Pod okupacijom

SBBBiH U VAREŠU I BREZI: Fahrina pesnica iznad mačića

S pancirnim prslukom i četom tjelohranitelja Fahrudin Radončić posjetio je potencijalne glasače u Varešu i Brezi, nazvao ih mačićima, pohvalio se porodičnim gelerima pa podigao pesnicu i obećao zatvor za mafiju i kretene

 - Mi nismo ljevica, mi nismo desnica, mi smo pesnica! I pobijedit ćemo – grmi sa bine krcate kinosale u Varešu predsjednik i osnivač Saveza za bolju budućnost BiH Fahrudin Radončić. Frenetičan aplauz. Iako na predizbornim skupovima, kao uostalom i većina njegovih političkih protivnika, ponavlja mahom iste stvari, u Varešu to zvuči kao da je dobro proučio njegove stanovnike, jer ih svaka njegova rečenica ili konstatacija baca u euforiju. Na skup je stigao s četom tjelohranitelja i pancirnim prslukom, automobilima koji su sve vrijeme stajali upaljeni, a ispred sale u Brezi bili su prisutni i policajci u civilu. Prisutnima u sali najavljen kao „čovjek vizije čiji je poslovni put obilježen uspjehom“, u uvodnom dijelu svog govora pozdravio je Varešake riječima:

- Selam alejkum i dobar dan, zaboravljeni grade.

Publika, dirnuta emotivnim uvodom, uzvraća burnim aplauzom:

- Uvijek govorim jednu stvar – dok čovjek ne kaže jednu riječ on vlada njom, a kad kažete riječ ona vlada vama - kaže lider i malo relaksira stvar:

- A sada ne znam bih li vam rekao jednu veselu stvar ili da odmah pređemo na ozbiljne stvari?!

- Aj' veselu – čuje se iz publike!

- Dobro, onda ću vam ispričati jedan vic. Kupio predsjednik jedne nekada velike stranke svom unuku pet mačića za rođendan. Poslije tri dana dolazi unuk i kaže: „Dedo, dedo, tri mačića su iz SBB-a!“ Pita Tihić: „Kako znaš?“ „Pa“, kaže mali, „progledala, dedo, progledala“. I mi hoćemo da naš narod progleda! – šala iz rubrike SMS čitalaca u Dnevnom avazu je uspjela i posljednje riječi jedva se čuju od smijeha prisutnih.

- Čuj, i sad mi kao mačići, jel'? – dva mladića u jednom od posljednjih redova u nedoumici su da li ovo poređenje ipak sadrži i uvredljive elemente.

Nema koalicije s kretenima!

Vrijeme je ipak da se krene na ozbiljniji način propagande pa se prelazi na obećanja kako će Sarajevo početi vraćati Varešu sve ono što je Vareš dao za Sarajevo, nekada neomalterisanim kućama Albanije koja danas gradi po 100 km autoputa godišnje, odakle Radončić nosi novinarska iskustva od prije 20 godina. Nakon toga izvlači se teška artiljerija koja će se kasnije spomenuti i u Brezi:

- Moja žena izgubila je dva brata, od 19 i 21 godinu, moja sestra muža a sestrična hoda s 11 gelera. Ja sam svaki dan rata bio u Sarajevu, borio se. Niko od nas nije toliko stradao da bismo sad ovako živjeli. Ne dozvolite da postanemo Palestinci u vlastitoj državi! Naši invalidi moraju na reviziju svake dvije godine, kao da im je u međuvremenu mogla izrasti noga ili ruka.

Dio prisutnih dirnut je do suza ali ih razgaljuju obećanja kako će, ukoliko bude sjedio u Predsjedništvu BiH, Radončić ukinuti finansiranje političkih partija, tražiti „da se to ne može raditi ovako, da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva, te da će se sve ingerencije s tog tijela prenijeti na Vladu.“ Najavljuje se i konačni obračun s izdajnicima ali i poručuje kako koalicija neće biti:

- Pitaju nas s kim ćemo u koaliciju! Neću u koaliciju s onima koje Milorad Dodik grli po novinama kao kretene! Koji potpisuju Prud i izdaju vlastite zemlje! Neću! Zatvor za mafiju, sloboda za ekonomiju!

Okean bolje budućnosti

Ovom govoru prethodili su govori drugih članova SBB-a, kandidata na raznim nivoima, ali i muzičko zagrijavanje neposredno prije skupa. Iako je najavljen u 16 časova već u 15.30 sala je puna. Sa razglasa Ismeta Dervoz, svježa članica Saveza, pjeva Zemljo moja. Muzička lista izgledala je otprilike ovako:

  • Zemljo moja – Ismeta Dervoz

  • Sviraj nešto narodno – Halid Bešlić i Donna Ares

  • Dvije ili tri pjesme H. Bešlića o plavom oku, navikama i sl.

  • Mejra na tabutu – instrumentala

  • Prođoh Bosnom kroz gradove – bend AS – live.

Društvo je mješovito, ima starijih i mlađih, uglavnom dotjeranih. Dobar dio njih kasnije će se preseliti u Brezu na drugi skup. Između redova provlači se krupniji muškarac i dijeli neke letke i papire s imenima kandidata iz Ze-do kantona:

- Uzmi ovo, nemojte da vam dajem i u Brezi - kaže djevojkama u redu iza.

- Koje je Breza? - pita, a stariji bračni par diže ruke. Uskoro se pušta himna BiH:

- Ustaj, ustaj - čuje se. Iste riječi čuju se i kasnije, kada lider izlazi na scenu. Nakon učenja Fatihe i odavanja počasti šehidima i stradalima u proteklom ratu, na scenu izlazi podmladak SBB-a. Najmlađa od njih, Alina Čabaravdić, nositeljica je liste za Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Rođena je 1990. godine:

- Poštovani, Selam alejkum i dobar dan - počinje.

- Dobra ti sreća – odvraća stariji gospodin iz publike.

- Ja sam Alina Čabaravdić i rođena sam 1990. godine...

- Auuuuu – čuje se žamor iz publike, iz reda vremešnijih mještana. Dvojica od njih jedan drugom povjeravaju sumnju da je neko ko je rođen 1990., iz njihove perspektive, uopšte „i progled'o kako treba“.

- Skroz je dobra – komentarišu mladići iza.

Srećom, ona na sceni nema priliku čuti seksističke primjedbe. Izlaže ideje kako mlade izvesti iz beznađa:

- Ja sam mlada osoba kojoj je pružena velika odgovornost. Ukoliko bih dobila povjerenje, otvorena sam za sve vrste pomoći mladima. Na politički aktivizam najviše me ponukalo stanje u školstvu koje se plaća, niska primanja penzionera, nezaposlenost, loše stanje u ovoj državi. Korupciju u obrazovanju riješila bih smjenom svih ministara, jer kad bi oni radili kako treba stanje ni slučajno ne bi bilo kakvo jeste, kaže ova mlada studentica prve godine Fakulteta za kozmetologiju i estetiku u Banjoj Luci.

- Kosmologiju? – iščuđava se jedan od prisutnih nakon čitanja kratke Alinine biografije – šta je kosmologija?

Prisutnima se obratio i jedan od starijih članova Saveza, Adnan Bašić, rođen 1945. Dojmio se Varešaka govoreći o starim vremenima i Varešu kakav je nekad bio. Danas je, konstatuje, stanje katastrofalno ali nada postoji.

- Bilo je dobro a onda je došla oluja. Mnogi su mi govorili da šutim ali Bosna nije Sparta a ja nisam čovjek koji lakonski govori, pa moram nešto reći. Fahrudin Radončić je čovjek kojeg ljudi u Bosni uzmu u srce, to je tako - govori na oduševljenje prisutnih i metaforično dodaje:

- SBB, nekada mali talas, danas je okean koji je preplavio ne samo BiH nego i dijasporu.

I sam 100% ratni invalid, „graditelj i rudar koji se borio za ljudska prava“ i on upozorava na apsurd da RVI idu na stalne revizije „baš kao da mogu invalidu izrasti noge“.

Četvrt stoljeća kurvaluka

Onaj ko vas nikad nije slagao i prvi put izlazi na izbore je SBBBiH Fahrudin Radončić”, najavljuje se u jednom trenutku s govornice. U sali odobravanje, klimanje glavama. Nakon govora predsjednika skup se završava i dobar dio pristalica odlazi u Brezu da prisustvuje okupljanju u 17.30. Sala ostaje poluprazna, a za Varešake je pripremljen nastup AS benda iz Vareša s pjesmom Prođoh Bosnom kroz gradove. Sada je slika u sali malo tužnija. Rascjepkane grupice, ni traga mladim i našminkanim SBB-ovcima. U mraku, u samom ćošku sale sjede tri žene i muškarac. Dok pokušavam otkriti jesu li simpatizeri, članovi ili uljezi, Fetić Elmira i Devadžija Refija potvrđuju mi kako do sada nisu glasale. Jedna jer nije imala za koga, a druga jer nije imala ličnu. Ove godine izlaze na izbore i glasaju, kažu, za SBB:

- Nisam nikako izlazila jedno tri, četiri godine. A sad, probat ćemo pa ćemo vidjeti. Nadamo se, u nadi je spas – nakon kraćeg razmišljanja složno dodaju:

- Ali ako nas i on iznevjeri, onda više nikada nećemo glasati.

- Kurvaluk – mrmlja u bradu čovjek iza.

Radi u Hrvatskoj i, iako je državljanin BiH, nikada ne izlazi na izbore, a BiH ne smatra svojom državom.

Jedan od onih koji su svaku predsjednikovu riječ upijali s oduševljenjem je i Avdo Musa. Vjeruje u Savez, glasat će za Radončića jer vjeruje u „ljude od prave branše, doktore, političare i biznismene“. Na prošlim izborima glasao je „za Silajdžića, a na onamo onim za Tihića. Mnogo su obećali, malo dali, i više im ne vjerujem. Omladina je napaćena i izvarana. A pogledaj ovo, ovaj Savez“, analizira:

- Pogledaj ti ovog predsjednika! Ovi svi što govore da je on lopov, lažu. On je digao kredit pa će vratit i više. Pogledaj ti njemu štampe, šta ti za marku dobiješ – fino, kvalitetno. Pa i da ništa ne valja, kakva je, možeš njoj sedam dana vatru odlagat!

Ostali su, kaže, imali svoju šansu, ali su je upropastili:

- I ovo što su nam čete ostavile ovi su prodali.

Malo kasnije, slična slika u Brezi. Malo veća sala, više ljudi, neka poznata lica. Opet euforija prilikom predsjednikovog ulaska. I opet sličan govor. Kritika još uvijek aktuelne vlasti jer „nam je uzela 15 godina“, i koja nakon par rečenica,“već 20 godina nije uradila ništa“, da bi već pri kraju govora bila „ona koja nas vara četvrt stoljeća“.

- Četvrt stoljeća - nekritički prihvata i šapuće zabrinuti pristalica, - Hej, četvrt stoljeća...

(zurnal.info)

NASLJEDNICI RATA: Interview s Radoslavom Brđaninom

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću

R. Brđanin – adresa: Vindingevej 36, Nyborg, Danska. Ušao u Dansku iz Nizozemske, stalni boravak u Banja Luci, Republika Srpska. Bosanski državljanin, 62 godine, inženjer, bivši direktor i političar.

Da ti podaci o čovjeku kojeg sam ljeta 2008. išla posjetiti u državnom danskom zatvoru u Nyborgu ne bi ostali tako lakonski, treba dodati da je između ove dvije njegove adrese bio jedan rat. Tri i pol godine borbe o bosanskom zemljovidu, borbe koja je promijenila Bosnu iz starinske, ali potencijalno napredne, industrijske zemlje u ekonomsku ruševinu. Stanovnici su se isto tako promijenili, fizički i psihički. Dva miliona njih su postali izbjeglice, bivše financijski nezavisno seosko stanovništvo sada je postalo nezaposlena podklasa u gradovima u kojima su se slučajno našli, a velika, etnički miješana područja su sada jednoznačno dominirana jednim etnicitetom.

Cinici kažu da se to kad-tad moralo dogoditi, jer je multietnički suživot bila umjetna tvorevina iz Titovog doba. Pesimizam demantira statistika o brakovima u većini velikih gradova u Bosni prije rata. U Sarajevu miješani brakovi čine više od trećine brakova.

Radoslav Brđanin je osuđen kao arhitekt nove, etnički očišćene Bosne i zato se nalazi u zatvoru na jugu otoka Fyna, kao jedan od tri haška osuđenika koji izdržavaju kaznu zatvora u Danskoj. Dansko ministarstvo pravosuđa je, kao i ministarstva drugih evropskih zemalja, stavilo na raspolaganje određen broj zatvorskih mjesta, koji se popunjavaju kako se suđenje završava.

U KVARTU VILA

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću. Tu se djeca zatvorenika mogu igrati i praviti kule i dvorce kad dođu u posjetu svojim očevima.

Mene i mog prevodioca zaključavaju u sobu za posjete broj 1, najbolju, tu se inače Brđanin sastaje sa svojom ženom Mirom, kad mu dođe u posjetu. U sobi je sofa, dvije naslonjače, televizor, video, gameboy, stol i čajna kuhinja, i tu će on do kraja života viđati svoju obitelj, svaki put kad ovi skupe novac za put do Danske. Tu mogu biti zajedno po cijele dane, bez staklenog zida i policajca koji sve sluša u jednom uglu.

Radoslav, sa odjela K, kaže da se ne može ni na što požaliti, osim što je žrtva pravosudnog ubistva u Haagu i političkih intriga neiskrenih starih kolega u Banja Luci. Život mu se okrenuo sa svijetle strane – političar i direktor preduzeća sa 3.500 zaposlenih – na sivilo kazne zatvorskog života od 30 godina. On ne misli da je to zato što je uradio nešto krivo, već zato što sudije u Haagu nisu mogli razlikovati lažna svjedočenja, a uz to su unaprijed odlučili da su Srbi krivi. Tako on gleda na sve to.

Ipak je za njega bio šok kad je na žalbenom postupkom, gdje je njegova odgovornost modificirana na, između ostalog, masovna ubistva i zlostavljanje, kazna smanjena samo za dvije godine. On je sanjao o oslobađajućoj presudi, jer njegova uloga predsjednika kriznog štaba srpske samoproklamirane Autonomne regije Krajina (ARK) je samo bila koordinirajuća. Drugi argument mu je bio, i jeste, da je krizni štab djelovao samo od 5. maja do 17. jula 1992, a da su nakon tog datuma počinjeni mnogi zločini. Nakon toga, Brđanin je bio ministar u vladi Radovana Karadžića.

Na ovome dobrodržećem gospodinu, u trapericama i plavosivoj prugastoj majici, ne vidi se da je velik dio posljednjeg desetljeća proveo u vrhunski osiguranom zatvoru Tribunala za ratne zločine, na periferiji Haaga. Kad bi ga se srelo u nekom drugom okruženju, reklo bi se da spada u bolji dio građanskog društva, a to je u stvari i tačno jer je on to i bio, sve dok nacionalizam nije pomaknuo granicu između politike i ratnih zločina. Jako je zahvalan na tome što je došao u civilizirani zatvor u jednoj nordijskoj zemlji, a ne u neku kaznionu u južnoj Italiji. To je čovjek koji je ljubazno pristao objasniti mi zašto se on ne kaje.

