Muzika

MUZIKA: British India, Avalanche, 2010

Već prvo slušanje nam kazuje da mladići nemaju namjeru da naprave kreativni pomak od prethodna dva albuma

Lokalni band iz Melburna pod nazivom British India objavio je treći album pod nazivom Avalanche, nakon odličnog prvog albuma pod nazivom Guillotine iz 2007. godine i za nijansu manje kreativnog Thieves iz 2008. godine koji ipak ne oskudijeva kvalitetnim pjesmama kao što su This Dance is Loaded, I Said I'm Sorry ili The Golden Year. Zbog toga se novi album sa dosta interesovanja očekivao, a objavljen je u aprilu 2010. godine.

Inače, priča vezana za British India je puna klišea. Sve počinje u srednjoj školi gdje se interesovanje za istu vrstu muzike pretvorilo u veliko prijateljstvo, pa 2004. godine Declan Melia (vokal, gitara), Nic Wilson (gitara), Will Drummond (bas) i Matt O'Gorman (bubanj) formiraju band pod nazivom British India. Prije nego što su pronašli svoj energični i brzi stil svirali su cover verzije od BRMC, Blura, The Beatlesa i Starsailora. Uočio ih je Harry Vand bivši gitarist benda The Easybeats koji im pomaže da pronađu nezavisni studio u kojem će snimiti svoj prvi EP Counter Culture.

Pet godina nakon izdavanja svog prvog vinila British India objavljuju Avalanche. Već prvo slušanje nam kazuje da mladići nemaju nikakvu namjeru da naprave veliki pomak od onoga što su radili do sada.

Novi album donosi znatno mekši zvuk, gdje je koncept isti ali je muziciranje donekle izmjenjeno.

Album otvara kratka numera Safari sa brzim i neurotičnim ritmom i teškim udarcima bubnja što uveliko podsjeća na njihov prvi album ali ujedno i na Incubus ili The Vines. Nowhere Boys melje s ritmom i teškom atmosferom, uspješno se kombiniraju eksplozivni i žestoki gitarski rifovi sjedinjeni sa upečatljivim vokalom.

Treća numera pod nazivom 90 Ways To Leave Your Lover nam daje male nagovještaje da bi album mogao biti na razini prvog i drugog. Sa sporim početkom gdje čujemo konstantno ponavljanje gitarske fraze sa monotonim i prividno nezainteresiranim pjevanjem Declan Melia će se raspršiti nakon 1:20 minuta kada se uključuju i ostali članovi banda, a samo pjevanje ponovo postaje teško, žestoko i vrišteće. Potom slijedi drugi singl sa albuma i numera Beneath The Satellite, klasičan gitarski komad sa fuziranim gitarama gdje opet vokal vuče pjesmu.

U instrumentalnim dijelovima produkcija je mogla biti znatno čvrstija i jasnija ali na ovaj način momci iz British Indie su zadržali svoj prepoznatljivi prljavi zvuk koji se na momente kreće ka garage blues zvuku. Produkcija također dosta asocira na live ugođaj. Slijedi pjesma Vanilla koja je već ranije objavljena kao singl i za koju je snimljen spot koji je najavljivao album. Vanilla je sigurno najbolja numera na albumu sa odličnim ritmom i harmonijom.

Što se više krećemo ka drugoj polovini albuma on postaje sve komercijalniji i na momente pjesme zvuče poprilično sterilno i podsjećaju jedna na drugu. I konačno, da zaključimo: solidan album koji neće proizvesti nikakvu vrstu histerije ali će sigurno naći svoje poštovaoce.


(zurnal.info)

IN MEMORIAM: Ljiljana Petrović Buttler

Poslije kraće bolesti u ponedjeljak poslijepodne preminula je pjevačica Ljiljana Petrović Buttler. Prenosimo intervju iz Vremena


Poslije kraće bolesti u ponedjeljak poslijepodne preminula je pjevačica Ljiljana Petrović Buttler.

- Ljiljana je bila posebna po mnogo čemu. Imala sam sreću da baš ona, sa Mostar Sevdah Reunionom, otvori prvi Mostar World Music Festival. Svi smo shrvani, a Dragi Šestić koji je dugi niz godina s njom direktno sarađivao je neutješan, izjavila je Aleksandra Savić, direktorica World Music Centra.

Njen posljednji album Frozen Roses dobio je najveću ocjenu uglednog časopisa Songlines "Top of the World" u decembru 2009. godine.

Kao posvetu velikoj pjevačici prenosimo intervju iz 2005. godine objavljen u Vremenu. Izuzetno zanimljiv razgovor vodio je novinar Đorđe Matić.

 

MOJE TRI KARIJERE


"Ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije. I dokazala sam da posle petnaest godina pauze mogu da postignem i svetsku slavu. Dokazala sam da vredim nešto. Bezobrazna sam, ali kad mogu kojekakvi pevačići, jedanput mogu i ja"

Priča o Ljiljani Petrović-Buttler bez sumnje je filmski materijal, no takav bi film zbog osobnih i općih kulturnih specifičnosti, umjesto na klasični Holivud, kako bi se moglo pomisliti, vjerovatno prije ličio na nekadašnji domaći "crni talas".


Za socijalističke Jugoslavije Ljiljana je bila jedna od najpoznatijih romskih pjevačica. Iz kafanskog andergraunda došla je na televiziju, snimala albume, imala goleme tiraže. Pjevala je jednako na romskim svadbama i za naše književnike. I njoj je rat promijenio život: s troje djece otišla je u Njemačku gdje je, prestavši pjevati, godinama živjela u anonimnosti, radeći i fizičke poslove – sve dok je Dragi Šestić, producent i menadžer Mostar Sevdah Reuniona, jednog od najuspješnijih bosanskih i eksjugoslavenskih etno-produkata, slučajno nije pronašao u Dizeldorfu. Nakon dugog i upornog odbijanja da se vrati muzici, Ljiljana je na kraju ipak popustila i u Šestićevoj produkciji za holandsku World connections etiketu snimila album Mother of Gypsy Soul (2002).

Danas svira koncerte po najprestižnijim evropskim dvoranama, na BBC-ju je nedavno prikazan i dokumentarac o njoj i mostarskom bendu, a nijedan festival tzv. world muzike kao da ne može proći bez ove kombinacije bosanskog sevdaha i Ljiljaninog naročitog pjevačkog stila.

Uz izlazak drugog albuma The Legends of Life, te pred još jednu britansku turneju, Ljiljana je na svoj originalni način za "Vreme" progovorila o vlastitoj, na trenutke zapanjujućoj biografiji, kao i o svojem drugom pjevačkom životu. Imala je samo jedan uvjet za razgovor, koji je, naravno, spontano brzo prekršen:

"Samo nemoj o politici. Politika me ne interesuje, ja sam pobegla od nje. Nama Ciganima politika ne leži. Mi znamo da igramo, da pevamo, da krademo, da prevarimo – e to, a da vodimo politiku, to ne znamo.

NE ZNAM DA GOVORIM CIGANSKI

Stvarno to mislite?

Da.

Bogami se mnogi Romi ne bi složili s vama.

Pa ko god se ne složi, on laže.

Pa evo, recimo, u Makedoniji imate i političare Rome u parlamentu.

Do jučer su svi bili lopovi. I Esma Redžepova je velika zvezda. A gde se rodila, gde je odrasla? U sirotinji, u ciganskoj mali. Sad smo svi doktori i naučnici.

Isto je i što se muzike tiče. I Šaban Bajramović sebe smatra docentom ciganske muzike. A dajte mu da pročita dve note – nema pojma. Za mene, od ciganskih pevača jedino pokojna Vida (Pavlović, op. Đ.M.), žena koja nije imala nijedan dan škole a svaku njenu pesmu odslušajte, svaku reč razumete – dikciju je imala kao da je imala završen konzervatorijum.

Svaki pevač koji prođe kafanu, to mu je najveća škola. Svi mi počinjemo tako. Nisu sigurno pronašli drugde ni Lepu Brenu. A sada ispada da više niko nije pevao u kafani, da svi imamo muzičke škole i konzervatorijume.

Za razliku od većine kolega, išli ste u muzičku školu, svirate klavir.

Da, završila sam srednju muzičku u Beogradu, u "Mokranjcu".

Jeste li bili jedina Romkinja tamo?

Ne, bilo nas je dvoje ili troje. Ali mene su prvu izbacili, pojavljivala sam se samo na ispitima. Nisam imala kod kuće klavir i onda su mi dozvolili da vežbam u školi. I ja dođem i vežbam zabavnjake i džez muziku. Onda sam već počela i da pevam. Danas kad radim, sednem za klavir i pokažem harmonije svojim muzičarima. Ranije kad su se ploče snimale u studiju, svirao je orkestar, napravi se partitura a muzičari su znali da čitaju note.

