Muzika

TIME: Pet najboljih indie bendova

Magazin Time izabrao je pet najboljih britanskih indie bendova koje morate provjeriti, uključujući i xx, pobjednika nagrade Mercury 2010. godine

Prošlo je više od 40 godina od kada je britanska invazija prvi put donijela bendove poput Rolling Stones i Beatlesa u američke prodavnice, i uprkos onome što je Mick Jagger rekao, vrijeme nije bilo na strani Britanaca.

Od 2000. godine samo je pet singlova britanskih muzičara dospjelo na broj jedan Billboardove liste 100 najboljih hitova – a dva od njih, “Down” Jaya Seana i “Break Your Heart” Taioa Cruza su bili dueti sa američkim muzičarima koji su im pomogli u tome. Zašto je Britancima teško da uspiju “preko bare”? Izvjesno je da napon ide drugim smjerom: sa svim, od reality TV-a do trilera Dana Browna, američka pop kultura se dokazala kao jako zarazna preko mora. Najprodavaniji britanski singl u 2009. godini je bio New York City – koji je iznjedrio “Poker Face” Lady Gage.

Ljeto 2010. godine bi moglo biti proročanstvo početka preokreta. Međutim: kada su objavljene nominacije za MTV muzičke nagrade 3. augusta, britanski indie-rock bend Florence and the Machine, čiji stil je u skali između elektronike i folka, našao se među nominovanim u četiri kategorije, uključujući i prestižnu kategoriju video godine. Ako bend pobijedi, vodeći vokal Florence Welsh bi mogla postati prva ženska umjetnica koja će u SAD-u napraviti ime još od reality zvijezde Susan Boyle. Welsh je već u izvidnici onoga što bi se moglo nazvati britanskom invazijom – ovog puta indie umjetnika. Baš kao što muzika sjevernoameričkih indie-rock bendova poput Arcade Fire i Band of Horses pravi upad na američke top liste, slična scena je u začetku u Velikoj Britaniji, uključujući grupe poput xx, pobjednike muzičke nagrade Barclaycard Mercury 2010. godine. Dok su ovi bendovi još uvijek malo poznati preko mora, mnogi od njih se počinju probijati – a neki, poput pet ovdje predstavljenih – već su napravili most do američkih obala.


Florence and the Machine


Londonski bend Florence and the Machine bi mogao postati najpoznatiji britanski indie-rock bend u SAD-u. Njihovi debitantski album, Lungs, je bio broj jedan u Velikoj Britaniji i ostao na listama više od godine nakon izdavanja; u SAD-u je dospio na 130. mjesto Billboardovih 200. Pjesme ovog benda su se pojavile na Gossip Girl i u soundtracku proljetnog auta Megan Fox u filmu Jennifer's Body kao i u filmu The Twlight Saga: Eclipse te u skorijem Eat Pray Love. Crvenokosa pjevačica Florence Welsh, podržana od eklektičnog i uvijek mijenjajućeg ansambla koji uključuje gitare, bubnjeve, klavijature i harpu, poznata je po svojim divljim nastupima.

Zvuči kao: Patti Smith, Paramore


Preporučena pjesma: "Dog Days Are Over"



Mumford & Sons

Vođeni žilavim glasom Marcusa Mumforda, ovaj četveročlani bend svira snažni folk rock sa jakim naglaskom na banjo i harmoniku. Grupa je napravila đir po američki kasnovečernjim talk show emisijama nakon američkog izdanja prvog albuma, Sigh No More, u februaru 2010. godine (album je dospio na 58. mjesto Billboardovih 200). A Mumford & Sons su svirali na nekim od najvećih američkih festivala, uključujući Bannaroo, Sasquatch! I Lollapalooza. U međuvremenu je bend kući bio nominovan za glavnu britansku nagradu, Barclaycard Mercury Prize, a Sigh No More se stigao do 6. mjesta britanskih listi.

Zvuči kao: Fleet Foxes, Beirut


Preporučena pjesma: "Little Lion Man"



The xx

The xx je pobijedio na Barclaycard Mercury nagradi 7. septembra 2010. godine za istoimeni album koji se probio na Billboardovu listu deset najboljih albuma nezavisne produkcije. Bendova muzika se pojavila u američkim serijama Grey's Anatomy i Gossip Girl. Londonski trio se potpisuje ležernim elektro-indie zvukom oslanjajući se na dva pjevača, Olivera Sima i Romyja Madleya Crofta i kreativno programiranu ritam mašinu. Ali je naglasio zarazne i tihe dionice zbog koji se njihova muzika izdvaja. The xx je bio na Lollapaloozi 7. augusta a u oktobru ide na američku turneju.

Zvuči kao: Vampire Weekend, the Pixies


Preporučena pjesma "Crystalised" 






Laura Marling



Laura Marling je imala samo 18 godina u vrijeme svog prvog albuma 2008. godine, Alas, I Cannot Swim, ali je prkosila svojim godinama sa zrelim tekstovima zasnovanim na religiji i pjesničkim utjecajima. Njen drugi pokušaj, I Speak Because I Can – pripremljen sa producentom Ethanom Johnsom iz Kings of Leon – dospio je na broj četiri britanske liste. Završila je zajednički singl u Indiji sa Mumford & Sons (u vezi je sa Marcusom Mumfordom, koji je prati tokom živih nastupa). Njen mekani glas zajedno sa vješto odsviranom gitarom stvara ranjiv ali ipak profinjen zvuk kojeg je Marling predstavila na festivalu Sasquatch! I Hop Farm festivalu 2010. godine u blizini Londona (glavna zvijezda je bio Bob Dylan)

Zvuči kao: Regina Spektor, Joni Mitchell


Preporučena pjesma: "Rambling Man"




Foals

Foalsi su u početku slavu stekli sa visokonaponskim singlovima poput “Cassius” i “Balloons” sa prvog albuma benda Antidotes u 2008. godini – kotlom jakih gitara i lajući glasovi frontmena i Oxfordskog diplomca Yannisa Philippakisa. Ali na njihovom drugom studijskom albumu, Total Life Forever, bend je krenuo sa nježnijim i opreznijim pristupom pisanja pjesama dok su zadržali nešto od originalnog stila. U 2008. godini Foalsi su potpisali za američku izdavačku kući Sub Pop Records, domu indie rokera Shinsa.

Zvuči kao: We Are Scientists, the Drums


Preporučena pjesma: "This Orient"


(time.com)

VIDEO INTERVIEW: Goribor

Bend Goribor ovog ljeta održao je nezaboravan koncert u Mostaru. Žurnal prikazuje ekskluzivni razgovor s članovima ove već kultne grupe


OKC Abrašević, 24.07.2010.