Kajanje? Teško se odnositi prema kajanju u vezi sa suđenjem. Je li to opravdano da dvije male riječi – kajem se – mogu odlučiti hoće li čovjek sjediti u zatvoru pola ili četvrt svog života? Čisto isprazno, jer niko ne može ocijeniti je li to tačno. Ali sudije to vole čuti, nema sumnje. Više zatvorenika s kojima sam sjedio u Haagu priznalo je svoju krivnju i izreklo te obećane riječi u sudnici. Poslije mi je jedan od njih rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više njih. Lud čovjek i samo Vam to spominjem kako bih naglasio da miješanje pokajanja i sudstva odvode pravdu na sporedan put.

A Vi?

Ja se ne kajem, jer to bi podrazumijevalo da sam učinio nešto krivo. Iskreno me boli kad čujem svu tu patnju kojoj su bili izloženi ljudi iz sva tri naroda, ali to nije bila moja krivnja. Osim toga, kajanje bi bilo krivo plasirano. Ali žalim što sam uopšte ušao u politiku, jer to je mojoj porodici nanijelo mnoge neugodnosti i podnosili su mnoge žrtve, a nakon rata su još i krenule sve te priče da sam ja ratni zločinac. Teško je biti u porodici s takvom osobom.

To, blago rečeno, zvuči kao bagatela u odnosu na ono što su prošle Vaše žrtve?

Ja nemam žrtve. Naprotiv, ja sam spasio mnoge nesrbe, između ostalog u Čelincu, dvanaest kilometara od Banja Luke. Samo, oni se ne usuđuju to reći u sudnici. Boje se represalija od fundamentalističkih muslimana. Kad me supruga posjećuje u zatvoru, gotovo uvijek mi prenosi njihove pozdrave.

To mjesto su okupirale totalno pijane paramilitarne srpske grupe i ja sam lično otišao tamo sa Pala, kako bih spasio stanovnike od istrebljenja. Učinio sam to spontano, rizikujući vlastiti život i čovjek bi pomislio da će to nešto značiti u sudskom procesu. Znate li šta je sudija rekao? Nisam vjerovao vlastitim ušima kad je rekao da je to olakšavajuća okolnost, to što sam spasio muslimane koje sam poznavao, jer zbog toga su drugi bili etnički očišćeni.

Vi se dakle osjećate prevarenim od svih strana?

Ne, ne od svih. Moja porodica mi vjeruje, moja supruga je deset godina tražila dokumentaciju iz administracije RS, koja bi podržala moje izlaganje stvari. Niko od mojih – supruga, naše dvije kćeri, moja braća, niti moji najbliži te stari prijatelji – me se ne srame. To je najvažnije. Svi drugi mi manje znače – prebjeglice, šutljivci, lažljivci.

Lažljivci?

Moj slučaj je bio prožet lažnim svjedočenjima. Ne mogu to dokazati, ali sam siguran da su instruisani iz Sarajeva. Upadljivo je da baš sve takozvane žrtve iznose potpuno istu priču kako su bili progonjeni i izloženi fizičkim neugodnostima.

Pa valjda zato što su etnička čišćenja izvođena po istom planu i mustri po cijeloj Vašoj oblasti?

Mojoj oblasti? Nije bila moja kad se radilo o odlukama. Ja sam samo mogao iznositi prijedloge i koordinirati. Krizni štab nije čak ni imao vlastitu kancelariju, nismo imali budžet, pa čak ni pečat. Ne postoji ni jedan papir na kojem ja dajem naredbu za takva djela. Ma slušajte, Srbe se može optuživati za mnogo toga, ali ne i da znaju planirati. Mi živimo iz dana u dan, bez planiranja.

Vi tvrdite da etničko čišćenje nije bilo planirano?

Ja tvrdim da ga nisam ja planirao i da je apsurdno mene držati odgovornim za ono što se desilo na području od 10.000 kvadratnih kilometara. Iako sam bio šef regionalnog kriznog štaba, nisam se mogao slobodno kretati, već sam morao tražiti dozvolu od policije i vojske, ako sam npr. trebao ići u Sanski Most. Morao sam se kretati određenim rutama i nisam se mogao miješati u lokalne stvari. O tome je suvereno odlučivao krizni štab pojedine opštine.

MUKA MI JE OD NASILJA

I što ste mislili o onome što se čuli?

Ne podnosim nasilje, nikada to nisam podnosio. Muka mi je već kad vidim nasilje u nekom filmu na televiziji. Ali Bosna je bila u ratu sama sa sobom i mi Srbi smo se osjećali ozbiljno ugroženima, sa sjevera od Hrvata, sa juga od muslimana. Na naše područje sručilo se 100.000 srpskih izbjeglica, iznoseći grozne priče o tome šta su doživjeli na hrvatskoj strani granice. Narod je bio tako uplašen da smo morali uvesti neke mjere predostrožnosti. Zato su osnovani krizni štabovi, da bi se odbranili i da bi stvorili normalnije uslove, uz ovaj veliki broj izbjeglica, a ne da bi napadali.

Zašto je to onda završilo najvećim masakrima u Evropi od Drugog svjetskog rata?

Zato što se u ratu ne može sve kontrolisati. Pojavile su se i skupine paravojnih bandita koji su vodili neku svoju borbu. Ponašali su se kao divlji psi, pljačkali i bezobzirno ubijali. Te paravojne skupine su širile strah i užas oko sebe, tako da je narod želio otići.

Željeli otići, to mora da je podcjenjivanje?

Iselili su se jer su se osjećali nesigurnima u miješanoj sredini. Hiljade godina balkanske istorije govori o tome da narod želi živjeti u zajednici gdje predstavljaju jasnu većinu. Zato smo i imali toliko ratova.

Iselili? Nazivate li Vi etničko čišćenje iseljenjem?

Formulisat ću Vam to drugačije: Oni su se željeli udaljiti od zatrovane atmosfere između etničkih grupa, i ne mogu odbaciti da su se neki osjećali ugroženima.

Ne razumijem Vašu upotrebu riječi. Bošnjaci u Prijedoru, Banja Luci, Sanskom Mostu, Ključu, Velagićima, Biljanima i mnogim drugim mjestima u regiji su u najboljem slučaju prognani, u dobrom slučaju poslani u logore, a u najgorem ubijeni. Mora da ste to znali?

Ljudi izvana ne razumiju kako je sve bilo haotično. Bilo je perioda kad se nije mogla gledati televizija jer se struja svako malo prekidala, i uopšte je situacija bila nesigurna sa svim tim narodom koji hoće ući i izaći sa područja. Centri za okupljanje su bili smišljeni kao privremena stanica, gdje su mogli boraviti pod relativno zaštićenim uslovima. Ne negiram da se to razvilo drugačije, ali to sam tek saznao kad više nisam bio na toj funkciji. Naravno da su se glasine širile i neke su stigle do BBC-a i CNN-a. Ali te su bile toliko pretjerane da čovjek ne može a da ne pomisli da je sve to laž i ja sam i dalje siguran da postoje mnoge konstruisane izjave žrtava. Npr., jedan svjedok je u Haagu ispričao kako je obješen za žicu i 36 sati udaran palicom za bejzbol. Kao prvo, bejzbol je nepoznat sport u Bosni, pa zato ni nemamo palice, a kao drugo, niko ne može preživjeti da ga se udara 36 sati.

Zar niste nikada sami otišli u inspekciju logora u Omarskoj?

Ne, iako jedan svjedok tvrdi da sam tamo došao sa doktorom Miomirom Stakićem, koji je bio šef kriznog štaba u Prijedoru. Ali to nije tačno. Ljudi svašta izmisle kako bi spasili vlastitu kožu. Postoji i pismena instrukcija da se sav materijal o centrima za okupljanje i zlostavljanju trebao slati direktno lokalnom šefu policije i nikada nekom drugom. Realno sam tek tokom suđenja upoznat sa opsežnošću zlostavljanja. Bio sam duboko šokiran, čak i kad se odbiju pretjerivanja i laži.

Zašto bi u Vašem slučaju bilo više lažnih svjedoka nego u drugim slučajevima?

Zato što sam se ja zakačio sa mojima. Odmah sam osudio sve, bez obzira na položaj i ugled, koji su profitirali od rata. U sjeni haotične situacije je krađa postala gotovo legalna, a to je vrijeđalo moj moral. Cijeli grad je pokraden, sve što se moglo unovčiti je nestalo. To je u Bosni cijela mreža ljudi koji su se od ovog rata gnusno obogatili.

Kad sam govorio u skupštini RS 1999. godine, cijela je sala pljeskala kad sam rekao da je potrebno napraviti čistku u policiji i drugim dijelovima sistema bezbjednosti. Ali to mi je „natovarilo” i mnogo uticajnih neprijatelja. Neposredno nakon toga, u štampi su se pojavili ružni napisi o meni i stvorila se takva atmosfera da su me skoro htjeli linčovati. Svima je odgovaralo da sam poslan u Haag, jer mišljenju ratnog zločinca ne polaže se puno pažnje. U slučaju Brđanin postojala je u određenoj mjeri saglasnost interesa između muslimana i Srba.

Oprostite, ja sam se već dosta naslušala tih teorija o konspiraciji?

Možete mi vjerovati ili ne morate, to je na Vama. Ja Vam samo pričam šta se dogodilo i dajem Vam analizu pozadine zašto sam baš ja, 6. jula 1999. godine, uhapšen i život mi upropašten. Dan ranije mi je dodijeljeno francusko odlikovanje za dobru administraciju nekih građevinskih projekata i bio sam zapanjen kada su me vojnici SFOR-a uhvatili na putu postavljanja jednog kamena temeljca. Pojma nisam imao da sam na haškoj tajnoj listi optuženika. Oni na vrhu javnih lista optuženih su nestali, pa im je valjda trebao neki drugi Srbin na višem položaju kako bi popravili statistiku Tribunala. To Vam zvuči cinično? Pravni obračun i jeste ciničan jer je prožet politikom.

Kad se radi o muslimanima, običnima se sudi, dok oni veliki ostaju na slobodi, s obrazloženjem da nisu znali šta se događa. Za Srbe važi obrnuto. Liderima se sudi, pod postulatom da moraju znati šta luđaci kojima se daju puške mogu sve učiniti. To je kao da se Busha optuži za zlostavljanja koja su vršili američki vojnici nad iračkim zatvorenicima. Slike koje smo gledali na televiziji dobro ilustruju moju poentu: u ratu se i najrazumniji ljudi iz dana u dan mogu pretvoriti u fundamentalističke beštije. To je pitanje primitivizma.

Ali najveće fundamentalističke beštije u bosanskom ratu su pripadale visoko obrazovanoj eliti: univerzitetski profesori, doktori, ekonomisti, pravnici i inženjeri?...

Nisu Srbi krivi što se raspala Jugoslavija, naprotiv, mi smo željeli da zemlja ostane cijela. Slovenci i Hrvati su ti koji su uništili državu zahtijevajući nezavisnost i siguran sam da se to odigravalo uz dirigovanje političke elite sa Zapada.

Bosanski predsjednik Alija Izetbegović, kojem je uvijek bilo teško donijeti odluke, prvo je rekao jedno, pa onda drugo, ali u odlučujućem trenutku je reagovao kao muslimanski fundamentalist koji je želio svoju zemlju. Znao je da će to značiti rat i to je i dobio. Zašto nije on optužen na Tribunalu za ratne zločine? Zašto nije hrvatski predsjednik Tuđman izveden pred sud, kao Milošević? Moram nagađati odgovor, a to je da su ljudi na Zapadu unaprijed odlučili koji su dobri a koji zli. Zato se u velikoj mjeri sudi srpskim vođama, a iz vlastite sramote se uzme pokoji muslimanski i hrvatski ratni okrutnik, ali na puno nižem nivou. Takva razlika u postupku je moj najvažniji prigovor Tribunalu.

SKLADNA FAMILIJA

Kada mu ponovim moje mišljenje o balkanskoj sklonosti ka konspirativnim teorijama, ovaj rječiti zatvorenik ustaje, pali cigaretu i odlazi je pušiti kraj otvorenog prozora. Kad se vratio za stol, pita me jesam li razumjela zašto se pitanje pokajanja ne odnosi na njega, već na krivce, oportuniste i prevarante. Ja na to ne reagiram – onaj ko pravi intervju ne mora odgovarati – i dok ispijamo kafu pričamo o njegovoj svakodnevnici među kriminalcima, narkomanima na odvikavanju od droge.

To je mali, specijalni odjel sa osam zatvorenika – Brđanin ih konsekventno naziva stanarima. Žive kao neka velika familija, na smjenu obavljajući kućne poslove – od kupovine u zatvorskom dućanu do kuhanja i pospremanja. Po nedjelju dana je u turnusu, sa još jednim zatvorenikom, za spremanje hrane, ali, zbog pomanjkanja kvalifikacija, on samo pomaže. Priprema povrće, stavlja posuđe u mašinu za suđe i ne miješa se u recepte, jer sad je među Dancima, a oni su uvjereni da je njihova hrana najbolja. Momentalno rade i u radionici, gdje spajaju komponente za lampe, a u slobodno vrijeme gleda televiziju, čita National Geografic ili pak sjedi u zatvorskom vrtu i promatra ptice i patke po ribnjaku. To što se može izaći van daje osjećaj normalnosti, tako da se ne mora stalno misliti na ogradu i bedeme.

Iz jezičnih razloga je njegova komunikacija sa osobljem i drugim zatvorenicima ograničena, pa je Brđanin odlučio naučiti danski. Drugi o njemu ne znaju drugo, nego da je bio neka vrsta političara i da je bio umiješan u nešto tokom rata na Balkanu. Njihovi svjetovi su previše različiti da bi se mogli približiti. Svijetla tačka je petak, sa vijestima od kuće, preko kompjutera, te redovne posjete jedne gospođe koja govori srpski, a koja djeluje kao prijatelj-posjetitelj.

Pitam Brđanina je li tačno da se zatvorenici u zatvoru Tribunala za ratne zločine u predgrađu Haaga, Scheveningenu, gdje je on sjedio osam godina, druže bez obzira na etničku pripadnost. Da, kaže on, to je tačno. Nije da se vole, ali među njima vlada poštovanje. Poštovanje među ljudima koji su uništili zemlju šireći i potpaljujući nepovjerenje, tako da su male razlike odjednom postale nepremostivi klanci i genocid? Da, zajednička sudbina zatvorenika u stranoj zemlji je dovela do toga da su se intuitivno razumjeli. Poštovanje!

Ujedinili su se pod zatvorskim staklenim zvonom. Zatvorenici se povezuju iz interesa, a ne etničke pripadnosti. Tako, na primjer, kartaški tim za preferans može biti sastavljen od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i dva Srbina. Na Brđaninovom odjelu su bila još tri Hrvata, osam Srba i jedan Bošnjak. Na drugom dijelu zgrade bio je jedan fanatičan musliman, koji je obilježio teroristički napad na SAD 2001. objesivši plakat sa slikom Osama bin Ladena.

Ovo nespojivo društvo gleda televiziju, čita i takmiči se u šahu, tenisu, nogometu, odbojci i zagonetkama i dobro se pazi da se svi rođendani proslave uz najdraži menu slavljenika i veselo druženje. Ako jedan od zatvorenika umre, šalje se cvijeće na sahranu i zajednički se izražava sućut obitelji.

