Muzika

JAZZ FEST: Šta smo nakon svega upamtili

Uzdali smo se u John Scofielda a za utjehu nam ostao flamenco gitarista Gerardo Núñez, vjerovali s pravom u krotki bas Dave Hollanda, tolerisali prenapučeni sax Chris Pottera i zabavili se bendom Mike Sterna uz violinistu-gimnastičara Didier Lockwooda

Četrnaesti sarajevski jazz festival stao je u razmaku dvojice turskih, fudbalskim rječnikom kazano, internacionalaca - Burhan Öçala i Mercan Dedea.

U najkraćem, uzdali smo se u John Scofielda a za utjehu nam ostao flamenco gitarista Gerardo Núñez, vjerovali s pravom u krotki bas Dave Hollanda, tolerisali prenapučeni sax Chris Pottera i zabavili se bendom Mike Sterna uz violinistu-gimnastičara Didier Lockwooda. Iako je Öçal iz rukavca istresao sve što čovjek ogrezao u ritmu može ponuditi, oduševljenje bubnjarem Nate Smithom nije bilo manje, naprotiv, tim prije što se ovaj potonji ne služi sa deset prstiju već sa dvije palice i dva pedala. Kako god, svaki susret sa virtualnim herojima je prilika da zahvalimo na prijateljstvu i okrenemo novi list, popravimo utisak ili potvrdimo neko ranije živo iskustvo.

PRIPITOMLJAVANJE ZVIJERI

Burhan Öçal i nj. gipsy sastav estradnog imena The Trakya All Stars je vjerovatno jedini koji je imao mitski pedigre oličen u orfičkoj liri koja je na istočnom balkanskom rogu, kako se prenosi, pripitomila sve zvijeri u davna doba. Međutim, Orfejeva glava je isplovila negdje kod ostrva Lesbosa jer se zamjerio ženama. Ne, namjerno. Ipak, ova današnja „tračanska“ muzika je znatno povodljivija po sve, pa i ženski rod, pa je pitanje koliko je preostalo misterija, jednako kao i koliko ima aška kod Dede Mercana. No, ipak, ti ljudi i danas hodaju po nekim drugačijim muzičkim ljestvama koje imaju svoj siguran etimološki habitus. Ali i oni sviraju neke svoje standarde, po principu - red teme red improvizacije, strofa ili refren i sl.

Trakya ansambl bio je podijeljen na duvačku (klarinet, tenor-sax, truba i zurna) i žičanu sekciju (ćemana, mandolina, kanun) uz tarabuku, plus onu, nešto veću, na kojoj operira Öçal i to se vrlo jasno sve skupa moglo čuti. Vrlo je intenzivna bila njihova svirka, možda prenaglašena pa i „nesigurna“, no zanimljivo je slušati kako ansambl koji u suštini ne razmišlja na parteru harmonija odaje utisak jedne usmjerene mase sa mnogo probitačnog i sinhronog zvuka, pa čak iako jedan te isti, istovremeni ton fermentira kao šaka puna pijeska.

KAO ROCK BEND

Druge večeri festivala naročito oduševljenje publike izazvao je američki gitarista Mike Stern sa svojim bendom (basistom Alain Caronom i bubnjarem Lionel Cordewom). Međutim, istinsko pitanje je koliko je to bilo, zapravo, markiranje jazza i neka žanrovska priča koja udara na bubanj, rif i sl. Ali ko god da se zabavio – lijepo. Osim toga, bas je bio poprilično suh, bubnjar i Mike kao na rock koncertu a pridruženi član – violinist – kao dijete koje pokazuje šta sve može, premda, ruku na srce, bilo je i nekih vrlo muzikalnih i visprenih momenata.

SVETE KRAVE

Realnu jazz ambijentalnost, treće noći, priuštio je Dave Holland Quintet. Bez obzira, idete li na koncert sa velikim očekivanjima ili bez njih, mogli ste uživati. Sve je bilo produkt sigurnog balansa. Bez naprasitog dodavanja ili oduzimanja zvuka a sola nisu djelovala kao usamljene inicijative već su proizlazile iz ukupnoga konteksta. Tim prije što je svaka stvar zapravo bila vožnja u širokom luku improvizacije, što je od svega bilo i najbolje. Ovime je sam koncert poprimio jasnu fizionomiju, ostavljajući utisak cjeline, brižno građene dinamike. Tek je, donekle, (sopran i tenor) sax Chris Pottera remetio na momente idilu jer njegov je zvuk permanentno vapio iz potrebe da zadavi vazdušni stub unutar cijevi. Uz nešto napora mogli ste prečuti saksofonistu i evocirati ponešto drugačije izdanje njegovog saxa, mada, obično u jazzu, čovjek uz instrument je taj koji garantuje neki smisao. Svojevremno je Rastko Močnik govorio uz neki od ljubljanskih jazz festivala kako muzičar može „ništa da ne kaže...razvlači, da lupa koliko hoće“ ali njegova pojava mu je potrebna kao „garant smislenosti“. Nažalost, ovaj put sa Chris Potterom to nije funkcionisalo. Uostalom, nisu jazz muzičari svete krave, zar ne... Ili jesu? I još, što se tiče ovoga koncerta, Dave je bio klasično dobar, dobar ton, Steve Nelson (vibrafon i marimba) - čovjek od sigurne ruke, Nate Smith - sve što jazz bubnjar mora biti a ostaće upamćen bar neko vrijeme i solo trombonista Robin Eubanks u stvarki Secret Garden, čiji je autor Holland. Pored ove, ostao je negdje u ušima i tutti of Common Threads, Eubanksa te Walking the walk (biće to nešto novo; ne i Milesov Walkin'), te 'zujanje' uz Shape Shifter by Potter. Bis je bio, jednostavno, Easy Did It (Holland).

ŠTA SE DOGODILO

Taman kad smo se ponadali, nakon Hollanda, da bi John Scofield, još jednu večer za redom mogao nastaviti sa kompaktnom jazz pričom, desilo se nešto posve drugačijie. Da negdje postoji problem, bilo je očigledno. Nisu u pitanju godine, to bi bilo i neetično sumnjati, tim prije što se od cijeloga koncerta jedino dao upamtiti solo vremešnoga basiste Steve Swallowa u stvari Chicken dog. Toliko je stalo u prve dvije trećine koncerta dok autoru ovih redaka strpljenje nije iscurilo uz još onih dvadesetak posjetilaca koji su napustili koncert. Uostalom, koncert je bio prilično hetorogen od početka, od prve stvari How Deep, preko “swingeraja”, (country) balada, do bluesy numera te autora George Gonesa, Carle Bley and so…

NAVIJAČKI USKLICI

Posljednje večeri festa, iznevjereni od Scoefilda, u sali krcatoj optimizmom (kao uostalom i svih večeri) uslijedilo je Flamenca Reunion Project Gerardo Núñeza. Ostaje nedoumica koliko je to bilo tek tehnički odrađeno no kanon je kanon: gotov recept za stare nove strasti. Uz vremešnu, sigurnu plesačicu, žesnoga gitaristu, udaraljkaša i basistu - igrokazu sklone interpretatore te vokal Jesus Ruiza.

I kada smo već počeli tekst sportskim alegorijama: jedino što nije valjalo na ovome koncertu bili su frenetični aplauzi publike uz usklike kakvi se čuju jedino na svaki koš nekoga životnoga derbija (recimo, Srbija-Španija). Time je svaka dramatska stanka u ovoj svirci preglasana a ostala je samo euforija. I sleđeno tijelo plesačice Carmen Cortés.

(zurnal.info)

NE POKAŽI DA SI UFITILJIO: Preslušali smo novi Štulićev album

Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije album s novim pjesmama, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena

Nakon punih 13 godina Branimir Štulić objavio je novi album!

Užitak je napisati ovakvu rečenicu, ali kao što je to već ovdje uobičajeno uvijek nešto pokvari puni doživljaj. U ovom slučaju, radi se o tome da ovo jeste novo izdanje, ali su snimci stari, i to iz Štulićeve kasne faze koju rijetko pominjemo kada pričamo o Azri.

Ne pokaži da si ufitiljio je dupli CD koji se prodaje uz komplet od 14 Štulićevih knjiga koje je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća Plato. Na jednom CD-u nalazi se snimak koncerta iz Banja Luke, koji već nekoliko godina kruži među fanovima na internetskim forumima. Drugi CD je ekskluzivniji, sadrži snimak nastupa u Mostaru i nekoliko pjesama koje je Štulić snimio u svom kućnom studiju.

