Pod okupacijom

EMIR SULJAGIĆ: Razglednice iz groba (1)

Do 11. jula Žurnal će u nastavcima objavljivati knjigu Emira Suljagića „Razglednica iz groba“. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika

Preživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla.

Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne može birati niti mjesto rođenja. Oni su, pak, umrli ondje gdje se i rodili, gdje su u godinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom. Oni su Srebrenicu izabrali da bi preživjeli i to njihovu smrt čini utoliko strašnijom.

Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja.

Upoznaću u naredne tri godine, sve do pada enklave koja je formirana u ljetnim mjesecima 1992., jako mnogo ljudi. Neki od njih su zauzeli mjesta mojih rođaka ubijenih 1992., srpskih prijatelja koji su me brutalno izdali, tamo će mi se desiti neke prve stvari u životu. A ono što nam je svima bilo zajedničko, bio je osjećaj svemirske samoće, one koju može osjećati čovjek osuđen na smrt. Posmatrali smo jedni druge uvjereni kako postoji velika mogućnost se naredni dan nećemo vidjeti, poraženi osjećanjem da to ne bi promijenilo ništa.

Među stotinama, vjerovatno hiljadama ljudi koje sam upoznao bio je Šaćir Begić, starac čija me snaga duha uvijek iznova iznenađivala. Po nekom nepisanom pravilu, skoro cijeli komšiluk u kojem sam živio okupljao se na ulazu u njegovo dvorište, razgovarajući o onome što su toga dana čuli na radiju, vidjeli u gradu, saznali na frontu... U trenucima zajedničkog očajanja - kada smo svi bili uvjereni da je kraj, a takvih je prilika bilo mnogo u tri godine rata - Šaćir je dubokim, duhanom isparanim glasom uvijek zaključivao naše razgovore riječima da će "sve biti bolje nego što mislimo". Kada su u julu 1995. srpske snage konačno - zato što je to uvijek bilo samo pitanje vremena - pregazile grad, i on je ubijen.

U smrti, tačnije onom trenutku kada prestanemo postojati, nema razlike - plinska komora, masovno smaknuće ili podmukli bljesak čelične oštrice u mraku, bolni uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez nožem. Deset hiljada ljudi, deset hiljada tabuta, deset hiljada nišana, heeej, deset hiljada! O toj smrti se zna sve ili se danas svi barem dobro pretvaramo da želimo znati sve; njihovu smrt silujemo u novinskim stupcima, nikad sebi ne postavljajući pitanja o njihovom životu. Ništa ne znamo o svim tim ljudima, ništa manje i ništa više divnim, dobrim ili lošim od bilo koga drugog. Divnih taman onoliko koliko su bili ljudi. I onoliko koliko sam ih ja znao.

Grad je bio pust kada smo stigli. Pješačili smo skoro cijeli dan, prolazeći pored srpskih položaja u okruženju, povjeravajući svoje živote u ruke maloljetnom dječaku koji je tvrdio da poznaje put do grada. Cijelim putem pratila nas je kiša i to nam је išlo naruku.

Majka i sestra ostale su kod neke daleke rodbine u Skenderovićima, jednom od sela u malom džepu teritorije nedaleko od Srebrenice koji Srbi još nisu bili zauzeli. Nakon što smo, dan ranije, na radiju čuli da je grad slobodan, odlučili smo, ne sasvim sigurni je to i tačno, da ga se ipak probamo domoći.

Od 13. maja hodali smo od jednog do drugog sela, svake noći spavali kod drugih rođaka koje nikad ranije nismo sreli i samo zahvaljujući majci, čija je to rodbina bila, dobijali konačište. Preko noći smo ostali bez igdje ičega, kao da smo se tek probudili u nekom drugom svijetu; već sedmicu dana niko nije promijenio odjeću, majka je, u prevelikom sivom očevom sakou, uza se stiskala ćebe, jedino što je uspjela ponijeti od kuće. Nismo znali koliko to još dugo možemo podnijeti. Jednog od tih jutara zatekao sam oca skrivenog iza kuće, u kojoj smo prespavali tu noć, kako sjedi naslonjen na vanjski zid i plače. Prestao je plakati, obrisavši lice rukom, i rekao da je djed ubijen, što je, ispostavilo se kasnije, bila samo glasina. Ali, taj trenutak zauvijek će promijeniti odnose među nama.

Ideja da krenemo ka Srebrenici bila je njegova i mislim da je ona ponajbolje pokazala mjere očaja u koji je on, i mi zajedno s njim, pao. Dječak mojih godina koji nas je vodio, u grupi sa još desetak muškaraca i žena, bio je sin njegovog prijatelja, također daljnji rođak u zajednici u kojoj su - to sam tek počeo otkrivam - svi na neki način bili međusobno povezani.

Jedna od žena koja je u koloni hodala iza nas nosila je dijete, rođeno prije samo nekoliko mjeseci. Dijete je plakalo sve vrijeme, dok smo mi vikali na nju, tražeći da ga ušutka; ona se crvenjela i govorila da ne može, zaboravljajući da smo sve bliže srpskim položajima. Kada nas je vodič upozorio da se primičemo najopasnijem dijelu puta, na kojem su srpski bunkeri bili negdje pedesetak metara s jedne i sa druge strane, dijete se smirilo. I šutjelo narednih sat vremena, koliko nam je trebalo da promaknemo pored Pribićevca, srpskog sela na putu ka Srebrenici od kojeg smo najviše strahovali. Kada se Nihad A., kako se vodič zvao, okrenuo prema nama i sa čela kolone kazao kako smo sad sigurni, dijete se proderalo, i to tako kao da nadoknađuje svaki trenutak šutnje. Ali sad nam njegova galama nije smetala, štaviše, veselili smo joj se. Plač bebe za nas je bio zvuk slobode, znak da smo izvan opasnosti.

Zatekli smo napušten grad niz čije se strme ulice slijevali potoci kiše, siv i utučen. Kuće u centru bile su popaljene, zgarišta još svježa. Srbi su grad napustili tek jučer, ili možda dva dana ranije, nakon što je ubijen Goran Zekić, predsjednik srebreničke demokratske stranke. Jednostavno, ali i jedino objašnjenje koje sam tada čuo, bilo je da je ubijen u zasjedi, kao i mladić koji ga je ubio bacajući bombu na njegov automobil. To je postalo jedno od općih mjesta rata pa sam i ja bio sklon da u to povjerujem. Bomba je, navodno, bila ručno izrađena, onakva kakve sam do tada često viđao: jednostavne izrade, napravljena od nekoliko stotina grama dinamita i šarafa, eksera, oštrih komada metala koje je eksplozija rasipala posvuda uokolo.

Srpski su izvori uvijek tvrdili da su Zekića, na povratku sa sahrane nekog srpskog vojnika, ubili vojnici Hakije Meholjića. Međutim, u naredne tri godine rata, odnosno nakon što je rat završen, pojavila se i teorija da je Zekić - ključna figura lokalne politike SDS-a - nastradao kao rezultat sukoba sa tvrdom linijom SDS-a koju je oličavao Delivoje Sorak. Potonji je, inače zapovjednik srpskih snaga u Srebrenici, bio s njim u automobilu i preživio zasjedu. On i drugi tvrdolinijaš, Miodrag Jokić, nakon Zekićeve pogibije dali su novinske izjave koje su obilovale nedosljednostima, da bi nakratko bili zadržani u pritvoru i na kraju oslobođeni. (Ger Duijzings: "History, memory and politics in Eastern Bosnia", neobjavljeno; korišteno uz izričiti pristanak autora.) Bilo je to vrijeme kada je neprijatelj bio jasno obilježen pa su sukobi unutar srpskog vodstva, ako ih je i bilo, trebali ostati skriveni.