Bio je to sjajan koncert. A dogodio se ima tome već mjesec i pol dana. Goribor je konačno nastupio u Mostaru. Kiša je utjerala Goribor i publiku u salu OKC Abraševića, ali to je dodatno doprinijelo genijalnoj, prisnoj atmosferi. U publici se skupilo nešto preko stotinu ljudi, na bini njih četvoro. I sve je bilo kako samo može biti između ljudi koji se savršeno razumiju. Decibeli i vriskovi su se smjenjivali, koža se ježila i svi su bili kao jedno, tijelo koje drhti u katarzi. A što o nekim stvarima imaju reći tri četvrtine Goribora (bez Uže, koji se izgubio u gužvi oko Starog mosta) možete vidjeti i čuti ako pogledate video:

 

(zurnal.info)

MUZIKA Dossier Interpol

 

Novi album pod nazivom Interpol ne donosi ništa novo u odnosu na prethodni, a skoro je neuporediv sa prva dva briljantna CD-a. Da krenemo od početka

Kada volite neki band onda nije mnogo važno šta donosi novi album. Takav slučaj je sa mnom i s bandom Interpol.Teško je reći šta se moglo očekivati od četvrtog albuma njujorških darkera.

Novi album pod nazivom Interpol ne donosi ništa novo u odnosu na prethodni, a skoro je neuporediv sa prva dva briljantna CD-a.

Da krenemo od početka. Godine 1998. nastaje grupa Interpol koja četiri godine kasnije u sastavu Sam Fogarino, Daniel Kessler, Carlos Dengler i Paul Banks objavljuje svoj prvi dugosvirajući CD pod nazivom "Turn on the Bright Lights". Članovi banda se na početku mijenjaju svjetlosnom brzinom da bi se prava postava formirala od navedenih članova. Interpol počinje sa intenzivnim svirkama po klubovima NY 2000. godine, a pravu popularnost stiču na turneji po UK koja počinje u aprilu 2001. godine, kada održavaju koncerte u Manchesteru, Glasgowu i Londonu. Tokom iste turneje učestvuju na poznatom BBC radio showu (John Peel), gdje im se otvaraju vrata Evrope, a time i nastavak turneje po Francuskoj gdje imaju dva odlična nastupa: La Route du Rock (St. Malo) i Festival Off (Pariz). Nakon povratka sa evropske turneje u novembru 2001. odlaze u Connecticut u Tarquin studio gdje započinju snimanje albuma. Iako dolaze iz Amerike muzika im je u potpunosti ostrvska, prepuna tamnih i dramatičnih zvukova prožetih monotonijom. Mnogi smatraju da se nakon dugo vremena napokon ojavila grupa za koju se može reći liči na Joy Division.

Turn on the Bright Lights, 2002

Turn on the Bright Lights, objavljen je u augustu 2002. godine pod etiketom Matador. Na albumu se nalazi 11 pjesama i veoma je teško izabrati najbolju. Album otvara melanholična i basom nabijena Untitled koja nas, uz upozaravajući glas Paula Banksa, vodi u hipnotički svijet grupe Interpol. Potom se smjenjuju brža i uznemiravajuća Obstacle1, spora i lagana NYC, a potom reska PDA. Čitav album je prožet odličnom ritam sekcijom koja pumpa i podiže atmosferu albumu dajući ritmičku čvrstoću čitavom uradku. Interpol s ovim malim remek djelom nudi osjećaj koji se velikom brzinom kreće od sumornog do napregnutog, od hipnotičkog do melanholičnog. Album zatvara numera Leif Erikson i opet neponovljivi vokal Paula Banksa koji nas podsjeća da je ovo album opčinjenosti, pokazujući kako muzika može biti istovremeno tužna i lijepa. Jednom riječju, briljantno.

Antics, 2004

"And now something completely different" bi rekli Montypaytonovci.
Polet koji se dobije slušanjem Antics slušaoca nosi tokom čitavog albuma. S njim otvaraju sasvim nove vizije i potpuno novo poimanje muzičkog stvaranja.
Tada Interpol postaje već grupa koju sa zadovoljstvom slušaju Brad Pitt i David Bowie, a The Cure ih biraju kao predgrupu za svoju ljetnu Curiosa Festival turneju. Strah de će se desiti poznati sindrom drugog albuma je kod mene doista postojao, ali na sreću strah je bio bezrazložan.
Poređenja sa Joy Division sa ovim albumom u potpunosti su nestala.
Muzički su u potpunosti sazreli, a tamnu stranu su pomalo stavili u stranu i okrenuli se mrvicu komercijalnijim vodama. Svirački su izvrsni. Pjesmama je podignut tempo u odnosu na prvi album, a može se reći da je znatno moderniji od prvog.
Pjesme kao što su Not Evan Jail, A Time to Be So Small ili predivna Take You On a Cruise svjedoče o kvalitetu albuma. Cvileće i ržuće gitare, brundajući bass, višeglasno pjevanje i igranje sa tonskim kanalima dopunjuju zvučnu sliku.
Imate osjećaj da Paul, Carlos, Samuel i Daniel sviraju samo za sebe i da je to potpuno suprotno od onoga što svira drugi član benda. Ali sve zajedno funkcionira izvanredno.
Album otvara numera Next Exit sa klasičnim crkvenim orguljama i gitarom koja uzdiše. Neki će se možda složiti sa mnom da ova pjesma nije trebalo da otvara album nego da joj je mjesto otprilike negdje u sredini albuma. Ali Banks i društvo su imali svoje razloge da to bude tako.
Potom slijedi izrazito živa i jedna od najboljih pjesama albuma - Evil. Gitare su tužne i udaraju kao bičem dok monotoni Banksov glas nas i dalje drži u stanju napetosti sa čvrstim udarcima bubnjeva.
Narc je sljedeća numera koja počinje sa gitarskim nabrajanjem i konstantnim ponavljanjem jedne te iste gitarske teme. Tekstovi su i dalje ljubavni i zaista su predivni:

»Oh Love, Can you Love me, Babe?”
Love is this Loving, Babe?
Is Time Turning around?

...Inside my Bedroom,
Baby, touch me oh tonight
Poses, We'll make some

Will reveal our sense of right»

A potom se redaju već navedena Take You On a Cruise pa Slow Hands koja je ujedno i prvi singl sa albuma, a također je i prvi snimljeni spot sa albuma Antics. I tako briljantno sve do kraja.

Our Love To Admire, 2007

Treći album pod nazivom Our Love To Admire je donekle logičan slijed prethodnika. Na albumu se nalazi 11 numera koje se kreću od sumorne i lagane Pioneer To The Falls i predivne Pace is The Trick pa do brzih i ritmom nabijenih The Heinrich Maneuver i Mammoth. Sagledavajući kompletan album vrlo se brzo može doći do zaključka da su momci iz Interpola za nijansu veseliji, iako ne manjka mračne atmosfere. Our Love To Admire je otvorio sasvim nove vidike za momke iz banda i privukao nove fanove.

