Muzika

LES SAVY FAV, Root For Ruin, 2010 LES SAVY FAV: Muzika prepuna brzih ritmovaPotpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi

Spojili su ih slični porivi i jednaki interesi za muzikom, a onda su 1995. godine formirali band pod nazivom Les Savy Fav (LSF). Od samog pojavljivanja izazivali su komentare; nazivali su ih kretenima, čudacima, drvosječama... Kritičari su uglavnom bili inspirirani karizmatičnim, kontroverznim liderom benda Timom Harringtonom, od kojeg je i krenula saga pod imenom Les Savy Fav.

TRI DUGE GODINE sam čekao da jedan od meni najdražih bandova objavi nešto novo, a za Root for Ruin u najkraćem se može reći kako je to još jedan u nizu odličnih albuma.

Prethodni, Let's Stay Friends koji je objavljen 2007. godine, donio je neke novitete u radu LSF-a. Kombinovali su brze i žestoke stvari sa umjerenim ritmovima i poprilično harmoničnim pjesmama. Kao da su htjeli pokazati kako pored određenog (da ne kažemo urođenog) ludila, što im je glavna kaakteristika, imaju i dosta sentimentalnhog duha. Ovog puta su otišli i korak dalje.

OVA ČUDNA PETORKA iz New York-a, okupila se tokom školovanja na art koledžu na Rhode Islandu. Tamo su po prvi put nastupali uživo. Imali su i svoje uzore. Bez ustezanja su govorili kako su njihove početke odredili Fugazi.

Iako vrlo brzo dolazi do određenih personalnih promjena u sastavu, svoj prvi album pod nazivom 3/5 objavljuju 1997. godine za Self Strater Foundation Records. Hvataju ritam i skoro svake dvije godine objave po jedan album. Prvo The Cat and The Cobra (1999), a potom i Go Forth (2001). A onda praznina od šest godina kada objavljuju već pomenuti Let's Stay Friends. Na svu sreću ne prave ponovo veliku pauzu i objavlju ove godine svoj peti studijski, dugosvirajući album pod nazivom Root for Ruins.

NA PRVO SLUŠANJE Root for Ruins stvara se utisak da momci iz LSF nisu izgubili niti trunku svoje eksplozivnosti, sumanutosti i želje da slušaoca podignu na viši novo. Muzika je opet prepuna brzih pa čak i plesnih ritmova, tvrdog i prodornog zvuka bas gitare, kao i čvrste, teške buke. Na albumu se nalazi 11 numera za koje se može reći da su sa očitom namjerom poredane tako da se pjesme jednostavno ne mogu vezati u jednu kompaktnu cijelinu. Međutim, ne gledajući taj aspekt albuma, momci iz LSF-a veoma su dobro izbalansirali brze i čvrste pjesme s onim laganijim. Pokazali su da su veliki majstori muzičke ravnoteže ne čineći time nikakvu štetu na račun kvalitete samog albuma.

Srećom opet nam se smiješi jedan dobar album. Momci iz LSF pokazuje svu zrelost koja se već mogla nagovijestiti na njihovom prethodnom albumu, a sada je u potpunosti i potvrđena. Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi.

Album otvara fantastična Appetites. Hrapavi, neurotično psihotični stil Tima Harringtona, od samog početka vas uvjerava kako je on nesumnjivo žila kucavica banda, mada na svojim nastupima i ne izgleda kao osoba koja je pri zdravom razumu, ali ipak čini sve da njihov nastup ne bude dosadan i apatičan, ni jedne sekunde. Čak se i on sam nerijetko izvinjavao publici zbog svojih sumanutih i na momente luđačkih nastupa u čudnim i morbidnim kostimima. Često je tvrdio kako je bina više od seksa i da je seks osnovna tačka konverzacije samog banda. Iako Tim Harrington i ne odiše baš nekom seksualnošću, njegovi nastupi obiluju energijom i erotskom napetošću, uz velike doze humora. Appetites vratolomno juri na vrištećem vokalu Tima Harringtona i mahnitim bubnjevima Harrissona Haynesa. Dirty Knails je samo nastavak žestoke Appetites i zaista odlično paše kao druga numera na albumu. Isprekidani i cvileći zvuk gitare dodatno pojačava užitak...

Treća numera Sleepless in Silverlake mijenja nepisano pravilo samog LSF-a da numera mora biti što brža i što glasnija. Tako dobijamo melodičnu numeru gdje Tim pokazuje i svoje vokalne kvalitete koji su se obično mogli opisati kao kvalitetno vrištanje, što u velikoj mjeri podsječa na muziku Bloc Partya. U istom ritmu i stilu nastavljaju sa četvrtom numerom Let's Get Out Of Here gdje band uzima tek mali zalet za ono što slijedi svirajući numere koje su veoma slušljive i podsjećaju na Pixiese. Numera Lips n' Stuff je peta numera na albumu i vjerojatno i najneupečatljivija od svih jedanaest koje se nalaze na albumu Root For Ruin. Prisutan je osjećaj da su se malo prekombinovali gdje očito ni sami nisu znali kako da naprave prelaz na albumu. Bezidejna i prosječna pjesma koja s obzirom da se na albumu nalazi još deset numera mogla i izostati.

Potom slijedi pjesma za koju se bez ustezanja može reći da ju je odsvirao sasvim drugi band. Ako bi se za sve druge moglo reći da su odsvirane u post-punk-hardcor stilu, numera Poltergeist zalazi u '80 godine i više pristaje dark-gothic periodu nego onome što Las Savy Fav inače sviraju. Komorna atmosfera sa teškim ritmom i čudnim pjevanjem Tima Harringtona u potpunosti se približava PIL-u, prije nego onome što očekujemo od samih LSF-a. Nakon skoro četiri minute darkerskog ispada opet slušamo stari LSF sa plesnim i žestokim ritmom i čvrstom ritam sekcijom, te prepoznatljivim Timovim pjevanjem. Numere High and Unhinged i Excess Engergies jednostavno razvaljuju i dižu album do samog vrhunca. Pjesme na albumu su u suštini veoma ritmične, sa svojim ludačkim i nenadanim promjenama. Međutim, uz svaku pjesmu stoje čvrsto i jako vuku svaku pjesmu prema svom kraju.

ZANIMLJIVA DEAR CRUTCHES je jedina «balada» na albumu. Sa srednje brzim tempom i mirnim, te dovoljno čistim Timovim pjevanjem, pokazuje da s razlogom nalazi svoje mjesto na albumu. Posljednje dvije numere Calm Down i Clear Spirits na divan način završavaju album. Pretposljednja Calm Down svojim skladom i prelijepim bas uvodom, koji se ubrzo utapa u brzi i raztrzani ritam, sama biva prošarana povremenim gitarskim solažama, no one, za divno čudo, odlično pristaju samoj numeri. Album završavaju sa haotičnom i veoma teškom Clear Spirits numerom koja, kao i inače, ne čini nikakvu vezu sa prethodnim. Ovdje preovladava industry zvuk sa škripećim gitarama i uz veliko korištenje jeke privode ovaj album kraju.

Glavna osobina albuma je da svaka pjesma jednostavno može biti postavljena sama za sebe i uz to da ipak čini cjelinu.

Jedina mana je to što među pjesmama nema zajedničkog imenitelja, nešto što bi zaokružilo ovaj album. Nekome to može biti opravdanje da ovaj album ne proglasi remek dijelom, a on je svakako blizu toga.

 

 

 

(zurnal.info)

 

LEONARD COHEN U ZAGREBU: Starac još nije pronašao lijek za ljubav
MUZIKA: Autolux, Transit Transit, 2010

Gitarski riffovi i buka donekle su zamijenjeni s elektronskim efektima, a vokali podsjećaju na Radiohead i Sonic Youth nakon albuma Sonic Nurs

 

 

 

Autolux je trio koji nam dolazi iz Los Anđelesa i koji je do sada snimio samo jedan album pod nazivom Future Perfect, tačno prije šest godina.