Dešavalo se i da šalju pozdrave sa najboljim željama prije zadnje rasprave. Brđanin priča kako su on i njegov zatvorski drugar Rasim Delić diskutirali svoje slučajeve dok su večerali pečenu piletinu s krumpirima. Delić je bio general u bosanskoj armiji i optužen je za pomanjkanje kontrole nad bezgraničnom brutalnošću mudžahedinskih ratnika, između ostalog nad srpskim zatvorenicima. Presuda mu je izrečena u septembru 2008. – 3 godine zatvora.

Promatrano očima običnog čovjeka u Bosni, stanari na izdržavanju kazne u najbolje čuvanom i najluksuznijem zatvoru u Evropi se ponašaju jednako apsurdno kao kada su zavodili narod u smrtonosnu mržnju.

Brđanin se, na vlastitu inicijativu, vraća na pitanje pokajanja kao pomoći za pomirenje. Nakon duge pauze, reče:

Možda pokajanje djeluje kod osoba sa jednostavnijim načinom razmišljanja nego što je moj, to ne isključujem. Ali za osobu kao što sam ja, koji sam bio rukovodilac velikog preduzeća, važniji su fakti, a manje važni osjećaji. Suđenje mora biti konkretno, nedvosmisleno. Ili je osoba kriva, ili nije kriva, u dokazivim zakonskim prekršajima.

Ja bih sigurno prošao jeftinije da sam pristao na prijedlog tužitelja, da mogu dobiti blažu kaznu ako zauzvrat pomognem sa informacijama o drugim optuženima, a na sebe preuzmem manji dio krivice. Možda sam pogriješio što nisam pristao na tu igru, ali ja to jednostavno nisam mogao učiniti. Moral mi to ne dopušta, ja ne znam muljati.

Puno sam razmišljao o motivaciji svjedoka da lažno svjedoče, sad imam dosta vremena za razmišljanje. Pustimo one svjesno izmišljene priče, jer to je igra koja samo može izazvati prezir. Ali mnogi drugi možda stvarno misle da govore istinu. Ako jedna žena izjavi u sudnici da se neki događaj ili radnja desila po mom naređenju, možda je to zato što su neki u to vrijeme zloupotrijebili moje ime. Znači, žena ne zna stvarnu istinu i ona stvarno misli da je bilo tako kako je čula. A ima i ljudi koji se više ne sjećaju tako dobro, pa prošlo je dosta vremena. Ili jednostavno ne razmišljaju da bi i najmanja neispravnost u nekom detalju mogla biti odlučujuća da me sudije proglase krivim ili ne.

Mogu uvažiti sve ove faktore, mogu i oprostiti ljudima koji su nenamjerno i nepromišljeno postali dio lažne igre protiv mene. To je dio hrišćanstva, svi griješe.

Jeste li Vi vjernik?

O da, ali ponajviše u smislu da slavim praznike i da je hrišćanstvo temelj moje kulture. Kada je rat započeo, mnogi su okrenuli ploču i postali duboko religiozni. Ja nisam bio među njima.

To zvuči kao opis Karadžića?

Ne poznajem ga dovoljno dobro da bih mjerio karakter njegove vjere, ali zašto njegova vjera ne bi mogla biti iskrena i jaka? Postala je navika za mnoge od Vas u inostranstvu da Karadžiću automatski pripisujete sve loše osobine. Ja ga vidim drugačije. Nikad ga nisam čuo da brani nedjela, naprotiv, on je često govorio o zaštiti manjina.

On je govorio jedno, a radio drugo?

Ne postoji nijedan komad papira na kojem on daje naređenje za neko krivično djelo.

Ne, jer takve stvari se ne pišu?

Karadžić ima pravo da ga se smatra nevinim dok se ne osudi krivim. Takvo je pravno društvo.

On i Mladić valjda nisu nevini u slučaju masakra u Srebrenici?

Ponavljam: Niko nije kriv prije no što se osudi krivim. Priča o Srebrenici je jako čudna. Jednostavno ne može biti da su svih 8.000 žrtava bili civili. Toliki broj ljudi se ne može ubiti u roku od par dana. Ja sam uvjeren da su muslimani, kako bi pojačali saosjećanje svijeta, dodali civilnim žrtvama i broj svojih poginulih boraca. Stavili su ih u iste masovne grobnice i računali da će se međunarodna zajednica sa gnušanjem okrenuti protiv Srba.

Kalkulacija im je bila tačna i pažnja se sasvim udaljila sa onih 3.500 Srba koji su ubijeni u selima oko Srebrenice. Vojni lider muslimana na tom području, Naser Orić, oslobođen je svih optužbi, štaviše od istog sudije koji je meni dao 30 godina zatvora. To puno govori o Sudu.

Mudri ljudi u međunarodnoj zajednici zamišljaju kako Haški tribunal doprinosi pomirenju. Kako naivno! Kod većine Srba on izaziva gorčinu zbog iskrivljenih sudskih odluka. Kod običnog čovjeka to potencira želju da živi među svojim narodom i nenaklonost povratku u mjesto gdje bi bio građanin drugog reda.

Kako bi naglasio svoju poentu, Radoslav Brđanin pokazuje na papir sa deset zapovijedi za pomirenje i kaže: „Tu treba pisati da su svi jednakopravni, iako je bio rat. Danas naš život nije takav. Ipak, ja sam u neku ruku optimista, jer u svih tih hiljadu godina, koliko smo međusobno ratovali na Balkanu, nijedan narod nije trajno pobijedio. U većem sklopu je manje važno što su moj lični život i moja vjera u pravednost uništeni. Oprostite što sam se ipak morao malo požaliti. Inače sam bio odlučio da to neću učiniti.”

SRPSKO GOSTOPRIMSTVO

Radoslav Brđanin se također izvinjava što „pod ovim sadašnjim uslovima stanovanja” ne može pokazati legendarno srpsko gostoprimstvo, na što mu ja odgovaram da ovo nije prvi put da ga posjećujem, jer sam bila prisutna i kad mu je izrečena presuda u Haagu. Sa mjesta promatrača, iza zida od pancir-stakla, vidjela sam njegovo skamenjeno lice kad mu je sudija saopštio da će naredna tri desetljeća provesti u zatvoru.

On me na to ironično pogleda i reče: „A, Vi ste htjeli vidjeti prvog Srbina kojeg će Tribunal osloboditi optužbe? I ja i moj advokat smo bili sigurni da će presuda biti pravedna. Oslobađajuća.”

Najprecizniji odgovor na to pitanje je da sam bila tamo jer sam pokušavala shvatiti kako jedan čovjek koji je imao sve ono za čime mnogi u Bosni teže – obrazovanje, porodicu, posao i ekonomsku sigurnost – može završiti kao osoba kriva za etničko čišćenje. I sada sam tu, u zatvoru u Nyborgu, da vidim ima li pukotina u čeličnom oklopu poricanja. Ponovo posjećujem Brđanina onog dana kada je njegov politički šef, Radovan Karadžić, izručen Haškom tribunalu. Je li to dobra ili loša vijest? Hoće li on ići svjedočiti?

Zatvorenik u Nyborgu ljubazno moli da ga se oslobodi odgovaranja na to pitanje. Ne želi da ga sjene nacionalizma nadalje pogađaju; 30 godina zatvora je dovoljno.


Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavjujemo najzanimljivije dijelove ove knjige


(nastaviće se)

NASLJEDNICI RATA (2): Karadžić je srpski Scarlet Pimpernel

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

 

 

 Ljudi se kolebaju kad trebaju opisati kako je Karadžić došao na vlast. Bio je perfektan u ulozi Miloševićeve lokalne produžene ruke u Bosni, ali bio je i voljen. I strahovalo se od njega. Najbliže što se može doći zajedničkom objašnjenju je, da ga je njegov osjećaj za timing i uvjerljiv govor – oni manje pozitivni to nazivaju orgijanje riječima – odjednom postavilo kao njihovog prirodnog lidera, koji im je mogao osigurati vezu sa moćnicima u Beogradu. Ličio je na osobu koja se zna odnositi prema velikom svijetu, pa i onima sa korijenima duboko u seoskom blatu. Duboko se vjerovalo da ovaj čovjek sa crnogorskih planina može uspravno podnijeti svaku oluju i reagirati na svako omalovažavanje srpstva.

ZAPISI JEDNE BUDALE

Jedan od njegovih partijskih drugova, Mile, koji danas živi u Sarajevu – jer onima koji su skloni kritiziranju nije baš lako živjeti u Republici Srpskoj – glasno prasne u smijeh kad čuje riječ srpstvo. Susrela sam ga na sajmu knjiga, u Sarajevu u proljeće 2008, kako traži „nešto o ratu, a da nije manipulirano”. Na kraju je našao jednu knjižicu o dječjim ratnim crtežima. Uz cappuccino smo razmjenjivali političke idiosinkrazije, i on je sam počeo pričati o svom bivšem heroju:

- Odjednom se pojavio, spasitelj. Svuda se pojavljivao, sad Radovan tu, sad Radovan tamo. Njegove riječi bile su dojmljive, i mene su duboko dojmile. Apelovao je na neke instinkte, tako da se mozak, jednostavno, isključivao. Danas takve osobe nazivaju karizmatičnim liderima, sve dok se možda ne otkrije da su psihopate. A srameći se vlastite naivnosti, ljudi se ne ograđuju na vrijeme. Ja sam krenuo niz struju, zajedno sa svima drugima. Ne, ne sa svima, eto, moj brat i njegova žena bili su drugačiji. Oni su reagovali spontano, upozoravali i skrivali muslimane, nabavljali im lažne pasoše, pronalazili sigurne puteve za bijeg, posuđivali im svoj auto-kamper, rizikujući da sami budu ubijeni kao izdajice. Oni su Karadžića pročitali već prvi put kad su ga vidjeli, dok sam se ja oduševljavao. To je bilo sramotno razdoblje, sad kad ga se sjećam, a mora da je i za vas u Evropi. I vas je on uspio prevariti. Prisustvovao sam jednom mitingu u Banja Luci i, vjerujte, osjećao sam kao da se direktno obraća meni. Ima tu neku magičnu snagu, a u direktnom susretu to je još jače. Uvjeren si da tu stoji čovjek naroda, koji se žrtvuje za tebe i tvoju familiju. A kada te još pogleda u oči, gotov si, potpuno si siguran da su sve te glasine o njegovoj povezanosti sa kriminalcima i mafijašima čiste gluposti. Čovjek s takvim pogledom ne može ubijati nedužne i krasti međunarodnu pomoć, kako bi se obogatio i napunio kasu svoje vlade.

Tako sam ja mislio sve dok, nakon rata, nisam krenuo obilaziti okolne krajeve i vidio što se desilo. Tu su muslimanska sela u kojima nema niti jedne jedine cijele kuće. Tvornice zjape prazne i rđaju. Džamije razrušene, a prastari grobovi, još iz vremena bogumila, potpuno uništeni. Čak i istorijski ponos Banja Luke, veličanstvena Ferhadija, džamija iz 1579. godine, sravnjena je sa zemljom. Tu sam zaustavio auto i zaplakao. Ne možeš shvatiti kako političari mogu reći da se sve to desilo u moje ime, za mene.

Otišao sam kući i zavukao se u krevet, sa dnevnikom koji sam počeo voditi 1992. Tu nije pisalo o uništavanjima, već o ponosu što sam Srbin u multietničkoj zemlji. Kad bi moj dnevnik bio objavljen, trebalo bi ga nazvati Zapisi jedne budale.

Suđenjem Radovanu Karadžiću, pravnici u Haagu će pokušati razotkriti ono što mnogi, bez obzira na etničku pripadnost, nazivaju stvarnom ratnom zagonekom. Jer i kad se uzmu u obzir gramzivost za vlast, manipulacije medijima i prevrtljivost međunarodne zajednice, teško je objasniti kako se etnička nesloga, 50 godina nakon pada nacizma, mogla podvući pod kožu tako velikom broju ljudi u jednoj evropskoj državi.

U oktobru 1993. bila sam u Izraelu, kao predstavnica danske vlade, na obilježavanju 50-e godišnjice spašavanja danskih Jevreja slanjem u Švedsku. U to vrijeme, Milošević je čvrsto držao političku vlast u Srbiji, a njegova popularnost je njegovim produženim rukama u Bosni bila inspiracija za nastavak etničkih čišćenja. Parola Gdje su Srbi, tu je Srbija za mnoge je bila gotovo svetinja. Prije no što ću posjetiti muzej holokausta, izraelski predsjednik, Ezer Weizmann, mi reče: „Kada su Nijemci izabrali Hitlera za vođu, nisu znali da su se time odrekli razumnosti i humanizma. A kad je već sjedio na vlasti, nisu imali hrabrosti i snage usprotiviti se. U mojim crnim trenucima ja to nazivam vječnom pričom o želji da se bude prevaren.”

Niko ne bi pogodio da će se priča ponoviti sa mladim doktorom, koji se jednog ljetnog dana 1970. godine našao u predvorju male danske bolnice u Naestvedu. Nije bio posebno uočljiv, osim što je sve na njemu izgledalo preveliko: ramena, ruke, noge, brada, nos, uši, kosa. Dok je tako stajao, malo raširenih nogu, sa rukama na leđima, ovaj novi student na razmjeni iz Jugoslavije izgledao je ljubazan i pomalo sramežljiv. U Dansku je došao na specijalizaciju iz psihijatrije, tačnije paranoje, bistar a istovremeno i pjesnička duša, ekstremno izraslog ega. Radovan Karadžić – 25 godina – spreman osvojiti svijet.

Po pričanju prijatelja iz mladih dana i starih kolega, tada nije imao neke čvrste političke stavove. Bistar seljačić iz Crne Gore bio je komad plastelina koji se oblikovao po različitim raspoloženjima u narodu. Kada je 1968. godine Evropom puhao kreativni val mladih, on je postao boemski pjesnik bez izrazitog talenta. Obožavao je recitirati svoje pjesme po gradskim kafanama, sve dok nije shvatio da ga pomalo ismijavaju u sarajevskim intelektualnim krugovima. Postoji priča da je jednom napustio veče poezije, u ljutnji i suzama, jer ga je taj kultivirani Parnas ismijao. Nakon toga je povremeno održavao literarne večeri u svom domu. Od gostiju se zahtijevao aplauz.

Njegov stari šef iz bolnice Koševo u Sarajevu, Ismet Cerić, je Marku Danneru iz The New York Review ispričao da je Karadžić od najranije mladosti bio opsjednut snovima o veličini, te da je bio siguran kako će postati najveći pjesnik u srpskoj povijesti. No, nije ih bilo puno koji su dijelili to mišljenje, iako bi mu ponekad dopustili da recitira na radiju i TV-u. Tu je upoznao čari nastupa u medijima i svaki put bi postajao sve bolji u gledanju u kameru i prodiranju do srca gledalaca. Osjetio je da je napravljen od materijala kojim su isklesani vođe naroda.

Deset godina kasnije, kada se narod opijao u nogometnoj euforiji, doktor Karadžić se, naravno kao psihijatar, priključio jednom sarajevskom nogometnom klubu, a kasnije Crvenoj Zvezdi u Beogradu. Sljedeći korak je bio ekološki pokret – stigao je biti jedan od osnivača partije zelenih, prije no što je srpski nacionalizam došao na dnevni red.