I usprkos tomu što su Meholjićevi vojnici u to vrijeme bili daleko od mjesta ubojstva, svi smo nekako bili povjerovali da su oni to učinili jer je to značilo da su naše snage sposobne Srbima nanijeti ozbiljne gubitke. Srpski izvori nisu imali nikakvog interesa da šire drugačiju priču i na kraju su i jedni i drugi, zadovoljni, pristali na prvu varijantu.

Kada smo stigli, grad je još uvijek bio neka vrsta ničije zemlje. U samom gradu ustvari nije bilo nikoga, tek poneki preostali mještani koji su preživjeli nekoliko sedmica terora. Obradovani prijateljskim licima, pričali su nam kako su Srbi panično, koliko jučer, trpali na kamione sve šta je vrijedilo i vozili izvan grada.

Vozili su se prema Skelanima, južno od grada, i onda dalje u Srbiju ili duž lijeve obale Drine ka Bratuncu. Bio je to mnogo duži i neudobniji put, ali je onaj kraći i bolji, kroz Potočare, sjeverno od grada, bio zatvoren. Sredinom aprila grupa Belih orlova - koji su predvodili napad na Bratunac - na povratku iz Srebrenice ubijena je u zasjedi. Iza zasjede je stajao predratni srebrenički policajac Naser Orić i petnaestak slabo naoružanih mladića.

Bio je to prvi znak otpora; samo mjesec dana kasnije Srebrenica je postala prvi oslobođeni grad u BiH. Tačnije, ne oslobođen, jer za grad nisu vođene skoro nikakve borbe. Srbi ga nisu izgubili, nego odustali od njega, shvaćajući da ga čak ni oni, nadmoćni u naoružanju, ne mogu braniti. Tako je ta uska kotlina postala jedino mjesto gdje smo mogli potražiti utočište.

Bio je 18. maj 1992. moj prvi dan u Srebrenici. Ostaću još tri godine, više od hiljadu dana koji će ličiti jedan na drugi. Ali prvi dan pamtim, razlikuje se od svih, izdvaja se iz dugog monotonog niza, valjda samo zato što je prvi.

Pamtim ga upravo po kiši, hladnoj i proljetnjoj, a proljeće je te godine kasnilo, po krupnim kapima koje su nas udarale po ramenima i leđima, prodirale kroz promočenu odjeću. Pamtim ga i po sivom nebu, koje je izgledalo zlokobno, ali mi tada nismo mogli znati zašto je to tako. Pamtim ga kao vjerovatno jedini dan u svom životu kada sam osjetio potpunu slobodu, koliko god to čudno zvučalo jer grad je bio u srpskom okruženju, dan kada sam prvi put - i to je bio jedini osjećaj koji pamtim - osjetio dubok unutrašnji poriv da preživim.

Samo mjesec dana ranije skrivao sam se, sa ocem i nekoliko komšija, u šumi na brdu iznad Voljavice, sela pored Bratunca u kojem sam živio sa familijom. Sa strahom smo promatrali kako putem u dolini promiču automobili sa zavijajućim sirenama. Njihov zastrašujući zvuk pratio je strah koji nam se ulijevao u kosti od spoznaje da gledamo automobile koji su pripadali Belim orlovima, paravojnoj skupini povezanoj sa Vojislavom Šešeljem, odnosno Srpskom radikalnom strankom. Oni su nekoliko dana ranije stigli u Bratunac i, uz pomoć JNA, zajedno sa lokalnim Srbima preuzeli vlast u gradu.

Svi bošnjački policajci su još tog dana predali oružje, Križevica - rijeka koja je protjecala kroz Вratunac i ulijevala se u Drinu - nekoliko dana kasnije je na svoje obale počela izbacivati leševe uglednih Bošnjaka, putevi između grada i okolnih sela bili su presječeni, telefonske veze prekinute. To je bio znak da napustimo kuće i skrijemo u šumu iznad sela.

Jedan od komšija dovezao je auto u šumu, demonstrirajući ne samo zavidno vozačko umijeće, nego i sluđenost čija je, i mi s njim, žrtva postao. Bila je to Zastava 101, i zahvaljujući tome mogli smo barem slušati vijesti sa slabašnog radio-aparata.

Ostatak zemlje je već bio u ratu, a mi smo zbunjeni i uplašeni sjedili u šumi cijele dane, niko nije pričao mnogo. Svi smo bili zabrinuti nad sopstvenom budućnošću. Neki bi se noću vraćali u selo da prespavaju u svojim kućama, kao da time žele poreći stvarnost onog što nam se dešavalo. Sa svanućem su se ponovo vraćali u šumu u glupavom i naivnom uvjerenju da smo tu sigurniji.

Onog dana, 12. maja 1992, kada je Radio Bosne i Hercegovine javio da je za novog komandanta jedinica JNA u zemlji, odnosno Druge vojne oblasti JNA, postavljen general potpukovnik Ratko Mladić, muslimanska sela oko Bratunca počela su gorjeti. To je bila slučajnost - onako opsežan progon stanovništva morao je biti planiran mnogo ranije - ali slučajnost koja nije slutila na dobro. Skrivali smo se već dvije sedmice, od polovice aprila, i već smo ušli u maj ne znajući šta nam se sprema. Tog dana sve su naše sumnje bile otklonjene.

Novosti iz blokiranog i okupiranog grada donosio je Ibro S., dječak koji je nadimak Žućo dobio zbog narančasto-žute kose i bezbroj istih takvih pjega na licu. Imao je petnaest ili šesnaest godina, ali zbog niskog rasta niko nije mogao pomisliti da ima više od dvanaest. Ljudi koji su bez cigareta postajali sve nervozniji plaćali su ga debelim smotuljcima bezvrijednog jugoslovenskog novca da ode do grada i kupi im cigarete, jer oni nisu niti mogli niti smjeli. Premda je put vrvio srpskim barikadama, Žućo na biciklu, prevelikom za njega tako da je vrhovima stopala jedva dodirivao pedale, prolazio pored njih i uvijek se vraćao sa crvenim pakovanjima Filter Jugoslavija.

Zajedno sa cigaretama donosio je i informacije, prepričavao gdje je vidio koga od naših komšija Srba, sada u maskirnim uniformama i naoružanih automatskim puškama. On je prvi ispričao, na užas svih nas, da u podrumu Osnovne škole "Vuk Karadžić" Srbi sakupljaju muškarce iz okolnih sela. Prestravljen, slušao sam kako je ubijen izvjesni Idriz, čovjek koga sam poznavao kao vozača mog školskog autobusa: srpski vojnici su ga prislonili uza zid i autobusom udarali sve dok nije izdahnuo.

Tog dana Ibro se vratio iz grada, pričajući kako ga je na barikadi propustio Ranko Obrenović, moler iz susjednog sela koji je lijevu šaku izgubio igrajući se bombom, pronađenom nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata.

Znao sam za tu priču, već sam je čuo od njegovog sina, Aleksandra Obrenovića, mog najboljeg prijatelja iz osnovne škole, u čijoj sam kući bio nebrojeno puta, s kojim sam osam godina dijelio školsku klupu. Njegov otac sada je bio na barikadi, jednoruk, nespretno kako je jedino mogao izgledati s puškom, a meni su navirala sjećanja.

Negdje u završnomrazredu osnovne škole, kada je antibirokratska revolucija Slobodana Miloševića već bila dobrano odmakla, vodstva u Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu smijenjena, a napetosti rasle i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, svojim očima sam imao priliku vidjeti kako se to odražavalo u svakodnevnom životu. Naime, dječak iz razreda, inače dijete iz miješanog braka, što za ovu priču vjerovatno nije nevažno - tada sam prvi put shvatio da sam iz razloga koje ne razumijem drugačiji od nekih svojih školskih drugova - na času mi je opsovao "tursku mater".

