Muzika

EXIT (1): Oke sjaje, trnu zubi

Facebook stranicu mladog beogradskog neogrunge benda Repetitor ovih dana krasi rečenica koja vrlo zgodno najavljuje novosadski Exit : “Valjanje u blatu, nespavanje, drogiranje, razvodnjeno pivo, šverc, tokeni, degeni, zvučni overload...” Naš specijalni izvještač budno će pratiti sva četiri dana festivala i vidjeti da li će se sve odvijati baš tim redom

Novosadski Exit – jedan od najvećih muzičkih festivala u Evropi (odmah uz britanski Glastonbury, danski Roskilde, mađarski Sziget) – počeo je sinoć, i trajaće do ranih jutarnjih sati ponedeljka. Petrovaradinska tvrđava podrhtavaće desetu godinu za redom pod udarima raznorodnih ritmova koji stižu s dvadesetak festivalskih pozornica. Tokom četiri dana festivala, kako su organizatori pažljivo uspeli da prebroje, nastupiće više od 600 izvođača – u rasponu od anemičnih didžejeva opremljenih laptopovima do gitaroša u koži ljutih hevimetalaca ili nadobudnih indi-rokera. Organizatori očekuju više od 150 hiljada poseta, a glavni programski mamci su nastupi grupa Faith No More, Placebo, Chemical Brothers, LCD Soundsystem, Suicidal Tendencies, Klaxons, Bad Brains, Röyksopp (...), odnosno solo umetnika kao što su Mika, Missy Elliott, David Guetta, DJ Shadow...

Sočni jezik Mućki

Fejsbuk stranicu mladog beogradskog neograndž benda Repetitor, koji će na Exitu nastupiti večeras, ovih dana krasi rečenica koja vrlo zgodno najavljuje Festival: “Valjanje u blatu, nespavanje, drogiranje, razvodnjeno pivo, šverc, tokeni, degeni, zvučni overload...” U svemu pomenutom posebno će uživati inostrani posetioci manifestacije – iz regiona, Velike Britanije, Holandije i skandinavskih zemalja. Navodno, ovih dana u Novom Sadu boravi oko 25.000 mladih ljudi kojima srpski nije maternji jezik. Englezi su i ove godine najbrojniji, dok gosti iz “najdaleka” imaju pasoše Australije, Novog Zelanda, Brazila i Argentine.

Sinoć na Petrovaradinskoj tvrđavi, ove poslednje baš i nisam primetio, odnosno čuo prolazeći kroz gužvu. Kao i prethodnih godina, ispred najvećih festivalskih bina najviše se mogao čuti engleski jezik, i to onaj sočni, znan nam iz, recimo, kultnog televizijskog serijala Mućke. Raspoloženi strendžeri nisu se na Tvrđavi odvajali od piva, vina i energetskih napitaka. Kako i ne bi kad im festivalske cene više nego odgovaraju. Evo matematike koja stvara (pivopijsku) žeđ i sve objašnjava: pivo na Exitu košta 170 dinara, a u Londonu – kad se preračuna – negde oko 450 dinara (proveren podatak, koji sam juče dobio od prijateljice sveže pristigle iz Ujedinjenog Kraljevstva). S druge strane, Novosađanima i ostatku ekipe iz Srbije neće biti baš lako da na Tvrđavi tokom sledećih dana flaširanu vodu plaćaju 90 dinara, sok ili vino 140, energetska pića 220, a kafu čak 250 dinara (festivalski kurs je 104 dinara za 1 evro).

Ali nije sve u piću. Nešto je i u... drogi? Hm... možemo i o tome kasnije ( još kako). Sad bih vam radije preneo neke od muzičkih impresija pokupljenih s prvog dana ovogodišneg Exita. Recimo, već prvi koncert koji sam odgledao – nije mi se baš svideo. Na Velikoj bini više od sat vremena svirali su američki hardkor-pank-rege-metal veterani Bad Brains. Cenjenu tamnoputu četvorku predvodio je niko drugi do pevač H. R. Ali teško da bi se ono što je radio pred mikrofonom moglo nazvati pevanjem. Ili je za sve kriv tonac, ili je zakleti rastafarijanac Ras Hailu Gabriel Joseph I (54) zreo za penziju. Nema trećeg. Zapravo, kompletan bend ostavi je utisak muzičke skupine koja je danas ipak... prevaziđena. Nije lako to priznati, pogotovo nakon što je H. R. sinoć bio zaista simpatičan, gotovo nestvaran dok se tokom pesama sve vreme borio s belom plahtom koju je iznova navlačio i skidao s glave.

Šta sto pojo

Velika je čast svirati na istoj bini posle grupe Bad Brains”, priznao je sat vremena kasnije James Murphy, alfa i omega popularnog američkog disko-pank projekta LCD Soundsystem. James nam je pod velikom disko kuglom pevao praćen šestorkom dobro raspoloženih muzičara. “Mnogobrojni smo kao Arcade Fire”, rekao je publici čovek koji svoj studijski elektronski dens-rok, zabeležen na trilingu dobro ocenjenih albuma, uživo pretvara u pravu eksploziju fanka u najboljoj tradiciji velikih Talking Headsa. Golemi radijski hit Daft Punk Is Playing At My House odlično je sinoć zvučao, baš kao i nove numere Drunk Girls (bliznakinja Lou Reedovog besmrtnog klasika White Light/White Heat) i Pow Pow. Publika je jednako dobro prihvatila i stare Jamesove brojeve All My Friends, Losing My Edge...

Prve festivalske večeri dobra atmosfera bila je i ispred Fusion bine. Najviše publike okupili su Kanda, Kodža i Nebojša, iskusni beogradski sve-više-rok-a-sve-manje-rege sastav. Nekoliko pesama izveli su pojačani Nemanjom Kojićem Kojotom iz nekadašnjeg Eyesburna, beogradskim rastamenom koji poslednjih godina nastupa kao solista Hornsman Coyote. Oliver Nektarijević i Kojot, prvoborci neoregea u Srba s kraja prošlog veka, poveli su publiku stazom dobro znanih mangupskih stihova “on me gledi... oke sjaje... šta s' to pojo?” Sve u svemu, zidine Tvrđave naravno da pamte bolja izdanja i jednog i drugog, jer, ne treba zaboraviti, Kojotov Eyesburn znao je na nekim bivšim izdanjima festivala da bude možda i najveća koncertna atrakcija.

Što se tiče prvog poglavlja Exita 2010, najveća koncertna atrakcija bio je, kao što je i najavljivano, majstor falseta Mika. Pravog imena Michael Mica Holbrook Penniman, Mika je sinoć uspeo da na Petrovaradinsku tvrđavu donese atmosferu neprevaziđene parade kiča zvane Pesma Evrovizije. Potpisniku ovih redova nije bilo lako sve to da proguta, ali jedna stvar je bez puno opiranja mogla da se prizna: momak u mornarskoj majici s crvenim i belim prugama zna da peva. Još da zna i da igra... Kako god, najviše je publike bilo upravo u vreme njegovog nastupa na Velikoj bini, i koga je onda briga što je kompletan šou mogao da ima i podnaslov tipa Kako mali Perica zamišlja Freddiea Mercurya. Treba zabeležiti i da su mu prateći svirci bili bogato i našminkani i kostimirani, ali i odlično muzički potkovani. Naravno, svi Mikini najveći hitovi (Relax (Take It Easy), Grace Kelly...) bili su na meniju. Sve slađe do slađeg. Da utrnu zubi.