Hajde da se vratimo sasvim na početak. Rođeni ste u Beogradu?

Ja sam rođena u Lole Ribara, gde je Atelje 212. Kasnije sam se preselila u Milutina Bojića, tamo kod Skupštine.

Ako se to prenese na muziku, nije onda čudo da se za vas uvijek vežu pojmovi kao "džez" i uopće urbana muzika. Kad čovjek sluša Esmu na primjer, tu se osjeti Indija, osjeti se nešto prastaro, daleko, istočnjačko. U vama ima mnogo gradskog štiha.

Ja sam gradsko dete. Ne znam da govorim ciganski, meni se Cigani smeju pošto ne znam da govorim, razumem ali ne znam da govorim. Ja sam rođena Beograđanka. Majka mi je iz Zagreba, vučem dakle, i hrvatske korene, a i danas imam tamo rodbinu. Otac mi je isto bio Beograđanin. On, mangup, bio je mnogo dobar pevač i muzičar, ukrao je moju majku iz Zagreba. Ona je bila mnogo lepa. Maznuo je – i za Beograd. A majka nikada nije pevala cigansku muziku, nego je za parče hleba pevala zabavnu muziku, pesme Lole Novaković i Gabi Novak pa onda starogradske pesme, mađarske, ruske romanse, špansku muziku.

Kako pamtite to doba, je li to bilo sretno djetinjstvo, budući ste dijete kafanske pjevačice?

To je tragedija kafanskih pevača i muzičara da deca imaju žive oca i majku ali rastu sa babama. I moj prvi muž i ja smo deca muzičara. Celu noć pevanje, nisam mogla decu da imam pored sebe. Tragedija je nas Cigana što mi vrlo rano sazrevamo. Ja sam bila majka sa četrnaest godina, moj prvi muž imao je tada šesnaest. Igrala sam se s decom žmurke po podrumima i ujutro sam išla da rodim. Od trčanja mi pukao vodenjak.

Koliko ste imali godina kad ste prvi put nastupili? Dvanaest godina. Zamenila sam majku koja se bila razbolela. Došla sam na raspust, a moj veliki učitelj Hazim Hanušić, muzičar iz Bijeljine i profesor muzike, svirao je u kafani jer je bilo više para nego u školi. Pitam: "Čika Hazime, je l’ mogu ja da probam?" I uveče se spremim i odem da pevam. To je bio početak.

PET DANA U JEDNOJ KOŠULJI

Šta ste pjevali?

Na repertoaru su bili zabavnjaci. Nisi mogao da budeš ni kafanski pevač ako nisi znao da skidaš Sanremo. Arsen Dedić je bio na vrhu, jedna od mojih prvih pesama bila je njegova Kuća pored mora. Pa onda jedne godine ono (pjeva): "prendi questa mano zingara", to je bila pobednička pesma. Pevale su se i stare ciganske pesme: Piravela Mile, Ratko, Tarapani, pa Đelem đelem. Esma je došla kasnije sa Čaje Šukarije.

Kako to da ste i vi i Šaban Bajramović, uz toliko diskografskih kuća u Beogradu, došli baš u Ljubljanu da snimate (za ZKP/RTlj) i tamo izdate svoje najbolje albume?

PGP RTB je imao svoje standardne pevače. Muž gospođe Vasilije Radojčić bio je direktor Radio-televizije. Mi kafanski, ciganski pevači nismo tada bili interesantni. Međutim, Ljubljana je imala njuh, uvek je imala njuh za takve stvari pa je prvo snimila Šabana Bajramovića i napravila bum. E, posle se tražio ženski pevač, a ja sam tada bila "kafanac", poznati kafanski pevač.

Pevala sam svuda: u Skadarliji, u Gradskom podrumu imam petnaest godina radnog staža, pa Romanitar, to je bio kafe-bar tamo gde je sada Mekdonalds na Terazijama, pa onda Lotos, Mažestik. Tu su dolazili samo renomirani pevači: pevala je Nada Knežević, pa Tihomir Petrović, Ivo Robić, Toma Zdravković, Kvaka (Bora Spužić), Beti Đorđević…

Kakvo je bilo to vrijeme, šezdesete i sedamdesete?

Fino. Bilo je lepo druženje, nismo gledali jedni druge kroz novac, ili "ja znam – ti ne znaš", bilo je baš srčano druženje. Sad toga više nema. Onda se znalo gde je kome mesto, ko je kakve kategorije. Dođem na televiziju, u studiju Nada Mamula i Zaim Imamović – i ja se smrznem. Kao, šta sad ja treba da pevam posle njih? Respekt. Nije svako mogao da peva na televiziji, a nije svako mogao da peva ni u kafani jer u kafani su bili vrsni pevači. Toma Zdravković prvi.

Kako pamtite njega?

On je bio boem, voleo je piće, voleo je žene. Toma, tehnički, nikad nije bio neki veliki pevač, ali Toma je preokrenuo celu narodnu muziku. Napravio je taj moderni folk, to je već bilo otišlo na Španiju, na nešto sasvim drugo, zvučalo je kao francuske pesme. Mi smo pevali Čoban tera ovčice pre toga. I danas se u devedeset posto pesama čuje Toma i te pesme će da žive još sto godina.

Radili ste u to "uredno" socijalističko doba, ljudi su išli kući s posla i rano na spavanje. Vi ste bili noćne ptice. Nije vam teško padalo fizički?

Ne. Zato što je bilo fino društvo. Toma i ja smo bili sjajni drugovi. Znali smo da pevamo do četiri ujutru, u pet odemo iz kafane u Kasinu na Terazijama na doručak. Tu doručkujemo pa odemo dalje. Onda smo imali jednu kafanu na pijaci, tu su dolazili svi muzičari. Počne svirka, pesma, pijanka za nas. I znali smo pravo s te pijanke na pos’o. On je znao da peva u jednoj košulji pet dana, i ja u istoj haljini. Kasnije su gradski lokali počeli da nestaju i krenula je Ibarska magistrala, gde je bila lova. Znaš kako, tamo gde su te slušali u tišini tu nije bilo para.

U to doba, ljudi koji su voljeli narodnjake uglavnom nisu voljeli vašu i Šabanovu muziku, ali intelektualci i umjetnici jesu.

Mene su voleli glumci, posebno iz Ateljea 212. Tu sam, uostalom, i stanovala u blizini. Pevala sam i Brani Crnčeviću, Dobrici Ćosiću, a pevala sam i stihove Desanke Maksimović.

DANILO KIŠ U PUBLICI

Kažu da vam je Danilo Kiš znao biti u publici?

Jeste.

Kako ste znali da je on?

Pa prepoznala sam ga. A i počelo bi šuškanje u publici, za stolovima, i neko bi mi rekao – evo ga, došao je Danilo Kiš da te sluša.

Za pjevačice je danas teško zamisliti tako nešto, iskreno. Vi ste ta generacija koja je mogla prepoznati pisca za stolom, a znala je i kafanu.

Dušo moja, danas nema poštovanja prema nekom kao što je bio Danilo Kiš, kao što je Brana Crnčević, kao što je bio Duško Radović. Nekad se znalo ko je ko, bilo je poštovanja kod nas: ej, došao je on da me sluša – znači nešto vredim. Tada si morao da znaš da pevaš, jer da nisi ne bi došli ni Duško Radović ni Kiš ni Brana Crnčević. Bilo je drugo vreme. Poštovao se umetnik, bez obzira koje branše bio. Toga danas nema, niko nikog ne poštuje, bio ti svetski ili jugoslovenski umetnik. Vreme boema je umrlo.

Kad smo kod današnjih pjevačica, kako vam se čini Ceca, van ove priče o ličnosti?

Tehnički, dobar pevač. Temeljit pevač. I zna šta hoće. Jedna od najboljih što se tiče ovog novog trenda. Inače, ubeđena sam za svaku od pevačica danas, da joj daš partituru da pročita, pojma nema, nego će da je okrene naopako.

Ta vrsta tona danas, tako se nije pjevalo u vaše vrijeme?

Nije. Ja sam imala svoj poseban način pevanja. Nisam pevala ciganski, nisam zavijala. U stvari, mene je Bosna naučila da pevam. Bosna je i prva provalila da umem da pevam i kasnije je moj prvi televizijski snimak bio u Sarajevu.

I vi ste pisali dosta svog materijala. Kako vam je došlo da napišete pjesmu, iz potrebe?

Nije iz potrebe, nego nešto me je bolelo. U to vreme je Toma (Zdravković) počeo da piše, pa sam onda i ja. Ali Esma je bila prva, pa Muharem Serbezovski. Oni pevaju mahom taj tursko-ciganski, čak i govore drugačije od nas, imaju dosta turskih reči. Ima nas Cigana milion sorta.

