Muzika

KONCERT Diplomatz u Mostaru

Ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli

Odavno se nisam osjećao tako dobro u svojoj koži, u svom gradu. U subotu, 29.05.2010. godine u Mostaru odavala se počast najautentičnijem rock autoru na ovim prostorima od rata naovamo. Baš počast. Sve je bilo kako je trebalo biti i kako Graha zaslužuje.

Negdje oko 20 sati dvorište ispred OKC Abraševića počelo se lagano puniti najraznovrsnijom galerijom likova koju kod nas možete zamisliti. Bili su tu mladi punkeri s plastičnim dvoguzama piva, metalci sa svojim ruksacima i lozom u rukama, mladi novinari, umjetnici svih provinijencija, nekakvi polušminkeri sa buteljama vina, i, tvrdim odgovorno, jer znam, svojim sam ih očima vidio, viđeniji likovi iz Red Armya i Ultrasa na jednom mjestu. Otkud to, vrag bi ga znao, ali postalo je jasno kad su se iz sale začuli prvi rifovi i sala se počela puniti. Odmah je bilo jasno da Diplomatz ima magiju, ljudi mu vjeruju i u stanju je, on sam s gitarom, svojim performansom ispuniti stadionsku binu. A ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli, mrtvih koje nikako da ostavimo da počivaju u miru, jer nam služe kao kusur u sitnointeresdžijskim prepucavanjima. Dvjestotinjak duša na jednom takvom koncertu za Mostar nije malo. I onda sam shvatio, postoje oni koji žele da se „upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo“, treba im istina, treba im netko tko je uspio formulirati ono što i sami osjećaju. Ej, klinci su pratili Grahu u glas, sala je frcala emocijama, vidio sam neke slučajno zalutale Amerikance koji su objesili vilicu kad su vidjeli što se događa, pogledali su oko sebe, a nekakav strah im je ispunio oči, nije to bilo veče za njih, nisu nikako mogli shvatiti što se događa, nisu imali šanse, jebiga, tu se događala naša istina, tu je pjevao naš Psiho, ne njihov. Kad je Graha zapjevao „...Sestro...“ knedla mi je zapela u grlu, borio sam se sa suzama, a jedna moja prijateljica je izronila iz mase pijanih i znojnih tijela sva uplakana, eto kako je to bilo i što je Diplomatz napravio tu noć.

A Diplomatz, kako ga opisati? Diplomatz je dobar lik, prije svega. Diplomatz je veliki performer. Diplomatz je veliki autor. Satan Panonski se rezao na bini, a Grahina svaka riječ krvari i plače. E sad, Satan izbaci Lou Reeda iz Velveta, doda svom nastupu malo Waitsovske pantomime, podruži se s Kuduzom i to je to, imate Grahu. Znate što, jeb'o sevdah, hoćete bh blues, evo vam Diplomtza, eto bluesa, eto doline suza, eto vam istina, dragi moji berači pamuka.



(zurnal.info)

KULTNI VINILI: LUNA, Nestvarne stvari, 1984

Nakon vremenske distance od 26 godina može se slobodno zaključiti da je album novosadskog benda jedna od tri najbolje rock ploče

Sarajevo je po starom dobrom običaju uvijek bilo u zapećku svih muzičkih događaja kada govorimo o muzici koja nije bila za široke narodne mase. Tužna je činjenica da se u Sarajevu tokom osamdesetih nisu mogli pronaći u redovnoj prodaji albumi npr. Lačnog Franza, Parafa, Pankrt-a ili su količine takvih ploča u par muzičkih prodavnica bili minorne. Jedan od albuma koji se nije mogao pronaći u sarajevskim prodavnicama je i kultni album novosadske grupe Luna za koji se nakon ove vremenske distance od 26 godina može reći da je jedan od tri najbolja rock albuma bivše države.

RARITETI I RASPADI

Sam nastanak grupe Luna je pomalo čudan. Prvobitno je osnovan band pod nazivom La Strada 1979. godine od strane Slobodana Tišme koji je bio ključni čovjek te grupe, a kasnije i Lune. La strada je snimila dva albuma koji su u to vrijeme otisnuti na kaseti, a pored Tišme, bend su činili Daniel Stari, Boris Oslovčin (bas), Dragan Nastasić i Siniša Ilić (gitare) i Ivan Fece Firći (bubanj/ritam mašina). Nedugo potom, La Strada se raspada i formira se Luna u kojoj se Tišmi i Firčiju pridružuju Zoran Bulatović – Bale (gitara/ex Pekinška Patka) i za klavijaturama Jasmina Mitrušić koja se povremeno hvatala i bas gitare.

Album Nestvarne stvari objavljuje ljubljanski Helidon 1984. godine i to samo u 920 primjeraka što za današnje uslove predstavlja izrazito mali tiraž pa je ova ploča od samog objavljivanja postala veliki raritet. Još jedan kuriozitet je vezan za ovaj album, a to je da je ploča objavljena kada band Luna više nije ni postojao tj. raspali su se još prije objavljivanja njihovog prvog albuma.

Najveća zasluga za objavljivanje albuma pripada Marku Brecelju koji je, nakon što ih je čuo na koncertu u Rijeci, odnio njihove demo snimke kod Borisa Belea u izdavačku kuću Helidon gdje su odmah dogovoreni termini snimanja. Za producenta uzimaju Sašu Habića.

Te godine dobijaju nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Ubrzo Firči odlazi u EKV dok Bale završava u JNA i priča koja se zove Luna se tada završava.

Tišma zajedno sa Jasminom ponovo pokreće La Stradu u kojoj su bili još Robert Radić (ex Kontraritam), Žolt Horvat (ex Kontraritam) i Daniel Stari. Album istoimenog imena La Strada je objavljen 1987. godine (snimljen za samo jedan dan), a producirao ga je Rex Illusivii. Kao i u slučaju Lune album je štampan u mizernih 500 primjeraka koji su razgrabljeni isti dan kada su se našli u prodavnicama, a objavljen je od strane M produkcije radia Novi Sad. Album ima nekih dodirnih tačaka sa albumom Nestvarne stvari s tim da je u određenoj mjeri bio znatno manje mračan, sa sporijim tempom i za određenu nijansu komercijalniji od albuma Nestvarne stvari. Najveće zasluge se mogu pripisati akustičnoj gitari koja preovladava na samom albumu. Na žalost, La Stradu je zadesila ista sudbina kao i Lunu. Tišma je rasformirao band nakon samo jednog objavljenog albuma i prestao sa bilo kakvom muzičkom aktivnošću posvetivši se pisanju poezije. Mali povratnički bljesak se desio 2004. godine kada se skupljaju samo za EXIT festival gdje opet održavaju koncert za pamćenje pokazujući da nisu izgubili ništa od svoga šarma i snage.

VANVREMENSKE STVARI

Album Nestvarne stvari je nakon objavljivanja odmah proglašen od tadašnjih rock kritičara za jedan od najboljih debi albuma u domaćoj muzici. Za album se može reći da je u to doba bio vanvremenski i da nije pripadao tadašnjim muzičkom miljeu. Na albumu se nalazi 10 fantastičnih numera i veoma je teško izdvojiti bilo koju po kvaliteti. Nestvarne stvari otvara brza, neurotična i čvrsta numera pod nazivom „Fakir“ gdje Tišma poručuje:

Živim bez ikakvih misli
Malo reči znam
teško ja pamtim reči
Neke smislim sam

Zašto ponavljam stalno
Pod A, pod B, pod A
Zašto ponavljam reči
Ko zna, ko zna, ko zna…

(Fakir)

 

U pjesmi „Fakir“ se savršeno vidi sva ljepota Tišminog pisanja poezije i Baletove novotalasne eneregije i idejnosti. Ovo svakako važi za cijeli album u „Fakiru“ koji otvara album to se prezentuje kao direktan pogodak u glavu. Za tadašnje vrijeme odlično kombinuju post punk i novitalas koristeći se velikim brojem tonskih efekata kojima su postigli specifičan zvuk. Firči odlično prati muzičku konstrukciju pjesme dok se akustična gitara provlači kroz samu pjesmu ne umanjujući čvrstinu iste. Jasminine klavijature samo pojačavaju mističnost pjesme dajući joj još dodatnu atmosferičnost.

Naslovna numera Nestvarne stvari nastavlja odlično započeti posao.

Prostorom lete nestvarne stvari
Grle me il’ ostavljaju, one su uvek tu
Uspavan sam, al’ osećam ih
Smeju mi se i na brodu i sa broda
Ali ja ih i ne vidim,
spreman sam da se branim…

(Nestvarne stvari)

Ritam je opet izuzetno čvrst, a Baletova gitara na posebno minimalizirani način vodi cijeli album, tako i u ovoj pjesmi.

Numera „Vila“ predstavlja bend kao netipičnu pojavu u ex Jugoslaviji.

U doba kada su na svjetskoj muzičkoj sceni vladali Bauhaus ili pak Siouxie and The Banshees, Luna bi se odlično uklopila u tadašnji muzički svijet i da je kojim slučajem egzistirala u bilo kojem drugom dijelu Evrope dosegla bi kontinentalni uspjeh. Na svu sreću, Luna nije bila kopija bilo kojeg banda iz tzv. dark miljea iako su mnogi pokušavali da joj zbog tekstova prišiju tu etiketu.

Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj
Za pranje suđa vila je stroj
Poruke kratke
Vraćene njoj
Vila je marka
Magijski znak
Otrovni mantil
Pod kim si mrak
Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj…

(Vila)

USPAVLJIVA DOBA JA VAS VOLIM

“Ogledalo Lune” sa svojim skoro 7 minutnim trajanjem stvara potpunu pometnju i zaista je teško dokučiti do kakvih se sve moždanih interpretacija može doći prilikom njenog slušanja. Muzičke pauze kojima je pjesma isprepletena sa režućim gitarama i predivnim pozadinskim pratećim vokalima Jasmine Mitrušić svrstavaju pjesmu Ogledalo Lune u jednu od najdominantnijih na albumu.