Nedaleko od Velike bine, u jednom od šančeva Tvrđave, odmah posle Mike prisustvovao sam jednoj totalno drugačijoj svirci. Sve samo ne glamuroznoj. Naime, na Elektrana stejdžu energični su bili momci i devojka iz rumunske grupe Romantic Jurgen. Njihove dramendbejs-sreće-pank pesme naišle su na odličan prijem kod publike. Još bolje su, nekoliko trenutaka kasnije, kod festivalske publike prolazili legendarni američki treš-pank hevimetalci Suicidal Tendencies. Oni su bili zvezde prve večeri Explosive bine, koncertnog prostora namenjenog muzičkim tzv. teškim metalima. Naravno, isto kao Bad Brainsi, i Suicidal Tendencies su debeelo prevaziđeni, sve te njihove ultra brze solaže... kuku! Ipak, imali su strašan finiš koncerta: kad su na pozornicu, u stilu Iggyja Popa od pre nekoliko godina, pozvali svoje fanove da zajedno prodivljaju nekoliko minuta. U jednom trenutku izgledalo je čak da će svi zajedno propasti kroz binu. Upućeni kažu da se nešto slično očekuje u noći između subote i nedelje – kad publici Explosive stejdža zasviraju još jedni matorci... britanski Exploited.

Nastaviće se...

(zurnal.info)

 





MUZIKA: Effi Briest, Rhizomes

Ženski bend Effi Briest iz Brooklyna napravio je izvrstan debitanstki album u kojem se naslanjaju na kraut rock i post punk

Malopoznati šestočlani ženski band Effi Briest iz Brooklyna je objavio svoj debut album pod nazivom Rhizomes i odmah privukao pažnju. Ime za band uzimaju iz njemačke klasične novele iz 1894. godine od Theodora Fontane i filma legendarnog Rainera Wernera Fassbindera iz 1974. godine.Uranjajući poprilično u vode kraut rocka u svoj koncept uključuju Siouxsie and the Banshees, Public Image Ltd., Bjork i B-52s. Na albumu se nalazi devet numera, nema žestokih i sumanutih ritmova kao ni brzih gitarskih rifova, preovladava mračna atmosfera. Minimalizam je in u današnjoj muzičkoj industriji pa se tome priključuju i djevojke iz Effi Brista.

Na albumu se nalazi 9 numera koje podsjećaju na početke post punka, kako je to u svoje najbolje vrijeme radio PIL na neprevaziđenom albumu Second Edition. Sveopšti dojam je da album zvuči kao da je snimljen tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka sa psihodeličnim opterećenjima koje je donosila tadašnja muzika. Glas Kelsey Barret liči na vokal Liz Bougatsos iz banda Gang Gang Dance s tom razlikom da djevojke iz banda Effi Brist znatno manje koriste elektronska pomagala od GGD.

Album otvara naslovna numera Rhizomes koja u početku djeluje uspavljujuće da bi se nastavila u znatno bržem tempu. Soliranje na gitari daje posebnu boji pjesmi a gitarske dionice su odsvirane na skoro istom principu na kojem to radi i Interpol. Slijedi odlična Long Shadow koja je objavljena kao singl a snimljen je i video spot, pun maljeva i mačeta.

Kao i sve numere sa albuma i ona počinje sa teškim tonovima. U prvom planu su udaraljke koje sa zaglušujućom bukom proizvode mračnu atmosferu praćenu cvilećom gitarom.

Treća numera Cousins počinje izuzetno harmonično, uključuje se PIL bas i pjevanje kojeg se ne bi postidjela niti Susan Ballion. S New Quicksand numerom sve se zahuktava sa predivnim uvodom na bas gitari i opet neizbježno režućim gitarama. U instrumentalnoj temi X predivnu bas gitaru majstorski vodi Elizabeth Hart uz snažne bubnjeve koje svira Corinee Jones. Mirror Rim je najslabija numera sa albuma koja previše po koncepciji liči na Björk.

U pjesmi Nights kombiniraju shoegaze nove generacije sa dream pop stilom, a album završavaju sa numerama Woodwoman i Shards gdje prekrasno prebiru po gitarskim žicama uz pjevanje Kelsey Barrett, koje se kreće u rasponu od nježnog i baršunastog tona do granice kada prelazi u neslušljivo vrištanje.

Izvrstan debitantski album.

(zurnal.info)

EXILE ON MAIN STREET: Razglednica iz 1972. godine

Exile On Main Street, dupli album Rolling Stonesa z 1972. godine nedavno je doživio reizdanje. Ali, ne bilo kakvo. Na njemu su Mick Jagger i Keith Richards radili čitavih šest mjeseci, dotjerali izvorne snimke, ali i donijeli nam deset novih! I to nije sve. Postoje opravdane sumnje da je Mick Taylor uskrsao iz mrtvih i dosnimio neke dionice na albumu

Originalno izdanje albuma Exile on Main Street snimano je na francuskoj Rivijeri u vili Nellcote, izgrađenoj u 19. vijeku iznad zaliva Villefranche- sur – Mer. Tokom drugog svjetskog rata u vili je bio stacioniran štab nacističkih operacija za ovaj dio Evrope. Keith Richards se u nju uselio s porodicom i interventnim timom dilera. Vremenom su im se pridruživali kojekakvi čudaci, čudnih oblika i namjena, da bi uskoro u vili stalno boravilo čak 30 ljudi, a mnoge od njih ni Richards nije poznavao, samo su se ljubazno pozdravljali ispred kupaonica. Zabave nikada nisu prestajale, a tadašnja Keithova žena Anita Pallenbergh izračunala je da su trošili 7000 dolara sedmično (Keith je 1971. godine zarađivao 25 hiljada sedmično) i zabilježila da su stavke u kućnom budžetu ovako izgledale: 1000 dolara na hranu, 1000 za alkohol, 2500 za različite narkotike, a ostalo su bili troškovi iznajmljivanja vile.

U NACISTIČKOM ŠTABU

Oduševljen sasvim anarhičnom ali i inspirativnom atmosferom u vili, Keith je odlučio da će novi album snimiti u njenom podrumu. Obavijestio je ostatak benda, koji nije imao ništa protiv, iznajmio studijsku opremu i nastao je Keith's Coffe House. Stonesi su se rasporedili po sobama vile i snimanje je moglo da počne.

Novinaru Victoru Bockrisu (Lice Rock'n'Rolla, Šareni Dućan 2006., prijevod Lada Furlan i Mirslav Nikolac) Keith i Mick su otkrili svoje impresije o improviziranom studiju.

Mick: Snimali smo u Keithovom odvratnom podrumu, koji je izgledao poput zatvora. Ja volim snimati u prostorijama koje su prostrane. Bilo je nevjerovatno vlažno. Nisam to mogao podnijeti. Čim bih otvorio usta da zapjevam, ostao bih bez glasa. Vlaga je bila tolika da su se gitare raštimale do kraja svake pjesme.

Keith: Bilo je užasno vruće. Svi smo samo sjedili i znojili se i svirali, odjeveni samo u gaće. Tada sam se navukao na Jack Daniel's, jer pokušavaš završiti prateće vokale na nekoj pjesmi ili glavni vokal na pjesmi Happy i počneš gubiti glas. On ti daje još pola sata. Te pare ti pomažu, čovječe.

Richards je nedavno, u intervjuu za londonski radio XFM još jednom opisao snimanje:

- Bilo je vrlo teško raditi u rezidenciji. Sve je izgledalo nekako “hitlerovski”, poput ključanja bojlera. Bio je vrhunac ljeta te se sve lijepilo od znoja i prašine.

Snimanje Exilea nije ličilo na uobičajeni studijski rad. Bio je to maratonski session koji je trajao čitavo ljeto, 24 sata neprekidno. Dok bi se neki muzičari odmarali, drugi su se usviravali u podrumu.

Pred kraj snimanja neko je ukrao sve Keithove gitare, njih 11. Također, francuska policija je odlučila da istraži šta se to dešava na tom čudnom imanju, jer su dobili previše pritužbi o okupljanju sumnjivih tipova i nagim ljudima koji su ošamućeno tumarali po plaži. Uskoro su uspjeli prikupiti dovoljno dokaza da pokrenu cijeli slučaj, ali Stonesi su za to vrijeme već bili napustili Francusku. Tek 14. decembra policija je upala u vilu i pronašla dovoljno droge da Keith i Anita obezbijede dug boravak u zatvoru. Ostatak pjesama Stonesi su snimili na nekoliko drugih lokacija, ali nikada nisu uspjeli postići izvorni zvuk. Kako je Richards nedavno objašnjavao, u Nellcoteu je najupečatljiviji bio zvuk bubnja, ali ne može objasniti zašto, da li zbog podruma koji je izgrađen od betona ili zbog debelih naslaga prašine koja je prekrivala sve instrumente.