A tu je bila njegova velika šansa, tu je mogao upotrijebiti svoje talente za nešto stvarno veliko. Nešto, što je od pjesnika-doktora moglo stvoriti figuru koju niko u Bosni nije mogao zaobići, čak ni velegradska elita, koja nikako nije pokazivala volju da ovog rječitog oportunistu primi u svoj krug.

NEKA VISE VIŠE SILE

Karadžić je konačno našao svoju platformu, a Slobodan Milošević dobio radišnog majstora za gradnju velikosrpskih kula od pijeska. Uz to je pravoslavna crkva dobila vjernog sljedbenika, koji je uvijek našao priliku da u svoj projekt uključi više sile. U njegovoj kancelariji na Palama, prema izvještajima raznih ratnih dopisnika, visjelo je pravoslavno raspeće, ispred kojeg se on vrlo rado slikao i zauzimao pozu pred fotografima. Oni su pričali kako je usred razgovora znao ustati i ponizno se pokloniti pred krstom. Onda bi ponovo sjeo i dalje govorio o izmišljenim prijetnjama protiv srpstva.

O tome je li Radovan Karadžić bio svjestan toga da već planiranjem etničkih čišćenja prekoračuje granicu barbarizma, mišljenja su podijeljena. Prijatelji iz mladosti kažu da je on bio majstor u stvaranju vlastite herojske stvarnosti i dosta vremena tokom rata nastupao je tako bezbrižno da je to graničilo sa psihopatskom infantilnošću. Jedan takav primjer zabilježen je na snimkama BBC-a i prikazan je na Haškom tribunalu. Vidi se hvalisavi Karadžić, zajedno sa sovjetskim pjesnikom Eduardom Limonovim, negdje na brdima iznad Sarajeva. Karadžić priča kako je on prije 23 godine napisao pjesmu o Sarajevu u plamenu. Onda, kao neki veseli dječačić, pita svog gosta želi li isprobati artiljeriju. Ovaj to želi. Za cilj se postavlja veliki stambeni blok. Na snimkama izgledaju kao dečkići koji se danas, po bosanskim internet kafićima, zabavljaju ratnim igricama.

Ovaj ratni predsjednik 1992. godine seli svoj smrtonosni politički cirkus u malo mjesto Pale, visoko iznad Sarajeva. Hotel Panoramu i nekoliko okružnih zgrada pretvara u parlament i svoju administrativnu službu. Sadašnji načelnik Pala, Slobodan Savić, mi je u ljeto 2007. bio vodič po svom kraljevstvu, koje između ostalog obuhvaća skijalište Jahorinu. Dok smo stajali na vrhu, leđima okrenuti skijaškim žičarama i ne baš atraktivnim hotelima, on širokim pokretom ruke obuhvati ovaj, inače predivan, nedirnut pejzaž i reče: „Bog nam je dao Jahorinu”. A đavo vam je poslao Radovana Karadžića, pomislih u sebi, pitajući se što radi ovaj susretljivi gradonačelnik u partiji zločinaca, SDS-u.

Njegov odgovor je bio da se mora ući u postojeće strukture na vlasti, ako se želi napraviti promjene. A one su itekako potrebne u ovom prenatrpanom selu, koje se, sa svojih 30.000 stanovnika, udvostručilo u odnosu na broj stanovnika prije rata. Razlog za to je, između ostalog, da dobar dio sarajevskih srpskih građana više ne osjeća da pripada ovom gradu. Žele „svojima”, u Republiku Srpsku, tako da se ovdje punom parom grade stambene zgrade, supermarketi, sportske dvorane, dječje institucije i sve ostalo što treba za funkcioniranje pravog grada. Mjesto Pale dobilo je status kakav njegovi stari stanovnici nisu ni sanjali.

Slobodan Savić ponovo širi ruke pred jednom polukružnom zgradom, koja gotovo visi nad strminom preko puta hotela Panorama. To je bila Bijela kuća Radovana Karadžića. Predsjednik mora imati ovalnu kancelariju. Da rezultat nije tako tragičan, ovo bi bilo komično. Načelnik ovako opisuje vrijeme vladavine:

- To su bila dva različita svijeta, svijet političara i naš svijet. Mnogi od nas osjećali su da su Karadžić i vlada RS uzeli naše malo mirno mjesto kao taoca i nismo znali zašto je od svih mjesta izabrao baš nas, a ne veliki grad Banja Luku. Naziv Sjedište vlade Pale jednostavno nismo shvaćali. Odjednom su se po šljunčanim cestama pojavili veliki automobili sa zamračenim staklima, a pokraj parlamenta i vladinih zgrada slijetali su helikopteri sa posebno važnim osobama. Ali, mi nismo nikada prilazili previše blizu. Mogućnost kretanja bila je ograničena. U mjestu nije bilo ni puno vojnika. Znali smo da ih ima tu negdje po brdima, ali oni su se uglavnom držali na odstojanju od nas. Mi, obični stanovnici Pala, morali smo pratiti televizijski program da bismo vidjeli šta se tu događa.

Na lokalnom području postojalo je čuđenje Karadžiću, ali ne distanciranje ili protivljenje ratu. Kada su muslimani otišli – nedobrovoljno ili dobrovoljno – ljudi su prihvatili nove okolnosti i brinuli se za svoju svakodnevnicu. Svi smo mi imali žene i djecu za izdržavanje. Nije bilo preporučljivo suprotstavljati se. Sada to zvuči čudno, ali, poslije svega, mi smo se najviše bojali siromaštva. Mnogi su radili u Sarajevu, ali dolje je bilo previše opasno zbog bombardovanja, a ovdje gore preduzeća su radila minimalno. Za nas, to je bila borba preživljavanja, a ne vojna borba.

Kada načelniku kažem da taj njegov stav o ratu zvuči previše nedužno, on mi odgovara da se nesumnjivo uz Pale vežu najružnije stvari, ali da tu nema masovnih grobnica. Primjećujem da je to valjda stoga što su Bošnjaci uspjeli otići na vrijeme, dok se, tokom svih godina, po Palama pojavljuju plakati na kojima se veliča heroj Karadžić. Savić mi na to odgovara da je Karadžić ovdje posljednji put viđen prije više od deset godina, da je on prošlost, da mnogi danas uviđaju kako on zemlji nije donio ništa dobroga, ali da sigurno ima nekih fanatika koji žele natrag njega, a možda i rat. Savić ih naziva smutljivcima i napominje da policija odmah izlazi na mjesto i uklanja plakate. I tome više nema ništa za dodati.

Ili ima? Naime, kada je Karadžić predan Tribunalu u Haagu, okupilo se nekoliko hiljada ljudi u ovom malom mjestu i izvikivalo ljutite parole o izdajnicima u Beogradu.

Očigledno je da je načelnik došao do granice iritacije i da mu je već dosta tog razgovora, ali ipak sam mu napomenula kako sarajevski univerzitetski krugovi smatraju da je Univerzitet na Palama „gnijezdo naredne generacije velikosrpskih nacionalista” i da stavljaju znak pitanja na standard nastave. Nakon duge pauze, odgovara mi naglašavajući svaki slog:

- Univerzitet na Palama je akademski uspjeh, sa 6.000 studenata. Naši diplomci su uspješni i kada se zaposle, kako u državnim, tako i u međunarodnim organizacijama. Naravno, naš univerzitet je, što se tiče fizičkih okvira, vrlo skroman, jer su se ova četiri fakulteta smjestila tamo gdje su se našle slobodne prostorije. Ali, nastava je apolitična i interetnička. Neki studenti, a i nastavnici, dolaze svakodnevno iz Sarajeva baš zato što cijene kvalitetu nastave. Ima primjera i za obrnuto. Jedan moj rođak živi na Palama, a prati nastavu u Sarajevu. To je današnja bosanska svakodnevnica. Gleda se na supstancu, a ne na etničko polazište.

Oni koji kažu drugačije neozbiljni su propagandisti. Ja ih ne razumijem. Pomirenje je u punom toku. Ne treba sad izmišljati priče o budućim ratnim zločincima, već činiti sve da se ovi sadašnji kazne, bošnjački i hrvatski također. Prije rata, većina ljudi sa Pala bila je blisko vezana za multietničko Sarajevo. Pa, na samo dvadeset kilometara nizbrdo nalazio se naš grad. Tu smo kupovali sve važne stvari, išli u kafane, u pozorište, gledali fudbalske utakmice, školovali se i tako dalje. I opet će to biti tako. Ali shvaćate, za to treba vremena. I morate razumjeti da nas boli i vrijeđa da vi izvana automatski sumnjičite ljude sa Pala.

MOĆ FASCINACIJE

Upravo s ovog planinskog mjesta, šećući okružen tjelohraniteljima, donosio je samouvjereni Karadžić odluke o nepoštivanju dogovora o prekidu vatre, planirao nove masakre, pravio dogovore koje je odmah drugi dan kršio i na sve druge moguće načine vukao međunarodnu zajednicu za nos. Majstorski je izvodio prevare, čak i na ličnom planu. Kada je, desetak godina ranije, gradio vikendicu na Palama, radio je to javnim i privatnim sredstvima, za što je kasnije i osuđen zbog prevare. Druga privatna aktivnost, kojom se navodno bavio, je prodaja lažnih doktorskih potvrda.

Ipak je Karadžiću uspjelo zadržati moć fasciniranja u mnogim krugovima. Posebno mladi misle da je stvarno genijalno kako se njihov bivši predsjednik tako dugo mogao igrati skrivača sa međunarodnom zajednicom, naizmjence preobučen u sveštenika, pa u policajca u uniformi s obojenim obrvama, ili pak kao crvenokosi NATO oficir u ukradenoj kanadskoj uniformi. Kažu da se pojavljivao i kao vozač kamiona sa šilt-kapom okrenutom naopačke, ali je od tog imidža morao odustati jer nije uspijevao upravljati kamionom s prikolicom. Većina tih priča sigurno je izmišljena, ali njegove pristalice su ih pričali i izmišljali nove.

Radovan Karadžić bio je srpski Scarlet Pimpernel. To je uloga koju je igrao gotovo do savršenstva, sve dok, sredinom jula 2008. godine, sedam policajaca u civilu nije ušlo u gradski autobus i uhapsilo guru iscjelitelja Dragana Dabića. Bio je to upadljiv stariji gospodin sa slamnatim šeširom na dugoj sijedoj kosi, sa dugačkom bradom i velikim naočalama. Sjedio je i čitao knjigu kad su ga zgrabili, i sprijeda i straga, te ga izvukli iz autobusa. Dr. Dabić, na putu za banje u sjevernoj Srbiji, samo tren kasnije bio je dr. Karadžić, na putu prema zatvoru za ratne zločince u Haagu.

Time se završilo ovo spektakularno prerušavanje jednog od najtraženijih ljudi na svijetu, koji je gotovo sedam godina otvoreno živio u Beogradu pod lažnim identitetom. Sudjelovao je na konferencijama i seminarima koje su prenosili mediji, imao pacijente za iscjeljivanje u Beogradu, a izgleda i u Beču, te širio svoja spiritualna znanja po časopisima alternativne medicine.

Na stranicama interneta moglo se pročitati o svemu od čega vas ovaj navodni američki iscjelitelj može izliječiti. Pokretima ruku iznad pacijentovog tijela njegova magična snaga će ukloniti korijen zla.

Na suđenju u Haagu će pokušati uvjeriti sudije da nije kriv za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, kao ni za sve posljedice rata, s kojima je suočen bosanski narod.

(zurnal.info)

SKUPA JESEN U BiH: Jesti ili ne, pitanje je sad Osim mlinskopekarskih proizvoda najavljuju se i poskupljenja mlijeka i mliječnih proizvoda, mesa i drugih artikala. Veliko je pitanje koliko bi rast cijena bio opravdan ili su posljednje najave u funkciji ispipavanja pulsa građanaJesen pred nama će, procjene su stručnjaka, zajedno sa izborima donijeti i nova poskupljenja. Prema najoptimističnijim najavama iznosit će 10% ali nisu rijetki ni oni koji tvrde da ce cijene pojedinih namirnica porasti i do 30 posto. U Udruženju poljoprivrednika BiH ističu kako će do poskupljenja sigurno doći, ali ne mogu precizirati kolikog. Iz mlinskopekarske industrije upozoravaju da su unutrašnje rezerve iscrpljene te da je nužno povećanje cijena brašna i hljeba u skladu sa porastom cijene pšenice.  

Povedeni ovim primjerom i iz ostalih sektora ubrzano najavljuju rast cijena. Ipak, najavljena poskupljenja problematična su s najmanje dva aspekta, tvrde sagovornici Žurnala. Gordana Bulić iz Društva za zaštitu potrošača Tuzlanskog kantona upozorava da suše u Rusiji, kojima se ovih dana opravdava najavljeni rast cijena pšenice nikako nisu valjan razlog:

- Za razliku od Republike Srpske, koja je dobar dio svojih resursa pšenice uvozila iz Rusije, Federacija BiH je pšenicu uvozila uglavnom iz SAD-a kao najveće žitnice u svijetu .

Također, smatra Bulić, vapaji iz minskopekarske industrije kako su rezerve iscrpljene govore o lošem radu Vlade Federacije ali i mlinsko-pekarskih proizvođača

-  Nabavka pšenice realizuje se u januaru ili februaru a ne sada, tako da sadašnje cijene ne bi smjele biti razlog poskupljenja. Velika je neodgovornost proizvođača ukoliko sada svoj loš menadžment i organizaciju budu prelamali preko leđa potrošača na taj način što će podići cijene. Veliko je i pitanje zašto Vlada Federacije nije nabavila zalihe pšenice na vrijeme i zašto su robne rezerve već pri kraju – objašnjava. Upravo zbog toga što su robne rezerve skoro iscrpljene država neće moći amortizovati nova poskupljenja, ali očito ni kontrolisati proizvođače. Cijenu, i to opet višu, platiti će građani.

Ispipavanje pulsa građana

Osim mlinskopekarskih proizvoda najavljuju se i poskupljenja mlijeka i mliječnih proizvoda, mesa i drugih artikala. Veliko je pitanje koliko bi rast cijena bio opravdan ili su posljednje najave u funkciji ispipavanja pulsa građana:

- Sad se postavlja pitanje ima li tu političke igre da se građani natjeraju da stvaraju zalihe i tako ubrzaju priliv PDV-a u vladine kase, a kasnijim poskupljenjima povećaju PDV. Vjerovatno se očekuje reakcija građana, da se vidi da li će dizati mnogo buke ili će progutati i najnovija poskupljenja. Pa ako prođe – prođe, a građanima ostaje samo da odluče hoće li kupiti i jesti, a to moraju – upozorava Gordana Bulić.