Noćni dani, ogledala
Pod led stavi prste
Uspavljiva doba ja vas volim
I zaborav traži svaki korak ispred kuće
Moj pad u vrtlog reči
Na prozoru u mom svetu pogled
Hod, sat, zid, kip
Luna je ogledalo lune.
Ne vidim se u tom času
Zvoni, halo
Na brojčanik stavi prste
Smeh i krik
Osmeh, osmeh lune.

(Ogledalo Lune)

Poslije numere “Povratak” koja je najneprimjetnija na albumu prelazimo na drugu polovinu albuma. Tekstovi u kombinaciji sa snenom muzikom brzo i bez ikakvog upozorenja postaju destruktivno-agresivni utičući na unutrašnje raspoloženje slušaoca koje se može kretati od apatičnog do agresivno neurotičnog. Jedina pjesma na albumu koju je otpjevala sama Jasmina Mitrušić je numera “Okean” koja je klasična mimimalistička balada u potpunosti odsvirana na akustičnoj gitari.

Kako se približavamo kraju albuma atmosfera postaje sve mračnija i slušanje pjesama zahtijeva veću posvećenost. Redaju se numere “Amazon”, “Lambo”, predivna “Intima”...

Ljubav je na nebu
Videćeš ko sam ja
Zvuci su na nebu
Saznaćeš ko sam ja

Ulazim u tvoj svet
Istine i laži se ljube
Zakopčanost kišnog mantila
Zagonetna slika
U kući pustinje

Ljubav je na nebu
Saznaćeš ko sam ja
Zvuci su na nebu

Ljubav je na nebu
Saznaćeš ko sam ja
Senke su na nebu
Videćeš ko sam ja...

(Intima)

Album se završava sedmominutnom pjesmom “Balder na prozoru” koja bi se mogla predstaviti i kao jedan vid pozorišnog komada. Aranžmanski fantastično urađena na pravi način zatvara album.

Po staklu klizi kap

iz senke gleda vrač

Tvoj lik se menja sam

u mnogo boja.

Pod kosim kapima ples

u vrtu ti i ja

Razbijen krik na dnu

u liftu slomljen mač.

Bal leži mlad i lud

u vlažnom lišću

Prizor neki vidi

odsjaj u njemu brz

Ponoćnog sunca

telu i dušu tu

Bal leži mlad i lud

u vlažnom lišću sna.

(Balder na prozoru)

(zurnal.info)

ŽIVOT JE RAJ: Između Diplomtza i Grahe

Potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno rekao: Život je raj

Dojmljivo je iskustvo vidjeti i slušati Damira Avdića kao Diplomtza. Neobična je to osoba, spoj Henry Rollinsa, Arthura Browna, Screaming Jay Hawkinsa, onog ćelavog iz Full Metal Jacket, Angusa Younga, Bobby Perua & Perdite Durango & Franka Bootha ... Neka vrsta Terminatora ili Kevina 11 (da budemo sasvim precizni). Diplomatz je sirov, ogoljen i otvoren do same granice pristojnosti, neprestano na rubu incidenta i provale bijesa, napet kao plinska boca sa slabim ventilom. Spreman da udari gdje je najbolnije, bez obzira o kome i o čemu se radi. Mnogo je ciljeva, ali nije to neselektivna rafalna paljba, Diplomatz ima dovoljno životnog iskustva da zna poredati prioritete u životu, zna šta je zaista vrijedno i za šta se vrijedi boriti. Ne očekuje da nakon koncerta ili preslušavanja CD-a zapamtite refren – parolu, ne želi ni da po svaku cijenu promijeni stavove svojih slušalaca. On poštuje svog slušaoca i zbog toga ne manipulira njegovim osjećajima. Njegovo je da kaže ono što misli, a na nama je šta ćemo učiniti s tim. Tako tvrdi u intervjuima, a mi nemamo nikakvog razloga da mu ne vjerujemo.

Njegove pjesme nemoguće je slušati kao neobavezan background za svakodnevne obaveze, one zahtijevaju puni angažman i izazivaju napetost nalik na zujanje prije tuče.

...

Ništa manji dojam ne ostavlja Damir Avdić ni kada postane Graha.

Graha je iznimno smirena, pristojna osoba, mogao bih je bez po muke i s punim povjerenjem zamisliti i u cockpitu. On pažljivo važe riječi, izbjegava psovke, nije mu problem priznati grešku, reći da nešto ne zna, pohvaliti tuđi trud, pogledat čovjeka u oči. Piše knjige, do sada je napisao dva romana Na krvi ćuprija i Enter džehennem, sa odreda dobrim kritikama i još boljim reakcijama čitalaca, a dovršava i treći - Liga šampiona, čiji odlomak možete pročitati u našoj Čitanci, pa sami saznati kako to izgleda.

Može se učiniti da se radi o potpuno različitim ličnostima, nekakvom Jekyllu i Mr. Hydeu ili brižnom Frankensteinu i njegovom čudovištu, ali to je lijeno pojednostavljivanje. Sasvim je sigurno da se radi o identičnoj osobi čije dvije pojave čvrsto povezuju temeljne vrijednosti – iskrenost i beskompromisno poštenje. Rijetke su to osobine na ovdašnjoj javnoj sceni na kojoj se guraju egoisti, zavidljivci, lažovi i prevaranti. I izuzetno dragocjene. U tranzicijsko vrijeme varalica ne mogu se sjetiti vrjednijih.

Bez pomenute dvije vrijednosti ne bismo imali ni Diplomtza a ni Grahe.

Višedecenijski boravak u undergroundu može biti romantičan samo ukoliko imate izdašnog mecenu. Inače je to čista muka i frustracija. Damirov produženi boravak rezultat je dosljednosti u uzgoju pomenute dvije osobine, ali i rezultat niza nesretnih okolnosti.

Sjetimo se, njegov bend Rupa u zidu bio je među najzanimljivijim novim imenima koje nam je nudila prijeratna scena. Vrijedni bendovi tek su se budili iz autizma sarajevske pop rock škole, zbog koje smo prespavali i punk i novi talas. Rupa u zidu snimala je albume u tuzlanskom studiju, objavljivali ih u samizdatu (omote su crtali tada vrlo perspektivni tuzlanski strip crtači), obilazili su sve klubove na prostoru bivše Jugoslavije koji su imali struju i direktno pred publikom formirali svoj autentičan terrorbilly blues. Taman kada su potpisali za pristojnu izdavačku kuću (Take It Or Leave It) koja im je obećala distribuciju i promociju, JNA je odlučila da miroljubivo napusti Tuzlu.

Nakon rata više ništa nije bilo isto i to sigurno nije potrebno posebno objašnjavati. Damirov brat Bakir, gitarista izvrsnog stila manje je više, otišao je u SAD gdje i danas ukrštava flamenco i etno zvuk s ovih prostora. Nakon kratke muzičke avanture u Americi, Damir je sam snimio album Kora, koji nikada nije objavljen, ali vjerujte na riječ, radi se o dobrom skupu pjesama.

Bez posvećenih saradnika, Damir je sam u sobi pravio nove pjesme, kreirajući riffove kao da iza sebe ima braću Asheton. Imao je dva izbora, da se kao freak zamrzne u boljoj prošlosti i patetičnim prisjećanjima na dane vina i ruža, ili da počne ispočetka.

Rezultat je poznat.

Dobili smo Diplomtza koji nas je nedavno obradovao trećim albumom Život je raj. Nećemo ulaziti u monotoniju opisivanja pjesama, kod ovakvih albuma to je jalov posao. Ukratko...

Ponovo je snimljen za slovenački Monlee Records i na njemu se nalazi 12 pjesama. Gitara je ista, isti pouzdani Gibson Les Paul. Riffovi dolaze iz istog taloga iskustva - preslušavanja i usviravanja punka, hard rocka, bluesa... Ako moram izabrati poređenje, neka to budu Ron Asheton i Fred Sonic Smith. Riffove svira sasvim opušteno, kao stari blueseri, bez metronoma, razvlači ih i sabija koliko mu je potrebno da otpjeva stih. A stihovi su jednako direktni i ljuti, kao na prethodnim albumima. Zašto ne bi bili, isti su i razlozi... Lako ćemo se, nadam se, složiti da se ništa i nije promijenilo svih ovih godina.

...

Pročitao sam negdje primjedbu da Život je raj jako podsjeća na prethodne albume. Ako pažljivo poslušate album Live Rust Neila Younga čućete kako neko iz publike dobacuje da pjesme zvuče isto, a Young odgovara: Zašto što je sve ista pjesma.

Pošteno i iskreno.

Ipak, čini mi se da se pjesma ovaj put mijenja. Diplomatz kao da nam nudi rješenje. Nisam siguran, možda ga ja preslobodno dešifriram, ali čini mi se da je isto pronašao i Roky Erickson u našoj prethodnoj priči.

...

I na kraju, (da podvučem, kako se kaže) potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno, i bez sve zajebancije, rekao: Život je raj.


(zurnal.info)

 

MUZIKA The Pineapple Thief, Someone Here is Missing, 2010

Svoj deseti album ovaj engleski bend je pažljivo koncipirao i dao nam CD koji ćemo dugo vremena proučavati


Stil i način sviranja novih bandova su u velikoj mjeri predvidivi i često se baziraju na bendovima koji su već postigli značajan uspjeh u svojoj muzičkoj karijeri. Za band koji ima deset albuma iza sebe i koji je imao svoj već izgrađeni stil bilo je teško povjerovati da će se promijeniti. The Pineapple Thief (TPT) je band koji se itekako naradio u proteklih 11 godina koliko postoje i koji je imao čudnu dinamiku izdavanja svojih albuma. Postojale su velike pauze između albuma i dovodile do toga da ih je publika znala zaboraviti, a onda bi oni iznenadili i u jednoj godini objavili tri albuma.