PREPUŠTANJE HAOSU

Četvrtog aprila objavljen je singl Tumbling Dice/Sweet Black Angel, a album se pojavio 26. maja. Omot je uradio fotograf Robert Frank, a prva kritika biula je kratka: Djelo grupe koja se prepustila potpunom haosu. Kritičar Paul Evans bio je precizniji:

- Ovo je najbolji dvostruki album u istoriji rocka. To je posljednje remek djelo Stonesa. Ovaj album predstavlja osjećajno preispitivanje upravo one etničke muzike koja je zapravo i stvorila same Stonese.

Stonesi na Exileu zaista nisu bježali od poigravanja sa svim žanrovima koje su u dotadašnjoj karijeri doticali. Pod uticajem Grama Parsonsa nastavili su sa usviravanjem countryja u pjesmama Loving Cup i Sweet Virginia, blues je snažno prisutan u nekoliko pjesama, Shine a Light je moćan soul gospel, sa Rip This Joint vraćaju se opsesijama iz mladosti, a sve obogaćuju bučnim pianom i nikada raskošnijim duvačkim aranžmanima. Ali, te 1972. godine činilo se da Exile nema hita koji nosi ploču i otvara album. All Down The Line, savršena Tumbling Dice, Happy i pomenuta Shine A Light publici su ulazile u uho tek na koncertima. Izdavačka kuća čak je pokušala nagovoriti Stonese da pročiste album i od njega naprave jedan vinil, ali oni su istrajavali u zamisli da naprave kompaktnu cjelinu na dvije ploče. Iako se odmah popeo na vrhove top lista u SAD i Velikoj Britaniji, bio je to finansijski promašaj. Što se svega ostalog tiče bio je to pun pogodak. Bio je to kreativni vrhunac Rolling Stonesa, ali i jedan od najvećih dometa popularne muzike do dana današnjeg.

Čini se da su i sami Stonesi tek sada svjesni šta su uradili te 1972. godine. Izgleda da su bile potrebne skoro četiri decenije da sjećanja iskrsnu iz heroinskog tupila. Mick Jagger je na promociji dokumentarnog filma o tom vremenu, Stones in Exile, izjavio:

- Pa znate li da je to bila odlična skupina muzičara. Imali smo Micka Taylora koji je radio na albumu, imali smo sjajnu sekciju na rogu. Radili smo svašta pomalo – svirali country, blues i gospel. Tako da mislim da je to bilo odlično vrijeme, a super je ponovo ga se sjetiti uz neke dodatne pjesme. Ja sam veliki obožavatelj albuma “Sticky Fingers”, ali posljednih šest mjesei proveo sam sa ovim albumom i shvatio koliko lijepog ima na njemu.

FANTOMSKI TAYLOR

Reizdanje Exilea urađeno je na poticaj šefova Universala. Da bi dali veći značaj svemu, tražili su od Stonesa da pronađu neke neobjavljene pjesme. Jagger je u početku sumnjao da postoje neki neiskorišteni snimci (ipak smo snimili dupli album) pa ga je prilično iznenadila čitava gomila traka u arhivi grupe. Na reizdanju Exilea Jagger i Richards radili su uz pomoć producenta Dona Wasa, inače velikog obožavatelja Stonesa. U jednom intervjuu objasnio je da je sve počelo tako što su mu Stonesi poslali stotine sati kojekakvih snimaka na trakama iz kojih je Was trebao izabrati pjesme sa sessiona u Francuskoj. Pričao je da je među tim trakama pronašao verziju pjesme Wild Horses s gudačkim kvartetom, kao i nekoliko odbačenih verzija Honky Tonk Women.

Od gomile snimaka izabrao je deset pjesama na kojima je radio sa Jaggerom i Richardsom. U odvojenim intervjuima za magazin Rolling Stone oni su objasnili svoj dio rada.

- Dodao sam neke udaraljke i neke vokale. Keith je ubacio gitaru ili dvije. I ja sam ubacio malo akustične gitare. Svi bubnjevi su bili izvanredni – objašnjava Jagger i dodaje da su i njega iznenađivali neki snimci koje su pronalazili.

- U jednom momentu Keith mi je rekao”Bože, mislim da Mick Taylor zvuči zaista dobro na ovoj pjesmi.” Složio sam se da zvuči fantastično a onda otišao na internet i saznao da na toj pjesmi ustvari svira B.B. King i da je snimljena prije samo desetak godina.

Iz studija u kojem se pripremalo reizdanje albuma izašle su glasine da je i Mick Taylor ponovo snimio neke gitare. Don Was je ovako komentirao te priče: Neću reći da to nije tačno. Jednostavno to neću negirati, ali je bio mnogo opširniji kada je trebalo da opiše ulogu Billa Wymana u zvuku benda:

- Moram reći da je Wyman genije. Oduševile su me stvari koje sam čuo da svira na ovim snimcima. Ali, on jednostavno nikada nije dobio mnogo pohvala za svoje umijeće. Bubnjevi jesu izvrsni, ali svi znaju da je Charlie najveći.

 HVALA KAPITALISTIMA

Nakon svega, pored umivenog Exilea dobili smo i deset pjesama koje nikada do sada nismo čuli. Neke od njih mogle bi se nazvati novim pjesmama Rolling Stonesa, poput Following The River za koju je Jagger napisao novi tekst i ponovo je otpjevao ili Plundered My Soul koja je rekonstruirana i iznova odsvirana. Tu su i alternativne verzije pjesama Loving Cup i Soul Survivor, zanimljiva Soul Divine sa duhom Briana Jonesa, I'm not Signifying, Dancing In The Light, Good Time Women, Title 5, Pass The Wine...

Nisu to pjesme koje daju novi kvalitet albumu Exile On Main Street, on je savršen baš onakav kakvog smo ga slušali na vinilima. Ali, one mogu apsolutno funkcionirati kao posebna ploča, koja je bolja i od mnogih regularnih Stones izdanja. U svakom slučaju, radi se o lijepom poklonu kojem ne treba gledati u zube čak i kada dolazi od kapitalista.


(zurnal.info)

 

 

MUZIKA Mizar, Deteto i beloto more

Ovaj album je čisti glogov kolac u tijelo uskrslog benda koji danas koketira sa narodnjacima

Svaki novonajavljivani album grupe Mizar sam očekivao sa velikim iščekivanjem i nestrpljenjem misleći da će konačno napraviti nešto novo i drugačije. Međutim, od albuma Svjat Dreams (1991) nisu napravili album koji je vrijedan pažnje.

Prvi susret sa bandom Mizar imao sam 1986. godine na trodnevnom festivalu pod nazivom Poet rock, kada je grupa Mizar bila potpuna nepoznanica za sarajevsku publiku. Svojim nastupom jednostavno su pomeli tadašnji klub Slogu. Isto se ponovilo na narednom Poet rocku s tom razlikom što su tada na isti način pomeli i dancing dvoranu u Skenderiji predstavljajući u tadašnjoj Jugoslaviji jedini band koji je svoj muzički izražaj bazirao na gothic-dark muzici sa velikim uplivom tradicionalne makedonske muzike koja je svakako nepresušna inspiracija za svakog muzičara koji dolazi sa tih prostora. Poslije toga već dolazi do previranja u Mizaru pa slijedeći nastup u dvorani CDA odrađuju bez fantastičnog pjevača Gorana Tanevskog. Predstavljen je ženski vokal koji se na kraju pokazao kao potpuni promašaj. Članovi banda se okreću svojim privatnim projektima pa tako gitarista Gorazd Chapovski formira band Kismet koji je svakako najpoznatiji band od svih koji su se izrodili od grupe Mizar. Ostali članovi okupili su se oko grupeArhangel.