Da u najavljenim poskupljenjima itekako ima političke igre smatraju i u SDP-u BiH. Komentarišući te najave, tvrde kako nadležna tijela moraju reagovati kako bi se zaštitili potrošači:

-Izudin Kešetović U isto vrijeme dok se s jedne strane uz prešutnu saglasnost vlasti u BiH najavljuje poskupljenje hljeba, s druge strane javna preduzeća poput BH Telecoma kupuju zgradu za nekoliko desetina miliona KM. Većina građana BiH, koji se ionako nalaze u teškoj finansijskoj situaciji ne smiju biti taoci neodgovorne vlasti i njene nesposobnosti da u svim sličnim situacijama zaštiti interes običnog čovjeka – stav je SDP-a.A iz BOSS-a upozoravaju kako građani nisu zaboravili da je u prethodnom periodu uništeno više stotina tona pšenice iz robnih rezervi, i to zbog neodgovornosti vladajućih stranaka. Ekonomski stručnjak i kandidat BOSS-a za člana Predsjedništva BiH Izudin Kešetović smatra kako vlade ne rade u interesu građana:-       To je rezultiralo da BiH godišnje uvozi oko dvije milijarde prehrambenih proizvoda iako je država u mogućnosti da raspoloživim kapacitetima i ispravnom ekonomijom proizvede 90 odsto kvalitetne hrane za potrebe građana – upozorava. U Vladi Federacije – muk. Još uvijek nema nikakvih oglašavanja o poskupljenjima. Ne bi ni bilo mudro u ovo predizborno vrijeme. Ali  nema ni strategije ni konkretnih poteza kako ublažiti novu krizu koju bi jesenja poskupljenja donijela građanima. 

(zurnal.info)

ZABRANJENI PLAKATI: Cenzurisanje sramote Nadležnim u Banjoj Luci, Bijeljini, Doboju i Prijdoru poručili su predstavnicma CHP-a: “Bolje da te plakate ne postavljate, stavite neke druge“

 

Plakati sa natpisom „ penzija 160 KM, nacionalna sramota“ , s kojima je Centar za humanu politiku iz Doboja započeo predizbornu kamnpanju u Republici Srpskoj, konkretno u Prijedoru, Bijeljini i Banjoj Luci ekspresno su zabranjani i skinuti sa bilborda. Razlog zbog čega su plakati koji nose poruku stvarnih problema građana BiH skinuti nije jasan ni direktoru Centra za humanu politiku Momiru Dejanoviću.

Naime, radi se o seriji plakata koji će se pojavljivati u gradovima širom Bosne i Hercegovine, a koji govore o temama i problemima koji u izbornoj godini ignorišu većina političkih partija.

DEJANOVIĆ:Kome smeta istina?-Mi smo „sporne“ platake postavili širom Bosne i Hercegovine, i oni sadrže suštinsku problematiku, ispisanu na neuvredljiv način. I zaista je zanimljivo zašto je baš ovaj plakat sporan vladajućoj strukturi. Razgovarao sam i s nadležnim u tim gradovima, ali na kraju dobijem odgovor u smislu “bolje da te plakate ne postavljate, stavite neke druge“ i slične odgovore-kaže Momir Dejanović.

On dodaje da se kampanja ne odnosi samo na Republiku Srpsku, nego se provodi na cijeloj BiH.

- Mi smo plakate postavili i u Mostaru, Sarajevu, Tuzli...i zaista ne vidim razlog zbog čega oni ne bi bili i u Bijeljini ili Banja Luci ili bilo gdje drugo u BiH, jer se zaista radi o suštinskim problemima- smatra Dejanović

Na početku mandata sadašnje vlasti najniža penzija u RS iznosila je oko 30 posto prosječne plate i oko 6 posto predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate, a na kraju mandata samo 20 posto prosječne plate i jedva 3 pocenta od predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate.

(zurnal.info)

KOLIKO SU NAS SLAGALI: Političari otimaju hljeb iz javne kuhinje

Vladajuće političke stranke u BiH realizirale su malo od onog što su obećale građanima pred Opće izbore 2006. godine. Umjesto socijalno ugroženim kategorijama primanja su povećavali sebi, a svojim kadrovima davali su prednost pri zapošljavanju

Obrok u javnoj kuhinji, Foto: CIN

Rezultati rada vladajućih stranaka u Bosni i Hercegovini (BiH) nakon gotovo četiri godine provedene na vlasti pokazuju da političari nisu ispunili mnoga od predizbornih obećanja.

Tokom predizborne kampanje za Opće izbore 2006. godine stranke su građanima obećavale kvalitetniji život, smanjenje siromaštva, veća izdvajanja za socijalno ugrožene, ali i završetak privatizacije, te stvaranje uslova za lakše i jednostavnije poslovanje preduzeća.

Povećanje životnog standarda obećavale su Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Na prvi pogled čini se da su ova obećanja urodila plodom - prosječna neto plaća u BiH u maju tekuće godine iznosila je 795 KM, što je za 196 KM više u odnosu na oktobar 2006. godine, kada su izbori i održani.

Prosječna mirovina u Republici Srpskoj (RS) u junu 2010. godine bila je 320 KM, a u Federaciji BiH 341 KM, što je tek za oko 100 KM više nego u oktobru 2006. godine.

Međutim, Gordana Bulić, predstavnica Vijeća za zaštitu potrošača BiH, kaže da standard građana nije ništa bolji u odnosu na 2006. godinu jer, iako statistika bilježi rast plaća i mirovina, istovremeno se povećavaju i troškovi života.

Agencija za statistiku BiH je 2007. godine provela istraživanje potrošnje bh. građana. Utvrdili su da je za zadovoljavanje mjesečnih potreba prosječne obitelji trebalo 1.541 KM. Uz pretpostavku da su građani nastavili kupovati iste proizvode i u istim količinama, u junu ove godine bilo im je potrebno 1.681 KM.

U oba slučaja bile su potrebne najmanje dvije prosječne plaće.

Redžib Tokalić: Izgubio sam sve nade, Foto: CINProsječne cijene u junu tekuće godine porasle su za 10,1 posto u odnosu na oktobar 2006. Prosječne cijene hrane povećane su za 15,5 posto, komunikacija za 15,2 posto, prijevoza za 9,5 posto, obrazovanja za 7,6 posto, a stanovanja i režija za 7,1 posto.

Ipak, postoje mnoge obitelji u kojima niko nije zaposlen ili u kojima prihodi dolaze jedino od rada na crno.

Među takvima je i Redžib Tokalić (37) iz Sarajeva koji suprugu i troje maloljetne djece prehranjuje prodajući željezo, ugljen i drva.

Kaže da je razočaran jer nema ni dana radnog staža, nema primanja, te sumnja da će uopće izaći na predstojeće izbore.

"Izgubio sam sve nade", kaže Redžib.


Obrok za 2,5 KM

Prema istraživanju Svjetske banke u 2007. godini više od 500.000 bh. građana bilo je siromašno - njihova mjesečna primanja bila su niža od 205 KM. Svjetska banka od tada nije mjerila siromaštvo, ali je u decembru 2009. godine objavila procjenu po kojoj bi broj siromašnih građana mogao biti veći za više od 70.000.

Među siromašnima je velikih broj starih osoba i umirovljenika. Podaci fondova za mirovinsko osiguranje FBiH i RS pokazuju da su minimalnu mirovinu u iznosu od 160 do 296 KM u oba entiteta u junu 2010. godine primila 196.950 od ukupno 564.856 umirovljenika.

Umirovljenica Ljerka Baksa (77) iz Sarajeva kaže da teško živi i sa mirovinom od 400 KM. Ovu sumu dijeli sa svojom nezaposlenom kćeri. Volontira u javnoj kuhinji Crvenog križa i tu se hrani.

"Prije sam bila veliki optimista a danas sam veliki pesimista", kaže Baksa.

Refik Kravić, upravitelj Centralne javne kuhinje Crvenog križa FBiH, kaže da je mnogo veći broj ljudi kojima je korištenje javnih kuhinja neophodno, ali ne ispunjavaju stroge kriterije koje određuju centri za socijalni rad. Jedan od kriterija u RS je da su mjesečna primanja osobe manja od 41 KM, a u FBiH od 70 KM.

U javnim kuhinjama Crvenog križa u oba entiteta hrani se ukupno 2.849 ljudi.

"Za određenu kategoriju stanovništva danas je teže nego je bilo u toku rata. Ko god kaže da je sada lakše nego je bilo prije 10 godina griješi", kaže Kravić.

Refik Kravić: Teže nego u ratu, Foto: CIN

On dodaje da mnogi koji nemaju uvjete za besplatne obroke dolaze pred punktove gdje se dijeli hrana i čekaju na višak od ručka koji se najčešće sastoji od variva ili konzerve sa kruhom u vrijednosti od 2,5 KM po obroku.

Prema podacima do kojih su došli novinari CIN-a, na području FBiH su u 2009. godini djelovale 23 javne kuhinje u kojima se hranilo oko 13.500 ljudi, što je za oko 4.000 više nego godinu ranije.

Stranka demokratske akcije (SDA) obećavala je pred izbore 2006. da će zaposlenost povećati za 15 posto.

Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH u maju ove godine bilo je 7.047 manje nezaposlenih u odnosu na oktobar 2006, što je smanjenje zaposlenosti za oko 1,4 posto.

"U oktobru su izbori i sada mnogi bajni politički stručnjaci idu po skupovima i obećavaju ljudima zaposlenje… Ništa od te priče nema", kaže Huso Sarić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH.

Umjesto na povećanju zaposlenosti svih građana, SNSD je radio na zapošljavanju svojih članova - iz Opštinskog odbora SNSD Trebinje početkom juna 2010. godine poslali su dopis direktorima poduzeća u Trebinju da zapošljavaju njihove kadrove na osnovu "socijalne ugroženosti i angažovanja unutar partije" iz kako navode "obaveze prema stranci".

Život sa 41 KM mjesečno

Boreći se za glasove, Stranka za BiH (SBiH) i SNSD su biračima obećavale veću socijalnu sigurnost, a SDA i HDZ BiH veća izdvajanja za socijalno ugrožene.

Socijalna pomoć u kantonima u FBiH iznosi između 46,70 i 176 KM i nije se značajnije mijenjala u odnosu na 2006. godinu – u nekim kantonima je čak i smanjivala.

Prema riječima Ljube Lepira, pomoćnika ministra zdravlja i socijalne zaštite RS, u ovom entitetu oko 6.000 ljudi prima socijalnu pomoć od 41 KM mjesečno. Maksimalna pomoć iznosi 82 KM, ukoliko obitelj ima pet i više članova. Ova primanja nisu povećavana od 2003. godine.

Sa druge strane, prema podacima Centara civilnih inicijativa (CCI), ministrima u Vladi RS-a plaće su udvostručene - sa 1.800 KM iz prve godine mandata na 3.600 KM u 2009. godini. Primanja profesionalnih poslanika u Narodnoj skupštini RS su također udvostručena, pa njihova mjesečna plaća sada iznosi 3.150 KM. U ove cifre nisu uračunate i druge naknade koje primaju.

Obrok u Parlamentu Federacije, Foto: CINRačunica pokazuje da samo jedna ministarska plaća vrijedi kao 88, a poslanička 77 mjesečnih uplata socijalne pomoći.

Među onima koji pomoć dobijaju je Savo Đukanović (66), izbjeglica iz Ključa, koji u Banjaluci stanuje posljednjih 16 godina, a prehranjuje se zahvaljujući javnoj kuhinji Caritasa.

"Tu 41 marku dajem za lijekove", kaže Đukanović.

Teško i za privredu

Dvije stranke - SBiH i HDZ BiH – biračima su obećavale izjednačavanje stope poreza i doprinosa u dva entiteta, ali one su još različite.

HDZ BiH je najavljivala i bolje uvjete za poslovanje. Međutim, u izvještaju Svjetske banke 'Doing Business' za 2010. godinu na ljestvici od 183 zemlje BiH je rangirana na 116. mjesto po lakoći obavljanja poslovanja. U 2006. godini bila je 87. od 155 zemalja.

Kada je riječ o lakoći pokretanja biznisa BiH se nalazi tek na 160. mjestu. U odnosu na izvještaj iz 2006. kada su za pokretanje poduzeća u našoj zemlji trebala 54 dana, sada je za to potrebno 60 dana. Da bi poduzeće počelo sa radom u Crnoj Gori je potrebno 13, koliko i u Srbiji, a u Hrvatskoj 22 dana.

U izvještaju se navodi da su doprinosi koji opterećavaju privredu daleko veći od prosjeka u regiji ili u drugim zemljama Europe.

Predstavnici SNSD-a i SDA najavljivali su i dovršetak procesa privatizacije do kraja ovog mandata. Prema podacima institucija koje prate procese privatizacije u BiH, zaključno sa februarom 2010. godine, ostalo je neprivatizirano 745 poduzeća.

U izvještaju Agencije za privatizaciju u FBiH iz novembra 2009. godine stoji da su rezultati privatizacije "izrazito loši u proteklih nekoliko godina, a posebno u prvoj polovini 2009. godine, tako da se može konstatirati da je proces praktično u zastoju".

Parlament FBiH: Najjeftiniji restoran u Sarajevu, Foto: CIN

Predstavnici SNSD-a, HDZ-a, SBiH i SDA sa kojima su novinari CIN-a razgovarali objašnjavali su da predizborna obećanja nisu mogli ispuniti jer su morali praviti kompromise sa partnerima u vlasti, što podrazumijeva i odricanje od dijela vlastitih obećanja.

Ivo Miro Jović, član HDZ-a i delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, priznaje da su uradili vrlo malo od planiranog: "Ne može se reći da nismo, ali prema onom što smo htjeli za ukupnu BiH, ne samo za hrvatski narod, vrlo skromno."

Osim što nisu ispunili obećano, političari nisu ni realizirali planirano nakon dolaska na vlast. Podaci CCI-a za prve tri godine mandata pokazuju da je Vijeće ministara BiH realiziralo manje od polovine planiranih aktivnosti, dok je Parlament BiH usvojio tek trećinu planiranih zakona.

(CIN)

FOTO: Upoznajte buduće afganistanske borce protiv terorizma Guradian je objavio fotografije deset od 40 vojnika Afganistanske narodne armije koja patrolira područje od američke baze do doline Arghandab u blizini Kandahara. Fotograf AP-a Kevin Frayer slikao je vojnike “sjevernjake” koji su se borili sa Talibanima u Pashtunu. Kako prenosi Guardian, ovi bi vojnici trebali biti najjače afganistansko oružje protiv terorizma. Žurnal prenosi galeriju budućih boraca protiv terorizma

{slimbox images/Galerije/afgansoldiers/1.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/1.jpg, Mirza Mirzali - jedan od samo dvojice Pashtunsa u grupi - potječe iz Jalalabada sa istoka;images/Galerije/afgansoldiers/2.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/2.jpg, Saber - etnički Tajik iz provincije Samangan sa sjevera;images/Galerije/afgansoldiers/3.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/3.jpg, Ghulam Hidar - Turkmenistanac iz Jowzjana u blizini turkmenistanske granice;images/Galerije/afgansoldiers/4.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/4.jpg, Faisullah Kareemay - Tajik iz provincije Baghlan na sjeveru;images/Galerije/afgansoldiers/5.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/5.jpg, Aijad - Tajik iz Badakshana najsjevernije afganistanske provincije;images/Galerije/afgansoldiers/6.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/6.jpg, Han Shareen - Tajik iz provincije Badakshan;images/Galerije/afgansoldiers/7.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/7.jpg, Mullah Assan - Turkmenistanac iz provincije Jowzjan;images/Galerije/afgansoldiers/8.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/8.jpg, Poručnik Dilah Ga - Tajik iz provincije Takhar;images/Galerije/afgansoldiers/9.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/9.jpg, Aziz Ala - Tajik iz provincije Badakshan;images/Galerije/afgansoldiers/10.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/10.jpg, Narednik Din Mohammed - Tajik sa sjevera Afganistana}

(Preneseno sa guardian.co.uk)

KAKO SE HRANE “DJECA SARAJEVA”: Doručak prosječnog bauštelca

Iako v.d. direktora JU Djeca Sarajeva Arzija Mahmutović tvrdi da sarajevski vrtići imaju odličnu hranu, zanimalo nas je šta zaista podrazumijeva taj jelovnik. Saznali smo da mališani ne dobijaju dovoljno mlijeka i mliječnih proizvoda, voća i integralnih žitarica

Zeleni čaj s limunom, narodni ili planinski crni čaj, te pašteta, sardine ili parizer – nije riječ o doručku prosječnog bauštelca već prosječnog trogodišnjaka u nekom od sarajevskih vrtića koji pripadaju JU Djeca Sarajeva. S izuzetkom ručka, nutricionistički najčešće prilagođenog malenim korisnicima, preostala dva dnevna obroka – doručak i užina – najčešće su salama, eurokrem ili pašteta, s obiljem šećera, umjetnih boja i konzervansa. Djeca u ovim vrtićima ne dobijaju dovoljno mlijeka i mliječnih proizvoda, voća i integralnih žitarica.