OD MARGINALCA DO MUDRACA

Oba koncerta snimljena su 1990. godine kada je Štulić prestao biti ljuti marginalac i postao samozadovoljni mudrac. Bila je to njegova posljednja turneja na kojoj je promovirao album Balegari ne vjeruju sreći i koju je konačno i čini se zauvijek zatvorio koncertom na Hvaru u oktobru 1990. godine. U Banja Luci i Mostaru nastupao je sa Sevdah Shuttle Bandom koji su tada činili, pored Štulića, Jurica Pađen na gitari, bubnjeve je svirao Branko Knežević, a bas Tomislav Šojat.

U intervjuu za Nin ovako je objasnio svoje planove:

- Želim napraviti Sevdah Shuttle Band i to gurati do kraja života. Uzgred bih volio osnovati Balkansku partiju rada. Ona bi u svom programu inzistirala na trima stvarima: 30 posto ljudi bi se bavilo naukom, 30 posto turizmom, 30 posto agrokulturom, a deset posto i ovako svuda i uvijek smeta, na njih ne treba ozbiljno računati.

Sevdah Shuttle Band se zaista ne može upoređivati s najboljom postavom Azre, što potvrđuju i ovi koncerti. Knežević nije imao Leinerovu virtuoznost, a Šojat je došao iz sasvim dugog filma, prije saradnje sa Džonijem svirao je u teenagerskom bendu Prva ljubav. To je, uostalom bilo jasno i Štuliću koji je u intervjuu za Globus slikovito opisao razliku između dvije postave: Azra je bila vozilo s četiri cilindra, a taj je bend bio obična vespa.

Što se mene tiče, banjalučki koncert zanimljiviji je od zapisa sa četvorovinilnog albuma Zadovoljština, koji je nastao selekcijom pjesama snimljenih 1987. godine na dva koncerta u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Nikada mi se nije dopao zvuk tih koncerata - dotjeran, čist, precizan, hladan. Nisam bio tamo, na žalost, ali mi se čini da se atmosfera zagrijala tek na kraju, tokom Štulićevog recitala u pjesmi Jesi li sama večeras. Ne znam da li bih mogao pred kakvom oštrom komisijom opravdati ovakvo mišljenje, ali za odbranu albuma Ravno do dna ne bi mi trebalo previše truda. Tu nema nikakve sumnje, sve je na svom mjestu, čak je i huk publike dragocjen instrument. Ravno do dna je ploča čudesne energije, sigurno najbolji živi album sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora, a u svjetskim okvirima moguće ga je uporediti s pločom Ramonesa It's Alive.

Dakle, CD s banjalučkim koncertom ne može se mjeriti s Ravno do dna, previše je tu hard rock klišea i nepotrebnih solaža koje najviše smetaju u novim aranžmanima ranih pjesama. S druge strane, osjeća se mnogo više uzbuđenja nego na predvidljivoj Zadovoljštini. Za razliku od tamošnjeg grča, ovdje muzičari mnogo opuštenije ulaze u improvizacije.

Mostarski koncert očigledno su ograničavali uslovi. Štulić i ostali članovi benda neprestano su upozoravali publiku da siđe s bine i molili ih da ne diraju opremu - Nemojte ljudi Džoni nam se vratio nakon tri godine. Da bi smirili Mostarce repertoar su ograničili na pjesme lakšeg tempa – Plavi golub, Gracija, Ako znaš bilo što, Meni se dušo od tebe ne rastaje... Na ostatku ovog CD-a nalaze se snimci iz kućne radinosti, obrade pjesama koje su ga fascinirale u najranijoj sevdalijskoj fazi i kojima se vratio kada je prvi put napustio prostor nekadašnje Jugoslavije. Ovaj put tu su, između ostalih, Zajdi, zajdi, Karanfil se na put sprema, Bitola moj roden kraj, Marš na Drinu...

TAJNA FENOMENA

Kao što sam već napisao, Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije novi album, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena. Ono što fascinira na snimcima je puna posvećenost s kojom je Štulić pristupao svakom koncertu.

Imao sam priliku da gledam amaterski snimak nastupa Azre u, ako dobro pamtim, Daruvaru. Koncert je održan u nekoj fiskulturnoj dvorani, pred srednjoškolcima, redom muškog roda. Kamera je fiksirana iznad mase, s rijetkim fokusima na muzičare. Mladići su reagirali samo na najveće hitove, a tokom svih ostalih pjesama uglavnom nisu obraćali pažnju na muzičare, zabavljeni ko zna kakvim, nama nevidljivim senzacijama. Nije bilo pozornice, muzičari su zgurani uz zid, poredani jedan pored drugog. Ali, takvi uslovi nisu nimalo izbacili Štulića iz atmosfere. Kada bi nam kamera omogućila bliži uvid, mogli smo se uvjeriti da on svaku pjesmu pjeva s punom koncentracijom. Jednom je izjavio da je koncentraciju održavao tako što je zatvarao oči na koncertima i zamišljao da igra fudbal na Wembleyu. Ne možemo znati da li je taj trik koristio i u toj dvorani, ali njegova posvećenost zaista fascinira.

Istu koncentraciju održava i na mostarskom koncertu. Bez obzira na ispade publike, on svakoj pjesmi daje onoliko emocija koliko je sljeduje. Nema uzmaka, nema predaje.

U posvećenosti radu i životnim principima treba tražiti razloge za dugotrajnost Štulićevog fenomena. Ove osobine obično su svojstvene vojnim licima, ali kada se izmjeste iz kasarne daju izvanredne rezultate.

(zurnal.info)

MARKOV, This Quiet, 2010

Bend iz Austina konačno je snimio zaista dobar post punk album

Nakon dugog sušnog perioda može se reći da je konačno jedan band snimio post punk album vrijedan hvale. Riječ je o bandu pod nazivom Markov koji dolazi iz Austina, Texas, USA i njihovom debut albumu This Quiet koji su objavili u julu 2010. godine.

Muzika koja se kreće na samom rubu noža, gdje svi članovi banda do maksimuma troše svoje instrumente do krajnjih granica najbrijavajući atmosferu glavne su odlike njihovog albuma prvijenca. Vrlo vješto kombinuju hard-core iz početka devedesetih sa današnjim post punkom pa se sa zvukom uveliko približavaju bandovima kao što su Hot Snakes, Bronx, Young Widows ili pak Drive Like Jehu.

Markov su 2008.godine u Austinu formirali Srich (vokal), Andrew (gitara), Forrest (bas) i Terry (bubnjevi) o kojima je veoma teško pronaći ikakve relevantne podatke na internetu. Na albumu se nalazi 10 pjesama koje se nadovezuju jedna na drugu kao odlično istkana nit mijenjajući ritam, jačinu i težinu albuma.

Album otvara već pomenuta Lucky My gdje britke i agresivne gitare odlično zvuče. Odlična svirka odmah nagovještava šta možemo očekivati na albumu This Quiet. Česte promjene ritma sa karakterističnim, skoro neprimjetnim pauzama, su također odlike albuma. Druga numera pod nazivom Jaws of Life u neznatno sporijem ritmu i sa sasvim drugačijom koncepcijom pokazuje da Markov nije band koji sav svoj kvalitet iskazuje snagom i žestinom već koncepcijski mogu da odu u drugu krajnost. Rain Inside počinje sa potmulom grmljavinom i bukom koja se širi kroz čitavu pjesmu da bi na drugoj polovini na momenat usporili što se na kraju ispostavlja efektno olakšanje.

Hit pjesma na albumu je svakako Girls+Eyes koja počinje sa neobičnim zvukom brundajuće bas gitare i specifičnim načinom pjevanja. Kroz čitavu pjesmu smjenjuju se brzi i teški ritmovi sa pauzama i nešto lakšim muzičkim dionicama. Red Ocean počinje sa teško slušljivim distorzijama koje se tokom nastavka još samo pojačavaju poprimajući sve više obrise dobro poznate buke koju su proizvodili Sonic Youth u svojim najboljim danima. U Debaters je u prvi plan izbačena harmonija pjesme sa veoma pjevljivim refrenom. Međutim, na kraju se sve začini sa sumanutim gitarskim rifovima. S Diving Credit približavaju se koncepcijski bandovima koji gaje potpuni noise zvuk kao što su Jesus Lizard, Young Widows ili pak These Arms is Snake. Naslovna pjesma This Quiet nastavlja u prethodnom stilu, gitare nadiru sa svih strana i vrše konstantan pritisak, a sve je pojačano odličnom ritam sekcijom.

Album završavaju sa The Futile, koja ima furiozan kraj u stilu legendarnih Fugazi i kratkom Prophecy Temptation.

