protesti

U Umjetničkoj galeriji BiH u četvrtak u 20,30 biće otvorena izložba fotografija 'Sarajevski protesti'. Izložbu čini 30 fotografija čiji su autori sarajevski fotografi Nino Maričić, Dženat Dreković, Velija Hasanbegović i Almir Panjeta. Tema izložbe su protesti koji su se održavali u Sarajevu proteklih nekoliko godina, od protesta nakon ubistva nedužnog dječaka Denisa Mrnjavca, preko protesta radnika, boraca i invalida pa do demonstracija protiv odluke Suda u Haagu o genocidu. Izložbu organiziraju pomenuti fotografi uz potporu Udruženja građana 'Zašto ne?' iz Sarajeva. Četvorica autora objektivima svojih aparata pratili su većinu protesta proteklih nekoliko godina te su svoja foto-svjedočenja odlučili spojiti na jednoj izložbi. 'Sarajevski protesti' pretpremijerno su izloženi ljetos u Mostaru, a nakon Sarajeva, izložba će gostovati u još devet bh. gradova, uz mogućnost gostovanja i u regiji.

Cilj izložbe je prikazati duh aktivizma, i volju građana i građanki da dignu glas te se izbore za svoja prava i vlastitu sigurnost. Iako je organizirana kao zaseban događaj, izložba 'Sarajevski protesti' u Sarajevu će biti prikazana u sklopu 'Dana aktivizma' čiji je cilj da se građani informiraju o aktivističkim inicijativama u BiH i Evropi. U sklopu 'Dana aktivizma' u Pozorištu mladih će u subotu biti održana projekcija dokumentarnog filma 'Demokratija u prijevodu' dok će se u holu Pozorišta moći pogledati izložba transparenata i ostale memorabilije koje su obilježile proteste posvećene borbi za sigurnost građana Sarajeva.

{slimbox images/Protesti/1.jpg,images/Protesti/1.jpg;images/Protesti/2.jpg,images/Protesti/2.jpg;images/Protesti/3.jpg,images/Protesti/3.jpg;images/Protesti/4.jpg,images/Protesti/4.jpg;images/Protesti/6.jpg,images/Protesti/6.jpg;images/Protesti/7.jpg,images/Protesti/7.jpg;images/Protesti/8.jpg,images/Protesti/8.jpg}

(zurnal.info)

Korupcija: Policajcu za mito 27 KM a profesoru na fakultetu 437 KM Korupcija u BiH nastavlja nezaustavljivo da raste. Od početka godine rast korupcije zabilježen je među ljekarima, policajcima, opštinskim službenicima, univerzitetskim profesorima, pokazuju rezultati najnovijeg istraživanja Transparency International BiH “Percepcija građana o korupciji”.

 

Na vrhu liste korumpiranih našli su se ljekari i ostali zdravstveni radnici. U drugom kvartalu ove godine čak 13,1 posto građana obuhvaćenih anketom izjavilo je da su dali mito ljekarima, dok je tri mjeseca ranije taj procenat iznosio devet posto.

Svve više građana, njih 8,6 posto, svoje probleme sa policajcem rješavalo je na obostrano zadovoljstvo, uz poklon za “kafu”, dok je u prvom tromjesečju ovaj procenat iznosio 7,8 posto.

Ni u opštinu se više ne smije ići praznog novčanika, jer od posla inače nema ništa. U drugom kvartalu ove godine za podmićivanjem opštinskih službenika posegnulo je je 3,5 posto građana dok je u prva tri mjeseca ove godine taj procenat iznosio 2,5 posto.

Izgleda su i profesori na fakultetima postali strožiji, pa dok je u prva tri mjeseca ove godine 1,9 posto građana “plavim kovertama” plaćalo naklonost profesora, taj procenat je u drugom kvartalu ove godine porastao na 2,4 posto.

Zdravstvo najkorumpiranije, profesori traže najveće mito

Istraživanje Transparency International BiH obavlja se svaka tri mjeseca na uzorku od 1.500 građana iz svih krajeva BiH, po svim statističkim pravilima, pa ispitanici predstavljaju reprezentativan uzorak stanovništva BiH u svakom pogledu, od nacionalne, polne, do obrazovne strukture.

Kada se sve sabralo i oduzelo, došlo se i do prosječne sume novca koju su građani bili prisiljeni davati “ispod stola” da bi ili ostvarili ono na šta inače imaju prava ili da bi i sami isposlovali nešto mimo zakona.

