Pod okupacijom

Tekst: Branka Mrkić-Radević
Foto: Semir Mujkić

Na pres konferenciji upriličenoj za novinare 26. maja po ko zna koji put je najavljeno otvaranje novog-starog porodilišta Zehra Muidović na Jezeru. U poslijeratnim godinama, dok ugledni privrednici ulažu u razne zadužbine širom zemlje, ni angažman pjevača i donatora nije bio dovoljan da se porodilište konačno otvori. U javnosti se s vremena na vrijeme plasiraju informacije o uslovima na GAK-u (Ginekološko-akušerska klinika KCUS-a), ali bitnijeg pomaka nema. Osoblje GAK-a radi u katastrofalnim uslovima. Više od hiljadu riječi svakako govore fotografije snimljene na GAK-u na dan kada je na Jezeru održana pres konferencija.

Po šest žena leži u neuslovnim prostorijama u kojima nema ni ormara za odlaganje odjeće. Osamnaest pacijentica koje čuvaju trudnoću na odjeljenju Patologija trudnoće imaju jedan toalet sa dvije WC šolje. Tuša nema. Nema ni peškira, toalet papira ili značajnijih sredstava za higijenu.

U prvoj sobi u kojoj smo ušli na stolu ručak. Neprivlačan, bljutav, nepojeden. Kašika supe i krompira uz neidentifikovani sadržaj. Pacijentice šute, samo kolutaju očima. CTG za mjerenje otkucaja srca djeteta smješteno u prostoriji tijesnoj i osobi sa znatno manjim stomakom od trudničkog.

Po podu stvari, iz ladica malih noćnih stolića vire tegle, plastične kutije, kese i kantice u kojoj drže hranu... Na dan naše posjete pacijentice se suočavaju s činjenicom da više nemaju “frižider”. Dotad su, zahvaljujući svježem vremenu, mliječne proizvode i sok mogle držati na vanjskim prozorskim daskama. S toplijim vremenom ne znaju kako će sačuvati da im se ne pokvare.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/19.JPG,images/Galerije/Porodiliste/19.JPG;images/Galerije/Porodiliste/20.JPG,images/Galerije/Porodiliste/20.JPG;images/Galerije/Porodiliste/21.JPG,images/Galerije/Porodiliste/21.JPG;images/Galerije/Porodiliste/22.JPG,images/Galerije/Porodiliste/22.JPG;images/Galerije/Porodiliste/23.JPG,images/Galerije/Porodiliste/23.JPG;images/Galerije/Porodiliste/24.JPG,images/Galerije/Porodiliste/24.JPG;images/Galerije/Porodiliste/25.JPG,images/Galerije/Porodiliste/25.JPG;images/Galerije/Porodiliste/26.JPG,images/Galerije/Porodiliste/26.JPG;images/Galerije/Porodiliste/27.JPG,images/Galerije/Porodiliste/27.JPG;images/Galerije/Porodiliste/28.JPG,images/Galerije/Porodiliste/28.JPG;images/Galerije/Porodiliste/29.JPG,images/Galerije/Porodiliste/29.JPG;images/Galerije/Porodiliste/30.JPG,images/Galerije/Porodiliste/30.JPG;images/Galerije/Porodiliste/31.JPG,images/Galerije/Porodiliste/31.JPG}

Prekoputa ovog odjeljenja nalazi se dječija ambulanta. U njoj su inkubatorima i izolaciji smještene bebe. Ispod tog sprata prostorije su u kojima borave, kako same sebe korisnice zovu, “podrumske žene”. Prostorije su ranije izgledale još sablasnije jer su u njima umjesto novih kreveta i čiste posteljine kao na fotografijama donedavno bili čaršafi sa ispranim flekama od joda i krvi i krevetima iz kojih su iskakali federi. Ljekari rijetko zalaze u ovaj dio. Jedna od ranijih pacijentica GAK-a novinarima Žurnala ispričala je kako je tokom njenog boravka u podrumskim prostorijama kliniku posjetio generalni direktor KCUS-a Faris Gavrankapetanović:

Dok je on po gornjim spratovima hodao sa osobljem koje mu je pokazivalo kako podržava dojenje novorođenčadi, nama je spremačica Izeta dolazila da nas pita treba li nam šta kupiti. Kod nas nije silazio. Možda nije ni znao za nas.

Kontrola trudnica još uvijek se obavlja u labirintu zgrade na Koševu a kao ilustracija neuslovnosti mogu poslužiti i kolica kojima se prevoze pacijentice, kako jedan uposlenik GAK-a sa smiješkom izjavi:

A ovo, ovo nam je lift!

(zurnal.info)

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun

Oh, što im bi?

Možda ovo iznenadno ljeto?

Sunčanica? Što drugo?

Ali zašto su onda sve ove dane, tjedne i mjesece odgađali odluke?

Možda kako bi sjednica bilo što više, a samim tim i slatkih vijećničkih dnevnica? Kako drugačije objasniti iznenadno jednoglasno usvajanje proračuna za 2010.?

Da, pogodili ste. Riječ je o proračunu Grada Mostara za tekuću, 2010. godinu. Tog 25.05.2010., točno tri (3) mjeseca nakon isteka zakonskog roka za usvajanje proračuna vijećnici gradskog vijeća u Mostaru usvojili su isti, gorenavedeni dokument.

Da, stvarno su to učinili. Istina, ostaje masa nejasnoća.

NAJVEĆI MISTERIJ

Najveći misterij sjednice jeste činjenica da je proračun izglasan jednoglasno.

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun. Evo, još ih mogu vidjeti s prozora moje sobe kako zaneseno plešu, doduše pomalo munjeno kao da su čvaknuli kvarat tripa, u hipijevskom kolu idu gradskim ulicama pozivajući građane da odu u tri krasne pičke materine kamo ih je đavo odavno poslao za kaznu što na izborima biraju provincijske lopine dubokodžepnog dometa. I stoje tako parkirani službeni i privatni Audiji i BMW-i ostavljeni na trotoarima dok njihovi free love jednoglasni hipi vlasnici bauljaju drogiranom koalicionom tminom koju su sami proizveli. A tmina je, pustite sunce, mračina za izrigat dušu.

Pa dokle više, majku mu? Dokle? Što se događalo sve ove mjesece? Kako to da je odjednom proračun dobar, a još jučer su se svađali i pljuvali oko istog dokumenta, ali doslovno istog, u bobu, što se kaže. Možda je i njima dokurčilo. I oni su ljudi i njih zna izdati strpljenje pa rekoše, hajde de, daj što daš.

Oni su izglasali daj što daš proračun, a građani Mostara su dobili daj što daš proračun u kojem, kao i obično, nema trunke strategije, nema jasnih planova razvoja, nema jasnih obrazloženja, nema gradskih kulturnih manifestacija, nema ovog, nema onog, ima onog čega je uvijek bilo, a to je gomila nebuloza, vatrogasnih predizbornih rješenja, umivanja partnerskih ruku, plaćanja rođačkih plaća itd.

Evo nekih stvari kojih u proračunu nema.

Za izradu razvojne strategije Grada Mostara ove godine, kao i prošle, bit će izdvojeno 0 KM. Koji će to nama penis, ne treba nam. Strategija, mrš!

Sredstva za poticaj male privrede, mrš! Nema, 0 KM.

Održavanje Partizanskog spomen obilježja(da, riječ je o djelu glasovitog Bogdana Bogdanovića), mrš! 0 KM.

Uređenje korita Radobolje(da, dragi turisti, to je ona riječica deponija, koja se uliva u Neretvu), mrš u Jadransko more!

Izdaci za NVO, ma nemojte zajebavati, mrš!

Obnova muzičke škole, hajde bola, bjeri tamo, okle muzičke škole!?

Žene BiH, mrš u kuhinju, 0 KM!

Caritas, Merhamet, razguli!

Gorska služba spašavanja, voljno, 0 KM!

NVO za kulturu, buhuhu!

I ima toga još. Ili, točnije, nema toga još.

BUREK ZA MILION

Znam da proračun ne može pokriti sve što bi trebalo u jednom totalno razjebanom gradu, ali suludo je da zaposlenici Gradske Uprave godišnje pojedu bureka i jogurta u vrijednosti 1.800.000, 00 KM. Suludo je da u gradu u kojem je sve na 20 minuta pješice na troškove prijevoza ode 150.000, 00 KM. Građane Mostara godišnji odmor njihove administracije košta pišljivih 470.000, 00 KM. Također, građani Mostara, plaćaju parlamentarne grupe u Gradskom vijeću u iznosu 370.000, 00 KM. Eh, bit će da je i to bio kamen spoticanja, jer prije svega treba naći model kroz koji će oni svoj nerad naplatiti po nekoliko puta kroz ovo i ono, kroz šuplje i prazno.

Ima tu još nedefiniranih izdataka. Tisućica tamo, tisućica ovamo. Nema veze, to su samo javni novci. A za javne novce ne treba raditi.

Evo, opet sam se iznervirao. Puf, pant!

Naviru životne dileme.

O, Bože, o čemu ću pisati, sad kad je konačno usvojen proračun?

Želim se smiriti. Posmatram čistu pastoralu.

Mostar tone u predvečerje. Crni se, nekad bijeli, kamen na Partizi. Raste mansarda na zgradi HDZ-a. Na muzičkoj školi drhte prazne skele. Drijemaju nastavnička auta parkirana na dječjem igralištu iza čuvene mostarske gimnazije. Kotrlja se smeće niz obalu Neretve. Večeras građani Mostara neće otići u kino. Porno banda i dalje obitava u GV Mostar.