(zurnal.info)

 

POJMOVNIK JAZZ FESTA: Holland obećava čisto uživanje

Kao i svake godine, Jazz Festival predstavlja odmor duha. Naš saradnik napravio je pojmovnik ovogodišnje ponude

Evo prilike za duhovni odmor narednih dana uz 14. Jazz Fest Sarajevo. Još večeras u BKC-u (20:30h) svira homo ritmicus, turski perkusionista (prvenstveno) Burhan Öçal, uz svoj trenutno prateći band The Trakya All Stars. Sasvim sigurno ime ovoga muzičara obećava dobro gibanje uz malo maloazijatskog zvuka, no sve je to razlog više za siguran užitak.

Uz uvodnu napomenu, slijede još neki koncerti koje bi valjalo uzeti u obzir:

Dave Holland Quintet Uz Dave Hollanda, možda najveće ime ovogodišnjega festivalskog izdanja, ide svakako i jedan od najboljih mogućih sastava današnjice. Sve njih valjalo bi propustiti jedino iz razloga hitne medicinske nužnosti. Muziciranje Dave Hollanda (saksofoniste Chris Pottera, bubnjara Nate Smitha…) uživa poštovanje i u znatno širim umjetničkim krugovima nego li je to jazz a po tehničkoj perpetuiranosti u rangu je sa standardima izdašnog (klasičnog) muzičkog obrazovanja. Stoga, Holland obećava čisto uživanje.

John Scofield Trio – Topla preporuka jer se sa njim nikada ne zna: čak i ako ostanete hladnjikavi na njegovu svirku, a takav scenarij nije bez izgleda, trebate računati sa dvojicom njegovih drugara iz banda, basistom Steve Swallowom i bubnjarem Bill Stewartom. Vjerovatno da će ovo biti najpouzdaniji sastav na predstojećem festu.

Gitarističke komparacije radi, osim Scofielda poslušajte i američki sastav gitariste Mike Sterna. Potonji je nešto temperamentniji muzičar a uz njegov band (Alain Caron na šestožičnom basu i Lionel Cordew za bubnjevima) je najavljen kao gost i francuski vilolinist Didier Lockwood. Ili pak, vjerovatnije će biti, maestro na električnoj violini.

Mercan Dede Tribal Quartet – Mercan Dede po drugi put među nama. Ako nemate preča posla otiđite poslušajte ovoga trendy sufija. To je nešto što se svakako valja .čuti. Opšte mjesto mondijalizma. Uostalom, kako bismo sa rajom čavrljali o 'uzvišenim' stvarima a da ne bude po reisovom tabijatu...

Tigran Hamasyan, armenijski muzičar – Ovaj je skroz sumnjiv tip; helem, čuj'mo ga i u live varijanti pa ćemo o tome — genijalan nije ni izdaleka. Uz to, realnije mu stoji onaj pošvabljeni termin klavirista nego li elitistički - pijanista, koji pretpostavlja vanredne tehničke i muzičke osoboenosti.

Edin Bosnić, klavir – naš a nije svjetski – svira čovjek, istrajava, koliko je takvih... Hertz-Bosanaca.

Uz 14. Jazz Fest reaktivira se i Late Night Stage (u Pivnici, Maršala Tita na broju 7). Posjetite ove festivalske sessions – izgubili smo naviku a bogami i mjesta (tek nedavno jedan probrani beogradski jazz kvintet nastupi u City pubu) gdje se jazz uopšte da slušati...

I, umalo da izostavimo – projekat Flamenca Reunion, vajnoga flamenko gitariste Gerardo Núñeza, uz plesačicu Carmen Cortés i prateći sastav. Ovo bi moglo biti sasvim OK. Zaboravila Angela Merkel da se multikulturalizam odavno primio na Pirinejima a evrodesničari smeli s uma da je Evropa odavno onečišćena muzikom i bojom...

A kad samo pomislite koliko je godina sricanja slogova potrebno da bi se učila tabla ili ritmiziralo o onoj čarobnoj latinoameričkoj kutiji – kahon.

(zurnal.info)

 

 

MUZIKA: Killing Joke, Absolute Dissent, 2010 Album ne odudara previše od posljednja dva, ali je etiketiran na različite načine, od toga da se radi o klasičnom heavy metalu do kovanice Intelligent Techno Thrash Metal šta god to moglo da znači

Zaista je teško povjerovati da neko može da se promjeni u tolikoj mjeri kao što je to slučaj sa britanskim bandom Killing Joke. Počeli su u Londonu 1978. godine kao gothic band, potom new wave i na kraju su završili skoro kao metal grupa. Šta se desilo u glavama članova banda Killing Joke teško je dokučiti, ali ovo što danas sviraju zaista je nešto sasvim drugo u odnosu na njihove početke.

Priča o Killing Joke počinje u kasnim sedamdesetim kada se udružuju Jaz Coleman (vokal, klavijature), Paul Ferguson (bubnjevi), Martin Youth Glover (bas) i Kevin Geordie Walker (gitara) i odlaze na Notthing Hill Gate gdje snimaju svoj prvi EP «Turn to Red» (1979) sa novcem koji je Coleman pozajmio od svoje djevojke. Od tada kontinuirano objavljuju albume skoro godinu za godinu s malom pauzom u drugoj polovini devedestih. Međutim sve i nije baš teklo po planu u samom bandu. Nakon albuma Fire Dances (1983) nastaju problemi da bi band 1986. godine napustio Ferguson1986.
Ove godine objavili su svoj novi album pod nazivom Absolute Dissent u originalnoj postavi. Za album se može reći da ne odudara previše od posljednja dva albuma, ali je etiketiran na različite načine, od toga da se radi o klasičnom heavy metalu do kovanice Intelligent Techno Thrash Metal šta god to moglo da znači.
S ovim albumom Killing Joke je konačno raskrstio sa dalekom prošlošću i plivanjem u vodama mnogobrojnih muzičkih stilova.
Na albumu se nalazi 12 numera. Prva Absolute Dissent nam odmah pokazuje da će i na ovom albumu biti podosta horora. Koriste kombinaciju metala i industri rocka uz poznati Colemanov glas koji se kreće po samom rubu puknuća. Ludački ritam i sumanuti bubnjevi već na početku preslušavanja pripremaju na daljnju torturu, s obzirom da pjesma za pjesmom samo melju sve pred sobom ne štedeći ništa pred sobom. Minutaža većine pjesama je veća od 5 minuta što je zaista fantastično s obzirom na sav bijes i energiju koju proizvode Killing Joke što treba održati u pjesmama takvog ritma i snage.
To horor ludilo se nastavlja i sa trećom numerom pod nazivom “Fresh Fever From The Skies” gdje uspješno kombinuju punk i industrijal a osnovnu snagu daju Ferguson i Coleman. Potom slijedi numera “In Excelsis” koja malo spušta ritam i “European Super State” koja zalazi u vode elektro synth popa i dosta odstupa od čitavog albuma.

Međutim, bura se nastavlja sa odličnom pjesmom “This World Hell”, slijede nešto pitomija “Endgame” dok “The Raven King” ponovo pliva vodama new wavea. Coleman napokon uzima mali predah i pjesmu svodi na granice normalnog vokala ne dovodeći u opasnost naš slušni sistem. “Honour The Fire” nastavlja u istom ritmu kao i prethodna numera sa donekle plesnim ritmom i čvrstim gitarskim dionicama. Potom se sve nastavlja kao i na početku - klasična industrial numera pod nazivom “Depth charge” , indie rockerska “Here Comes The Singularity”, a za kraj su ostavili plesnu, naravno na način svojstven Killking Jokeu, “Ghost Of Ladbroke Grove”.

(zurnal.info)

Keith Richards u autobiografiji: Spreman sam da testiram nove droge

Američki mediji u posljednjih nekoliko dana naslađuju se dijelovima autobiografije gitariste Rolling Stonesa Keitha Richardsa. U svojoj knjizi Life Richards iznosi javnosti do sada nepoznate detalje o svom životu, drogiranju, braku i ponajviše odnosu prema pjevaču Micku Jaggeru koga smatra “nepodnošljivim”. Magazin Žurnal izdvojio je najzanimljivije detalje knjige za koju je Richards dobio više do sedam i po miliona dolara predujma te Richardsovih razgovora o svojoj autobiografiji.

O Johnu Lennonu: “Blesava budala, na mnogo načina.”; “Ne mislim da je John ikada napustio moju kuću, osim horizontalno. Jednom sam ga našao u kupatilu kako mrmlja: 'Ne pomjeraj me – ove su pločice prelijepe.'”