Najmanje zahtjevni bili su policajci, koji su se zadovoljavali sa prosječnim mitom u vrijednosti od 27 maraka. Ljekari i medicinsko osoblje svoju brigu o pacijentima naplaćivali su mnogo skuplje, u prosjeku 247 maraka, što je približno trećina prosječne plate u BiH. Za one koji su bez posla ili zapsoleni na nisko plaćenim poslovima, ova suma je predstavlja puno više od trećine njihovih redovnih mjsečnih prihoda, ako takve prihode uopšte i imaju.

Za mito, pola plate

U odnosu na ljekare, opštinski činovnici pokazali su se skupljim kada je riječ o traženju mita, jer je njima u prosjeku plaćano 257 maraka po usluzi. Svoju spremnost na kršenje zakona i propisa najskuplje su naplaćivali univerzitetski profesori, jer su anketirani građani njima u prosjeku plaćali 437 maraka, što je više od polovice prosječne plate.

Pitanje na koje istraživanje Transparency International BiH ne nudi odgovor je šta je uzrokovalo ovaj rast korupcije. Ekonomska kriza i najave samanjenja plata zaposlenim u javnim službama, koji su onda odlučili da to kompenziraju kroz direktno uzimanje novca od korisnika njihovih usluga, ili su poučeni dosadašnjim iskustvima da krađe miliona maraka budžetskog novca prolaze bez ikavih posljedica, javni službenici riješili da “kad mogu svi” mogu i oni.

Vladajuće političke elite ipak mogu biti zadovoljni svojim rezultatima. Kontinuirano poigravanje strahom njihovih podanika od mogućnosti izbijanja novog sukoba u BiH te rast političkih tenzija, ostavili su posljedice i na način razmišljanja običnih ljudi, koji svojim teško zarađenim novcem i pune brojne budžete u BiH iz kojih se neštedimice zahvata i šakom i kapom i dijeli po stranačkim, rodbinskim i poslovnim kriterijima.

Iako su građani najgore ocijenili visoke državne dužnosnike za njihov doprinos borbi protiv korupcije, darujući im jedva ocjenu 1,9 rastuća korupcija u očima građana postaje manje bitan problem.

Privatizacija, stranke i entitetske vlade sinonimi za korupciju

 

Dok su u istraživanju provedenom u prvom tromjesečju ove godine pokazivala da su za građane najveći problemi nezaposlenost, korupcija, kriminal i nizak životni standard, između aprila i juna došlo je do promjene prioriteta.

Prema poslednjem istraživanju, građani i dalje kao najveći problem vide nezaposlenost iza koje slijede siromaštvo i politička nestabilnost, dok se korupcija kao problem našla tek na četvtom mjestu.

Kada se radi o tome u kojim oblastima života građani smatraju korupciju najraširenijom, velikih iznenađenja nema, Na prvom mjestu je ubjedljivo privatizacija, slijede političke stranke te Vlade Federacije BiH i Republike Srpske.

Kod upranja prstom u konkretne institucije, građani najkorumpiranijim smatraju carinu, poreske uprave FBiH i RS te telekome.

Iako političari redovno krive medije da ljudima “ubijaju volju za životom” i stvaraju opštu depresiju dok istovremeno prećutkuju pozitivne stvari, na žalost političara, sliku koju građani imaju o raširenosti korupcije u BiH, mediji najmanje utiču.

Mediji efiksniji od policije

Građani medije smatraju najefikasnijem oružjem u dosadašnjoj borbi protiv korupcije a potom policiju i nevladine organizacije, ali saznanja o raširenosti korupcije oko njih ne stvaraju na osnovu onoga što mediji objavljuju.

Da je slika o raširenosti korupcije u BiH rezultat samo medijskih napisa, ovo bi bila sretna zemlja. Na žalost, da o korupciji u BiH znaju samo na osnovu medijskih napisa izjavilo je tek 24,4 posto anketiranih, dakle manje od jedne četvrtine.

Čak 52,7 posto građana je ili samo bilo u prilici da daje mito ili je to morao neko od njihovih prijatelja ili poznanika. Očigledno, nisu im trebali mediji da im kažu da je korupcija ušla u sve pore života. To su otkrili i sami.