(zurnal.info)

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Nema ga

Da pišem dnevnik, ovako bi izgledala stranica datirana na utorak, 18.05.2010. godine.

18.05.2010.

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Proljeća nema. Kiša i vjetar danima. Sivilo kroz koje se probijaju besmrtni Curtisovi stihovi i njegov pogrebni glas.

Sve se pomiješalo, uglavnom. Hodam cestom, ali doslovno cestom, i žalim grad koji je nestao u povijesnom uraganu, koji ga je izbrisao s lica zemlje i preselio ga tamo gdje obitava i Curtis i toliki mladići čija su pleća pukla pod teretom bezumlja i besmisla. Hodam cestom, a hodam kroz grad. Pločnike je zauzela motorizirana željezarija pažljivo ugurana između, nedavno posađenih, lipovih mladica. Pločnike su zauzele i gazde kafana i fast foodova, zatrpali ih aluminijskim stolovima i stolicama. Ja hodam cestom, klinci sa ogromnim torbama na leđima hodaju cestom, guraju se kroz popodnevni promet iz škole i u školu. Usput bacaju plastične boce i ostatke užine po ulici. Nekakvi ljudi, grubih lica i divljih pogleda dovikuju se preko ulice. Sklanjam se automobilima koji prolaze. Djeca se sklanjaju automobilima koji prolaze. Likovi čije oči prezrivo gledaju svijet, grubo i gadljivo divlje, zaustavljaju auta usred djece, između pločnika punih automobila i kafanskog inventara, otvaraju prozore i razgovaraju s istim takvim primjercima sramotne ljudske vrste koji se mangupski naslanjaju na krov zaustavljenog automobila. U tom trenutku, promet se zaustavlja, stvara se dugačka nervozna kolona. Na cesti, dodiruju se kišobrani nadrkanih prolaznika u mimohodu. Osim, uglavnom zluradog, dječjeg smijeha, ne možete vidjeti osmijeh niti čuti kako se netko zdravo smije. Sve se pretvorilo u zluradost, pakost, podozrivost, prezir, bahatost i, brate i sestro, u seljakluk svake vrste.

Da sam religiozan molio bih da netko sve to zaustavi, vrati vrijeme unatrag i izbriše nepravdu, jer nepravda je uništiti Grad. Ovako, ostaje mi samo da psujem i galamim svo vrijeme svjestan da me nitko živ ne čuje. A i ako sluša i čuje sve što kažem dočekuje s prezirom. Budala! To sam ja. To su svi koji traže nešto čega nema, nešto čega neće biti. Svi koji traže Grad, otvoren, tolerantan prostor, pristojan dom i zabavnu usputnu stanicu. Vrijeme je ljudi čija je nepristojnost uvredljiva, vrijeme je bahatih političara, instant zvijezda, brutalno nasilnih klinaca, kvartovskih lopova i siledžija, napumpanih usta i silikonskih sisa, vrijeme loše droge, zaboravljenih gorkih ratnika, vrijeme je nerada, nepročitanih knjiga, gadljive glazbe i proljeća, koje je negdje nestalo.

Ništa se, osim toga, nije dogodilo. Prije trideset godina Ian Curtis se ubio u svom domu u Macclesfieldu. 2010. u Mostaru je nestalo proljeće. Nestali su pločnici. Nestao je grad. Rest In Peace!

(zurnal.info)

Nakon neuspjelih pokušaja naše redakcije da od JU Djeca Sarajeva dobijemo na uvid detaljniji izvještaj o finansijskom poslovanju za 2009. godinu, osjećamo izvjesnu obavezu da s javnošću podijelimo način na koji s novinarima komunicira v.d. direkora ove javne ustanove Arzija Mahmutović. Na prvi faksirani zahtjev prema ustanovi nije bilo nikakve reakcije. Zato je drugi zahtjev i neodustajanje novinara izazvao bijes i sarkazam pretočene u sljedeći polupismen dopis. Čitaocima ostavljamo da prosude da li osoba na javnoj funkciji, u ustanovi čija je zakonska obaveza transparentnost u radu, može sebi dozvoliti ovakvu neprijateljsku reakciju, i to samo zbog toga što joj je na civilizovan i uljudan način traženo da dostavi informacije o radu koje bi trebale biti dostupne u svakom trenutku. Također podsjećamo da su službenici, ili sama direktorica, autori ovog nepismenog akta, zaduženi za vaspitanje i predškolsko obrazovanje 2.100 djece grada Sarajeva.

Poštovana,

Vezano za Vaš zahtjev da Vam se omogući uvid u Finansijski izvještaj o poslovanju za 2009. godinu obavještavamo Vas da nas obavjestite o terminu u kojem ste u mogućnosti doći u prostorije Sjedišta JU “Djeca Sarajeva” kako bi Vam u prisustvu ovlaštenog lica iz Ustanove omogućio uvid u isti, uz eventualna obrazloženja. Ujedno Vas molimo da nam donesete Finansijski izvještaj Vašeg magazina, JP Elektroprivrede BiH, BH Telecom kako bi smo izvršili upoređivanje i dali Vam što detaljniju analizu.

***

Obzirom da ste u Vašem tekstu koji je objavljen u Online Žurnalu u aprilu 2010. godine već iznijeli detalje iz Finansijskog plana za 2010. godinu JU “Djeca Sarajeva” sa kojim ste očigledno upoznati od strane Vijeća roditelja... isti (izvještaj, op. aut.) nije nikakkva tajna i do istog ste mogli doći na isti način kao što ste došli i do Finansijskog plana.

***

Kao institucija koja se bavi odgojem i obrazovanjem djece predškolske dobi uvijek smo uvažavali i cijenili stavove i mišljenje svih naših roditelja (cca 2100 djece), te u tom kontekstu ne razumijemo razloge zbog kojih se od strane roditelja više insistira na finansijskim pokazateljima poslovanja Ustanove nego na pokazateljima koji se konkretno tiču odgojno-obrazovnog rada.

Naravno da je uslijedio i treći pokušaj novinara Žurnala. U dopisu upućenom Ustanovi naglašeno je kako JP Elektroprivreda i BH Telecom nisu ni u kakvoj vezi s našim magazinom, te da Žurnal, za razliku od ustanove koju ona vodi nije javna, ali ni ustanova koja se finansira sredstvima budžetskih korisnika, zbog čega nema zakonsku obavezu javnog objavljivanja izvještaja o finansijskom poslovanju. I pored toga što smo naglasili da nismo ni u kakvoj vezi s Vijećem roditelja, te da smo podatke dobili u Ministarstvu obrazovanja i nauke KS-a, odgovora nije bilo. Direktorica Mahmutović očigledno je svoje rekla, barem kada je pitanju magazin Žurnal.

A vi, dragi roditelji, šta vi više hoćete? Da znate kako se troši novac namijenjen vašoj djeci? Obratite se Elektroprivredi ili BH Telecomu, prije ćete dobiti odgovore nego od JU Djeca Sarajeva.

(zurnal.info)

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije
- Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što diše – Salih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta:
- Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?

Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju:
- Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava:
- Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.

Umro bih da živim od plate

Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio:
- Al' evo, ništa, nisu me zvali – razočaran je.

A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami:
- Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.

Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta:
- Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.

Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama:
- Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog – kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji:
- Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!

Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže:
- A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca – zadovoljna je Mubera.

Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera:
- Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli – pokazuje na Saliha.

Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice:
- Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji:
- Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.

Salih se vraća u stvarnost:
- Pa, jeste, dobro si, vala.

Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje:
- A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.

Za veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih:
- U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku, ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi:
- Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.

Ni od protesta nema neke koristi, smatra:
- Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.

Svečarski za Praznik rada

U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.

Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta:
- Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja:
- Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije – kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.

Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.

Iako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut:
- Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta:
- Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.

Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema:
- Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.

Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić:
- Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.

U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo:
- Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.

Raskošno praznovanje Sekcije mladih

Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže:
- To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.

Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže:
- Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.

(zurnal.info)

Dok joj Vijeće roditelja JU Djeca Sarajeva izglasava nepovjerenje a ministar Safet Kešo poručuje kako Vijeće ne može birati direktora te ustanove, direktorica Arzija Mahmutović, kao da to i nema mnogo veze sa njom, putuje, pa u protekloj sedmici nije bila dostupna za davanje informacija. Vijeće roditelja Javne ustanove „Djeca Sarajeva“ demantira izjavu ministra za obrazovanje u Vladi Kantona Sarajevo Safeta Keše iz koje proizilazi da to vijeće ne može birati direktora navedene ustanove, poručujući da, nasuprot Kešinoj tvrdnji, ono ravnopravno može učestvovati u izboru novog direktora i da to svakako namjerava učiniti:
Osim ako nadležno ministarstvo ne priznaje vladavinu prava, Vijeće roditelja ima namjeru ne samo da ravnopravno učestvuje u izboru novog direktora već će bez obzira na to ko bude izabran i kojoj političkoj opciji bude pripadao, pomno pratiti sve aspekte poslovanja i upravljanja Javne ustanove. Zakonom su propisana dva člana Upravnog odbora iz Vijeća roditelja, a nadležnost Upravnog odbora je između ostalog izbor direktora Javne ustanove.

U prilog tvrdnji kako Vijeće roditelja ima pravo na izbor novog direktora govori i činjenica da godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a.

Naime, od skoro šest i po miliona KM, koliko je iznosio prihod JU Djeca Sarajeva u 2009., više od tri miliona KM (tri miliona i skoro 200 hiljada) odnosi se na naplatu od roditelja, oko 150.000 na naplatu kraćih specijalizovanih kurseva, dakle, opet od roditelja, dok je iz budžeta rad institucije subvencioniran sa dva miliona KM. U isto vrijeme se za ishranu djece, nabavku materijala i održavanje zgrada izdvaja oko 600.000 KM.