Naravno, sačekao sam ga poslije škole, duboko povrijeđen, s namjerom da mu tu uvredu vratim višestruko, a Aleksandar mi se pridružio kao pristrani promatrač. Oborili smo ga na zemlju i počeli udarati nogama, i dok se on valjao u bolovima, Aco je, zadajući mu sve nove udarce, kroz stisnute zube govorio: "Jebem ti mater četničku!"

On, dječak koji je nosio ime srpskog prestolonasljednika ubijenog 1902, branio je tada moju "tursku čast". Nekoliko godina kasnije njegov otac stajao je naoružan na barikadi.

Poslije, tokom rata, raspitivao sam se za njega i saznao da je ostao spadalo kakvo sam ja poznavao, da je na straži bacao pakovanja municije u vatru i onda se smijao svojim bunovnim i zbunjenim suborcima koji su kao sumanuti istrčavali iz rovova. Nisam pitao da li se sjeća kako je jednom branio jednog "Turčina".

Tek pošto je Ibro ispričao ono što je vidio i čuo u gradu, iz sela na brdima oko grada počeli su se dizati debeli stupovi svijetlog dima. Gledali smo, prvi put svojim smo očima gledali, kako gore tuđe kuće, kao što ćemo gledati kako gore i naše, nismo htjeli vjerovati. Tačnije, nismo se usuđivali vjerovati, jer smo znali da je tada pređena tačka poslije koje nema povratka. Na desnoj, srbijanskoj obali Drine, duga kolona velikih kamiona, pokrivenih bijelim ceradama, neprestano je rasla. Brojali smo do trideset i onda odustali, dok su kamioni kretali prema Bratuncu. Dok su sela gorjela, srpski vojnici su tjerali stanovništvo iz brda ka glavnom putu, gdje su ih, u nevjerovatno sinhroniziranoj operaciji, čekali kamioni u koloni čiji je kraj još uvijek bio u Srbiji.

Tu noć me otac probudio i šapatom rekao da se brzo obučem. Još uvijek nerasanjen, poslušao sam ga i obukao se u mraku, žureći da izađem iz kuće, gdje me on nestrpljivo čekao. Krenuli smo, nisam znao kamo, on je išao naprijed i nakon skoro sat vremena hodanja kroz šumu izašli smo na čistinu gdje se već bilo sakupilo nekoliko stotina muškaraca. Ponoć je davno prošla i žamor na livadi je bio sve veći kao se zora bližila. Poveća grupa, u kojoj su neki imali oružje, odvojila se i krenula dalje, prema selima duboko u brdima. Najveći dio i dalje je ostao na livadi pitajući se šta da čini.

Otac i ja smo krenuli u zoru. S nama je bio i Juso C., rođak i susjed, koji je već nekoliko puta bio u Podlozniku. Bilo je to selo na samoj granici dviju općina, Bratunca i Srebrenice, do kojeg su srpski transporteri teško mogli doprijeti i tamo se već skupljalo protjerano stanovništvo iz doline Drine. Svanulo je kada smo, stalno se penjući, stigli na proplanak ispod kojeg je vijugala cesta. Trebalo je preći cestu, s druge nije bilo Srba i bili bismo, onoliko koliko smo mogli biti, sigurni. S lijeve strane pružao se veličanstven pogled na Drinu koja se protezala kroz zelena polja. Rosa koja se nakupila na mojim cipelama probijala je i kvasila mi nožne prste i bilo mi je hladno, ali nisam mogao oči odvojiti od rijeke koja je bila ljepša nego ikad za onih sedamnaest godina koliko sam proveo rastući na njenim obalama. Bila je ljepša i zato što sam znao da se više nikad neću okupati u njenim brzacima, nikad više neću skočiti riskirajući da slomim vrat.

Nakon što smo oko sat i pol hodali ka jugozapadu, stigli smo do ceste. Ispod nas je prošao automobil: sada smo morali pretrčati, prije nego što se okrene i vrati ili naiđe neki drugi, i popeti se uz brdo preko puta. Pognuti, pretrčali smo preko ceste i, što smo brže mogli, potrčali uz brdo. U jednom trenutku iza naših leđa začuo se zvuk motora i bacili smo se u visoku travu, ali nismo bili sigurni da li su nas iz auta vidjeli. Kada je zvuk utihnuo, ponovo smo ustali i nastavili hodati prema Podlozniku.

* * *
Umoran od puta, zaspao sam na pragu, zgrčen u okviru sobnih vrata, u kući rođaka, jednog od mnogih koje smo počeli upoznavati. Probudio sam se u krevetu gdje me je, po svemu sudeći, otac prenio. Do mene je ležao potpuni stranac, potpuno odjeven kao i ja, čovjek kojega nisam vidio nikad ranije, ali oca nije bilo u sobi. Izašao sam i počeo ga tražiti po prenatrpanoj kući. Bio je vani, s majkom i sestrom, koje su prethodnu noć stigle u grupi sa nekoliko stotina žena i djece. Majka nam je kazala da su se svi ostali rođaci, cijelo susjedstvo, predali novim, srpskim vlastima, koje su im garantirale sigurnost i slobodan prolaz do Tuzle. Nena, očeva majka, tražila nas je jučer u našem skrovištu u šumi da bi nas ubijedila da se predamo. Tri mjeseca kasnije saznali smo da su svi naši rođaci, oni koji su se predali, strijeljani. Starci, koji su ostali u selu da se brinu o stoci po nalogu vlasti, sakupljeni su u jednu kuću i pobijeni, a potom spaljeni.

Odatle smo otišli drugo selo, Storesko. Majka je rekla da tamo imamo još nekog daljnjeg rođaka kod kojeg ćemo moći prespavati. Ne znam koliko smo ostali ondje, ali u tom i susjednim selima već su bile organizirane prve skupine koje će se suprotstaviti onom što se smjelo nazivalo srpskom teritorijalnom odbranom. Da bi pokazali da misle ozbiljno, odlučili su napasti položaje s kojih su Srbi vatrom kontrolirali cestu koja je ustvari vodila od Bratunca do rudnika olova u Sasama.

Napad, unaprijed osuđen na neuspjeh, okončao je ustvari kao potpuni fijasko. Slabo naoružani, nisu imali nikakvih izgleda, ali krivica je na kraju svaljena na mladića koji je, nakon što je skoro bešumno sa bombom u ruci dopuzao na deset metara od prvog srpskog rova, dobio napad kašlja i tako otkrio i sebe i sve ostale. Na svu sreću, nije bilo mrtvih. Majka se u međuvremenu sjetila još nekog rođaka u Skenderovićima, a otac na radiju čuo da je Srebrenica slobodna. Sutradan smo krenuli ka gradu, prvi od ko zna koliko hiljada koji će slijediti naš put.

***
Niko od mojih saputnika nije živ. Juso, s kojim sam napustio kuću, poginuo je u koloni koja se u julu 1995. pješice probijala od Srebrenice ka Tuzli, nadomak slobodne teritorije. Nihad, koji me doveo u Srebrenicu, nije preživio juli 1995. Moj otac se vratio kući i poginuo u svom dvorištu, u decembru 1992.

Bilješke koje slijede rezultat su desetak razgovora sa rođakom koji je bio u logoru u Sušici kod Vlasenice. Njegova porodica, koja je inače živjela u mom susjedstvu, uhapšena je, otac i on zatvoreni, majka i sestre deportirane u Kladanj; otac je potom ubijen, a on pušten i nakon zadržavanja u logoru stigao u Srebrenicu u pozno ljeto 1992. Bio je jedan od prvih koji je u julu 1995. nakon pada Srebrenice prešao na teritoriju pod kontrolom vladinih snaga. Danas živi u SAD-u i zatražio je da njegovo ime ostane skriveno.