Za romske muzičare postoji predrasuda da su instinktivni muzičari, da se rađaju s time i slično. Esma Redžepova kaže da to nije istina jer da iza svega stoji veliki rad, beskrajno vježbanje.

To je tačno. Iako, moja najveća škola je kafana, ja nikad nisam vežbala. Stvar je u iskustvu, takođe. Mostar Sevdah Reunion i ja dođemo na snimanje, ne znamo šta ćemo da snimimo a završimo CD za petnaest dana. I onda se dogodi da moj prvi album s njima (Mother of Gypsy Soul) dobije u jednom engleskom muzičkom časopisu četiri zvezdice a Dejvid Bouvi tri. Valjda i to nešto govori.

Kaže se obično da su, u muzičkom smislu, Romi "naši crnci".

Da, taj njihov džez, to su molitve, a ovo što Cigani pevaju su uspavanke deci. Kod nas nema kolevki, nego metnemo decu na kolena, ljuljamo ih i pevamo im. I to je negde slično. Recimo, Mahalija Džekson u onom filmu Drvo života, kad smo prvi put videli pravu Mahaliju: i ona i svi veliki crnački pevači pevali su u crkvama. I danas kad uđeš u crnačku crkvu, čuješ džez muziku. Mnogi pevaju bez orkestra, to su izvrsne grupe, samo udaraljke i glasovi. Kasnije su dodali bas, klavir i druge instrumente. I, u stvari, to su njihove molitve, mole se Bogu. Tako i mi.

S tim što naši Romi imaju i različite bogove.

Mi Cigani sad svi kao verujemo u Boga i to na isti način ko i svi ostali kod nas što su postali pobožni u novo vreme. Do juče nismo smeli da slavimo slave, a sad po televiziji maltene goli skaču, i nose krstače od pola metra. Sramota.

ELAN ZA ŽIVOT

Jeste li ikad ranije osjetili rasizam?

Da. Od mladosti. Jebali su mi majku cigansku hiljadu puta, počevši od kolega pa nadalje. Kao: "šta ova Ciganka radi na televiziji svaki dan?" Uvek su Cigani bili nepoštovana nacija, a mi smo sami krivi za to, mi smo to dozvolili. Mogli smo i da se kupamo i da se peremo, pokojni Tito je dao svima sapun i vodu. Ali mi smo nacija koja nema svoje zemlje i svoje države, mi volimo da lutamo i da smo prljavi i neokupani.

Ali, u isto vreme, ja volim Beograd, Beograd je moj grad, rođena sam i hoću da umrem u Beogradu. Vidi: kad je došla Indira Gandi u Jugoslaviju, rekla je: "Druže Tito, red bi bio da mi daš moj narod." Pošto kažu da mi Cigani potičemo iz Indije. A on je rekao: "Ja u Jugoslaviji nemam Cigane, samo Jugoslovene."

Dok je bio Tito, dok je bio komunizam, niko nije bio gladan. Sirotinja je imala da se najede, ako ništa, a sada ovo što se zove narodni hleb. Nekad su Cigani prosili, a sad svi prose. Profesori, docenti, čim padne prvi mrak kopaju po kontejnerima. Za vreme Tita toga nije bilo. Imali smo svi godišnji odmor, i aute, i stan – niko nije bio na ulici. I zimovanje i letovanje. Dobro, jebeš to, ali najvažnije – niko nije bio gladan! A ljudi se danas ubijaju od gladi.

Žao mi je, svejedno, moje nacije. Bez obzira što je moja mama bila Hrvatica, ja ipak imam cigansku krv u sebi. Doduše, izgleda da je ova sadašnja vlada u Srbiji dosta zainteresovana što se tiče Roma. Dosta su se zauzeli da Cigani krenu u škole, imamo sad i profesora, i vrlo dobrih i poznatih novinara, i političara čak.

Ali i rasizma ima više nego ikada.

Pa jeste, s obzirom da se zemlja raspala u države, to je tako normalno.

Jeste li imali predosjećaj da će se ovo dogoditi, da se nešto sprema?

Da, još krajem osamdesetih. Zato sam i otišla. Prvi metak kad je opalio u Sloveniji, ja sam pokupila decu i nestala. Proradilo je u meni šesto čulo. Spremili smo se i došli ovde s jednom torbom.

Nakon televizije, slave, mnogo rada i pristojnog života, završili ste ovdje u Njemačkoj. Niste se libili da prihvatite i najniže poslove: na BBC-jevom dokumentarcu vidi se kako čistite kupatilo u nekom hotelu.

Ovo je Zapad koji gazi preko leševa. Rat je već bio počeo kad sam došla u Nemačku i nisam smela da se upustim da idem ovde u kafanu jer nisam znala ko me čeka. Sedeo je i Srbin i Hrvat i Slovenac i Ciganin. Onaj traži srpski, Hrvat će da me gađa čašom i obrnuto. Pogotovo što je večito naša raja najviše mrzela Cigane. Imala sam troje dece sa sobom i morala sam da preživim, morala sam da radim. Počela sam da pevam svadbe, a pošto ciganske svadbe traju četiri-pet dana, izostaneš tako pet-šest puta i izletiš s posla. Znaš kako je ovde, ako nemaš opravdanje, zdravo, do viđenja, ima ko ‘oće da radi. Tako jedno dve-tri godine i videla sam da od toga nema ništa.

Ja sam i klozete čistila. U to ratno vreme bilo mi je strašno. Imala sam cilj: ili ću da pobedim sebe i svoju želju i volju za pesmom ili smo svi propali. I nije me bilo sramota, pošteno sam radila. Hvala Bogu, evo opet imam neki elan za život. Zadovoljna sam sobom, deca su izašla na put, svi su se sredili i vidiš – opet mi je Bog dao.

A, svejedno, kad vas je Dragi Šestić pronašao, niste htjeli ponovo početi s pjevanjem.

Nisam htela jer su već prošle godine. U isto vreme trebao mi je jedan miran period. Dok nisam došla u Nemačku, sve je bilo na neki trk, bila je borba. Moja deca nisu rasla pored mene. Imali su sve, ali nisu imali majku. Imala sam teške trenutke u životu: moja deca su bila i po domovima, ja sam stalno bila na putu. Dam ih u porodicu i platim da ih čuvaju, ali džaba, moja deca su bila i gladna i žedna. Zato mi je trebao mirniji život. I nije mi falila pozornica – pesma mi je falila.

Još prije par godina bili ste u potpunoj anonimnosti, zaboravljeni skoro. Sada opet snimate, diskografska kuća vam je u Holandiji, svirate u najboljim koncertnim dvoranama u Evropi. Vi ste među rijetkima, bilo kod nas ili na Zapadu, koji su uspjeli dvaput. Ovo vam je već druga karijera koju živite.

Ili treća – prva je bila kafanska. A onda je s pločom krenula druga. I sad treća.

ZVEZDA CIGANSKE MUZIKE

Nemate problema s velikim i poznatim dvoranama, kad ste u Londonu i Parizu.

Da vam kažem: ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije.

I dokazala sam da posle petnaest godina pauze mogu da postignem i svetsku slavu. Dokazala sam da vredim nešto. Bezobrazna sam, ali jedanput mogu i ja. Kad mogu kojekakvi pevačići, kao što je rekao Izo (Ilijaz Delić, pjevač Mostar Sevdah Reuniona), znate njegovu podelu: prvo dođu pevačići, pa pevači, pa pevačine.

Ja nikad nisam bila uobražena. Drago mi je, naravno, da sam ponovo uspela i da sam se dokazala. Dokazala sam da iako čovek ima šezdeset godina i stodvadeset kila, iako nosi do zemlje haljinu, iako je bos, ako zna da peva može da bude slavan i popularan i u tim godinama. Evo, Mahalija Džekson, Sara Von, Areta Frenklin, Bili Holidej, Madona – nije im smetalo, sve su u kasnijim godinama bile popularne.

Je l’ slušate išta za svoje zadovoljstvo?

Da. Mahaliju, Elu Ficdžerald, Frenka Sinatru. Od mlađih samo ovog malog – Majkla Džeksona.

Koga bi danas od muzičara s Balkana trebalo ponovo otkriti, ima li nekoga za koga biste rekli da je zaboravljen a da je sjajan pjevač ili pjevačica i da bi ga trebalo pokazati svijetu?

Predrag Gojković Cune – najveći jugoslovenski pevač svih vremena. Čovek koji je pevao i napolju, prošao države i države. Danas ga se niko ne seća, a na Zapadu ga ne znaju.

Imate li ponekad osjećaj da Zapadnjaci koji vam dolaze i kažu kako je to divno što radite, zapravo nemaju pojma o čemu se tu radi?