(zurnal.info)

DAMIR KALETOVIĆ: Susret sa Darkom Elezom

 

"Da ti pošteno kažem – odlično stojim ovdje u Srbiji i nikada nisam bio jači. Imam svoj život i svoje kombinacije ...." Ovako mi je odgovorio Darko Elez na upit gdje je njegovo mjesto i kakva mu je pozicija u srbijanskom krim miljeu čije su glavne perjanice u tom trenutku bili Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, ili recimo, još jedan dobrostojeći i etablirani kriminalac sa beogradskih pločnika Andrija Drašković. Bilo je to u februaru ove godine, u trenutku dok je davao svoj posljednji intervju za politički magazin «60minuta». Sedam mjeseci kasnije, Darko Elez i njegova grupa, koju je srbijanska policija ocijenila jednom od najozbiljnijih kriminalnih organizacija na Zapadnom Balkanu, ili kako je to moderno reći na jeziku ovdašnjih kriminalacaca – firmi, uhapšeni su u Beogradu. Bosanskoherecegovački ogranak Elezove grupe, po opsegu same akcije i broju lica koja su lišena slobode komotno i bez ikakvih ustručavanja možemo ga nazvati krakom kriminalne hobotnice, paralelno je hapšen na području Pala, Istočnog Sarajeva, Sarajeva...

ŽDRALIN TERITORIJ

Elezov odlazak u "pečalbu" preko Drine nije bio samovoljni akt. Naprotiv. Darko Elez i njegova uža porodica, zajedno sa nekolicinom najodanijih suradnika uključujući i Elezovu mlađahnu ljubavnicu Slobodanku Tošić, utekli su u Beograd nakon što je Elez, pukom srećom, dobio dojavu da mu kum Đorđe Ždrale sprema ubistvo. To se događalo 2005. godine.

Sjećam se, a bilo je to prilikom našeg prvog susreta, negdje u okolici Beograda (maj 2006.), da i sam Elez, kako mi je govorio, nigdje u Srbiji nije bio siguran od Nosketa (tako je zvao svog kuma Ždralu).To je inače vrijeme kada je suprotstavljeni klan Đorđa Ždrale "palio i žario" po čitavoj RS, iza sebe su imali nekoliko ubistava, a reket je bio svakodnevnica viđenijim vlasnicima kladionica i firmi koje su se nalazile na "Ždralinoj teritoriji". Dakle, Elezu tog maja 2006. niko nije davao nikakve šanse u obračunu sa Ždralom. Da budem do kraja iskren ni ja tog maja, nakon što sam se sa TV ekipom zaputio ka Srbiji, nisam imao stvarni uvid o tome ko je Darko Elez, niti ko je njegov najljući protivnik u tom trenutku i kakva je stvarna Ždralina moć. Tek, sjećam se da je priprema za odlazak na susret sa Elezom protekla u tolikoj konspiraciji i takvoj atmosferi da smo Bakir Hadžiomerović i ja dugo vijećali o tome da li zaista krenuti ka Srbiji. Na kraju presudila je "novinarska glad".

KONSPIRACIJA NAJVIŠEG NIVOA

Kako bi stvari barem donekle bile jasnije onima koji nisu imali kontakt sa licima i likovima kakav je Darko Elez ovdje ću navesti samo jedan mali dio onoga što je prethodilo odlasku na razgovor sa njim. U telefonskom razgovoru, dan prije polaska, rečeno mi je da moram navesti tačno vrijeme polaska iz Sarajeva, i sa srbijanske strane, po prelasku granice, okrenuti telefonskim broj koji ću naknadno dobiti od "poštara" (u ovakvim situacijama obično postoji neko ko je čovjek od povjerenja i ko ima zadatak da od "šefa" prenese posljednja upustva). Karticu sa brojem dobio sam kasno istu večer. Podrazumiejva se da je kartica bila nekorištena i sa jasnim upustvom "otvoriti i aktivirati po dolasku u Srbiju". U isto vrijeme, nekoliko puta mi je naglašeno, kada bolje razmislim zapravo podvučeno, da ne nosim svoj telefon, da ne razgovaram sa bilo kim tokom dolaska i boravka u Srbiji, i onako usput, ali do smrti ozbiljno pripomenuto: "Znaš druže, moram ti reći da bi bila katastrofa da išta od ovoga procuri i da bilo ko drugi sem vas dvojice (Bakir Hadžiomerović je još jedina osoba koja je u tom trenutku upućen u najsitnije detalje mog odlaska) zna gdje ideš i s kim se nalaziš. Kako bih ti rekao, a da me pogrešno ne shvatiš, i ti i onaj tvoj drug imate porodice pa se nadam da me razumiješ. Jebi ga Darkova glava sada vrijedi 300.000 i Đoka (Đorđe Ždrale) bi dao te pare da malog neko tipuje" (u krim miljeu tipovati je vrlo važna i cijenjena riječ, i znači otkriti nečije mjesto skrivanja, smješataja ).

UBISTVA MAUZERA, TODOROVIĆA...

