Good trip

Šta je svijetu Prvi maj?
Od “praznika proljeća i rada” do nastavka Valpurgijske noći
Zašto bi turisti posjetili BiH
Brkata veličanstva iz Drine, upaljači i kačketi
Antikulturni teatar “Alija Sirotanović”
Danas smo svi sirotanovići
BH Navigator
Avantura u džepu
FOTO: National Geographic konkurs za najbolju fotografiju do naredne sedmice

Izvrsni specijalizirani časopis National Geographic objavio je konkurs za najbolje fotografije ljudi, prirode i mjesta koji traje do sredine naredne sedmice. Pobjednik će osvojiti 10.000 američkih dolara i fotografija će mu biti objavljena u časopisu.

“Kao predvodnik u snimanju našeg svijeta kroz vrhunske fotografije, National Geographic postavlja standarde fotografskoj izvrsnosti. Sada i vi možete podijeliti svoje vizije svijeta”, piše na stranici časopisa.

4_copy

Fotografije ljudi, mjesta i prirode mogu se poslati do 30. novembra a pobjednici će biti proglašeni početkom narednog mjeseca. Za svaku poslatu fotografiju učesnici moraju učestvovati sa 15 dolara. NG je pozvao sve fotografe da pošalju “svoje najbolje snimke”.

Izdvojili smo nekoliko zanimljivih fotografija od stotina koje su do sada prijavljene na konkurs. Sve fotografije možete pogledati na ovom linku.

{slimbox images/Galerije/ng/1.jpg,images/Galerije/ng/1.jpg;images/Galerije/ng/2.jpg,images/Galerije/ng/2.jpg;images/Galerije/ng/3.jpg,images/Galerije/ng/3.jpg;images/Galerije/ng/5.jpg,images/Galerije/ng/5.jpg;images/Galerije/ng/6.jpg,images/Galerije/ng/6.jpg;images/Galerije/ng/7.jpg,images/Galerije/ng/7.jpg;images/Galerije/ng/8.jpg,images/Galerije/ng/8.jpg;images/Galerije/ng/9.jpg,images/Galerije/ng/9.jpg;images/Galerije/ng/10.jpg,images/Galerije/ng/10.jpg;images/Galerije/ng/11.jpg,images/Galerije/ng/11.jpg;images/Galerije/ng/12.jpg,images/Galerije/ng/12.jpg;images/Galerije/ng/13.jpg,images/Galerije/ng/13.jpg;images/Galerije/ng/14.jpg,images/Galerije/ng/14.jpg;images/Galerije/ng/15.jpg,images/Galerije/ng/15.jpg;images/Galerije/ng/16.jpg,images/Galerije/ng/16.jpg;images/Galerije/ng/17.jpg,images/Galerije/ng/17.jpg;images/Galerije/ng/18.jpg,images/Galerije/ng/18.jpg;images/Galerije/ng/19.jpg,images/Galerije/ng/19.jpg;images/Galerije/ng/20.jpg,images/Galerije/ng/20.jpg;images/Galerije/ng/21.jpg,images/Galerije/ng/21.jpg;images/Galerije/ng/22.jpg,images/Galerije/ng/22.jpg;images/Galerije/ng/23.jpg,images/Galerije/ng/23.jpg;images/Galerije/ng/24.jpg,images/Galerije/ng/24.jpg;images/Galerije/ng/25.jpg}

(zurnal.info/Fotografije prenesene sa www.nationalgeographic.com)

POČAST HEROJIMA: Pravda za Srđana, Josipa i Vladu

Osim Sarajeva, koje je poštovanje prema Srđanu Aleksiću iskazalo davanjem imena ulici, u rodnom Trebinju postoji spomenik, Helsinški parlament građana Banjaluka ustanovio je novinarsku nagradu koja nosi Srđanovo ime, a nevladina organizacija Alternativni pokret u Foči je pokrenula inicijativu o imenovanju još jednog prolaza

Pančevo je od ponedeljka, 8. novembra 2010. godine, drugi grad u Srbiji (prvi je bio Novi Sad) koji je jedan mali svoj deo posvetio Srđanu Aleksiću, Trebinjcu koji je 1993. godine izgubio život braneći prijatelja od napada lokalnih hijena. Prijatelj se zove Alen Glavović, po nacionalnosti je Bošnjak a hijene su bile vojnici Vojske Republike Srpske, iste one vojske čiju uniformu je tih dana nosio i sam Srđan. Otkrivena je spomen ploča na kojoj piše: „Heroj je onaj koji daje život za najviši smisao života“.

ZASLUŽNI I OBIČNI GRAĐANIN

Inicijativa za otkrivanje spomen ploče porinuta je u Tamiš krajem 2008. godine, i nije baš sve teklo po planu. Gradske vlasti su prvo odbile ovaj predlog jer Srđan Aleksić nije zaslužni građanin Srbije. Ako ćemo pravo. Srđan Aleksić nije bio ni običan građanin Srbije i jedino u tom delu su gradske vlasti bile u pravu. U svemu ostalom, ne.