S obzirom da je u budžetu Ministarstva za ovu godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno dva miliona i stotinu hiljada KM, i ove godine će roditelji uplatiti veći dio novca potreban za rad.

U budžetu Kantona Sarajevo za 2010. godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno je dva miliona i 100.000 KM, što je prikazano pod stavkom Predškolsko obrazovanje. Bez ijedne detaljnije stavke, javnosti je potpuno uskraćeno pravo na informaciju o utrošku novca. U Ministarstvu kulture i obrazovanja to pravdaju činjenicom da JU Djeca Sarajeva još uvijek nije uvrštena u trezorski sistem poslovanja, već se sufinansiranje vrši putem granta, pa se u tom slučaju ne moraju prikazivati rashodi po pojedinačnim stavkama. O poslovanju ove institucije u 2010. godini imat ćemo pravo znati tek sredinom naredne godine, kada Ustanova pošalje izvještaj Ministarstvu pa ono održi sjednicu.

Tako će se i izvještaj o poslovanju u protekloj godini biti razmatran na sjednici sredinom ove godine.

Finansijski plan JU Djeca Sarajeva za 2009. godinu

Prihodi

Sufinansiranje iz budžeta: 2.000.000 KM

Subvencioniranje djece u vrtićima (Ministarstvo za rad i socijalnu politiku): 234.000 KM

Naplata od roditelja: 3.169.054 KM

Kraći specijalizovani programi (engleski jezik, ples, zimovanje djece): 150.500 KM

Zakupnine (izdavanje objekata): 382.351KM

Donacije-grantovi: 102.000 KM

Ostali prihodi: 104.500 KM

Kapitalni primici: 300.743 KM

Ukupno prihodi: 6.443.148 KM

Rashodi

Bruto plate: 3.720.000 KM

Naknade troškova zaposlenih (topli obrok, prevoz, otpreminine u penziju, pomoć u slučaju smrti ili bolesti): 1.186.700 KM

Režijski troškovi 593.410 KM

Materijalni troškovi (hrana za djecu, didaktički materijal, materijal za čišćenje, kancelarijski materijal, materijal za održavanje zgrada i opreme, ugovorene usluge, osiguranje) 639.295 KM

Kapitalni izdaci: 303.743 KM

Ukupno rashodi: 6.443.148 KM

Podsjećanja radi, direktorici Ustanove Arziji Mahmutović mandat je istekao krajem januara. Nakon dvomjesečnog tehničkog mandata razriješena je te funkcije i imenovana za v.d. direktoricu ustanove, do izbora novog direktora. Konkurs za izbor novog direktora raspisan je početkom aprila.

“Sarajevska elita je ćutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimović upao u moj stan i sve mi opljačkao, a sve u odbrani od četnika” izjavio je u jednom od intervjua NIN-u Nemanja Kusturica. A onda se Nemanja sjetio da se nekada zvao Emir i ista ta “elita” je potrčala u Goražde, na istorijsko pomirenje “velikog režisera i njegovog sudbonosnog scenariste”.

Zaboravili su sve gadosti koje je ovaj, kako ga je Andrej Nikolaidis nazvao - Đavolov šegrt, sipao godinama iz zavjetrine Miloševićevih sinekura. Dvije decenije pjuvanja po Sarajevu i tragediji koju je ovaj grad preživio tokom agresije Nemanjinog poslodavca na Bosnu i Hercegovinu, sada su postale “neistine i konstrukcije”, kako to navodi dnevno glasilo SBBiH u najavi “prvog intervjua za jedan printani medij iz Sarajeva”, tačnije razgovora glavne urednice tog “printanog medija” sa “velikim režiserom”. Iako još nismo imali tu priliku i čast da pročitamo ovaj prvi intervju “velikog režisera” za “jedan printani medij iz Sarajeva”, što je u stvari eufemizam za “jedne muslimanske novine”, već u samoj najavi se vidi kako šejtanov šegrt dobija priliku da nas posipa pepelom i uči kako treba da se ponašamo u civiliziranom svijetu, čiji je on valjda predstavnik?! Pa tako, ukoliko “Sarajevo hoće da napravi nešto od sebe” tu je Emir Kusturica, nekadašnji Nemanja, da nas pouči.

Ima tu vjerovatno sijaset poučnih savjeta kako se uljuditi i prilagoditi (šta bi reis na ovo rekao), prije nego nas “veliki režiser” počasti svojim trijumfalnim povratkom na mjesto zločina, pardon u grad iz kojeg je protjeran u elitiziranoj akciji “odbrane od četnika”.

Mogli bismo sada pisati kilometarske tekstove u kojima bi navodili gadosti velikog Nemanje alias Emira Kusturice. Satima možemo razglabati i premjeravati dimenzije morala “elite” koja je dobila zadatak da pripremi teren za trijumfalni povratak Kusturice, samo još da se skonta kojeg od njih - “velikog režisera”, Emira ili Nemanje. I sve to ne bi bilo dovoljno da opiše močvaru u kojoj smo se zaglavili proteklih dvadesetak godina. Zbog toga smo odlučili da vam ponudimo dovoljno materijala kako biste sami donijeli zaključak. U skladu s tim, pozivamo sud javnosti da evidentira sljedeći video materijal sa koncerta Kusturičinog The No Smoking Orchestra u Oslu i tekst, koji je “veliki režiser” napisao za beogradski NIN zadnjeg dana 1996.godine.

Enjoy Bosnia!

Nemanja (Emir) Kusturica

ABDULAH SIDRAN. TRAGEDIJA PROVINCIJSKOG GIGANTA

Tisuću devetsto četrdeset osme jedan lik iz literature je stradao zbog ljubavi. Rekao je: " Više volim rusko govno nego američku tortu. " Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportiran na Goli otok. Da je to rekao danas, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: " Više volim američko govno nego rusku tortu", i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku.

Abdulah Sidran će morati pisati sve iz početka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Ponašao se kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao: "Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama."

Vlado Petrović, lik iz literature je hiljadu devetsto četrdeset osme stradao zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga sto je šutio. Mogao je da strada kao i nekolike hiljade Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog umjetnika. A teško je povjerovati da ovi, kao Sidran, nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite, i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.

Stevan je kopao rovove, s mukom se sjećao Sidranovih stihova " prijatelju moga života...bratu Stevanu... " kopnio i, na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog " veleizdaje srpskog naroda " . Takođe zbog toga što je šutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.

Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže: " Molim te šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac. " Šutio ti, ne šutio - isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju... Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.

Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Zbog ruskih govana i američke torte, uglavnom. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu, i u literaturi.

Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču " Otac je kuća koja se ruši " . Zbog rečenice " Više volim rusko govno nego američku tortu " , bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.

U rijetkim trenucima hrabrosti, šunjao se Sidran po kafani " Park " gdje je stizao iz Sameka. U toj boemskoj birtiji je uzimao zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije ubaci u centar. Odluka Branka Mikulića da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo iz kafane " Park " . Tu su često dangubili generali JNA. S nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar čuo njihov razgovor: " Ne dolazi u obzir, Milutine " , govorio je general svom kolegi generalu, " onaj mali ne može biti državni neprijatelj. Hoćeš da nam se svet smeje? "

Šef Centralnog komiteta bosanskih komunista je preko ovog brke konobara saznavao dosta važnih stvari. Za ovu, da Sidran ne moze biti državni neprijatelj, znao je prije nego što su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega, u sred kafane " Park " , pitao zašto Tito farba kosu. Mikulić nije znao šta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina: " Piši pjesme, jebo ti majku svoju, a ne da nam vrijeđaš Titu! Jelde Hamo vako lijepa priroda, ko duša, a on nam pljuje maršala. " Policajci su naizmjenično mezili i tukli pijanog pjesnika.

Sidran je, nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja, nastavio život provincijskog pjesnika. Lutao je od kafane do kafane, sve nesrećniji tražio je povećalo za svoj talenat. Kada bi preskočio jedan ponedjeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju Šestu i Sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.

Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je: " Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji. " Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici koga smo mi nazivali Gmaz... Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana, neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Sintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za italijansku strafu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda i da je film, kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada, tu trebaju temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.

S mukom je ispisao prošireni sinopsis. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika Oca, iz priče " Otac je kuća koja se ruši " . To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio godinama. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam u tekstu marksizmu suprotstavio hipnozu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vešović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo, što sam ja napisao, loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao, zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom, odobravajuci primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam " Dolly Bell " po vlastitoj mjeri.

Film " Dolly Bell " je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali " Djevojke u ljetnjim haljinama volim " . Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izrazavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava " Zabranjenog pušenja " i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogućila nasljednicima " Travničke hronike " i " Na Drini ćuprije " da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući " Nadrealiste " .

Sidran je sve češće odlazio u kafanu " Park " . Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama " Jegulje putuju u Saragasko more " emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak, iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.

Za vrijeme snimanja "Dolly Bell " , Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se " Dolly Bell " snimala samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom VEN-u poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku izmedju pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod Sameka, bauljao je Sidran Bistrikom tražeci filmsku ekipu " Dolly Bell " . Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu " Park " ...