Pa poneki put i imam. Mi mahom učestvujemo na džez festivalima. Dođu pravi džez pevači i dogodi se da na sceni, ja i moj band, mi koji smo pomešali maler sa baksuzom – znači, ima i Bosna i ciganizam, a sve je otišlo u džez – mnogo bolje prođemo nego pravi džezeri. A zna da bude i smešno. Na primer, kad smo svirali na džez festivalu u Hagu ove godine. Treba da pevam koncert, a ne mogu da se presvučem, puna soba ljudi. A još uz to neki tip, brka, sve uz mene, gura se. Reko’: "Šta ‘oćeš ti?" Zovem Dragog: "Ma daj bre teraj ove crnce u pičku materinu. Hoću da se presvučem." Dolazi Dragi, šokir’o se. Pita me: "Zar ne znaš ko je ovo?!" Reko’, nemam pojma, ali vidim ko da ‘oće nešto, a mator on, matora ja. Kaže Dragi: "Pa to je Karlos Santana." A ja kažem – ko mu jebe mater.


OTKAKO SAM TUĐA ŽENA

Osamdesetih godina prošlog stoljeća ljubljanska Založba kaset in plošč, jedna od najhrabrijih diskografskih kuća bivše Jugoslavije, izdala je prvi album romskog pjevačkog genija Šabana Bajramovića. Ta je ploča osim kultnog imala i velik komercijalni uspjeh pa je ljubljanska kuća nakon toga tražila "žensku verziju" ovakvog originalnog i nepatvorenog romskog zvuka. Ljiljana Petrović (koja je, stvarajući time do danas konfuziju, dijelila ime i prezime s novosadskom kantautoricom i našom prvom takmičarkom na Pjesmi Evrovizije), već tada jedna od najčuvenijih pjevačica kafanskoga "podzemlja" – bila je upravo to. Nakon pojavljivanja, albuma Otkako sam tuđa žena i čestim nastupima na televiziji – za razliku od njenog najvećeg takmaca Šabana Bajramovića, koji je uglavnom propuštao da se pojavi na dogovorenim televizijskim snimanjima – Ljiljana je ubrzo postala daleko najpoznatija romska pjevačica u zemlji. Uvijek ozbiljna lica, bez suvišne gestikulacije i estradnog prenemaganja, s diskretnom, gotovo misterioznom pojavom i, najvažnije, prepoznatljivim bogatim altom kojim je pjevala u dubokim, muškim tonalitetima, afirmirala je na više načina jedan drugačiji romski zvuk i svijet od onoga kakav je, na primjer, više decenija predstavljala tada već pomalo zaboravljena Esma Redžepova, koja je u nas dugo bila samim sinonimom romske muzike i kulture. Ljiljanin zvuk, visoko urban, na trenutke gotovo džezistički rafiniran, a opet s osjetnom sirovom autentičnošću, osvojio je i prosječnog konzumenta ali, što je posebno, i onaj sofisticiraniji dio publike u socijalističkoj Jugoslaviji – umjetnici i intelektualci gotovo su redom bili ljubitelji Šabanove i Ljiljanine muzike. Takav "konsenzus ukusa", u kojem se kulturna elita s jedne te najšira publika s druge strane mogu pronaći na istim izvođačima, na istom kulturnom izboru dakle, danas je, treba li reći, teško zamisliv.




MUZIKA: Exit Calm, Exit Calm

Ukoliko ne volite muzički stil grupe the Verve, samostalne radove Ian Browna, zvuk U2 sa albuma The Unforgettable Fire, bendove My Bloody Valentine, Ride i Spiritualized, onda zaobiđite ovaj album


Ukoliko ne volite muzički stil grupe the Verve, samostalne radove Ian Browna, zvuk U2 sa albuma The Unforgettable Fire, bendove My Bloody Valentine, Ride i Spiritualized, onda zaobiđite ovaj album u širokom luku! Ukoliko sve to volite onda nemojte propustiti album koji je napravila četvorka iz malog mjesta pod nazivom Barnsley iz oblasti South Yorkshire.

Prije nego što su formirali band Exit Calm, Rob Marshall (gitara), Simon Lindley (bas gitara) i Scott Pemberton (bubnjevi) su bili članovi banda Lyca Sleep koji se zasnivao na istom muzičkom pravcu kao i njihov sadašnji band. Prije dvije godine bandu se još pridružuje Nick Smith (vokal) i rađa se nova muzička nada pod nazivom Exit Calm.

Album istoimenog naziva koji je producirao Paddy Byrne (Unkle, The Hours) sastoji se od 11 numera od kojih smo već prije objavljivanja albuma mogli poslušati We're on our Own i Hearts and Minds, koje su mogle da nas upute što se može očekivati na samom albumu.

Prvo što zapadne za uho nakon preslušavanja je da album zvuči sasvim poznato. Provlači se kroz muziciranje ove četvorke dosta bandova koji su igrali zapaženu ulogu u muzičkoj industriji. Prvi band koji se može prepoznati je Verve kao i svi bandovi koji spadaju u grupaciju brit-pop bandova. Smithovo pjevanje uveliko podsjeća na Bono Voxa i Iana Browna (The Stone Roses) i daje posebnu nit svakoj od 11 numera koliko se nalazi na albumu.

Album otvara fantastična You've Got It All Wrong sa dugim instrumentalnim uvodom i svemirskom atmosferom. Muzika vrši konstantan pritisak za koji nisu potrebni teški gitarski rifovi nego ravnomjerno raspoređeno korištenje raznih efekata koji su prisutni u dubini pjesme.Ovaj sistem muziciranje se proteže kroz cijeli album. Potom slijedi i ako se može reći najbrža pjesma na cijelom albumu, a to je ujedno i prvi singl koji je objavljen u formi video spota znatno prije objavljivanja albuma prvenca. Pojavom spota pjesme We're On Our Own momci iz Exit Calma su već tada pokazali šta se može od njih očekivati, s obzirom da je objavljivanje albuma iz nepoznatih razloga dugo odgađano. Prije samog objavljivanja stekli su veliki broj poklonika koji su na osnovu dva singla/spota mogli već formirati mišljenje.

Pjesme na albumu su poprilično duge i ni jedna ne traje ispod 5 minuta. Sadržajno, najveći dio pjesama je popunjen sa predivnom atmosferom koja doprinosi da pjesme i pored dugog trajanja ne postaju nakon nekog vremena dosadne i zamorne. Numera When You Realise je hladna i nepristupačna, fuzirana Hearts & Minds ima upečatljive gitare, slijedi Don't Look Down, klasična shoegaze numera sa svim svojstvima tog stila, koja sa nježnim, sporim i SF početkom kreće ka bučnom, rastrzanom i distorziranom kraju same pjesme. Šesta numera Forgiveness ostavlja najjači utisak nakon preslušanog albuma. Ona odlično dočarava kompletnu atmosferičnost albuma i može biti primjer kako pjesma treba i mora da dijeluje na um samog slušaoca. Numera Reference nastavlja u istom stilu sa punom produkcijom, spora i na momente melanholična pjesma prelazi u psihodelične pasaže koji se nakon skoro 6 minuta završavaju u staloženom mirnom ritmu. Sve dalje je uglavnom u istoj formi gdje glas Nicka Smitha i dalje vodi svaku pjesmu i koji ne podiže svoju intonaciju ni onda kada se muzički izdižu iznad granice slušljivost. Redaju se With Angels, Antone, Recovery i na kraju lagana balada Serenity koja zatvara album.

(zurnal.info)


VRATIĆE SE VALTER: Preslušali smo novi album Dubioze kolektiv “5 do 12”

Ako ste do sada voljeli pjesme Dubioze kolektiv, trebali biste ih od 5 do 12 voljeti još više. Meni se čini da nikada nisu bili zanimljiviji. Nema praznog hoda, pjesama koje popunjavaju prostor, sve bi mogle imati ulogu singla

Zamislite zemlju u kojoj Dubioza kolektiv pjevaju isključivo zanosne ganja ljubavne poeme, a mi ne slušamo tekstove, samo se cerekamo u refrenima i plešemo uz ritam basa. Dok preslušavamo novi album (kupili smo dva primjerka, jer idemo na ljetovanje pa se plašimo da pijesak s plaže može izgrebati CD) raspravljamo o uticajima koji su vidljivi u novim pjesmama, o razvoju zvuka, njegovom mjestu u kontekstu moderne, slojevitosti produkcije, nedostatku ili višku nadahnuća, dizajnu omota i novom outfitu članova benda.

SRETNI SMO

Sretni smo, okruženi čoporom djece vesele kao na Fisher Price reklamama, žene nam tračaju kroj kaputa Angeline Jolie a mi pišemo posljednje upozorenje direktoru naše male firme jer nije uskladio povećanje plata sa rastom konvertibilne marke. Članovi Dubioze brinu svoje brige, neki od njih su ogrezli u new age misticizmu, drugi, ovisni o adrenalinu, traže smiraj duha u ekstremnim sportovima, treći pišu knjige o tantričkom seksu ili učestvuju u kreiranju stalne postavke novoizgrađenog krila muzeja savremene umjetnosti.

