Pod okupacijom

Magazin Žurnal povodom Dana državnosti objavljuje galeriju fotografija Milomira Kovačevića Strašnog napravljenih za Dan republike u Sarajevu prije 21 godinu. Strašni je samo slikao okićene izloge tog 29. novembra 1989. godine. Kada je Dan republike bio praznik. Danas je to samo dan kada se ne radi. Prilika da se neradni dan sastavi sa vikendom i pobjegne iz sumorne svakodnevnice. Kada već bježite, neka to bude maksimalno kvalitetno. Naprimjer u doba kada nam je, kako kažu, bilo gore.

(zurnal.info)

Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost

Očekivao sam više od specijalne emisije 60 minuta o zločinima u Srednjoj Bosni. Očito sam podlegao onom opštenarodnom mišljenju u Bosni i Hercegovini po kojem su novinari dužni da isprave sve nepravde ovog svijeta. Tako sam i ja priželjkivao da će nevelika novinarska ekipa, koja nema ama baš nikakva ovlaštenja, logistiku, opremu, naoružanje, krim iskustvo i političku podršku istražiti misterije koje zaobilazi čitava armija profesionalnih istražitelja. Zaista nepošteno, ali sam naivno vjerovao da će Damir Kaletović s ekipom konačno otkriti ko je ubio doktora Veljka Sladojevića i Brunu Skočilića u Zenici, Jadranka Božanovića u Zavidovićima, starce u selu Šušanj i mnoge druge. Ko je držao zatvor u Muzičkoj školi i šta se tamo tačno dešavalo? Na žalost, kao što smo vidjeli, na kraju nismo dobili nikakva nova saznanja: ljudi su ubijeni, počinioci su nepoznati a policajci nemoćni.

...

Ali, nisam previše razočaran. Bez obzira na ishod, ovakva i slične emisije su dragocjene. Ne slažem se s tvrdnjama da rat treba ostaviti iza nas i okrenuti se budućnosti. Ne sviđa mi se budućnost sa ovako dubokim sjenama prošlosti iz kojih ko zna kakvi duhovi mogu iskočiti. U ovom slučaju radi se o konkretnim ubicama.

Ako nas je prljava prošlost sve zajedno zarobila i ne da nam naprijed, to mi se čini sasvim pošteno. Ili bar mnogo poštenije nego da su u njoj zatočeni samo neki od nas i to oni koji su najviše stradali.

Ovakve emisije su važne kao podsjetnik šta smo dužni učiniti zbog vlastite savjesti. Ali i sigurnosti...

...

Kako možemo reći da neka mračna ulica može biti sigurna ako znamo da gradom slobodno hodaju misteriozne ubice? Zar je moguće da su uspjeli zatomiti mračni nagon koji ih je vodio da u ratu svirepo ubijaju starce uz komentar: Lijepih li ustaša? Da li je miris krvi, koji ih je tada ostrvio, do danas uspio izvjetriti iz nozdrva? Koliko je potrebno da se ponovo aktiviraju? Šta im treba ponuditi: novac, ideologiju, slavu, zagrobni život, političku funkciju? Gdje skrivaju oružje, nazivaju li ga trofejnim, pokazuju li ga djeci, možda imaju dozvolu za njega?

Nije pitanje da li smo ikada prošli pored okrutnih ubica. Pravo pitanje je: Koliko puta?

...

Policija i nakon 17 godina navodno otvorene istrage tvrdi da se radi o nepoznatim počiniocima. Takvo objašnjenje daje mi za pravo da pomislim kako bilo ko na ulici može biti ubica. Ako se 17 godina tako uspješno skrivaju, onda mora da su im maske savršene, da su se prerušili u osobe u koje nikada ne bi posumnjali. Zbog toga je potrebno okrenuti tok istrage pa, ako smijem predložiti našim profesionalnim istražiteljima, prvo porazgovarati sa naoko uglednim ličnostima – šefovima policije, načelnicima, ministrima, komandantima... S obzirom da istraga do sada nije donijela nikakve rezultate, zašto ne pokušati na ovaj način?