Interpol, 2010

Svoj posljednji album objavljuju nakon trogodišnje pauze i to je album koji se ne može pohvaliti nikakvim inovacijama, a jedina novost je da je sjajnog Carlosa Denglera na bas gitari zamijenio David Pajom jer je Carlos napustio band neposredno nakon završetka snimanja albuma. Album je snimljen u Electric Lady Studios u Greenwich Village. Osjećaj da je napravljen sa pola snage me prati tokom cijelog preslušavanja. Produkcija je i dalje besprijekorna na šta se ne može staviti nikakva zamjerka. Jedina zamjerka se može staviti na to što ovim albumom Banks i društvo nisu napravili ništa novo već su samo nastavili niz. Na albumu se nalazi 10 numera koje su po svojoj koncepciji slične jedna drugoj. Također ne postoji osjećaj ushićenosti koji je sveprisutan na prva dva albuma. Album otvara Success sa čvrstim i teškim gitarskim rifovima koje ubrzo pristiže Banksov poprilično mekani vokal koji u startu pjesmu spušta za jednu stepenicu niže. Bas gitara odlično prati čitavu koncepciju pjesme, čvrsto pumpajući atmosferu. Memory Serves je numera koja sa svojim potpuno nekoncepijskim početkom odudara od čitavog albuma sve dok je prelijepi refren ne izniveliše na razinu koja je svojstvena za Interpol. U Summer Well bas gitara je osnovna vodilja pjesme i u njoj nas Interpol podsjeća kako znaju da rade s više inspiracije. Numera Barricade je prvi singl sa albuma i ujedno prvi video spot koji je snimljen kao najava albuma. Tegobnost albuma potvrđuje Always Malaise koja bez ikakvog razloga podsjeća na pjesme sa prvog albuma. Donekle se popravljaju sa Safe Without. Osma numera Try It On se pridružuje prethodnoj i polagano popravlja negativni utisak. Divna klavirska dionice sa čvrstim bubnjem i konstantnim ponavljanjem istog rifa dovodi do osjećaja koji je bio svojstven albumu Turn on the Bright Lights. Teška i spora All Of The Ways i u potpunosti haotična The Undoing zatvaraju album od kojeg se znatno više očekivalo.

 


 

(zurnal.info)


MUZIKA: Freebass, Two Worlds Collide

U superbass grupi pažljivo su podijeljene dionice – Mani udara temelj, Andy vozi po sredini, a Hook svira visoke dionice

Oduvijek sam volio zvuk bassa. Naravno, ne svakog. Prijaju mi oni što pužu preko pjesme, pumpaju ritam i udaraju temelj melodiji. Ako moram birati onda su mi najdraži basisti Peter Hook, Mani, Paul Simonon i Lemmy Kilmister, uglavnom oni koji koriste trzalicu. Nemam ništa protiv masne funky dionice, naročito ako je podeblja duvačka sekcija, ali nemam razigranu narav, pa su mi bliže sporije, dublje i melankoličnije dionice, da prostite na izrazu.

Prije nekoliko godina čuo sam da je Peter Hook (Joy Division, New Order) okupio super bass grupu, zajedno sa Gary Mani Mounfildom (Stone Roses, Primal Scream) i Andy Rourkeom (The Smiths). Činjenica da su u grupi Freebass čak dvojica s moje liste zvučala mi je toliko senzacionalno da prelazi u kič nalik Četiri Asa ili ovoj zadnjoj Staloneovoj regrutaciji akcijskih zvijezda. Peter Hook je u intervjuu za NME iz 2005. godine rekao da je ideja nastala nakon jedne pijane noći, kada su on I Mani razgovarali koliko ih nerviraju dugačke pauze u radu matičnih bendova. Tada je Hook objasnio da su u novoj grupi pažljivo rasporedili dionice – Mani bi svirao duboke dijelove, Andy bi se zadržavao u sredini pjesme, a on bi svirao visoke dijelove. To što godinama nje bilo prave audio potvrde govorilo mi je da Mani i Hook loše podnose alkohol. Ipak su to ljudi u godinama.

A, onda, ove godine, evo nam prvo maksi singla Two Worlds Collide, a onda i čitavog albuma It's A Beautiful Life. Oba albuma ponuđena su prvo u obliku digitalnog downloada, a odnedavno ih zainteresirani mogu nabaviti i u čvrstom izdanju.

Odmah da kažemo, Two Worlds Collide je izvrstan EP, nema tu slabe pjesme, sve su snimljene s čujnim merakom. Vokali su podijeljeni između Petera Hooka, Tima Burgessa iz Charlatanesa, britanske post punk legende Petea Wyliea I legendarnog dilera hašiša Howarda Marksa.

Hook odavno nije imao tako dobru dionicu kao u You Dont Know (This About Me), Live Tomorrow You Go Down je starinska electro vožnja kakvu Primal Scream nisu imali od XTRMNTR, The Milky Way Is Our Playground vraća nas u najbolje dane Stone Roses inspiracije, a Dark Starr je clapping/yeah euforija s ljutom Marksovom recitacijom. Nadam se da je ovo jasno, jer ja bolje nahvalit ne znam.

S albumom It's A Beautiful Life imam manjih problema, jer me nervira angažirani vokal Gary Briggs iz benda Haven. Nisam upoznat s radom njegove matične firme, a sumnjam da ću ikada, jer gospodin prečesto sebi dozvoljava ispade Simple Minds afektacije. Ipak nije uspio pokvariti Lady Violence, Stalingrad, She Said a poseban je užitak pratiti realizaciju pomenute Hookove rapodjele poslova u pjesmi Wolrd Won't Wait.

Dok mi uživamo u Freebassu stiže vijest da je bend napustio Andy Rourke. Nema veze, nije ni bio na mojoj listi.

(zurnal.info)

 



 


LES SAVY FAV, Root For Ruin, 2010 LES SAVY FAV: Muzika prepuna brzih ritmovaPotpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi

Spojili su ih slični porivi i jednaki interesi za muzikom, a onda su 1995. godine formirali band pod nazivom Les Savy Fav (LSF). Od samog pojavljivanja izazivali su komentare; nazivali su ih kretenima, čudacima, drvosječama... Kritičari su uglavnom bili inspirirani karizmatičnim, kontroverznim liderom benda Timom Harringtonom, od kojeg je i krenula saga pod imenom Les Savy Fav.

TRI DUGE GODINE sam čekao da jedan od meni najdražih bandova objavi nešto novo, a za Root for Ruin u najkraćem se može reći kako je to još jedan u nizu odličnih albuma.

Prethodni, Let's Stay Friends koji je objavljen 2007. godine, donio je neke novitete u radu LSF-a. Kombinovali su brze i žestoke stvari sa umjerenim ritmovima i poprilično harmoničnim pjesmama. Kao da su htjeli pokazati kako pored određenog (da ne kažemo urođenog) ludila, što im je glavna kaakteristika, imaju i dosta sentimentalnhog duha. Ovog puta su otišli i korak dalje.

OVA ČUDNA PETORKA iz New York-a, okupila se tokom školovanja na art koledžu na Rhode Islandu. Tamo su po prvi put nastupali uživo. Imali su i svoje uzore. Bez ustezanja su govorili kako su njihove početke odredili Fugazi.