Ono šta je Srđan uradio te 1993. godine, dakle sa svega 27 godina zaboravljena je, i ne baš cenjena ljudska vrednost koju su za sada prepoznali samo Novi Sad i Pančevo, na onom zvaničnom nivou davajući dozvole za postavljanje ploče i imenovanjem prolaza koje nosi ime Srđana Aleksića.

- Srđan je simbol čovečnosti i onoga što nam je poslednje dve decenije nedostajalosolidarnosti i humanosti, kaže za Žurnal Ljilja Spasić iz Građanske akcije, inicijatorka postavljanja spomen ploče kojoj je posebno zadovoljstvo i veliko priznanje za trud činilo prisustvo Srđanovog oca Radeta, kao i bh. ambasadora Boriše Arnauta, sa čim je ovaj čin dobio dvostruki značaj, pa se vredi nadati da će sličnih inicijativa sve više biti i u samoj BiH što u Građanskoj akciji i priželjkuju.

Beograd i ostatak Srbije za sada još uvek ćuti. A kako je u BiH?

Osim Sarajeva, koje je poštovanje prema Srđanu Aleksiću iskazalo davanjem imena ulici, u rodnom Trebinju postoji spomenik, Helsinški parlament građana Banjaluka ustanovio je novinarsku nagradu koja nosi Srđanovo ime, a nevladina organizacija Alternativni pokret u Foči je pokrenula inicijativu o imenovanju još jednog prolaza. Za sada je sve na inicijativi nevladine organizacije, ali tako je bilo i u Pančevu.

- Da nije bilo inicijative civilnog sektora mnogi ne bi ni znali za te ljude, konstatuje žalosnu činjenicu Ljilja Spasić dodajući da jedino civilni sektor može izmeniti odnos društva prema istinskim herojima poput Srđana Aleksića, Josipa Reihl - Kira i generala Vlade Trifunovića.

- Čekam kad će se države jasno odrediti prema tim ljudima. Tek to će pokazati jasne namere tzv. političkih elita koje su do sada slale loše poruke. Ovo ipak govori o određenim promenama, kaže naša sagovornica.

Da li je to sada u skladu sa politikom pomirenja u regionu, ili istinski postoji želja da epitet heroja ponesu ljudi koji su svojim delom to zaista zaslužili?

DEVET HOTELSKIH KVADRATA

Postavimo to ovako. U slučaju Vlade Trifunovića, koji je spasio živote preko 200 mladih vojnika, ali i građane Varaždina tek nedavno je ukinuta presuda za podrivanje vojne moći, ali samo u Srbiji jer u Hrvatskoj presuda za ratne zločine i dalje stoji, a u Sloveniji je nedavno podignuta optužnica sličnog tipa. Srbija sa druge strane i dalje ne razmišlja da obešteti Trifunovića i omogući mu makar dostojan kraj, kako ne bi skončao u sobičku od 9 m2 Hotela Bristol gde već godinama živi i vodi borbu da dokaže, ne svoje herojstvo, već nevinost.

Sa Reichl-Kirom stvari stoje tako da je ubica osuđen na 20 godina, dok nalogdavci uz sav trud njegove supruge Jadranke Reihl-Kir nikad nisu odgovarali. Glavaš je tu, u komšiluku ali ne zbog naredbe da se Reihl-Kir ukloni. Taj čin je, sada to možemo slobodno reći i definitivno doneo prevagu ratnoj opciji u Slavoniji i Hrvatskoj.

I na kraju Srđan Aleksić. Ubice Srđana Aleksića dobili su simbolične kazne i danas se slobodno šetkaju Trebinjem.

Kad ovoj trojici, možemo slobodno reći tragičnih heroja, makar i posthumno države odakle potiču vrate mrvu dostojanstva, pričajući o njihovim delima, makar kao opomenom, moći ćemo reći da su se stvari izmenile, a samim tim moći ćemo otkloniti i mogućnost da se slično ne ponovi.

Novi Sad, Pančevo...ko je sledeći?

(zurnal.info)

 

 

 

 

 

 

TORABI U ZETRI: Za litar i po Božije milosti

Kiša pljušti, redovi su ogromni, i izvan kapija olimpijske dvorane, a ljudi ljuti i mrzovoljni. Guraju se, padaju jedni preko drugih, psuju i pokušavaju na sve načine doći što bliže ulazu

- Jebem vam Boga ludog! Da Bog dođe neće proći! – urla već potpuno promukao mladić, redar iz Zetre, na gomilu ljudi koja ga gura kako bi se probila do ulaza i sale u kojoj ovog mjeseca ordinira iscjelitelj Mekki Torabi. No, vrlo brzo situacija izmiče kontroli i gomila ruši ženu koja pada preko metalne šipke i udara glavom u beton. Djevojka u bijeloj jakni pokušava joj prići, ali joj redari ne daju:

- Idiote, to mi je majka! – dere se. Ženu dižu sa ulice i odvode negdje.