Mizar ponovo postaje aktuelan sa albumom Kobna Ubavina/Terrible Beaty Is Born (2004) gdje za vokalnog solistu uzimaju ponovo Gorana ali ne Tanevskog već Trajkovskog iz banda Anastasia. Album se donekle vraća izvornom Mizar zvuku ali je to još uvijek daleko, jer nemaju ni približnu snagu, karizmu i kvalitet. Tokom 2006. godine imaju turneju sa Goranom Tanevskim kada posjećuju i Sarajevo gdje, iako u neuslovnom prostoru, održavaju odličan koncert.

Potom sa povratnikom Tanevskim 2007. godine snimaju album pod nazivom Pogled Kon Cvetnata Gradina/A View To A Flower Garden koji pokazuje da su momci iz Mizara zapali u tešku kreativnu krizu i jedino vrijedno pomena na samom albumu jeste glas povratnika Tanevskog.

Nakon tri godine ponovo objavljuju album pod nazivom Deteto i beloto more za koji se odmah nakon prvog slušanja može reći da je potpuni promašaj. Album je u potpunosti podređen pravoslavnim napjevima gdje bez Gorana Tanevskog to izgleda još lošije. Album je realizovan od strane Gorazda Čapovskog, Zlatka Oriđanskog (Anastasia, Lola V Stain) i Pece Kitanovskog. Za vjerovati je da album ima odličnu prođu u Makedoniji jer sigurno pobuđuje vjersko patriotske osjećaje ali ostatak planete ostaće ravnodušan. Mizar je ovaj projekat uradio sa vizantijskim horom Harmosini. Muzički, par pjesama sa albuma i može dobiti prolaznu ocjenu (Aleksandar, Konstantinopol ili Belo More). Uglavnom kombinuju vizantijske napjeve koji su uklopljeni sa električnim i tradicionalnim makedonskim instrumentima, što pokazuje veliki uticaj Zlatka Oriđanskog na konačni izgled pjesama s obzirom da je on sa bendom Lola V Stain pravio sličan zvuk. Tekstovi su prepuni patriotskog naboja gdje pjevaju o neospornim prirodnim ljepotama svoje zemlje. Međutim, rub sa kojeg nema povratka je sigurno klasična narodna pjesma Brodovi plovea kojom su zadali posljednji glogov kolac u tijelo koje se zove Mizar. Čisti narodnjak kojeg se ne bi postidjeli ni ortodoksni turbo folkeri.

Sve u svemu loše i razočaravajuće od strane Mizar-a koji su sa ovim albumom izgubili veliki broj fanova ali vjerojatno i privukli one kojima su narodni zvuci jedina muzika koja dolazi do njihovih ušiju. Ukoliko se to zaista i desi onda je misija zvana Mizar vjerojatno završena za sva vremena.

(zurnal.info)

KONCERT Diplomatz u Mostaru

Ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli

Odavno se nisam osjećao tako dobro u svojoj koži, u svom gradu. U subotu, 29.05.2010. godine u Mostaru odavala se počast najautentičnijem rock autoru na ovim prostorima od rata naovamo. Baš počast. Sve je bilo kako je trebalo biti i kako Graha zaslužuje.

Negdje oko 20 sati dvorište ispred OKC Abraševića počelo se lagano puniti najraznovrsnijom galerijom likova koju kod nas možete zamisliti. Bili su tu mladi punkeri s plastičnim dvoguzama piva, metalci sa svojim ruksacima i lozom u rukama, mladi novinari, umjetnici svih provinijencija, nekakvi polušminkeri sa buteljama vina, i, tvrdim odgovorno, jer znam, svojim sam ih očima vidio, viđeniji likovi iz Red Armya i Ultrasa na jednom mjestu. Otkud to, vrag bi ga znao, ali postalo je jasno kad su se iz sale začuli prvi rifovi i sala se počela puniti. Odmah je bilo jasno da Diplomatz ima magiju, ljudi mu vjeruju i u stanju je, on sam s gitarom, svojim performansom ispuniti stadionsku binu. A ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli, mrtvih koje nikako da ostavimo da počivaju u miru, jer nam služe kao kusur u sitnointeresdžijskim prepucavanjima. Dvjestotinjak duša na jednom takvom koncertu za Mostar nije malo. I onda sam shvatio, postoje oni koji žele da se „upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo“, treba im istina, treba im netko tko je uspio formulirati ono što i sami osjećaju. Ej, klinci su pratili Grahu u glas, sala je frcala emocijama, vidio sam neke slučajno zalutale Amerikance koji su objesili vilicu kad su vidjeli što se događa, pogledali su oko sebe, a nekakav strah im je ispunio oči, nije to bilo veče za njih, nisu nikako mogli shvatiti što se događa, nisu imali šanse, jebiga, tu se događala naša istina, tu je pjevao naš Psiho, ne njihov. Kad je Graha zapjevao „...Sestro...“ knedla mi je zapela u grlu, borio sam se sa suzama, a jedna moja prijateljica je izronila iz mase pijanih i znojnih tijela sva uplakana, eto kako je to bilo i što je Diplomatz napravio tu noć.

A Diplomatz, kako ga opisati? Diplomatz je dobar lik, prije svega. Diplomatz je veliki performer. Diplomatz je veliki autor. Satan Panonski se rezao na bini, a Grahina svaka riječ krvari i plače. E sad, Satan izbaci Lou Reeda iz Velveta, doda svom nastupu malo Waitsovske pantomime, podruži se s Kuduzom i to je to, imate Grahu. Znate što, jeb'o sevdah, hoćete bh blues, evo vam Diplomtza, eto bluesa, eto doline suza, eto vam istina, dragi moji berači pamuka.



(zurnal.info)

KULTNI VINILI: LUNA, Nestvarne stvari, 1984

Nakon vremenske distance od 26 godina može se slobodno zaključiti da je album novosadskog benda jedna od tri najbolje rock ploče

Sarajevo je po starom dobrom običaju uvijek bilo u zapećku svih muzičkih događaja kada govorimo o muzici koja nije bila za široke narodne mase. Tužna je činjenica da se u Sarajevu tokom osamdesetih nisu mogli pronaći u redovnoj prodaji albumi npr. Lačnog Franza, Parafa, Pankrt-a ili su količine takvih ploča u par muzičkih prodavnica bili minorne. Jedan od albuma koji se nije mogao pronaći u sarajevskim prodavnicama je i kultni album novosadske grupe Luna za koji se nakon ove vremenske distance od 26 godina može reći da je jedan od tri najbolja rock albuma bivše države.

RARITETI I RASPADI

Sam nastanak grupe Luna je pomalo čudan. Prvobitno je osnovan band pod nazivom La Strada 1979. godine od strane Slobodana Tišme koji je bio ključni čovjek te grupe, a kasnije i Lune. La strada je snimila dva albuma koji su u to vrijeme otisnuti na kaseti, a pored Tišme, bend su činili Daniel Stari, Boris Oslovčin (bas), Dragan Nastasić i Siniša Ilić (gitare) i Ivan Fece Firći (bubanj/ritam mašina). Nedugo potom, La Strada se raspada i formira se Luna u kojoj se Tišmi i Firčiju pridružuju Zoran Bulatović – Bale (gitara/ex Pekinška Patka) i za klavijaturama Jasmina Mitrušić koja se povremeno hvatala i bas gitare.

Album Nestvarne stvari objavljuje ljubljanski Helidon 1984. godine i to samo u 920 primjeraka što za današnje uslove predstavlja izrazito mali tiraž pa je ova ploča od samog objavljivanja postala veliki raritet. Još jedan kuriozitet je vezan za ovaj album, a to je da je ploča objavljena kada band Luna više nije ni postojao tj. raspali su se još prije objavljivanja njihovog prvog albuma.

Najveća zasluga za objavljivanje albuma pripada Marku Brecelju koji je, nakon što ih je čuo na koncertu u Rijeci, odnio njihove demo snimke kod Borisa Belea u izdavačku kuću Helidon gdje su odmah dogovoreni termini snimanja. Za producenta uzimaju Sašu Habića.