Dolaze iz Yeovila u Engleskoj i svoj deseti album pod nazivom Someone Here Is Missing objavili su 19. maja, a zvuk mu strašno podsjeća na albume Radioheada, Porcupine Tree, a u nekim momentima i na Muse. Muzika je pretrpila velike promjene korištenjem eksperimentalnih setova kojima su donekle ubili čvrstinu pjesama i dali im snagu i osjećajnost. Omot albuma je briljantno uradio Storm Thorgerson koji je svoje umijeće već pokazao na albumima Pink Floyda (Dark Side Of The Moon, Division Bell, Pulse), Muse, Led Zeppelin i Biffy Clyro.

Album otvara Nothing At Best čiji početak podsjeća na Obojeni Program i njihovu numeru Mašina, a potom se sve prelijeva u NIN ritam koji se primiruje sa pjevanjem Bruce Soorda. Pjesma konstantno lebdi između sporog i srednje brzog tempa i brzih i sumanutih ritmova. Odličan početak albuma od kojeg realno nisam očekivao ništa drugo nego kopiju prethodnih albuma ali na svu sreću debelo sam se prevario. Nakon odličnog uvoda nastavljaju u istom ritmu.

Numera Wake Up The Dead najavljuje dio albuma koji se komotno može nazvati Tribute To Radiohead. Prekrasna numera koje se ne bi ni sam Tom York postidio.


It’s not the same.
It’s not the same any more.
You protected me.
I wouldn’t ask for more.
A 1000 miles,
Of crawling to your door.
 
I’m gonna find out what’s in your head.
And yeah, I’m gonna find out what’s in your head.


Pjesma The State We're In nam to potvrđuje. Odličan gitarski početak sa laganim i nježnim pjevanjem nam otvara treću numeru sa dvoglasnim pjevanjem, duvačima i povremenim gudačima. Iz pjesme u pjesmu se povećava kvalitet da bismo na kraju dobili jedan od najboljih albuma koji su objavljeni u prvoj polovini ove godine. Jaču stranu albuma svakako predstavljaju tekstovi koji u potpunosti koheziraju sa muzikom na albumu.

Iako tek na polovini albuma numerom Preparation For Meltdown se dostiže vrhunac. Prvi dio pjesme je izuzetno sjetan i mekan a onda se upozoravajuće gitare uključuju u dionice koje pjesmu dižu. Sa skoro osam minuta trajanja zaista je veliko umijeće postići ono što su momci iz TPT uspjeli. Na svu sreću nakon Preparation For Meltdown ne dolazi do pada iako bi balada Barely Breathing to donekle mogla i nagovijestiti. I ona jednostavno predstavlja mali break za ono što nam slijedi u nastavku. Kombinacija elektronskog zvuka i čvrstih gitarskih rifova preovladava u numeri Show A Little Love.Naslovna numera opet otvara vrata za laganiji tempo gdje se prelijepo prebiranje po gitarskim žicama pretvara u brzi ritam sa čvrstim zvukom gitara, a vokal opet daje posebnu boju samoj pjesmi.

Zvuk TPT u potpunosti se iskristalizovao i band je napokon uhvatio pravi smjer kojim će nadam se ići i dalje. Album zatvara 3000 Days koja je i najbrža numera sa albuma. Počinje sa žestoko-sumanutim gitarskim rifovima, sa gitarama koje na momente zvuče izuzetno glasno stvarajući nepodnošljivu atmosferu da bi se opet sve smirilo uz prijatni vokal. Kraj pjesme završavaju onako kako su je i započeli. Moćno i čvrsto kao i cijeli album.


(zurnal.info)

KONCERT: Tindersticks, Kino SC, Zagreb

Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi


Kratke ekskurzije uvijek su prekrasno iskustvo. Pogotovu kad za cilj imaju posjet dragim prijateljima i slušanje koncerta banda uz koji ste odtugovali dobar dio mladosti, koja na svu sreću još uvijek traje. Nas pet bili smo mostarska delegacija na zagrebačkom nastupu legendarnih nottinghamskih melankolika Tindersticks. Krenuli smo u rano subotnje jutro praćeni kišom. U Zagreb smo stigli za ležernih 7 uri.Par sati opuštanja kod druga Branka na Središću gdje je alko sekcija između piva, vina i rakije izabrala ovo drugo pa smo se zaputili do jedinog istinskog sakralnog objekta 21. stoljeća, hipermarketa u kojem smo proveli dobrih sat vremena u biranju sredstva za dostizanje određene razine euforije, koja nas ima pripremiti za koncertno iskustvo koje smo čekali dobra tri mjeseca.

KABOLA MALVAZIJA

Elem, Kabola Malvazija i Enjingijeva Graševina bili su razlog zbog kojeg smo zakasnili na nastup Nine Romić, koja je imala zadatak zagrijati publiku prije nastupa zvijezda večeri. Znači, izostanak opravdan. Ako ne vjerujete, preporučujem jednaku vrstu zagrijavanja za bilo koji koncert.

I onda, slatko iščekivanje, cupkanje, pružanje odavno kupljenih karata redaru, par piva na ulazu i upad u dvoranu ispunjenu dimom. Prvi znak dramaturške savršenosti koncerta kojem smo svjedočili bio je upravo taj dim, ispuštan sigurno 5 - 6 sati kako bi se u cijeloj dvorani stvorila maglovita atmosfera. To je stvarno dim iz dim mašine, u Kroejši se više ne smije pušiti niti u najvećim rupama, na moju veliku žalost, ali na radost odjeće koja vam nakon noći provedene u izlasku ne smrdi po dobroj staroj duhanskoj dimčini.

Uglavnom, uđemo vam mi u dvoranu i zavalimo se u stolice čekajući da na scenu stupe brundavi Staples i ekipa, koji su nam na neki način uništili mladost natjeravši nas da se zaljubimo u melankoliju. I konačno, eto njih, eto momaka, Tindersticks. Znao sam da je Staples visok čovjek, ali da će cijeli band izgledati kao engleska košarkaška reprezentacija baš i nisam očekivao.

Sve je krenulo sa Marbles. I onda opet iščekivanje. Čekanje nekakve eksplozije. I svo vrijeme praćenje genijalne dramaturgije koju je odradila rasvjeta. No, dojam svega je da je bend ostao suzdržan ustrajavajući na tehničkoj savršenosti u svakom trenutku, sve je bilo tip top, ali mislim da smo ostali zakinuti za provalu emocija kakvu smo svi očekivali.

Tako savršenoj svirci ne prisustvujete baš često. Nisu svi ni sposobni tako zvučati uživo. Pogotovo ne posvećuju toliku pažnju rasvjeti i atmosferi koju ona stvara. Prekrasno jazz bubnjanje, savršena harmoničnost i po tri gitare istovremeno, mistična klavijatura, triangl, čelo, Staplesov topli medvjeđi bariton, sve je bilo pod konac, po JUS-u. Ali emocija, ona sirova kvarna tvar, koja nas tjera da činimo lude stvari, nije doživjela erupciju. Možda razlog leži u tome da nisu svirali većinu favorita publike poput Another Night In, Rented Rooms isl.

RITUAL JE ODRAĐEN

Možda je razlog što pjesme s njihovog novog albuma publika još nije svarila. Uglavnom, mislim da je većina ljudi u dvorani zagrebačkog Kina SC tu noć ostala s dojmom da su svjedočili genijalnoj svirci, ali da nisu dobili ono po šta su došli, a to je upravo ona erupcija noir emocija koje vas obuzmu kad slušate njihove albume i putujete kroz njihovu glazbu usmjeravani briljantnim Staplesovim tekstovima. Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi. Staples je istinski karizmatik, odrađuje koncerte bez pretjerane komunikacije s publikom, što je, po meni, priličan minus, ali većina žena se raspameti i kad ovaj izađe na scenu i izgovori "Thank You" onim mračnim, toplim glasom koji slušamo evo već dvadesetak godina.

Nakon skoro dva sata svirke, bis uključen, uslijedila je zagrebačka noć, pripita i hladnjikava. U jednom trrenutku nazdravili smo i sa članovima benda, koji je došao u obližnji klub “Krivi put” na pivo. Sreli smo neke dobre prijatelje, cugali, razgovarali, dovukli se do Brankovog stana na spavanje.

I onda, nedjeljno popodne, povratak u stvarnost, u zemlju koju veliki bendovi ne posjećuju osim ako se nisu ufurali da su veliki humanitarci, a to već sa glazbom nema nikakve veze.


(zurnal.info)

ROKY ERICKSON: Povratak iz noćne more

Nakon 15 godina Roky Erickson snimio je novi album. Bio je to dobar razlog da pokrenemo istragu koja je propala prije 20 godina

Prvi put sam za Ericksona čuo kada sam dobio kasetu s albumom Where The Pyramid Meets The Eye: Tribute To Roky Erickson. Bila je to izvanredna kompilacija, sigurno najbolji tribute na koji sam do danas nabasao. Okupljeni bendovi (mnoge od njih sam u to vrijeme intenzivno slušao i apsolutno vjerovao njihovom ukusu, poput Primal Scream, R.E.M, Buttholle Surfers, Jesus And Mary Chain, Thin White Rope), svirali su pjesme koje su im sasvim odgovarale, a neki od njih mogli su samo sanjati o tako dobrim melodijama. S druge strane, svojim fanovima skrenuli su pažnju na Ericksona i izvukli ga iz višedecenijske nezaslužene izolacije. Jedne od mnogih...