Prijateljima, zatečenim u kafani, već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana... " Upropastio mi je autobiografiju " , tako je Sidran zvao " Dolly Bell " . Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač, koji je u kafani " Park " razbijao mamurluk, rekao: " Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame 'Ćilim', rezisera Ace Jevđevića " , on je samo odmahnuo glavom i dodao: " Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on. "

Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću zivotnu istinu: " Ovo sto vidite " , govorio je on, upirući kaziprst prema sebi, " to nije sve Avdo. To vam je devedest devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran. " Danas sam siguran da su u Sidranovoj blizini bili dječaci koji su se kasnije okupili oko časopisa " Vox " , lista muslimanske omladine, handžar orijentacije. Jer, na slučaju Sidranovog straha, niko nije tako predano odradio kao ovi mladi fasisti. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je pisao o strahu koji je: " ...na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom...; " a Sidran je sve više postajao maneken te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od principa svojih junaka. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma; ne drži se principa, najebaćeš k'o Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu mu je sastavio pjesmicu htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vešović ga je pravdao, govoreći da je njegov život sa Šahbazom postao nemoguć. Iako razveden od nje, on je sa ovom gospođom živio i tada mu je, tvrdi Vešović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan, i konacno, napusti ženu svoje mladosti.

Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi rijeci Vlade Petrovića. Književni krugovi su u Sarajevu znali da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vešovića. Zato, danas, kada se pitam zašto mu je Vešović u ratu bio blizak a Tontić dalek, znam da se to veze za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vešović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada SDS-ovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao zivota. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vešović je, tek kada su Karadžic i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je, od straha pred Sarajlijama, grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevog govna... Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći. Imao je laufera, šahista, pa je Stevana pijuna mogao da žrtvuje.

Sidran je vec osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vešoviću, k'o vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio: " Je'bo me bog kud se ja bakćem s tuđim govnima, šta fali američkoj torti... " Nikako nije mogao da ubijedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali.

Ubrzo je na stranicama zagrebačkog " Oka " objavio pjesmicu o Titu, u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o Titu kome je, u nekoj afričkoj zemlji, na trpezi bio ponudjen vrabac. Posto je bio čovjek mekog srca Tito je odlucio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i njegov junak Tito, vrapci ptičiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je, da je tek tada ušao u čitanke. Ali, jos uvijek je stanovao u dvosobnom stanu na Čengic-vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome sto je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Šahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan, na kraju, uselio upravo Marko Vešović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti, stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.

Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu " Otac na službenom putu " , dobio je stan od Opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Šahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorušić.

Naši putevi se više nisu ukrstali. Ni umjetnički, niti ljudski. Napravio sam " Dom za vešanje " i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i već tada miješao malter za postolje gdje će jednoga dana postaviti njegovu bistu. Znao je da će postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbazdaren na onih nekoliko sarajevskih ulicica, a svaki izlet na pjesničke večeri u Bosanski Brod doživljavao je kao udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zašto ne pokuša u inostranstvu, on je ponosno govorio: " Ja nikada neću napustiti svoj rodni grad. " Ono, moj grad, izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji, zatečeni za stolom, već tada osjećali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju, na festival gdje se prikazivao " Dolly Bell " . Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je " vekijom romanjom " . Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali, pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio da naruči led ali nije znao kako se to kaže. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao: " Prego, uno pikolo Grenland " i odlucio da vise nikada ne napusta Sarajevo.

Sidran nije volio naše filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga sto se film ne piše, nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio da sa mnom razgovara. Tek kada su filmovi postali uspješni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgacio pa je filozofski objašnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesečar, i da je sa uživanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma " Otac na službenom putu " . Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesečarenja noćima svađali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugrađuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on našeg odnosa lako riješio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje plaća od poezije, pa je on pišući scenarije zivio lagodnije od svojih kolega književnika.

Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donejeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga i radi poštovanja prema Andriću htio je da radimo " Na Drini ćupriju " . Jedina nevolja - opet je morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju; tamo nas je čekao rimski advokat Draškovic, koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov račun on je uplatio dvadeset pet hiljada dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplašeno.

Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrčen na zadnjem sedištu " folksvagenovog " kombija pričao o Sarajevu. Već nekolike godine bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola natiću noge i da osjeća starost. Miris dolazeće tragedije u Jugoslaviji tumačio je kao militantni Jugosloven: bio je ponosan što je u Nišu rekao za Miloševića: " ...ako valja vama valja i nama " , još je dodao da ne shvata odakle tolika mržnja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjećam kao Vlado Petrović, lik iz njegove priče. Novinaru Milanu Mitiću sam rekao da nije red što Miloševića Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu sabrali šta je Tito uradio. " Bogami " , kažem ja njemu, " k'o da sam rek'o da više volim rusko govno nego američku tortu. " On se nije osvrtao na moje osjećanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, čak i u šali, prisvajao bilo šta iz njegovog tanjušnog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Miloševiću. " Tu su neke nečiste radnje " , govorio je Sidran. " Što se mene tiče miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi! Nego najebali smo dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istočne Bosne. Prijete mi da će biti belaj, ako budem radio scenarij za " Na Drini ćuprija " ! Ličio je na čovjeka spremnog da uradi sve samo da ne mora da vrati pare, koje mu je Drašković već uplatio. Toga se plašio više od đavola.

Učinilo mi se kako je iznenadna bliskost, koju je ostvario sa mnom, zasnovana na potrebi da mu, onako preplašenom, ponavljam: " Ma, daj Avdo, kakvo vraćanje para. " Ja sam prihvatao tu ulogu pa mu je to trenutno olakšavalo situaciju. " Zaboravio si ti kako je živjeti među primitivcima, moj Emire " . Jedina osoba koja mu je dozlogrdila više od istočnobosanskih Muslimana bila je njegova supruga Šahbaza. U povjerenju mi je rekao da se dala u šverc, i da on to kao pisac neće više tolerisati. " K'o biva radi na Akademiji za muzičku omladinu, ja tamo, kad ona u kancelariji nagurala farmerke, parfeme, svakojaku robu. " Sjetio sam se kako je mnogo godina ranije Ššahbaza odlučno odbila moju ponudu Sidranu da u " Dolly Bell " igra Cvikerša. Rekla je: " Da li si ti normalan; đe će književnik da glumi, ti, izgleda odlučio da ga poniziš? "

Ubrzo poslije susreta u Veneciji, gospodin Drašković je obolio i umro. Tako je i " Drina " propala, a Sidran je mogao da odahne: nije morao da vrati pare. Umjesto scenarija za Andrićevu " Na Drini ćupriju " , nekoliko godina kasnije, na kraju rata, sastavio je stih " cijela je Drina naša Meka i Medina " . Dugo se Sidran opirao rimi u poeziji. Sa prezirom je gledao na " rimljane " . Trebalo mu je da desetine hiljada Bošnjaka stradaju i da mu se ucini kako rima i nije bas tako primitivna. Bar ne onoliko koliko je mislio da je primitivna kada ju je upotrebljavao u nacionalne svrhe Rajko Nogo. Ja mislim da je stih o Drini kao Meki i Medini napisao onaj jedan posto Sidrana. Onih devedeset devet posto ostalo je neiskorišteno za nesuđeni scenarij za koji je primio novac i kupio vikendicu u Kiseljaku, Šahbazi " reno-4 " , čak je i mnoštvo dugova tim novcem podmirio.

Iz Venecije je Sidran otišao u Sarajevo, ja u Njujork. Odnio sam sa sobom ideju da polako postajem literarni junak Vlado Petrović. Iako rečenicu " Više volim rusko govno nego američku tortu " nikada ne bih izgovorio, znao sam da je Miloševićeva pojava izazivala tako ostre razlike. Po toj podjeli oni koji vole ruska govna su za Miloševića i Ruse a oni sto vole tortu oni su za Amerikance! Tako sam razumio onu Sidranovu podjelu između pravoslavnih popova i njihovih katoličkih kolega. Tek kasnije, kada sam se svađao sa sarajevskim borcima oko Tita i dokazivao da je prvo bio Tito pa onda Milošević, vuk je pojeo magarca. Posebno poslije intervjua u " Dugi " i " Mladosti " . Tamo sam na postavljeno pitanje ko ce pobijediti u sukobu između Miloševića i Šuvara, ja rekao Milošević. Tu više nije bilo dileme da ja postajem Vlado Petrović, lik iz Sidranove literature. Dakle, srbokomunista sa primjesama četnistva. Anonimni pisci su mojoj majci već tada slali pisma u kojima su je obavijestili da je četnička kučka i da je rodila četnika. Stvar se zaoštrila da je čak i Sidran predlagao da prespava u stanu mojih roditelja. Tipovi koji nikako nisu htjeli da čuju kako je Tito mrtav prijetili su paljevinama.

Početkom devedesetih u Sarajevu je bilo malo građana i svi su mogli da se strpaju u nekadasnji kafić " Pikolo " na Baš-čarsiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povraćaju. Sve više je bilo heroinskih špriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili - ne daj bože da pobijede nacionalne stranke, a mislili su nešto sasvim drugo. Zato su nacionalne stranke i pobijedile. Dugo poslije izbora, kada nekoga upitaš za koga si glasao, on bi odgovorio za Markovića. Jedino je jedan građevinski poduzetnik sa Romanije bio iskren. U piću je pričao svoju dramu oko glasanja. " Zatvorilo me " , veli on, " u onaj boks, gledam ona imena: vidim svi su kod Markovića, Kecmanović i Sidran na listi, ja uzmem olovku i krenem da zaokruzim reformiste, ali ruka ode sama na SDS, nije joj dalo srce. " Najgore su na tim izborima prošli upravo reformisti. Sidran je bio na listi i u trci za poslaničko mjesto. Porazio ga je neki mesar.