NASILNI REDARI

Na čelu dvije kolone po dva su redara, koji posljednjim atomima snage pokušavaju obuzdati one koji su u Zetru došli po nadu i ozdravljenje. Kiša pljušti, redovi su ogromni, i izvan kapija olimpijske dvorane, a ljudi ljuti i mrzovoljni. Guraju se, padaju jedni preko drugih, psuju i pokušavaju na sve načine doći što bliže ulazu. Očajne i bolesne, nije ih teško razumjeti. U redu s moje lijeve strane djevojka, koja očito ima neki oblik mentalne retardacije, bez kišobrana, s kosom potpuno slijepljenom od kiše, urla:

- Jebo vas moj dedo u p... Mršava je i jedva stoji. Niko ne obraća pažnju na nju. Traje borba da se spriječi pokušaj starije žene da se ugura u red. Redar urla na nju, i u jednom trenutku, potpuno izrevoltiran, zamahne rukom, ali je ne ipak udari. Niko ne reaguju, svi su svjesni da ovise o volji nasilnog redara koliko će ih biti pušteno unutra.

Nigdje policajca, nigdje ljekara:

- Ljudi, ljudi, razmaknite se, žena ima napad – jedva izvlače ženu s plavom maramom na glavi u dugačkom crnom kaputu. Očito bolesna, trese se kao da ima epileptični napad dok je vode u ćošak.

21 VIDJELAC

Nekoliko metara dalje, ispod nadvožnjaka, grupica žena sakrila se od kiše. Čekaju večer da se, nadaju se, gužva malo raziđe kako bi došle na red. Čule su svašta o Torabiju, u mnogo toga i vjeruju. Tvrde kako je dan ranije jedno dijete prohodala, drugo progledalo a nedavno i treće progovorilo. Jedna od njih, Sabiha Bajraktarević iz okoline Sarajeva, tvrdi kako je i sama svjedočila manifestaciji Torabijeve moći:

- Bila sam unutra i vidjela kako on u jednom trenutku zastaje i nakon toga kaže kako je 21 čovjek vidio nešto. I onda ih pita šta su vidjeli. I, stvarno, njih 21, jedno po jedno, počeše se javljati i govoriti šta su vidjeli.

Neki od njih kazali su kako su vidjeli zvjezdice, prisjeća se sagovornica, neki samo jaku svjetlost koja je obasjala pola dvorane:

- Jedan čovjek je rekao kako je vidio svjetlo i zelenilo na hadžu a žena kako ju je samo zapahnuo jak miris.

Neke od njih kod Torabija dolaze već peti put:

- I dolaziću kolko god mogu. Imam problema s kičmom i kad izađem od njega ko da mi je kakav teret skino. On ima moć datu s Božije strane.

Ipak, i Torabiju, čini se, treba povremeno “punjenje”:

- Jednom sam ga gledala kad mu je nestalo energije. Stajao je pet-šest minuta i od Allaha dž.š. čekao. I kad je završio opet je sjeo i počeo s radom... - kaže jedna od njih.

Pri svakom dolasku, one, kao i većina posjetilaca, kupuju vodu koja se u Zetri prodaje kao voda na koju je Torabi prenio energiju. Nose je kući, sebi i drugim članovima porodice koji nemaju nužno zdravstvenih problema, i piju.

TMURNI DANI

Ispred ulaza žena sa naslaganim paketima, tri paketa sa po šest flaša od litar i po vode. U kolicima je i ne želi razgovarati. Vjeruje u moć vode. Dosta ovih ljudi nosi vodu kući za bolesne članove porodica koji ne mogu doći u Zetru, ali veliki broj je i potpuno zdravih ljudi koji dolaze iz radoznalosti. Jedna od njih kaže kako uzima vodu preventivno a u njene moći vjeruje jer se vlasittim očima osvjedočila kako Torabi “prouči dovu nad šleperom vode” i tako je učini ljekovitom.

Najrazličitije priče se u Zetri mogu čuti o čudesnom marokanskom iscjelitelju. Od onih kako je dječak prohodao pa do žene koja je na svaki Torabijev dodir povraćala spletove dlaka i papira.

Sa svih strana pristižu muškarci i žene u kolicima, na štakama, ili zdravi. Nose djecu umotanu u peškire. Mlađa žena u kolicima gura djevojčicu širom otvorenih usta i zabačene glave, bolesna je. Kišobran im pruža slabašnu zaštitu pa obje kisnu. Potpuno demoralisana veličnim reda djevojka stoji nasred ulice. Redari urlaju na ljude zgurene u gomili, čuje se buka kamiona koji dovlači nove količine vode. U ZOI '84 zadovoljno trljaju ruke jer se prihodi u njihovu kasu sljevaju bez ikakve kontrole bilo kakve finansijske inspekcije, a sve na račun hiljada ljudi koji svakodnevno dolaze u Zetru. Od ulaza, parkinga i prodaje vode. Ženu koja pokušava da se provuče ispod ograde preko reda neko gura nazad i ona sjeda na ulicu i plače.