A sve zajedno, majčinskom ljubavlju ušuškava nas naša ljubljena zastava, grije toplina zlatnog trougla, a svjetlo njenih zvjezdica obasjava nam put u još bolju budućnost.

U NURU DEMOKRATIJE

A dok nije tako, dok živimo u ovom nuru demokratije, meni je nemoguće normalno pisati o njihovom novom albumu. Mogu pokušati i navesti uobičajene detalje:

Nakon albuma "Firma ilegal" (Ekipa, Menart, PGP RTS) iz 2008. godine koji je doživio izvrstan prijem kod publike i kritike u regionu i nakon blizu stotinu odsviranih koncerata u 2008. i 2009. godini, Dubioza kolektiv se odlučio za stvaranje još jednog albuma na bosanskom jeziku.
Album "5 do 12", četvrti studijski album Dubioza kolektiva je sniman u Sarajevu u studiju Skirlibaba, a producent albuma je Brano Jakubović. Na albumu se kao gosti pojavljuju frontman Plavog orkestra Saša Lošić - Loša te makedonski bend Superhiks.
Za razliku od prethodnih izdanja Dubioza kolektiva, album "5 do 12" će biti dostupan za besplatan download sa web site-a
dubioza.org od 12. aprila 2010 godine.

I to je sve, ali toliko možete i sami pročitati na njihovoj službenoj stranici.

MATRIX TABLETE

Jednostavno me razoružava njihov društveni angažman, upornost u pokušajima da otvore oči svojoj publici, da im daju tabletu koja otkriva svu brutalnost matrixa u koji su upleteni. Oni su talentiraniji i pametniji od zloglasne sarajevske pop rock škole svih naraštaja. S lakoćom bi mogli, na nivou dnevne norme, isporučivati prigodne hitove i puniti Koševo il zeničku Arenu, kupovati jahte i padati s višnje. Zarad obraza, izabrali su teži put.

Njihovi refreni su konkretniji i precizniji od zaključaka sa sesije nezavisnih intelektualaca pa i od većine mudrolija svekolikog bosanskohercegovačkog kolumnističkog zbora. Pokušaću ih imitirati, biti sasvim konkretan i precizan, pa ponuditi odgovarajuće dokaze za svoje tvrdnje.

DOKAZI

Dakle, na samom početku 5 do 12 samostalno se uključuju u našu seriju tekstova o nepotizmu na fakultetima i pjevaju um klade valja, štela caruje, poso ćeš da dobiješ kada masno daruješ.

Već u narednoj pjesmi s lakoćom otkrivaju: Novo vrijeme novi ljudi, okupator novi, motivi su im isti, pravim imenom ih zovi, izađi na ulicu za sebe se izbori, vazduh treperi ko da nebo gori, pa u refrenu sasvim efektno zakucavaju: Vratiće se Valter, jebaće vam mater.

I za bauk recesije imaju spreman prigodan refren: Vlada uvijek isto svira, narod uvijek isto bira, ovdje nikad neće biti mira, u novčaniku pola marke sija, recesija, a ko ni do tada nije razumio problem mu svode na egzistencijalnu ravan pa u drugoj pjesmi zavape: Zbog svjetske krize nemam za rizle, nemam ni ganje aman, baš bi mi sjelo taman. Ako neko spas očekuje od MMF-a, neka mu zablude raznese naredni refren: MMF uvijek ide na blef, malo pune, a onda prazne ti sef, da bi konačno poentirali sa: Budi svoj, budi borac, jer tvoj je znoj, a oni broje novac!

Veliki je broj sličnih primjera rasuto na devet pjesama koliko ima album 5 do 12. S obzirom da je potpuno besplatan, mogu vas domaćinski pozvati da ih sami s užitkom potražite, ali mislim da će i ovako škrt izbor biti dovoljan da potkrijepi moju tvrdnju.

HISTERIČNA ZABAVA

Naravno, bez brige, na 5 do 12 vas ne očekuje samo skup parola. Izvinjavam se ukoliko ste pomislili da je ovo čemeran album. U Dubiozi ima dovoljno duha da se u ovo doba samoljubive ozbiljnosti nasmiju i vlastitim slabostima i pronađu svijetle strane crnog jada. Razveselile su me ganja posvete, a pjesmu Balkan funk, koja zatvara album, doživio sam kao dernek do kraja svijeta, histeričnu zabavu koja slijedi nakon depresije.

Da zaključim: ako ste do sada voljeli pjesme Dubioze kolektiv, trebali biste ih od 5 do 12 voljeti još više. Čini mi se da nikada nisu bili zanimljiviji. Nema praznog hoda, pjesama koje popunjavaju prostor, sve bi mogle imati ulogu singla. Dub, ska i reggae i dalje čine osnovu zvuka, harmonika povremeno osvježava, a gitare često bude najljepše uspomene sa novovalnih ploča iz kutije, koju planiram svečano otvoriti čim skupim pare za odgovarajuće pojačalo uz gramofon.

SVAKO DOBRO BOSNO I HERCEGOVINO

Redakcija Žurnala želi vam neometan download i ugodno slušanje, uz prigodan pozdrav: Svako dobro Bosno i Hercegovino!


(zurnal.info)



KULTNI VINILI: PJ Harvey, Dry

Album Dry objavljen je početkom 1992. godine i do danas je ostao neprevaziđen u mnogim segmentima

Pojava Polly Jean Harvey na svjetskoj muzičkoj sceni početkom '90. godina nije bila pretjerano zapažena. Međutim, djevojka koja dolazi iz malenog sela pod nazivom Corscombe, koje se nalazi u zapadnom Dorsetu, vrlo brzo je iznenadila sve kritičare i privukla veliki broj simpatizera.

Rođena 1969. godine u Bridportu, odgajana je na maloj farmi ovaca gdje su na njen budući estradni put u velikoj mjeri utjecali majka i otac koji su bili kamenozidar i skulptor. Međutim roditelji su je također uveli i u magični zvuk bluza, jazza i art rocka. Sama je navela u jednom intervju za Rolling Stone (1995) izjavila da su u velikoj mjeri na njen muzički pravac uticali John Lee Hooker, Howlin Wolf, Jimi Hendrix i Captain Beefheart. Kasnije je svoju pažnju davala bandovima koji su nadolazili i označavali vrijeme u kojem su djelovali. Sve to je bilo odlična podloga za ono što će kasnije i sama raditi.

RASTJERIVANJE GOSTIJU

Muzičko obrazovanje je sticala kroz osmogodišnji studij saksofona. Nakon završene škole, sa 17 godina, počinje da piše prve pjesme. Njeno muzičko interesovanje je u to vrijeme bilo bazirano uglavnom na irskoj folk muzici iz koje je crpila najveću inspiraciju.

U januaru 1991. godine formira svoj prvi tročlani band, a pridružili su joj se Rob Ellis na bubnjevima i Ian Olliver na bas gitari. Ubrzo imaju svoj prvi koncert koji je neslavno završio. Vlasnika Sherbone's Antelope Hotela zamolio ih je da prekinu svirku jer su za kratko vrijeme rastjerali goste. U to vrijeme PJ Harvey upisuje Central Saint Martins College of Art & Design u Londonu nadajući se da će to biti njena odrednica za budućnost.

Međutim, u oktobru 1991. godine za nezavisnu izdavačku kuću Too Pure objavljuje svoj prvi singl pod nazivom Dress koji je klasična PJ. Harvey numera sa brzim ritmom i cjepkajućim gitarski rifovima uz odlično vođenje same numere na bubnjevima. Dress veoma dobro prolazi kod kritike i ulazi u uži izbor za singl sedmice u časopisu Melody Maker, a na proljeće objavljuje još jedan singl pod nazivom Sheela Na Gig koji će iste godine biti također objavljen na njenom debut albumu pod nazivom Dry. Drugi singl se kreće na liniji prvog singla gdje PJ Harvey sa svojim predivnim glasom, fuziranim gitarama i sumanutim bubnjevima zasjeda na 9. mjesto USA Billbordove Modern Rock top liste.

Album Dry objavljen je početkom 1992. godine. Kurt Cobain izjavljuje da je to album koji može naći mjesto među 50 najboljih albuma ikad objavljenih. Kritike se kreću od tvrdnji da je to sjajan novi rock do mišljenja da se radi o albumu koji se snima samo jednom u sto godina. Album uskače u pravo vrijeme kako bi se pridružio tadašnjem Albinijevskom muzičkom dobu jer PJ Harvey i sama na albumu u velikoj mjeri koristi noise izražaj koji je u to doba bio na vrhuncu muzičkih zbivanja.