Zainteresiran, informacije o Ericksonu skupljao sam u komadićima, iz rijetkih muzičkih časopisa ili usmene predaje premudrih freakova kod kojih pitac nikada nije sasvim siguran da li zaista znaju odgovore, izmišljaju ili mistificiraju. Uspio sam saznati da se radi o kultnom psihodeličnom muzičaru, psihijatrijskom bolesniku, vrsnom kantautoru i deklarisanom vanzemaljcu. Priča puna rupa...

...

Roky se ponovo vratio, a podršku mu pružaju mlade komšije iz Austina Okkerville River. Njihov lider Will Sheff utrošio je mnogo energije da Ericksonu obezbijedi okruženje kakvo zaslužuje. Preslušao je 60 pjesama, od 13th Floor Elevators, solo radova, pa i opskurnih snimaka snimljenih u umobolnici... Izabrao je neobičan niz, namjerno zaobišao hitove i uspio zaokružiti vrlo zanimljivu cjelinu. Nastao je prvi Rokyjev album nakon 15 godina True Love Cast Out All Evil. Taj CD je ultimativna posveta kojom je Sheff želio odati počast Ericksonovoj karijeri i načiniti mu neku vrstu spomenika, u najplemenitijem značenju te riječi.

...

Imam dovoljno izvrsnih pjesama za opravdanu izolaciju sa slušalicama, kao i dovoljno dobar razlog da pokušam zaokružiti priču. Stariji sam, iskusniji, i dalje dovoljno radoznao, a i google je uvijek na raspolaganju za zloupotrebu. I kakvi su rezultati moderne istrage?

Dakle, Roger Kynard Erickson rođen je u Dallasu, Texas 1947. godine, rastao je u Austinu, s pet godina svirao je klavir, gitaru uzeo sa 12, a sa 18 formirao prvi psihodelični bend na svijetu, danas kultni 13th Floor Elevators. Samo par mjeseci kasnije komponirao je garažni klasik You're Gonna Miss Me, koji je ostao njegov najveći hit. Mlada Janis Joplin tada je željela da im se pridruži, ali ju je odvratila primamljiva ponuda iz San Franciska u kojem se tada tek formirala psihodelična scena.

Lako je bilo praviti cvijetnu revoluciju u Kaliforniji, 13th Floor Elevators su taj pionirski posao radili u jednoj od najkonzervativnijih američkih država, gdje je porododica Bush uspostavila svoje tradicijske vrijednosti. Snimili su četiri izvrsna albuma, odreda smjernice za Grateful Dead ili Jefferson Aeroplane, ali u Teksasu nisu uspjeli dobiti poštovanje kakvo su zasluživali. Naprotiv, podozrenje, prezir i pojačanu pažnju policije.

Zbog samo jednog jointa (a i on je bio podmetnut) Roky je izveden pred sud na kojem mu je prijetila desetogodišnja robija. Zbog toga je izjavio da već godinama razgovara sa demonima, pa kada je pomislio da to nije ostavilo dovoljno jak utisak na sud, predstavio se kao Marsovac. Takva identifikacija odvela ga je u bolnicu u Houstonu. Nakon par neuspjelih pokušaja bijega, Sud ga premješta u zloglasnu umobolnicu Rusk, gdje Teksašani smještaju svoje psihopatske ubice. Tamošnji ljekari propisuju mu elektrošokove i jake lijekove naspram kojih i najjača LSD formula izgleda kao homeopatska tabletica. U takvom okruženju Roky je nastavio da svira, formirao je bend u kojem su svirali bolesnici sa jezivom prošlosti.

Kada je nakon 3,5 godine napustio Rusk, Roky više nije bio ista osoba. Ako je nekada lagao sudiji da mu je Marsovac uzurpirao tijelo, od tada je to sasvim ozbiljno tvrdio i najbližim članovima porodice. Žalio se da neprestano čuje glasove u glavi koje je pokušavao prigušiti bukom kućanskih aparata koje je istovremeno uključivao i nazivao ih svojim električnim prijateljima. Uhapšen je i zbog krađe pošte. Naime, skupljao je poštu od susjeda koji su odselili i lijepio je po zidovima svoje sobe. Ovaj put sud ga je oslobodio jer Roky nije otvorio niti jedan koverat.

Nije bio sposoban za formiranje benda sa tvrdom jezgrom. Pravio je prateće bendove sa dostupnim glazbenicima koji su se kačili na njegovu staru slavu i formirao Aliense, Explosivese... U zvuk unosi hard rock elemente, a tekstovima plaze demoni, zombiji, vampiri, dvoglava čudovišta. Nazivi solističkih albuma biće dovoljno ilustrativni: I Think Of Demons, The Evil One, Gremlins Have Pictures, The Return Of The Living Dead, Don't Slander Me, Casting The Runes... Izuzetno je važno naglasiti, Ericksonov horror razlikuje se od trabunjanja Marylin Mansona ili heavy metal bajki. Njihovi demoni dovedeni su iz B filmova i stripova, a za Rokyjeve se plašimo i pretpostaviti odakle potiču.

Tek 1993. čini se da demoni lagano popuštaju stisak. Zajedno sa Charlie Sextonom i Paulom Learyjem iz Butthole Surfersa snimio je prekrasan album koji srdačno preporučujem. Zove se All That May Do My Rhyme i pun je ljubavnih pjesama.

...

Dobro je na ovom mjestu prekinuti istragu. Naročito kada je jasno da sem žutih detalja nismo postigli mnogo više od one potrage prije 20 godina. Najvažnije stvari ostale su nepovezane. Da li je Roky bio žrtva sistema? Da li je zaista imao psihičke probleme ili je sasvim nevin boravio sa opasnim duševnim bolesnicima? Da li je njegova opsesija vanzemaljcima i čudovištima bio pokušaj bijega od stravičnog okruženja? Koji je pravi identitet monstruma, vampira i zombija? S koje strane zidina su se nalazili? Šta se dogodilo te 1993. pa da proglasi da je Marsovac odlučio da mu napusti skelet?

Priča se ni danas nije mnogo više popunila, čak je i sveznajući google nemoćan. Valjda je to normalno kada čovjek ima posla s mitovima.

...

A možda svi ti odgovori nama slušaocima i nisu pretjerano važni i možda je ova istraga bila čist gubitak vremena? Jer, album True Love Cast Out All Evil je dovoljno dobar da ga precizni odgovori ne bi učinili ništa kvalitetnijim. Također, njegovim pjesmama ne bi moglo naštetiti ni saznanje da ih je snimila osoba sa karijerom šefa poslaničke grupe u Domu naroda.

Erickson i Sheff napravili su izvrsnu ploču. Roky je pjesme otpjevao bolje nego ikada do sada, a Will mu je obezbijedio produkciju kakvu zaista zaslužuje. Goodbye Sweet Dreams je čisti hit, snage jedne You're Gonna Miss Me, John Lawman ima žestinu Stoogesa i šarm I Walk With A Zombie, Forever i Be And Bring Me Home su dramatične koliko i njihovi nazivi... Album je čvrsto kreiran, kao skulptura (spomenik, kako rekoh), i svaki njegov dio je važan, ali ipak treba istaći jednu pjesmu - Please Judge. Njoj je i Sheff posvetio posebnu pažnju. Kako u jednom intervjuu objašnjava, nije znao kako da postavi njen aranžman. Nakon dugog niza jalovih pokušaja zamolio je bend da napusti studio i zajedno sa Rokyjem sjeo za klavir. Načinili su suhu verziju pjesme, a ostali dijelovi snimljeni su uz pomoć električnih prijatelja – aparata iz Rokyjevog doma i žamora bolesnika iz Ruska. Rezultat je teško prepričati, pa to neću ni učiniti.

...

Lijepo je saznanje da je u ovakvom svijetu moguć sretan kraj, da demoni ipak mogu biti pobijeđeni. Najljepše je što se to može učiniti sa formulom koju smo još u djetinjstvu trebali naučiti iz bajki - true love cast out all evil.

(zurnal.info)

MUZIKA: British India, Avalanche, 2010

Već prvo slušanje nam kazuje da mladići nemaju namjeru da naprave kreativni pomak od prethodna dva albuma

Lokalni band iz Melburna pod nazivom British India objavio je treći album pod nazivom Avalanche, nakon odličnog prvog albuma pod nazivom Guillotine iz 2007. godine i za nijansu manje kreativnog Thieves iz 2008. godine koji ipak ne oskudijeva kvalitetnim pjesmama kao što su This Dance is Loaded, I Said I'm Sorry ili The Golden Year. Zbog toga se novi album sa dosta interesovanja očekivao, a objavljen je u aprilu 2010. godine.

Inače, priča vezana za British India je puna klišea. Sve počinje u srednjoj školi gdje se interesovanje za istu vrstu muzike pretvorilo u veliko prijateljstvo, pa 2004. godine Declan Melia (vokal, gitara), Nic Wilson (gitara), Will Drummond (bas) i Matt O'Gorman (bubanj) formiraju band pod nazivom British India. Prije nego što su pronašli svoj energični i brzi stil svirali su cover verzije od BRMC, Blura, The Beatlesa i Starsailora. Uočio ih je Harry Vand bivši gitarist benda The Easybeats koji im pomaže da pronađu nezavisni studio u kojem će snimiti svoj prvi EP Counter Culture.

Pet godina nakon izdavanja svog prvog vinila British India objavljuju Avalanche. Već prvo slušanje nam kazuje da mladići nemaju nikakvu namjeru da naprave veliki pomak od onoga što su radili do sada.