…

Tokom emisije uočio sam još jednu sitnicu, pa ću i nju pomenuti ne bi li pomogla toliko dezorjentiranim istražiteljima. Rukopis zločinaca je isti: birali su isključivo ugledne, čestite i nedužne ljude. Ako se ne varam bile su to pokazne likvidacije, s terorističkim ciljem zastrašivanja nebošnjačkog stanovništva. Demonstracija je uspjela, nakon ubistva doktora Sladojevića pojačano je iseljavanje Srba iz Zenice, a nakon Muzičke škole najnužnije stvari pakirali su Hrvati.

Nije bitno da li sam izveo ispravan zaključak, u slučajevima kada istraga zađe u ćorsokak i pretpostavke su novi putokazi, kaže Mickey Spillane.

...

Kao i novinari 60 minuta ni ja u ovom tekstu ne mogu napisati ništa novo. Ali, želim ponoviti. Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima sličnu istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost. Bez obzira u kojem gradu je više, a u kojem manje ljudi pobijeno. Ima li išta jadnije od takvih upoređivanja koja nisu ništa drugo nego pokušaji pranja savjesti na račun tuđe tragedije? Također, nije pretjerano važno da li je postojao plan sistemskog protjerivanja stanovništva ili da li neka ladica krije konkretno naređenje za egzekucije.

Ništa od toga nije bitno. Zločin je počinjen, a žrtvama i njihovim porodicama ne pomažu dileme da li su nepoznati počinioci ubijali zbog vlastite, tuđe ili političke koristi. Ne mogu ih utješiti ni statistike da je u nekom drugom gradu ubijeno više ljudi nego što oni oplakuju.

Ubice se moraju izdvojiti. Sve dok to ne bude učinjeno svi smo saučesnici. Ako ne i nepoznati počinitelji.

(zurnal.info)

Glavna zabava političara u RS je ubijanje medvjeda po šipovskim šumama. Ovo samozadovoljavanje krvoločnih nagona SNSD-ovih političara iziskuje nemala finansijska sredstva, ali oni ne brinu zbog toga, jer sve plaćaju mještani Šipova

Krajem oktobra prošle godine, naše krajeve pohodila je princeza Lala Amini, članica marokanske kraljevske porodice, sve sa puškom i ostalim lovačkim alatom. Princeza je bila u gostima kod Nebojše Radmanovića, srpskog člana Predsjeništva BiH, za kojeg se, takođe, tvrdi da je strastveni lovac. Uz njih se prišljamčio i Džerad Selman, ministar pravde u vladi RS, a tu se zadesila i Ana Trišić Babić, ekspozitura Željka Kopanje, medijskog lešinara, u Ministarstvu inostranih poslova BiH. Do podne su lovci bazali, tražeći divlje svinje, koje nikako nisu našli, te su se zapitali “kuda idu divlje svinje” i završili na specijalitetima kod načelnika opštine Šipovo Dušana Malinovića, zvjerke SNSD-a koja upravlja ovim okrugom. Kiša je padala, zvjerke navukle maskirne kabanice i kišobrane, dobro se kamuflirale, pa ulova nije bilo. Međutim, popodne je zasušilo, te su se medvjedi (izvorno međedi) raštrkali po Šumskom gazdinstvu “Gorica”, ne znajući da ih vrebaju spretni lovci, sa svijetlim oružjem i junačkim srcem. Princeza je napola roknula neko meče i razgulila u Maroko, ne stigavši ni da se slika sa njim, kako su izvijestili Kopanjini lešinarski mediji, ali su zato Radmanović i Selman ostali da ćeife i dotukli su povelikog medvjeda (izvorno međedinu) mnogo većeg od princezine žrtve. Mediji nisu objavili ko je dotukao ranjenika, kojeg je Lala Amini načela, ali su itekako naglasili Radmanovićev i Selmanov trofej.