Sve, samo ne dobru energiju, obećava ovaj tmurni oktobarski dan ispred Zetre.

Ko je Mekki Torabi

Iscjelitelja Mekkija Torabija u Maroku, ali i gdje god da ode, posjećuju stotine hiljada ljudi, tražeći nadu i pomoć. Među njima su nerijetko i poznate ličnosti. Iako u BiH još uvijk nije izazvao pažnju estradnjaka i političara, prilikom prošlogodišnjeg boravka u Hrvatskoj redovno ga je posjećivao Davor Gobac, Severina je tražila pomoć za prijateljicu, a sureo se i sa pjevačem Ćirom Gašparcem ali i zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Mekki Torabi je 57-godišnji iscjelitelj iz Maroka. U Bosnu i Hercegovinu i zemlje regiona koje posjećuje doveo ga je Asad Sabo Ajel, Iračanin koji živi u Zagrebu, ujedno i njegov menadžer. Torabi je, prema vlastitim navodima, imao samo pet godina kada je roditeljima rekao kako će, kad odraste, liječiti ljude koji imaju tumore:

- Nikada se nisam osjećao kao dijete. Uvijek mi se činilo da mi je 50 godina i tako sam se i ponašao. Nikada se nisam igrao s djecom, a sa šest godina znao sam napamet Kuran – rekao je prošle godine za hrvatske medije.

Njegov otac imao je veliko imanje u Skhiratu u blizini Rabata i živjela su od poljoprivrede. Završio je poljoprivrednu školu u Rabatu a u Parizu je upisao Agronomski fakultet. Međutim, bio je toliko čudan i različit od drugih da su njegovi roditelji mislili da je bolestan pa su ga vodili raznim liječnicima, prvo u Maroku, a kasnije i u Parizu. Energiju, tvrdi, prima od pet planeta iz svemira a kad se to dogodi počne govoriti nekim nerazumljivim jezikom, nakon čega se više ničega ne sjeća. Takvi “ispadi” ponukali su njegova oca da ga odvede na promatranje u jedan institut u Parizu, pišu mediji. Jedan od “testova” bio je i ugriz kobre. Mekki je morao gurnuti ruku kroz otvor ne znajući što je s druge strane. Liječnici su stajali uz njega s protuotrovom u ruci, a on je samo osjetio bol i shvatio da mu s ruke teče krv i nekakva žuta tekućina. Nakon toga je vidio zabezeknuta lica liječnika i čuo - da je kobra mrtva. Shvativši što se dogodilo, pobjesnio je i porazbijao cijeli laboratorij, vičući da on nije zvijer na kojoj će drugi eksperimentirati – rekao je Asad Sabo Ajel.

Torabi kaže kako ne naplaćuje svoj tretman jer je njegova sposobnost dar od Boga. Oženio se, dobio tri sina i kćer, a onda se zatvorio u kuću i nije iz nje izlazio 13 godina. Samo se molio, dobivao energiju, imao vizije, a prije pet godina dobio je signal da ljude može liječiti pogledom.

{slimbox images/Galerije/torabi/1.JPG,images/Galerije/torabi/1.JPG;images/Galerije/torabi/2.JPG,images/Galerije/torabi/2.JPG;images/Galerije/torabi/3.JPG,images/Galerije/torabi/3.JPG;images/Galerije/torabi/4.JPG,images/Galerije/torabi/4.JPG;images/Galerije/torabi/5.JPG,images/Galerije/torabi/5.JPG;images/Galerije/torabi/6.JPG,images/Galerije/torabi/6.JPG;images/Galerije/torabi/7.JPG,images/Galerije/torabi/7.JPG;images/Galerije/torabi/8.JPG,images/Galerije/torabi/8.JPG;images/Galerije/torabi/9.JPG,images/Galerije/torabi/9.JPG;images/Galerije/torabi/10.JPG,images/Galerije/torabi/10.JPG;images/Galerije/torabi/11.JPG,images/Galerije/torabi/11.JPG;images/Galerije/torabi/12.JPG,images/Galerije/torabi/12.JPG;images/Galerije/torabi/13.JPG,images/Galerije/torabi/13.JPG;images/Galerije/torabi/14.JPG,images/Galerije/torabi/14.JPG;images/Galerije/torabi/15.JPG,images/Galerije/torabi/15.JPG;images/Galerije/torabi/16.JPG,images/Galerije/torabi/16.JPG;images/Galerije/torabi/17.JPG,images/Galerije/torabi/17.JPG;images/Galerije/torabi/18.JPG,images/Galerije/torabi/18.JPG;images/Galerije/torabi/19.JPG,images/Galerije/torabi/19.JPG;images/Galerije/torabi/20.JPG,images/Galerije/torabi/20.JPG;images/Galerije/torabi/21.JPG,images/Galerije/torabi/21.JPG;images/Galerije/torabi/22.JPG,images/Galerije/torabi/22.JPG;images/Galerije/torabi/23.JPG,images/Galerije/torabi/23.JPG;images/Galerije/torabi/24.JPG,images/Galerije/torabi/24.JPG;images/Galerije/torabi/25.JPG,images/Galerije/torabi/25.JPG;images/Galerije/torabi/26.JPG,images/Galerije/torabi/26.JPG}

(zurnal.info)

Sarajevski GAK: Samo jedan od deset ljekara odbio je mito!

Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva – napisala je ispitanica u Žurnalovoj anketi Ima li mita na GAK-u

Čak 65 posto ispitanih u anketi Žurnala dalo je mito ljekarima Ginekološko-akušerske klinike u Sarajevu. Od tog procenta, njih 24 posto ljekarima je dalo između 200 i 500 KM, ali ima i onih mnogo darežljivijih: četiri posto ljekare je podmitilo sa više od 1.000 KM. Čak 82% njih zna drugu osobu koja je ljekaru platila za uslugu koja mu je bila u opisu radnog mjesta.

 

Samo jedan od deset ljekara odbio je novac koji mu je ponuđen. Na pitanje: Da li ste bili u situaciji da ponudite novac a da ljekar to odbije neki od odgovora iz ankete su:

 

Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva.”

Jesam, i to sam trčala da dam jer sam vidjela da žene koje ne daju novac niko ih i ne pogleda” - ova čitateljka ljekarima je dala između 500 i 1.000 KM.

Drugačija iskustva ipak su značajno malobrojnija:

Da, ponudila sam više puta, ali je doktor to kategorički odbio i svaka mu čast na pruženoj podršci. Dva puta sam se porađala tamo, uslovi nikakvi, ali pojedini doktori za 10.”

Da, tokom poroda sam, isprestravljena pričama koje su dolazile iz bolnice, babici pokušala dati novac, ali je ona odbila, rekavši da ne zna hoću li se poroditi dok je ona u smjeni. ugurala sam joj novac u džep, ali mi je cijeli iznos vratila kad joj se smjena završila. Dotad sam već bila tako izluđena od bolova da mi nije na pamet palo da onim babicama koje su došle proslijedim taj novac.”

Tek nešto manje od četvrtine ljekara od ispitanih je otvoreno tražilo novac.

(zurnal.info)

FIJAKERI NA VRELU BOSNE: Bijele košulje od orlova vijeka

Alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, u rad je pušteno fijakersko stajalište

Prije nepunih godinu dana ministar prostornog uređenja Abid Jusić presjekao je vrpcu svečano puštajući u rad novo fijakersko stajalište na Vrelu Bosne. Na fotografiji snimljenoj drugog septembra 2009, ispred uparađenog fijakeriste i još sređenijeg konja, vidimo ga sa ministrom saobraćaja Mihajlom Krmpotićem i direktorom KJU "Vrelo Bosne" Osmanom Delićem, te predstavnicima JKP Vodovod i kanalizacija. Nasmijani i zvaničnici, ali i fijakersiti. Konji uhranjeni i čisti.

Godinu dana kasnije, alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila koji redovno, bez ometanja policajaca, krše znak zabrane i voze se cijelom njenom dužinom. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, spa oaze mira i zelenila, kako aleji u prigodnim govorima vole tepati domaći turistički djelatnici ili zvaničnici ilidžanske opštine, prije godinu dana, dakle, u rad je pušteno fijakersko stajalište. Za ovo stajalište Ministarstvo prostornog uređenja izdvojilo je skoro 400.000 KM. Pa iako je tada delegacija iz ministarstva ustvrdila da će se izgradnjom stajališta i pripadajućih kolektora “neutralisati neugodni mirisi i druge štetne posljedice”, “mirisi” su danas neugodniji nego ikad. S tom konstatacijom slažu se i sami fijakeristi. Godinu dana nakon otvaranja stajališta na njima više nema novih uniformi koje su prošlog septembra dobili od nadležnih:

- Ma kakva uniforma, dali mi jednu bijelu košulju da mogu uz konja nosit' – kažu nam, okupljeni na klupi čekajući rijetke mušterije:

- Čuj, oni osmislili i dali nama da mi s konjima radimo u bijelim košuljama. Dali su nam po dvije košulje i po dva para bijelih čarapa. Uz to, po jedne pantalone i cipele. To se isprlja ili ishaba i nema drugih - komentariše najstariji među njima. Drugi ga ispravljaju, dodajući kako su uz navedeno, dobili i po jednu bijelu kapu:

- Svejedno, ne mogu meni jedne čarape i košulja biti orlova vijeka, pobogu! - i dalje je ljut.