Band je oformljen 2000. godine i odmah nakom formiranja dva puta sviraju u klubu Silverlake Longe da bi u martu 2001. godine objavili svoj prvi EP pod nazivom Demonstration. Band su formirali Carla Azara (bubnjevi, vokal), Greg Edwards (gitara, vokal) i Eugen Goreshter (vodeći vokal, bas). Dvije godine nakon osnivanja, na koncertu sa Elvisom Costelom, Carla je pala s bine i povrijedila rame. Prvi ljekarski nalazi govorili su da bi to mogao da bude kraj karijere za Carlu. Po njenim tvrdnjama tada je bila sigurna da više neće nikada svirati bubnjeve, ali zahvaljujući eksperimentalnom medicinskom zahvatu i ugradnji osam šarafa od titanijuma u rame ona se sasvim oporavila.

Krajem iste godine ulaze u studio i kreću sa snimanjem svog prvog albuma ćija će se realizacija razvući na skoro dvije godine, pa album Future Perfect objavljuju tek u septembru 2004. godine. Finalni miks su radili sa Dave Sardyom, bivšim frontmenom banda Barkmarket. Album je izvanredno primljen kod publike i dobio je odlične ocjene od kritičara, a osnovni razlog je taj da je na albumu majstorski iskombinovano više muzičkih pravaca, noise-pop, post-punk i shoegaze ne ustručavajući se da na pojedinim numerama i jače potegnu, približavajući se čistom noise zvuku.

Nakon šest godina i dugog čekanja objavljuju album Transit Transit koji su snimili u svom vlastitom studiju (Studio 23) pokraj Los Angelesa.

Na prvo slušanje se može zaključiti da je Transit Transit znatno lošiji od njihovog prvijenca. Na svu sreću to je samo na prvo slušanje. Gitarski riffovi i buka su donekle zamijenjeni s elektronskim efektima, a vokali podsjećaju na Radiohead i Sonic Youth nakon albuma Sonic Nurs.

Album otvara naslovna numera sa svojim klavirskim uvodom i maznim vokalom. Druga numera pod nazivom Census nas najviše približava poznatom zvuku Sonic Youtha gdje gitarski riffovi kao ispod prstiju Thurstona Moorea plivaju kroz čitavu pjesmu. Sa Supertoys ponovo dižu čvrstinu nakon što se situacija znatno smirila sa prethodnom Highchair koja je otišla u eksperimentalni prikaz sa sporim skoro trip-hop ritmom. Album završavaju sa teškim, čvrstim i sumornim numerama, poput Audience No. 2, nastavljaju na Kissproof gdje dobijamo divlju, čvrstu i odličnu muzičku formu. Konstantno iritirajući ritam i zvuk gitare koji se ponavlja kroz čitavu pjesmu je glavna odrednica devete numere Headless Sky, gdje zvuk gitare zvuči kao verglanje automobilskog motora. Lagano i sumorno pjevanje Eugena Goreshtera koje je na granici da pređe u šaputanje odlično popunjava konačnu sliku albuma kako se približavamo samom kraju. Za kraj je ostavljena poslastica u trajanju od šest minuta gdje glavni vokal preuzima Carle Azara. Njena minutaža dozvoljava da se kroz pjesmu kombinuju spori i monotoni ritmovi koji se naizmjenično mijenjaju sa brzim, čvrstim i teškim.

(zurnal.info)

 

 



EXIT (4): Noćna mora zvana Mike Patton Naš specijalni izvještač stigao je živ i zdrav do kraja ovogodišnjeg Festivala. Nije bilo lako, jer četvrtog dana gledao je kako se Petrovaradin pretvara u Guču, ispratio kolovrate instrukcije i razmišljao kakvi konji vrani stoje iza Chemical Brothersa. Sve se završilo hepiendom, čestitom izvedbom pjesme “La Bruta”

Exit 2010, koji je startovao u četvrtak uveče, priveden je kraju rano jutros. Nije ovo bio najbolji, ali ni najgori festival na Petrovaradinskoj tvrđavi. Nije imao rekordnu posetu i mnogobrojne zamerke po pitanju ponuđenog programa odavno su u opticaju, ipak, mora se priznati, i ovaj festival je bez problema uspeo da zabavi svoje posetioce, pogotovo one iz inostranstva i one koji nemaju više od 22 ili 23 godine. Njima će se ova novosadska muzička manifestacija i ubuduće obraćati.

Mafijaška svadba

Najzanimljiviji sinoćni koncert, ipak, više se svideo nekoj malo starijoj ekipi. Priča je sledeća... Pevač Mike Patton, klavijaturista Roddy Bottum, basista Billy Gould, bubnjar Mike Bordin i gitarista Jon Hudson odgledali su u bekstejdžu do kraja finalnu utakmicu Svetskog prvensta u fudbalu u Južnoj Africi, i tek onda su izašli pred nestrpljivu publiku poslednje večeri Exita. Faith No More su izronili iz mraka lagano, odmotavajući uvodne taktove soul slatkiša Reunited.

Pesmu je krajem 70-ih izvodio duo Peaches i Herb, a sinoć na Velikoj bini imitirali su ih Patton i Bottum, sređeni ko da će na kakvu mafijašku svadbu. Patton je bio sav u crvenom, oslonjen na fino izrezbaren štap. Nije se stiglo ni do drugog refrena, a pevač je već poželeo da štapom ošine obližnjeg kamermana. Crveni vrag sinoć beše nezaustavljiv u svojim nestašlucima.

Da Patton (42) još uvek dobro peva – bilo nam je jasno već u vreme numere From Out Of Nowhere. I još uvek “onako” drži mikrofon. Pozdravio nas je: Hello, Yugoslavia! Publika je počela da se smeje, ali nedovoljno glasno da bi je čuo čovek koji je prethodnih godina predvodio bendove Mr. Bungle, Fantomas i Tomahawk. Džakovi neslušljive muzike ostali su iza ovih projekata. Ali je Patton prošle godine ponovo postao deo popularne američke hevimetal-fank-hiphop-progresiv-rok skupine Faith No More.

Prvi taktovi pesme Evidence, za sve ladies in da house, doneli su sinoć bendu prvi glasniji aplauz. Veći deo tog nekad velikog MTV hita Patton je otpevao na španskom, što publici naravno da se nije svidelo (pogotovo ekipi iz Holandije). Uskoro su stigli žešći brojevi Surprise! You’re Dead! i Be Aggressive. Patton ih je otpevao kružeći središnjim delom bine kao kakav nervozni tigar u kavezu. Na kraju je dobacio nešto u stilu: Serbia wins... as usual. Četiri dana raznim festivalskim uzbuđenjima mrcvarena publika – nije ga konstatovala.

Nakon još dva rasturačka komada, Last Cup Of Sorrow i Cuckoo For Caca, majstor ironije kratko je najavio: Jesus, finally... song Easy! Naravno da to nije rekao tek tako, već duboko svestan da ogroman auditorijum šarenog festivala kakav je Exit priželjkuje uglavnom hitičnije sadržaje. I nije bio u krivu, jer publika se u trenutku raspilavila: momci/muževi prigrlili su svoje dragane, a oni usamljeni dohvatili su telefone i krenuli da kompletan prizor prenose željenim osobama s druge strane mobilnog signala.

Poslednju strofu Patton je otpevao s ružom među zubima, da bi je zatim teatralno bacio u masu. Sledeća pesma – veliki hit iz 1997. Ashes To Ashes – zvučala je još bolje, dok je grandž klasik Midlife Crisis u svom središnjem delu imao kratak instrumentalni pasaž Stevie Wonderovog Sir Dukea. Na red su zatim došla različita koncertna razgibavanja...