Novi album donosi znatno mekši zvuk, gdje je koncept isti ali je muziciranje donekle izmjenjeno.

Album otvara kratka numera Safari sa brzim i neurotičnim ritmom i teškim udarcima bubnja što uveliko podsjeća na njihov prvi album ali ujedno i na Incubus ili The Vines. Nowhere Boys melje s ritmom i teškom atmosferom, uspješno se kombiniraju eksplozivni i žestoki gitarski rifovi sjedinjeni sa upečatljivim vokalom.

Treća numera pod nazivom 90 Ways To Leave Your Lover nam daje male nagovještaje da bi album mogao biti na razini prvog i drugog. Sa sporim početkom gdje čujemo konstantno ponavljanje gitarske fraze sa monotonim i prividno nezainteresiranim pjevanjem Declan Melia će se raspršiti nakon 1:20 minuta kada se uključuju i ostali članovi banda, a samo pjevanje ponovo postaje teško, žestoko i vrišteće. Potom slijedi drugi singl sa albuma i numera Beneath The Satellite, klasičan gitarski komad sa fuziranim gitarama gdje opet vokal vuče pjesmu.

U instrumentalnim dijelovima produkcija je mogla biti znatno čvrstija i jasnija ali na ovaj način momci iz British Indie su zadržali svoj prepoznatljivi prljavi zvuk koji se na momente kreće ka garage blues zvuku. Produkcija također dosta asocira na live ugođaj. Slijedi pjesma Vanilla koja je već ranije objavljena kao singl i za koju je snimljen spot koji je najavljivao album. Vanilla je sigurno najbolja numera na albumu sa odličnim ritmom i harmonijom.

Što se više krećemo ka drugoj polovini albuma on postaje sve komercijalniji i na momente pjesme zvuče poprilično sterilno i podsjećaju jedna na drugu. I konačno, da zaključimo: solidan album koji neće proizvesti nikakvu vrstu histerije ali će sigurno naći svoje poštovaoce.


(zurnal.info)

IN MEMORIAM: Ljiljana Petrović Buttler

Poslije kraće bolesti u ponedjeljak poslijepodne preminula je pjevačica Ljiljana Petrović Buttler. Prenosimo intervju iz Vremena


Poslije kraće bolesti u ponedjeljak poslijepodne preminula je pjevačica Ljiljana Petrović Buttler.

- Ljiljana je bila posebna po mnogo čemu. Imala sam sreću da baš ona, sa Mostar Sevdah Reunionom, otvori prvi Mostar World Music Festival. Svi smo shrvani, a Dragi Šestić koji je dugi niz godina s njom direktno sarađivao je neutješan, izjavila je Aleksandra Savić, direktorica World Music Centra.

Njen posljednji album Frozen Roses dobio je najveću ocjenu uglednog časopisa Songlines "Top of the World" u decembru 2009. godine.

Kao posvetu velikoj pjevačici prenosimo intervju iz 2005. godine objavljen u Vremenu. Izuzetno zanimljiv razgovor vodio je novinar Đorđe Matić.

 

MOJE TRI KARIJERE


"Ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije. I dokazala sam da posle petnaest godina pauze mogu da postignem i svetsku slavu. Dokazala sam da vredim nešto. Bezobrazna sam, ali kad mogu kojekakvi pevačići, jedanput mogu i ja"

Priča o Ljiljani Petrović-Buttler bez sumnje je filmski materijal, no takav bi film zbog osobnih i općih kulturnih specifičnosti, umjesto na klasični Holivud, kako bi se moglo pomisliti, vjerovatno prije ličio na nekadašnji domaći "crni talas".


Za socijalističke Jugoslavije Ljiljana je bila jedna od najpoznatijih romskih pjevačica. Iz kafanskog andergraunda došla je na televiziju, snimala albume, imala goleme tiraže. Pjevala je jednako na romskim svadbama i za naše književnike. I njoj je rat promijenio život: s troje djece otišla je u Njemačku gdje je, prestavši pjevati, godinama živjela u anonimnosti, radeći i fizičke poslove – sve dok je Dragi Šestić, producent i menadžer Mostar Sevdah Reuniona, jednog od najuspješnijih bosanskih i eksjugoslavenskih etno-produkata, slučajno nije pronašao u Dizeldorfu. Nakon dugog i upornog odbijanja da se vrati muzici, Ljiljana je na kraju ipak popustila i u Šestićevoj produkciji za holandsku World connections etiketu snimila album Mother of Gypsy Soul (2002).

Danas svira koncerte po najprestižnijim evropskim dvoranama, na BBC-ju je nedavno prikazan i dokumentarac o njoj i mostarskom bendu, a nijedan festival tzv. world muzike kao da ne može proći bez ove kombinacije bosanskog sevdaha i Ljiljaninog naročitog pjevačkog stila.

Uz izlazak drugog albuma The Legends of Life, te pred još jednu britansku turneju, Ljiljana je na svoj originalni način za "Vreme" progovorila o vlastitoj, na trenutke zapanjujućoj biografiji, kao i o svojem drugom pjevačkom životu. Imala je samo jedan uvjet za razgovor, koji je, naravno, spontano brzo prekršen:

"Samo nemoj o politici. Politika me ne interesuje, ja sam pobegla od nje. Nama Ciganima politika ne leži. Mi znamo da igramo, da pevamo, da krademo, da prevarimo – e to, a da vodimo politiku, to ne znamo.

NE ZNAM DA GOVORIM CIGANSKI

Stvarno to mislite?

Da.

Bogami se mnogi Romi ne bi složili s vama.

Pa ko god se ne složi, on laže.

Pa evo, recimo, u Makedoniji imate i političare Rome u parlamentu.

Do jučer su svi bili lopovi. I Esma Redžepova je velika zvezda. A gde se rodila, gde je odrasla? U sirotinji, u ciganskoj mali. Sad smo svi doktori i naučnici.

Isto je i što se muzike tiče. I Šaban Bajramović sebe smatra docentom ciganske muzike. A dajte mu da pročita dve note – nema pojma. Za mene, od ciganskih pevača jedino pokojna Vida (Pavlović, op. Đ.M.), žena koja nije imala nijedan dan škole a svaku njenu pesmu odslušajte, svaku reč razumete – dikciju je imala kao da je imala završen konzervatorijum.

Svaki pevač koji prođe kafanu, to mu je najveća škola. Svi mi počinjemo tako. Nisu sigurno pronašli drugde ni Lepu Brenu. A sada ispada da više niko nije pevao u kafani, da svi imamo muzičke škole i konzervatorijume.

Za razliku od većine kolega, išli ste u muzičku školu, svirate klavir.

Da, završila sam srednju muzičku u Beogradu, u "Mokranjcu".

Jeste li bili jedina Romkinja tamo?

Ne, bilo nas je dvoje ili troje. Ali mene su prvu izbacili, pojavljivala sam se samo na ispitima. Nisam imala kod kuće klavir i onda su mi dozvolili da vežbam u školi. I ja dođem i vežbam zabavnjake i džez muziku. Onda sam već počela i da pevam. Danas kad radim, sednem za klavir i pokažem harmonije svojim muzičarima. Ranije kad su se ploče snimale u studiju, svirao je orkestar, napravi se partitura a muzičari su znali da čitaju note.

Hajde da se vratimo sasvim na početak. Rođeni ste u Beogradu?

Ja sam rođena u Lole Ribara, gde je Atelje 212. Kasnije sam se preselila u Milutina Bojića, tamo kod Skupštine.

Ako se to prenese na muziku, nije onda čudo da se za vas uvijek vežu pojmovi kao "džez" i uopće urbana muzika. Kad čovjek sluša Esmu na primjer, tu se osjeti Indija, osjeti se nešto prastaro, daleko, istočnjačko. U vama ima mnogo gradskog štiha.

Ja sam gradsko dete. Ne znam da govorim ciganski, meni se Cigani smeju pošto ne znam da govorim, razumem ali ne znam da govorim. Ja sam rođena Beograđanka. Majka mi je iz Zagreba, vučem dakle, i hrvatske korene, a i danas imam tamo rodbinu. Otac mi je isto bio Beograđanin. On, mangup, bio je mnogo dobar pevač i muzičar, ukrao je moju majku iz Zagreba. Ona je bila mnogo lepa. Maznuo je – i za Beograd. A majka nikada nije pevala cigansku muziku, nego je za parče hleba pevala zabavnu muziku, pesme Lole Novaković i Gabi Novak pa onda starogradske pesme, mađarske, ruske romanse, špansku muziku.

Kako pamtite to doba, je li to bilo sretno djetinjstvo, budući ste dijete kafanske pjevačice?

To je tragedija kafanskih pevača i muzičara da deca imaju žive oca i majku ali rastu sa babama. I moj prvi muž i ja smo deca muzičara. Celu noć pevanje, nisam mogla decu da imam pored sebe. Tragedija je nas Cigana što mi vrlo rano sazrevamo. Ja sam bila majka sa četrnaest godina, moj prvi muž imao je tada šesnaest. Igrala sam se s decom žmurke po podrumima i ujutro sam išla da rodim. Od trčanja mi pukao vodenjak.

Koliko ste imali godina kad ste prvi put nastupili? Dvanaest godina. Zamenila sam majku koja se bila razbolela. Došla sam na raspust, a moj veliki učitelj Hazim Hanušić, muzičar iz Bijeljine i profesor muzike, svirao je u kafani jer je bilo više para nego u školi. Pitam: "Čika Hazime, je l’ mogu ja da probam?" I uveče se spremim i odem da pevam. To je bio početak.

PET DANA U JEDNOJ KOŠULJI

Šta ste pjevali?