O požaru u Playboyu: “Saksofonist Bobby Keys i ja smo se zaigrali i zapalili kupaonicu u Playboyevom posjedu. Ustvari nismo mi, droga je. Nije naša greška. Bobby i ja smo samo sjedili u klonji, ugodnoj, finoj klonji. Sjedili smo na podu i isprobavali stvari iz doktorske torbe. 'Pitam se za šta je ovo?' Bong. I u jednom trenutku... pričamo u magli a Bobby kaže, 'Zagušljivo je ovdje'. A ja gledam u Bobbyja i ne mogu ga vidjeti. Ogrtači se dime; sve spremalo da krene u veliku propast... Čulo se lupanje na vratima, konobari i momci u crnim odijelima su donosili kante vode. Otvorili su vrata a mi smo sjedili na podu, zjenice su nam bile sužene. Rekao sam, 'Mogli smo to i sami. Kako se usuđujete miješati u naše privatne stvari?'”

O penisu Micka Jaggera (saznao od Marianne Faithfull): “Znam da se nije zabavila sa njegovim tankim penisom. Znam da ima enorman par jaja – ali to baš ne ispunjava prazninu”

O ljubavi prema Jaggeru: “Bio je početak 80-ih kada je Mick postao nepodnošljiv. Mislim da je on smatrao da mu ja pripadam. Volio sam Micka, ali nisam bio u njegovoj svlačionici 20 godina. Mislim da mi ponekad nedostaje prijatelj. Pitam se gdje je otišao”

O pjevanju: “Mick svira harmoniku iz srca – ali tako ne pjeva”

O Billu Clintonu: “On je očajan saksofonista. Pomalo indiskretan, ali kao čovjeka bih ga uzeo u svako doba.”

Podrška Tonyju Blairu: “Napisao sam mu pismo i rekao da se mora držati svojih pištolja.”

Savjet Georgu Michaelu: “Rekao sam mu ostani u zatvoru, George. Tamo vjerovatno ima neke droge i homoseksualaca. Vjerovatno neće htjeti da ode.”

O dileru Johnnyju Deppu: “Mislio sam da je to diler mog sina. Bio je Marlonov prijatelj koji se motao po kući i svirao gitaru. Depp se motao po kući još dvije godine prije nego što sam shvatio grešku. Jednom je bio na večeri... rekao sam 'Whoa! Scissorhands! (Makazororuki! prev.a.)

Nadimci za Jaggera: “Vaše visočanstvo”; “Brenda”

O novoj turneji Stonesa: “Mislim da će se to desiti. Imao sam razgovor sa … njenim visočanstvom. Brendom.”

O liječenju ovisnosti o drogama: “Samo čekam da izmisle nešto interesantnije. Ja sam spreman da to testiram.”

O heroinu: “Ne kajem se. Bilo je to strašno iskustvo. Volio sam dobre 'visine'. Ako ostanete budni dobijete pjesme koje su svi drugi propustili jer su zaspali”

(zurnal.info)

MILAN KEREZOVIĆ KECKEC: Mi smo generacija koja se prećutkuje

Novosadski kantautor Milan Kerezović Keckec je jedan od najzanimljivijih kantautora na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Nedavno je objavio album pod nazivom Pesme iz godina uspavanog razuma, a u intervjuu sa Predragom Đuranom govori o prešućenoj generaciji, ulici, Tomu Waitsu, Đorđu Balaševiću i dva bosanska Damira – Avdiću i Imamoviću

Stara pesma odavno je otpevana, ali neki novi k... nikako da dođu. Autor stare pesme više se i ne bavi muzikom, mislim, ne preterano aktivno, ipak, naslednici nikako da pogode vrata vaših srca i dočepaju se vaše pažnje. A provetravanje scene – i muzičke i svake druge – više je nego neophodno.

Recimo, mladi novosadski kantautor Milan Kerezović Keckec, po mišljenju ne samo potpisnika ovih redova, ima šta da (vam) kaže. Plus, sada ima i zvanično diskografsko izdanje – album pod nazivom Pesme iz godina uspavanog razuma, objavljen pod etiketom Studentskog kulturnog centra Novog Sada.

Album ima 11 uzbudljivih, naizgled šaljivih pesama, kroz koje protrčavaju razočarani ljubavnici, sveži mrtvaci, nervozni slabići, fatalne žene, bekrije, odmetnici... i ostali rashodovani tipovi. Trubadur Keckec (29), nekada ulični svirač a danas lider sastava “Keckec & Acid Folk Orchestra”, svoj iščašeni bluz i kabare-na-brodu-koji-tone stvara, kako sam kaže, inspirisan srpskom i bosanskom narodnom muzikom iz 60-ih godina, kao i paklenim životom novosadske periferije.

 Osim pitanja koja slede posle ovog uvoda, pitao sam ga i: Tom Vejts ili Nik Kejv? Arsen Dedić ili Zvonko Bogdan? Bez mnogo razmišljanja, odgovorio mi je: Volim ih sve! Izabraću ipak Toma Vejtsa i Zvonka Bogdana. Zbog sezibiliteta. Ime kultnog sarajevskog sevdalije Himze Polovine nisam mu ponudio kao mogućnost izbora. Mada, vrlo dobro znam da bi se po pitanju senzibiliteta i u njegovom slučaju paralela mogla povući...

Na prvo, površno slušanje albuma “Pesme iz godina uspavanog razuma”, Milan Kerezović Keckec je jedan šaljivi muzičar. Da li se slažeš s onom “starom” da “u svakoj šali ima malo i šale”?

KECKEC: U trenutku kad su pesme s ovog albuma nastajale, iskreno, nisam ni pretpostavljao da ću ih ikada snimiti. Ideja je bila da budu za internu upotrebu, i zato sam se koristio crnim humorom koji je bio prirodan nekom mom užem okruženju. Sad izgleda kao da sam želeo da šokiram publiku tekstovima, ali to je samo zato što bi neko mogao da nasluti da pravac kojim ide moja muzika možda vodi u mejnstrim. Mnogi bendovi imaju luđe, blesavije i mračnije tekstove od mojih, ali dokle god oni budu dovoljno andergraund, niko neće praviti pitanje.

 ČIJI JE RAZUM IZ NASLOVA

Na albumu peva i svira brojna ekipa muzičara. Ako znamo da se u Novom Sadu – čast izuzecima – bendovi uglavnom bave “derivatima” panka, da li bi tvoj sastav “Keckec & Acid Folk Orchestra” mogli da shvatimo i kao svojevrsnu promociju nekog drugačijeg muzičkog Novog Sada?

KECKEC: Sadržaj je isti, samo je forma različita. Pank bendovi sviraju jednostavnu gitarsku muziku, dok se ja trudim da zakomplikujem gde god mogu, ali, publika koju priželjkujemo na kocertima – otprilike je ista.

Šta misliš, u odnosu na vreme kad su pesme nastajale, da li je razum iz naslova albuma – bilo tvoj ili naš – konačno razbuđen?

KECKEC: Odmah da kažem, razum iz naslova je i moj i vaš! Sam naslov nagoveštava da je, barem kada sam ja u pitanju, to doba prošlo. Nažalost, mislim da smo kao društvo i dalje u stanju teške hibernacije.

Tvoj prvi bend zvao se “Marš od Bajage”. Ukoliko bi “Pesme iz godina...” nekako ipak uspele da dođu do tzv. šire publike, da li bi ipak rado pošao “u pravcu Bajage”?

KECKEC: Bio bih presretan da je Bajaga mejnstrim u Srbiji. Ali nije. Bajaga je nekada bio mejnstrim, pa na osnovu toga još uvek ima publiku na koncertima... Danas su neki drugi autori mejnstrim, ali koji, naravno, nisu po mom ukusu. Zagrebačka grupa “Hladno pivo” imala je 4.000 ljudi na Sajmu u Novom Sadu. Ako to znači da su oni muzički mejnstrim – onda bih i ja voleo da budem mejnstrim!

Mladi domaći muzičar pod umetničkim imenom Kralj Čačka – složićeš se – ima zaista sjajne kantautorske numere. Ali ko je za njih čuo? Da li imaš osećaj da bi, u današnjoj, ovakvoj Srbiji, i tebi i njemu “najbolje” bilo da postanete učesnici nekog televizijskog realiti-šoua?

KECKEC: Meni se nažalost Kralj Čačka mnogo sviđa! Kažem tako zato što bendovi koji se meni dopadaju uglavom ne nađu put do šire publike. Možda bi trebali i “Buldožeri” da se ponovo okupe pa da zasviraju u televizijskoj emisiji Ja imam talenat? Ali to nije rešenje... S druge strane, kad je domaći rokenrol u pitanju, ne zna se ko danas više beži od koga – da li autori od publike ili publika od autora. Što se mene tiče, stvarno nemam nameru da budem po svaku cenu andergraund. Možda si me zato i pitao ono za Bajagu...