Iako vrlo brzo dolazi do određenih personalnih promjena u sastavu, svoj prvi album pod nazivom 3/5 objavljuju 1997. godine za Self Strater Foundation Records. Hvataju ritam i skoro svake dvije godine objave po jedan album. Prvo The Cat and The Cobra (1999), a potom i Go Forth (2001). A onda praznina od šest godina kada objavljuju već pomenuti Let's Stay Friends. Na svu sreću ne prave ponovo veliku pauzu i objavlju ove godine svoj peti studijski, dugosvirajući album pod nazivom Root for Ruins.

NA PRVO SLUŠANJE Root for Ruins stvara se utisak da momci iz LSF nisu izgubili niti trunku svoje eksplozivnosti, sumanutosti i želje da slušaoca podignu na viši novo. Muzika je opet prepuna brzih pa čak i plesnih ritmova, tvrdog i prodornog zvuka bas gitare, kao i čvrste, teške buke. Na albumu se nalazi 11 numera za koje se može reći da su sa očitom namjerom poredane tako da se pjesme jednostavno ne mogu vezati u jednu kompaktnu cijelinu. Međutim, ne gledajući taj aspekt albuma, momci iz LSF-a veoma su dobro izbalansirali brze i čvrste pjesme s onim laganijim. Pokazali su da su veliki majstori muzičke ravnoteže ne čineći time nikakvu štetu na račun kvalitete samog albuma.

Srećom opet nam se smiješi jedan dobar album. Momci iz LSF pokazuje svu zrelost koja se već mogla nagovijestiti na njihovom prethodnom albumu, a sada je u potpunosti i potvrđena. Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi.

Album otvara fantastična Appetites. Hrapavi, neurotično psihotični stil Tima Harringtona, od samog početka vas uvjerava kako je on nesumnjivo žila kucavica banda, mada na svojim nastupima i ne izgleda kao osoba koja je pri zdravom razumu, ali ipak čini sve da njihov nastup ne bude dosadan i apatičan, ni jedne sekunde. Čak se i on sam nerijetko izvinjavao publici zbog svojih sumanutih i na momente luđačkih nastupa u čudnim i morbidnim kostimima. Često je tvrdio kako je bina više od seksa i da je seks osnovna tačka konverzacije samog banda. Iako Tim Harrington i ne odiše baš nekom seksualnošću, njegovi nastupi obiluju energijom i erotskom napetošću, uz velike doze humora. Appetites vratolomno juri na vrištećem vokalu Tima Harringtona i mahnitim bubnjevima Harrissona Haynesa. Dirty Knails je samo nastavak žestoke Appetites i zaista odlično paše kao druga numera na albumu. Isprekidani i cvileći zvuk gitare dodatno pojačava užitak...

Treća numera Sleepless in Silverlake mijenja nepisano pravilo samog LSF-a da numera mora biti što brža i što glasnija. Tako dobijamo melodičnu numeru gdje Tim pokazuje i svoje vokalne kvalitete koji su se obično mogli opisati kao kvalitetno vrištanje, što u velikoj mjeri podsječa na muziku Bloc Partya. U istom ritmu i stilu nastavljaju sa četvrtom numerom Let's Get Out Of Here gdje band uzima tek mali zalet za ono što slijedi svirajući numere koje su veoma slušljive i podsjećaju na Pixiese. Numera Lips n' Stuff je peta numera na albumu i vjerojatno i najneupečatljivija od svih jedanaest koje se nalaze na albumu Root For Ruin. Prisutan je osjećaj da su se malo prekombinovali gdje očito ni sami nisu znali kako da naprave prelaz na albumu. Bezidejna i prosječna pjesma koja s obzirom da se na albumu nalazi još deset numera mogla i izostati.

Potom slijedi pjesma za koju se bez ustezanja može reći da ju je odsvirao sasvim drugi band. Ako bi se za sve druge moglo reći da su odsvirane u post-punk-hardcor stilu, numera Poltergeist zalazi u '80 godine i više pristaje dark-gothic periodu nego onome što Las Savy Fav inače sviraju. Komorna atmosfera sa teškim ritmom i čudnim pjevanjem Tima Harringtona u potpunosti se približava PIL-u, prije nego onome što očekujemo od samih LSF-a. Nakon skoro četiri minute darkerskog ispada opet slušamo stari LSF sa plesnim i žestokim ritmom i čvrstom ritam sekcijom, te prepoznatljivim Timovim pjevanjem. Numere High and Unhinged i Excess Engergies jednostavno razvaljuju i dižu album do samog vrhunca. Pjesme na albumu su u suštini veoma ritmične, sa svojim ludačkim i nenadanim promjenama. Međutim, uz svaku pjesmu stoje čvrsto i jako vuku svaku pjesmu prema svom kraju.

ZANIMLJIVA DEAR CRUTCHES je jedina «balada» na albumu. Sa srednje brzim tempom i mirnim, te dovoljno čistim Timovim pjevanjem, pokazuje da s razlogom nalazi svoje mjesto na albumu. Posljednje dvije numere Calm Down i Clear Spirits na divan način završavaju album. Pretposljednja Calm Down svojim skladom i prelijepim bas uvodom, koji se ubrzo utapa u brzi i raztrzani ritam, sama biva prošarana povremenim gitarskim solažama, no one, za divno čudo, odlično pristaju samoj numeri. Album završavaju sa haotičnom i veoma teškom Clear Spirits numerom koja, kao i inače, ne čini nikakvu vezu sa prethodnim. Ovdje preovladava industry zvuk sa škripećim gitarama i uz veliko korištenje jeke privode ovaj album kraju.

Glavna osobina albuma je da svaka pjesma jednostavno može biti postavljena sama za sebe i uz to da ipak čini cjelinu.

Jedina mana je to što među pjesmama nema zajedničkog imenitelja, nešto što bi zaokružilo ovaj album. Nekome to može biti opravdanje da ovaj album ne proglasi remek dijelom, a on je svakako blizu toga.

 

 

 

(zurnal.info)

 

LEONARD COHEN U ZAGREBU: Starac još nije pronašao lijek za ljubav
MUZIKA: Autolux, Transit Transit, 2010

Gitarski riffovi i buka donekle su zamijenjeni s elektronskim efektima, a vokali podsjećaju na Radiohead i Sonic Youth nakon albuma Sonic Nurs

 

 

 

Autolux je trio koji nam dolazi iz Los Anđelesa i koji je do sada snimio samo jedan album pod nazivom Future Perfect, tačno prije šest godina.

Band je oformljen 2000. godine i odmah nakom formiranja dva puta sviraju u klubu Silverlake Longe da bi u martu 2001. godine objavili svoj prvi EP pod nazivom Demonstration. Band su formirali Carla Azara (bubnjevi, vokal), Greg Edwards (gitara, vokal) i Eugen Goreshter (vodeći vokal, bas). Dvije godine nakon osnivanja, na koncertu sa Elvisom Costelom, Carla je pala s bine i povrijedila rame. Prvi ljekarski nalazi govorili su da bi to mogao da bude kraj karijere za Carlu. Po njenim tvrdnjama tada je bila sigurna da više neće nikada svirati bubnjeve, ali zahvaljujući eksperimentalnom medicinskom zahvatu i ugradnji osam šarafa od titanijuma u rame ona se sasvim oporavila.