Ajde Jano

Patton je prvo sišao do prvih redova publike i zatražio da ga podignu, malko ponesu, a on će, odozgo, svima da peva – ko što, jelte, svaki divljiji rok koncert nalaže. You fucking barbarians, rekao je zbunjenim kršnim momcima, koji ga, srećom, nisu razumeli. Pevač se ubrzo ponovo našao na bini, i bend je počeo da svira nešto što se uopšte nije uklapalo u repertoar Faith No Morea. Ritam je bio nešto kao makedonski, ali je melodija bila... (staro)srpska.

Ajde, Jano, kolo da igraamo, zapevao je Patton (!?), ajde, Jano, ajde, dušo, kolo da igraamo... Zabezeknuta publika brzo se snašla, i počela da aplaudira u ritmu Bordinovog bubnja. Exit je na trenutak postao Guča, na užas njegovih organizatora. Patton je otpevao još nekoliko stihova, jedva se suzdržavajući da ne prasne u smeh. Ono njegovo dušo posebno je bilo smešno, šuškavo...

World music deo koncerta prekinut je izvođenjem hita iz 1989. Epic. Publika je bila već veoma dobro raspoložena, tako da niko nije primetio ko je bendu dostavio flašu rakije. Prvo Gould (stari novosadski znanac, koji je, koliko se sećam, pre nekoliko godina s nekim svojim off bendom svirao u klubu Route 66), a zatim i Patton – dobro su potegnuli iz flaše. Pevač se malko i zagrcnuo, a zatim uputio u pravcu kamermana koji je koncert beležio sedeći na stolici koja se duž šina kretala od jedne do druge strane pozornice. Zbunjeni kamerman pevača je nekoliko minuta vozao.

Nije prošao bolje ni roudi koji se u blizini našao: Patton ga je spretno zajahao, sve pevajući laganicu Just A Man. Raspevani crveni vrag uskoro je počeo da se pentra i po kranu koji je na svom vrhu imao kameru. Među roudijima i festivalskim obezbeđenjem nastupila je panika, jer pevač je s visine svakog trenutka mogao da ljosne. Članovi benda, navikli na Pattonove pasjaluke, svirali su bez prestanka i slatko se smejali, a smejala se i publika. Srećom, sve se dobro završilo, Patton se prizemljio i već sledećeg trenutka udaljio s bine. Doduše, malo šepajući... Šta rakija učini od čoveka, reče neko pored mene.

Bend je tokom bisa ponovo izveo Janu, uz pevačevo pitanje: Ko zna da igra kolo? Isprva, niko se iz publike nije javljao (vidite, deco, da su mama i tata bili u pravu kad su vam na svadbama popovali kako je dobro da čovek i to zna, zlu ne trebalo, prim. P. Đ.), a onda se na binu popela hrabra prsata devojka. Noćna mora organizatora Exita mogla je da počne... Bend je svirao Janu još nekoliko minuta, dok je devojka Pattona učila da igra kolo. Amer se uglavnom saplitao, ne gubeći ipak tako lako plesački entuzijazam. Instruktorka je u finišu dobila zasluženi poljubac.

Patton je ponovo mučio kamermana dok je bend svirao filmsku temu Chariots Of Fire. Na kraju, We Care A Lot još malo je razdrmala publiku, prilično umornu od svega što se zbivalo proteklih desetak i više minuta. Da li se meni samo učinilo ili su svi duboko odahnuli kad su se Faith No More uputili u pravcu bekstejdža?

Fantomski muzičari

Sledeće što se sinoć moglo videti i čuti na Velikoj bini Exita 2010. beše koncert Chemical Brothersa. E, sad, da li je to baš bio koncert ili, pre, muzički performans – bolje da ne presuđujem. Tom Rowlands i Ed Simons konačno su bili na Petrovaradinskoj tvrđavi, namerni da pre svega predstave svoj poslednji studijski album Further. Ipak, nastup je otvoren starijom numerom Galvanize, odnosno stihovima the time has come to... push the button... my finger is on the button... push the button...

I baš je tako i bilo. Dvojac je samo pritiskao dugmad do kraja svog drugog nastupa u Srbiji. Za to vreme, na džinovskom video ekranu išle su predivne slike: s kraja na kraj su jurcali konji vrani, ljudske konture proletale su u ritmu muzike, dijagrami su izranjali i nestajali okruženi morem različitih geometrijskih oblika... I to je trajalo, trajalo i trajalo, dok se publika polako razilazila, nezadovoljna verovatno činjenicom što nikako da se dođe do velikih hitova. Pesma Hey Boy Hey Girl neke od njih uspela je da vrati. Potpisnika ovih redova nije.

Sećam se još samo da su neki u prolazu – na osnovu naglaska, rekao bih, iz Hrvatske – počeli da polemiše na temu da li su Rowlands i Simons uopšte prisutni na Tvrđavi, ili nam sve što čujemo puštaju njihovi tehničari. Hteo sam da se uključim u polemiku i nekako odbranim mančesterske čarobnjake zvuka. Ali nije mi se dalo. Jer, to je to – to su te njihove, u krajnjem slučaju, himne otuđenja, unapred spremljene, monumentalne, pretenciozne, nazvao bi ih čak simfo-denserske. Da li će se i protiv njih jednog dana podići neki, nazovimo ih, dens-pankeri? Hoće li na budućim Exitima i za takve biti mesta?

Verovatno bi mi još koje slično pitanje palo na pamet da se 10-ak minuta kasnije nisam našao ispred Fusion bine – gde se zaista muziciralo, gde su svirci 100% bili prisutni, gde su jedina dugmad bila ona na pojačalima i gitarama. Bambi Molesters, kultni surf-rok bend iz hrvatskog grada Siska, svirali su svoje prelepe aktuelne numere (sa albuma As The Dark Wave Swells), ali i one starije, plus nekoliko koncertnih iznenađenja.

Dalibor Pavičić, gitara, Dinko Tomljanović, gitara, Lada Furlan-Zaborac, bas, i Hrvoje Zaborac, bubnjevi – prvi put u Novom Sadu! Imali su i prateću trojku muzičara, duvače i klavijaturistu, i sve je bilo tako... calexicovski. Još kad je Dalibor zapevao klasiku California Sun, a pre nje i veselicu koja se zove La Bruta... Lepši finiš Exita nije me mogao strefiti.

(zurnal.info)








EXIT (3): Partizanski avioni u brišućem plesu Trećeg dana festivala naš specijalni izvještač ponovo je doživio neobična iskušenja: plesao je u gluhom disku, borio se sa oprečnim emocijama prema Njemačkoj, izdržao provokativna pitanja, plesao, malo se pankerisao... Ipak, sve se sretno okončalo. Provjerite kako

 

Treće veče ovogodišnjeg novosadskog Exita obeležile su, što se mene tiče, izvrsne dens-rok grupe iz Londona i Moskve i luckaste devojke iz Zagreba i Beograda. Pored toga, sjajno sam se sinoć proveo u jednom “gluvom” disku, a bilo me je i među nemačkim i antinemačkim navijačima. No, krenimo redom. Prva stanica: velika festivalska bina, i na njoj dobro raspoložena britanska petorka Klaxons. Izgledom sve samo ne glamurozna, ali zato vanredno muzikalna.

Teslini dječaci

Prvi put smo u Srbiji, i jako nam je lepo”, rekao je publici u pauzi između dve pesme Jamie Reynolds, basista i pevač londonskih Klaxonsa. Iako su nastupili u vreme kad masa tek počinje značajnije da pristiže pred Main Stage, Jamie, James i Simon uspeli su da naprave odličnu koncertnu atmosferu. U prvih desetak redova ispred bine bili su sve sami Englezi, očito dobro upoznati s pesmama koje su Klaxonsi još pre tri godine zabeležili na albumu Myths Of The Near Future.

Moglo bi se reći da Magick, Gravity's Rainbow, Golden Skans i It's Not Over Yet, veliki hitovi s pomenutog albuma, na koncertu čak i bolje zvuče. Klavijaturista i pevač James Righton perfektno ih peva, dok ga Jamie u stopu prati, najčešće u formi falseta. Gitarista Simon Taylor bezgrešan je na svom instrumentu, a tu su i, iz drugog plana, odlični bubnjar i maštoviti didžej. Ovaj poslednji se pri kraju koncerta bacio u publiku, koja ga je sledećih nekoliko minuta meljala iznad svojih glava.