I sami su svjesni da od velikog projekta nije ostalo mnogo:

- Ti danas od ove mokraće ovdje prići ne možeš. Smrad je žestok. Nama koji smo stalno s konjima smeta, a kamoli gostu. Nisu ni hidrant postavili, iako su rekli, pa donosim vode u kanti da ga malo operem.

Kako bi barem malo ublažili problem dogovorili su se pa iz svog džepa izdvajaju po 20 KM mjesečno i plaćaju čistača aleje. Nadležni, KJU Vrelo Bosne, taj posao odrađuju veoma rijetko ili površno:

- Samo pospe vodom okolo i satjera ovaj izmet u rupe i cijevi. Al' nek se broji da je mokro!

Osim što je za izgradnju potrošeno 400.000 KM, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša dobilo je i sedam hiljada iz Budžeta Kantona Sarajevo za 2009. godinu za izradu običnih plakata, što je u budžetu iskomplikovano i nazvano “izgradnjom infrastrukture u okviru Spomenika prirode Vrelo Bosne, za realizaciju ugovora o izradi infopanoa za fijakersko stajalište Vrelo Bosne”.

Svilene gaće i plastične kese

Nije rijetkost ni da se zbog loše ceste i velikog broja rupa, a bježeći od automobila, konji povrijede:

- Moj konj je u štali, invalid je ostao, jer je ovdje nogu povrijedio. Na fijakeru ti možeš feder zavarit, al' haj' konju nogu zavari!

  • Drugi dodaje kako bi “za mercedes lakše feder naš'o” nego što ga nalazi za pokvareni fijaker.

Objašnjavaju i kako je na početnom stajalištu aleje postavljen klizavi kamen, potpuno neodgovarajuća podloga konjskim kopitima. Konji se, kažu, kližu i povrjeđuju. Osim toga, veliki problem predstavljaju im i automobili u aleji. Nije se teško uvjeriti da se zabrana saobraćanja kroz aleju krši svakih nekoliko minuta. Iako je znak zabrane jasno istaknut prilikom svake posjete uočili smo automobile koji sviraju pješacima, fijakerima i biciklistima. Policajca nigdje:

- Bude belaja, oni pritisnu gas, konj se uplaši, mene su neki dan namjerno retrovizorom zakačili. Ovoga ovdje su pljunuli, al hajd se ti tuci s drogerašima – pokazuju fijakeristu koji stoji po strani:

- Ama, kad bi barem policija ovdje došla pa da malo nasjetuje ove ljude, ove besavjesne vozače... a i policiji bi se isplatilo - strpljiv je i praktičan, iako povrijeđen. A kako su sami fijakeri kvalitetno sređeni, govori i podatak da je pola godine nakon farbanja boja počekla da se guli. Gume koje su dobili su popucale pa su fijakeristi na svoju ruku vraćali stare gume. Kvalitet je, kažu, “bio nula”.

Poražavajuća je činjenica da se u opštinski budžet svakog mjeseca slije po nekoliko hiljada KM od poreza koji plaćaju ovi ljudi. Trenutno je registrovan 31 fijaker, a oni kojima je ovo osnovna djelatnost mjesečno plaćaju 160 KM poreza. Penzioneri, kako kažu, ili oni kojima je riječ o dopunskoj djelatnosti plaćaju 30 KM. No taj novac, očito je, ulaže se u neke druge projekte ili džepove. Iako se već godinama govori kako će se napraviti kolektori za skupljanje konjskog izmeta, jedina opcija koju su ponudili fijakeristima bila je da na konjske stražnjice navuku plastične kese:

- A para su uložili ko da su svilene gaće a ne plastične kese! - rezignirani su fijakeristi:

- Ali ne bi to išlo jer bi se konji toga prepali. Nisu to bečki konji pa da su trenirani za takve stvari. Pošto nisu navikli, potrgali bi i zube, kočiju bi polomili... ne bi to išlo, konj se mora odmalena odgajat za to.

Dok razgovaramo, fijakeristi sjede na klupi početku aleje. Ne žele se fotografisati, tek jedan od njih u šali kaže:

- Daj mi sto maraka pa me slikaj.

Prazni fijakeri ispred. Četveročlana porodica prilazi prvom od njih, ostali čežnjivo gledaju:

- Pitaš koliko imamo posla. Pogledaj, pola jedan je, pola dana prošlo, a mi ostali još ni seftu nismo napravili...



Ko je odgovoran za fijakere

Uređenjem fijakerskog stajališta riješen je značajan ekološki problem zagađivanja izvorišta rijeke Bosne usljed zaustavljanja fijakerskog saobraćaja na improviziranom stajalištu, koji je imao za posljedicu infiltraciju fekalnih sadržaja u zemljište i slijevanje u otvoreni vodotok. Također je riješeno pitanje njegovog estetskog izgleda, kao i neutralizacije neugodnih mirisa i drugih štetnih posljedica, rečeno je prilikom otvaranja stajališta- rečeno je prilikom otvaranja stajališta.