Ko je najveći “krivac” što Milan Kerezović Keckec zvuči upravo ovako – Tom Vejts, Marko Brecelj ili Đorđe Balašević?

KECKEC: Ima tu još imena koja bi se mogla pomenuti, ali mislim da je novosadsko Novo naselje najzaslužnije što zvučim kako zvučim. Jednostavno, hteo sam da se moji drugari prepoznaju u svim ovim pesmama. Znaš, mi smo generacija koja se prećutkuje, i to me uvek nerviralo.

Kako doživljavaš poređenja s Balaševićem, pre svega s njegovim majstorstvom storitelinga?

KECKEC: Ne možemo mi da se poredimo, iz više razloga. Đorđe Balašević je veliki i ostvareni umetnik, i potpuno druga generacija, a ja sam početnik, i kradem od najboljih. To je kao da poredite, recimo, “Stounse” i Haulina Vulfa!

Kažeš da si “inspirisan srpskom i bosanskom narodnom muzikom iz 60-ih godina”. Konkretno kojim izvođačima?

KECKEC: Ma ja volim izvornu muziku uopšte. Himzo Polovina, Nada Mamula, Silvana Armenulić, itd. Trenutno mi je hit ona pesma Znaš li, dragi, onu šljivu ranku... Njena treća strofa ima erotiku kakvu ja volim.

AVDIĆ MI JE REFERENCA

Nedavno je umrla pevačica Ljiljana Batler. Znam da voliš njene albume... Da li bi voleo da te, barem u nekoliko pesama, prati njen “Mostar Sevdah Reunion”, ili misliš da bi tvojoj muzici primerenija bila pratnja (danas nažalost bivše) somborske “Huči kuči bande”?

KECKEC: Često se u gradu vidim sa Onkom, on je svirao flašofon u “Huči kuči bandi”, i baš se dogovaramo da nešto snimimo zajedno. Naravno, mnogo bi se osećao i prirodnije i komotnije u društvu “Huči kuči bande”. Možda i zato što sam na neki apstraktan način povezan s ljudima iz Sombora. A Ljiljana Batler je bila jugoslovenska Bili Holidej!

Što se tiče kolega iz najbližeg komšiluka, da li bi radije sarađivao s Tuzlakom Damirom Avdićem ili sa Sarajlijom Damirom Imamovićem?

KECKEC: Obojica su sjajni! Sa Avdićem sam svirao u Zrenjaninu, a Damir Imamović divno peva... Ne znam kako bih se snašao sa Avdićem. I kod Avdića i kod mene se oseti u tekstovima da smo umetnički sazrevali u vremenu nekakvog postvijetnamskog sindroma, ali, onoliko, različito, koliko je različito bilo sazrevati u Bosni ili u Srbiji. Kad Avdić snimi neku lepu, veselu ljubavnu pesmu, možda na ovim prostorima stvari počnu da se menjaju na bolje. On mi je referenca.

Komponovao si muziku i za filmove, televiziju i pozorište. Da li će kantautorstvo ubuduće ipak biti tvoj prioritet?

KECKEC: Rokenrol mi je uvek bio prioritet, a primenjenom muzikom ću se baviti kad god bude prilike. I jedno i drugo je lepo na svoj način. Kada komponujem muziku za svoje pesme, radim po istom principu kao s primenjenom muzikom. Dakle, radim po tekstu.

Koliko ti znanje koje se tiče “tajni” dizajniranja zvuka, stečeno na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, pomaže u stvaranju muzike?

KECKEC: Vrlo malo. Ali mnogo mi pomažu stvari koje sam naučio u srednjoj muzičkoj školi. Išao sam u muzičku na teoretski smer, pa sam naučio ponešto o tome. Zahvaljujući tome, danas se mnogo brže sporazumevam s muzičarima s kojima sarađujem.

Sviraš gitaru na ulici od svoje 15. godine. Da li te objavljivanje albuma automatski briše s jedne takve “pozornice”?

KECKEC: Od svoje 15. godine sviram u centru Novog Sada. Na Novom naselju sam svirao i ranije. Mogu samo reći da se ne gadim ulice ni sad.

(Nova misao/Zurnal.info)

JOHN LENNON: Prije 70 godina

U čitavom svijetu obilježava se 70. rođendan Johna Lennona koji bi muzičar s nama proslavio da ga nije zauvijek spriječio metak Marka Chapmana. Prenosimo članak Robina Richmana koji je kultni list Džuboks objavio u maju 1978. godine

 “Jednom davno bila su tri dečka krštena imenima John, George i Paul. Okupili su se zato što im se to sviđalo. Kada su se okupili pitali su se zbog čega sve to, zbog čega? I iznenada su im izrasle gitare i počeli su da stvaraju buku. Začudo, niko nije bio zainteresovan a najmanje ta tri mala čoveka. Uskoro su pro­našli i četvrtog čovečuljka, još manjeg od njih, koji se zvao Stuart Sutcliffe i koji je trčka­rao okolo. Rekli su mu: ’Sinko, nabavi bas gitaru i bićeš u redu.’ I on je nabavio bas gitaru, ali nije bio u redu zato što nije znao da svira. Oni su milosrdno seli sa njim dok ga nisu naučili da svira. Ali, tu nije bilo ritma i jedan ljubazni starac je rekao: ’Vi nemate bubnjeve.’ Uzviknuli su: ’Mi nemamo bubnjeve!’ Uskoro je čitava serija bubnjeva dolazila i odlazila.

Iznenada u Škotskoj, na turneji sa momkom koji se zvao Johny Gentle, grupa (zvana Beatles) je otkrila da nema baš dobar zvuk zato što nisu imali pojačala. Nabavili su ne­ka. Mnogo ljudi pita šta su Beatlesi? Zašto Beatlesi? Uh, Beatles, kako se došlo do tog imena? Pa, kazaću vam. Došlo je u viziji - čovek se pojavio na platnenoj piti i rekao im: ’Od danas ste Beatlesi sa jednim A.’ Hvala, gospodine Čoveče, rekli su mu zahvaljujući.

A onda je čovek sa bradom rekao - hoćete li ići u Nemačku (Hamburg) i svirati moćni rock za seljake, zbog para? A mi rekosmo da ćemo sve svirati moćno samo kada je zbog para.

Ali, pre nego što smo mogli da odemo morali smo da posadimo i odgajimo jednog bubnjara, tako smo odgajili jednog u kraju zvanom West Derby, u klubu zvanom ’Neki Casbah’, a taj nesrećnik se zvao Pete Best. Pozvali smo ga: Hello Pete, dođi u Nemačku. ’Da!’ Zuuuum. Posle nekoliko meseci, Peter i Paul (koji se zvao McArtrey, sin svog oca Jima McArtreya) zapalili su Kino (bioskop) i nemačka policija je rekla: ’Rđavi Beatlesi, morate otići kući i tamo palite svoje engleske bioskope.’ Zuuuuuum, pola grupe. Ali i pre toga, Gestapo je uhvatio mog malog prijatelja Georgea (od Speke) zato što je imao svega dvanaest godina i bio je premlad da glasa u Nemačkoj.

Ali, posle dva meseca boravka u Engleskoj imao je osamnaest i Gestapovci su rekli da može da dođe. Ali, iznenada smo se našli u selu Liverpool gde su mnoge grupe svirale u sivim odelima i Jim nam je rekao: ’Zašto nemate siva odela.’ ’Zato što ih ne volimo, Jim’, rekosmo govoreći Jimu. Posle izvesnog vremena sviranja po klubovima svi su rekli: ’Idite u Nemačku.’ I jesmo. Zuuuum. Stuart ode. Zuum zuum John (Od Wooltona) George (Od Speke) Peter i Paul zuum zuum. Svi odoše.

Hvala vam članovi kluba, od Johna i Georgea (koji su pri­jatelji).”

(Članak Johna Lennona u listu “Mersey Beat”, 6. jul 1961. godine)

Ovaj članak, koji je Lennon napisao u praskozorje popular­nosti Beatlesa u liverpulskom beat-listu “Mersey Beat”, često je pretresan u vreme kada je “četvorka” postala ono po čemu je čitav svet poznaje. Uostalom, gotovo sve što su uradili nemilosrdno je prorešetano lupama bilo profesionalnih radoznalaca, bilo običnog na­roda. U potrazi za “skrivenim značenjem” svaki red koji su napisali pažljivo je analiziran, svaki takt muzike preslušan je i unatrag, a izjave po novinama shvatane su dvosmisleno. Ta pažnja koja im je posvećivana doživljavala je često i groteskne razmere.