Te godine dobijaju nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Ubrzo Firči odlazi u EKV dok Bale završava u JNA i priča koja se zove Luna se tada završava.

Tišma zajedno sa Jasminom ponovo pokreće La Stradu u kojoj su bili još Robert Radić (ex Kontraritam), Žolt Horvat (ex Kontraritam) i Daniel Stari. Album istoimenog imena La Strada je objavljen 1987. godine (snimljen za samo jedan dan), a producirao ga je Rex Illusivii. Kao i u slučaju Lune album je štampan u mizernih 500 primjeraka koji su razgrabljeni isti dan kada su se našli u prodavnicama, a objavljen je od strane M produkcije radia Novi Sad. Album ima nekih dodirnih tačaka sa albumom Nestvarne stvari s tim da je u određenoj mjeri bio znatno manje mračan, sa sporijim tempom i za određenu nijansu komercijalniji od albuma Nestvarne stvari. Najveće zasluge se mogu pripisati akustičnoj gitari koja preovladava na samom albumu. Na žalost, La Stradu je zadesila ista sudbina kao i Lunu. Tišma je rasformirao band nakon samo jednog objavljenog albuma i prestao sa bilo kakvom muzičkom aktivnošću posvetivši se pisanju poezije. Mali povratnički bljesak se desio 2004. godine kada se skupljaju samo za EXIT festival gdje opet održavaju koncert za pamćenje pokazujući da nisu izgubili ništa od svoga šarma i snage.

VANVREMENSKE STVARI

Album Nestvarne stvari je nakon objavljivanja odmah proglašen od tadašnjih rock kritičara za jedan od najboljih debi albuma u domaćoj muzici. Za album se može reći da je u to doba bio vanvremenski i da nije pripadao tadašnjim muzičkom miljeu. Na albumu se nalazi 10 fantastičnih numera i veoma je teško izdvojiti bilo koju po kvaliteti. Nestvarne stvari otvara brza, neurotična i čvrsta numera pod nazivom „Fakir“ gdje Tišma poručuje:

Živim bez ikakvih misli
Malo reči znam
teško ja pamtim reči
Neke smislim sam

Zašto ponavljam stalno
Pod A, pod B, pod A
Zašto ponavljam reči
Ko zna, ko zna, ko zna…

(Fakir)

 

U pjesmi „Fakir“ se savršeno vidi sva ljepota Tišminog pisanja poezije i Baletove novotalasne eneregije i idejnosti. Ovo svakako važi za cijeli album u „Fakiru“ koji otvara album to se prezentuje kao direktan pogodak u glavu. Za tadašnje vrijeme odlično kombinuju post punk i novitalas koristeći se velikim brojem tonskih efekata kojima su postigli specifičan zvuk. Firči odlično prati muzičku konstrukciju pjesme dok se akustična gitara provlači kroz samu pjesmu ne umanjujući čvrstinu iste. Jasminine klavijature samo pojačavaju mističnost pjesme dajući joj još dodatnu atmosferičnost.

Naslovna numera Nestvarne stvari nastavlja odlično započeti posao.

Prostorom lete nestvarne stvari
Grle me il’ ostavljaju, one su uvek tu
Uspavan sam, al’ osećam ih
Smeju mi se i na brodu i sa broda
Ali ja ih i ne vidim,
spreman sam da se branim…

(Nestvarne stvari)

Ritam je opet izuzetno čvrst, a Baletova gitara na posebno minimalizirani način vodi cijeli album, tako i u ovoj pjesmi.

Numera „Vila“ predstavlja bend kao netipičnu pojavu u ex Jugoslaviji.

U doba kada su na svjetskoj muzičkoj sceni vladali Bauhaus ili pak Siouxie and The Banshees, Luna bi se odlično uklopila u tadašnji muzički svijet i da je kojim slučajem egzistirala u bilo kojem drugom dijelu Evrope dosegla bi kontinentalni uspjeh. Na svu sreću, Luna nije bila kopija bilo kojeg banda iz tzv. dark miljea iako su mnogi pokušavali da joj zbog tekstova prišiju tu etiketu.

Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj
Za pranje suđa vila je stroj
Poruke kratke
Vraćene njoj
Vila je marka
Magijski znak
Otrovni mantil
Pod kim si mrak
Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj…

(Vila)

USPAVLJIVA DOBA JA VAS VOLIM

“Ogledalo Lune” sa svojim skoro 7 minutnim trajanjem stvara potpunu pometnju i zaista je teško dokučiti do kakvih se sve moždanih interpretacija može doći prilikom njenog slušanja. Muzičke pauze kojima je pjesma isprepletena sa režućim gitarama i predivnim pozadinskim pratećim vokalima Jasmine Mitrušić svrstavaju pjesmu Ogledalo Lune u jednu od najdominantnijih na albumu.

Noćni dani, ogledala
Pod led stavi prste
Uspavljiva doba ja vas volim
I zaborav traži svaki korak ispred kuće
Moj pad u vrtlog reči
Na prozoru u mom svetu pogled
Hod, sat, zid, kip
Luna je ogledalo lune.
Ne vidim se u tom času
Zvoni, halo
Na brojčanik stavi prste
Smeh i krik
Osmeh, osmeh lune.

(Ogledalo Lune)

Poslije numere “Povratak” koja je najneprimjetnija na albumu prelazimo na drugu polovinu albuma. Tekstovi u kombinaciji sa snenom muzikom brzo i bez ikakvog upozorenja postaju destruktivno-agresivni utičući na unutrašnje raspoloženje slušaoca koje se može kretati od apatičnog do agresivno neurotičnog. Jedina pjesma na albumu koju je otpjevala sama Jasmina Mitrušić je numera “Okean” koja je klasična mimimalistička balada u potpunosti odsvirana na akustičnoj gitari.

Kako se približavamo kraju albuma atmosfera postaje sve mračnija i slušanje pjesama zahtijeva veću posvećenost. Redaju se numere “Amazon”, “Lambo”, predivna “Intima”...

Ljubav je na nebu
Videćeš ko sam ja
Zvuci su na nebu
Saznaćeš ko sam ja

Ulazim u tvoj svet
Istine i laži se ljube
Zakopčanost kišnog mantila
Zagonetna slika
U kući pustinje

Ljubav je na nebu
Saznaćeš ko sam ja
Zvuci su na nebu

Ljubav je na nebu
Saznaćeš ko sam ja
Senke su na nebu
Videćeš ko sam ja...

(Intima)

Album se završava sedmominutnom pjesmom “Balder na prozoru” koja bi se mogla predstaviti i kao jedan vid pozorišnog komada. Aranžmanski fantastično urađena na pravi način zatvara album.

Po staklu klizi kap

iz senke gleda vrač

Tvoj lik se menja sam

u mnogo boja.

Pod kosim kapima ples

u vrtu ti i ja

Razbijen krik na dnu

u liftu slomljen mač.

Bal leži mlad i lud

u vlažnom lišću

Prizor neki vidi

odsjaj u njemu brz

Ponoćnog sunca

telu i dušu tu

Bal leži mlad i lud

u vlažnom lišću sna.

(Balder na prozoru)

(zurnal.info)

ŽIVOT JE RAJ: Između Diplomtza i Grahe

Potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno rekao: Život je raj

Dojmljivo je iskustvo vidjeti i slušati Damira Avdića kao Diplomtza. Neobična je to osoba, spoj Henry Rollinsa, Arthura Browna, Screaming Jay Hawkinsa, onog ćelavog iz Full Metal Jacket, Angusa Younga, Bobby Perua & Perdite Durango & Franka Bootha ... Neka vrsta Terminatora ili Kevina 11 (da budemo sasvim precizni). Diplomatz je sirov, ogoljen i otvoren do same granice pristojnosti, neprestano na rubu incidenta i provale bijesa, napet kao plinska boca sa slabim ventilom. Spreman da udari gdje je najbolnije, bez obzira o kome i o čemu se radi. Mnogo je ciljeva, ali nije to neselektivna rafalna paljba, Diplomatz ima dovoljno životnog iskustva da zna poredati prioritete u životu, zna šta je zaista vrijedno i za šta se vrijedi boriti. Ne očekuje da nakon koncerta ili preslušavanja CD-a zapamtite refren – parolu, ne želi ni da po svaku cijenu promijeni stavove svojih slušalaca. On poštuje svog slušaoca i zbog toga ne manipulira njegovim osjećajima. Njegovo je da kaže ono što misli, a na nama je šta ćemo učiniti s tim. Tako tvrdi u intervjuima, a mi nemamo nikakvog razloga da mu ne vjerujemo.