Bili su to neki detalji koji su prethodili polasku u Srbiju, sve ostalo, kao i sama priča o Darku Elezu i njegovoj kriminalnoj organizaciji materijal je za neki film. Probajte samo zamisliti situaciju u kojoj pokušavate uraditi svoj novinarski zadatak najbolje što znate i umijete, a okolo, iz nekoliko auta različite kubikaže i marke nadgledaju Vaš put do krajnjeg odredišta. O arsenalu oružja sveprisutnog tokom tih nekoliko sati koliko vožnja traje, ali i samog razgovora teško je izreći, makar i slobodnu, procjenu.... Nije zgoreg napomenuti da smo nekoliko puta prateći ljude i vozila ispred nas, zbog njihovih vratolomija za volanom, naglog skakanja iz lijeve u desnu traku gubili trag. Zatim bi čekali na cesti po nekoliko minuta, neko drugi došao bi pred nas itd. i tako redom. Sve do najneupadljivijeg mjesta na kojem se možete susresti – benzinske pumpe na ulazu u Beograd. Iz neupadljivog auta, sjećam se da je bio neki dvosjed, izlazi momak u plavoj majici, kratkih rukava: "Ja sam Darko". Iza njega, drugi, viši i krupniji reče da se zove Anđelko. Bilo je teško neprimijetiti pištolj oko Anđelkovog pasa. Upravo su se njih dvojica uz Elezovu tadašnju ljubavnicu Slobodanku Tošić (koja je kasnije ostala u Beogradu, dogurala i do nekog od onih šablonskih reality limunada »Opstanak») teretili za pokušaj ubistva Đorđa Ždrale: "Noske ti je bio zaljubljen u Slobodanku do kraja i u isto vrijeme bolesno ljubomoran i ljut što sam je ja pokupio"- govorio je Elez.

Intervju sa Elezom je napravljen, a njegovo objavljivanje žestoko je odjeknulo u cijeloj BiH. Elez već tada pominje Ždralinu umiješanost i vezu sa ubistvima Ljubiše Savića Mauzera, bračnog para Todorović, Željka i Mikice, koje se dogodilo na Palama 2004., ubistvo Riste Jugovića, generalnog direktora "Jahorina Osiguranja" za koje je, prema Elezovim navodima, nalog dao Mirko Šarović. Po mojoj slobodnoj procjeni bilo je to vrijeme kada Elez nije imao šta izgubiti –nije imao neku stvarnu niti veliku moć, novca od ranijih poslova mu je ponestajalo, izgubio je svoj "tal" u Lukavici, a dotadašnje pozicije u krim miljeu bile su mu narušene zahvaljujući tadašnjoj Ždralinoj moći. No, da ne bi bilo zabune ovdje se ne govori o čovjeku kojeg bi trebalo žaliti. Naprotiv. Elez je dio dugo predstavljao jednog od najistaknutijih pripadnika krim miljea i bilo je logično da će borba za prevlast izmedju njega i Ždrale nekoga od njih dvojice izgurati na margine. Ili, što je još vjerovatnije i logičnije u tom trenutku, a tako je ostalo do kraja ovog nedovršenog sukoba, nekoga od ove dvojice vođa krim bandi poslati pod zemlju.

"Ja sam spreman da se mi ogledamo na nekoj poljani, dodje on sa svojim ljudima, ja sa svojim pa da vidimo ko će preživjeti"-poručivao je tada Elez.

ELEZOVA RAZMIŠLJANJA O PREDAJI

I uistinu, jedan takav obračun između kumova dogovoren je nešto kasnije. Na svu sreću pravovremenom akcijom srbijanske policije akteri koje su predvodili Elez sa jedne, odnosno Ždrale s druge strane, na vrijeme su osujećeni u svojoj nakani da prospu rijeku krvi na beogradskom asfaltu. U ljeto te 2006. dogodila se pljačka vozila PBS banke u kojem se u tom trenutku nalazilo 2.300.000 eura. Policijska istraga u vezi s tim slučajem rezultirala je između ostalog podizanjem optužnice protiv Darka Eleza i Veljančića. Tokom mog drugog intervjua sa Elezom, onog iz 2008., pitao sam ga o njegovim vezama sa pljačkom 2,3 miliona eura. Kratko mi je odgovorio: "Neka dokazuju, ja kažem da nemam veze sa tim". Ubrzo nakon toga Veljančić će biti uhapšen u Beogradu, i pod nerazjašnjenim okolnostima prebačen u BiH, na granični prijelaz kod Višegrada gdje je predat u ruke sarajevske kantonalne policije, odnosno ovdašnjeg kantonalnog tužiteljstva. U prvostepenoj presudi Veljančić je osuđen zbog pljačke 2,3 miliona eura. Neposredno prije presude Veljančiću, Elez mi je u kameru rekao: "Razmišljam o predaji sarajevskom pravosuđu, trebaju se ispuniti određeni tehnički detalji i eto me dole. Dosta mi je više skrivanja, neka u sudskom procesu dokazuju svoje tvrdnje."