UZROCI MASOVNE HISTERIJE

Bilo je slučajeva, u vreme dok su još nastupali na koncertima, da su ih pred garderobama dočekivali bogalji verujući u njihove mesijanske i isceliteljske sposobnosti. Međutim, njihove sugrađane iz Liverpoola teško je ubediti u nekakvu specijalnu misiju Beat­lesa. Većini je drago što su baš mladići iz njihovog grada zako­račili na pozornicu svetske slave i proneli ime Liverpula širom sveta, ali se njihove uspomene na Beatlese ne poklapaju sa slikom kakvu svet ima o njima. Oni koji su ih poznavali, a bar pola Liverpula to tvrdi, sećaju ih se kao simpatičnih (nekom manje, nekom više) vetrogonja, koji su uz gitare i nesnosnu buku krali bogu dane po sumnjivim lokalima.

Kada su Beatlesi konačno shvaćeni kao nešto ozbiljnije od pukog uzroka masovne histerije o njihovom rodnom gradu je napisano bezbroj stranica. Cilj je bio da se kroz analizu liverpulskog podneblja objasne uzroci uspeha grupe. Iako je na to potrošeno mnogo reči, naj­bolju sliku Liverpula dao je John Lennon lično. Evo tog njegovog preciznog i pomalo poetičnog opisa:

“To je luka. To znači da je bio manje zabačen nego engleska unutrašnjost (Midlands) ili američki Srednji zapad. To je luka, druga po veličini u Engleskoj, između Londona i Manchestera. Sever je bio mesto gde se zarađivalo u devetnaestom veku, mesto gde su živeli bezobrazni i teški ljudi, gde su živeli prezreni ljudi. Na nas su južnjaci i oni iz Londona gledali kao na životinje. Tu ima mnogo Iraca, crnaca i Kineza, ljudi svih vrsta. Isto kao u San Francisku...

Nema ničeg velikog u Liverpulu, to nije američki grad. Vremenom je postajao siromašan, vrlo siromašan grad i težak. Ali, ljudi imaju duha jer su u velikom bolu i šale uvek vrcaju. Vrlo su domišljati. Pravo kosmopolitsko mesto. Mornari su dolazili kućama sa blues pločama iz Amerike. Pored Londona tu je bilo najviše sledbenika ‘country and westerna’. Uvek iza Lon­dona...

Čuo sam 'Country and western' u Liverpulu pre nego što sam čuo rock 'n' roll. Ljudi tu - i u Irskoj je isto - uzimaju svoj 'kantri i vestern' veoma ozbiljno. Pre pojave rocka u Liverpulu su postojali poznati folk, blues i 'kantri-vestern' klubovi. Sećam se prve gitare koju sam ikada video. Pripadala je momku u kaubojskom odelu, sa zvezdama, kaubojskim še­širom. Ti momci su se osećali kao pravi kauboji i uzimali su to veoma ozbiljno.”

Iako je atmosfera koja je vladala u Liverpulu sredinom pedesetih imala dosta uticaja, ne treba upadati u grešku i smatrati vreme i mesto odlu­čujućim faktorima. Bez maštovitosti Beatlesa teško je poverovati da bi se na ovaj način danas raspravljalo o Liverpulu.

Socijalno poreklo Beatlesa je stvar koja svih ovih godina nije sasvim raščišćena. Proglašavani su radničkom klasom, trpani u srednju i slično. U svakom slučaju, kod nas su ovi momenti prevođeni vrlo nekritički iz prostog razloga što se shvatanje o klasama u nas i u Engleskoj vrlo razlikuju. No, bez obzira na sve, ni u jednoj od porodica gde su odrasli Paul, John, George ili Ringo para nije bilo za rasipanje. Živelo se bliže egzistencijalnom minimumu ne­go malograđanskoj bezbrižnosti. Bar tako stoji u većini prikaza ranih dana Beatlesa.

Tu, takođe, piše da se nisu ni po čemu razlikovali od ostale mlađarije iz predgrađa. Išli su u škole, neko je tu prolazio bolje (Paul), a neko lošije (John). A onda je došao rock. Kao i bezbroj ostalih tinejdžera širom sveta osvojeni su na prepad. Nije tu bilo analitičkog pristupa koji su deset godina kasnije Beatlesi izborili za svoju mu­ziku. Po nekoj neobjašnjivoj rezonanciji svi su bili uvereni da je to baš ono pravo. Naročito Elvis. Paul i John su bili naprosto opčinjeni njime. Evo šta je McCartney pričao o tome:

“Kad god se ne bih dobro osećao, stavio bih Elvisa i odmah sam bio dobro raspoložen. Nisam imao predstavu kako se prave ploče i za mene je sve to izgledalo kao čarolija. 'All Shook Up' ('Sav protresen'). Bilo je divno!”

PROTOTIP VAGABUNDA

Priča o susretu Johna i Paula ispričana je toliko puta i nema je smisla ponavljati. Lennon je kasnije pričao da je bio impresioniran Paulovim umećem na gitari i da ga je zato primio u svoj sastav Quarrymen, uz sav rizik da Paul poljulja njegov autoritet nepri­kosnovenog vođe. McCartney se seća da je tom prilikom iz Johnovih usta, pored reči odo­bravanja, dopirao i neprijatan zadah.

Najbolji izvori podataka o liverpulskim danima su “Autorizovana biografija Beatlesa” Huntera Daviesa i “Čovek koji je poklonio Beatlese” Allana Williamsa, njihovog prvog menadžera. Iz tih knjiga i sa retkih fotografija dobijamo sliku Beatlesa u crnim kožnim jaknama, umazanim farmerkama, žbunom kose po ugledu na Elvisa ili Genea Vincenta i sa manirima koje sigurno nisu naučili od roditelja ili nastavnika.

Možda zvuči kao fraza, ali John Lennon iz tih dana bio je prototip vagabunda od čijeg su društva roditelji odvraćali svoju decu. Izbačen iz jedne škole, sa istim izgledima na uspeh u Umetničkoj školi u koju je tada pošao i iritirajuće drzak kako samo tinejdžeri to mogu biti. Okupljeni oko njega, kao nezvaničnog vođe, rani Beatlesi i krug njihovih najužih prijatelja su živeli u pravom “adolescentskom krdu” (kako to psiholozi vole da kažu). Tako su zajedno pokušavali da nađu izlaz iz ubitačne dosade pro­vincijskih predgrađa i izađu na kraj sa problemima koji su ih tištali i izgledali “samo njiho­vi”. Allan Williams, tada sopstvenik kluba “Jacaranda” u kome su se Beatlesi okupljali, nije imao mnogo lepog da kaže za rock 'n' roll i njegove sledbenike u Liverpulu:

“Verovao sam da je rock 'n' roll uzrok nevolji i gužvama. Ta muzika je okupljala ljude koji su potencijalno skloni nasilju i stvarala seksualnu napetost i ljubomoru. Atmosfera u salama za igranke širom Merseysidea bila je puna sirovog seksa i emocija. Muzika je samo bila katalizator. Sa najmanjom pro­vokacijom dolazilo je do ne­volje i krvi, tuča i noževa. Često su i grupe izvlačile deblji kraj.”

Priznajte da je pomalo ne­stvarno zamisliti Paula McCar­tneya ili George Harrisona, kakve ih danas znamo, u takvim situacijama.

No, slika Johna, Paula i Georgea ipak nije bila tako jednoobrazna. Iza kožnih jakni i “tvrdog” izgleda krio se prirodni senzibilitet koji ih je nekoliko godina kasnije i doveo do pozicija koje su svima dobro poznate. Lennon i McCartney su već počeli da zajedno komponuju, stavljajući na početku svake seanse komponovanja na­slov “Još jedan original Lennona i McCartneya”. Od tih “originala” malo je sačuvano i zapamćeno. Jedna od tih kompozicija “One After 909” našla je deset godina kasnije mesto na albumu “Let it Be”.

Značajan momenat je druženje sa Stuartom Sutcliffeom. Sutcliffe je bio početkom šezdesetih redovan član grupe, svirao je bas gitaru i umro je aprila 1962. u Hamburgu od izliva krvi u mozak. On je bio Johnov kolega sa umetničke škole i za razliku od Lennona to mu nije bilo poslednje pribežište, već je bio neobično talentovan za slikar­stvo.