Poslije neuspjelih izbora Sidran je bio uplašen više nego povodom one šekspirovske dileme - pisati ili ne pisati " Drinu " , odnosno vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istočne Bosne. U ljeto nakon izbornog fijaska sjedili smo u bašti kafane " Šetalište " , Sidran, Zdravko Grebo i ja. Razgovarali smo o tome šta da radimo. Nismo našli rješenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao: " Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima. " Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjećao je rat koji dolazi i tražio bilo kakvo utočiste.

Prije velikih stradanja u životu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Ćopić prvi među njima. To mi je bilo posebno žao pošto su " Magareće godine " moj prvi pročitani roman. Nesrećno je završio život taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Ćopića desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA su polomili bistu Branka Ćopića i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam ga slušao kako mu se lome vidici. " Nije lijepo da se ruše kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zašto u Bosni nema više spomenika muslimanskih pisaca? " Ja mu nisam odgovorio. Učinio je to njegov drug Branko Čuak koji je takođe pio viski na rašun Vese Djorema. " Nema muslimanskih bista " , rekao je Čučak, " zato što je nestalo materijala, sve otišlo u gradnju džamija. " Te večeri smo pričali o svemu, najviše o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo već imali zajedničku avanturu svečanog otvaranja. Ja sam išamarao pjesnika Mahića koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva Senad Avdić je napisao da sam pjesniku izbio dva rebra. Te veceri kod Vese, Sidran je zažalio što smo nekoliko mjeseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga. " On je šovinista " , govorio je Sidran. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam koji je u to vrijeme osjećao kao eritrofobiju. Zacrvenio se kada je o njemu pričao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previše tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flašu viskija pa je stvar sa bivšim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list " Javnost " koji je donosio slike lobanja djece i odraslih, iskopanih iz jame Pribilovci. " Vidiš li, moj Emire, šta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina. " Smetalo mu je što čak i njegov prijatelj Vešović sarađuje sa takvim listom.

Sidran i njegov strah trpjeli su pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo činilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, zbog Doma pisaca koji im je ličio na Francusku 7, i list muslimanske mladeži VOX. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andrić nabijen na nalivpero. To je bila opomena Sidranu da će slično da završi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je još prije izbora objavljivao kako će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. Duhovitost ovih mladića izazivala je osmijeh na licu predsjednika Izetbegovića. On se čak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe.

Ovi mladići handžar orijentacije su me do kraja života zadužili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da pređe na njihovu stranu. Mene nisu, zbog urođene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni žele građansko društvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje međunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj već su se tu vrzmali osmatrači. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji, gdje god su se pojavili, rat nije spriječen nego se upravo tu razbuktao.

Ubrzo nakon nabijanja na pero u VOX-u, Andrić je stradao i u Višegradu. Tamo je srušen spomenik našem nobelovcu. Kada sam pitao jednog druga što im smeta Andrić, on mi je odgovorio: " Ma pusti, ba, Murata Šabanovica, napio se, nema to veze " ; pred rat je u Sarajevu malo šta sa čim imalo veze. Tek kasnije, u ratu, sve je došlo u vezu sa svačim. Muslimani su stradali više nego ikada do tada a u Sarajevu su spaljivali Andrićeve knjige i oni kojima vatra nije trebala da se ogriju. Prije nego što su Andrićeva sabrana djela gorjela po ratnom Sarajevu, njegovo ime se vuklo po sarajevskim stanovima. Veliki pisac je bio kriv za sve. Čak je i moj susret sa predsjednikom Izetbegovićem prošao u znaku Andrića. Sreli smo se u stanu njegovog sina i vodili po svemu nezanimljiv razgovor. Mislio je da je Milošević pod uticajem Dobrice Ćosića pa je htio da ih povezem. Na kraju su se našli u " Holidej-inu " i mnogo prije etničkih čišćenja u Bosni dogovorili o stvaranju čistih teritorija. Muslimani i Srbi bi se, po njima dvojici, mirno preseljavali ako bi se Jugoslavija raspala. Kasnije se to i desilo, ali nije bilo mirno.

Razgovor sa Izetbegovićem se vrtio oko straha od rata i mržnje koja do rata dovodi. Ja sam rekao da je taj strah i mržnju najbolje opisao Andrić. Nije mu bilo drago da to čuje ali nije to pokazivao. Tek na hodniku kada smo, odlazeći, obuvali cipele, on me upitao: " Je li, bogati, ti ono hoćeš da snimaš 'Na Drini ćupriju'! " Ja mu velim: " Mislio sam ali je skupo, veliki film. " On kaže: " Nemoj, bolan, u njega je literatura puna mržnje, on ti je bio podvorničko kopile. " Ja sam tada otišao iz stana njegovog sina i znao da on ne može biti moj predsjednik. Ne zbog toga što nikada niko nije dobio Nobelovu nagradu zbog mržnje. Nisam želio da moj predsjednik tako govori o mojim idolima.

Mene je početak rata zatekao u jednoj pariskoj montaži. Završavao sam film " Arizona dream " . Zbunjen, telefonirao sam danju i nocu. Najvise sam razgovarao sa mojim, tada još živim ocem i sa Sidranom. Nerede ispred Skupštine sam komentarisao na sarajevskoj televiziji, govoreći kako građani nikako ne smiju da se tuku sa JNA. Da su mnogo slabiji i da ce izginuti. Sjetio sam se kako je Pariz sačuvan u Drugom ratu. To ih je sve uvrijedilo, iako ja mislim da su tada mnogi mislili slično, ali nisu to kazali. Bilo je to vrijeme kada su oko Skupštine zapucali snajperisti na masu očajnog naroda koji se tu skupio u posljednjem pokušaju da promijeni vlast nacionalnih stranaka. Sarajevski junak Vikić koji se proslavio bacanjem srpskih snajperista sa " Holidej ina " stavio se na raspolaganje ovoj Skupštini. Čak je Izetbegović htio da govori, ali su ga izviždali. Svi su očekivali da se pojavi Zdravko Grebo. On je došao u zelenoj vijetnamki, maskirnoj uniformi seždesetosmaša. Održao je govor u kome se izvinio što ne može da ih povede u multinacionalnu Bosnu. Prepustio je to Izetbegoviću poštujuci demokratiju. Kupio sam kartu za Sarajevo, ali mi je kum javio na kuću: " Ne dolazi, ti si ovdje čovjek koga treba ubiti. " " Ko će me ubiti? " , pitam ja, a on kaže: " Patriote. Zato što si napisao u 'Mondu' da je Alija general bez vojske. " " Pa je li ima vojsku? " , pitam ja kuma a on kaže: " Ne znam ja ima li on vojsku, uglavnom, ti ne dolazi! "

Čini mi se da je taj ratni haos bio jednako težak za nas koji smo tu dramu gledali iz daljine kao i za one koji su na koži trpjeli udare. Negdje, kada su prekinute telefonske veze, ja sam konačno zaspao. Sanjao sam ružne snove. Ubrzo nakon toga umro mi je otac. Samo što se to desilo, majka je oboljela i ja sam u životu dobio ono sto se nalazi u velikim romanima. Pozadina rata za mene je bila teža i bolnija od stradanja pod bombama i granatama.

Što je rat više odmicao moja slika, kao čovjeka koga treba ubiti, sve se više uvećavala. Što sam ja češće govorio, slika moga monstruma je rasla. Ta slika u očima običnog svijeta u Bosni je toliko nakvasala da sam, na kraju, shvatio kako bi jedino jedan veliki neuspjeh mogao da me vrati u humane okvire. Sve drugo je bilo džaba. Čak i da sam pristao na spisak stvari od jednog dobronamjernog čovjeka, koje je trebalo da kažem pa da me opet prihvate kao humano biće, bilo bi uzaludno. Onda bi me pitali: " A što to, mangupe, nisi ranije rekao? " Prije političkih nada ja sam tamo iznevjerio nešto drugo. Mnogo sam utakmica odigrao i nikako nisam davao povoda za sažaljevanje. Tek kada postaneš bolan ili jadan, stvari oko tvoga mišljenja se opraštaju. Ti se valjaš pijan u kafiću a gosti te gledaju, žao im, pa se s tugom prisjećaju tvog upropaštenog talenta. Jedan od tih upropaštenih talenata koji se u ovom ratu upravo po osnovi te zajedničke osobine približio Abdulahu Sidranu jeste Nedžad Ibrisimović.

Nakon filma " Underground " pričao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nesto zbog čega je književnik Nedžad Ibrišimović morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje mišljenje. To je, kažu, bila kap koja je prelila čašu. Poznajem Nedžada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je žena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim, radi praktičnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka čuda koja sam navukao radeći po čitavom svijetu. Mislio sam, nije naodmet da mu dam poneki savet. Posebno zbog toga što znam da je on ranije živio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rođak javio da je Nedžad napravio spisak stvari i obećao da će voditi računa o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rođak je sreo Nedžada i pitao ga može li doći po knjige. "Nemoj, molim te" , rekao je pisac, "ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo žao da se tu nešto dira" , dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedžada ne kači Biltov zakon o stanarskom pravu. Kažu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovođenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedžada išao mnogo brže nego kod partizana 1945. Kažu da je Iliji Materiću poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kuću nekih građana koje je Udba istjerala na ulicu.

Negdje kada se rat završio jedna Sarajka, koja živi u Parizu, čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: " Bogati, šta si to ti njima uradio pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju a ja nikako da shvatim u čemu je stvar?" Onda ja, u šali, kažem: " Rekao sam, više volim rusko govno nego američku tortu."