Na repertoaru su bili zabavnjaci. Nisi mogao da budeš ni kafanski pevač ako nisi znao da skidaš Sanremo. Arsen Dedić je bio na vrhu, jedna od mojih prvih pesama bila je njegova Kuća pored mora. Pa onda jedne godine ono (pjeva): "prendi questa mano zingara", to je bila pobednička pesma. Pevale su se i stare ciganske pesme: Piravela Mile, Ratko, Tarapani, pa Đelem đelem. Esma je došla kasnije sa Čaje Šukarije.

Kako to da ste i vi i Šaban Bajramović, uz toliko diskografskih kuća u Beogradu, došli baš u Ljubljanu da snimate (za ZKP/RTlj) i tamo izdate svoje najbolje albume?

PGP RTB je imao svoje standardne pevače. Muž gospođe Vasilije Radojčić bio je direktor Radio-televizije. Mi kafanski, ciganski pevači nismo tada bili interesantni. Međutim, Ljubljana je imala njuh, uvek je imala njuh za takve stvari pa je prvo snimila Šabana Bajramovića i napravila bum. E, posle se tražio ženski pevač, a ja sam tada bila "kafanac", poznati kafanski pevač.

Pevala sam svuda: u Skadarliji, u Gradskom podrumu imam petnaest godina radnog staža, pa Romanitar, to je bio kafe-bar tamo gde je sada Mekdonalds na Terazijama, pa onda Lotos, Mažestik. Tu su dolazili samo renomirani pevači: pevala je Nada Knežević, pa Tihomir Petrović, Ivo Robić, Toma Zdravković, Kvaka (Bora Spužić), Beti Đorđević…

Kakvo je bilo to vrijeme, šezdesete i sedamdesete?

Fino. Bilo je lepo druženje, nismo gledali jedni druge kroz novac, ili "ja znam – ti ne znaš", bilo je baš srčano druženje. Sad toga više nema. Onda se znalo gde je kome mesto, ko je kakve kategorije. Dođem na televiziju, u studiju Nada Mamula i Zaim Imamović – i ja se smrznem. Kao, šta sad ja treba da pevam posle njih? Respekt. Nije svako mogao da peva na televiziji, a nije svako mogao da peva ni u kafani jer u kafani su bili vrsni pevači. Toma Zdravković prvi.

Kako pamtite njega?

On je bio boem, voleo je piće, voleo je žene. Toma, tehnički, nikad nije bio neki veliki pevač, ali Toma je preokrenuo celu narodnu muziku. Napravio je taj moderni folk, to je već bilo otišlo na Španiju, na nešto sasvim drugo, zvučalo je kao francuske pesme. Mi smo pevali Čoban tera ovčice pre toga. I danas se u devedeset posto pesama čuje Toma i te pesme će da žive još sto godina.

Radili ste u to "uredno" socijalističko doba, ljudi su išli kući s posla i rano na spavanje. Vi ste bili noćne ptice. Nije vam teško padalo fizički?

Ne. Zato što je bilo fino društvo. Toma i ja smo bili sjajni drugovi. Znali smo da pevamo do četiri ujutru, u pet odemo iz kafane u Kasinu na Terazijama na doručak. Tu doručkujemo pa odemo dalje. Onda smo imali jednu kafanu na pijaci, tu su dolazili svi muzičari. Počne svirka, pesma, pijanka za nas. I znali smo pravo s te pijanke na pos’o. On je znao da peva u jednoj košulji pet dana, i ja u istoj haljini. Kasnije su gradski lokali počeli da nestaju i krenula je Ibarska magistrala, gde je bila lova. Znaš kako, tamo gde su te slušali u tišini tu nije bilo para.

U to doba, ljudi koji su voljeli narodnjake uglavnom nisu voljeli vašu i Šabanovu muziku, ali intelektualci i umjetnici jesu.

Mene su voleli glumci, posebno iz Ateljea 212. Tu sam, uostalom, i stanovala u blizini. Pevala sam i Brani Crnčeviću, Dobrici Ćosiću, a pevala sam i stihove Desanke Maksimović.

DANILO KIŠ U PUBLICI

Kažu da vam je Danilo Kiš znao biti u publici?

Jeste.

Kako ste znali da je on?

Pa prepoznala sam ga. A i počelo bi šuškanje u publici, za stolovima, i neko bi mi rekao – evo ga, došao je Danilo Kiš da te sluša.

Za pjevačice je danas teško zamisliti tako nešto, iskreno. Vi ste ta generacija koja je mogla prepoznati pisca za stolom, a znala je i kafanu.

Dušo moja, danas nema poštovanja prema nekom kao što je bio Danilo Kiš, kao što je Brana Crnčević, kao što je bio Duško Radović. Nekad se znalo ko je ko, bilo je poštovanja kod nas: ej, došao je on da me sluša – znači nešto vredim. Tada si morao da znaš da pevaš, jer da nisi ne bi došli ni Duško Radović ni Kiš ni Brana Crnčević. Bilo je drugo vreme. Poštovao se umetnik, bez obzira koje branše bio. Toga danas nema, niko nikog ne poštuje, bio ti svetski ili jugoslovenski umetnik. Vreme boema je umrlo.

Kad smo kod današnjih pjevačica, kako vam se čini Ceca, van ove priče o ličnosti?

Tehnički, dobar pevač. Temeljit pevač. I zna šta hoće. Jedna od najboljih što se tiče ovog novog trenda. Inače, ubeđena sam za svaku od pevačica danas, da joj daš partituru da pročita, pojma nema, nego će da je okrene naopako.

Ta vrsta tona danas, tako se nije pjevalo u vaše vrijeme?

Nije. Ja sam imala svoj poseban način pevanja. Nisam pevala ciganski, nisam zavijala. U stvari, mene je Bosna naučila da pevam. Bosna je i prva provalila da umem da pevam i kasnije je moj prvi televizijski snimak bio u Sarajevu.

I vi ste pisali dosta svog materijala. Kako vam je došlo da napišete pjesmu, iz potrebe?

Nije iz potrebe, nego nešto me je bolelo. U to vreme je Toma (Zdravković) počeo da piše, pa sam onda i ja. Ali Esma je bila prva, pa Muharem Serbezovski. Oni pevaju mahom taj tursko-ciganski, čak i govore drugačije od nas, imaju dosta turskih reči. Ima nas Cigana milion sorta.

Za romske muzičare postoji predrasuda da su instinktivni muzičari, da se rađaju s time i slično. Esma Redžepova kaže da to nije istina jer da iza svega stoji veliki rad, beskrajno vježbanje.

To je tačno. Iako, moja najveća škola je kafana, ja nikad nisam vežbala. Stvar je u iskustvu, takođe. Mostar Sevdah Reunion i ja dođemo na snimanje, ne znamo šta ćemo da snimimo a završimo CD za petnaest dana. I onda se dogodi da moj prvi album s njima (Mother of Gypsy Soul) dobije u jednom engleskom muzičkom časopisu četiri zvezdice a Dejvid Bouvi tri. Valjda i to nešto govori.

Kaže se obično da su, u muzičkom smislu, Romi "naši crnci".

Da, taj njihov džez, to su molitve, a ovo što Cigani pevaju su uspavanke deci. Kod nas nema kolevki, nego metnemo decu na kolena, ljuljamo ih i pevamo im. I to je negde slično. Recimo, Mahalija Džekson u onom filmu Drvo života, kad smo prvi put videli pravu Mahaliju: i ona i svi veliki crnački pevači pevali su u crkvama. I danas kad uđeš u crnačku crkvu, čuješ džez muziku. Mnogi pevaju bez orkestra, to su izvrsne grupe, samo udaraljke i glasovi. Kasnije su dodali bas, klavir i druge instrumente. I, u stvari, to su njihove molitve, mole se Bogu. Tako i mi.

S tim što naši Romi imaju i različite bogove.

Mi Cigani sad svi kao verujemo u Boga i to na isti način ko i svi ostali kod nas što su postali pobožni u novo vreme. Do juče nismo smeli da slavimo slave, a sad po televiziji maltene goli skaču, i nose krstače od pola metra. Sramota.

ELAN ZA ŽIVOT

Jeste li ikad ranije osjetili rasizam?

Da. Od mladosti. Jebali su mi majku cigansku hiljadu puta, počevši od kolega pa nadalje. Kao: "šta ova Ciganka radi na televiziji svaki dan?" Uvek su Cigani bili nepoštovana nacija, a mi smo sami krivi za to, mi smo to dozvolili. Mogli smo i da se kupamo i da se peremo, pokojni Tito je dao svima sapun i vodu. Ali mi smo nacija koja nema svoje zemlje i svoje države, mi volimo da lutamo i da smo prljavi i neokupani.

Ali, u isto vreme, ja volim Beograd, Beograd je moj grad, rođena sam i hoću da umrem u Beogradu. Vidi: kad je došla Indira Gandi u Jugoslaviju, rekla je: "Druže Tito, red bi bio da mi daš moj narod." Pošto kažu da mi Cigani potičemo iz Indije. A on je rekao: "Ja u Jugoslaviji nemam Cigane, samo Jugoslovene."

Dok je bio Tito, dok je bio komunizam, niko nije bio gladan. Sirotinja je imala da se najede, ako ništa, a sada ovo što se zove narodni hleb. Nekad su Cigani prosili, a sad svi prose. Profesori, docenti, čim padne prvi mrak kopaju po kontejnerima. Za vreme Tita toga nije bilo. Imali smo svi godišnji odmor, i aute, i stan – niko nije bio na ulici. I zimovanje i letovanje. Dobro, jebeš to, ali najvažnije – niko nije bio gladan! A ljudi se danas ubijaju od gladi.