KOKOŠARI U LOVU NA MEDVJEDE

Sve je to divno i krasno, naši “državnici” i entitetski ministri - kriminalci zbog raznoraznih razloga trebaju da se druže sa stranim svijetom, diplomatama, plemstvom, bogatašima…, i sve to, naravno, trebaju da plate iz državne kase, od novca predviđenog za te namjene, a ne da otimaju od usta narodu koji u ovoj zemlji jedva preživljava. Kao što se desilo sa pobijenim medvjedima u Šipovu, koje nije platilo Predsjedništvo BiH, što je bio red i obaveza, niti entitetska vlada, što je bio red, ako to ne učini predsjedništvo. Pobijene medvjede platila je opština Šipovo, tako što je za te namjene novac otela od građana koji žive na njenom području. Sramno, nema šta, a krivolovci su za Radmanovića i Selmana, tek puki kokošari. Što se tiče princeze, izvjesno je da nema pojma sa kakvom bagrom je lovila. Bitno bi je bilo obavijestiti o tome, tek da zna da joj je Kanada, koju obožava, najsigurnija destinacija, jer je tamo sve u skladu sa zakonom. Bar kada su medvjedi (izvorno bears) u pitanju.

Dokumenti koji su u posjedu “Žurnala”, svjedoče o tome da je masakr medvjeda u Šipovu plaćen sa grbače građana, tako što su “Šume Srpske” za vrijednost odstrijeljenih životinja uanjile redovnu tranšu opštini Šipovo.

“Uprava JPŠ Šume RS je saglasna sa postignutim dogovorom između organizatora (Predsjedništva) i domaćina (Skupština opštine Šipovo) kako je to već navedeno u zahtjevu ŠG “Gorica” Šipovo, da ukoliko se desi odstrel divljači troškovi istog idu na teret Opštine Šipovo umanjenjem rente za korišćenje šumskih sortimenata, a koja se obračunava u skladu sa važećim Zakonom o šumama”, precizira se u Zaključku JP “Šume Srpske”, donesenim 11.03.2009. godine. Načelnik Šipova Dušan Malinović četiri dana kasnije dao je saglasnost da se “troškovi odstrela povodom posjete zvanične delegacije Maroka i delegacije BiH i RS stave na teret opštine”. Još je rukom na ovom načelnikovom dokumentu dopisano da su ti troškovi 19.550 KM.

UBIJAJTE, OPŠTINA PLAĆA

Postoji još jedna odluka o ubijanju medvjeda, koju je potpisao načelnik Šipova. Ona je datirana 16.09.2009. godine, a odnosi se na 10.04.2009. godine, kada je, kako se navodi, u Šipovu bio Nebojša Radmanović.

“Odobravaju se novčana sredstva u iznosu od 20.568 KM, na ime učešća u sponzorstvu i promocije lovišta Šipovo za odstrel medvjeda u reviru Roduša, dana 10.04.2009. godine, posjetom lovištu Predsjednika predsjedništva BiH Gospodina Nebojše Radmanovića”, navodi se u odluci načelnika Malinovića, a u članu 2. istog dokumenta se dodaje da će se sredstva “obezbijediti na ime umanjenja obračunate rente za korišćenje šumskih sortimenata”. Radmanović se naubijao u Šipovu, na račun stanovnika te opštine, tu nema dileme. Ovaj mračnjak obožava krupnu divljač, pa valjda frustriran što istoj takvoj u sopstvenoj stranci ne može ništa, bijes iskaljuje na nedužnim životinjama. Nije tu kraj priče, jer je i u ovoj godini u Šipovu nastavljeno trijebljenje medvjeda. “Lovio” je kriminalac Selman, a njegov medvjed koštao je cca 20 hiljada KM. I njega je platila opština Šipovo. I nikom ništa. Ali, dobro je dok ubijaju samo divljač. Problem će biti kada krenu po one koji im se ne dopadaju, a hodaju na dvije noge.

Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag

Bio sam dijete i živio u Vojvodini. 09.11.1993. godine u našoj je kući bio jedan od najpotresnijih dana. Vijesti su objavile da je srušen Stari most u Mostaru. Od tog trenutka telefon je neprestano zvonio. Zvali su rodbina i prijatelji iz Beograda, Sombora, Novog Sada. Bili su uplakani i neutješni. Sutradan, u školi, prvi put mi se dogodilo da su sve moje kolege suosjećale sa mnom kao da nas je iznenada povezala teška zajednička nesreća. Sjećam se, bio sam dijete, ali se jako dobro sjećam koliko mi je sve to čudno djelovalo. Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag.

NEMA VIŠE

Nema više Jugoslavije i neka je nema. Nema više Mostara. Nema Bosne i Hercegovine. To, zapravo, i nisu geografski pojmovi. To su ideje sačinjene od naših sjećanja i osjećaja. A te su ideje početkom devedesetih ubijene nekoliko puta. Bosna i Hercegovina kao ideja umrla je dva puta. Prvi put kad je srušen Stari most. A drugi put dvije godine kasnije u Srebrenici. Ta su dva događaja zacementirala smrt Bosne i Hercegovine kao Jugoslavije u malom. Tim je događajima zatrta svaka pomisao na tu i takvu viziju Bosne i Hercegovine. Ostatak ubijanja BiH obavljan je u koncentracijskim logorima. Dokusurena je smrću naših najbližih. Nad lešem se danas iživljava ko stigne, navijači sa nacističkim zastavama, džankiji koji zapišavaju spomen obilježja, političari koji slažu nemoralne koalicije, susjedi koji pljunu na vaš trag u prolazu, četnici, ustaše, balije, ološ sa sve tri strane.

GRAD ZA UMIRANJE

09.11.2010. godine listao sam dnevni tisak. Godišnjica rušenja Starog mosta simbolično je pomenuta. A taj je datum za Mostar vjerovano najznačajniji dan u njegovoj povijesti. Tog je dana, prije 17 godina, nepovratno nestao Mostar kakav smo znali. Taj je čin u paramparčad razbio ideju Jugoslavije i ideju da možemo proći koliko toliko lišo sa svim što se do tada dogodilo. Naprosto, u povijesti, postoje simoblički događaji, koji zacementiraju sudbinu jedne političke ideje. Rušenje Starog mosta simbolički je uništilo ideju Jugoslavije. Sa tom idejom nestao je i Mostar, koji se dičio jugoslavenstvom i crvenim dresom. Tog i takvog Mostara više nema i nikad ga više neće ni biti. Od tog dana, 09.11.1993. godine Mostar postaje ovo što je danas. Poligon za nacionalnu mržnju i kriminal svake vrste. Grad u kojem se umire od raznih bolesti, a najviše od tuge.

(zurnal.info)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana?

„Uspjeli smo, idemo dalje“, slavodobitno je prokomentirao odluku o ukidanju viza za bh. građane predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić. Jak je Špira, viznu liberalizaciju koja je trebalo da se dogodi još prije dvije godine, danas upisuje kao historijski uspjeh vlade na čijem je čelu. Zanimljivo je da čak ni ovašnji novinari u svojim izvještajima povodom posljednje vijesti iz Brisela nisu tretirali činjenicu da je još uvijek aktuelna vlast godinama odbijala ispuniti minimum preduvjeta za zeleno vizno svjetlo iz sjedišta Evropske unije i da smo samo zbog toga na kraju, uz Albance (i da ne zaboravimo tradicionalno autsajderski nastrojene Bjeloruse), ostali osuđeni na beskrajne redove ispred stranih ambasada u Sarajevu.

GAŠI NA PREGOVORIMA

Tragikomičan je zato bio briselski tv nastup državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića koji u kamere uz zadovoljni osmijeh i neizostavne fraze tipa „rouding mep“ obavještava bh. javnost da je „jedna etapa na evropskom putu BiH završena“. Jes, mister minister Ahmetovik!