Prica o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slažem. Jedino što ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni, stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom, kao nacionalnim junakom, nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah.

Dok je Karadžic iz "samoodbrane" bombardovao Sarajevo, vojna policija vojske Bosne i Hercegovine je praktikovala dvije stvari: odbranu grada od agresora i pljačku stanova. Predvođeni Edom Lučarevićem ovi borci za civilnu Bosnu su opljačkali stan moga oca u Ulici Kate Govorušić 9a. Na kraju su iz jedne kese u sulundaru ukrali majčinu ušteđevinu; poslije su, brže-bolje, na to mjesto stavili bombu. U zapisniku, koji držim u Parizu, piše kako su pozvane komšije potvrdile da je u stanu četničkog teroriste Murata Kusturice pronađeno oružje; ofanzivna ručna bomba M52-P3, serijski broj 9024. Danas sam uvjeren da je to bio odgovor Alije Izetbegovića kako on nije general nepostojeće vojske, kako sam ranije napisao u " Mondu " .

Moj otac je već mjesecima pred rat bio na liječenju u Herceg-Novom, a majka mu se pridružila dvije nedjelje pred početak rata. Kada sam majci javio za ovu bombu, ona mi je na telefon rekla: " Svinje jedne, to je onih hiljadu sedamsto dolara što si nam ti poslao. " Toliko je vojna policija savjesno čistila grad od četnika da je izgledalo kako su četnici u gradu, ne na brdima. Tako je neki Avdić, koga su Srbi protjerali iz Nahoreva, upao u stan Miloša Mandića i Ljerke Kušec u Ulici Marcela Šnajdera 8. U stan roditelja moje žene Maje. Kada je napuštao Sarajevo, Miloš je stigao u Pariz sa torbicom stvari i štekom bijele sarajevske filter "drine". Otišao je i znao da se više neće vratiti. Dosta mu je bilo ratova, preživio je Jasenovac i krvavi put u Norveškoj. Na radnom stolu mu je ostala norveška zastavica pošto je bio član Društva norveško-jugoslovenskog prijateljstva. Avdić je znao da ulazi u stan četnika. Prvo što je ugledao u stanu Mandić-Kušec, ovaj Avdić, bila je upravo ova zastavica. Malo ga je zbunila boja krsta, bio je plav. Ipak, shvatio je da ima korpus delikti u rukama. "Tu je, nema sumnje, živio četnik" , mislio je Avdić i raspoređivao ukućane u novi stan. Spalio je rodne listove doktorice i sudije, njihove diplome i porodične slike. Kada je moja rodica stigla da moli Avdića za rodne listove Ljerke Kušec i Miloša Mandića, jedva je izbjegla batine. Htio je da je udari kundakom puške koju je, navodno, pronašao kod "četnika Mandića" . Kada je naša kćerka Dunja pitala dedu iz Pariza da li je stvarno u koševskom stanu držao pušku, umiješala se njena mama. Rekla je: "Da je deda im'o pušku, ubio bi babu."

Poslije pljačke roditeljskog stana ja sam znao da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja, ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg-Novom, sahranjen moj otac.

Za vrijeme rata Sidran me oblagao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božijem daru i pogrešnim knjigama koje sam ja pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru Dnevnog avaza koji ga pita, da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo...? Nikako da povjerujem, što mi reče jedan razuman čovjek, da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje što ne može da izdrži neki patriota, pa mora da te izbode nožem.

I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice kao onaj Vlado Petrović.

U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene razlike u jeziku ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači. Nadam se da ne misli na bogatstvo u kućama i stanovima koje smo ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. Njegova, sada već stvarno bivša žena Šahbaza se u Zagrebu povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muža; to je bilo na početku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj enklavuše iz istočne Bosne. Žena je mlada i rodila mu je sina Tarika. Zato, kada psuje Karadžiću majku četničku, vjerujem da onom svojom fakinskom stranom, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: "Hvala ti, Rašo." Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi "da mu nije bilo rata nikad se ne bi domog'o mlade pičke" . To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman.

Kada se podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, žestokih seksualnih frustracija sa kojima je krivudao kroz život, odvratnosti koju je izazivao kod žena, neuspjelih ljubavnih avantura kada su se žene otimale iz njegovog zagrljaja, a on vikao - stani drugarice, nisam ja muškarac degenerik, kada se sve to sabere, sve bi stalo u onih jedan posto. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena, rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.

U podjeli izmedju dobitnika i gubitnika; u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre. Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će sa prozora mog nesuđenog stana u Ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović, moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nesto nepredviđeno, zajedno će velikani uživati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca iz trbuha govoriti: "Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta?" Oni malo mlađi će ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati: "Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika." Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija bude vukla za pantalone, on će znati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.

Objavljeno u magazinu NIN 31.12.1996.

(zurnal.info)

Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa

- Zovem se Anes Mehić, a svi me u Lukavcu znaju kao Paju. Rođen sam 25. aprila 1975., imam 35 godina. Završio sam srednju mašinsku školu, a 1995. bio sam inžinjerac u vojsci. Završio se rat, taman počeo lijep život, meni 22 godine. Petnaestog juna 1997. jaranu je bio rođendan, otišli smo na jezero, kupali smo se, popili jedno ili dva piva. Od šeste godine sam trenirao gimnastiku, znao sam napraviti salto, izvodili smo pred curama, kako to već i ide. Skočio sam u vodu i sljedeće čega se sjećam: iz vode nebo vidim ali ne mogu izroniti. Drug je skočio za mnom i izvukao me na površinu vode, vidio me, mislio da se šalim da se gušim i opet me pustio. Onda je za mnom skočila moja djevojka, vidjela je da nešto nije uredu. Kako su me izvukli, da li su me još više povrijedili, ne znam. Hitna je došla čini mi se u sekundi, u bolnicu, pretrage, mjesec dana šoka na intenzivnoj a kasnije još tri mjeseca na ortopediji. Bio sam šest mjeseci na profesionalnoj rehabilitaciji. Kad sam nastradao sve je bilo oduzeto, samo sam mogao govoriti. Ono što se vratilo u prvih šest mjeseci - vratilo se. Najvjerovatnije je da sam, kako sam skočio salto, iako nisam nigdje udario glavom, jako trznuo u zraku tako da sam slomio dva pršljena u vratu. Kad sam pao u vodu osjetio sam da mi trnu ramena i ključne kosti i da ne mogu mrdati rukama. Doktori mi kažu da kičmena moždina nije prekinuta ali je nagniječena. Moja povreda je kvadriplegija, oduzetost nogu s djelimičnim pokretima ruku. Živim s roditeljima, otac je u penziji, mama je kućanica, a brat živi u Holandiji.

Anes je jedan od pedesetak članova Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize opštine Lukavac. Nakon nesreće najviše mu je pomogla bezrezervna podrška porodice i prijatelja koju je imao:
- Uz pomoć njih nastavio sam živjeti normalno koliko sam mogao. Izlazio sam, družio se, nisam se želio zatvoriti u kuću. Ali onda sam shvatio da ne mogu cijeli život tako: šta će biti kada roditelja ne bude? Učlanio sam se u udruženje, i već treću ili četvrtu godinu sam predsjednik.

U udruženju Lotos iz Tuzle, čiji je također član, radi kao vanjski saradnik, novinar, web dizajner. Radio je u štampariji na pripremi za štampu, putem konkursa koji su objavljivani kao podsticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ipak, veliki problem za njega, kao i za većinu osoba s invaliditetom, predstavlja činjenica da ga zbog predrasuda poslodavci najčešće neće zaposliti:
- Predrasude su prejake, osjetim ih stalno. Kad god pokušaš negdje pred tobom je barijera, a ona se prekida jedino ako poslodavac dobije poticaj da te zaposli. Lično bih mogao raditi sve poslove na kompjuteru, u štampariji, poslove u vezi sa izdavačkom djelatnošću ili web dizajnom... sve u čemu se koristi mozak. Mogu biti i vijećnik u opštini ili raditi u call centru, naprimjer. Ali, u većini slučajeva to što sam invalid je prepreka, ljudi me drugačije gledaju i imaju predrasude.

Danas, 13 godina nakon nesreće, Anes kaže kako mu se život promijenio iz temelja:
- Za invalide neće niko ništa uraditi osim nas samih. Ja se trudim biti aktivan a sad sam još aktivniji jer 13 godina kako sam nastradao nisam imao rampu da uđem u stan. Sad, nakon 13 godina, pomoći drugova koji su izvođači radova, kaže u šali, i raznih donatora, napravio sam rampu uz pomoć koje mogu sam izlaziti iz stana. Jutros sam sam izašao iz stana i otišao do udruženja. Ma to mi je sto posto promijenilo život!