Pouzdano znam da je kao uvjet svoje predaje, nešto kasnije, Elez tražio garancije tužiteljstva da će se braniti sa slobode. Ovaj zahtjev bio je nerealan ponajprije zbog toga što se radilo o licu sa potjernice. U međuvremenu, od našeg prvog i posljednjeg susreta, sem pljačke 2,3 miliona eura, Elez i njegova grupa dovodili su se i u vezu sa pljačkom 15 miliona kuna iz Glavne pošte u Splitu, marta 2008. Slično kao i na primjeru iz Sarajeva, Elez je negirao svoju umiješanost u tu pljačku , iako je hrvatski MUP sakupio dovoljno dokaza koji potvrđuju suprotno. Paralelno sa pljačkom, planirano je i Ždralino ubistvo koji se u to vrijeme također nalazio u Splitu. U toj pljački, kako se osnovano sumnja, učestvovao je i Strahinja Rašeta, jedan od "najperspektivnijih" ubica šireg regiona. Rašeti i grupi oko njega, kao i Elezu sudilo se u Šapcu zbog pokušaja Ždralinog ubistva , u kafiću "Sport" u Lukavici, u oktobru 2006. Inače, Rašeta je tada osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, dok je Elez, kome se sudilo u odsustvu, oslobođen svih optužbi. Prošle godine, Rašeta je poginuo u jednom beogradskom kvartu. Kada sam Eleza pitao kako je Rašeta stradao (postojalo je nekoliko verzija u javnosti ) on je objasnio na sljedeći način: "Najvjerovatniji uzrok je aktiviranje eksplozivne naprave koju je sam Rašeta izradio i koja mu je ispala iz džepa prilikom izlaska iz auta». Sjećam se da mi je tada Elez govorio da je Rašetu vidio svega jednom u životu, i to na beogradskom Sajmu automobila, kada su im se ukrstili pogledi, a ruke završile na pištoljima, bez povlačenja oroza: "Znaš, jednostavno osjetim da me neko tog trenutka gleda, naglo se trznem, trzne se i taj čovjek, krenem ka pištolju, on također... i onda ništa. Gledamo se nekoliko trenutaka i produžimo dalje."

VEZE U POLICIJI RS

No, vratimo se događajima iz kafića "Sport". Ždrale tada nije likvidiran zahvaljujući sretnim okolnostima. No, sreća nije bila naklonjena nekim od njegovih najbližih i najodanijih suradnika poput Borisa Govedarice, Vlatka Mačara ili finansijera Ždralinog skrivanja po bjelosvjetskim destinacijama kakav je bio Zoran Golub. Istrage ovih ubistava do danas se nisu pomjerile sa mrtve tačke. Najlogičnije pitanje koje sam mogao postaviti Elezu jeste koliko su koštala sva ta ubistva i kakva je njegova uloga u svemu tome, na šta je odgovarao odrično i sa smiješkom na licu: "Što se njih tiče, oni mene ne zanimaju. Ni oni, ni njihovi životi. I oni su nanijeli zla ljudima, u crno zavili nečije očeve i majke, djecu. Ja sam davno rekao i uvijek ću to ponoviti da mene samo i isključivo zanima Ždrale. Ja to i ne krijem ili moja ili njegova glava, ja sam spreman ići na to. I to ću svima reći. Ne strahujem ni od čega pa ni od sudskog procesa koji bi tada uslijedio."

Ne znam tačno kakva je i kolika Elezova uloga za Ždralino hapšenje ali nije nikakva tajna (a, to je i Elez više puta potvrdio) da mu je cilj bio svog ljutog neprijatelja strpati iza rešetaka ili pod zemlju.