Nekoliko sati kasnije, ali na Elektrana bini, igranku su raspalili savršeno usvirani momci iz Moskve. Oni se zovu Tesla Boy i sviraju poletni synth-pop (pažnja: Nikola Tesla, jedan od najpoznatijih svetskih pronalazača i naučnika u oblasti fizike, elektrotehnike i radiotehnike, rođen je upravo na jučerašnji dan, 1856. godine). Electric Lady veliki je hit Antona Sevidova, Dime Midborna i Borisa Lifshitsa, koji smo sinoć čuli u verziji koja je trajala možda i čitavih 10 minuta. Elektrana je ključala od oduševljenja, dok su samouvereni mladi Rusi pržili u najboljoj tradiciji, recimo, ranih Duran Duran. Dakle, zapamtite: Tesla Boy. Bend ima uspešan EP, a sad je tu i album Modern Thrills.

I to nije sve kad su u pitanju disko strasti i doživljaji potpisnika ovih redova tokom treće večeri Exita 2010. Naime, na Petrovaradinskoj tvrđavi ovih dana postoji i nešto što se zove Silent Disco. U njemu dobijete ogromne žuto-crne bežične slušalice, preko kojih, kad ih stavite, čujete muziku koju puštaju didžejevi koji su u tom trenutku rezidenti Silent Disco šatora. Onima koji posmatraju sa strane, i vas i gomilu ljudi koji đuskaju u tišini pored vas – ništa nije jasno: svi plešu, a ništa se ne čuje.

Interesantno, mene je čim sam stavio slušalice dočekala muzika koju baš i volim: prvo su to bili Beach Boysi i pesma Fun, Fun, Fun, a zatim Depeche Mode i Master & Servant, odnosno novija grupa The Dead 60's i njihova Riot Radio. Baš me je našao didžej čiji je muzički izbor u tom trenutku radio vezom (valjda tako?) stizao do mojih sluški. Kad smo izašli iz Tihog diska, Z. reče: “Ko zna, možda je ovakva disko budućnost Exita i ostalih festivala”. Jer, po nekima, buka je vrsta ekološkog zagađenja. Jeste li razmišljali o tome?

Partizanska eskadrila

Ja nisam. Kad je Kedira u finišu utakmice između Nemačke i Urugvaja dao gol, i učinio da njegova reprezentacija osvoji treće mesto na SP, razmišljao sam samo o tome da hobotnica Paul, koja je predvidela i ovu pobedu, zaista ima proročke moći. Utakmica se pažljivo pratila ispred Positive Vibration Reggae pozornice (dva velika video bima levo i desno od didžej pulta). Očekivano, momci iz Srbije vatreno su navijali za Nemačku – sve u svetlu neosnovanog ali utešnog rezona “oni treći, a mi ih pobedili”.

Niže od Reggae pozornice, na festivalskoj lokaciji koja se zove Cinema City Cafe Del Danube i koja ima poveće bioskopsko platno, u vreme utakmice prikazan je (u okviru programske celine Bekim Fehmiu: The Legend) jugoslovenski ratni film Partizanska eskadrila (1979) reditelja Hajrudina Krvavca. Publika je glasno navijala za Batu Živojinovića i ekipu neustrašivih u kožnjacima, a protiv Branka Pleše i njegovih SS drugara. Dakle, ko što zabeležih na početku, bilo me je sinoć i među nemačkim i među antinemačkim navijačima.

A bio sam i na kratkom ali efektnom nastupu najšljokičastijeg hrvatskog electro-bubblegum-trash benda Lollobrigida. Zamislite, svirali su na velikoj festivalskoj bini, kao intro američkoj reperki Missy Elliott. Svaka čast. Ipak je Lollobrigida veteran kad su u pitanju dosadašnji Exiti, jer nema na kojoj bini taj bend do sada nije svirao. Pevačica Ida Prester još jednom je sinoć dokazala da je fenomenalna frontmenka, a ne može se reći i da ne zna da peva. Krenuli su s Volim te, a kasnije su išle i Miss Right & Mr Wrong, Bivša cura...

Una Bičarka, beogradska hiphoperka, bila im je gošća u jednoj od numera (šaljiva Ida najavila ju je kao “najveću kuravu u regionu”). Dok je pesma trajala, uporna Una uspela je da skine i suknju sa Ide i haljinu sa Petre, druge bendove pevačice. Kasnije, kad je na red došla veselica Moj dečko je gej, Ida se obratila publici rečima: “Hajmo svi ruke gore koji su pederi... Šta?! Ma nemoj sad da niste...”

Manje provokativni, mada takođe mnogoljudni, bili su sinoć na Fusion bini momci i devojke iz američkog benda Kultur Shock. “Tuti fruti đelato”, pevao je čovek koji je pre rata bio sarajevski kič muzičar Đino Banana. Danas, on je žestoki antiglobalista i, po nekima, zanimljiv world music umetnik. Oni koji su nastupili posle njega – pulski KUD Idijoti – oduvek su isti, i oduvek su anti. A da li su umetnici? Ma koga je briga, dokle god, kao sinoć, mogu na svojim svirkama da okupe toliko vernih fanova.

Još veća gužva bila je na Explosive bini, negde oko ponoći, kad su zagrmele gitare i bubnjevi britanskih veterana panka The Exploited. Šteta što nisu svirali na Velikoj bini. A šteta i što sinoć nisam uspeo da vidim nastup norveškog sastava Royksopp. Čujem da su bili odlični... Večeras, u finišu Exita 2010, ako dozvolite da i ja budem malo kao ona hobotnica, proričem da će odlični biti i Chemical Brothers, i Faith No More, i Bambi Molestersi.

Nastaviće se...

(zurnal.info)

EXIT(2): Dark, gotika i zalutali vrabac

 

Naš specijalni dopisnik junački je izdržao i drugi dan festivala, koji je označio mrak na sve načine – od problema s trafo stanicom do sporih rifova sa pozornica. Ali, na kraju je sve uljepšao jedan zalutali vrabac. Pročitajte kako...

 

Na Petrovaradinskoj tvrđavi i sinoć je bilo uzbudljivo. U odnosu na prvo festivalsko veče, bilo je više publike (barem 40.000 posetilaca), ali i... manje struje. Naime, “zbog problema s novom trafo stanicom”, neke manje bine, kao što su Exit Music Live, Student, Agora Stage i Del Danube Cinema, imale su prekid u programu.

Dobro raspoloženi Englezi i Holanđani, koliko sam mogao da vidim, svoja pića ispijali su oduševljeni romantikom polumraka, dok se domaća i publika iz regiona – koja naravno da se vrlo dobro seća nestašica struje iz bliže (neslavne) prošlosti – mnogo manje oduševljavala prizorom upaljenih sveća koje su vrlo brzo pristigle diljem festivalskih šankova.

Radost klinkama

I inače, bilo je sinoć, drugog dana ovogodišnjeg Exit festivala, dosta i darka i gotike. Recimo, berlinska hardkor-tehno skupina Atari Teenage Riot, koja je na Velikoj bini nastupila nakon beogradskog Repetitora, sjajno je mračila bombardujući publiku besnim urlicima i bučnim matricama. U prvom planu bio je, naravno, kao gavran crnokosi Alec Empire (38), nabildovani i depilirani macan koji je, na radost razrogačenih klinki iz prvih redova, svoju crnu majicu odbacio već nakon druge numere.

Iz daleka gledano, izgledao je kao Lux Interior iz grupe The Cramps, dok je muzika koju je ponudio najviše vukla ka Prodigy, ali neki minimalistički, (da prostite) “teroristički” Prodigy, tj. bez zavodljivih refrena i bogatih promena ritmova. Ko je ranije slušao ovaj digital-hardkor (uglavnom) trio, još tamo u drugoj polovini devedesetih godina, zna da je njihova elektronika sa stavom prepuna postapokaliptičnih vizija sveta i antiestablišment poruka (Destroy 2000 Years Of Culture, Start The Riot...).