Iskreno mi je žao što u ovoj tv farsi, barem u jednom njenom „frameu“, nisu sudjelovali uposlenici Ahmetovićevog ministarstva Bakir Dautbašić i Samir Rizvo, isti oni kadrovici koji su u vrijeme najveće moći Stranke demokratske akcije bili zaduženi za nezakonito štancanje bh. pasoša i upisivanje u državljanstva bjelosvjetskih terorista i kriminalaca. Prst sudbine i još ponešto krivi su što smo od nekadašnjih „arhivara“ mudžahedina i ološa raznih fela sa bh. papirima, u Dautbašiću i Rizvi dobili najodogovornije državne birokrate za pregovore sa briselskim zvaničnicima. To bi otprilike bilo isto kao da je Špirićeva vlada Muhameda Alija Gašija ovlastila da volonterski, u pauzama robijanja u zeničkom zatvoru, u ime države pregovara o liberalizaciji bankarskog sektora i smanjenju zelenaških kamata ne kredite na kojim počiva i najprostija investicija u ovoj zemlji poput, recimo, kupovine pegle.

A sve i da jeste ova priča o liberalizaciji viznog režima za bh. državljane posljedica teškog i predanog rada Vijeća ministara BiH a ne činjenice da je Evropa odlučila da iz ko zna kojih motiva (pominjali su se često i rezultati na posljednjim izborima) nagradi višegodišnju neefikasnost aktuelne vlasti, postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana? Radi se o istim onih ljudima u čiji se porodični budžet, i sve to zahvaljujući prvenstveno korumpiranoj i kriminalnoj vlasti, teško „uklapa“ čak i podmirivanje osnovnih mjesečnih režija (struja, plin, telefon...) a da se prethodno ponešto ne otkine od konzumacije mesa i mesnih prerađevina na kućnim menijima. Govorimo o onim građanima Bosne i Hercegovine koji šparaju tokom čitave godine kako bi svojoj djeci krajem svakog avgusta kupili nove, preskupe udžbenike. Da i ne govorimo o konzumentima javne kuhinje kod Tetke Zilhe kojim će vizna liberalizacija (vizas liberalizeišn, što bi rekao ministar-poliglota Ahmetović) „leći k“o budali šamar“.

DIS BRED IZ LAJK KROSAN BAT DIFERENT

„Bože, ima li Tetke Zilhe u Parizu?“, odzvanjaju jutros pitanja ispred Narodne kuhinje na Baščaršiji dok velika kutljača makaronima puni plastične posude gladnih Sarajlija sa biometrijskim pasošima u džepovima.

„Jes vi did it, lets gou. Hev a najs lanč“ reče predsjedavajući Špirić okupljenoj masi na knjiškom rusko-engleskom.

„Jestrdej voz a grejt dej for ol of as maj frends, Bosniaks, Srbs, Kroats and adrs. End, biliv mi, dis makaruns ar lajk in Rim bat diferent“ - replicira mu Ahmetović.

„O čemu to vas dvojica pričate?“, upita predsjedavajućeg i ministra starija gospođa. Ona u ruci drži kesu, u kesi veliku plastičnu posudu. Ispod iznosanog kaputa naše prijeratne nastavnice srpsko-hrvatskog jezika u Osnovnoj školi „Silvije Strahimir Kranječević“ na Mejtašu izviruje štruca hljeba. „Okrajak“ spontano otkida ministar Ahmetović.

„Dis bred iz lajk krosan bat diferent. Nating important maj lejdi, vi kejm to šer vid ol of ju auar grejt džab in Brisel. Nau ju cen go verevr ju vont. Iznt it fani, vi ar ol in d sejm pozisn. Tetka Zilha put ol on maj bil.Ministri of sekjuriti of Bi aj eič vil pej tudejs lanč for ol pipl koz vi hev rizn to selebrejt“-reče Ahmetović i sa Špirićem uz buku sirena i oružanu pratnju SIPA-e razguli na kamenice u Mali Ston.

Za one koji ne znaju tek da kažemo da je „smol Ston iz lajk big Ston, bat diferent“. Sve se plaća u kunama ili karticom. Da bi došli do Malog Stona ne treba vam viza ni biometrijski pasoš. Jedini problem predstavlja sitnica da tamo nema kuhinje Tetke Zilhe koja ionako ne zna adekvatno pripremiti kamenice.

(zurnal.info)