Ne znam tačno koliko sam bio u logoru. Zatvoren sam krajem mаја, na slobodu sam pušten sredinom juna. "Vozite ih u Cersku, nek' krepaju od gladi", rekao je neki vojnik, zaustavljajući naš autobus koji se kretao prema Kladnju. Vozač je bez pogovora okrenuo autobus. Izvinjavao se da nas ne može voziti dalje. Morali smo pješice preći nekih deset kilometara do naših linija u Cerskoj.

***

Prvi koga sam sreo u logoru bio je upravnik, Dragan Nikolić Jenki. Ušao je na vrata hangara i zatvorenici su se najednom povukli. Svi su se nekako sabili u ćošak, kao da su htjeli da budu što manji i neprimjetniji, da mu ne bi pali u oči ili se isticali bilo čime što može privući njegovu pažnju. U trenutku kad je otvorio vrata, našao sam se izmedu njega i zatvorenika.

- Kud si ti krenuo?

- U WC!

Pljuus! Nisam ni vidio kad me udario, samo sam pao, dok mi je pred očima sijevalo. - Vraćaj se tamo!

Viđao sam ga i kasnije, dolazio je u hangar svaki dan, dva ili tri puta, i izvodio djevojke. Obično se nisu vraćale. Kao ni muškarci. Njih bi izvodio neki Lukić. Stao bi pred nas i pažljivo promatrao, zatim bi prstom pokazao u nekoga: "Ti!" Oni su se vukli prema izlazu, polako. Osuđenici na smrt.

* * *

Tukli su nas svaki dan. Ja sam tada imao samo 17 godina, ali sam bio sav izubijan. U prvih 15 dana zatočeništva, dok nisam došao u Sušicu, nisam jeo ništa. Uspio sam, tražeći od stražara u zatvoru u Vlasenici da me puste u WC, popiti ponekad malo vode. Već sam bio izgubio 20 kilograma i jedva sam stajao na nogama. Prvog dana u Sušici neka mi je žena, dovedena iz jednog od tek očišćenih sela iz okoline Vlasenice, dala hljeba. Pојео sam pola kilograma odjednom, a zatim izgubio svijest. Organizam nije mogao primiti toliku hranu odjednom. Dvadesetak dana nisam vršio veliku nuždu, a svaki izlazak u WC mogao je biti koban, tako da sam se ustručavao pitati. Na putu od hangara, iz kojeg nas inače nisu puštali, tukli bi nas čime stignu.

* * *

Tukli su nas i inače. Palicama sa metalnim vrhom, sajlama, baseball palicama, natjerivali su ljudima puščane cijevi u usta. Gledao sam kako nekom čovjeku stražar gura cijev snajperske puške u usta. Snajper ima cijev dužu nego ostale puške, a ovaj ju je skoro cijelu progutao. Nekad mi se znalo dogoditi da ostanem bez glasa pjevajući četničke pjesme; jednom prilikom, sjećam se, više od dva sata sam pred stražarima morao skandirati: "Kra-lje-vi-na Sr-bi-ja". Za vrijeme koje sam proveo u Sušici nisam mogao zaspati. Ustvari, to nije bilo moguće: svaki čas bi ulazio neki od stražara i nasumice udarao po ljudima, složenima jedni na druge u mraku.

* * *

Zarobljen sam kod kuće, sa svojim ocem, sredinom maja. Obećali su nam da nas neće dirati, štaviše, rekli su: "Vašoj familiji se ništa neće dogoditi!" Dvije sedmice kasnije u dio grada u kojem smo živjeli došao je autobus u pratnji policije. Zatražili su da ponesemo samo neophodne stvari i požurimo na autobus - voze nas u Kladanj. Međutim, u Novoj Kasabi naišli smo na kontrolni punkt. Vojnik koji je ušao naredio je svim muškarcima da izađu. Autobus je zatim produžio. Stajali smo na livadi, gledajući za njim, unutra su bile naše familije, majke, sestre. Tri dana kasnije ponovo su nas iz Vlasenice dovezli u Kasabu. Bilo nas je 38, određenih za strijeljanje. Poredali su nas na livadi, nasuprot nas 12 vojnika i transporter. Za velikim mitraljezom poznao sam Željka Lukića, konduktera u gradskom autobusu, istom onom koji me svaki dan vozio u školu. Lažu da ljudima suočenima sa smrću cio život ne prođe pred očima. Meni je u jednoj minuti prošao cijeli moj život. Iz streljačkog voda se odvojio jedan od vojnika. Prišao mi je:

- Koje si godište?

- '75.

- Šta ćeš ti ovdje?

Uhvatio sam oca za ruku i odgovorio: "Ja sam ovdje s babom, neću da se odvajam od njega!"

"Hajd' bježi, šta ćeš ovdje'", kazao je, a onda me je sa još četvoricom vršnjaka izveo iz stroja i odveo nas na mjesto odakle nećemo vidjeti stratište. Hodali smo kad se iza naših leđa začula pucnjava. Okrenuo sam se i, kunem se, možda sam to samo umislio, ali se kunem, vidio sam svog oca kako pada.

/EMIR SULJAGIĆ: Razglednice iz groba (1)/

ARZIJA MAHMUTOVIĆ: Ako odem, zatvorit ću sve vrtiće

Iako se zna da Arzija Mahmutović uživa izuzetnu podršku ministra Safeta Keše, malo ljudi zna da je to dijelom i zbog toga što je ministar Kešo u rodbinskim vezama sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, tvrdi sagovornik Žurnala

Opštinski sud u Sarajevu ekspeditivno je donio rješenje kojim se poništava odluka Vlade KS-a o imenovanju Vasve Jajetović za direktoricu JU Djeca Sarajeva. Odluka Vlade donesena je 17. a sudsko rješenje samo dan kasnije, 18. juna, ali nije dostavljeno ni kantonalnom premijeru ni pravobranilaštvu. Dopis je premijeru stigao faksom iz JU Djeca Sarajeva, a javnost sada očekuje reakciju iz Vlade. Premijer Besim Mehmedić jasno je poručio kako će uložiti prigovor, a za Oslobođenje izjavio da dok je na premijerskoj funkciji neće dozvoliti da Arzija Mahmutović ostane direktorica.

Ipak, kako za Žurnal kaže jedan od uposlenika Ustanove, koji, kao i većina onih koji se odluče govoriti za medije to čini pod uslovom anonimnosti, borba koja mu predstoji neće biti nimalo lagana. Naime, Ministarstvo nauke i obrazovanja KS, za koje se odavno zna da je na čelu sa ministrom Safetom Kešom najjača podrška Arziji Mahmutović u svojim rukama ima jak pravni instrument: novi izbor Upravnog odbora Ustanove:

- S obzirom da se nakon ulaganja i usvajanja žalbe na imenovanje nove direktorice može raspisati konkurs za novi upravni odbor, za što ingerencije ima isključivo Ministarstvo, jasno je kojim se putem mogu razvijati stvari: od pet članova Ministarstvo imenuje jednog, koji će sigurno biti pristalica Arzije Mahmutović. I dva člana iz Ustanove također će biti za nju, s obzirom da će ih vjerovatno ona i izabrati. To su tri glasa za Arziju Mahmutović protiv dva člana iz Vijeća roditelja, tako da nije nemoguće da ona zaista i ostane na funkciji, tj. bude reizabrana. I premijer tu ne može ništa jer Vlada ima ingerencije za izbor direktora i v.d. a Ministarstvo Upravnog odbora – kaže.