MOGU, HOĆU, ZNAM

Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa. Na inicijativu Koalicije nevladinih organizacija koja djeluje u okviru kampanje MOGU, HOĆU, ZNAM usvojen je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH, kakav je u Republici Srpskoj na snazi već šest godina. Radi se o ključnom zakonu koji će osobama sa invaliditetom u Federaciji BiH omogućiti  efikasnije i kvalitetnije profesionalno osposobljavanje i zapošljavanje na otvorenom tržištu rada a poslodavcima beneficije koje će ih stimulisati da intenzivnije  zapošljavaju osobe sa invaliditetom.
Sam zakon ipak nije dovoljan. Trenutno je u proceduri usvajanje podzakonskih akata kojima bi bilo regulisano i osnovanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Upravo s tim ciljem pokrenuta je i kampanja Mogu, hoću, znam, koju su pokrenuli Centar za razvoj i podršku Tuzla (CRP) i Udruženje slijepih Kantona Sarajeo a pridružilo im se sedam udruženja. Finansirana je sredstvima Centra civilnih inicijativa (CCI) kroz program partnerskog zastupanja CAP 2, koji zastupa USAID:
- Do kraja aprila bi Ministarstvo rada i socijalne politike trebalo izraditi odluku o osnivanju Fonda a kantonalna ministarstva započeti s ozradom zakonskih akata. Da bismo ubrzali taj proces, zajedno sa Udruženjem slijepih KS-a pripremili smo sve podzakonske akte po uzoru na RS i Hrvatsku, koje sada samo treba tehnički urediti – kaže Mirza Jašarević, projekt koordinator CRP-a.
O koristi ovog zakona dovoljno govori i podatak da je u RS-u, gdje je na snazi šest godina, putem fonda profesionalne rehabilitacije više od 9.000 osoba dobilo posao ili pokrenulo vlastiti mali biznis:
- Kad se podzakonski akti usvoje, namjeravamo veoma aktivno raditi na njihovoj promociji, kako bismo poslodavcima ali i samim licima s invaliditetom pokazali koje su njegove prednosti. Po njemu, kompanije su dužne zapošljavati jedan broj osoba s invaliditetom ali će zauzvrat dobiti razne olakšice – uvoz repromaterijala, carinske olakšice, povrat poreza i slično. Naši poslodavci to ne znaju pa se i zbog toga javlja diskriminacija prilikom zapošljavanja – objašnjava Jašarević i dodaje zbog čega je osnivanje fonda od krucijalne važnosti:
- Mi sada putem raznih projekata možemo nekome pomoći da pokrene posao ili mu jednokratno na neki način pomoći. Ali to nije dovoljno, sve je to od danas do sutra, svi naši projekti imaju početak ali i kraj. Zbog toga smo ovom kampanjom pokušali uticati na to da se kroz sistem, regularnim putem, osobama s invaliditetom omogući zapošljavanje.

Jedan od sljedećih koraka je štampanje kataloga sa radnim mjestima, koji će biti dostupni poslodavcima ali i osobama s invaliditetom. Također, CRP u koaliciji sa ostalim učesnicima projekta ima ulogu monitorisanja cijelog procesa usvajanja podzakonskih akata i obavještavanja javnosti:
- Naš metod nije da ciglama idemo na parlament, već da vodimo konstruktivan dijalog s predstavnicima vlasti. Iskazali su dobru volju i na neki način se i obavezali da će u ovom mjesecu ostvariti dogovoreno – kaže Jašarević.

ŽIVOT KAKAV JESTE

U poslijeratnom periodu (1996-2009. godina) od mina je BiH stradalo ukupno 1.697 osoba, od čega 495 osoba smrtno. Veliki broj osoba s invaliditetom prouzrokovanim minama danas nema posao. Ipak, kroz različite projekte u posljednjim godinama nekima od njih pomoglo se da pokrenu ili unaprijede vlastiti posao. Mujo Turajlić živi u blizini Čapljine sa porodicom. Stopostotni je invalid amputirac bez obje ruke. Nastradao je još prije rata – 1987. od mine zaostale iz Drugog svjetskog rata:
- Nikad ne dozvoli da ti neko kaže: jadan, jadan. Probaj uvijek ići dalje, još, još, još... I uspjet ćeš, kaže u dokumentarnom filmu u kojem govori o pomoći koju je dobio u okviru projekta za pomoć žrtvama mina. Implementirao ga je Mercy Corps iz Tuzle uz saradnju Mreže preživjelih od mina a finansirala Evropska unija.

Dobio je mašinu za oranje uz pomoć koje je unaprijedio bavljenje poljoprivredom. Uzgaja voće i povrće, i uprkos visokom stepenu invaliditeta, nikada nije izgubio volju za radom:
- Teško je jer gledaš ostale kako mogu a ti ne možeš, pa dobijaš snagu i duh koji te pokreću. Kad sam nastradao hranila me majka, ali onda sam se upitao šta kada nje ne bude. Moraš gledati unaprijed a ne unatrag. Sve radim sam. Od hrane do freze i traktora i oranja. Sam sam sebi rekao da moram i da hoću. Ja i moja porodica proizvedemo sebi sve što nam treba.

U okviru istog projekta pomoć je dobio i Saša Dejanović, automehaničar iz Bosanske Gradiške, invalid prve kategorije u kolicima. Radi posao koji je radio i prije nesreće u kojoj je ostao bez obje noge:
- Život treba shvatiti onakvim kakav je, a da bi bio lijep moraš ga sam sebi učiniti takvim. To što se desilo – desilo se. Krenuo sam naprijed i svaki me rad pospješuje da budem ravnopravan u društvu. Invalidnost u nekim slučajevima čak shvatam kao prednost.

Saša ima mini radnju smještenu u kući koja povećava budžet za 20-25 posto, školuje djecu, odlazi sa suprugom na odmor, što je, kaže, mnogo bolje od toga da ovisi o nekome drugom.

Poslodavci godine

Na inicijativu nevladinih organizacije Inicijative preživjelih od mina, Centra za razvoj i podršku iz Tuzle, Mercy Corps u BiH i internet portala Posao.ba prošle godine je po prvi put u BiH organizovan izbor poslodavca godine za osobe s invaliditetom. Prema nezvaničnim podacima, više od 10 posto stanovništva u BiH su osobe s invaliditetom od kojih je manje od 20 posto zaposleno. Kampanja promoviše poslodavce koji se, u diskriminatorskom okruženju, protive globalnim trendovima smanjenja broja zaposlenih osoba s invaliditetom. Nagrade su dodijeljene JKP Komrad Bihać (u kategoriji javnih preduzeća), Dita Tuzla (velika preduzeća), Mega drvo Bijeljina (srednja preduzeća), knjižara Marinčić Banja Luka (mala preduzeća). Izbor se održava i ove godine.

(zurnal.info)

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos

Ima li proračuna u Mostaru? Nema. Nema još uvijek. Ne znamo ni kad će ga biti. Prođe 01.04. ljeta gospodnjeg 2010. Prođe, a mostarski gradski vijećnici ne izglasaše ni prijedlog proračuna. Prođe taj famozni 01.04., rok do kojeg je proračun trebao, morao, biti izglasan, ali proračuna i dalje nema. A svašta se događalo proteklih mjesec dana od kada smo pisali o najbitnijem gradskom dokumentu. Gradski su se vijećnici vrijeđali, bilo je skoro i fizičkih obračuna, razne udruge i organizacije slale su protestne note i komentare, čak se i prilično uzburkala mostarska, inače letargična i klinički mrtva, javnost, padale su teške riječi, raspravljalo se na TV ekranima, po novinama, radio stanicama, ali tresla se gora rodilo se niš'. Ništa. Standardno mostarsko ništa. Standardna mostarska normala.

UKOPAVANJE MAGARCA

Godinu dana Mostar je bio blokiran, jer oni, ne znam ni sam kako da ih nazovem, bestidnici valjda, nisu bili u stanju izabrati gradonačelnika. Gradonačelnik je izabran, a Mostar je opet u nekoj vrsti blokade, jer ti isti bestidnici nisu u stanju izglasati proračun za ovu, 2010., godinu. Ej, za godinu koja je odmakla skoro do svoje polovice. Prođe zima, procvjeta i bljesnu proljeće, sunce već tu i tamo nabaci ljetnu surovost, a oni ni makac poput magarca kojem je dokurčilo rintati pa se ukopao i možeš ga vrijeđati, pljuvati, tući, ali naš Mago neće da mrdne i uzalud ti svo bjesnilo koje po njemu sipaš. Pravi hercegovački kenjac. Ali naviknuo je Mostarac na svašta, i sam po sebi kenjčina, tvrdoglav i otporan. Pa je valjda sasvim OK da proračun za ovu godinu bude donesen tamo nekad u 6. mjesecu, možda poslije ljetnih praznika, godišnjih odmora, taman prije nego korisnici istog pocrkaju od gladi, a svi skupa proživimo još jednu godinu nerada i nereda.

U čemu je više problem? Šta je koji đavo? Dugo razmišljam o tome. Ne mogu vjerovati, nikako nisam sposoban verovati da netko može biti toliko bahat i bestidan kao BH vlastodršci, ali oni me uporno tjeraju da povjerujem, da se probudim i prihvatim stvarnost, koja kaže da naši gradski vijećnici, naši parlamentarci, predstavnici županijskih vlasti, premijeri, ministri jednostavno žive nekakvu paralelnu stvarnost i nemaju nikakvog doticaja sa BH svakodnevicom.

Događaju se tako vezani teški slučajevi maloljetničkog nasilja u Tuzli, Sarajevu i Mostaru, a naši, pazite ovo, predstavnici IZVRŠNE vlasti za to vrijeme u miru božijem donose zakon o poljoprivredi. Niti jedna politička reakcija se nije čula, nikakav stav, osuda, poziv na akciju. Šute kao zaliveni, ili im se, možda, čini da se sve to događa tamo negdje, u svijetu koji s njima nema ama baš nikakve veze. Žive oni tako u preko noći stečenim vilama, u udobnim sjedalima luksuznih automobila, u prostranim skupštinskim klupama, a na ulici kaos. Oni su vlast, a u državi koju vode uglavnom vlada bezvlašće. E, tad se zapitam koji će nam moj oni uopće? Bestidnici, neljudi, koji, dok država i društvo pucaju po šavovima, raspravljaju o povećanju osobnih primanja kao da se žele još više udaljiti od BH realnosti, od običnog građanina koji baulja kroz život izgubljen poput japanskog turista kojeg su, umjesto u Stari Grad neke šaljivčine poslale u Iliće da slika Radobolju zatrpanu smećem i spokojne krave na ilićkim livadama.