Krajem iste godine ulaze u studio i kreću sa snimanjem svog prvog albuma ćija će se realizacija razvući na skoro dvije godine, pa album Future Perfect objavljuju tek u septembru 2004. godine. Finalni miks su radili sa Dave Sardyom, bivšim frontmenom banda Barkmarket. Album je izvanredno primljen kod publike i dobio je odlične ocjene od kritičara, a osnovni razlog je taj da je na albumu majstorski iskombinovano više muzičkih pravaca, noise-pop, post-punk i shoegaze ne ustručavajući se da na pojedinim numerama i jače potegnu, približavajući se čistom noise zvuku.

Nakon šest godina i dugog čekanja objavljuju album Transit Transit koji su snimili u svom vlastitom studiju (Studio 23) pokraj Los Angelesa.

Na prvo slušanje se može zaključiti da je Transit Transit znatno lošiji od njihovog prvijenca. Na svu sreću to je samo na prvo slušanje. Gitarski riffovi i buka su donekle zamijenjeni s elektronskim efektima, a vokali podsjećaju na Radiohead i Sonic Youth nakon albuma Sonic Nurs.

Album otvara naslovna numera sa svojim klavirskim uvodom i maznim vokalom. Druga numera pod nazivom Census nas najviše približava poznatom zvuku Sonic Youtha gdje gitarski riffovi kao ispod prstiju Thurstona Moorea plivaju kroz čitavu pjesmu. Sa Supertoys ponovo dižu čvrstinu nakon što se situacija znatno smirila sa prethodnom Highchair koja je otišla u eksperimentalni prikaz sa sporim skoro trip-hop ritmom. Album završavaju sa teškim, čvrstim i sumornim numerama, poput Audience No. 2, nastavljaju na Kissproof gdje dobijamo divlju, čvrstu i odličnu muzičku formu. Konstantno iritirajući ritam i zvuk gitare koji se ponavlja kroz čitavu pjesmu je glavna odrednica devete numere Headless Sky, gdje zvuk gitare zvuči kao verglanje automobilskog motora. Lagano i sumorno pjevanje Eugena Goreshtera koje je na granici da pređe u šaputanje odlično popunjava konačnu sliku albuma kako se približavamo samom kraju. Za kraj je ostavljena poslastica u trajanju od šest minuta gdje glavni vokal preuzima Carle Azara. Njena minutaža dozvoljava da se kroz pjesmu kombinuju spori i monotoni ritmovi koji se naizmjenično mijenjaju sa brzim, čvrstim i teškim.

(zurnal.info)

 

 



EXIT (4): Noćna mora zvana Mike Patton Naš specijalni izvještač stigao je živ i zdrav do kraja ovogodišnjeg Festivala. Nije bilo lako, jer četvrtog dana gledao je kako se Petrovaradin pretvara u Guču, ispratio kolovrate instrukcije i razmišljao kakvi konji vrani stoje iza Chemical Brothersa. Sve se završilo hepiendom, čestitom izvedbom pjesme “La Bruta”

Exit 2010, koji je startovao u četvrtak uveče, priveden je kraju rano jutros. Nije ovo bio najbolji, ali ni najgori festival na Petrovaradinskoj tvrđavi. Nije imao rekordnu posetu i mnogobrojne zamerke po pitanju ponuđenog programa odavno su u opticaju, ipak, mora se priznati, i ovaj festival je bez problema uspeo da zabavi svoje posetioce, pogotovo one iz inostranstva i one koji nemaju više od 22 ili 23 godine. Njima će se ova novosadska muzička manifestacija i ubuduće obraćati.

Mafijaška svadba

Najzanimljiviji sinoćni koncert, ipak, više se svideo nekoj malo starijoj ekipi. Priča je sledeća... Pevač Mike Patton, klavijaturista Roddy Bottum, basista Billy Gould, bubnjar Mike Bordin i gitarista Jon Hudson odgledali su u bekstejdžu do kraja finalnu utakmicu Svetskog prvensta u fudbalu u Južnoj Africi, i tek onda su izašli pred nestrpljivu publiku poslednje večeri Exita. Faith No More su izronili iz mraka lagano, odmotavajući uvodne taktove soul slatkiša Reunited.

Pesmu je krajem 70-ih izvodio duo Peaches i Herb, a sinoć na Velikoj bini imitirali su ih Patton i Bottum, sređeni ko da će na kakvu mafijašku svadbu. Patton je bio sav u crvenom, oslonjen na fino izrezbaren štap. Nije se stiglo ni do drugog refrena, a pevač je već poželeo da štapom ošine obližnjeg kamermana. Crveni vrag sinoć beše nezaustavljiv u svojim nestašlucima.

Da Patton (42) još uvek dobro peva – bilo nam je jasno već u vreme numere From Out Of Nowhere. I još uvek “onako” drži mikrofon. Pozdravio nas je: Hello, Yugoslavia! Publika je počela da se smeje, ali nedovoljno glasno da bi je čuo čovek koji je prethodnih godina predvodio bendove Mr. Bungle, Fantomas i Tomahawk. Džakovi neslušljive muzike ostali su iza ovih projekata. Ali je Patton prošle godine ponovo postao deo popularne američke hevimetal-fank-hiphop-progresiv-rok skupine Faith No More.

Prvi taktovi pesme Evidence, za sve ladies in da house, doneli su sinoć bendu prvi glasniji aplauz. Veći deo tog nekad velikog MTV hita Patton je otpevao na španskom, što publici naravno da se nije svidelo (pogotovo ekipi iz Holandije). Uskoro su stigli žešći brojevi Surprise! You’re Dead! i Be Aggressive. Patton ih je otpevao kružeći središnjim delom bine kao kakav nervozni tigar u kavezu. Na kraju je dobacio nešto u stilu: Serbia wins... as usual. Četiri dana raznim festivalskim uzbuđenjima mrcvarena publika – nije ga konstatovala.

Nakon još dva rasturačka komada, Last Cup Of Sorrow i Cuckoo For Caca, majstor ironije kratko je najavio: Jesus, finally... song Easy! Naravno da to nije rekao tek tako, već duboko svestan da ogroman auditorijum šarenog festivala kakav je Exit priželjkuje uglavnom hitičnije sadržaje. I nije bio u krivu, jer publika se u trenutku raspilavila: momci/muževi prigrlili su svoje dragane, a oni usamljeni dohvatili su telefone i krenuli da kompletan prizor prenose željenim osobama s druge strane mobilnog signala.

Poslednju strofu Patton je otpevao s ružom među zubima, da bi je zatim teatralno bacio u masu. Sledeća pesma – veliki hit iz 1997. Ashes To Ashes – zvučala je još bolje, dok je grandž klasik Midlife Crisis u svom središnjem delu imao kratak instrumentalni pasaž Stevie Wonderovog Sir Dukea. Na red su zatim došla različita koncertna razgibavanja...