- Jelovnici se pripremaju u skladu sa vremenskim uslovima, starosnoj dobi djece, a posebno se brine o kalorijskim, energetskim potrebama i materijama zaštitnog karaktera za organizam djece. Hrana je prema standardu i normativu. Normativ ishrane diktira i određuje šta djeca treba da jedu, u kojim količinama i naravno, šta je to što utiče na njihov pravilan rast i razvoj. Znači jelovnici se pripremaju u skladu sa Hasap programom – rekla je svojevremeno v.d. direktora Arzija Mahmutović. S obzirom na, tvrde, ograničena finansijska sredstva prilikom odabira proizvoda Ustanova se često oslanja na donirane proizvode ili najjeftinije na tržištu. Primjera radi, kada se u jelovniku spominje pileći parizer misli se na tačno određenu marku salame, jednu od nekvalitetnijih na tržištu. Proizvođača i ime ne navodimo iz razumljivih razloga, ali sastav s vanjske etikete da: mehanički otkošteno meso peradi, biljna masnoća, voda, pileća kožica, kukuruzni škrob, proteini soje, konzervans E 250, emulgator E 450, antioksidans E 300, E 325, pojačivač ukusa E 621, zgušnjivači E 407, E 412, E 415, aroma E 631, boja E 124, začini. Osim ove salame, djeci se za doručak ili užinu serviraju i pašteta, džem, eurokrem, margarin, te sardel pasta, koju u kuhinji ustanove pripremaju od konzervisane ribe.

Podsjetiti ćemo da je oko šest i po miliona KM prihoda u prošloj godini JU Djeca Sarajevo (naplata od roditelja: 3.169.054 KM) raspoređeno na sljedeći način:

Bruto plate: 3.720.000 KM

Naknade troškova zaposlenih (topli obrok, prevoz, otpreminine u penziju, pomoć u slučaju smrti ili bolesti): 1.186.700 KM

Režijski troškovi 593.410 KM

Materijalni troškovi (hrana za djecu, didaktički materijal, materijal za čišćenje, kancelarijski materijal, materijal za održavanje zgrada i opreme, ugovorene usluge, osiguranje) 639.295 KM

Kapitalni izdaci: 303.743 KM

Ukupno rashodi: 6.443.148 KM

VOĆE KAO IZNIMKA

Za razliku od margarina (potpuno nepreporučljivog u ishrani djeteta), paštete i salame, te eurokrem namaza, voće se djeci služi dva puta mjesečno, za užinu s keksom. Za doručak se mnogo češće od mlijeka ili mliječnih napitaka djeci daju planinski ili narodni čaj s limunom a jogurta i sličnih proizvoda na jelovniku uopšte nema.

Tokom jula za doručak je 12 puta poslužen čaj, dvaput karamel mlijeko, triput kakao i jednom mlijeko. Evo nekoliko primjera dnevnih jelovnika u julu:

doručak – čaj i pašteta, ručak – špagete sa sirom i pavlakom, užina – eurokrem;

doručak – čaj, zdenka sir, ručak – sataraš i sok, užina – pašteta;

doručak: narodni čaj s limunom, prženice, ručak – šareno varivo, sok, užina – margarin

doručak – čaj i pašteta, ručak – grašak s krompirom, sok, užina – eurokrem.

U mlađoj grupi, u vrtićima ih nazivaju bebama, nije rijetkost da se djeci za dva ili sva tri obroka ponude šećerne “injekcije”. Tako će za doručak biti poslužen puding (sastav: kukuruzni škrob, aroma, so, boja – karmin i ekstrakt paprike), za ručak supa i povrće a za užinu čokolino. Primjera radi, 23. jula djeci je i za doručak i za užinu poslužen sutlijaš, a nekoliko dana ranije za doručak su imali čokolino, za užinu frutolino.

Samo četiri puta tokom jula bebama je za obrok posluženo voće. Starijoj grupi skoro svakodnevno se

služe sokovi sa visokim udjelom šećera i niskim udjelom voća.

MARGARIN UMJESTO JOGURTA

U predočenim jelovnicima za juli doktorica Amra Junuzović, specijalista pedijatrije, kao problem navodi manjak voća i mliječnih proizvoda ali pozdravlja raznolikost namirnica kada je u pitanju glavni obrok – ručak:

- Ručak je izbalansiran - supa, meso, povrće. Zastupljene su važne i zdrave namirnice. Pozdravljam i upotrebu džema kao zdrave slastice, te upotrebu ribe, koju vidim u sardel pasti. U jelovniku za bebe vidim dosta žitarica, mlijeka i povrća. S druge strane, vidim pretjeranu upotrebu čaja za doručak, nedostatak voća, manjak mlijeka i mliječnih proizvoda. Primjera radi, jogurt je idelna namirnica za dijete a ne vidim ga uopće u ovim jelovnicima. Također, margarin baš i nije uobičajena namirnica u dječijoj ishrani.

Doktorica Junuzović ističe da je jednako važna i kvaliteta i porijeklo namirnice. Smisao doručka bi, kaže, bio dati djetetu brzu injekciju energije ali i “materijal” potreban za kasnije aktivnosti. Ako se za taj obrok posluži čaj i pašteta pitanje je koliko je djetetova potreba ispoštovana. Upozorava također kako u djetetovoj ishrani ne bi tebalo biti zastupljeno previše jednostavnih šećera. U vrtićima ih djeca dobijaju svakodnevno, dva ili više puta, kroz sokove sa šećerom, zašećerene čajeve, eurokrem, džemove i ostale slatke namaze.

U susjednoj Hrvatskoj je 2007 napravljena prava revizija jelovnika u vrtićima i školama a osnovni principi su:

  • Djeca od jedne do šest godina svakodnevno moraju dobivati mlijeko i mliječne proizvode, meso, perad, jaja, mahunarke, orašaste plodove i sjemenke u mljevenom obliku

  • jedan do dva puta sedmično ribu, žitarice, proizvode od žitarica i krompir, te voće i povrće.

  • Proizvodi s visokim udjelom masti, šećera i soli daju se rijetko u razmjerno malim količinama

  • Preporučuje se sezonsko, svježe i termički pripremljeno povrće, no u slučaju nedovoljne opskrbe sezonskim povrćem mogu se koristiti gotove industrijski pripremljene dojenačke povrtne kašice ili iznimno zamrznuto povrće.

  • Za pripremu obroka preporučuju se biljna ulja (maslinovo, suncokretovo i od kukuruznih klica) te maslac, a ne preporučuje se upotreba margarina

  • Ne preporučuje se dodavanje začina niti dosoljavanje hrane, kao ni primjena vitaminskih napitaka u prahu.

  • Suhomesnati proizvodi ne preporučuju se djeci do 3 godine, no starijoj djeci mogu se dati naresci kod kojih je vidljiva struktura mesa, poput nareska od purećih ili pilećih prsa, šunke, te samo povremeno pileće ili pureće hrenovke

  • Autori programa dozvoljavaju i upotrebu industrijskih kompota (u slučaju loše opskrbe svježim voćem), no oni se moraju razrijediti vodom.

Ni ove izmjene nisu bile dovoljne, pa su u septembru prošle godine, prije početka nove školske godine, poduzete još rigoroznije mjere. S dječijih jelovnika izbačene su sve kupovne paštete (koriste se domaće proizvedene od mesa ili ribe), hrenovke, salame i zašećereni napici.

Jedu se integralni hljeb i peciva, miješani i polubijeli hljeb te žitarice kao prilog ili kao dodaci juhama i umacima. Djeca piju domaću limunadu, a vodi se briga o stvaranju navike pijenja vode.

Sve izmjene poduzete su jer, navodi se u brojnim programima: promicanje pravilne prehrane u dječjoj dobi znači smanjivanje kasnijeg rizika od bolesti poput kardiovaskularnih, dijabetesa tipa II, karcinoma, gojaznosti i osteoporoze. Reforma prehrane u hrvatskim vrtićima dinamičan je proces koji bi se trebao odvijati u skladu s novim znanstvenim spoznajama i razvojem modernih prehrambenih proizvoda prilagođenih djeci.


 

Preporuke Ministarstva zdravstva KS

Odavno ljekari upozoravaju na porast broja gojazne djece i oboljenja direktno povezanih sa pretilošću. Upravo s ciljem prevencije gojaznosti kod djece i adolescenata Ministarstvo zdravstva KS izradilo je jelovnike zdrave ishrane. Idealan jelovnik za starije predškolsko dijete tako bi, prema smjernicama Ministarstva, izgledao ovako:

 Doručak (jedna od navedenih namirnica iz svake grupe proizvoda):

mlijeko (2,8% ili 0,9%, bijela kafa ili kakao, jogurt, AB kultura, stepko, biojogurt)

crni hljeb – kukuruzni, raženi bez sjemenki, kornfakes, griz, pura

mliječni namaz, pileća prsa, mladi sir, jaje, 1 pileća hrenovka.

Užina (jedna od navedenih namirnica)

Jabuka, kruška, naranča, dinja: 100 grama

banana: 60 grama

jagode-lubenice: 190 grama, 4 kajsije, breskva 140 grama, 20 trešanja, 5 šljiva, 2 dcl malina ili kupina.

Ručak

supa od povrća i jedna od navedenih iz svake grupe namirnica

kuhana tjestenina, riža ili pura, krompir ili grašak, ječmena kaša

bijelo meso peradi, riba, divljač

hrenovke, 4 bjelanjka jajeta ili 2 cijela jajeta

buranija, paprika, prasa...

jabuka kruška, naranča, dinja....

Druga užina:

Razne vrste voća

Večera:

supa od povrća i jedna od navedenih iz svake grupe namirnica

kuhana tjestenina, riža ili pura, krompir ili grašak, ječmena kaša

bijelo meso peradi, riba, divljač

hrenovke, 4 bjelanjka jajeta ili 2 cijela jajeta

buranija, paprika, prasa...

jabuka kruška, naranča, dinja....


Jelovnik za juli 2010 – starija grupa vrtićke djece     

 

Č 1.7.2010.

 DORUČAK

Planinski čaj i pašteta

 RUČAK

Sataraš, sok

 UŽINA

Džem

P 2.7.2010.

Karamel mlijeko, pavlaka

Bosanski lonac s mesom

Margo namaz

 

 

 

 

P 5.7.2010.

Palenta s pavlakom

Grah s povrćem, šarena salata

Pašteta

U 6.7.2010.

Čaj, pileći parizer

Legirani špinat s rižom

Keks, voće

S 7.7.2010.

Kakao, pavlaka

Pire krompir, ćuftete

Džem

Č 8.7.2010.

Čaj, pašteta

Špagete sa sirom i pavlakom

Eurokrem

P 9.7.2010.

Čaj, uštipci

Kupus s mesom i krompirom

Namaz, sir, pavlaka i jaja

 

 

 

 

P 12.7.2010.

Griz s čokoladom

Pileća supa, makaronis jajima i sirom

Pileći parizer

U 13.7.2010.

Čaj voćni, pašteta

Rizi bizi, sok

Eurokrem

S 14.7.2010.

Kakao, sardel pasta

Musaka s mesom i karfiolom

Pavlaka

Č 15.7.2010.

Čaj, zdenka sir

Sataraš, sok

Pašteta

P 16.7.2010.

Mlijeko, med, margarin

Pileći paprikaš, šarena salata, paradajz, krastavac

Džem

 

 

 

 

P 19.7.2010.

Palenta s pavlakom

Grah s povrćem, salata, kupus i paradajz

Pašteta

U 20.7.2010.

Čaj, namaz od sira i jaja

Špagete s faširanim mesom

Keks, voće

S 21.7.2010.

Karamel mlijeko, pileći parizer

Boranija s krompirom

Eurokrem

Č 22.7.2010.

Čaj zeleni, pavlaka

Dinstana riža i pileće meso u saftu

Džem

P 23.7.2010.

Čaj narodni limun, prženice s jajima

Šareno varivo, sok

Margo namaz

 

 

 

 

P 26.7.2010.

Griz s čokoladom

Čorba s povrćem, makaroni, sir, jaja

Pileći parizer

U 27.7.2010.

Kakao, margarin, jaja

Sataraš, puding

Pavlaka

S 28.7.2010.

Čaj zeleni s limunom, sardel pasta

Pire krompir, paprike s mesomi rižom

Džem

Č 29.7.2010.

Čaj narodni, namaz pašteta

Grašak s krompirom, sok

Eurokrem

P 30.7.2010.

Čaj voćni, zdenka

Mađarski gulaš s mesom, šarena salata

Sir, namaz

Jelovnik za bebe                                                     

Č 1.7.2010.

Keks s mlijekom

Supa, pasirano povrće s rižom i piletinom

Čokolino

P 2.7.2010.

Sutlijaš

Supa, pasirani pire i krompir

Frutolino

 

 

 

 

 

P 5.7.2010.

Griz na mlijeku s čokoladom

Supa, pasirane tikvice

Rižolino

U 6.7.2010.

Čokolino

Supa, pasirano miješano povrće

Pasirano voće, keks

S 7.7.2010.

Sutlijaš

Supa, pasirani kupus s mesom

Medolino

Č 8.7.2010.

Puding

Supa, pasirana riža s mrkvom i piletinom

Čokolino

P 9.7.2010.

Zobene pahuljice

Pasirano šareno varivo s mesom

Keks s mlijekom

 

 

 

 

P 12.7.2010.

Griz na mlijeku s čokoladom

Supa, pasirani karfiol

Frutolino

U 13.7.2010.

Zobene pahuljice

Supa, pasirani krompir s mesom

Pasirano voće, keks

S 14.7.2010.

Keks s mlijekom

Supa, pasirani grašak

Puding

Č 15.7.2010.

Medolino

Legirani špinat

Čokolino

P 16.7.2010.

Sutlijaš

Supa, pasirano šareno varivo s mesom

Rižolino

 

 

 

 

P 19.7.2010.

Griz na mlijeku s čokoladom

Supa, pasirana riža s povrćem i piletinom

Frutolino

U 20.7.2010.

Čokolino

Supa, pasirane tikvice

Pasirano voće I keks

S 21.7.2010.

Keks s mlijekom

Supa, pasirani karfiol s mesom

Zobene pahuljice

Č 22.7.2010.