GLAD U IZOBILJU

Sjetim se tako rasprave između jednog mostarskog gradskog vijećnika i polugladnih mostarskih vatrogasaca, a u okviru nekakve TV debate koja datira od jeseni 2009. godine. Na sav jad koji su pred njega istresali nezadovoljni vatrogasci gospodin vijećnik je uporno ponavljao: „Pa ne ide to tako, ništa vi ne razumijete!“. Sjećam se kako je sjedio na izdvojenoj fotelji, sav ispeglan i njegovan poput nekog feudalnog velmože, kojem uopće nije jasno što to kmetovi od njega traže. Glad? Kakva glad? Teško je u nju povjerovati nekom tko živi u izobilju. Niti jednog trenutka gospodinu vijećniku nije palo na pamet da bi on trebao biti taj koji pokušava shvatiti situaciju u kojoj su se našli mostarski vatrogasci. Da ne govorimo o tome da bi možda trebao nešto poduzeti da im pomogne. On samo vidi da vatrogasci ne razumiju zbog čega je on nesposoban, kvaran, korumpiran i misli jedino na vlastito dupe.

Svejedno. Ni ja ne razumijem. Nitko nije sposoban shvatiti mukotrpni posao koji obavljaju mostarski gradski vijećnici i drugi BH političari. Nitko ne zna cijeniti njihovu muku, koja nikad nije dovoljno nagrađena novcem poreskih obveznika. Svi treba da šutimo i radimo. Za njih, naravno, a nama što ostane.

Mostarski proračun, gledano iz kuta mostarskih političara bi trebao biti dokument koji će još više podijeliti grad. I to na način da su potpuno jasno podijeljene interesne zone pojedinih stranaka na vlasti. A interes, koji oni brane, je, za javnost, nacionalni. A zapravo, znači da grad treba dijeliti na zone u kojoj moj, a ne tvoj rođak, ilegalno gradi hotel/tržni centar/kuću. Po tom principu treba i usmjeriti gradski novac. Zna se kome, naravno. Partijskim kolegama i institucijama gdje si i sam član upravnog odbora pa si i na taj način povećavaš kućni budžet slatkim javnim parama.

Pričalo se o rebalansu, potrebi za štednjom, a dok ovo pišem saznajem da je prijedlog proračuna otišao u Gradsko vijeće Mostara i o istom će se raspravljati na narednoj sjednici. Prijedlog proračuna je za skoro cijelih milijun KM veći nego prošle godine. Toliko o štednji. A kad će naredna sjednica? To, naravno, još uvijek ne znamo. Ipak, veselimo se novim vicevima iz mostarskog Gradskog vijeća. Stare su to liske.

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos. Nikad nije kasno da naš čovjek, konzervativan sam po sebi, počne istraživati vlastitu seksualnost i da iz tamnog kuta svoje svijesti na površinu izvuče mazohističke sklonosti. I eto ga, modroguzi narod u ekstremnoj pornjavi.

(zurnal.info)

Već je postalo uobičajeno da ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović nije na svom radnom mjestu. Moguće ga je sresti bilo gdje samo ne u Ministarstvu, gdje prima platu veću od dvije hiljade konvertibilnih maraka. Posljednjih petnaestak dana ministar kulture i sporta u Vladi KS-a je na bolovanju. Istovremeno, Emir Hadžihafizbegović igra u pozorišnim predstavama širom BiH. I dok poreski obveznici plaćaju Emira Hadžihafizbegovića da bude kantonalni ministar za kulturu i sport, on glumi. S obzirom da je trenutno na bolovanju, ostaje da se otkrije glumi li da je bolestan ili se pretvara da je ministar u Kantonu Sarajevo. Neupitno je samo da njegove glumačke sposobnosti koštaju poreske obveznike desetine hiljada maraka godišnje.

ŠTA PREMIJER ZNA O... MINISTRU?

Emir Hadžihafizbegović, jedan od najboljih glumaca na prostorima bivše Jugoslavije, trenutno angažiran kao ministar u Vladi Kantona Sarajevo, povremeno radi kao televizijski voditelj, nerijetko se bavi snimanjem filmova i TV reklama, a rado učestvuje i u televizijskim emisijama zabavnog sadržaja. Uglavnom, ima ga svugdje više nego u njegovom kabinetu ili na sjednicama Vlade. To potvrđuje i nedavno objavljeni izvještaj CCI-a o radu Vlade Kantona Sarajevo, prema kojem je ministar Hadžihafizbegović izostao sa čak 42 sjednice Vlade KS-a, od ukupno 90, koliko ih je održano prošle godine.

Upitali smo premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića da li je upoznat sa zdravstvenim stanjem njegovog ministra, na šta smo dobili odgovor da ga je Hadžihafizbegović prije 15 dana obavijestio da će biti odsutan. Premijer nije znao da njegov ministar, dok je na bolovanju, igra pozorišne predstave, ali smatra da je to lična stvar ministra. Zakon ne predviđa da je rad na drugim poslovima, u vrijeme odsustva zbog bolesti, lična stvar uposlenika, pa makar on bio i ministar u Vladi Kantona Sarajevo. No, premijer se nije želio upuštati u razgovor na tu temu.

OD MINISTRA DO BLESANA

Budući da nas zanima (ne)rad gospodina Hadžihafizebegovića, prije osam dana smo u njegov kabinet poslali pitanja o čestim ministrovim odsustvovanjima. Interesovalo nas je gdje ministar putuje, koliko troši budžetskog novca na tim putovanjima, koliko je za vrijeme svog mandata bio na poslu...? Međutim, odgovor nismo dobili jer je, pretpostavljate, ministar na bolovanju. Osoblje u kabinetu nije znalo kada će se ministar vratiti s bolovanja, pa smo ga direktno kontaktirali. No, ministar/glumac Hadžihafizbegović nije bio raspoložen za razgovor.

-Trenutno sam na sastanku, pa idem na put - kazao je ministar Hadžihafizbegović i nastavio: Da, sinoć sam igrao u predstavu Žaba, a što se tiče mog posla on nije vezan za Kabinet. Trenutno sam na bolovanju, a uz to, ja opet dolazim na posao. Kada smo ga pitali da li je bio danas na poslu, ministar je odbrusio: Ko si ti, ba, čovječe, da me to pitaš?!

Dakle, ministar Hadžihafizbegović, jednostavno, voli glumu. Spreman je i na bolovanju igrati predstave, snimati filmove, posjećivati festivale, šepuriti se crvenim itisonima, izigravati simpatičnog blesana u reklamama... Dodajmo i to da je s titulom ministra uspio "pokupiti" čak sedam nagrada izvan BiH, snimiti šest filmova i pet pozorišnih predstava.

KAO KEVIN COSTNER

U intervjuu za magazin Azra, ministar Hadžihafizbegović je nedavno objašnjavao kako vremena za probe i predstave ima nakon radnog vremena, a da je filmove snimao tokom vikenda (?). Navodno, spava samo tri sata (!).

Najviše zamjerki, kaže, imao je zbog toga što je snimio reklamu za mobilnu mrežu Tomato u Hrvatskoj.

-To je ta licemjerna sredina. Kad Kevin Costner snimi reklamu za „Turkish Airlines“ to je ok, ili George Clooney za „Smirnoff Vodku“. A kad Emir Hadžihafizbegović snimi reklamu, to je neetično, nemoralno i sukob interesa. Često ono što na Zapadu tretiramo kao IN, kad se desi kod nas - to je sramno. Imam 25.000 fanova reklame „Tomato“ na Facebooku. Valjda sam tim svojim angažmanom promovirao i bh. glumca, podijelio hiljade autograma i šta je tu loše? Šta sam ja to loše uradio? U svakoj drugoj zemlji bi to bilo POZDRAVLJENO - ovdje je dočekano na nož- kazao je Hadžihafizbegović za Azru. Zaboravio je da dva spomenuta slavna glumca u svojim zemljama nemaju nikakvu političku funkciju.

Nije naodmet napomenuti da ministarsvo koje predvodi Emir Hadžihafizbegović godišnje izdvaja 240.000 budžetskih maraka za plaćanje penzionog i zdravstvenog osiguranja za slobodne umjetnike, među kojima su Fuad Deen Backović, Mugdim Avdić Henda, modna kreatorka Emina Husedžinović, Selma Muhedinović...

Prošle godine kulturni radnici su se suočili s još jednim primjerom bahatog odnosa ministra Hadžihafizbegovića prema kulturi i kulturnim radnicima u Sarajevu. Naime, iz Ministarstva kulture i sporta KS-a za sedam sarajevskih sportskih klubova iz ionako mizernog budžeta izdvojeno je 2.1 milion maraka, dok je za godišnju produkciju 13 kulturnih institucija KS izdvojeno svega 1.023.700 KM! Ili za kraj recimo da je za modne revije i predavanja hafiza Sulejmana Bugarija izdvojeno je čak 132.000 KM, dok je s druge strane Naradnom pozorištu u Sarajevu pripalo 150.000 KM.

Možda bi dobili i više, kada bi na repertoaru Narodnog pozorišta bila predstava u kojoj igra i ministar Hadžihafizbegović. Naravno, ukoliko bi glumac Hadžihafizbegović među silnim obavezama uspio da pronađe malo vremena.

(zurnal.info)