Njegove pjesme nemoguće je slušati kao neobavezan background za svakodnevne obaveze, one zahtijevaju puni angažman i izazivaju napetost nalik na zujanje prije tuče.

...

Ništa manji dojam ne ostavlja Damir Avdić ni kada postane Graha.

Graha je iznimno smirena, pristojna osoba, mogao bih je bez po muke i s punim povjerenjem zamisliti i u cockpitu. On pažljivo važe riječi, izbjegava psovke, nije mu problem priznati grešku, reći da nešto ne zna, pohvaliti tuđi trud, pogledat čovjeka u oči. Piše knjige, do sada je napisao dva romana Na krvi ćuprija i Enter džehennem, sa odreda dobrim kritikama i još boljim reakcijama čitalaca, a dovršava i treći - Liga šampiona, čiji odlomak možete pročitati u našoj Čitanci, pa sami saznati kako to izgleda.

Može se učiniti da se radi o potpuno različitim ličnostima, nekakvom Jekyllu i Mr. Hydeu ili brižnom Frankensteinu i njegovom čudovištu, ali to je lijeno pojednostavljivanje. Sasvim je sigurno da se radi o identičnoj osobi čije dvije pojave čvrsto povezuju temeljne vrijednosti – iskrenost i beskompromisno poštenje. Rijetke su to osobine na ovdašnjoj javnoj sceni na kojoj se guraju egoisti, zavidljivci, lažovi i prevaranti. I izuzetno dragocjene. U tranzicijsko vrijeme varalica ne mogu se sjetiti vrjednijih.

Bez pomenute dvije vrijednosti ne bismo imali ni Diplomtza a ni Grahe.

Višedecenijski boravak u undergroundu može biti romantičan samo ukoliko imate izdašnog mecenu. Inače je to čista muka i frustracija. Damirov produženi boravak rezultat je dosljednosti u uzgoju pomenute dvije osobine, ali i rezultat niza nesretnih okolnosti.

Sjetimo se, njegov bend Rupa u zidu bio je među najzanimljivijim novim imenima koje nam je nudila prijeratna scena. Vrijedni bendovi tek su se budili iz autizma sarajevske pop rock škole, zbog koje smo prespavali i punk i novi talas. Rupa u zidu snimala je albume u tuzlanskom studiju, objavljivali ih u samizdatu (omote su crtali tada vrlo perspektivni tuzlanski strip crtači), obilazili su sve klubove na prostoru bivše Jugoslavije koji su imali struju i direktno pred publikom formirali svoj autentičan terrorbilly blues. Taman kada su potpisali za pristojnu izdavačku kuću (Take It Or Leave It) koja im je obećala distribuciju i promociju, JNA je odlučila da miroljubivo napusti Tuzlu.

Nakon rata više ništa nije bilo isto i to sigurno nije potrebno posebno objašnjavati. Damirov brat Bakir, gitarista izvrsnog stila manje je više, otišao je u SAD gdje i danas ukrštava flamenco i etno zvuk s ovih prostora. Nakon kratke muzičke avanture u Americi, Damir je sam snimio album Kora, koji nikada nije objavljen, ali vjerujte na riječ, radi se o dobrom skupu pjesama.

Bez posvećenih saradnika, Damir je sam u sobi pravio nove pjesme, kreirajući riffove kao da iza sebe ima braću Asheton. Imao je dva izbora, da se kao freak zamrzne u boljoj prošlosti i patetičnim prisjećanjima na dane vina i ruža, ili da počne ispočetka.

Rezultat je poznat.

Dobili smo Diplomtza koji nas je nedavno obradovao trećim albumom Život je raj. Nećemo ulaziti u monotoniju opisivanja pjesama, kod ovakvih albuma to je jalov posao. Ukratko...

Ponovo je snimljen za slovenački Monlee Records i na njemu se nalazi 12 pjesama. Gitara je ista, isti pouzdani Gibson Les Paul. Riffovi dolaze iz istog taloga iskustva - preslušavanja i usviravanja punka, hard rocka, bluesa... Ako moram izabrati poređenje, neka to budu Ron Asheton i Fred Sonic Smith. Riffove svira sasvim opušteno, kao stari blueseri, bez metronoma, razvlači ih i sabija koliko mu je potrebno da otpjeva stih. A stihovi su jednako direktni i ljuti, kao na prethodnim albumima. Zašto ne bi bili, isti su i razlozi... Lako ćemo se, nadam se, složiti da se ništa i nije promijenilo svih ovih godina.

...

Pročitao sam negdje primjedbu da Život je raj jako podsjeća na prethodne albume. Ako pažljivo poslušate album Live Rust Neila Younga čućete kako neko iz publike dobacuje da pjesme zvuče isto, a Young odgovara: Zašto što je sve ista pjesma.

Pošteno i iskreno.

Ipak, čini mi se da se pjesma ovaj put mijenja. Diplomatz kao da nam nudi rješenje. Nisam siguran, možda ga ja preslobodno dešifriram, ali čini mi se da je isto pronašao i Roky Erickson u našoj prethodnoj priči.

...

I na kraju, (da podvučem, kako se kaže) potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno, i bez sve zajebancije, rekao: Život je raj.


(zurnal.info)

 

MUZIKA The Pineapple Thief, Someone Here is Missing, 2010

Svoj deseti album ovaj engleski bend je pažljivo koncipirao i dao nam CD koji ćemo dugo vremena proučavati


Stil i način sviranja novih bandova su u velikoj mjeri predvidivi i često se baziraju na bendovima koji su već postigli značajan uspjeh u svojoj muzičkoj karijeri. Za band koji ima deset albuma iza sebe i koji je imao svoj već izgrađeni stil bilo je teško povjerovati da će se promijeniti. The Pineapple Thief (TPT) je band koji se itekako naradio u proteklih 11 godina koliko postoje i koji je imao čudnu dinamiku izdavanja svojih albuma. Postojale su velike pauze između albuma i dovodile do toga da ih je publika znala zaboraviti, a onda bi oni iznenadili i u jednoj godini objavili tri albuma.

Dolaze iz Yeovila u Engleskoj i svoj deseti album pod nazivom Someone Here Is Missing objavili su 19. maja, a zvuk mu strašno podsjeća na albume Radioheada, Porcupine Tree, a u nekim momentima i na Muse. Muzika je pretrpila velike promjene korištenjem eksperimentalnih setova kojima su donekle ubili čvrstinu pjesama i dali im snagu i osjećajnost. Omot albuma je briljantno uradio Storm Thorgerson koji je svoje umijeće već pokazao na albumima Pink Floyda (Dark Side Of The Moon, Division Bell, Pulse), Muse, Led Zeppelin i Biffy Clyro.

Album otvara Nothing At Best čiji početak podsjeća na Obojeni Program i njihovu numeru Mašina, a potom se sve prelijeva u NIN ritam koji se primiruje sa pjevanjem Bruce Soorda. Pjesma konstantno lebdi između sporog i srednje brzog tempa i brzih i sumanutih ritmova. Odličan početak albuma od kojeg realno nisam očekivao ništa drugo nego kopiju prethodnih albuma ali na svu sreću debelo sam se prevario. Nakon odličnog uvoda nastavljaju u istom ritmu.

Numera Wake Up The Dead najavljuje dio albuma koji se komotno može nazvati Tribute To Radiohead. Prekrasna numera koje se ne bi ni sam Tom York postidio.


It’s not the same.
It’s not the same any more.
You protected me.
I wouldn’t ask for more.
A 1000 miles,
Of crawling to your door.
 