OH MY LOVER

Postaje izuzetno tražena na mnogim TV stanicama pa ubrzo nastupa u kultnoj emisiji 120 minuta (MTV) sa pjesmom Sheela Na Gig i konačno otvara vrata uspjeha. Prema tvrdnjama mnogih PJ Harvey je izuzetno teška osoba za saradnju. Uglavnom nema nikakvu konverzaciju sa saradnicima, izuzetno je šutljiva i po prirodi zatvorena osoba. Prilikom snimanja albuma Rid of Me, po tvrdnjama Stevea Albinija, jedina hrana koju je jela bio je paradajz i uz mnogobrojne javne ispade priskrbila je sebi epitet ekscentričnog muzičara.

Na albumu Dry nalazi se 11 numera koje su klasični primitivni atak na post punk sa velikim primjesama garage blues rocka. Veoma dobro kombinuje sve to sa svojim tekstovima koji nisu jednostavni koji znaju podobro da uzdrmaju slušaoca, naročito slušateljice.

Album otvara ljubavna pjesma Oh My Lover sa svojim garage-blues gitarskim uvodom i njenim plačnim glasom. U određenoj mjeri se na albumu muzički naslanja na Sonic Youth i ako joj to nije bila sigurno namjera. Druga numera na albumu je O Stella gdje čvrste i rastrzane gitare sa teškim fuziranim zvukom i njenim pomalo cvilećim vokalom album polako pokazuju šta se može očekivati na prvencu PJ Harvey.

Na kompletnom albumu veoma dobro kombinuje akustičnu gitaru sa električnom, pjesme odsvirane u toj kombinaciji ne gube na snazi i čvrstini. Gitarska linija na numeri Happy and Bleeding polako se približava specifičnom zvuku Nine Inch Nailsa. Već na ovom albumu koristi u ograničenim količinima i gudače koje je odsvirao Chas Dickie iz banda Van der Graaf Generator. U pjesmi Plants and Rags sinhronizovano koristi gudačke instrumente koji u kombinaciji sa akustičnom gitarom stvaraju u velikoj mjeri kakofoničan zvuk. Sam kraj ostavlja za numere Fontain i Water koja u jednoličnom ritmu drži slušaoca u djelomičnom polusnu da bi taj polusan ubrzo bio razbijen čvrstim gitarskim rifovima i pumpajućim zvukom bas gitare. Sve baš onako kako i sam naziv pjesme kaže. Kao talasanje vode.

PJ Harvey poslije ovog albuma nastavlja sa intenzivnim radom pa snima još osam oficijelnih albuma za koje se može reći da su promjenljivog kvaliteta. Kvalitet posljednjih albuma nije na nivou onoga što je snimila na samom početku ali za nadati se da će ipak shvatiti da je ono što je radila na početku karijere jedini recept za uspjeh.


(zurnal.info)




TRANSKRIPT: Chat sa Dubioza kolektivom

Brano Jakubović i Vedran Mujagić iz benda Dubioza kolektiv razgovarali su sa čitaocima Žurnala tokom dvosatnog online chata, ponajviše o novom albumu, nastupima i oktobarskim izborima. Prenosimo najzanimljivije dijelove trećeg chata u serijalu Razgovora u balkanskoj krčmi.

Osman: s'a ima?

Dubioza_kolektiv: novi album

Osman: eki to?!

Dubioza_kolektiv: od ponedeljka na www.dubioza.org

CharlesManson: hocel ko kupit gibson les paul, black beauty?

Osman: hoce'l biti kakvih spotova?

Dubioza_kolektiv: i to djaba

Osman: kako dzaba

Dubioza_kolektiv: bice spotovi od maja

jasna: pozdrava dubiozi, kad dolazite za austriju

Osman: gdje je tu profit?

Dubioza_kolektiv: lijepo odes i skines i slusas

van_der_shux: nidje

Dubioza_kolektiv: ako ti se svidi tu je profit

Osman: da li to znaci da ce biti novih koncerata

Dubioza_kolektiv: u maju pocinju koncerti neznamo sad tacno kad smo gdje sve ce biti na myspace uskoro

Osman: jesu'l opet narodnjaci ili ce biti nesto za pravu sarajevsku raju?

Dubioza_kolektiv: u sarajevu 4.6

CharlesManson: koji je za vas najbolji bend s prostora bivse juge u zadnjih 30 godina

Osman: naravno, salim se

Dubioza_kolektiv: sch,let 3,edo majka,laibach,atheist rap..........

CharlesManson: to zadnjih 30 godina?

Osman: kako vi komentarisete to sto na vasim kocertima uvijek ima i previse publike a na izborima nigdje niko normalan

CharlesManson: gdje je ekv, sarlo, orgazam, mitar subotic...?

Dubioza_kolektiv: treba poceti naplacivati karte na izborima mozda dodju

Dubioza_kolektiv: bile su tackice.......

CharlesManson: obojeni program

Dubioza_kolektiv: ..........

Dubioza_kolektiv: :)

Osman: jesu to te tackice

Dubioza_kolektiv: ti si pitao za bend.. ne za bendove

CharlesManson: u pravu si

Dubioza_kolektiv: mozemo do sutra imena pisati

Osman: kada cete u Banja Luku?

Dubioza_kolektiv: kad nas zovne neko ..

CharlesManson: s kim pricamo, jel brano?

Dubioza_kolektiv: brano i vedran

Dubioza_kolektiv: 1/4 dubioze

Dubioza_kolektiv: a bio je i van_der_shux....

Dubioza_kolektiv: to je senad - bubnjar

Dubioza_kolektiv: a on pobježe

CharlesManson: ilegalac

Dubioza_kolektiv: kriminalac

Osman: da li je tacno da vas placa sdp?

Dubioza_kolektiv: ne smije dugo boraviti na jednom mjestu da ga ne uhapse...


Ko je ba islamofobičan?

CharlesManson: ja sam cuo da ih placa masonska loza iz londona, vatikan i mao ce tung

Dubioza_kolektiv: svi nas plaćaju.. sdp, sda, snsd, hdz

Dubioza_kolektiv: a sad nam ponudu salje i sbb

Dubioza_kolektiv: peru pare preko nas

Dubioza_kolektiv: Charles, nemoj ofirat...

Osman: mislim to bi samo bio plus za sdp, to bi pokazalo kako imaju stila

CharlesManson:

Dubioza_kolektiv: stila i para

Osman: hocel to jasna, treba li pomoc?

jasna: sve najbolje za novi album, voli vas diaspora... dodji te i do nas...bilo bi super

Dubioza_kolektiv: dođemo mi.. al tamo najmanje dijaspore bude

Dubioza_kolektiv: uvijek dođu "domorodci"

Dubioza_kolektiv: a naša dijaspora zakaže

Osman: fakat, da li vas vise slusaju dijasporci ili u publici ima

Osman: drugih

Dubioza_kolektiv: doduše... sad je u skandinaviji bilo super

Dubioza_kolektiv: 50 % i jedni i drugi

Osman: jesu to oni isti sto glasaju za sbih

Dubioza_kolektiv: jasna ako si u becu mi dodjemo cesto u klub ost

CharlesManson: osmane jarane de ba jebote politika

Dubioza_kolektiv: neka osmana

jasna: ne mi ne glasamo vise za bosnu, jer smo morali uzeti dudji pasos

Osman: ok, hajmo o jemmatu

Dubioza_kolektiv: sto crna jasna?

Dubioza_kolektiv: osmane vrati na politiku

no8: selamalejk

Osman: vise ne glasate za sda nego za hajdera

Dubioza_kolektiv: rahmetli hajdera

jasna: pa ako heces da napredujes moras a nasim pasosom nemozes nikud

Dubioza_kolektiv: desničar koji je zijanio na povratku iz gej kluba....

Osman: ah, da selam za brata no8

CharlesManson: jaranice s nasim pasosem ne mozes ni do hadzica

Dubioza_kolektiv: baš me čudi to za naš pasoš...

Osman: sta fali hadzicima

Dubioza_kolektiv: ništa

Dubioza_kolektiv: ima malo viška radijacije ali to nema veze...

Osman: bosnjacki las vegas

CharlesManson: to je ilidza

Osman: svjetle u mraku

Dubioza_kolektiv: what happens in vegas, stays in hadžići

Osman: ne ilidza je najnoviji pazar

CharlesManson: satan panonski je ziv

Dubioza_kolektiv: new york,new pazar

Dubioza_kolektiv: najnoviji pazar, predgrađe teherana

no8: koliko bunta ima u novom albumu (kakav je?) i moze li barem dijelom proizvesti ono sto je suti i trpi?