O itekakvoj odlučnost da ostane na položaju direktorice JU Djeca Sarajeva govori i podatak da je svojim uposlenicima Arzija Mahmutović jasno poručila kako, citiramo, “nema šanse da idem, a ako i kad krenem zatvorit ću sve vrtiće” - tvrdi naš sagovornik.

Dio uposlenika JU Djeca Sarajeva, koji daje podršku Arziji Mahmutović, najavio je kako će, ukoliko sadašnji advokat Arzije Mahmutović Hakija Kurtović ne bude uspješan, ukoliko treba angažovati i novog advokata – Fahriju Karkina, kojeg bi, odlučni su, platili iz vlastitih džepova.

Sve što se dešava još jednom potvrđuje ono što javnost odavno zna – Arzija Mahmutović uživa podršku najmoćnijih ljudi u državi, zahvaljujući kojima se i uspijeva održati na ovom položaju uprkos brojnim protivljenjima. Naš sagovornik navodi da tek djelimično uspijeva ostati na funkciji zahvaljujući prvobitnim političkim dogovorima SDA i SBiH, jer su se upravo oko njenog imenovanja ove dvije stranke kasnije i sukobile:

- Da je samo to ona se ne bi mogla tako dugo održati. Ključ svega je Ministarstvo obrazovanja i nauke, ali ne samo preko stranačke linije. Iako većina zna da ona uživa izuzetnu podršku ministra Safeta Keše, malo ljudi zna da je to dijelom i zbog toga što je ministar Kešo u rodbinskim vezama sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, kojem je izuzetno stalo da osoba kao što je Arzija Mahmutović, zbog njene politike vođenja vrtića, bude na čelu ove ustanove.

(zurnal.info)

 

KCUS: Pronađene bakterije u sarajevskom porodilištu
GAK: Ima li bakterije na odjelu? Porodilje na Ginekološko-akušerskoj klinici u Sarajevu uznemirene izmještanjem iz svojih soba, ima li mjesta sumnjama o pojavi bakterije?

 

 

Prema informacijama koje je objavila Federalna Radio-televizija jutros je na Ginekološko-akušerskoj klinici u Sarajevu došlo do uznemirenosti među pacijenticama. Nervozu je podigla odulka da se porodilje izmjeste iz njihovih soba u podrumske prostorije. Odavno je poznato da trudnice smještene na ovoj klinici dane do porođaja provode u neuvjetnim prostorijama, o čemu je Žurnal izvjestio javnost objavljivanjem šokantnih fotografija koje najbolje ilustruju kakvom je stanje na GAK-u. Odmah se proširila priča da je razlog premještanja pojava bakterije MRSA. Prvi ljudi Klinike kazali su za RTVFBiH da je sve pod kontrolom.

Osoblje Klinike izjavilo je da je razlog prebacivanja porodilja redovna procedura generalnog čišćenja, što zbog velikog priliva pacijenata ranije nije bilo moguće uraditi. Upravo iz Kliničkog centra Federalna TV danas je dobila informaciju da je rođena beba s infekcijom kože te da je zbog toga preventivno preduzeta ova mjera. Na Klinici tvrde da nema razloga za paniku te da niko nije prije vremena otpušten.

Federalna uprava za inspekcijske poslove nije dobila zvaničnu prijavu, ali ima saznanja o dešavanjima na Ginekološko-akušerskoj klinici. Kažu da će, ukoliko se ispostavi da su te informacije tačne, naložiti internu kontrolu u Ginekološko-akušerskoj klinici kako bi se utvrdilo o čemu se radi.

Nakon inspekcijskih nalaza bit će poznato da li zaista postoji realna opasnost po zdravlje porodilja i novorođenčadi. A do tada majke će i dalje rađati u zgradi sagrađenoj u austrougarskom periodu u uvjetima daleko od idelanih. Iako je ova klinika već trebala biti preseljena u novo porodilište, do toga nije došlo zbog kašnjenja građevinskih radova.

(zurnal.info/RTVFBiH)

ALARMANTNO: Sarajevo će ostati bez pitke vode

Ukoliko se hitno ne poduzmu odgovarajuće mjere, Sarajevo će u narednim mjesecima bez sumnje ostati bez pitke vode, a građani će godišnje trošiti 140 miliona maraka za  pitku vodu

Ukoliko se hitno ne poduzmu odgovarajuće mjere, Sarajevo će u narednim mjesecima bez sumnje ostati bez pitke vode. Iako u javnosti traju žučne polemike o uzročniku takvog stanja a nadležni uglavnom tvrde kako mjesta za paniku nema, istina je, ipak, malo drugačija. Već godinama iz puknutog kolektora za skupljanje otpadnih voda na Igmanu u zemljište ističu vode zagađene fekalijama, pa je, zahvaljujući neaktivnosti nadležnih, pitanje bilo kada, a ne da li će stići i do izvorišta rijeke Bosne, a zatim i do česme Sarajlija. Magazin Žurnal i ranije je na svojoj stranici objavljivao ovaj upozoravajući snimak, a na takvo stanje upozoravali su i brojni stručnjaci. Jedan od njih, Martin Tais, nacionalni ekspert za zrak i klimatske promjene, za Žurnal kaže kako je dugo upozoravao na ovaj problem:

Četrdeset godina radim u ovoj oblasti i znam kad je kritično. A sad je kritično. Niko neće otvoreno da kaže da se vode zagađuju fekalijama sa Igmana i Bjelašnice i to putem začepljenog kolektora, napravljenog još za potrebe olimpijade. Ako ovo hitno ne riješimo, Sarajevo, koje je imalo drugu vodu po kvalitetu, neće imati pitku vodu.

SVI SU KRIVI

Ipak, zbog urgentnosti problema, smatra Tais, u ovom trenutku važnije je pronaći rješenje nego tražiti krivca za ovaj propust:

- Svi su krivi i niko nije kriv, ali sada moramo tražiti rješenje. Ipak, treba biti svjestan da je zagađivanje vode krivično djelo.

Rješenje je jednostavno, objašnjava. Potrebno je, paralelno sa čišćenjem i sanacijom postojećeg kolektora, početi izgradnju novog, planskog, kolektora:

- Moramo tačno utvrditi o kojoj se količini voda radi i tada napraviti novi, planski kolektor na koji će nbiti priključeni svi. Zatim, treba provjeriti dozvole za izgradnju. Svima koji nemaju dozvolu i nisu priključeni na kolektor, treba ili priključiti ili onemogućiti zagađivanje. Za sada, niko nema ni informacije gdje je kolektor začepljen niti se nešto značajnije poduzima po ovom pitanju.

Iz izvorišta Bačevo vodu crpi 95 posto sarajevskih domaćinstava. Iz Vodovoda stižu uvjeravanja kako je voda koja se crpi iz bunara na Bačevu sigurna za piće. Tais kaže kako ne zna da li je voda u bunarima zagađena, ali i da se u vodi može osjetiti dodatno prisustvo hlora:

- Voda se ne bi crpila da ugrožava sigurnost građana, ali nije rješenje hlorom ubijati bakterije. To su fekalne bakterije, koje se i mogu iščistiti, ali ako prodre deterdžent ili slične hemikalije, povratka na staro nema. U ovom trenutku, to se vrlo lako može dogoditi, a onda je stanje zaista nepopravljivo. Za mene, sve ovo se svodi na neodgovornost, kao da neko namjerno hoće da ostavi Sarajevo bez pitke vode.

MILIONI ZA VODU

Procjenjuje se da za izgradnju novog kolektora ne bi bilo potrebno više od 70 miliona KM. S druge strane, procjenjuje Tais, ukoliko ostanu bez pitke vode građani Sarajeva bi dnevno za litar pitke vode po osobi trošili 400 hiljada KM, mjesečno 12 miliona a godišnje 140 miliona KM. Nije teško pretpostaviti da bi takva situacija najviše odgovarala proizvođačima flaširanih voda.