Ajde Jano

Patton je prvo sišao do prvih redova publike i zatražio da ga podignu, malko ponesu, a on će, odozgo, svima da peva – ko što, jelte, svaki divljiji rok koncert nalaže. You fucking barbarians, rekao je zbunjenim kršnim momcima, koji ga, srećom, nisu razumeli. Pevač se ubrzo ponovo našao na bini, i bend je počeo da svira nešto što se uopšte nije uklapalo u repertoar Faith No Morea. Ritam je bio nešto kao makedonski, ali je melodija bila... (staro)srpska.

Ajde, Jano, kolo da igraamo, zapevao je Patton (!?), ajde, Jano, ajde, dušo, kolo da igraamo... Zabezeknuta publika brzo se snašla, i počela da aplaudira u ritmu Bordinovog bubnja. Exit je na trenutak postao Guča, na užas njegovih organizatora. Patton je otpevao još nekoliko stihova, jedva se suzdržavajući da ne prasne u smeh. Ono njegovo dušo posebno je bilo smešno, šuškavo...

World music deo koncerta prekinut je izvođenjem hita iz 1989. Epic. Publika je bila već veoma dobro raspoložena, tako da niko nije primetio ko je bendu dostavio flašu rakije. Prvo Gould (stari novosadski znanac, koji je, koliko se sećam, pre nekoliko godina s nekim svojim off bendom svirao u klubu Route 66), a zatim i Patton – dobro su potegnuli iz flaše. Pevač se malko i zagrcnuo, a zatim uputio u pravcu kamermana koji je koncert beležio sedeći na stolici koja se duž šina kretala od jedne do druge strane pozornice. Zbunjeni kamerman pevača je nekoliko minuta vozao.

Nije prošao bolje ni roudi koji se u blizini našao: Patton ga je spretno zajahao, sve pevajući laganicu Just A Man. Raspevani crveni vrag uskoro je počeo da se pentra i po kranu koji je na svom vrhu imao kameru. Među roudijima i festivalskim obezbeđenjem nastupila je panika, jer pevač je s visine svakog trenutka mogao da ljosne. Članovi benda, navikli na Pattonove pasjaluke, svirali su bez prestanka i slatko se smejali, a smejala se i publika. Srećom, sve se dobro završilo, Patton se prizemljio i već sledećeg trenutka udaljio s bine. Doduše, malo šepajući... Šta rakija učini od čoveka, reče neko pored mene.

Bend je tokom bisa ponovo izveo Janu, uz pevačevo pitanje: Ko zna da igra kolo? Isprva, niko se iz publike nije javljao (vidite, deco, da su mama i tata bili u pravu kad su vam na svadbama popovali kako je dobro da čovek i to zna, zlu ne trebalo, prim. P. Đ.), a onda se na binu popela hrabra prsata devojka. Noćna mora organizatora Exita mogla je da počne... Bend je svirao Janu još nekoliko minuta, dok je devojka Pattona učila da igra kolo. Amer se uglavnom saplitao, ne gubeći ipak tako lako plesački entuzijazam. Instruktorka je u finišu dobila zasluženi poljubac.

Patton je ponovo mučio kamermana dok je bend svirao filmsku temu Chariots Of Fire. Na kraju, We Care A Lot još malo je razdrmala publiku, prilično umornu od svega što se zbivalo proteklih desetak i više minuta. Da li se meni samo učinilo ili su svi duboko odahnuli kad su se Faith No More uputili u pravcu bekstejdža?

Fantomski muzičari

Sledeće što se sinoć moglo videti i čuti na Velikoj bini Exita 2010. beše koncert Chemical Brothersa. E, sad, da li je to baš bio koncert ili, pre, muzički performans – bolje da ne presuđujem. Tom Rowlands i Ed Simons konačno su bili na Petrovaradinskoj tvrđavi, namerni da pre svega predstave svoj poslednji studijski album Further. Ipak, nastup je otvoren starijom numerom Galvanize, odnosno stihovima the time has come to... push the button... my finger is on the button... push the button...

I baš je tako i bilo. Dvojac je samo pritiskao dugmad do kraja svog drugog nastupa u Srbiji. Za to vreme, na džinovskom video ekranu išle su predivne slike: s kraja na kraj su jurcali konji vrani, ljudske konture proletale su u ritmu muzike, dijagrami su izranjali i nestajali okruženi morem različitih geometrijskih oblika... I to je trajalo, trajalo i trajalo, dok se publika polako razilazila, nezadovoljna verovatno činjenicom što nikako da se dođe do velikih hitova. Pesma Hey Boy Hey Girl neke od njih uspela je da vrati. Potpisnika ovih redova nije.

Sećam se još samo da su neki u prolazu – na osnovu naglaska, rekao bih, iz Hrvatske – počeli da polemiše na temu da li su Rowlands i Simons uopšte prisutni na Tvrđavi, ili nam sve što čujemo puštaju njihovi tehničari. Hteo sam da se uključim u polemiku i nekako odbranim mančesterske čarobnjake zvuka. Ali nije mi se dalo. Jer, to je to – to su te njihove, u krajnjem slučaju, himne otuđenja, unapred spremljene, monumentalne, pretenciozne, nazvao bi ih čak simfo-denserske. Da li će se i protiv njih jednog dana podići neki, nazovimo ih, dens-pankeri? Hoće li na budućim Exitima i za takve biti mesta?

Verovatno bi mi još koje slično pitanje palo na pamet da se 10-ak minuta kasnije nisam našao ispred Fusion bine – gde se zaista muziciralo, gde su svirci 100% bili prisutni, gde su jedina dugmad bila ona na pojačalima i gitarama. Bambi Molesters, kultni surf-rok bend iz hrvatskog grada Siska, svirali su svoje prelepe aktuelne numere (sa albuma As The Dark Wave Swells), ali i one starije, plus nekoliko koncertnih iznenađenja.

Dalibor Pavičić, gitara, Dinko Tomljanović, gitara, Lada Furlan-Zaborac, bas, i Hrvoje Zaborac, bubnjevi – prvi put u Novom Sadu! Imali su i prateću trojku muzičara, duvače i klavijaturistu, i sve je bilo tako... calexicovski. Još kad je Dalibor zapevao klasiku California Sun, a pre nje i veselicu koja se zove La Bruta... Lepši finiš Exita nije me mogao strefiti.

(zurnal.info)








EXIT (3): Partizanski avioni u brišućem plesu Trećeg dana festivala naš specijalni izvještač ponovo je doživio neobična iskušenja: plesao je u gluhom disku, borio se sa oprečnim emocijama prema Njemačkoj, izdržao provokativna pitanja, plesao, malo se pankerisao... Ipak, sve se sretno okončalo. Provjerite kako

 

Treće veče ovogodišnjeg novosadskog Exita obeležile su, što se mene tiče, izvrsne dens-rok grupe iz Londona i Moskve i luckaste devojke iz Zagreba i Beograda. Pored toga, sjajno sam se sinoć proveo u jednom “gluvom” disku, a bilo me je i među nemačkim i antinemačkim navijačima. No, krenimo redom. Prva stanica: velika festivalska bina, i na njoj dobro raspoložena britanska petorka Klaxons. Izgledom sve samo ne glamurozna, ali zato vanredno muzikalna.