Na delu, pred publikom, Atari Teenage Riot su još jedna napucaj-muzičke-matrice-pa-ih-na-koncertu-samo-odvrti atrakcija, odnosno “muzičari” koji tek tu i tamo priđu onim svojim miksetama i značajno, sve tresući u ritmu kosama, okrenu po koje sudbonosno dugme ili podignu regler. Naravno, to što oni urade ne primećuje se u konačnom muzičkom skoru, ali ostavlja utisak da se na bini kao nešto i svira. Dobra stara elektronika – da sva sila džokeja i ostalih puštača muzike ima za ‘leba i račune.

Sledeći gotičari koji su sinoć nastupili, takođe na Velikoj bini, zaista su svirali. Oni se zovu The Horrors, dolaze iz Velike Britanije i iza sebe imaju dva veoma dobro ocenjena studijska albuma. Drugi, prošle godine objavljeni Primary Colours, predstavili su tokom prvog dela koncerta. U pitanju su pesme sporijeg ritma, s dosta melanholije i “sedvaha” na tragu velikana kao što su Joy Division, Birthday Party ili My Bloody Valentine. Veliki, grupni koncerti na otvorenom, s publikom koja ima utrnule noge željne kakve stolice ili kanabeta, poslednja su mesta na svetu na kojima ovakve numere treba svirati.

O tome nije razmišljao pevač Faris Badwan, u publiku zabuljeni dugajlija koji predvodi petorku Horordžija, već se između pesama uredno zahvaljivao na (mlakim) aplauzima. Koncert je postao uzbudljiviji kad su na red došle numere s prvog bendovog albuma (Strange House iz 2007. godine), a čuli smo i sjajnu verziju klasika Ghost Rider iz repertoara drevne američke grupe Suicide.

Onu drugu obradu – Jack The Ripper dobrog starog Screaming Lord Sutcha – zbog koje sam se zapravo i radovao dolasku Horordžija na ovogodišnji Exit festival, nažalost, nismo čuli. Bendova hit pesma Sheena Is A Parasite odlično je zvučala, a kompletan nastup vrlo dobro je bio i osvetljen i ozvučen (jeste to sve tutnjalo i bilo basovima prenabudženo, ali, ne zaboravite, takvi su im i studijski zapisi).

Refreni bratstva i jedinstva

Belosvetski popularan neo-glam sastav Placebo, koji se posle The Horrors oglasio s velike festivalske pozornice, uneo je barem vizuelno malo beline. Naravno, i njihovi songovi su puni melanholije, ali i mnogo življi i, što je najbitnije, tzv. široj publici mnogo poznatiji. Noviju im pesmu Ashtray Heart publika je bez greške otpevala od prvog do poslednjeg stiha. Zapravo, po mišljenju mnogih, Placebo su imali najbolji zvuk kad su u pitanju prva dva dana “glavnog” festivalskog programa, ponudivši publici osim glamura svojih belih odela i odličan vidžejing u pozadini pozornice.

Svirao je ovaj britanski bend već jednom u Srbiji – pre nekoliko godina u Beogradu – ali biće da je tek danas na vrhuncu svojih izvođačkih mogućnosti. Praćeni četvorkom predanih pozadinskih muzičara, harizmatični pevač i gitarista Brian Molko i njegov nerazdvojni barem dva metra visoki pajtaš, basista i gitarista Stefan Olsdal, odsvirali su sinoć veći deo aktuelnog albuma Battle For The Sun, ali i obradu Nirvanine kultne žalopojke All Apologies. Nisu izostali ni stariji, veliki bendovi hitovi, tipa Every You Every Me, Special Needs, The Bitter End, Taste In Men...

Nakon ovog zaista spektakularnog koncerta, koji je trajao najmanje sat i po (!) i okupio ogroman broj publike, ostatak večeri odvijao se “po sekcijama”: denseri su se uputili u pravcu svoje Arene, a (nazovimo ih) rokeri ka Fusion bini ili najpopularnijim festivalskim “odmaralištima” – pozornicama Positive Vibration Reggae, Del Danube Cinema, Roots & Flowers, Garden Of Delights...

Sinoć je odličan program imao i Fusion, ponudivši miks nastupa popularnih bendova iz regiona. Bosanskohercegovački Skroz, hrvatski Kawasaki 3P i TBF, srpski S.A.R.S... svirali su ispred Muzeja grada svoje veće i manje hitove. Zalutali vrabac bratstva & jedinstva spustio se na trenutak na konstrukciju povelike festivalske pozornice, kljucnuo baksuznu, decibelima omamljenu smrdljivu bubu, i odleteo u mrak. Naravno da ga niko nije video. Preumorni potpisnik ovih redova još i najmanje. Ali, priznaćete, godi misao da takva živuljka još uvek postoji. Doleteće on do Tvrđave i večeras.

Nastaviće se...

(zurnal.info)

EXIT (1): Oke sjaje, trnu zubi

Facebook stranicu mladog beogradskog neogrunge benda Repetitor ovih dana krasi rečenica koja vrlo zgodno najavljuje novosadski Exit : “Valjanje u blatu, nespavanje, drogiranje, razvodnjeno pivo, šverc, tokeni, degeni, zvučni overload...” Naš specijalni izvještač budno će pratiti sva četiri dana festivala i vidjeti da li će se sve odvijati baš tim redom

Novosadski Exit – jedan od najvećih muzičkih festivala u Evropi (odmah uz britanski Glastonbury, danski Roskilde, mađarski Sziget) – počeo je sinoć, i trajaće do ranih jutarnjih sati ponedeljka. Petrovaradinska tvrđava podrhtavaće desetu godinu za redom pod udarima raznorodnih ritmova koji stižu s dvadesetak festivalskih pozornica. Tokom četiri dana festivala, kako su organizatori pažljivo uspeli da prebroje, nastupiće više od 600 izvođača – u rasponu od anemičnih didžejeva opremljenih laptopovima do gitaroša u koži ljutih hevimetalaca ili nadobudnih indi-rokera. Organizatori očekuju više od 150 hiljada poseta, a glavni programski mamci su nastupi grupa Faith No More, Placebo, Chemical Brothers, LCD Soundsystem, Suicidal Tendencies, Klaxons, Bad Brains, Röyksopp (...), odnosno solo umetnika kao što su Mika, Missy Elliott, David Guetta, DJ Shadow...

Sočni jezik Mućki

Fejsbuk stranicu mladog beogradskog neograndž benda Repetitor, koji će na Exitu nastupiti večeras, ovih dana krasi rečenica koja vrlo zgodno najavljuje Festival: “Valjanje u blatu, nespavanje, drogiranje, razvodnjeno pivo, šverc, tokeni, degeni, zvučni overload...” U svemu pomenutom posebno će uživati inostrani posetioci manifestacije – iz regiona, Velike Britanije, Holandije i skandinavskih zemalja. Navodno, ovih dana u Novom Sadu boravi oko 25.000 mladih ljudi kojima srpski nije maternji jezik. Englezi su i ove godine najbrojniji, dok gosti iz “najdaleka” imaju pasoše Australije, Novog Zelanda, Brazila i Argentine.

Sinoć na Petrovaradinskoj tvrđavi, ove poslednje baš i nisam primetio, odnosno čuo prolazeći kroz gužvu. Kao i prethodnih godina, ispred najvećih festivalskih bina najviše se mogao čuti engleski jezik, i to onaj sočni, znan nam iz, recimo, kultnog televizijskog serijala Mućke. Raspoloženi strendžeri nisu se na Tvrđavi odvajali od piva, vina i energetskih napitaka. Kako i ne bi kad im festivalske cene više nego odgovaraju. Evo matematike koja stvara (pivopijsku) žeđ i sve objašnjava: pivo na Exitu košta 170 dinara, a u Londonu – kad se preračuna – negde oko 450 dinara (proveren podatak, koji sam juče dobio od prijateljice sveže pristigle iz Ujedinjenog Kraljevstva). S druge strane, Novosađanima i ostatku ekipe iz Srbije neće biti baš lako da na Tvrđavi tokom sledećih dana flaširanu vodu plaćaju 90 dinara, sok ili vino 140, energetska pića 220, a kafu čak 250 dinara (festivalski kurs je 104 dinara za 1 evro).