Žao mi je, svejedno, moje nacije. Bez obzira što je moja mama bila Hrvatica, ja ipak imam cigansku krv u sebi. Doduše, izgleda da je ova sadašnja vlada u Srbiji dosta zainteresovana što se tiče Roma. Dosta su se zauzeli da Cigani krenu u škole, imamo sad i profesora, i vrlo dobrih i poznatih novinara, i političara čak.

Ali i rasizma ima više nego ikada.

Pa jeste, s obzirom da se zemlja raspala u države, to je tako normalno.

Jeste li imali predosjećaj da će se ovo dogoditi, da se nešto sprema?

Da, još krajem osamdesetih. Zato sam i otišla. Prvi metak kad je opalio u Sloveniji, ja sam pokupila decu i nestala. Proradilo je u meni šesto čulo. Spremili smo se i došli ovde s jednom torbom.

Nakon televizije, slave, mnogo rada i pristojnog života, završili ste ovdje u Njemačkoj. Niste se libili da prihvatite i najniže poslove: na BBC-jevom dokumentarcu vidi se kako čistite kupatilo u nekom hotelu.

Ovo je Zapad koji gazi preko leševa. Rat je već bio počeo kad sam došla u Nemačku i nisam smela da se upustim da idem ovde u kafanu jer nisam znala ko me čeka. Sedeo je i Srbin i Hrvat i Slovenac i Ciganin. Onaj traži srpski, Hrvat će da me gađa čašom i obrnuto. Pogotovo što je večito naša raja najviše mrzela Cigane. Imala sam troje dece sa sobom i morala sam da preživim, morala sam da radim. Počela sam da pevam svadbe, a pošto ciganske svadbe traju četiri-pet dana, izostaneš tako pet-šest puta i izletiš s posla. Znaš kako je ovde, ako nemaš opravdanje, zdravo, do viđenja, ima ko ‘oće da radi. Tako jedno dve-tri godine i videla sam da od toga nema ništa.

Ja sam i klozete čistila. U to ratno vreme bilo mi je strašno. Imala sam cilj: ili ću da pobedim sebe i svoju želju i volju za pesmom ili smo svi propali. I nije me bilo sramota, pošteno sam radila. Hvala Bogu, evo opet imam neki elan za život. Zadovoljna sam sobom, deca su izašla na put, svi su se sredili i vidiš – opet mi je Bog dao.

A, svejedno, kad vas je Dragi Šestić pronašao, niste htjeli ponovo početi s pjevanjem.

Nisam htela jer su već prošle godine. U isto vreme trebao mi je jedan miran period. Dok nisam došla u Nemačku, sve je bilo na neki trk, bila je borba. Moja deca nisu rasla pored mene. Imali su sve, ali nisu imali majku. Imala sam teške trenutke u životu: moja deca su bila i po domovima, ja sam stalno bila na putu. Dam ih u porodicu i platim da ih čuvaju, ali džaba, moja deca su bila i gladna i žedna. Zato mi je trebao mirniji život. I nije mi falila pozornica – pesma mi je falila.

Još prije par godina bili ste u potpunoj anonimnosti, zaboravljeni skoro. Sada opet snimate, diskografska kuća vam je u Holandiji, svirate u najboljim koncertnim dvoranama u Evropi. Vi ste među rijetkima, bilo kod nas ili na Zapadu, koji su uspjeli dvaput. Ovo vam je već druga karijera koju živite.

Ili treća – prva je bila kafanska. A onda je s pločom krenula druga. I sad treća.

ZVEZDA CIGANSKE MUZIKE

Nemate problema s velikim i poznatim dvoranama, kad ste u Londonu i Parizu.

Da vam kažem: ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije.

I dokazala sam da posle petnaest godina pauze mogu da postignem i svetsku slavu. Dokazala sam da vredim nešto. Bezobrazna sam, ali jedanput mogu i ja. Kad mogu kojekakvi pevačići, kao što je rekao Izo (Ilijaz Delić, pjevač Mostar Sevdah Reuniona), znate njegovu podelu: prvo dođu pevačići, pa pevači, pa pevačine.

Ja nikad nisam bila uobražena. Drago mi je, naravno, da sam ponovo uspela i da sam se dokazala. Dokazala sam da iako čovek ima šezdeset godina i stodvadeset kila, iako nosi do zemlje haljinu, iako je bos, ako zna da peva može da bude slavan i popularan i u tim godinama. Evo, Mahalija Džekson, Sara Von, Areta Frenklin, Bili Holidej, Madona – nije im smetalo, sve su u kasnijim godinama bile popularne.

Je l’ slušate išta za svoje zadovoljstvo?

Da. Mahaliju, Elu Ficdžerald, Frenka Sinatru. Od mlađih samo ovog malog – Majkla Džeksona.

Koga bi danas od muzičara s Balkana trebalo ponovo otkriti, ima li nekoga za koga biste rekli da je zaboravljen a da je sjajan pjevač ili pjevačica i da bi ga trebalo pokazati svijetu?

Predrag Gojković Cune – najveći jugoslovenski pevač svih vremena. Čovek koji je pevao i napolju, prošao države i države. Danas ga se niko ne seća, a na Zapadu ga ne znaju.

Imate li ponekad osjećaj da Zapadnjaci koji vam dolaze i kažu kako je to divno što radite, zapravo nemaju pojma o čemu se tu radi?

Pa poneki put i imam. Mi mahom učestvujemo na džez festivalima. Dođu pravi džez pevači i dogodi se da na sceni, ja i moj band, mi koji smo pomešali maler sa baksuzom – znači, ima i Bosna i ciganizam, a sve je otišlo u džez – mnogo bolje prođemo nego pravi džezeri. A zna da bude i smešno. Na primer, kad smo svirali na džez festivalu u Hagu ove godine. Treba da pevam koncert, a ne mogu da se presvučem, puna soba ljudi. A još uz to neki tip, brka, sve uz mene, gura se. Reko’: "Šta ‘oćeš ti?" Zovem Dragog: "Ma daj bre teraj ove crnce u pičku materinu. Hoću da se presvučem." Dolazi Dragi, šokir’o se. Pita me: "Zar ne znaš ko je ovo?!" Reko’, nemam pojma, ali vidim ko da ‘oće nešto, a mator on, matora ja. Kaže Dragi: "Pa to je Karlos Santana." A ja kažem – ko mu jebe mater.


OTKAKO SAM TUĐA ŽENA

Osamdesetih godina prošlog stoljeća ljubljanska Založba kaset in plošč, jedna od najhrabrijih diskografskih kuća bivše Jugoslavije, izdala je prvi album romskog pjevačkog genija Šabana Bajramovića. Ta je ploča osim kultnog imala i velik komercijalni uspjeh pa je ljubljanska kuća nakon toga tražila "žensku verziju" ovakvog originalnog i nepatvorenog romskog zvuka. Ljiljana Petrović (koja je, stvarajući time do danas konfuziju, dijelila ime i prezime s novosadskom kantautoricom i našom prvom takmičarkom na Pjesmi Evrovizije), već tada jedna od najčuvenijih pjevačica kafanskoga "podzemlja" – bila je upravo to. Nakon pojavljivanja, albuma Otkako sam tuđa žena i čestim nastupima na televiziji – za razliku od njenog najvećeg takmaca Šabana Bajramovića, koji je uglavnom propuštao da se pojavi na dogovorenim televizijskim snimanjima – Ljiljana je ubrzo postala daleko najpoznatija romska pjevačica u zemlji. Uvijek ozbiljna lica, bez suvišne gestikulacije i estradnog prenemaganja, s diskretnom, gotovo misterioznom pojavom i, najvažnije, prepoznatljivim bogatim altom kojim je pjevala u dubokim, muškim tonalitetima, afirmirala je na više načina jedan drugačiji romski zvuk i svijet od onoga kakav je, na primjer, više decenija predstavljala tada već pomalo zaboravljena Esma Redžepova, koja je u nas dugo bila samim sinonimom romske muzike i kulture. Ljiljanin zvuk, visoko urban, na trenutke gotovo džezistički rafiniran, a opet s osjetnom sirovom autentičnošću, osvojio je i prosječnog konzumenta ali, što je posebno, i onaj sofisticiraniji dio publike u socijalističkoj Jugoslaviji – umjetnici i intelektualci gotovo su redom bili ljubitelji Šabanove i Ljiljanine muzike. Takav "konsenzus ukusa", u kojem se kulturna elita s jedne te najšira publika s druge strane mogu pronaći na istim izvođačima, na istom kulturnom izboru dakle, danas je, treba li reći, teško zamisliv.




MUZIKA: Exit Calm, Exit Calm

Ukoliko ne volite muzički stil grupe the Verve, samostalne radove Ian Browna, zvuk U2 sa albuma The Unforgettable Fire, bendove My Bloody Valentine, Ride i Spiritualized, onda zaobiđite ovaj album


Ukoliko ne volite muzički stil grupe the Verve, samostalne radove Ian Browna, zvuk U2 sa albuma The Unforgettable Fire, bendove My Bloody Valentine, Ride i Spiritualized, onda zaobiđite ovaj album u širokom luku! Ukoliko sve to volite onda nemojte propustiti album koji je napravila četvorka iz malog mjesta pod nazivom Barnsley iz oblasti South Yorkshire.

Prije nego što su formirali band Exit Calm, Rob Marshall (gitara), Simon Lindley (bas gitara) i Scott Pemberton (bubnjevi) su bili članovi banda Lyca Sleep koji se zasnivao na istom muzičkom pravcu kao i njihov sadašnji band. Prije dvije godine bandu se još pridružuje Nick Smith (vokal) i rađa se nova muzička nada pod nazivom Exit Calm.

Album istoimenog naziva koji je producirao Paddy Byrne (Unkle, The Hours) sastoji se od 11 numera od kojih smo već prije objavljivanja albuma mogli poslušati We're on our Own i Hearts and Minds, koje su mogle da nas upute što se može očekivati na samom albumu.