Rečeno je tada i:

- Pravilno korištenje i održavanje propisano je i Protokolom od strane čelnika Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša KS, KJU Vrelo Bosne, KJKP „Park“ Sarajevo, KJKP „Rad“ Sarajevo, te KJKP „Vodovod i kanalizacija“ Sarajevo.
Spomenutim dokumentom, među ostalim, regulisana su pitanja obaveza, troškova i održavanja ovog važnog ekološkog objekta od strane nadležnih kantonalnih institucija. Tako će KJU „Vrelu Bosne“, kao upravitelju, pripasti poslovi praćenja saobraćaja i poštivanje propisanih obaveza, kao i održavanje higijene „Velike aleje“, dok će KJKP „Park“ Sarajevo brinuti za održavanje i uređenje zelenih površina. Značajna uloga Protokolom je propisana i KJKP „Vodovod i kanalizacija“ u domenu prečišćavanja otpadnih voda. Ministarstvo saobraćaja KS je također donijelo Pravilnik o fijakerskom prevozu, kojim su utvrđeni način i uvjeti prevoza izletnika zaprežnim vozilom, te propisano obavezno nošenje uniformi. Poštovanje ovih, kao i ostalih obaveza je u nadležnosti nadzornika prirode KJU Vrelo Bosne, koji će u slučaju nepropisnog korištenja fijakerskog sadržaja, ali i drugih problema sačinjavati službene zabilješke i dostavljati ih nadležnoj inspekciji na sankcionisanje.

(zurnal.info)

U BOŽINOVIĆIMA: Bliski susret s Mladićem

Novinar Žurnala bio je u rodnom selu Ratka Mladića u blizini Kalinovika. Brzo se vratio. Postavljao je pitanja koja se tamo ne izgovaraju naglas.

Prije neki dan, u Sarajevo je doputovao kolega iz Norveške da “radimo priču o Ratku Mladiću”. Ja sam bio “fixer”, ili asistent što znači, šta god je trebalo, ja sam organizovao, a bio sam i pošteno plaćen.

Prvog radnog dana smo odmah pucali u srce teme. Iz Sarajeva pravac Kalinovik, pa onda Božinovići, rodno mjesto Ratka Mladića, generala Vojske Republike Srpske optuženog za ratne zločine. Ideja je bila da nađemo Mladićevu kuću i razgovaramo s njegovim rođacima koji žive u njoj. U devet ujutro smo krenuli iz Sarajeva i pravac Kalinovik.

Kalinovik

KUĆA SA CRVENIM KROVOM

Na ulazu u grad zamolio sam našeg vozača Amira da stane na benzinskoj pumpi kako bih pitao seljane u kom pravcu su Božanovići. Sve vrijeme sam razmišljao kakve će biti reakcije i hoće li uopšte hteti da razgovaraju sa mnom.
-Dobar dan dobri ljudi –
pozdravim kako je red.

-Svaki dan - odgovara srdačno seljanin koji se tu našao.

-Kako da stignemo do Božanovića? - upitao sam.

U jednom trenu, pitomi seljak menja izraz lica. Mislio sam da će mi opaliti jedan “seljački šamar”.

-A šta će Vam Božinovići? Zar ta priča nije odavno završena? Tražite Ratka sigurno? - i nasmeja se posprdno.

Ipak nam je u detalj objasnio put, čak je i došao radnik sa pumpe da pripomogne. Pomislio sam prvo da pokušavaju da me nasamare, pa da odemo u pogrešnom smeru, ali sam vidio da nam pokazuju kuću sa crvenim krovom koja se vidjela negdje u daljini. Pomislio sam, to je to, nema drugog pravca, mada, pitaćemo još negdje.

SENDVIČ IZ KOLIBE

Krenuli smo dalje. Ubrzo smo bili u centru Kalinovika. Prije nego što smo nastavili dalje, Tor, kolega iz Norveške, predložio je da ručamo. Naručivanje običnog sendviča pretvara se scenu iz Tarantinovog filma. Otvaraju se vrata i odjednom, druga dimenzija. Poluosvetljena prostorija, puna duvanskog dima, u uglu stoji tv i masa ljudi koja nas “skenira” pogledima. Statisti, uvijek spemni za akciju, skoro svi sa ogromnim bradam i brkovima, drže cigaretu u blizini usta i nijemo posmatraju. Progutao sam knedlu, i onda pitao konobara: Da li imate možda nekakav sendvič za poneti?

Ako se nekada dokaže da tišina ima agregatno stanje onda se može reći da je nakon mog pitanja postala gušća.
- Nema sendviča. Samo prasetina i ćevapi.

Hteo sam da se nasmejem, ali sam se samo ljubazno zahvalio i izašao iz birtije, koja nosi simboličan naziv “Koliba”.

Kasnije smo našli neki fin restorančić, pojeli picu i krenuli dalje. Od Kalinovika nismo putovali ni petnaestak minuta. Pitali smo usput još neke ljude za put do Božanovića i svaki put smo imali iste situacije. Ljudi su stalno zapitkivali da li smo novinari, šta radimo, ko nas šalje....