Ali nije sve u piću. Nešto je i u... drogi? Hm... možemo i o tome kasnije ( još kako). Sad bih vam radije preneo neke od muzičkih impresija pokupljenih s prvog dana ovogodišneg Exita. Recimo, već prvi koncert koji sam odgledao – nije mi se baš svideo. Na Velikoj bini više od sat vremena svirali su američki hardkor-pank-rege-metal veterani Bad Brains. Cenjenu tamnoputu četvorku predvodio je niko drugi do pevač H. R. Ali teško da bi se ono što je radio pred mikrofonom moglo nazvati pevanjem. Ili je za sve kriv tonac, ili je zakleti rastafarijanac Ras Hailu Gabriel Joseph I (54) zreo za penziju. Nema trećeg. Zapravo, kompletan bend ostavi je utisak muzičke skupine koja je danas ipak... prevaziđena. Nije lako to priznati, pogotovo nakon što je H. R. sinoć bio zaista simpatičan, gotovo nestvaran dok se tokom pesama sve vreme borio s belom plahtom koju je iznova navlačio i skidao s glave.

Šta sto pojo

Velika je čast svirati na istoj bini posle grupe Bad Brains”, priznao je sat vremena kasnije James Murphy, alfa i omega popularnog američkog disko-pank projekta LCD Soundsystem. James nam je pod velikom disko kuglom pevao praćen šestorkom dobro raspoloženih muzičara. “Mnogobrojni smo kao Arcade Fire”, rekao je publici čovek koji svoj studijski elektronski dens-rok, zabeležen na trilingu dobro ocenjenih albuma, uživo pretvara u pravu eksploziju fanka u najboljoj tradiciji velikih Talking Headsa. Golemi radijski hit Daft Punk Is Playing At My House odlično je sinoć zvučao, baš kao i nove numere Drunk Girls (bliznakinja Lou Reedovog besmrtnog klasika White Light/White Heat) i Pow Pow. Publika je jednako dobro prihvatila i stare Jamesove brojeve All My Friends, Losing My Edge...

Prve festivalske večeri dobra atmosfera bila je i ispred Fusion bine. Najviše publike okupili su Kanda, Kodža i Nebojša, iskusni beogradski sve-više-rok-a-sve-manje-rege sastav. Nekoliko pesama izveli su pojačani Nemanjom Kojićem Kojotom iz nekadašnjeg Eyesburna, beogradskim rastamenom koji poslednjih godina nastupa kao solista Hornsman Coyote. Oliver Nektarijević i Kojot, prvoborci neoregea u Srba s kraja prošlog veka, poveli su publiku stazom dobro znanih mangupskih stihova “on me gledi... oke sjaje... šta s' to pojo?” Sve u svemu, zidine Tvrđave naravno da pamte bolja izdanja i jednog i drugog, jer, ne treba zaboraviti, Kojotov Eyesburn znao je na nekim bivšim izdanjima festivala da bude možda i najveća koncertna atrakcija.

Što se tiče prvog poglavlja Exita 2010, najveća koncertna atrakcija bio je, kao što je i najavljivano, majstor falseta Mika. Pravog imena Michael Mica Holbrook Penniman, Mika je sinoć uspeo da na Petrovaradinsku tvrđavu donese atmosferu neprevaziđene parade kiča zvane Pesma Evrovizije. Potpisniku ovih redova nije bilo lako sve to da proguta, ali jedna stvar je bez puno opiranja mogla da se prizna: momak u mornarskoj majici s crvenim i belim prugama zna da peva. Još da zna i da igra... Kako god, najviše je publike bilo upravo u vreme njegovog nastupa na Velikoj bini, i koga je onda briga što je kompletan šou mogao da ima i podnaslov tipa Kako mali Perica zamišlja Freddiea Mercurya. Treba zabeležiti i da su mu prateći svirci bili bogato i našminkani i kostimirani, ali i odlično muzički potkovani. Naravno, svi Mikini najveći hitovi (Relax (Take It Easy), Grace Kelly...) bili su na meniju. Sve slađe do slađeg. Da utrnu zubi.

Nedaleko od Velike bine, u jednom od šančeva Tvrđave, odmah posle Mike prisustvovao sam jednoj totalno drugačijoj svirci. Sve samo ne glamuroznoj. Naime, na Elektrana stejdžu energični su bili momci i devojka iz rumunske grupe Romantic Jurgen. Njihove dramendbejs-sreće-pank pesme naišle su na odličan prijem kod publike. Još bolje su, nekoliko trenutaka kasnije, kod festivalske publike prolazili legendarni američki treš-pank hevimetalci Suicidal Tendencies. Oni su bili zvezde prve večeri Explosive bine, koncertnog prostora namenjenog muzičkim tzv. teškim metalima. Naravno, isto kao Bad Brainsi, i Suicidal Tendencies su debeelo prevaziđeni, sve te njihove ultra brze solaže... kuku! Ipak, imali su strašan finiš koncerta: kad su na pozornicu, u stilu Iggyja Popa od pre nekoliko godina, pozvali svoje fanove da zajedno prodivljaju nekoliko minuta. U jednom trenutku izgledalo je čak da će svi zajedno propasti kroz binu. Upućeni kažu da se nešto slično očekuje u noći između subote i nedelje – kad publici Explosive stejdža zasviraju još jedni matorci... britanski Exploited.

Nastaviće se...

(zurnal.info)

 





MUZIKA: Effi Briest, Rhizomes

Ženski bend Effi Briest iz Brooklyna napravio je izvrstan debitanstki album u kojem se naslanjaju na kraut rock i post punk

Malopoznati šestočlani ženski band Effi Briest iz Brooklyna je objavio svoj debut album pod nazivom Rhizomes i odmah privukao pažnju. Ime za band uzimaju iz njemačke klasične novele iz 1894. godine od Theodora Fontane i filma legendarnog Rainera Wernera Fassbindera iz 1974. godine.Uranjajući poprilično u vode kraut rocka u svoj koncept uključuju Siouxsie and the Banshees, Public Image Ltd., Bjork i B-52s. Na albumu se nalazi devet numera, nema žestokih i sumanutih ritmova kao ni brzih gitarskih rifova, preovladava mračna atmosfera. Minimalizam je in u današnjoj muzičkoj industriji pa se tome priključuju i djevojke iz Effi Brista.

Na albumu se nalazi 9 numera koje podsjećaju na početke post punka, kako je to u svoje najbolje vrijeme radio PIL na neprevaziđenom albumu Second Edition. Sveopšti dojam je da album zvuči kao da je snimljen tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka sa psihodeličnim opterećenjima koje je donosila tadašnja muzika. Glas Kelsey Barret liči na vokal Liz Bougatsos iz banda Gang Gang Dance s tom razlikom da djevojke iz banda Effi Brist znatno manje koriste elektronska pomagala od GGD.

Album otvara naslovna numera Rhizomes koja u početku djeluje uspavljujuće da bi se nastavila u znatno bržem tempu. Soliranje na gitari daje posebnu boji pjesmi a gitarske dionice su odsvirane na skoro istom principu na kojem to radi i Interpol. Slijedi odlična Long Shadow koja je objavljena kao singl a snimljen je i video spot, pun maljeva i mačeta.

Kao i sve numere sa albuma i ona počinje sa teškim tonovima. U prvom planu su udaraljke koje sa zaglušujućom bukom proizvode mračnu atmosferu praćenu cvilećom gitarom.