Ja sada znam kako je tekla operacija Ždralinog hvatanja i lociranja u Njemačkoj, i mogu sa sigurnošću reći da niko iz policije RS nije učestvovao u tome, niko i samo zahvaljujući ljudima iz SIPA-e to se riješilo. I to je dokaz da je imao zaštitu policije i da su na njihovoj strani. Dali su mu pasoš da ide i putuje po svijetu umjesto da su ga hapsili. I što se tiče vlasti u RS, a posebno one tetke kako ga ja zovem Čađe, mogao je još deset godina da se krije po svijetu zahvaljujući tim funkcionerima u MUP-u”, govorio mi je tada Elez koji je u svakoj prilici demantirao da se bavi narko tržištem kao i konzumiranjme droga ("Hajmo sad u prvi Dom zdravlja da mi uzmu nalaz krvi ako misliš da sam na kakvoj drogi"). Negirao je također da je učestvovao u krađi automobila ("to je sve iza mene"), da je učestvovao u organiziranju ubistava ("Samo me mrtav Ždrale zanima"), te da nema veze sa iznudama. Međutim, posljednja policijska akcija koja je koordinirano izvedena u Srbiji i BiH u potpunosti je demantirala ove Elezove navode. U svakom slučaju istraga oko Elezove grupe će dokazati da se u ovom slučaju po svemu sudeći radi o zločinačkoj organizaciji u najbrutalnijem smislu te riječi. U prljave poslove bili su uključeni i policajci, političari a taj "svijet" Elez je gradio od 2006. do trenutka hapšenja.

Nakon ubistva Amara Mistrića: Dvadeset dana nerada i ublehe

 

 OBEĆANO

 URAĐENO

 1.Izgradnja i otvaranje novih zatvora

0%

 2.Formiranje posebnog odreda policije

0%

 3.Uvođenje strožih sankcija za posjedovanje nelegalnog naoružanja

0%

Dvadeset dana od tragične smrti Amara Mistrića, pored niza najavljenih aktivnosti koje s ciljem poboljšanja sigurnosti građana, do danas ništa nije učinjeno. Nakon ubistva konobara u kafiću „Ocho Rios“ iz Ministarstva pravde Federacije BiH imali smo konkretne najave izgradnje i otvaranja novih zatvorskih kapaciteta; vlast u Kantonu obećala je formiranje posebnog odreda policije koji bi imao zadatak suzbijanje rastućeg nasilja u Sarajevu; sudovi su tražili žešće sankcije za posjedovanje i nošenje nelegalnog naoružanja.

BJEKSTVO IZ ZATVORA

Od svih tih najavljenih akcija do danas nije realizirana niti jedna. Javnost se polako navikava na činjenicu da su silna obećanja bila samo blef za smirivanje revoltirane mase.

Vlada FBiH je na svojoj 115. sjednici odobrila 15 miliona KM za KPZ-ove, ipak u skorije vrijeme neće biti otvoren nijedan novi zatvor. Većina tog novca opet će završiti ili u džepovima administracije ili u popravljanju uvjeta u postojećim zatvorima. To je potvrdio i federalni premijer Mustafa Mujezinović: “Od ukupno 15 miliona KM odobrenih kazneno-popravnim zavodima, devet miliona je namijenjeno za plaće, naknade i doprinose uposlenih, kao i upošljavanje 160 novih zatvorskih službenika do kraja ove godine. Preostalih šest miliona maraka biti će upotrijebljeno za popravljanje osnovnih egzistencijalnih uvjeta zatvorenika.
Jedini konkretan potez koji je do sada urađen bilo je pretvaranje zatvora poluotvorenog tipa u Ustikolini u zatvorsku jedinicu zatvorenog tipa, što je zapravo eufemizam za pravi zatvor. Jedini efekat ove mjere je bilo bjekstvo jednog zatvorenika.

ŠTRAJK POLICIJE

Najavu formiranja specijalne policijske jedinice negira činjenica da federalna vlast ne uspijeva finansirati ni postojeće policijske kapacitete i njihov prekovremeni rad. Policajci najavljuju štrajk ukoliko im vlade, federalna i kantonalne, smanje ionako niske plate.

Nema ni konkretnih naznaka da će policija zatvoriti neki od ugostiteljskih objekata koji su najčešće poprište krvavih događanja u Sarajevu. Komesar policije Kantona Sarajevo Himzo Selimović najavio je da će MUP KS od nadležnih institucija zatražiti zatvaranje i prenamjenu djelatnosti lokala koji su identifikovani kao mjesta sa višestrukim ponavljanjem kriminalnih događaja. Komesar saglasnost još nije dobio, a vrlo je neizvjesno da li će je ikada dobiti, jer su vlasnici takvih objekata čvrsto povezani sa ljudima u vlasti.

Najava sudova da bi mogao biti pooštren zakon o posjedovanju nelegalnog naoružanja priča je koja je bačena u drugi plan. Na listi prioriteta nemilosrdan obračun sa kriminalom zamjenile su jednostavnije i lakše obaveze, a od obećanja Sarajevo neće postati ništa sigurniji, a posebno ne jedan od najsigurnijih gradova u Bosni i Hercegovini .