Osman: jesmo to malo islamofobicni

Dubioza_kolektiv: nismo... to je posao ftv-a

Osman: islam off obicni

no8: hej! islamofobi, imam pitanje

CharlesManson: cekaj malo ba, evo ja sam musliman, zasto su islamofobicni?!

Dubioza_kolektiv: ma nemoj sad slusamo ga vec mjesecima u ponedeljak na www.dubioza.org pa ti vidi mi vise neznamo

Osman: kazu da su na albumu samo ljubavne pjesmice

CharlesManson: album ima promjese islamofobije no8

Dubioza_kolektiv: album ima sličnu tematiku kao i prošli albumi... jer je motivacija slična

no8: tasty!

Dubioza_kolektiv: nije se previše promijenila situacija

no8: moze li proizvesti i izvesti ljude na ulice?

Dubioza_kolektiv: a ostaje da vidimo šta nas čeka u oktobru

Dubioza_kolektiv: a i do oktobra

Dubioza_kolektiv: ljude očigledno ne možeš ni puškom istjerati na ulicu... moraju samo skontati da trebaju izaći

no8: koji god da je skup protest pusta se suti i trpi ili dosta... a ima tomee

Osman: kome je do ljudi na ulici nek ode u strosmajerovu ima iih na tisuce

CharlesManson: u strosmajerovoj zlatni papagaj, tata placa sve racune

Dubioza_kolektiv: gleda li ko od vas MTV?

Dubioza_kolektiv: adria... regionalni?

Dubioza_kolektiv: u subotu u 20:30 je premijera albuma

Sandra: Gledamo.

CharlesManson: jeste to izasli u televizoru?

Dubioza_kolektiv: sa live koncertom iz Skirlibaba studija

Dubioza_kolektiv: tek ćemo izaći

Dubioza_kolektiv: prvo iz televizora pa onda iz paštete

MediokritetNo: Jel Adisa živa?

Dubioza_kolektiv: sviramo na T mobile In Music festu u Zagrebu

Dubioza_kolektiv: dolaziš?

pashtashuta: aaaaa fakat, zaboravio na in music

Dubioza_kolektiv: Split, Quasimodo je beton!

Dubioza_kolektiv: Adisa trenutno radi sa bendom La Cherga

Dubioza_kolektiv: i vjerovatno će se uskoro čuti malo više o tom projektu..

Dubioza_kolektiv: imaš i na njenom myspace-u neke demo snimke njene...


Borba za našu stvar

Dubioza_kolektiv: album je od ponedeljka na www.dubioza.org na besplatnom downloadu i na neki nacin je nastavak price firma ilegal bar se nama tako cini

Osman: il su vasa publika backovici, mehmedovici, brankovici

ja: jeli balkanfunk pjesma sa novog albuma

Dubioza_kolektiv: svirali u tiburgu

tilburg: kad dolazite ponovno u tilburg

tilburg: ili tiu negdje u blizini

Dubioza_kolektiv: balkan fank je zadnja stvar na albumu

ja: ono je pre pre bolesno

Osman: evo, i ovi sto su na chatu, nidje veze

pilence: koja pesma ce biti prvi singl?

Dubioza_kolektiv: neznam kako se klub zvao ima i neki veliki skate park unutra

pilence: posto radim na radiju

Dubioza_kolektiv: vidi vidi vidi je prvi singl i vec se vrti na stanicama

pilence: ok, hvala lepo.

pilence: pozdrav iz vojvodine!

Dubioza_kolektiv: mozes je vec skinuti sa www.dubioza.org

Teeja: dubioza, kad cete u sarajevo da znan svratit ili eventualno mostar?

Teeja: posto znan da cu cekat jos godinu dana da dodete u st

Dubioza_kolektiv: 4.6 koncert u domu mladih

Dubioza_kolektiv: 22.7 koncert u mostaru

Dubioza_kolektiv: jeli iko slusao vidi vidi vidi?

CharlesManson: ejsam ja 328 puta

Dubioza_kolektiv: iii

CharlesManson: dobra ba, kakva moze biti

Dubioza_kolektiv: dakle ti si jedini slusao

Dubioza_kolektiv: ostali nista

Teeja: obviously

Teeja: not..

CharlesManson: pa ja je cuo ima bruka dana, na 202ojci bila

Dubioza_kolektiv: www.dubioza.org haj pustite je odmah pa mi recite valjal

Teeja: ja cu ti poslat na PM jel valja kad mi se vec bude dalo slusat

Teeja: Evo, dogovoreno je 4.6. dolazim u Sarajevo...

Teeja: Can't wait!

CharlesManson: super cekam te na satrom mjestu

Dubioza_kolektiv: ok vidimo se na koncertu

Teeja: bogami moga, koliko god sam obisla koncerata ovo mi je najdrazi dernek na kojem sam bila.. ne znan jesam li na nekom drugom koncertu ispustila toliko znoja i izgubila toliko glasa

tina: mene jos zanima zasto ne davate singlove jedan po jedan na sajt, bilo bi puno lakse izdrzati=)

Dubioza_kolektiv: zelimo ipak da ostane forma albuma iako je download u pitanju ipak pjesme nekako dobro funkcionisu zajedno

tina: ok, hvala!

CharlesManson: osmane ne salji mi poruke lascidnog sadrzaja

CharlesManson: eto drugovi sve sam rastjero, sad mozete rahat da se vratite svojim dnevnim aktivnostima

Dubioza_kolektiv: a osman

Osman: spava

Dubioza_kolektiv: to je njegov zadatak

tina: neznam dali ima ovo veze.... ali kad ste tako politicki angazovani, pa mozda ne steti da kazem... u sloveniji ima jedna cura od koje tata je vec tri godine zatvoren u cuzi u turskoj.... i niko u sloveniji, vlada, niko joj ne zeli pomoci, jer to nije "nasa stvar"....

Osman: ko svaki posten neprijatelj

tina: mozda ne steti ako se i vi malo informisete o tome

tina: http://www.facebook.com/#!/group.php?gid=112938045392785&ref=nf

CharlesManson: valjo drogu i pao

tina: vise medijskih osoba znaje, bolje

Osman: mi smo 20 godina u zatvoru pa ko nam pomaze

CharlesManson: ma valjo drogu ba garant

CharlesManson: balkanska ruta

tina: da zbog droge, ali nije dobio ni prevodilaca ni nista

Osman: to nije razlog da se ide u zatvor

tina: i nije znao da je droga

tina: to je cesto kot sofera

tina: *kod

Dubioza_kolektiv: evo sada ce i kraj ovog chata bilo mi je ugodno

CharlesManson: takodje, hvala vam

Teeja: ja ne bi ni znala za to da nije bilo linka na fejsu.

Dubioza_kolektiv: zelim vam ugodan download i brzu konekciju SVAKO DOBRO BOSNO I HERCEGOVINO

Osman: koliko ima stvri na novom uratku?

Teeja: tnx i vidimo se u sarajevu.

CharlesManson: al je moglo i bez onih lascidnih poruka

Silvija: ljudi... jos 5 min... pozdravljam vas sve... čarls tebe posebno... pozzz Dubiozo!

CharlesManson: vozdra svim

Dubioza_kolektiv: PIS LJUDI

CharlesManson: silvija imas broj javi se

Osman: hej, allahimanet

tina: cao.

Silvija: naravno!

(zurnal.info)

AUDIO: Damir Avdić Diplomatz, Bratstvo i jedinstvo

Damir Avdić Diplomatz objavio je na svojoj myspace stranici singl Bratstvo i jedinstvo i tako najavio novi album Život je raj. Damirovu muziku nemoguće je opisati u nekoliko redova teksta pa za sve koji do sada nisu imali priliku čuti jedinstven zvuk diplomca hardcore škole, toplo preporučujemo slušanje emisije Riff i riječ na ovom linku, prije ili nakon slušanja singla Bratstvo i jedinstvo.

{audio}/images/mp3/bratstvoijedinstvo.mp3{/audio}

(zurnal.info)

 

MUZIKA The Fall, Your Future Our Clutter

Mark E. Smith i na svom 28. albumu ne razočarava fanove, a na kraju im poklanja ispovjest praćenu elektronskom torturom

Jedan od najproduktivnijih indie i post-punk bandova, The Fall, ove je godine objavio svoj 28. studijski album.

Band osnivaju Mark E. Smith koji je ujedno i jedini konstantni član banda, Martin Bramah, Una Baines i Tony Friel, a naziv daju prema romanu Alberta Camusa. Na početku su lutali između Cana, The Velvet Undergrounda i Captain Beefhearta, a uz obilnu upotrebu opijata ovu mješavinu su pretvarali u čisti haos. Osnovnu karakteristiku samom bandu daje glas i način pjevanja Mark E. Smitha. Druga karakteristika je ponavljanje muzičkih dionica, zvuk gitara i socijalni tekstovi.