Puding

Supa, pasirana buranija

 

P 23.7.2010.

Sutlijaš

Supa, pasirano povrće s piletinom

Sutlijaš

 

 

 

 

P 26.7.2010.

Griz na mlijeku s čokoladom

Supa, pasirano povrće s pire krompirom

Medolino

U 27.7.2010.

Zobene pahuljice

Supa, pasirani karfiol s mlijekom

Pasirano voće, keks

S 28.7.2010.

Keks s mlijekom

Pasirani mladi grašak sa sirom

Puding

Č 29.7.2010.

Čokolino

Supa, pasirana riža s povrćem i piletinom

Frutolino

P 30.7.2010.

Sutlijaš

Pasirano šareno varivo s mesom

Rižolino

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Utjerivanje šerijata mostarskim ljubavnicima

Bojim se da većina ovih incidenata, koji se, gle slučaja, događaju u predizborno vrijeme, ima političku pozadinu i želju da se, kao i obično, u političke svrhe, manipulira ljudskim strahom, kako bi se narod još jednom podijelio

MINEL I MARTINA

Minel i Martina su dvoje tipičnih mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Nemaju posao. Nemaju vlastiti stan. Žive s roditeljima. Studiraju da bi zaradili bezvrijedne diplome koje niti njihovi profesori ne priznaju. Kad se, akobogda, zaposle, vjenčat će se i podići sprat na roditeljskoj kući. No, do tada, Minel vozi očevu Fiestu. Taj auto je jedina sloboda za Minela i Martinu, i kuća i krevet i ljubavno gnijezdo. Vikendom iz prigradskog naselja mogu se odvesti u grad, a pri povratku kući negdje parkirati i, hvala bogu, zdrava djeca, pohvatati se i kresnuti na oborenom suvozačkom sjedištu.

JEBODROM

Jebodrom je narodni naziv za neki skriveni plato, livadu do koje se mladić i djevojka mogu dovesti roditeljskim autom, parkirati ga, pojačati glazbu, oboriti sjedište i pojebati se, onako klinački, s puno nestrpljenja, skvrčeni jedno nad drugim, podignute suknje i spuštenih hlača. Vikendom, jebodrom je pun automobila koji se treskaju svaki u svom ritmu, ovisno o žestini omladine, a bogami i kvaliteti amortizera.

CRNA KRONIKA

Jučerašnja crna kronika (od srijede, 14.07.) kaže da su, u noći s ponedjeljka na utorak, ljubavnici iz naše priče napadnuti od strane veće grupe muškaraca, koji su svojim izgledom i ponašanjem podsjećali na ljudsku podvrstu zvanu Vehabije. Pripadnici te podvrste palicama su napali automobil i tukli Minela, Martinu su odvukli u stranu, a vrhunac incidenta se dogodio, kaže crna kronika, kad je netko od napadača ispalio dva hica iz pištolja kalibra 7, 65 u Minelovom smjeru. Nakon pucnjave napadači su se razbježali, Minel je završio u bolnici, a Martina u šoku. Nakon policijskog očevida na mjestu nesreće pronađene su čahure kalibra 7, 65, tragovi krvi i palice. Privedeno je nekoliko osumnjičenih od kojih je Minel prepoznao jednog. Privedeni A.M. je zadržan u pritvoru i za sada se brani šutnjom. Policija i dalje traga za revolverašem.

Očevidci inače tvrde da u posljednje vrijeme skupina od tridesetak mladića noću po mostarskim jebodromima nose svjetiljke i palice u potrazi za griješnim mladim parovima, koji se, eto, usuđuju voljeti i tu ljubav tjelesno upražnjavati.

PRIČA SA ZAPADNE STRANE

Priča sa zapadne strane uvjereno kaže da su napadači bili Vehabije, koje su oformile „Šerijatsku policiju“ te noću bazaju po kojekakvim vukojebinama sve kako bi kaznili nevjernike. Eto kako Balije žele suživot.

PRIČA SA ISTOČNE STRANE

Priča sa istočne strane govori kako se radi o izoliranom incidentu, koji je produkt puke mladalačke obijesti i klinaca koji se igraju Paklene narandže, a ovi Latini samo lože situaciju s tim Vehabijama.

ŠERIJATSKA POLICIJA

Očit medijski konstrukt. Naziv atraktivan za korištenje u medijima i pogotovu za izazivanje raznoraznih paranoja.

DJETINJSTVO U SLOBINOJ SRBIJI

Nakon incidenata na Queer festu u Sarajevu, Vehabije sam usporedio sa srpskim i hrvatskim skinheadima. A evo i zašto.

Naime, dok sam išao u srednju školu Somboru često sam se sukobljavao sa skinheadima. Oni su, u to vrijeme, u Slobinoj Srbiji, bili neka vrsta policije za supkulturne skupine, a sve kako ne bi ispalo, u slučaju policijske intervencije, da država gazi vlastitu nepoćudnu sotonističku omladinu. Nepoćudna sotonistička omladina je ona koju boli ćuna za pravoslavlje i Srbiju te samo želi život bez sankcija i rata.

Isti slučaj, pričali su mi prijatelji, bio je i sa skinheadima u Hrvatskoj. Ono, nemoj da policija bije ove što su protiv rata i samim tim protiv Hrvatske, nego daj onim ćelavim nacistima da ih riješe i spuste na zemlju, doslovno na zemlju, pod Doc Martens čizme sa metalnim brooksom.

No, što je kod nas po srijedi? Naprosto, moral koji se promiče u javnom životu, nametnute norme ponašanja zasnovane uglavnom na strahu da te Hadžija ne ulovi kako jedeš krmetinu ili Fra X ne primijeti da si rijetko na misama, te potpuna nebriga politike za svakodnevni život daju za pravo svakom moronu da si umisli da je upravo on taj koji ima odrediti drugima kako se trebaju ponašati. Ako je moron još i pripadnik kakvog čopora eto ti veselja. Jeboteled, okruženi smo gomilom ustaško – četničko – vehabijskih pičkica koje nas gaze na svim razinama, bacaju bombe na policijsku stanicu, prebijaju druge i drugačije, kamenuju ekipu koja čisti antifašističke spomenike, ne daju klincima da se ševe, a država i policija ni mrd. I nigdje one stare dobre živi i pusti druge da žive. Nitko ti brate ne brani da živiš kako god hoćeš, ali nemoj ni ti drugima uskraćivati to pravo.

CONSPIRACY THEORY

Moguće je da su se mladi vehabiti organizirali i odlučili stati na kraj ponašanju koje im se ne dopada i nije u skladu s njihovim životnim nazorima. No, bojim se, ako to i jeste istina, da su za takvo što dobili naputke od svojih vjerskih i političkih vođa. Bojim se da većina ovih incidenata, koji se, gle slučaja, događaju u predizborno vrijeme, ima političku pozadinu i želju da se, kao i obično, u političke svrhe, manipulira ljudskim strahom, kako bi se narod još jednom podijelio, kako bi ponovno imali plimu nepovjerenja spram susjeda te kako bi u crkvama i džamijama s minimumom truda mogli navesti ljude da glasaju za one koji su ih u stanju obraniti od onih tamo, drugih, majku im vlaško balijsku, opet nam djecu ubijaju.

I kako to, jadni moj Mostar, da se nekim slučajem gradski derbi između Veleža i Zrinjskog igra baš u prvom kolu, a ne recimo u 11. mjesecu? Ja i tu vidim dio predizborne kampanje koalicije za razjedinjeni Mostar, SDA – HDZ. De, brate Jozo/ brate Meho, da mi ovo još malo zakuhamo, zvrcni onog iz nogometno fudbalskog saveza da nam to rješi, valjat će nam!

No, jebeš mene i moje teorije, ja sam očito totalno lud. A i vi ste sjebani čim ovo čitate.

Nego, izbjegavajte jebodrome, izbjegavajte određene ulice, ove i one ljude, ili jednostavno ne izlazite iz kuće i tražite azil u Skandinaviji čim nam ukinu vize.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Razglednice iz groba (4) Žurnal je u 4 nastavka objavio roman Emira Suljagića „Razglednica iz groba“. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika

Jedine novine zvale su se Glas Srebrenice i izlazile su neredovno, štampane na običnom papiru, formata A4. Svaki od dvadesetak primjeraka tiraža bio je origanal svoje vrste, otkucan na mašini za tipkanje. Samo na jednom naslovna strana, obično nacrtana drvenim bojicama, bila je u boji, a ostale, umnožene, crno-bijele.

Iz ove perspektive teško se usuditi i reći da su uopće postojale, jer malo je vjerovatno da je bar jedan primjerak preživio. Iza novina, u kojima su tekstovi bili otipkani samo na jednoj strani, a na drugoj davno popunjeni formular, stajala su trojica mladića. Papir su, naime, dobijali iz općine u vrijeme kada je čak i birokratija kuburila sa papirom: službenici su im, ne gledajući, s reda davali stari upotrijebljeni papir na kojem je bar jedna strana bila čista.

Nisu to bile novine u kojima su se mogle pročitati vijesti, za to je služio radio, niti je broj njihovih čitalaca ikada bio veći od stotinjak, prenosile su se iz ruke u ruku. Čitali su ih oni koji su ih i objavljivali, njihove familije i prijatelji, a obilovale su kojekakvim analizama, punim gramatičkih i slovnih grešaka, velikih riječi kao što su "geopolitički", "strateški" i "globalno", obično upotrijebljenih tek tako, uglavnom sa ciljem da istaknu autorovu obrazovanost i rječitost. Lokalni novinari objavljivali su tu i svoje prve tekstove i pjesme, nerazumljive i teške za čitanje.

Najvećem dijelu stanovništva ti tekstovi ionako ne bi značili ništa, pa je možda i bolje što nisu izlazili iz kruga izravno zainteresiranih. U svakom slučaju, zahvaljujući tim novinama vrlo ograničen broj ljudi održavao je barem iluziju nekakvog duhovnog života; skupina ljudi, na čijim sam marginama bio i ja kao, eto, jedan od čitalaca - koji je uzgred budi rečeno krao papir iz kancelarije UNMO-a za štampanje barem jednog kompletnog broja - pokušavala je makar time dati smisla bezumlju u čijem smo se središtu našli.

Za razliku od novina, koje su rijetko, ali u kontinuitetu, izlazile tokom tri godine opsade, gradski radio počeo je raditi tek potkraj 1994. Ustvari, ponovo počeo: prije rata bio je to općinski radio i emitirao je uglavnom emisije tipa "pozdravi i želje", omiljene kod domaćeg, kako srpskog tako i brojnog muslimanskog stanovništva. Srbi su odlazeći iz grada navodno uništili i odašiljač ili je on tek bio pokvaren, pa je oprema ležala neupotrebljiva u zgradi nekadašnjeg Doma kulture. Njihov pokušaj da obnove radio ostao je na nivou žalosno neuspješnog eksperimenta. Radio nije mogao emitovati izvan grada. Tačnije, izvan gradskog centra, parka i pijace gdje su postavljeni moćni zvučnici, koji su sa krahom ove ideje neupadljivo uklonjeni, samo koju sedmicu potom.

Napušten od svojih i izoliran od neprijatelja, grad je informacije izvana dobijao jedino preko nepouzdanog državnog radija ili rijetkih posjetilaca, koji su se zadržavali kratko. Obično su to bili novinari koji su dolazili na jedan dan ili svega nekoliko sati, sasvim dovoljno da snime ili fotografiraju prljave ulice, razgovaraju sa sumornim ljudima i dosadnim gradskim zvaničnicima.

Dužinu njihovog boravka određivali su Srbi, a oni su poštovali rokove, uvijek odlazeći radije nego što su došli. Djeca su u grupama hodala za njima, bila im je zanimljiva njihova oprema, njihovi ruksaci, vikali za njima "Mister bombon!", ali kao i za svima drugima, uzalud. Dolazili su u potrazi za senzacijom, što je bio i sam dolazak u grad, tražeći odgovore na pitanja koja su nama izgledala smiješno, ona koja ni mi sami sebi nismo postavljali.

Nervirala ih je stalna gužva, gledali su na sat, rutinirano raspodjeljujući vrijeme, vrlo, pretjerano profesionalni, kao da ih ono što vide ne dodiruje ni najmanje.

I ništa od onog što su vidjeli nije ih diralo, uz rijetke izuzetke, poput starijeg, potpuno sijedog novinara Toronto Suna, čijeg se imena vise ne sjećam.

Bili smo u jednom od nekoliko kolektivnih smještaja, na autobuskoj stanici čija je velika unutrašnjost crvenim ciglama bila podijeljena na manje prostorije, da bi se dobilo na prostoru. U jednoj od tih prostorija, golih zidova, sjedila je mlada žena, nije mogla imati više od 25, i dojila je dijete, dok se drugo igralo u sobi. Bila je sama, muža nije bilo tu, a ona je sjedila na spužvi prekrivenoj sivim i grubim vojničkim ćebetom. Nasmijala se, stidljivo slobodnom rukom prekrivajući usta u kojima nije bilo nijednog zuba, i strpljivo odgovarala na pitanja. On je pitao, a ja prevodio, sve dok nisam primijetio da stoji, ruku opuštenih niz tijelo, i ne zapisuje njene odgovore. Samo je klimao glavom, razgledajući sobu ispod oka, tako da ona ne primijeti, izlazeći skrhan, pognutih ramena. Sve vrijeme putem do općine, gdje nas je čekao gradonačelnik, nije progovorio ni riječi.

Bilo je to krajem 1993, malo prije nego što je kanadski kontingent napustio grad. S njim je u gradu bio još jedan novinar, John Pomfret, iz Washington Posta. Hodao je gradom, nekako zadignute glave, privlačeći pažnju velikom, ali zaista velikom, torbom koju je nosio oko pojasa. Prilazio je ljudima na ulici, pompezno ih pitajući: "Do you think the enclave is viable?", a oni su ga blijedo gledali, ne shvatajući šta time želi reći.

Pomfretov članak, koji sam pročitao nekoliko mjeseci kasnije, ničim nije odgovorio na pitanje da li je enklava "viable". Naprotiv, bio je posvećen isključivo razgovoru koji je vodio s Naserom Orićem. "Te noći smo morali koristiti hladno oružje", rečenica je iz tog razgovora koja se i meni urezala u sjećanje. Bio je to početak nečega što me uplašilo, posljedice čega onda nisam skroz shvaćao, znak da svijet vani više zanima on nego Srebrenica. To je moglo značiti samo jedno: da smo potrošeni ili da smo bili potrošeni već mjesecima, ali to nismo shvaćali.

Nakon što je u grad u ljeto 1994. stigao još jedan novinar, bio sam siguran u to. On je bio i posljednji novinar koji će ikad posjetiti enklavu, pokušavajući da se prošverca u konvoju humanitarne pomoći. Srbi su ga, pregledajući konvoj, otkrili i zadržali cijeli konvoj na Žutom mostu, prijeteći da će sve kamione vratiti tamo odakle su došli. Poslije nekoliko sati pregovaranja uspio je ući u grad, najviše zahvaljujući dobrim odnosima koji su holandski oficiri za vezu imali sa Srbima.