U četvrtak, 17. juna u 10 sati održava se tematska sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, na kojoj će se "analizirati stanje i prijedlagati zaključci za rješavanje problema u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje".


(zurnal.info)
PRESUDA MATVEJEVIĆU: O onome o čemu se ne smije govoriti

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje

Postoji među finim balkanskim svijetom običaj da se upravo svoja zajednica smatra najcrnjom. Tako bi podgorički pisac mogao pomisliti kako pravosudno-intelektualni skandal koji se desio u Crnoj Gori ne bi bio moguć u Hrvatskoj. Hrvatski bi pisac mogao pomisliti kako na ono što ga naročito živcira u Zagrebu neće naići i u Beogradu, dok bi srpski pisac mogao računati kako je slovenačko društvo lišeno svih onih naslaga palanačkog, koje ga doma svakodnevno opterećuju. Jedini normalni ljudi na Balkanu su upravo oni koje više od svega nerviraju vlastiti narodi.

ČIN ODMAZDE

U biti, svi smo mi, i sve naše države, odveć slični – između ostalog i zato što se, tamo gdje bismo mogli učiti na susjedovim greškama, prepuštamo narcističkom užitku, diveći se sebi koji smo, ma kakvi da smo, ipak bolji od njih.

Presuda kojom je hrvatski sud Predraga Matvejevića uslovno osudio na pet mjeseci zatvora mogla je biti donesena i u Podgorici. Iz iskustva znam da su i podgorički sudovi slabi na ugledne umjetnike koji, tako tankoćutni kakvima ih je Bog dao, slabo podnose uvrede.

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje. Tekst za koji je Matvejević osuđen je, eto jada, izvrsno štivo – kao i sve što je taj čovjek napisao. Pisan sa namjerom da upozori, nipošto da uvrijedi, on govori o krivici, vodeći računa da je pravedno distribuira – svima njihov dio, dakle -, pri čemu ne upada u zamku viktimizacije. Jer Matvejević odveć dobro zna da se balkanski nacionalizmi hrane svojim žrtvama, pa tako, prije nego što njima učinimo zlo, po pravilu ide podsjećanje na zlo koje je učinjeno nama. A tu zvijer Matvejević nema namjeru hraniti.

Kada bi repulzivna presuda o kojoj govorimo izazvala niz reakcija koje bi, u krajnjem, dovele do toga da kleveta u, kako se popularno kaže, »regionu«, bude dekriminalizovana, onda bismo se mogli prepustiti demokratskim fantazijama i zavaravati se kako je sve, eto, imalo nekog smisla. Presude poput one Matvejeviću, međutim, itekako imaju smisla: one su ideološki i politički potpuno konsekventne, dio većeg i, nažalost, uspješnog projekta. Samo što to nije projekat finog balkanskog svijeta: samo što se fini balkanski svijet tom projektu, u različitim njegovim fazama, evo već dvadeset i više godina uzalud suprostavlja.

JEDAN OD NAS

Na izborima za predsjednika Austrije 1986., ljevica je birače upozoravala da je Kurt Waldheim čovjek sa mračnom ratnom prošlošću, sa kojom se nije spreman suočiti: Waldheim je čovjek koji potiskuje, maskira traumatičnu prošlost, ponašajući se kao da se nikada nije dogodila. Kao rezultat te ljevičarske kampanje, Waldheim je pobijedio na izborima. Slikajući portret Waldheima, ljevica je dirnula u ono o čemu društvo ne želi da govori. Svojom ćutnjom o traumatičnoj prošlosti Waldheim je rječito govorio u ime prosječnog građanina. Koji je na koncu glasao za Waldheima, kojeg je prepoznao kao »jednog od nas«.

Pet mjeseci uvjetno Predragu Matvejeviću kazna je za ono o čemu hrvatsko društvo ne želi da se govori. Takođe, to je jasna poruka i Matvejeviću i pjesniku Pešordi o tome koga hrvatsko društvo smatra »jednim od nas«. Ali, kao što Matvejević savršeno dobro zna, pa stoga tako čini i izvjesno će nastaviti činiti, da parafraziramo znameniti Wittgensteinov iskaz: o onome o čemu se ne smije govoriti, mora se govoriti.

(zurnal.info)


Porodilište na Koševu: Strava u 35 slika

Tekst: Branka Mrkić-Radević
Foto: Semir Mujkić

Na pres konferenciji upriličenoj za novinare 26. maja po ko zna koji put je najavljeno otvaranje novog-starog porodilišta Zehra Muidović na Jezeru. U poslijeratnim godinama, dok ugledni privrednici ulažu u razne zadužbine širom zemlje, ni angažman pjevača i donatora nije bio dovoljan da se porodilište konačno otvori. U javnosti se s vremena na vrijeme plasiraju informacije o uslovima na GAK-u (Ginekološko-akušerska klinika KCUS-a), ali bitnijeg pomaka nema. Osoblje GAK-a radi u katastrofalnim uslovima. Više od hiljadu riječi svakako govore fotografije snimljene na GAK-u na dan kada je na Jezeru održana pres konferencija.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/6.JPG,images/Galerije/Porodiliste/6.JPG;images/Galerije/Porodiliste/7.JPG,images/Galerije/Porodiliste/7.JPG;images/Galerije/Porodiliste/8.JPG,images/Galerije/Porodiliste/8.JPG;images/Galerije/Porodiliste/9.JPG,images/Galerije/Porodiliste/9.JPG;images/Galerije/Porodiliste/10.JPG,images/Galerije/Porodiliste/10.JPG;images/Galerije/Porodiliste/11.JPG,images/Galerije/Porodiliste/11.JPG;images/Galerije/Porodiliste/12.JPG,images/Galerije/Porodiliste/12.JPG;images/Galerije/Porodiliste/13.JPG,images/Galerije/Porodiliste/13.JPG;images/Galerije/Porodiliste/14.JPG,images/Galerije/Porodiliste/14.JPG;images/Galerije/Porodiliste/15.JPG,images/Galerije/Porodiliste/15.JPG;images/Galerije/Porodiliste/16.JPG,images/Galerije/Porodiliste/16.JPG;images/Galerije/Porodiliste/17.JPG,images/Galerije/Porodiliste/17.JPG;images/Galerije/Porodiliste/18.JPG,images/Galerije/Porodiliste/18.JPG}

Po šest žena leži u neuslovnim prostorijama u kojima nema ni ormara za odlaganje odjeće. Osamnaest pacijentica koje čuvaju trudnoću na odjeljenju Patologija trudnoće imaju jedan toalet sa dvije WC šolje. Tuša nema. Nema ni peškira, toalet papira ili značajnijih sredstava za higijenu.

U prvoj sobi u kojoj smo ušli na stolu ručak. Neprivlačan, bljutav, nepojeden. Kašika supe i krompira uz neidentifikovani sadržaj. Pacijentice šute, samo kolutaju očima. CTG za mjerenje otkucaja srca djeteta smješteno u prostoriji tijesnoj i osobi sa znatno manjim stomakom od trudničkog.