Do jednog dijela smo išli asfaltom, zatim kaldrmom i odjednom običan seoski put. Kamenje, oronule kuće, krave... Svako malo, po okolnim tarabama i stablima okačene su osmrtnice Mladićima i Mandićima. Siguran znak da smo na pravom putu.

U selu nigdje nikoga. Čujem žamor ljudi, ali ih ne vidim. Predložio sam Toru da “upadnemo” u prvu kuću, pa šta bude. Naravno, složio se s tim, jer nismo imali šta da izgubimo.

Ušao sam u jedno dvorište i pokucao na vrata... Ok nema psa. Obično to bude neki križanac medvjeda i psa. Iz kuće se čuje glas:
- Ajd napred, otvoreno... Ko je?

Nisam odgovarao, nego sam pokucao još jednom i povukao se dva koraka unazad, očekujući da neko otvori.

Izlazi čovek. Očito odavno nije bio trijezan. Drži se za okvir vrata i pita:
- Koga tražite?

Nisam imao tu šta da petljam, rekao sam mu da tražim kuću Ratka Mladića.
-A..., pa pogrešili ste, nije ovo njegova kuća
- jedva sastavi rečenicu i okrenu se.

U jednom trenutku, valjda je došao k sebi i skontao šta sam ga zapravo pitao, okreće se i počinje da viče: Ja mene... Ne, ne mogu ja da vam kažem... On je moj general i ne mogu da vam kažem gde je njegova kuća. A kako ste vi ovde došli? - nekako je sastavljao rečenice, ali se i dalje držao za okvir vrata.

Naravno, uslijedilo je ispitivanje, ko smo, odakle smo, ko nas šalje i za koga radimo. Kazao sam Toru kako je vrijeme da odemo, jer postaje “vruće”. I sam je vidio šta se dešava, pa mu nije bilo teško da se složi sa mnom.

Krenuli smo dalje niz blatnjavu ulicu. Ugledao sam staricu kako sjedi ispred trošne kuće. Sa njom je bilo malo lakše razgovarati, jer nije bila pijana, ali je bila sumnjičava. Pitao sam je kada je Ratko bio u selu posljednji put, kada ga je vidjela, šta je radio kada je bio mlad, šta je voleo, kakav je bio...? Ništa od odgovora, ali nam je bar pokazala put do “kuće sa crvenim krovom”.

Kuća je bila možda na stotinjak metara od nas.

SUSRET SA...

Stali smo ispred kuće. Tor je fotografisao, a ja sam pokušavao nekako da uđem. Amir, naš vozač, pratio nas je u stopu sve vrijeme i u svakom momentu bio spreman za bijeg. U velikom dvorištu su bile dvije kuće, jedna veća i jedna manja. Iz male kuće je izašao namrgođen čovek i kazao nam da odemo i to odmah. Nije htio da govori s nama. Nisam ni završio pitanje i već je zalupio vrata.

Rekao sam Toru da je to sve i da nemamo dalje šta da radimo, jer nemamo s kim da razgovaramo. Dok smo smo pričali, primijetio sam da nam se približava čovek sa ogromnom bradom i šajkačom na glavi. Išao je ubrzanim korakom ka nama. Tor i ja smo se samo pogledali, nismo ništa progovorili.

Ljubazno sam ga pozdravio, da ga malo “smekšam”.
-Pomoz bog
!

-Bog ti pomog'o - odgovori nekako oduševljeno.

Odmah sam krenuo da mu objašnjavam ko smo i šta radimo, bez pardona. On se samo smeškao i ništa nije odgovarao.
- Vi ste Ratkov brat?
-upitao sam.

- Jeste, ja sam Ratkov brat.

U jednom trenutku, ohrabren ne znam ni ja čime, postavljam sljedeće pitanje:
- Kada ste se poslednji put čuli sa Ratkom?

Čovjek je zastao i naglo se okrenuo. Priđe, potapša me po ramenu i odgovori, ispod glasa:
-Momče, mlad si i mnogo pitaš, bilo bi ti bolje da se odmah vratiš odakle si došao.

Ta rečenica je bila dovoljna. Kazao sam Toru da je krajnje vrijeme da se gubimo iz sela. Ušli smo u auto i polako krenuli ka Sarajevu. Amir je sada znao put, nismo više nigdje stali.

Tor je kasnije prokomentarisao da su ona dvojica (Ratkova braća) za razliku od Ratka malo mršavija i da izgledaju neuhranjeno. Tada mi se stvorila slika u glavi o čuvenom Doktoru Dabiću. Ko zna, sa kim sam ja zapravo razgovarao. A kada sam vratio film unazad, setio sam se da je brat s bradom nosio vojničke pantalone...

Ma ne, nije moguće. Mada ko zna...

(zurnal.info)