I’m gonna find out what’s in your head.
And yeah, I’m gonna find out what’s in your head.


Pjesma The State We're In nam to potvrđuje. Odličan gitarski početak sa laganim i nježnim pjevanjem nam otvara treću numeru sa dvoglasnim pjevanjem, duvačima i povremenim gudačima. Iz pjesme u pjesmu se povećava kvalitet da bismo na kraju dobili jedan od najboljih albuma koji su objavljeni u prvoj polovini ove godine. Jaču stranu albuma svakako predstavljaju tekstovi koji u potpunosti koheziraju sa muzikom na albumu.

Iako tek na polovini albuma numerom Preparation For Meltdown se dostiže vrhunac. Prvi dio pjesme je izuzetno sjetan i mekan a onda se upozoravajuće gitare uključuju u dionice koje pjesmu dižu. Sa skoro osam minuta trajanja zaista je veliko umijeće postići ono što su momci iz TPT uspjeli. Na svu sreću nakon Preparation For Meltdown ne dolazi do pada iako bi balada Barely Breathing to donekle mogla i nagovijestiti. I ona jednostavno predstavlja mali break za ono što nam slijedi u nastavku. Kombinacija elektronskog zvuka i čvrstih gitarskih rifova preovladava u numeri Show A Little Love.Naslovna numera opet otvara vrata za laganiji tempo gdje se prelijepo prebiranje po gitarskim žicama pretvara u brzi ritam sa čvrstim zvukom gitara, a vokal opet daje posebnu boju samoj pjesmi.

Zvuk TPT u potpunosti se iskristalizovao i band je napokon uhvatio pravi smjer kojim će nadam se ići i dalje. Album zatvara 3000 Days koja je i najbrža numera sa albuma. Počinje sa žestoko-sumanutim gitarskim rifovima, sa gitarama koje na momente zvuče izuzetno glasno stvarajući nepodnošljivu atmosferu da bi se opet sve smirilo uz prijatni vokal. Kraj pjesme završavaju onako kako su je i započeli. Moćno i čvrsto kao i cijeli album.


(zurnal.info)

KONCERT: Tindersticks, Kino SC, Zagreb

Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi


Kratke ekskurzije uvijek su prekrasno iskustvo. Pogotovu kad za cilj imaju posjet dragim prijateljima i slušanje koncerta banda uz koji ste odtugovali dobar dio mladosti, koja na svu sreću još uvijek traje. Nas pet bili smo mostarska delegacija na zagrebačkom nastupu legendarnih nottinghamskih melankolika Tindersticks. Krenuli smo u rano subotnje jutro praćeni kišom. U Zagreb smo stigli za ležernih 7 uri.Par sati opuštanja kod druga Branka na Središću gdje je alko sekcija između piva, vina i rakije izabrala ovo drugo pa smo se zaputili do jedinog istinskog sakralnog objekta 21. stoljeća, hipermarketa u kojem smo proveli dobrih sat vremena u biranju sredstva za dostizanje određene razine euforije, koja nas ima pripremiti za koncertno iskustvo koje smo čekali dobra tri mjeseca.

KABOLA MALVAZIJA

Elem, Kabola Malvazija i Enjingijeva Graševina bili su razlog zbog kojeg smo zakasnili na nastup Nine Romić, koja je imala zadatak zagrijati publiku prije nastupa zvijezda večeri. Znači, izostanak opravdan. Ako ne vjerujete, preporučujem jednaku vrstu zagrijavanja za bilo koji koncert.

I onda, slatko iščekivanje, cupkanje, pružanje odavno kupljenih karata redaru, par piva na ulazu i upad u dvoranu ispunjenu dimom. Prvi znak dramaturške savršenosti koncerta kojem smo svjedočili bio je upravo taj dim, ispuštan sigurno 5 - 6 sati kako bi se u cijeloj dvorani stvorila maglovita atmosfera. To je stvarno dim iz dim mašine, u Kroejši se više ne smije pušiti niti u najvećim rupama, na moju veliku žalost, ali na radost odjeće koja vam nakon noći provedene u izlasku ne smrdi po dobroj staroj duhanskoj dimčini.

Uglavnom, uđemo vam mi u dvoranu i zavalimo se u stolice čekajući da na scenu stupe brundavi Staples i ekipa, koji su nam na neki način uništili mladost natjeravši nas da se zaljubimo u melankoliju. I konačno, eto njih, eto momaka, Tindersticks. Znao sam da je Staples visok čovjek, ali da će cijeli band izgledati kao engleska košarkaška reprezentacija baš i nisam očekivao.

Sve je krenulo sa Marbles. I onda opet iščekivanje. Čekanje nekakve eksplozije. I svo vrijeme praćenje genijalne dramaturgije koju je odradila rasvjeta. No, dojam svega je da je bend ostao suzdržan ustrajavajući na tehničkoj savršenosti u svakom trenutku, sve je bilo tip top, ali mislim da smo ostali zakinuti za provalu emocija kakvu smo svi očekivali.

Tako savršenoj svirci ne prisustvujete baš često. Nisu svi ni sposobni tako zvučati uživo. Pogotovo ne posvećuju toliku pažnju rasvjeti i atmosferi koju ona stvara. Prekrasno jazz bubnjanje, savršena harmoničnost i po tri gitare istovremeno, mistična klavijatura, triangl, čelo, Staplesov topli medvjeđi bariton, sve je bilo pod konac, po JUS-u. Ali emocija, ona sirova kvarna tvar, koja nas tjera da činimo lude stvari, nije doživjela erupciju. Možda razlog leži u tome da nisu svirali većinu favorita publike poput Another Night In, Rented Rooms isl.

RITUAL JE ODRAĐEN

Možda je razlog što pjesme s njihovog novog albuma publika još nije svarila. Uglavnom, mislim da je većina ljudi u dvorani zagrebačkog Kina SC tu noć ostala s dojmom da su svjedočili genijalnoj svirci, ali da nisu dobili ono po šta su došli, a to je upravo ona erupcija noir emocija koje vas obuzmu kad slušate njihove albume i putujete kroz njihovu glazbu usmjeravani briljantnim Staplesovim tekstovima. Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi. Staples je istinski karizmatik, odrađuje koncerte bez pretjerane komunikacije s publikom, što je, po meni, priličan minus, ali većina žena se raspameti i kad ovaj izađe na scenu i izgovori "Thank You" onim mračnim, toplim glasom koji slušamo evo već dvadesetak godina.

Nakon skoro dva sata svirke, bis uključen, uslijedila je zagrebačka noć, pripita i hladnjikava. U jednom trrenutku nazdravili smo i sa članovima benda, koji je došao u obližnji klub “Krivi put” na pivo. Sreli smo neke dobre prijatelje, cugali, razgovarali, dovukli se do Brankovog stana na spavanje.

I onda, nedjeljno popodne, povratak u stvarnost, u zemlju koju veliki bendovi ne posjećuju osim ako se nisu ufurali da su veliki humanitarci, a to već sa glazbom nema nikakve veze.


(zurnal.info)

ROKY ERICKSON: Povratak iz noćne more

Nakon 15 godina Roky Erickson snimio je novi album. Bio je to dobar razlog da pokrenemo istragu koja je propala prije 20 godina

Prvi put sam za Ericksona čuo kada sam dobio kasetu s albumom Where The Pyramid Meets The Eye: Tribute To Roky Erickson. Bila je to izvanredna kompilacija, sigurno najbolji tribute na koji sam do danas nabasao. Okupljeni bendovi (mnoge od njih sam u to vrijeme intenzivno slušao i apsolutno vjerovao njihovom ukusu, poput Primal Scream, R.E.M, Buttholle Surfers, Jesus And Mary Chain, Thin White Rope), svirali su pjesme koje su im sasvim odgovarale, a neki od njih mogli su samo sanjati o tako dobrim melodijama. S druge strane, svojim fanovima skrenuli su pažnju na Ericksona i izvukli ga iz višedecenijske nezaslužene izolacije. Jedne od mnogih...