Po podu stvari, iz ladica malih noćnih stolića vire tegle, plastične kutije, kese i kantice u kojoj drže hranu... Na dan naše posjete pacijentice se suočavaju s činjenicom da više nemaju “frižider”. Dotad su, zahvaljujući svježem vremenu, mliječne proizvode i sok mogle držati na vanjskim prozorskim daskama. S toplijim vremenom ne znaju kako će sačuvati da im se ne pokvare.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/19.JPG,images/Galerije/Porodiliste/19.JPG;images/Galerije/Porodiliste/20.JPG,images/Galerije/Porodiliste/20.JPG;images/Galerije/Porodiliste/21.JPG,images/Galerije/Porodiliste/21.JPG;images/Galerije/Porodiliste/22.JPG,images/Galerije/Porodiliste/22.JPG;images/Galerije/Porodiliste/23.JPG,images/Galerije/Porodiliste/23.JPG;images/Galerije/Porodiliste/24.JPG,images/Galerije/Porodiliste/24.JPG;images/Galerije/Porodiliste/25.JPG,images/Galerije/Porodiliste/25.JPG;images/Galerije/Porodiliste/26.JPG,images/Galerije/Porodiliste/26.JPG;images/Galerije/Porodiliste/27.JPG,images/Galerije/Porodiliste/27.JPG;images/Galerije/Porodiliste/28.JPG,images/Galerije/Porodiliste/28.JPG;images/Galerije/Porodiliste/29.JPG,images/Galerije/Porodiliste/29.JPG;images/Galerije/Porodiliste/30.JPG,images/Galerije/Porodiliste/30.JPG;images/Galerije/Porodiliste/31.JPG,images/Galerije/Porodiliste/31.JPG}

Prekoputa ovog odjeljenja nalazi se dječija ambulanta. U njoj su inkubatorima i izolaciji smještene bebe. Ispod tog sprata prostorije su u kojima borave, kako same sebe korisnice zovu, “podrumske žene”. Prostorije su ranije izgledale još sablasnije jer su u njima umjesto novih kreveta i čiste posteljine kao na fotografijama donedavno bili čaršafi sa ispranim flekama od joda i krvi i krevetima iz kojih su iskakali federi. Ljekari rijetko zalaze u ovaj dio. Jedna od ranijih pacijentica GAK-a novinarima Žurnala ispričala je kako je tokom njenog boravka u podrumskim prostorijama kliniku posjetio generalni direktor KCUS-a Faris Gavrankapetanović:

Dok je on po gornjim spratovima hodao sa osobljem koje mu je pokazivalo kako podržava dojenje novorođenčadi, nama je spremačica Izeta dolazila da nas pita treba li nam šta kupiti. Kod nas nije silazio. Možda nije ni znao za nas.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/32.JPG,images/Galerije/Porodiliste/32.JPG;images/Galerije/Porodiliste/33.JPG,images/Galerije/Porodiliste/33.JPG;images/Galerije/Porodiliste/34.JPG,images/Galerije/Porodiliste/34.JPG;images/Galerije/Porodiliste/35.JPG,images/Galerije/Porodiliste/35.JPG;images/Galerije/Porodiliste/36.JPG,images/Galerije/Porodiliste/36.JPG;images/Galerije/Porodiliste/37.JPG,images/Galerije/Porodiliste/37.JPG;images/Galerije/Porodiliste/39.JPG,images/Galerije/Porodiliste/39.JPG}

Kontrola trudnica još uvijek se obavlja u labirintu zgrade na Koševu a kao ilustracija neuslovnosti mogu poslužiti i kolica kojima se prevoze pacijentice, kako jedan uposlenik GAK-a sa smiješkom izjavi:

A ovo, ovo nam je lift!

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/38.JPG,images/Galerije/Porodiliste/38.JPG}

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Mostarski vijećnici u hipijevskom kolu

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun

Oh, što im bi?

Možda ovo iznenadno ljeto?

Sunčanica? Što drugo?

Ali zašto su onda sve ove dane, tjedne i mjesece odgađali odluke?

Možda kako bi sjednica bilo što više, a samim tim i slatkih vijećničkih dnevnica? Kako drugačije objasniti iznenadno jednoglasno usvajanje proračuna za 2010.?

Da, pogodili ste. Riječ je o proračunu Grada Mostara za tekuću, 2010. godinu. Tog 25.05.2010., točno tri (3) mjeseca nakon isteka zakonskog roka za usvajanje proračuna vijećnici gradskog vijeća u Mostaru usvojili su isti, gorenavedeni dokument.

Da, stvarno su to učinili. Istina, ostaje masa nejasnoća.

NAJVEĆI MISTERIJ

Najveći misterij sjednice jeste činjenica da je proračun izglasan jednoglasno.

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun. Evo, još ih mogu vidjeti s prozora moje sobe kako zaneseno plešu, doduše pomalo munjeno kao da su čvaknuli kvarat tripa, u hipijevskom kolu idu gradskim ulicama pozivajući građane da odu u tri krasne pičke materine kamo ih je đavo odavno poslao za kaznu što na izborima biraju provincijske lopine dubokodžepnog dometa. I stoje tako parkirani službeni i privatni Audiji i BMW-i ostavljeni na trotoarima dok njihovi free love jednoglasni hipi vlasnici bauljaju drogiranom koalicionom tminom koju su sami proizveli. A tmina je, pustite sunce, mračina za izrigat dušu.

Pa dokle više, majku mu? Dokle? Što se događalo sve ove mjesece? Kako to da je odjednom proračun dobar, a još jučer su se svađali i pljuvali oko istog dokumenta, ali doslovno istog, u bobu, što se kaže. Možda je i njima dokurčilo. I oni su ljudi i njih zna izdati strpljenje pa rekoše, hajde de, daj što daš.

Oni su izglasali daj što daš proračun, a građani Mostara su dobili daj što daš proračun u kojem, kao i obično, nema trunke strategije, nema jasnih planova razvoja, nema jasnih obrazloženja, nema gradskih kulturnih manifestacija, nema ovog, nema onog, ima onog čega je uvijek bilo, a to je gomila nebuloza, vatrogasnih predizbornih rješenja, umivanja partnerskih ruku, plaćanja rođačkih plaća itd.

Evo nekih stvari kojih u proračunu nema.

Za izradu razvojne strategije Grada Mostara ove godine, kao i prošle, bit će izdvojeno 0 KM. Koji će to nama penis, ne treba nam. Strategija, mrš!

Sredstva za poticaj male privrede, mrš! Nema, 0 KM.

Održavanje Partizanskog spomen obilježja(da, riječ je o djelu glasovitog Bogdana Bogdanovića), mrš! 0 KM.

Uređenje korita Radobolje(da, dragi turisti, to je ona riječica deponija, koja se uliva u Neretvu), mrš u Jadransko more!

Izdaci za NVO, ma nemojte zajebavati, mrš!

Obnova muzičke škole, hajde bola, bjeri tamo, okle muzičke škole!?

Žene BiH, mrš u kuhinju, 0 KM!

Caritas, Merhamet, razguli!

Gorska služba spašavanja, voljno, 0 KM!

NVO za kulturu, buhuhu!

I ima toga još. Ili, točnije, nema toga još.

BUREK ZA MILION

Znam da proračun ne može pokriti sve što bi trebalo u jednom totalno razjebanom gradu, ali suludo je da zaposlenici Gradske Uprave godišnje pojedu bureka i jogurta u vrijednosti 1.800.000, 00 KM. Suludo je da u gradu u kojem je sve na 20 minuta pješice na troškove prijevoza ode 150.000, 00 KM. Građane Mostara godišnji odmor njihove administracije košta pišljivih 470.000, 00 KM. Također, građani Mostara, plaćaju parlamentarne grupe u Gradskom vijeću u iznosu 370.000, 00 KM. Eh, bit će da je i to bio kamen spoticanja, jer prije svega treba naći model kroz koji će oni svoj nerad naplatiti po nekoliko puta kroz ovo i ono, kroz šuplje i prazno.

Ima tu još nedefiniranih izdataka. Tisućica tamo, tisućica ovamo. Nema veze, to su samo javni novci. A za javne novce ne treba raditi.

Evo, opet sam se iznervirao. Puf, pant!

Naviru životne dileme.