Teslini dječaci

Prvi put smo u Srbiji, i jako nam je lepo”, rekao je publici u pauzi između dve pesme Jamie Reynolds, basista i pevač londonskih Klaxonsa. Iako su nastupili u vreme kad masa tek počinje značajnije da pristiže pred Main Stage, Jamie, James i Simon uspeli su da naprave odličnu koncertnu atmosferu. U prvih desetak redova ispred bine bili su sve sami Englezi, očito dobro upoznati s pesmama koje su Klaxonsi još pre tri godine zabeležili na albumu Myths Of The Near Future.

Moglo bi se reći da Magick, Gravity's Rainbow, Golden Skans i It's Not Over Yet, veliki hitovi s pomenutog albuma, na koncertu čak i bolje zvuče. Klavijaturista i pevač James Righton perfektno ih peva, dok ga Jamie u stopu prati, najčešće u formi falseta. Gitarista Simon Taylor bezgrešan je na svom instrumentu, a tu su i, iz drugog plana, odlični bubnjar i maštoviti didžej. Ovaj poslednji se pri kraju koncerta bacio u publiku, koja ga je sledećih nekoliko minuta meljala iznad svojih glava.

Nekoliko sati kasnije, ali na Elektrana bini, igranku su raspalili savršeno usvirani momci iz Moskve. Oni se zovu Tesla Boy i sviraju poletni synth-pop (pažnja: Nikola Tesla, jedan od najpoznatijih svetskih pronalazača i naučnika u oblasti fizike, elektrotehnike i radiotehnike, rođen je upravo na jučerašnji dan, 1856. godine). Electric Lady veliki je hit Antona Sevidova, Dime Midborna i Borisa Lifshitsa, koji smo sinoć čuli u verziji koja je trajala možda i čitavih 10 minuta. Elektrana je ključala od oduševljenja, dok su samouvereni mladi Rusi pržili u najboljoj tradiciji, recimo, ranih Duran Duran. Dakle, zapamtite: Tesla Boy. Bend ima uspešan EP, a sad je tu i album Modern Thrills.

I to nije sve kad su u pitanju disko strasti i doživljaji potpisnika ovih redova tokom treće večeri Exita 2010. Naime, na Petrovaradinskoj tvrđavi ovih dana postoji i nešto što se zove Silent Disco. U njemu dobijete ogromne žuto-crne bežične slušalice, preko kojih, kad ih stavite, čujete muziku koju puštaju didžejevi koji su u tom trenutku rezidenti Silent Disco šatora. Onima koji posmatraju sa strane, i vas i gomilu ljudi koji đuskaju u tišini pored vas – ništa nije jasno: svi plešu, a ništa se ne čuje.

Interesantno, mene je čim sam stavio slušalice dočekala muzika koju baš i volim: prvo su to bili Beach Boysi i pesma Fun, Fun, Fun, a zatim Depeche Mode i Master & Servant, odnosno novija grupa The Dead 60's i njihova Riot Radio. Baš me je našao didžej čiji je muzički izbor u tom trenutku radio vezom (valjda tako?) stizao do mojih sluški. Kad smo izašli iz Tihog diska, Z. reče: “Ko zna, možda je ovakva disko budućnost Exita i ostalih festivala”. Jer, po nekima, buka je vrsta ekološkog zagađenja. Jeste li razmišljali o tome?

Partizanska eskadrila

Ja nisam. Kad je Kedira u finišu utakmice između Nemačke i Urugvaja dao gol, i učinio da njegova reprezentacija osvoji treće mesto na SP, razmišljao sam samo o tome da hobotnica Paul, koja je predvidela i ovu pobedu, zaista ima proročke moći. Utakmica se pažljivo pratila ispred Positive Vibration Reggae pozornice (dva velika video bima levo i desno od didžej pulta). Očekivano, momci iz Srbije vatreno su navijali za Nemačku – sve u svetlu neosnovanog ali utešnog rezona “oni treći, a mi ih pobedili”.

Niže od Reggae pozornice, na festivalskoj lokaciji koja se zove Cinema City Cafe Del Danube i koja ima poveće bioskopsko platno, u vreme utakmice prikazan je (u okviru programske celine Bekim Fehmiu: The Legend) jugoslovenski ratni film Partizanska eskadrila (1979) reditelja Hajrudina Krvavca. Publika je glasno navijala za Batu Živojinovića i ekipu neustrašivih u kožnjacima, a protiv Branka Pleše i njegovih SS drugara. Dakle, ko što zabeležih na početku, bilo me je sinoć i među nemačkim i među antinemačkim navijačima.

A bio sam i na kratkom ali efektnom nastupu najšljokičastijeg hrvatskog electro-bubblegum-trash benda Lollobrigida. Zamislite, svirali su na velikoj festivalskoj bini, kao intro američkoj reperki Missy Elliott. Svaka čast. Ipak je Lollobrigida veteran kad su u pitanju dosadašnji Exiti, jer nema na kojoj bini taj bend do sada nije svirao. Pevačica Ida Prester još jednom je sinoć dokazala da je fenomenalna frontmenka, a ne može se reći i da ne zna da peva. Krenuli su s Volim te, a kasnije su išle i Miss Right & Mr Wrong, Bivša cura...

Una Bičarka, beogradska hiphoperka, bila im je gošća u jednoj od numera (šaljiva Ida najavila ju je kao “najveću kuravu u regionu”). Dok je pesma trajala, uporna Una uspela je da skine i suknju sa Ide i haljinu sa Petre, druge bendove pevačice. Kasnije, kad je na red došla veselica Moj dečko je gej, Ida se obratila publici rečima: “Hajmo svi ruke gore koji su pederi... Šta?! Ma nemoj sad da niste...”

Manje provokativni, mada takođe mnogoljudni, bili su sinoć na Fusion bini momci i devojke iz američkog benda Kultur Shock. “Tuti fruti đelato”, pevao je čovek koji je pre rata bio sarajevski kič muzičar Đino Banana. Danas, on je žestoki antiglobalista i, po nekima, zanimljiv world music umetnik. Oni koji su nastupili posle njega – pulski KUD Idijoti – oduvek su isti, i oduvek su anti. A da li su umetnici? Ma koga je briga, dokle god, kao sinoć, mogu na svojim svirkama da okupe toliko vernih fanova.

Još veća gužva bila je na Explosive bini, negde oko ponoći, kad su zagrmele gitare i bubnjevi britanskih veterana panka The Exploited. Šteta što nisu svirali na Velikoj bini. A šteta i što sinoć nisam uspeo da vidim nastup norveškog sastava Royksopp. Čujem da su bili odlični... Večeras, u finišu Exita 2010, ako dozvolite da i ja budem malo kao ona hobotnica, proričem da će odlični biti i Chemical Brothers, i Faith No More, i Bambi Molestersi.

Nastaviće se...