Zainteresiran, informacije o Ericksonu skupljao sam u komadićima, iz rijetkih muzičkih časopisa ili usmene predaje premudrih freakova kod kojih pitac nikada nije sasvim siguran da li zaista znaju odgovore, izmišljaju ili mistificiraju. Uspio sam saznati da se radi o kultnom psihodeličnom muzičaru, psihijatrijskom bolesniku, vrsnom kantautoru i deklarisanom vanzemaljcu. Priča puna rupa...

...

Roky se ponovo vratio, a podršku mu pružaju mlade komšije iz Austina Okkerville River. Njihov lider Will Sheff utrošio je mnogo energije da Ericksonu obezbijedi okruženje kakvo zaslužuje. Preslušao je 60 pjesama, od 13th Floor Elevators, solo radova, pa i opskurnih snimaka snimljenih u umobolnici... Izabrao je neobičan niz, namjerno zaobišao hitove i uspio zaokružiti vrlo zanimljivu cjelinu. Nastao je prvi Rokyjev album nakon 15 godina True Love Cast Out All Evil. Taj CD je ultimativna posveta kojom je Sheff želio odati počast Ericksonovoj karijeri i načiniti mu neku vrstu spomenika, u najplemenitijem značenju te riječi.

...

Imam dovoljno izvrsnih pjesama za opravdanu izolaciju sa slušalicama, kao i dovoljno dobar razlog da pokušam zaokružiti priču. Stariji sam, iskusniji, i dalje dovoljno radoznao, a i google je uvijek na raspolaganju za zloupotrebu. I kakvi su rezultati moderne istrage?

Dakle, Roger Kynard Erickson rođen je u Dallasu, Texas 1947. godine, rastao je u Austinu, s pet godina svirao je klavir, gitaru uzeo sa 12, a sa 18 formirao prvi psihodelični bend na svijetu, danas kultni 13th Floor Elevators. Samo par mjeseci kasnije komponirao je garažni klasik You're Gonna Miss Me, koji je ostao njegov najveći hit. Mlada Janis Joplin tada je željela da im se pridruži, ali ju je odvratila primamljiva ponuda iz San Franciska u kojem se tada tek formirala psihodelična scena.

Lako je bilo praviti cvijetnu revoluciju u Kaliforniji, 13th Floor Elevators su taj pionirski posao radili u jednoj od najkonzervativnijih američkih država, gdje je porododica Bush uspostavila svoje tradicijske vrijednosti. Snimili su četiri izvrsna albuma, odreda smjernice za Grateful Dead ili Jefferson Aeroplane, ali u Teksasu nisu uspjeli dobiti poštovanje kakvo su zasluživali. Naprotiv, podozrenje, prezir i pojačanu pažnju policije.

Zbog samo jednog jointa (a i on je bio podmetnut) Roky je izveden pred sud na kojem mu je prijetila desetogodišnja robija. Zbog toga je izjavio da već godinama razgovara sa demonima, pa kada je pomislio da to nije ostavilo dovoljno jak utisak na sud, predstavio se kao Marsovac. Takva identifikacija odvela ga je u bolnicu u Houstonu. Nakon par neuspjelih pokušaja bijega, Sud ga premješta u zloglasnu umobolnicu Rusk, gdje Teksašani smještaju svoje psihopatske ubice. Tamošnji ljekari propisuju mu elektrošokove i jake lijekove naspram kojih i najjača LSD formula izgleda kao homeopatska tabletica. U takvom okruženju Roky je nastavio da svira, formirao je bend u kojem su svirali bolesnici sa jezivom prošlosti.

Kada je nakon 3,5 godine napustio Rusk, Roky više nije bio ista osoba. Ako je nekada lagao sudiji da mu je Marsovac uzurpirao tijelo, od tada je to sasvim ozbiljno tvrdio i najbližim članovima porodice. Žalio se da neprestano čuje glasove u glavi koje je pokušavao prigušiti bukom kućanskih aparata koje je istovremeno uključivao i nazivao ih svojim električnim prijateljima. Uhapšen je i zbog krađe pošte. Naime, skupljao je poštu od susjeda koji su odselili i lijepio je po zidovima svoje sobe. Ovaj put sud ga je oslobodio jer Roky nije otvorio niti jedan koverat.

Nije bio sposoban za formiranje benda sa tvrdom jezgrom. Pravio je prateće bendove sa dostupnim glazbenicima koji su se kačili na njegovu staru slavu i formirao Aliense, Explosivese... U zvuk unosi hard rock elemente, a tekstovima plaze demoni, zombiji, vampiri, dvoglava čudovišta. Nazivi solističkih albuma biće dovoljno ilustrativni: I Think Of Demons, The Evil One, Gremlins Have Pictures, The Return Of The Living Dead, Don't Slander Me, Casting The Runes... Izuzetno je važno naglasiti, Ericksonov horror razlikuje se od trabunjanja Marylin Mansona ili heavy metal bajki. Njihovi demoni dovedeni su iz B filmova i stripova, a za Rokyjeve se plašimo i pretpostaviti odakle potiču.

Tek 1993. čini se da demoni lagano popuštaju stisak. Zajedno sa Charlie Sextonom i Paulom Learyjem iz Butthole Surfersa snimio je prekrasan album koji srdačno preporučujem. Zove se All That May Do My Rhyme i pun je ljubavnih pjesama.

...

Dobro je na ovom mjestu prekinuti istragu. Naročito kada je jasno da sem žutih detalja nismo postigli mnogo više od one potrage prije 20 godina. Najvažnije stvari ostale su nepovezane. Da li je Roky bio žrtva sistema? Da li je zaista imao psihičke probleme ili je sasvim nevin boravio sa opasnim duševnim bolesnicima? Da li je njegova opsesija vanzemaljcima i čudovištima bio pokušaj bijega od stravičnog okruženja? Koji je pravi identitet monstruma, vampira i zombija? S koje strane zidina su se nalazili? Šta se dogodilo te 1993. pa da proglasi da je Marsovac odlučio da mu napusti skelet?

Priča se ni danas nije mnogo više popunila, čak je i sveznajući google nemoćan. Valjda je to normalno kada čovjek ima posla s mitovima.

...

A možda svi ti odgovori nama slušaocima i nisu pretjerano važni i možda je ova istraga bila čist gubitak vremena? Jer, album True Love Cast Out All Evil je dovoljno dobar da ga precizni odgovori ne bi učinili ništa kvalitetnijim. Također, njegovim pjesmama ne bi moglo naštetiti ni saznanje da ih je snimila osoba sa karijerom šefa poslaničke grupe u Domu naroda.

Erickson i Sheff napravili su izvrsnu ploču. Roky je pjesme otpjevao bolje nego ikada do sada, a Will mu je obezbijedio produkciju kakvu zaista zaslužuje. Goodbye Sweet Dreams je čisti hit, snage jedne You're Gonna Miss Me, John Lawman ima žestinu Stoogesa i šarm I Walk With A Zombie, Forever i Be And Bring Me Home su dramatične koliko i njihovi nazivi... Album je čvrsto kreiran, kao skulptura (spomenik, kako rekoh), i svaki njegov dio je važan, ali ipak treba istaći jednu pjesmu - Please Judge. Njoj je i Sheff posvetio posebnu pažnju. Kako u jednom intervjuu objašnjava, nije znao kako da postavi njen aranžman. Nakon dugog niza jalovih pokušaja zamolio je bend da napusti studio i zajedno sa Rokyjem sjeo za klavir. Načinili su suhu verziju pjesme, a ostali dijelovi snimljeni su uz pomoć električnih prijatelja – aparata iz Rokyjevog doma i žamora bolesnika iz Ruska. Rezultat je teško prepričati, pa to neću ni učiniti.

...

Lijepo je saznanje da je u ovakvom svijetu moguć sretan kraj, da demoni ipak mogu biti pobijeđeni. Najljepše je što se to može učiniti sa formulom koju smo još u djetinjstvu trebali naučiti iz bajki - true love cast out all evil.

(zurnal.info)