Mogao je ostati samo toliko dok konvoj ne bude istovaren i odmah je tražio da razgovara sa Orićem. Napustio je grad to popodne, mnogo tiše nego što je stigao, i svi su bili spremni da ga zaborave kao nemio incident. To bi se i dogodilo da nakon izvjesnog vremena jedan od holandskih oficira na jedan od uobičajenih sedmičnih sastanaka sa oficirima iz komande 28. divizije nije donio fotokopiju njegovog članka i pokazao ga Oriću.

Tekst je sav bio u znaku riječi "mafija" i odnosio se na Orića koji je kao "šerif" vladao gradom, na to kako on vozi jedini automobil u gradu, i ne bilo kakav, već crni Mercedes... Veliki dio onog što je napisano nije bilo netačno, ili bar nije bilo laž, iako se Orić pjenio, a Holanđani članak smatrali skandaloznim. Izbor teme, začudo, nije zabrinjavao nikoga od njih. A u njemu se krila presuda svima nama. Jer, ustaljenost našeg užasa postala je opće mjesto. Toliko da je trebalo da se desi tek nešto još strašnije da bi svijet izvan enklave shvatio da se nešto uopće dešava.

Jedino pitanje koje bih volio postaviti svim prijateljima koje sam stekao poslije rata jeste da li pamte gdje su bili 11. jula 1995. Ne smijem, jer nisam siguran da ću uvijek dobiti odgovor koji bih želio, sa pojedinostima; ne smijem, jer znam da ću na kraju ostati sam, bez ikoga. I pored toga što sam uvjeren da imam pravo tražiti odgovor na to pitanje. Ne zato što me zanima gdje su tačno bili moji prijatelji, nego zato što bih volio znati da i oni nisu učesnici te izdaje. Ono što se desilo u Srebrenici u nekoliko dana jula 1995. je jedna od najvećih izdaja ljudske vrste.

Bilo je to vrijeme kada nam niko nije vjerovao, kada su vojnici tražili naređenje da budu ljudska bića, kada naši životi nisu vrijedili ničega. Čak ni gutljaja vode. Najmlađi preživjeli desetina smaknuća koja su se desila između 14. i 16. jula imao je samo sedamnaest godina. U trenutku kada su ga izvodili iz kamiona, sa grupom muškaraca, vezanih očiju i ruku, svi su samo tražili malo vode. "Nisam htio umrijeti žedan", kazao je on, svjedočeći na jednom od suđenja za srebrenički masakr na tribunalu u Haagu, godinama kasnije. Srpski vojnici otvorili su vatru.

Ja sam u to vrijeme bio u Potočarima, u holandskoj bazi, gdje sam radio kao prevoditelj za tročlani tim Vojnih promatrača Ujedinjenih nacija. Izdaja koju sam vidio ja, razlikuje se od one koju su vidjeli oni koji su preživjeli masakr. Oni su gledali kako se ljudski rod spušta u dubine bez presedana, bili ponižavani i mučeni, preživjeli samo čudom. Ono što sam ja vidio bila je hladna, skoro birokratska nezainteresiranost, izdaja koju su počinili obrazovani, po svim standardima inteligentni ljudi. Ljudi koji se tih dana nisu usuđivali ili htjeli biti upravo to.

Moji prijatelji i ja bili smo osuđeni na smrt. I niko nije htio učiniti ništa na tome. Oni koji jesu, predstavljaju svjetlo u ovom mraku, jedino svjetlo. Spašavajući makar i jedan jedini život, oni su se izdvojili a da nisu morali učiniti nikakav poseban napor. Naprosto su ostali dosljedni svojoj ljudskosti. Užasno visoki broj mrtvih govori najbolje o tome koliko je malo takvih bilo.

Ne znam kako da okarakteriziram deset dana koje sam proveo u Potočarima, nakon pada enklave. Ne izdaju me riječi, izdaje me ono što osjećam, još uvijek košmarno sjećanje na to vrijeme. Događaji za mene nikad neće biti poredani onako kako su poredani drugima, uvijek ću imati problema da se sjetim tačnog toka stvari. Ali, pamtiću svako lice koje sam tamo vidio tih dana, svaku grimasu, strah u očima, imena ću pamtiti, dok god sam živ.

Od svih stvari koje su na ovaj ili onaj način izmijenile moj i živote ljudi oko mene najbolje se sjećam tog dana. Možda zato što je počeo tako obično i svakidašnje, tako nevažno: kad smo shvatili posljedice onog što se zbilo, bilo je odveć kasno. Krvavo i fatalno kasno.

Kao i uvijek kada bih prespavao kod djeda i nene, tog jutra sam ranije krenuo na posao. Putem sam usporio, ne želeći da u poštu stignem ranije nego što je trebalo, jer nisam podnosio njenu jezivo hladnu i vječito tamnu unutrašnjost. Već sam mogao vidjeti zgradu i još sam usporio, zastajući da zapalim cigaretu, ne bih li protraćio trenutak više. Bilo je rano, ali do mene je dopiralo drndanje agregata iz dvorišta zaštićenog bodljikavom žicom. Iako je časak ranije ulica bila potpuno prazna, dok sam se primicao ulazu na kojem su bile naslagane bijele vreće pijeska, čuo sam kako me neko zove. Osvrnuo sam se i na uzvišenju ispred bolnice vidio bliskog prijatelja, koji je stajao sam i mahnuo rukom, pozivajući me. Okrenuo sam se i pošao natrag, ka njemu, ne nalazeći ništa čudno u tome što, pored nas dvojice, u blizini nema nikoga. Prešao sam stotinjak metara do malog mosta ispod bolnice, gdje me on čekao.

- Šta si ti ovako uranio?, upitao sam više reda radi, pozdravljajući ga. Kada je odgovorio onim neodređenim '"Nako!", znao sam da nešto nije u redu. On nije bio čovjek koji je bilo šta radio onako, u njegovom životu ništa nije bilo svrha samo sebi. Bio je desetak godina stariji od mene i u vrijeme kad nisam imao nikoga, kada sam, sa devetnaest godina, počeo opasno piti, on me vratio u život. Naučio me onom što je najbolje znao - da sve ima svrhu. Možda u drugačijim uvjetima ne bih povjerovao u to, ali tada sam se bio spreman uhvatiti za bilo šta. Prekinuo me u nagađanju, ne dopuštajući da ga drugi put, zaozbiljno, upitam šta radi tu.
- Jesi li čuo šta je bilo?
- Šta?, upitao sam uvlačeći dim cigarete.
- Naser je otišao iz grada!, kazao mi je sa nekim kiselim osmijehom na licu.

Umalo se nisam srušio. Mogao sam osjetiti kako iz mene kulja strah, prodirući ka površini, i istovremeno sam se upinjao da ostanem miran, dok je mozak pokušavao naći odgovor na sva pitanja.
- Kada?
- Jutros: on, Ramiz (Bećirović, načelnik štaba, op. a.), i još desetak njih.
- Kako?
- Helikopterom.
- Pa, jel' to kraj?, upitao sam, više sebe nego njega. Nije rekao ništa, samo se još jednom nasmiješio,

okrenuo i otišao prema gradu, uz blagu strminu ulice. Nisam još dugo stajao tu, krenuo sam ka pošti, idući sve brže, zamalo trčeći, kao da će mi unutra biti lakše. "Gotovo je, kraj", govorio sam naglas, skoro plačući.

Utrčao sam u zgradu, prošao mimo nerasanjenih portira, koji su me samo začuđeno gledali, ponavljajući da je gotovo, da je svemu kraj. Psovao sam, nisam mogao vjerovati da je došao kraj, a u to sam bio siguran, da će tri godine patnje okončati tako besmisleno. Udarao sam nogama u stup u holu, strah se pretvorio u ljutnju, kada je naišao jedan od mojih kolega. Ugurao sam ga u neku praznu prostoriju i ispod glasa rekao šta sam maločas čuo, kao da će vijest zvučati manje strašno ako je podijelim s njim. Ali, kao i obično u tim prilikama, nije. Uvjerenje da se kraj primiče nije me napuštalo.

Orićev let u Tuzlu, skupa sa nekim od najboljih vojnika koje je 28. divizija mogla imati na raspolaganju, još uvijek je kontraverzan. Naređenje upućeno njemu i ostalima, koje je izdao tadašnji načelnik generalštaba ABiH Enver Hadžihasanović, postoji i objavljeno je u više navrata i sigurno otklanja sve moguće sumnje u Orićevo učešće u bilo kojem scenariju silnih teorija zavjere koje su otada lansirane. Jedan od razloga za to je to što je helikopter u povratnom letu, na kojem je trebao biti i on, za razliku od svih ostalih, neprimijećenih od srpske protivvazdušne odbrane, oboren u blizini Žepe.

Srebrenica 2010.(Photo: Dalibor Tanić)Neposredno nakon obaranja helikoptera razgovarao sam sa prijateljem koji mi je prvi i rekao za let u Tuzlu. Po njegovim riječima, prostor iznad kojeg je helikopter gadan bio je sve do tada potpuno prazan; preko noći, srpske snage su tu nagomilale niz protivavionskih oruda. Kada sam prvi put poslije toga vidio Bedrevića, izgledao je zastrašujuće: jedva je mogao hodati, bio na neki čudan način iskrivljen, ali je odbijao ljekarske preporuke da leži i umjesto toga se onoliko koliko je mogao bacio na posao. Bilo mi je žao tog čovjeka, jer je na njegova leđa odjednom pala odgovornost koju, to znam, niko drugi ne bi želio prihvatiti.

Srbi su neočekivano brzo saznali za to: samo sedam dana nakon njegovog odlaska u Tuzlu, u kancelariju UNMO-a stigao je vrlo neobičan zahtjev. Naime, uz posredništvo holandskih oficira za vezu, pukovnik Ljubiša Beara, šef službe sigurnosti VRS-a, zatražio je sastanak sa Orićem. Prisustvo tako visokih oficira u okolini Srebrenice bilo je samo po sebi neuobičajeno, traženje sastanka bio je povod za uzbunu.

Beara je danas optužen za genocid pred Tribunalom u Haagu i svjedočenja srpskih svjedoka identificiraju ga kao ključnog čovjeka, planera masovnog smaknuća koje je uslijedilo nakon pada Srebrenice.

Koliko-toliko organizirana kolona, u kojoj su se srebrenički civili i vojnici probijali prema Tuzli u julu 1995, poslije nekoliko dana se raspala. Umorni od stalnih pokreta i čestih srpskih zasjeda, kolona se podijelila u manje grupe koje su se samostalno nastavile kretati prema zajedničkom odredištu. Jedna takva grupa je nakon nekoliko noći u pokretu zalutala u neko bezimeno poluizgorjelo selo u okolini Zvornika. Shvaćajući da sviće i da ne mogu dalje, članovi skupine odlučili su predaniti u žbunju nadomak jedne od izgorjelih kuća u samom selu, računajući da će tu biti mirni od srpskih potjera.

Poslijepodne tog dana, slučaj je u selo nanio srpsku patrolu koja je svratila u dvorište kuće prekoputa njihovog skrovišta, tražeći vode. Donoseći vojnicima vodu, starica koja je živjela u kući pitala ih je: "Djeco, ima li Turaka?" Ovi su poslovično odgovorili da ima, na što je ona uzvratila: "Neka, da ima baba čim svinje 'raniti!" Vojnici su se samo nasmijali i produžili.

U to vrijeme bio sam u Potočarima, u holandskom vojnom logoru, potpuno zbunjen. Sve se zbivalo odveć brzo. Za četiri dana je nestao jedan grad, njegovo stanovništvo i njihove zajedničke prošlosti.

No, pripreme za ono što se odvijalo pred očima hiljada civila i nekoliko stotina holandskih vojnika trajale su duže. Još krajem maja ili početkom juna u kancelariji Vojnih promatrača naišao sam na izvještaj koji je njihova patrola dan ranije napravila na putovanju Srebrenica - Sarajevo - Srebrenica. U izvještaju su se pominjali autobusi vojnika, artiljerija, kamioni municije, višecijevni bacači raketa i nekoliko protivavionskih sistema SAM-3, raspoređenih u blizini Srebrenice, duž puta između Vlasenice i Milića. Grafitnom olovkom sam na komadić papira prepisao najvažnije stvari, uključujući koordinate artiljerijskih oruđa i naročito, mislio sam, bitnih SAM-ova.

Popeo sam se na sprat pošte, gdje je bila mala telefonska centrala i nazvao svog prijatelja u komandi 28. divizije. Kada sam mu, još uvijek pod dojmom šokantnih informacija, uznemireno ispričao o čemu se radi, dogovorili smo se da se nađemo u gradu, kod pijace. Predao sam mu papirić, a onda smo se skupa uputili u komandu, gdje nas je čekao obavještajni oficir. Dok sam i njemu ponavljao priču, on je na mapi tražio i bilježio koordinate.

Krenuo sam natrag na posao odatle, a on me uvjeravao kako će sve odmah šifrirati i poslati u Tuzlu. Nekoliko dana kasnije, na jednom od redovnih sastanaka izmedu oficira ABiH i Vojnih promatrača, on je, izražavajući svoju zabrinutost za srpske pokrete oko enklave, rekao kako su, "prema našim izvorima, pokreti srpskih trupa uočeni ovdje i ovdje", pokazujući na karti mjesta oruđa.

Tada, doduše, nisam znao da je dvije sedmice ranije jedna patrola 28. divizije na Velikom Žepu, planini u blizini druge enklave Žepe, primijetila neuobičajene pokrete. Kasnije se ispostavilo da se u jednoj od tri Gazele koje su oni vidjeli nalazio lično Ratko Mladić. Šest modernih transportera BMP 80, naoružanih lanserima "maljutki" i protivavionskim topovima, pripadalo je 65. zaštitnom puku VRS-a koji je tog dana brinuo za njegovu sigurnost.

I taj izvještaj proslijeđen je komandi Drugog korpusa ABiH. I jedan i drugi raport su upućivali na ozbiljne srpske pripreme za napad na enklavu i najvjerovatnije završili u hladu nekog sefa ili ladice.

U prilog tome ide i poruka koju je nekoliko dana uoči početka napada na Srebrenicu, na svoju ruku, iz Tuzle poslao Naser Orić. U toj poruci je, u parafrazi, stajalo: "Čuvajte se... Nešto se veliko kuha, čuvajte tenkoprohodne pravce od Zelenog Jadra i Žutog mosta. Ozbiljna je stvar, ali i gore smo mi predurali." No, do tada je već sve bilo odlučeno.

Srbi su bili u Zelenom Jadru, zalihe hrane su se, bar prema riječima općinskih zvaničnika, smanjivale, a UNPROFOR radio jedino što je znao: pregovarao. U Orićevom odsustvu sve je bilo u rukama njegovog načelnika štaba, Ramiza Bećirovića, koji je nepovratno skrhan onim što je uslijedilo umro nekoliko godina poslije rata, nikad više isti čovjek. On se još uvijek oporavljao od rana zadobijenih kada su Srbi iznad Žepe srušili helikopter kojim su se on i grupa oficira 28. divizije vraćali iz Tuzle.

Ramiz nije bio čovjek za krizne situacije: bio je oprezan, ponekad i kolebljiv, nije volio improvizirati niti donositi velike odluke, štedio je ljude i resurse. Njegova uloga se sastojala u tome da pravi ravnotežu Orićevoj ishitrenosti. Pored njega, u Srebrenici više nije bilo nijednog armijskog oficira od uticaja koji bi svojim vojnim iskustvom, obrazovanjem i li