Takođe, imao je artikulisanije poglede na umetnost i sposobnost svesnog manipulisanja sadržajima za građenje onog što se naziva “imidž”. Zato je Lennonu imponovalo da se nađe u njegovom društvu jer je sopstvene nedostatke mogao da preslikava kroz druženje sa Stuom. Sa Sutcliffom je u Beatlese došao dah svojevrsne boemije. On, inače, nije imao sluha, a to što je svirao sa njima pre je posledica prijateljstva nego njegovog umeća. I ta činjenica dosta govori o odnosima u Beatlesima tog vremena.

Početak šezdesetih u Liver­pulu bio je obeležen pravim bumom “beat” grupa. Stvorena je lokalna scena, sasvim neza­visna od onog što se tada događalo u drugim delovima Engleske. Jedan od razloga za to bila je činjenica što je u tom periodu monopol na pop mu­ziku imao London. Sve zvezde su dolazile iz prestonice, a provincijskim grupama put u studija velikih kompanija bio je zatvoren.

Upućeni sami na sebe, liverpulske grupe i njihova publika su razvile veoma specifičan odnos. Članovi različitih sasta­va međusobno su bili prijatelji a što je još važnije, publika je imala iskren drugarski odnos sa izvođačima. To je bila svest o zajedništvu mnogo dublja nego činjenica da svi poštuju istu muziku. Po “beat” klubovima i igrankama sada su se zajedno nalazili pripadnici društava koja su se uglavnom do tada držala odvojeno. Studenti, gimnazijalci, radnička deca, slikari, pesnici i ostala boemska bratija.

Možda se to može uporediti, podrazumevajući i razlike, sa scenom u San Francisku sre­dinom šezdesetih godina, pre nego što su menadžeri disko kuća došli u Frisco i uneli dah komercijalizma. Doduše, slično se desilo kada su docnije Beatlesi jedini sa te scene pokupili kajmak i istovremeno zadali smrtni udarac Merseybeatu.

BURNI DANI U HAMBURGU

Odlazak u Hamburg bio je preloman momenat u razvoju Beatlesa. Izaći iz okvira provincijske sredine bio je san svakog od njih. Iako Hamburg, luka na severu Nemačke, nije bio ništa drugo do nemački ekvivalent Liverpula, angažman u njemu zbio je redove grupe i označio je definitivnom odluku o pro­fesionalnom bavljenju mu­zikom. Smešteni su u jedan od bezbrojnih klubova hamburške luke i povlačenja nije bilo. Sviralo se preko osam sati dnevno za publiku koja je izgledala kao da je sišla sa policijskih poternica.

Nije ni čudo da je agresivnost koja je u Liverpulu imala prizvuke pozerstva ovde prešla u realnost. Na pozornici se tako divljalo da su podovi propadali. Lennon se čak seća da su jednom, u škripcu sa lovom, hteli da “obrade” nekog mornara, ali nisu imali petlju da to do kraja sprovedu. Lennon priča o tim danima:

“Vlasnike kluba smo mrzeli toliko da smo skakali sve dok ne propadnemo kroz pozor­nicu. Završavalo se tako što smo posle morali da skačemo po podu. Paul bi svirao ‘What I'd Say’ i preko sat i po. Gangsteri su dolazili u klub kao i mafijaši zato što su oni, u stvari, i kontrolisali sve to. Poslali bi nam šampanjac na pozornicu, i to neku nemačku imitaciju šampanjca, i to smo morali da pijemo mada nas je ubijalo. Govorili bi: ‘Popijte to a onda svirajte What l'd Say.’ I to smo morali da im radimo u bilo koje doba noći. Ako bi došli u pet ujutru a mi svirali već sedam sati, opet smo morali da ih slušamo. Osećao bih se tako blesavo da sam ležao iza klavira dok je ostatak grupe svirao. Neki put sam izlazio na binu samo u donjem vešu i sa klozetskom sedalicom oko vra­ta.”

Tih osam sati dnevno na pozornici, ma kako naporni bili, očvrsli su grupu i muzički i fizički. Posle svake posete Ham­burgu (a bilo ih je pet) u Liverpul su se vraćali kao bolja grupa. I izdržljivija. To iskustvo kasnije im je dobro došlo na iscrpljujućim svetskim tu­rnejama. Pravi rock 'n' roll ži­vot, reklo bi se.

U Hamburgu su se zbližili sa grupom nemačkih studenata i umetnika koje je privukla ne­obuzdanost rocka koji su Be­atlesi svirali. Među njima je bio i Klaus Voorman, čije se ime u vezi sa Beatlesima pominje i danas. Voorman je uradio omot za “Revolver”, svirao bas u Plastic Ono Band i pominjao se svojevremeno kao zamena za McCartneya kada je ovaj 1970. napustio grupu. Postoji mi­šljenje da su ih baš ovi Nemci ohrabrili da nastave sa pisanjem sopstvenih kompozicija a da je Astrid, devojka zbog koje je Stu napustio grupu, kreirala frizure koje će kasnije izazvati toliko buke. Astrid je snimila neke od najpoznatijih fotografija Beatle­sa. Prema tim slikama urađen je čuveni omot za album “With The Beatles”.

Hamburg je, takođe, označio susret Beatlesa sa stimulativnim sredstvima. Pilule su im po­magale da prebrode višečasovno sviranje svake noći. Tako su se otvorila vrata...

U periodu između dva svi­ranja u Nemačkoj, njihovi na­stupi u Liverpulu bivali su sve bolje prihvaćeni. Kada su oni svirali u poznatom “Cavern klubu” uvek je bilo prepuno. Pobedili su i u glasanju za najbolju grupu Liverpula. Način na koji su obožavaoci iskazivali svoju privrženost predskazivao je “Beatlemaniju”. No, počele su da se javljaju i prve klice razočaranja jer je izgledalo da nema izlaza iz zatvorenog kruga Liverpul - Hamburg. A osećali su, naročito John, da mogu mnogo više.

Klupko je počelo da se odmotava kada je 28. oktobra 1961. godine u prodavnicu ploča Briana Epsteina ušao mladić u crnoj kožnoj jakni i upitao da li ima ploču “My Bonnie” od Bealtesa. Epstein je bio ponosan što ima najbolje snabdevenu i organizovanu pro­davnicu u Liverpulu i izne­nadilo ga je što ljudi traže ploču grupe za koju nikada nije ni čuo. Iznenađenje je bilo veće kada je saznao da su ti momci iz Liverpula i koji dan kasnije je odlučio da ih “proveri” u “Cavernu”. Tako je počela saradnja čiji je rezultat dobro poznat…

(džuboks/popboks/zurnal.info)

Grinderman, Grinderman 2, 2010

Iako godine čine svoje kod Cavea one nisu otupjele oštricu i uticale na njegovu genijalnost i kreativnost. Grinderman2 mirne duše možemo svrstati među najbolje albume godine

Band koji je Nick Cave formirao sa ako ne i luđim muzičarima, od sebe onda sigurno sa osobama koje su u njegovoj ravni je ove godine objavio svoj drugi album pod nazivom Grinderman 2.

Svoj prvijenac objavljuju 2007. godine pod nazivom Grinderman držeći se post-punk stila prožetog noise varijacijama koje su podsjećale na rani period Caveovog sa The Birthday Party i prvim albumima sa Bad Seedsima. Drugi album koji je objavljen 13. septembra uradio je ponovo sa provjerenom ekipom na čelu sa Warren Ellisom, Martyn Caseyom i Jim Sclavunosom. Nick Cave sigurno ima jednu prednost pred svim izvođačima s kojima ga vole uspoređivati. On ne luta i ne istražuje kao oni, nego već 20 godina traži savršene pjesme koje s lakoćom nalazi. Bog i vjera su i dalje glavne vodilje a ljubav također zauzima posebno mjesto.
Ponovno gitarsko komponovanje i sviranje gitare ga je ponukalo da formira band koji će njegovu drugu stranu ličnosti moći da prezentuje ne ugrožavajući stil i rad sa Bad Seeds-ima gdje se u drugoj polovini karijere obično orijentisao ka mirnijim i lakšim albumima. Međutim sa projektom Grinderman, Nick Cave nam pokazuje da paranoja, košmari i ludilo nisu nikada izbačeni iz njegove glave već su samo sklonjeni u stranu čekajući bolja vremena. Na svu sreću to vrijeme je došlo sa projektom Grinderman.

Na albumu se nalazi 9 pjesama koje se kreću od klasičnih rock/blues pjesama kao što je „Mickey Mouse And The Goodbye Man“ do lagano/psihotične „When My Baby Comes“. Služeći se svojim već isprobanim sistemom da pjesme pravi prema raspoloženju koje trenutno ima, dobijamo jedan u potpunosti rastrešeni i na momente haotičan album koji otkriva sve ljepote Cavevog komponovanja i muziciranja.