Treća numera Cousins počinje izuzetno harmonično, uključuje se PIL bas i pjevanje kojeg se ne bi postidjela niti Susan Ballion. S New Quicksand numerom sve se zahuktava sa predivnim uvodom na bas gitari i opet neizbježno režućim gitarama. U instrumentalnoj temi X predivnu bas gitaru majstorski vodi Elizabeth Hart uz snažne bubnjeve koje svira Corinee Jones. Mirror Rim je najslabija numera sa albuma koja previše po koncepciji liči na Björk.

U pjesmi Nights kombiniraju shoegaze nove generacije sa dream pop stilom, a album završavaju sa numerama Woodwoman i Shards gdje prekrasno prebiru po gitarskim žicama uz pjevanje Kelsey Barrett, koje se kreće u rasponu od nježnog i baršunastog tona do granice kada prelazi u neslušljivo vrištanje.

Izvrstan debitantski album.

(zurnal.info)

EXILE ON MAIN STREET: Razglednica iz 1972. godine

Exile On Main Street, dupli album Rolling Stonesa z 1972. godine nedavno je doživio reizdanje. Ali, ne bilo kakvo. Na njemu su Mick Jagger i Keith Richards radili čitavih šest mjeseci, dotjerali izvorne snimke, ali i donijeli nam deset novih! I to nije sve. Postoje opravdane sumnje da je Mick Taylor uskrsao iz mrtvih i dosnimio neke dionice na albumu

Originalno izdanje albuma Exile on Main Street snimano je na francuskoj Rivijeri u vili Nellcote, izgrađenoj u 19. vijeku iznad zaliva Villefranche- sur – Mer. Tokom drugog svjetskog rata u vili je bio stacioniran štab nacističkih operacija za ovaj dio Evrope. Keith Richards se u nju uselio s porodicom i interventnim timom dilera. Vremenom su im se pridruživali kojekakvi čudaci, čudnih oblika i namjena, da bi uskoro u vili stalno boravilo čak 30 ljudi, a mnoge od njih ni Richards nije poznavao, samo su se ljubazno pozdravljali ispred kupaonica. Zabave nikada nisu prestajale, a tadašnja Keithova žena Anita Pallenbergh izračunala je da su trošili 7000 dolara sedmično (Keith je 1971. godine zarađivao 25 hiljada sedmično) i zabilježila da su stavke u kućnom budžetu ovako izgledale: 1000 dolara na hranu, 1000 za alkohol, 2500 za različite narkotike, a ostalo su bili troškovi iznajmljivanja vile.

U NACISTIČKOM ŠTABU

Oduševljen sasvim anarhičnom ali i inspirativnom atmosferom u vili, Keith je odlučio da će novi album snimiti u njenom podrumu. Obavijestio je ostatak benda, koji nije imao ništa protiv, iznajmio studijsku opremu i nastao je Keith's Coffe House. Stonesi su se rasporedili po sobama vile i snimanje je moglo da počne.

Novinaru Victoru Bockrisu (Lice Rock'n'Rolla, Šareni Dućan 2006., prijevod Lada Furlan i Mirslav Nikolac) Keith i Mick su otkrili svoje impresije o improviziranom studiju.

Mick: Snimali smo u Keithovom odvratnom podrumu, koji je izgledao poput zatvora. Ja volim snimati u prostorijama koje su prostrane. Bilo je nevjerovatno vlažno. Nisam to mogao podnijeti. Čim bih otvorio usta da zapjevam, ostao bih bez glasa. Vlaga je bila tolika da su se gitare raštimale do kraja svake pjesme.

Keith: Bilo je užasno vruće. Svi smo samo sjedili i znojili se i svirali, odjeveni samo u gaće. Tada sam se navukao na Jack Daniel's, jer pokušavaš završiti prateće vokale na nekoj pjesmi ili glavni vokal na pjesmi Happy i počneš gubiti glas. On ti daje još pola sata. Te pare ti pomažu, čovječe.

Richards je nedavno, u intervjuu za londonski radio XFM još jednom opisao snimanje:

- Bilo je vrlo teško raditi u rezidenciji. Sve je izgledalo nekako “hitlerovski”, poput ključanja bojlera. Bio je vrhunac ljeta te se sve lijepilo od znoja i prašine.

Snimanje Exilea nije ličilo na uobičajeni studijski rad. Bio je to maratonski session koji je trajao čitavo ljeto, 24 sata neprekidno. Dok bi se neki muzičari odmarali, drugi su se usviravali u podrumu.

Pred kraj snimanja neko je ukrao sve Keithove gitare, njih 11. Također, francuska policija je odlučila da istraži šta se to dešava na tom čudnom imanju, jer su dobili previše pritužbi o okupljanju sumnjivih tipova i nagim ljudima koji su ošamućeno tumarali po plaži. Uskoro su uspjeli prikupiti dovoljno dokaza da pokrenu cijeli slučaj, ali Stonesi su za to vrijeme već bili napustili Francusku. Tek 14. decembra policija je upala u vilu i pronašla dovoljno droge da Keith i Anita obezbijede dug boravak u zatvoru. Ostatak pjesama Stonesi su snimili na nekoliko drugih lokacija, ali nikada nisu uspjeli postići izvorni zvuk. Kako je Richards nedavno objašnjavao, u Nellcoteu je najupečatljiviji bio zvuk bubnja, ali ne može objasniti zašto, da li zbog podruma koji je izgrađen od betona ili zbog debelih naslaga prašine koja je prekrivala sve instrumente.

PREPUŠTANJE HAOSU

Četvrtog aprila objavljen je singl Tumbling Dice/Sweet Black Angel, a album se pojavio 26. maja. Omot je uradio fotograf Robert Frank, a prva kritika biula je kratka: Djelo grupe koja se prepustila potpunom haosu. Kritičar Paul Evans bio je precizniji:

- Ovo je najbolji dvostruki album u istoriji rocka. To je posljednje remek djelo Stonesa. Ovaj album predstavlja osjećajno preispitivanje upravo one etničke muzike koja je zapravo i stvorila same Stonese.

Stonesi na Exileu zaista nisu bježali od poigravanja sa svim žanrovima koje su u dotadašnjoj karijeri doticali. Pod uticajem Grama Parsonsa nastavili su sa usviravanjem countryja u pjesmama Loving Cup i Sweet Virginia, blues je snažno prisutan u nekoliko pjesama, Shine a Light je moćan soul gospel, sa Rip This Joint vraćaju se opsesijama iz mladosti, a sve obogaćuju bučnim pianom i nikada raskošnijim duvačkim aranžmanima. Ali, te 1972. godine činilo se da Exile nema hita koji nosi ploču i otvara album. All Down The Line, savršena Tumbling Dice, Happy i pomenuta Shine A Light publici su ulazile u uho tek na koncertima. Izdavačka kuća čak je pokušala nagovoriti Stonese da pročiste album i od njega naprave jedan vinil, ali oni su istrajavali u zamisli da naprave kompaktnu cjelinu na dvije ploče. Iako se odmah popeo na vrhove top lista u SAD i Velikoj Britaniji, bio je to finansijski promašaj. Što se svega ostalog tiče bio je to pun pogodak. Bio je to kreativni vrhunac Rolling Stonesa, ali i jedan od najvećih dometa popularne muzike do dana današnjeg.

Čini se da su i sami Stonesi tek sada svjesni šta su uradili te 1972. godine. Izgleda da su bile potrebne skoro četiri decenije da sjećanja iskrsnu iz heroinskog tupila. Mick Jagger je na promociji dokumentarnog filma o tom vremenu, Stones in Exile, izjavio:

- Pa znate li da je to bila odlična skupina muzičara. Imali smo Micka Taylora koji je radio na albumu, imali smo sjajnu sekciju na rogu. Radili smo svašta pomalo – svirali country, blues i gospel. Tako da mislim da je to bilo odlično vrijeme, a super je ponovo ga se sjetiti uz neke dodatne pjesme. Ja sam veliki obožavatelj albuma “Sticky Fingers”, ali posljednih šest mjesei proveo sam sa ovim albumom i shvatio koliko lijepog ima na njemu.