Prvo što zapadne za uho nakon preslušavanja je da album zvuči sasvim poznato. Provlači se kroz muziciranje ove četvorke dosta bandova koji su igrali zapaženu ulogu u muzičkoj industriji. Prvi band koji se može prepoznati je Verve kao i svi bandovi koji spadaju u grupaciju brit-pop bandova. Smithovo pjevanje uveliko podsjeća na Bono Voxa i Iana Browna (The Stone Roses) i daje posebnu nit svakoj od 11 numera koliko se nalazi na albumu.

Album otvara fantastična You've Got It All Wrong sa dugim instrumentalnim uvodom i svemirskom atmosferom. Muzika vrši konstantan pritisak za koji nisu potrebni teški gitarski rifovi nego ravnomjerno raspoređeno korištenje raznih efekata koji su prisutni u dubini pjesme.Ovaj sistem muziciranje se proteže kroz cijeli album. Potom slijedi i ako se može reći najbrža pjesma na cijelom albumu, a to je ujedno i prvi singl koji je objavljen u formi video spota znatno prije objavljivanja albuma prvenca. Pojavom spota pjesme We're On Our Own momci iz Exit Calma su već tada pokazali šta se može od njih očekivati, s obzirom da je objavljivanje albuma iz nepoznatih razloga dugo odgađano. Prije samog objavljivanja stekli su veliki broj poklonika koji su na osnovu dva singla/spota mogli već formirati mišljenje.

Pjesme na albumu su poprilično duge i ni jedna ne traje ispod 5 minuta. Sadržajno, najveći dio pjesama je popunjen sa predivnom atmosferom koja doprinosi da pjesme i pored dugog trajanja ne postaju nakon nekog vremena dosadne i zamorne. Numera When You Realise je hladna i nepristupačna, fuzirana Hearts & Minds ima upečatljive gitare, slijedi Don't Look Down, klasična shoegaze numera sa svim svojstvima tog stila, koja sa nježnim, sporim i SF početkom kreće ka bučnom, rastrzanom i distorziranom kraju same pjesme. Šesta numera Forgiveness ostavlja najjači utisak nakon preslušanog albuma. Ona odlično dočarava kompletnu atmosferičnost albuma i može biti primjer kako pjesma treba i mora da dijeluje na um samog slušaoca. Numera Reference nastavlja u istom stilu sa punom produkcijom, spora i na momente melanholična pjesma prelazi u psihodelične pasaže koji se nakon skoro 6 minuta završavaju u staloženom mirnom ritmu. Sve dalje je uglavnom u istoj formi gdje glas Nicka Smitha i dalje vodi svaku pjesmu i koji ne podiže svoju intonaciju ni onda kada se muzički izdižu iznad granice slušljivost. Redaju se With Angels, Antone, Recovery i na kraju lagana balada Serenity koja zatvara album.

(zurnal.info)


VRATIĆE SE VALTER: Preslušali smo novi album Dubioze kolektiv “5 do 12”

Ako ste do sada voljeli pjesme Dubioze kolektiv, trebali biste ih od 5 do 12 voljeti još više. Meni se čini da nikada nisu bili zanimljiviji. Nema praznog hoda, pjesama koje popunjavaju prostor, sve bi mogle imati ulogu singla

Zamislite zemlju u kojoj Dubioza kolektiv pjevaju isključivo zanosne ganja ljubavne poeme, a mi ne slušamo tekstove, samo se cerekamo u refrenima i plešemo uz ritam basa. Dok preslušavamo novi album (kupili smo dva primjerka, jer idemo na ljetovanje pa se plašimo da pijesak s plaže može izgrebati CD) raspravljamo o uticajima koji su vidljivi u novim pjesmama, o razvoju zvuka, njegovom mjestu u kontekstu moderne, slojevitosti produkcije, nedostatku ili višku nadahnuća, dizajnu omota i novom outfitu članova benda.

SRETNI SMO

Sretni smo, okruženi čoporom djece vesele kao na Fisher Price reklamama, žene nam tračaju kroj kaputa Angeline Jolie a mi pišemo posljednje upozorenje direktoru naše male firme jer nije uskladio povećanje plata sa rastom konvertibilne marke. Članovi Dubioze brinu svoje brige, neki od njih su ogrezli u new age misticizmu, drugi, ovisni o adrenalinu, traže smiraj duha u ekstremnim sportovima, treći pišu knjige o tantričkom seksu ili učestvuju u kreiranju stalne postavke novoizgrađenog krila muzeja savremene umjetnosti.

A sve zajedno, majčinskom ljubavlju ušuškava nas naša ljubljena zastava, grije toplina zlatnog trougla, a svjetlo njenih zvjezdica obasjava nam put u još bolju budućnost.

U NURU DEMOKRATIJE

A dok nije tako, dok živimo u ovom nuru demokratije, meni je nemoguće normalno pisati o njihovom novom albumu. Mogu pokušati i navesti uobičajene detalje:

Nakon albuma "Firma ilegal" (Ekipa, Menart, PGP RTS) iz 2008. godine koji je doživio izvrstan prijem kod publike i kritike u regionu i nakon blizu stotinu odsviranih koncerata u 2008. i 2009. godini, Dubioza kolektiv se odlučio za stvaranje još jednog albuma na bosanskom jeziku.
Album "5 do 12", četvrti studijski album Dubioza kolektiva je sniman u Sarajevu u studiju Skirlibaba, a producent albuma je Brano Jakubović. Na albumu se kao gosti pojavljuju frontman Plavog orkestra Saša Lošić - Loša te makedonski bend Superhiks.
Za razliku od prethodnih izdanja Dubioza kolektiva, album "5 do 12" će biti dostupan za besplatan download sa web site-a
dubioza.org od 12. aprila 2010 godine.

I to je sve, ali toliko možete i sami pročitati na njihovoj službenoj stranici.

MATRIX TABLETE

Jednostavno me razoružava njihov društveni angažman, upornost u pokušajima da otvore oči svojoj publici, da im daju tabletu koja otkriva svu brutalnost matrixa u koji su upleteni. Oni su talentiraniji i pametniji od zloglasne sarajevske pop rock škole svih naraštaja. S lakoćom bi mogli, na nivou dnevne norme, isporučivati prigodne hitove i puniti Koševo il zeničku Arenu, kupovati jahte i padati s višnje. Zarad obraza, izabrali su teži put.

Njihovi refreni su konkretniji i precizniji od zaključaka sa sesije nezavisnih intelektualaca pa i od većine mudrolija svekolikog bosanskohercegovačkog kolumnističkog zbora. Pokušaću ih imitirati, biti sasvim konkretan i precizan, pa ponuditi odgovarajuće dokaze za svoje tvrdnje.

DOKAZI

Dakle, na samom početku 5 do 12 samostalno se uključuju u našu seriju tekstova o nepotizmu na fakultetima i pjevaju um klade valja, štela caruje, poso ćeš da dobiješ kada masno daruješ.

Već u narednoj pjesmi s lakoćom otkrivaju: Novo vrijeme novi ljudi, okupator novi, motivi su im isti, pravim imenom ih zovi, izađi na ulicu za sebe se izbori, vazduh treperi ko da nebo gori, pa u refrenu sasvim efektno zakucavaju: Vratiće se Valter, jebaće vam mater.

I za bauk recesije imaju spreman prigodan refren: Vlada uvijek isto svira, narod uvijek isto bira, ovdje nikad neće biti mira, u novčaniku pola marke sija, recesija, a ko ni do tada nije razumio problem mu svode na egzistencijalnu ravan pa u drugoj pjesmi zavape: Zbog svjetske krize nemam za rizle, nemam ni ganje aman, baš bi mi sjelo taman. Ako neko spas očekuje od MMF-a, neka mu zablude raznese naredni refren: MMF uvijek ide na blef, malo pune, a onda prazne ti sef, da bi konačno poentirali sa: Budi svoj, budi borac, jer tvoj je znoj, a oni broje novac!

Veliki je broj sličnih primjera rasuto na devet pjesama koliko ima album 5 do 12. S obzirom da je potpuno besplatan, mogu vas domaćinski pozvati da ih sami s užitkom potražite, ali mislim da će i ovako škrt izbor biti dovoljan da potkrijepi moju tvrdnju.

HISTERIČNA ZABAVA

Naravno, bez brige, na 5 do 12 vas ne očekuje samo skup parola. Izvinjavam se ukoliko ste pomislili da je ovo čemeran album. U Dubiozi ima dovoljno duha da se u ovo doba samoljubive ozbiljnosti nasmiju i vlastitim slabostima i pronađu svijetle strane crnog jada. Razveselile su me ganja posvete, a pjesmu Balkan funk, koja zatvara album, doživio sam kao dernek do kraja svijeta, histeričnu zabavu koja slijedi nakon depresije.

Da zaključim: ako ste do sada voljeli pjesme Dubioze kolektiv, trebali biste ih od 5 do 12 voljeti još više. Čini mi se da nikada nisu bili zanimljiviji. Nema praznog hoda, pjesama koje popunjavaju prostor, sve bi mogle imati ulogu singla. Dub, ska i reggae i dalje čine osnovu zvuka, harmonika povremeno osvježava, a gitare često bude najljepše uspomene sa novovalnih ploča iz kutije, koju planiram svečano otvoriti čim skupim pare za odgovarajuće pojačalo uz gramofon.

SVAKO DOBRO BOSNO I HERCEGOVINO

Redakcija Žurnala želi vam neometan download i ugodno slušanje, uz prigodan pozdrav: Svako dobro Bosno i Hercegovino!


(zurnal.info)