Album otvara „Mickey Mouse And The Goodbye Man“ koja to čini na istinski blues način pretvarajući se postepeno u garage/rock noise numeru sa čvrstim i škripećim gitarama i čvrstim jakim i pumpajućim bas zvukom.

I woke up this morning and he was gone
There were posters in the airports and the stations
We took shelter under her body
We sucked her and sucked her dry
He kissed me and said goodbye.
„Worm Tamer“ nas podsjeća na još jednu osobu koja je u karijeri Nick Cavea odigrala značajnu ulogu. Duh Blixe Bargelda se pojavljuje u svoj svojoj veličini pokazujući da je rad sa Blixom kod Cavea otvorio i nove vidike usmjerene ka industrijskoj muzici. Tako je ova pjesma prepuna prelijepih industrijskih varijacija i eksperimentalnog zvuka uz koji Cave zajedljivo pjeva.

Prvi singl sa albuma je „Heathen Child“ koja je prezentovano uz neobičan i na momente groteskan video koji prikazuje drevne ljudske strahove prisutne svuda oko nas. Treća pjesma i meni jedna od najljepših sa albuma nosi naziv „When My Baby Comes“. Svoju jačinu vuče u drugoj instrumentalnoj polovini pjesme sa majstorstvom Warrena Ellisa.

„What I Know“ je najsporija pjesma na albumu, a potom se gase svjetla i na filmskom platnu se polako vraćamo u 1987. godinu i film «Nebo nad Berlinom« Wima Wendersa kad Nick Cave & The Bad Seeds imaju svoj najupečatljiviji filmski nastup izvodeći numeru «From Her To Eternity». Numera “Evil” nas podsjeća na ta davna vremena i stvara želju da album bude što više u našim CD plejerima. To je najbrža i najenergičnija pjesma sa albuma koja udara ravno u želudac.

Približavajući se kraju albuma možemo čuti sporu blues pjesmu pod nazivom “Kitchenette” gdje kao i na čitavom albumu producent Nick Launay “podmeće” nepoznate procesirane zvukove kao i modulisane varijacije zvukova koji predivno zvuče i koji, što je najvažnije, daju jačinu svakoj pjesmi. Album zatvaraju najkomercijalnija pjesma na albumu “Palaces Of Montezuma” koja sa srednje brzim tempom i višeglasnim pjevanje odstupa karaktera čitavog albuma ali ni u kojem slučaju se ne može reći da mu ne pripada, a divlja “Bellringer Blues” ima čudni wah wah zvuk.

Iako godine čine svoje kod Cavea one nisu otupjele oštricu i uticale na njegovu genijalnost i kreativnost. Grinderman2 mirne duše možemo svrstati među najbolje albume godine.

(zurnal.info)

SWANS, My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky

Sumnjao sam da Swansi nakon 28 godina mogu napraviti album koji bi bio moćan kao snimci s početka karijere. Prevario sam se

Teško je za očekivati da band koji počeo sa radom 1982. godine može nakon 28 godina snimiti album koji bi bio na nivou snimaka sa početka karijere. Uz takvu sumnju preslušao sam novi album grupe Swans pod nazivom My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky, snimljen nakon što je idejni vođa i guru banda Michael Gira početkom 2010. godine reaktivirao ovaj legendarni njujorški band nakon 14 godina mrtvila.

Sve labuđe neuroze

Prvi put se pojavljuju u javnosti sa svojim EP-em na kojem su već tada pokazali da su band koji odstupa od klasičnog rock izražaja. Nastaju u periodu kada je noise zvuk bio glavna odrednica njujorške underground scene, zajedno sa Sonic Youth i Lydijom Lunch. Band je često pravio stanke zbog unutrašnjih previranja, ali Gira nije mirovao, snimao je razne projekte sa Jarboem koja je uz njega bila konstanta Swansa. Veliki je uticaj same Jarboe na rad Swansa. Kada se Gira prepustio akustičnom-noise projektu pod nazivom Angels Of Light ona se vratila noiseu. U tom periodu je sarađivala sa Blixe Bargeldom iz Einsturzende Neubauten, Justinom Broderickom iz Napalm Death i Jimom Thirlwellom aka Foetusom. Tokom saradnje sa Neurosisom je izdala fantastičan album pod nazivom ''Neurosis & Jarboe''(2003).

Swansi svoj kultni status postižu uz pomoć prva dva dugosvirajuća albuma Filth (1983) i Cop (1984) gdje prezentuju ekstremno tešku i nasilnu muziku. Postaju inspiracija mnogim bandovima među kojima je i sarajevski band SCH iz perioda sa početka '90 kao i Laibachu u pojedinim segmentima svog djelovanja. Potom snimaju albume Greed (1986), Holy Money (1986), Children of God (1987) i The Burning World (1989). Svi ovi albumi se odlično nastavljaju na prva dva koji su bili osnova za daljni rad.

Nakon albuma Children of God, Gir i Jarboe uskaču u još jedan projekat pod nazivom Skin (evropski naziv) odnosno World of Skin (američki naziv banda). Sa Skinom objavljuju dva fantastična albuma pod nazivom Blood, Women, Roses (1987) i Shame, Humility, Revenge (1988).

Nakon toga ulaze u malo mirniju fazu koristeći uglavnom akustične gitare, objavljuju albume The Burning World (1989), White Light From The Mouth of Infinity (1991), Love of Life (1992), The Great Annhilator (1996), Die Tur Ist Zu, Soundtrack for the Blind (1996)...

Danas srž grupe predstavljaju Michael Gira (gitara i vokal), Norman Westberg (gitara) Christoph Hahn (gitara, učestvovao i u projektu Angels Of Light), Phil Puleo (udaraljke), Chris Pravdica (bas) i Thor Harris (udaraljke i raznorazna buka). Zanimljivi omot albuma je radila Beatrice Pediconi.

 Povratak u prošlost

Prije albuma My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky hiperproduktivni Gira snima i svoj solo album pod nazivom I Am Not Insane i DVD sa dva live nastupa. Međutim ništa ga ne spriječava da nas počasti i fantastičnim albumom u režiji Swansa na kojem se nalazi 8 numera koje su posložene ovim redom:

No Words/No Thoughts je prva numera sa albuma koja odmah stvara sliku onogo što ćemo moći čuti na novom albumu grupe Swans. Gira ponovo stvara muzičku sliku sa početka karijere. Teški zvuk bubnjeva pojačava atmosferičnost pjesme, fuzirano nabrijani efekti kotrljaju se kao lavina i dostižu vrhunac pred sam kraj.

Reeling The Liars In je balada sa akustičnom atmosferom i sa prekrasnim zvukom gitara. To je pjesma koja najviše podsjeća na period kada je Gira radio na projektu pod nazivom Angels Of Light.

Jim kombinuje spore, monotone ritmove koji se naizmjenično smjenjuju sa povećanjem količine buke i ubrzavanjem ritma pjesme što vrši konstantan pritisak na slušaoca.

My Birth se potrudila da sve ne izgleda tako uspavano i usporeno. Teški i sumanuti zvuci bubnjeva donose osjećaj malaksalosti nakon preslušane pjesme. Preovladava kotrljajući ritam uz popriličnu buku koja je na svu sreću daleko od one koju su prezentovali na početku svoje karijere. Pjesma svojim ritmom razbija do tada relativno sporu atmosferu albuma.

You Fucking People Make Me Sick je sigurno jedna od ponajboljih pjesama sa albuma. U ovoj pjesmi je sažeto sve ono što Swans sviraju. Od svega pomalo su smiksali i dobili jednu od najkompaktnijih numera na albumu. Kombinacija eksperimentalnog zvuka, teških i na momente grubih ritmova uvezano sa emotivnom atmosferom je njihov stari recept. Dječiji vokal koji se pojavljuje iznenada daje numeri još malo dodatnog šarma.

Inside Madeline ima ponavljajući ritam vođen bas gitarom. Na momente počinje da biva iritantan ali radnja se veoma brzo ubrzava i prijeti da iskoči iz kolosijeka.

Eden Prison je sigurno pjesma koja je najbliža ranim radovima Swansa. Suludi industrijski zvuk koji konstantno vrši pritisak na moždane ćelije i organe sluha u trajanju od 6 minuta je samo za vjerne fanove Swansa.

Little Mouth je završetak albuma. Kroz cijelu numeru Gira koristi horsku pratnju koja pojačava melanholičnost pjesme.

(zurnal.info)