Sutra u Žurnalu: Zašto nećemo objaviti spisak 415 osuđenih koji su na slobodi?

(zurnal.info)

KADRIJA HIDANOVIĆ: Tuzlanski Gaši iza rešetaka Emin Alić ima dvije kuće, mnogo para, tri rane na desnom ramenu, ali od srijede nema sina. Njegovog je Fehima ubio Kadrija Hidanović. Ili, možda, Sabahudin Mehičić? Jedno se zna – ubio ga je jedan od najvećih kamatara u Tuzlanskom kantonu. Čovjek čiji pravi identitet ne bi mogao utvrditi ni -Amor Mašović.

900 KILA HEROINA

Sve je počelo prije dva mjeseca kada je Kadrija-Sabahudin Hidanović- Mehičić posudio 1.000 eura Edinu Pandžiću, radniku u firmi Fehima Alića. Pandžić se obavezao da će vratiti glavninu od 1.000 eura, te 500 eura kamate. Međutim, novca nije imao, pa je Kadrija sa sinovima Jasminom i Mikijem došao po svoje. Fehim je stao između Kadrije i Pandžića i dobio metak u grudi. Emin je pokušao odbraniti sina i dobio je tri metka u desno rame. Dok je Fehim izdisao, Kadrija je pobjegao. Policija ga je, nedugo nakon toga, pronašla i uhapsila. Uslijedio je pretres Kadrijine kuće u kojoj je policija pronašla „papir koji asocira na ugovor o zajmu uz određenu kamatu“, što se može smatrati dokazom da je ubica, ustvari, lihvar. Mada je njegov, Kadrijin, kriminal manje-više poznat istražnim organima u Tuzlanskom kantonu.

Naime, Bijeljinac Kadrija Hidanović početkom agresije na BiH odselio je u Njemačku. Tamo se bavio trgovinom drogom i krađama, zbog čega je potkraj devedesetih protjeran u Bosnu i Hercegovinu. Nastanio se u Živinicama gdje je ubrzo počeo razvijati biznis. S obzirom na to da je živio u blinini Mlina Tasima Kučevića, njihovo prijateljstvo je bilo neminovno, pa Kadrija postaje dio Kučevićeve međunarodne kriminalne skupine koja djeluje u BiH, Srbiji, Albaniji, Turskoj i Italiji. Hidanovićevo ime pominje se i dokumentima italijanskih jedinica tadašnjeg SFOR-a, a za njega se direktno veže prebacivanje droge iz BiH u Italiju. Prema tim dokumentima, ta je grupa 1999. godine u Mostaru imala uskladišteno oko 900 kilograma heroina. U to vrijeme, Kadrija Hidanović je, uz pomoć prijatelja u MUP-u Tuzlanskog kantona promijenio identitet kako bi nesmetano moga prelaziti granice prilimom obavljanja poslova. Od tada posjeduje dokumente na ime: Sabahudin Mehičić.

ČEKAJUĆI ISPORUKU

Poslujući sa Kučevićem i italijanskom narkomafijom, Hidanović je zaradio novac koji je, nakon toga, počeo davati na kamatu. Kamatarenjem se bavio sve do ove sedmice, ne zanemarujući, pritom, ni poslove u vezi sa narkoticima. Naime, njegovi su sinovi u posljednje vrijeme trgovali kokainom, a „robu“ su skrivali u starom prašnjavom usisivaču smještanom u potkrovlju njegove vile. Prilikom zadnjeg pretresa, međutim, kokain nije pronađen, jer su Hidanovići, odnosno Mehičići čekali novu isporuku. Ali zato je, rekosmo, prilikom pretresa pronađen ugovor kojim Kadrija Hidanović braći Smajić, Selveru i Rifatu, iz Malina kod Živinica daje na kamatu 5.000 eura. Pošto Smajići nisu imali dovoljno novca za Kadrijine kamate, uslijedila je odmazda. Mlađi brat Rifat je, recimo, morao pobjeći u Sloveniju, ali su ga Hidanovićevi ljudi pronašli i dvadesetad dana držali kao taoca. Stariji brat Selver, za sada se uspješno krije od Kadrijinih kriminalaca, ali je njegova porodica bila primorana potpisati dokument kojim Hidanovići preuzimaju njegovu kuću nadomak Živinica. Taj dokument navodno je pronađen prilikom ovosedmičnog pretresa objekata Sabahudina Mehičića kojem je danas određen jednomjesečni pritvor za vrijeme kojeg bi kantonalna tužiteljica Dijana Milić trebala pronaći dokaze o zločinačkoj organizaciji na čijem je čelu Kadrija Hidanović. Ubica i kamatar.