(zurnal.info)

EXIT(2): Dark, gotika i zalutali vrabac

 

Naš specijalni dopisnik junački je izdržao i drugi dan festivala, koji je označio mrak na sve načine – od problema s trafo stanicom do sporih rifova sa pozornica. Ali, na kraju je sve uljepšao jedan zalutali vrabac. Pročitajte kako...

 

Na Petrovaradinskoj tvrđavi i sinoć je bilo uzbudljivo. U odnosu na prvo festivalsko veče, bilo je više publike (barem 40.000 posetilaca), ali i... manje struje. Naime, “zbog problema s novom trafo stanicom”, neke manje bine, kao što su Exit Music Live, Student, Agora Stage i Del Danube Cinema, imale su prekid u programu.

Dobro raspoloženi Englezi i Holanđani, koliko sam mogao da vidim, svoja pića ispijali su oduševljeni romantikom polumraka, dok se domaća i publika iz regiona – koja naravno da se vrlo dobro seća nestašica struje iz bliže (neslavne) prošlosti – mnogo manje oduševljavala prizorom upaljenih sveća koje su vrlo brzo pristigle diljem festivalskih šankova.

Radost klinkama

I inače, bilo je sinoć, drugog dana ovogodišnjeg Exit festivala, dosta i darka i gotike. Recimo, berlinska hardkor-tehno skupina Atari Teenage Riot, koja je na Velikoj bini nastupila nakon beogradskog Repetitora, sjajno je mračila bombardujući publiku besnim urlicima i bučnim matricama. U prvom planu bio je, naravno, kao gavran crnokosi Alec Empire (38), nabildovani i depilirani macan koji je, na radost razrogačenih klinki iz prvih redova, svoju crnu majicu odbacio već nakon druge numere.

Iz daleka gledano, izgledao je kao Lux Interior iz grupe The Cramps, dok je muzika koju je ponudio najviše vukla ka Prodigy, ali neki minimalistički, (da prostite) “teroristički” Prodigy, tj. bez zavodljivih refrena i bogatih promena ritmova. Ko je ranije slušao ovaj digital-hardkor (uglavnom) trio, još tamo u drugoj polovini devedesetih godina, zna da je njihova elektronika sa stavom prepuna postapokaliptičnih vizija sveta i antiestablišment poruka (Destroy 2000 Years Of Culture, Start The Riot...).

Na delu, pred publikom, Atari Teenage Riot su još jedna napucaj-muzičke-matrice-pa-ih-na-koncertu-samo-odvrti atrakcija, odnosno “muzičari” koji tek tu i tamo priđu onim svojim miksetama i značajno, sve tresući u ritmu kosama, okrenu po koje sudbonosno dugme ili podignu regler. Naravno, to što oni urade ne primećuje se u konačnom muzičkom skoru, ali ostavlja utisak da se na bini kao nešto i svira. Dobra stara elektronika – da sva sila džokeja i ostalih puštača muzike ima za ‘leba i račune.

Sledeći gotičari koji su sinoć nastupili, takođe na Velikoj bini, zaista su svirali. Oni se zovu The Horrors, dolaze iz Velike Britanije i iza sebe imaju dva veoma dobro ocenjena studijska albuma. Drugi, prošle godine objavljeni Primary Colours, predstavili su tokom prvog dela koncerta. U pitanju su pesme sporijeg ritma, s dosta melanholije i “sedvaha” na tragu velikana kao što su Joy Division, Birthday Party ili My Bloody Valentine. Veliki, grupni koncerti na otvorenom, s publikom koja ima utrnule noge željne kakve stolice ili kanabeta, poslednja su mesta na svetu na kojima ovakve numere treba svirati.

O tome nije razmišljao pevač Faris Badwan, u publiku zabuljeni dugajlija koji predvodi petorku Horordžija, već se između pesama uredno zahvaljivao na (mlakim) aplauzima. Koncert je postao uzbudljiviji kad su na red došle numere s prvog bendovog albuma (Strange House iz 2007. godine), a čuli smo i sjajnu verziju klasika Ghost Rider iz repertoara drevne američke grupe Suicide.

Onu drugu obradu – Jack The Ripper dobrog starog Screaming Lord Sutcha – zbog koje sam se zapravo i radovao dolasku Horordžija na ovogodišnji Exit festival, nažalost, nismo čuli. Bendova hit pesma Sheena Is A Parasite odlično je zvučala, a kompletan nastup vrlo dobro je bio i osvetljen i ozvučen (jeste to sve tutnjalo i bilo basovima prenabudženo, ali, ne zaboravite, takvi su im i studijski zapisi).

Refreni bratstva i jedinstva

Belosvetski popularan neo-glam sastav Placebo, koji se posle The Horrors oglasio s velike festivalske pozornice, uneo je barem vizuelno malo beline. Naravno, i njihovi songovi su puni melanholije, ali i mnogo življi i, što je najbitnije, tzv. široj publici mnogo poznatiji. Noviju im pesmu Ashtray Heart publika je bez greške otpevala od prvog do poslednjeg stiha. Zapravo, po mišljenju mnogih, Placebo su imali najbolji zvuk kad su u pitanju prva dva dana “glavnog” festivalskog programa, ponudivši publici osim glamura svojih belih odela i odličan vidžejing u pozadini pozornice.

Svirao je ovaj britanski bend već jednom u Srbiji – pre nekoliko godina u Beogradu – ali biće da je tek danas na vrhuncu svojih izvođačkih mogućnosti. Praćeni četvorkom predanih pozadinskih muzičara, harizmatični pevač i gitarista Brian Molko i njegov nerazdvojni barem dva metra visoki pajtaš, basista i gitarista Stefan Olsdal, odsvirali su sinoć veći deo aktuelnog albuma Battle For The Sun, ali i obradu Nirvanine kultne žalopojke All Apologies. Nisu izostali ni stariji, veliki bendovi hitovi, tipa Every You Every Me, Special Needs, The Bitter End, Taste In Men...

Nakon ovog zaista spektakularnog koncerta, koji je trajao najmanje sat i po (!) i okupio ogroman broj publike, ostatak večeri odvijao se “po sekcijama”: denseri su se uputili u pravcu svoje Arene, a (nazovimo ih) rokeri ka Fusion bini ili najpopularnijim festivalskim “odmaralištima” – pozornicama Positive Vibration Reggae, Del Danube Cinema, Roots & Flowers, Garden Of Delights...

Sinoć je odličan program imao i Fusion, ponudivši miks nastupa popularnih bendova iz regiona. Bosanskohercegovački Skroz, hrvatski Kawasaki 3P i TBF, srpski S.A.R.S... svirali su ispred Muzeja grada svoje veće i manje hitove. Zalutali vrabac bratstva & jedinstva spustio se na trenutak na konstrukciju povelike festivalske pozornice, kljucnuo baksuznu, decibelima omamljenu smrdljivu bubu, i odleteo u mrak. Naravno da ga niko nije video. Preumorni potpisnik ovih redova još i najmanje. Ali, priznaćete, godi misao da takva živuljka još uvek postoji. Doleteće on do Tvrđave i večeras.

Nastaviće se...

(zurnal.info)