FANTOMSKI TAYLOR

Reizdanje Exilea urađeno je na poticaj šefova Universala. Da bi dali veći značaj svemu, tražili su od Stonesa da pronađu neke neobjavljene pjesme. Jagger je u početku sumnjao da postoje neki neiskorišteni snimci (ipak smo snimili dupli album) pa ga je prilično iznenadila čitava gomila traka u arhivi grupe. Na reizdanju Exilea Jagger i Richards radili su uz pomoć producenta Dona Wasa, inače velikog obožavatelja Stonesa. U jednom intervjuu objasnio je da je sve počelo tako što su mu Stonesi poslali stotine sati kojekakvih snimaka na trakama iz kojih je Was trebao izabrati pjesme sa sessiona u Francuskoj. Pričao je da je među tim trakama pronašao verziju pjesme Wild Horses s gudačkim kvartetom, kao i nekoliko odbačenih verzija Honky Tonk Women.

Od gomile snimaka izabrao je deset pjesama na kojima je radio sa Jaggerom i Richardsom. U odvojenim intervjuima za magazin Rolling Stone oni su objasnili svoj dio rada.

- Dodao sam neke udaraljke i neke vokale. Keith je ubacio gitaru ili dvije. I ja sam ubacio malo akustične gitare. Svi bubnjevi su bili izvanredni – objašnjava Jagger i dodaje da su i njega iznenađivali neki snimci koje su pronalazili.

- U jednom momentu Keith mi je rekao”Bože, mislim da Mick Taylor zvuči zaista dobro na ovoj pjesmi.” Složio sam se da zvuči fantastično a onda otišao na internet i saznao da na toj pjesmi ustvari svira B.B. King i da je snimljena prije samo desetak godina.

Iz studija u kojem se pripremalo reizdanje albuma izašle su glasine da je i Mick Taylor ponovo snimio neke gitare. Don Was je ovako komentirao te priče: Neću reći da to nije tačno. Jednostavno to neću negirati, ali je bio mnogo opširniji kada je trebalo da opiše ulogu Billa Wymana u zvuku benda:

- Moram reći da je Wyman genije. Oduševile su me stvari koje sam čuo da svira na ovim snimcima. Ali, on jednostavno nikada nije dobio mnogo pohvala za svoje umijeće. Bubnjevi jesu izvrsni, ali svi znaju da je Charlie najveći.

 HVALA KAPITALISTIMA

Nakon svega, pored umivenog Exilea dobili smo i deset pjesama koje nikada do sada nismo čuli. Neke od njih mogle bi se nazvati novim pjesmama Rolling Stonesa, poput Following The River za koju je Jagger napisao novi tekst i ponovo je otpjevao ili Plundered My Soul koja je rekonstruirana i iznova odsvirana. Tu su i alternativne verzije pjesama Loving Cup i Soul Survivor, zanimljiva Soul Divine sa duhom Briana Jonesa, I'm not Signifying, Dancing In The Light, Good Time Women, Title 5, Pass The Wine...

Nisu to pjesme koje daju novi kvalitet albumu Exile On Main Street, on je savršen baš onakav kakvog smo ga slušali na vinilima. Ali, one mogu apsolutno funkcionirati kao posebna ploča, koja je bolja i od mnogih regularnih Stones izdanja. U svakom slučaju, radi se o lijepom poklonu kojem ne treba gledati u zube čak i kada dolazi od kapitalista.


(zurnal.info)

 

 

MUZIKA Mizar, Deteto i beloto more

Ovaj album je čisti glogov kolac u tijelo uskrslog benda koji danas koketira sa narodnjacima

Svaki novonajavljivani album grupe Mizar sam očekivao sa velikim iščekivanjem i nestrpljenjem misleći da će konačno napraviti nešto novo i drugačije. Međutim, od albuma Svjat Dreams (1991) nisu napravili album koji je vrijedan pažnje.

Prvi susret sa bandom Mizar imao sam 1986. godine na trodnevnom festivalu pod nazivom Poet rock, kada je grupa Mizar bila potpuna nepoznanica za sarajevsku publiku. Svojim nastupom jednostavno su pomeli tadašnji klub Slogu. Isto se ponovilo na narednom Poet rocku s tom razlikom što su tada na isti način pomeli i dancing dvoranu u Skenderiji predstavljajući u tadašnjoj Jugoslaviji jedini band koji je svoj muzički izražaj bazirao na gothic-dark muzici sa velikim uplivom tradicionalne makedonske muzike koja je svakako nepresušna inspiracija za svakog muzičara koji dolazi sa tih prostora. Poslije toga već dolazi do previranja u Mizaru pa slijedeći nastup u dvorani CDA odrađuju bez fantastičnog pjevača Gorana Tanevskog. Predstavljen je ženski vokal koji se na kraju pokazao kao potpuni promašaj. Članovi banda se okreću svojim privatnim projektima pa tako gitarista Gorazd Chapovski formira band Kismet koji je svakako najpoznatiji band od svih koji su se izrodili od grupe Mizar. Ostali članovi okupili su se oko grupeArhangel.

Mizar ponovo postaje aktuelan sa albumom Kobna Ubavina/Terrible Beaty Is Born (2004) gdje za vokalnog solistu uzimaju ponovo Gorana ali ne Tanevskog već Trajkovskog iz banda Anastasia. Album se donekle vraća izvornom Mizar zvuku ali je to još uvijek daleko, jer nemaju ni približnu snagu, karizmu i kvalitet. Tokom 2006. godine imaju turneju sa Goranom Tanevskim kada posjećuju i Sarajevo gdje, iako u neuslovnom prostoru, održavaju odličan koncert.

Potom sa povratnikom Tanevskim 2007. godine snimaju album pod nazivom Pogled Kon Cvetnata Gradina/A View To A Flower Garden koji pokazuje da su momci iz Mizara zapali u tešku kreativnu krizu i jedino vrijedno pomena na samom albumu jeste glas povratnika Tanevskog.

Nakon tri godine ponovo objavljuju album pod nazivom Deteto i beloto more za koji se odmah nakon prvog slušanja može reći da je potpuni promašaj. Album je u potpunosti podređen pravoslavnim napjevima gdje bez Gorana Tanevskog to izgleda još lošije. Album je realizovan od strane Gorazda Čapovskog, Zlatka Oriđanskog (Anastasia, Lola V Stain) i Pece Kitanovskog. Za vjerovati je da album ima odličnu prođu u Makedoniji jer sigurno pobuđuje vjersko patriotske osjećaje ali ostatak planete ostaće ravnodušan. Mizar je ovaj projekat uradio sa vizantijskim horom Harmosini. Muzički, par pjesama sa albuma i može dobiti prolaznu ocjenu (Aleksandar, Konstantinopol ili Belo More). Uglavnom kombinuju vizantijske napjeve koji su uklopljeni sa električnim i tradicionalnim makedonskim instrumentima, što pokazuje veliki uticaj Zlatka Oriđanskog na konačni izgled pjesama s obzirom da je on sa bendom Lola V Stain pravio sličan zvuk. Tekstovi su prepuni patriotskog naboja gdje pjevaju o neospornim prirodnim ljepotama svoje zemlje. Međutim, rub sa kojeg nema povratka je sigurno klasična narodna pjesma Brodovi plovea kojom su zadali posljednji glogov kolac u tijelo koje se zove Mizar. Čisti narodnjak kojeg se ne bi postidjeli ni ortodoksni turbo folkeri.

Sve u svemu loše i razočaravajuće od strane Mizar-a koji su sa ovim albumom izgubili veliki broj fanova ali vjerojatno i privukli one kojima su narodni zvuci jedina muzika koja dolazi do njihovih ušiju. Ukoliko se to zaista i desi onda je misija zvana Mizar vjerojatno završena za sva vremena.

(zurnal.info)