O, Bože, o čemu ću pisati, sad kad je konačno usvojen proračun?

Želim se smiriti. Posmatram čistu pastoralu.

Mostar tone u predvečerje. Crni se, nekad bijeli, kamen na Partizi. Raste mansarda na zgradi HDZ-a. Na muzičkoj školi drhte prazne skele. Drijemaju nastavnička auta parkirana na dječjem igralištu iza čuvene mostarske gimnazije. Kotrlja se smeće niz obalu Neretve. Večeras građani Mostara neće otići u kino. Porno banda i dalje obitava u GV Mostar.

(zurnal.info)

 

 

MARKO TOMAŠ: Ianu Curtisu, umjesto psovke

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Nema ga


Da pišem dnevnik, ovako bi izgledala stranica datirana na utorak, 18.05.2010. godine.

18.05.2010.

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Proljeća nema. Kiša i vjetar danima. Sivilo kroz koje se probijaju besmrtni Curtisovi stihovi i njegov pogrebni glas.

Sve se pomiješalo, uglavnom. Hodam cestom, ali doslovno cestom, i žalim grad koji je nestao u povijesnom uraganu, koji ga je izbrisao s lica zemlje i preselio ga tamo gdje obitava i Curtis i toliki mladići čija su pleća pukla pod teretom bezumlja i besmisla. Hodam cestom, a hodam kroz grad. Pločnike je zauzela motorizirana željezarija pažljivo ugurana između, nedavno posađenih, lipovih mladica. Pločnike su zauzele i gazde kafana i fast foodova, zatrpali ih aluminijskim stolovima i stolicama. Ja hodam cestom, klinci sa ogromnim torbama na leđima hodaju cestom, guraju se kroz popodnevni promet iz škole i u školu. Usput bacaju plastične boce i ostatke užine po ulici. Nekakvi ljudi, grubih lica i divljih pogleda dovikuju se preko ulice. Sklanjam se automobilima koji prolaze. Djeca se sklanjaju automobilima koji prolaze. Likovi čije oči prezrivo gledaju svijet, grubo i gadljivo divlje, zaustavljaju auta usred djece, između pločnika punih automobila i kafanskog inventara, otvaraju prozore i razgovaraju s istim takvim primjercima sramotne ljudske vrste koji se mangupski naslanjaju na krov zaustavljenog automobila. U tom trenutku, promet se zaustavlja, stvara se dugačka nervozna kolona. Na cesti, dodiruju se kišobrani nadrkanih prolaznika u mimohodu. Osim, uglavnom zluradog, dječjeg smijeha, ne možete vidjeti osmijeh niti čuti kako se netko zdravo smije. Sve se pretvorilo u zluradost, pakost, podozrivost, prezir, bahatost i, brate i sestro, u seljakluk svake vrste.

Da sam religiozan molio bih da netko sve to zaustavi, vrati vrijeme unatrag i izbriše nepravdu, jer nepravda je uništiti Grad. Ovako, ostaje mi samo da psujem i galamim svo vrijeme svjestan da me nitko živ ne čuje. A i ako sluša i čuje sve što kažem dočekuje s prezirom. Budala! To sam ja. To su svi koji traže nešto čega nema, nešto čega neće biti. Svi koji traže Grad, otvoren, tolerantan prostor, pristojan dom i zabavnu usputnu stanicu. Vrijeme je ljudi čija je nepristojnost uvredljiva, vrijeme je bahatih političara, instant zvijezda, brutalno nasilnih klinaca, kvartovskih lopova i siledžija, napumpanih usta i silikonskih sisa, vrijeme loše droge, zaboravljenih gorkih ratnika, vrijeme je nerada, nepročitanih knjiga, gadljive glazbe i proljeća, koje je negdje nestalo.

Ništa se, osim toga, nije dogodilo. Prije trideset godina Ian Curtis se ubio u svom domu u Macclesfieldu. 2010. u Mostaru je nestalo proljeće. Nestali su pločnici. Nestao je grad. Rest In Peace!

(zurnal.info)



JU Djeca Sarajeva: Kome, ba, da mi podnosimo izvještaj?!

Nakon neuspjelih pokušaja naše redakcije da od JU Djeca Sarajeva dobijemo na uvid detaljniji izvještaj o finansijskom poslovanju za 2009. godinu, osjećamo izvjesnu obavezu da s javnošću podijelimo način na koji s novinarima komunicira v.d. direkora ove javne ustanove Arzija Mahmutović. Na prvi faksirani zahtjev prema ustanovi nije bilo nikakve reakcije. Zato je drugi zahtjev i neodustajanje novinara izazvao bijes i sarkazam pretočene u sljedeći polupismen dopis. Čitaocima ostavljamo da prosude da li osoba na javnoj funkciji, u ustanovi čija je zakonska obaveza transparentnost u radu, može sebi dozvoliti ovakvu neprijateljsku reakciju, i to samo zbog toga što joj je na civilizovan i uljudan način traženo da dostavi informacije o radu koje bi trebale biti dostupne u svakom trenutku. Također podsjećamo da su službenici, ili sama direktorica, autori ovog nepismenog akta, zaduženi za vaspitanje i predškolsko obrazovanje 2.100 djece grada Sarajeva.

 

Poštovana,

Vezano za Vaš zahtjev da Vam se omogući uvid u Finansijski izvještaj o poslovanju za 2009. godinu obavještavamo Vas da nas obavjestite o terminu u kojem ste u mogućnosti doći u prostorije Sjedišta JU “Djeca Sarajeva” kako bi Vam u prisustvu ovlaštenog lica iz Ustanove omogućio uvid u isti, uz eventualna obrazloženja. Ujedno Vas molimo da nam donesete Finansijski izvještaj Vašeg magazina, JP Elektroprivrede BiH, BH Telecom kako bi smo izvršili upoređivanje i dali Vam što detaljniju analizu.

***

Obzirom da ste u Vašem tekstu koji je objavljen u Online Žurnalu u aprilu 2010. godine već iznijeli detalje iz Finansijskog plana za 2010. godinu JU “Djeca Sarajeva” sa kojim ste očigledno upoznati od strane Vijeća roditelja... isti (izvještaj, op. aut.) nije nikakkva tajna i do istog ste mogli doći na isti način kao što ste došli i do Finansijskog plana.

***

Kao institucija koja se bavi odgojem i obrazovanjem djece predškolske dobi uvijek smo uvažavali i cijenili stavove i mišljenje svih naših roditelja (cca 2100 djece), te u tom kontekstu ne razumijemo razloge zbog kojih se od strane roditelja više insistira na finansijskim pokazateljima poslovanja Ustanove nego na pokazateljima koji se konkretno tiču odgojno-obrazovnog rada.

 

Naravno da je uslijedio i treći pokušaj novinara Žurnala. U dopisu upućenom Ustanovi naglašeno je kako JP Elektroprivreda i BH Telecom nisu ni u kakvoj vezi s našim magazinom, te da Žurnal, za razliku od ustanove koju ona vodi nije javna, ali ni ustanova koja se finansira sredstvima budžetskih korisnika, zbog čega nema zakonsku obavezu javnog objavljivanja izvještaja o finansijskom poslovanju. I pored toga što smo naglasili da nismo ni u kakvoj vezi s Vijećem roditelja, te da smo podatke dobili u Ministarstvu obrazovanja i nauke KS-a, odgovora nije bilo. Direktorica Mahmutović očigledno je svoje rekla, barem kada je pitanju magazin Žurnal.

A vi, dragi roditelji, šta vi više hoćete? Da znate kako se troši novac namijenjen vašoj djeci? Obratite se Elektroprivredi ili BH Telecomu, prije ćete dobiti odgovore nego od JU Djeca Sarajeva.

(zurnal.info)