(zurnal.info)

Dodik: Lobistima 5,3 miliona maraka Od januara 2007. godine do danas, američkoj lobističkoj kompaniji Quinn Gillespie & Associates, iz budžeta Republike Srpske isplaćeno je 3,4 miliona dolara, ili 4,7 miliona maraka, odnosno 106 hiljada američkih dolara mjesečno, pokazuju podaci Ministarstva pravde SAD.

Prema američkim propisima, svaki lobista koga je angažovala strana vlada, kompanija ili pojedinac, obavezan je da svaki takav posao uredno prijavi Ministarstvu pravde SAD, uključujući i detalje o plaćanju kao i o vrsti dogovorenih usluga.

Kako je postojeći ugovor Vlade RS i američke lobističke firme na snazi do kraja ove godine, u naredna četiri mjeseca američki lobisti inkasirat će dodatnih 424 hiljade dolara.Time bi za tri godine neumornog rada američka lobistička kuća od Vlade RS naplatila ukupno 3,8 miliona dolara, odnosno 5,3 miliona maraka. Stvarni trošak je još veći, jer ovdje se radi samo o fiksnoj naknadi lobistima za njihov rad, dok se svi prateći troškovi dodatno plaćaju.

Lobisti su očigledno u Dodiku naišli na izuzetno galantnog poslodavca, pa su tako u ugovoru sa Vladom RS jasno precizirali da će sva njihova putovanja avionom “biti isključivo biznis klasom ili prvom klasom”, dok kod hotelskog smještaja u obzir dolaze takođe samo “hoteli prve klase”.

Porezni obveznici koji svojim novcem pune budžet Republike Srpske iz kojeg se plaćaju i američki lobisti, mogu biti zadovoljni jer su sačuvali obraz pred strancima. Šta košta da košta, ali šta bi američki lobisti mislili o nama da im nije plaćen i najluksuzniji avionski prevoz i hotelski smještaj. Zanimljivo je da ovakve odredbe o garantovanom luksuzu kod putovanja i smještaja nema u ugovorima američkih lobističkih kuća sa ostalim klijentima iz regije.

Uslugama američkih profesionalnih lobista osim Vlade RS trenutno se koriste i vlade Srbije , Crne Gore i Makedonije, te srbijanska agencija za promociju stranih investicija, te srbijanski tajkun u nemilosti aktuelne vlasti, Bogoljub Karić.

Suštinska je razlika da su svi oni kod angažovanja lobista u SAD prošli puno jeftinije, nego Vlada RS. Tako Vlada Srbije svojoj lobističkoj kući u SAD, Prairie Avenue Advisers, plaća 10 puta manje od Milorada Dodika, 10.000 dolara mjesečno.

 

Srbijansku agencija za promociju stranih investicija lobisti koštaju znatno više, ali još uvijek manje nego Dodika, 85.000 dolara mjesečno.

Crna Gora iako trenutno ima angažovane dvije lobističke kuće iz SAD, mjesečno plaća ukupno 60.000 dolara, što je polovica mjesečnog ceha koji plaća Vlada RS.
Slučaj makedonske vlade još je zanimljiviji, jer su oni angažovali istu lobističku kuću kao i Dodik, Quinn Gillespi &Associates. Razlika je samo što makedoncima oni mjesečno naplaćuju tri puta manje nego Dodiku, 32.000 dolara. Makedonci takođe nisu bili tako galantni da svojim lobistima garantuju vrhunski luksuz dok se pate na službenim putevima za račun svog klijenta.

Kada se radi o BiH, Vlada RS je za sada jedina koja se koristi uslugama profesionalnih američkih lobista jer niti jedna druga od naših brojnih vlada, institucija ili kompanija iz BiH nije se odlučila na takav potez.

Da li je utrošak više od pet miliona maraka iz budžeta RS tokom poslednje tri godine za američke lobiste bila isplativa investicija, zna samo samo Vlada RS i njen premijer Milorad Dodik. Za lobiste posao je bez sumnje bio isplativ.

 

 

Republika Srpska u Srbiji?

U bazi podataka američkog Ministarstva pravde Vlada Republike Srpske ne vodi se kao klijent iz BiH već iz – Srbije. Iako je u svim priloženim dokumentima jasno navedeno da je riječ o klijentu iz BiH, ipak su ovi ugovori vode pod stavkom “Srbija”, što je vjerovatno zasluga činovnika koji je unosio podatke u kompjutersku bazu i kome su nazivi “Republika Srpska” i “Republic of Serbia” izgledali isto.

 


 

 

 

 

 

(zurnal.info)