Za april mjesec je planiran izlazak njihovog najnovijeg izdanja pod nazivom You Future Our Clutter čije su snimanje u Liverpulu završili u protekloj godini, a zajedno su ga producirali lider benda Mark E. Smith i Ross Orton. Nakon prvog preslušavanja je velika vjerovatnoća da će vam se album učiniti monotonim. Taj osjećaj sam i ja dobio nakon samo jednog slušanja. Međutim nakon drugog ili trećeg preslušavanja albuma, stvara se sasvim druga slika i pojačava osjećaj koji se može pojaviti samo na albumima koji imaju istinsku vrijednost. Da li zbog godina ili problema sa zdravljem Mark E. Smith uglavnom pjeva o bolesti, bolnicama i doktorima što se nadamo neće dotičnog poslati u muzičku penziju jer svakako ima još uvijek u sebi materijala s kojim će nas razveseliti u budućnosti.

Na albumu se nalazi devet numera.

O.F.Y.C. Showcase počinje sa karakteristično nerazumljivim Markovim mumljanjem i ravnim ujednačenim ritmom bubnjeva koji se do kraja pjesme ne mijenja. Karakteristika cijelog albuma je dugo trajanje pjesama pa i ova traje skoro 6 minuta. Mark E. Smith veoma pametno i taktički u pjesmu ubacuje efektirane zvukove i povremeno se oglašava sa sintisajzerom što predstavlja veoma efikasno otvaranje njihovog novog albuma.

Bury Pts. 1 + 3 nam opet donosi nešto novo. Produkcijski prvi dio numere je svjesno urađen prljavo. Mark E. Smith navodi da je to novi pravac u snimanju koji se može uporediti sa stavljanjem lanca oko vrata. Međutim nakon 1:39 trajanja numere sve se vraća na čisti The Fall zvuk sa ženskim pratećim vokalima i sirovim zvukom gitara.

Mexico Wax Solvent, za razliku od prethodne dvije numere, kreće sa sasvim drugačijim i relativno laganim tempom gdje bas gitara sa procesiranim zvukom i pratnjom jednoličnog bubnjarskog ritma samo još više doprinosi utisku da Mark E. Smith vjerojatno neće nikada odustati od svoje provjerene taktike. A to je monotono i jednolično pjevanje koje uz nogu prati na isti način odsvirana muzika.

Cowboy George je numera koja je snimljena u potpunosti u špageti vestern stilu. Galopirajuće cupkajući ritam prati cijelu pjesmu uz opet prepoznatljivo Markovo pjevanje.

Hot Cake ponovo kreće sa teškim gitarskim zvukom, odrednica ove numere je rockabilly. Marku se kao prateći vokal pridružuje treća supruga i član banda Elena Poulou koja daje znatno drugačiju boju.

Y.F.O.C. / Slippy Floor je opet jedna klasična The Fall pjesma gdje nas brundajući i na momente težak i neodređen zvuk bas gitare vodi skoro do polovine pjesme da bi se to opet pretvorilo u sveopšte The Fall ludilo koje se na kraju završava sa bendžom i isječkom iz telefonskog razgovora.

Chino je za mene svakako jedna od najupečatljivijih numera sa albuma. U dosta momenata muzički podsjeća na Jesus Lizard sa fuziranim noise slide zvukom gitare i opet prekrasnim tonom bas gitare. Ostaje vremena i za elektronsko nadopunjavanje pjesme sa raznim elektronskim efektima koji dvokanalno se šire kroz cijelu numeru. Sigurno jedna od najupečatljivijih numera na albumu.

Funnel of Love je cover verzija hit pjesme od Wande Jackson iz 1961. i koju su u to doba nazivali još i kraljicom rocka. Pjesma je odlično uvedena u The Fall formu, dobila je savremeni zvuk ne odstupajući u velikoj mjeri od samog originala.

Weather Report 2 zatvara ovaj briljantan album. Pjesma kreće sa nježnim i blagim gitarskim početkom koji je veoma dobro uklopljen sa mračnom podlogom. Nekoga pjesma Weather Report 2 može podsjetiti na njihovu numeru iz 1990. godine sa albuma Extricate pod nazivom Bill is Dead i koja je napisana povodom smrti oca Mark E. Smitha. Međutim nakon skoro 2,5 minute možemo shvatiti da od lijepog završetka albuma nema ništa. Pjesma se pretvara u redavanje Mark E. Smitha o njegovom životu, porodici i životnom okruženju. Navodeći : „Nobody has ever called me sir in my entire life“. Sve je to propraćeno sa izuzetno teškim elektronskim zvukom koji je teško odslušati do kraja. Nakon skoro sedam minuta turobne atmosfere Mark E. Smith privodi album kraju i ne razočarava armiju svojih fanova.

(zurnal.info)

GIL SCOTT - HERON: Kako revolucija jede svoje pjesnike

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, ali one spadaju među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Nekadašnji revolucionar pjeva o jeseni svog života, snage za parole više nema

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, što je u vrijeme gigabajta, mp3 plejlista i produženih remiksa skandalozno kratko vrijeme. Ali, sadržaj je toliko bogat kao da je čitava jedna diskografija kondenzirana u njemu. Tih 28 minuta moraćemo svrstati među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Brzo prođu, ali ostavljaju žestoke posljedice. Heron ih je pripremao šesnaest godina, na nekim od najružnijih mjesta na planeti - zatvorima, ludnicama i centrima za odvikavanje. Za to vrijeme, na ovom svijetu o njemu se pleo mit, nazivali su ga kumom rapa i crnim Dylanom i štampali mu lik na majicama. Ali, niko, ama baš niko, nije se sjetio da mu odnese kilu narandži u posjetu. Jer, kako pjeva u New York Is Killing Me: Osam miliona ljudi / al’ nijednog prijatelja.

- Ljudi su mislili da sam nestao. Da li ste ikada vidjeli nekoga ko je nestao? To je dar za koji nisam znao da ga posjedujem. Tako nešto me čini super herojem, zar ne? - gorko se šalio u jednom intervjuu.

Ipak, bilo je neke koristi. Političkim angažirani raperi vole začiniti svoje pjesme Gilovim samplevima. Isplaćena autorska prava pomagala su mu da lakše prebrodi suha finansijska razdoblja.

...

Rođen je u Chicagu 1949. godine. Majka mu je bila bibliotekarka, a otac sportista s nadimkom Crna Strijela koji je igrao za Celtic FC. Gil je rastao s bakom u Tennesseeju, a u New York je preselio nakon njene smrti, kada je imao 13 godina.

U školi su uočili da ima dar za pisanje, pa je osvojio stipendiju za Lincoln University. Tamo je sreo Briana Jacksona, s kojim će godinama sarađivati. Zajedno su stvorili karakterističan spoj soul i jazz tradicije, bluesa i govorne poezije.

Prije 40 godina, Gil Scott - Heron govorio je i pjevao zaneseno kao propovjednik, s tim što je on bio usmjeren na ovozemaljske probleme, na crnu svakodnevnicu afroameričke populacije. Bio je mlad, lijep, glasan i bijesan. Vrhunac njegovog repertoara svakako je pjesma The Revolution Will Not Be Televised, koju ozbiljni kritičari smještaju u sam vrh savremene američke poezije.

...

Vremenom, čovjek koji je tako dobro secirao stvarnost oko sebe, više nije bio u stanju da je podnosi. Problemi sa alkoholom i drogom postajali su sve teži, nastupi su otkazivani, termini za snimanja prolongirani. Sve dok, konačno, više niko živ nije ozbiljno računao na njega. Uslijedila su hapšenja...

U oktobru 2001. godine bio je osuđen na godinu dana zatvora zbog posjedovanja kokaina. Odbio je rahabilitacijski program i prihvatio zatvorsku kaznu. Dvije godine poslije, detektivi William Velasquez i Michael Pardo, uočili su kako ulicom mili zeleni Ford. Iz njega je izašao neugledno obučen crni muškarac, sijede kose i brade, koji je prišao lokalnom dileru i karakteristično se rukovao s njim. Detektivi su pretresli starca i pronašli nešto više od grama kokaina i dvije lule za crack. Zbog kršenja uslovne kazne sudija je Herona odmah uputio na dvogodišnju kaznu zatvora. Advokati su tvrdilio da neobično rukovanje ne može biti razlog za pretres i da se radi o rasističkim predrasudama policije. Novinari su u zatvoru pitali Gila da li smatra da su mu prilikom hapšenja povrijeđena ljudska prava.

- Cijeli život osjećam da su povrijeđena moja ljudska prava – odgovorio je pjesnik.

...

Mit o razočaranom kumu rapa, zainteresirao je Richarda Russella, DJ-a i vlasnika etikete XL Recordings, za koju snimaju White Stripes i Radiohead. U junu 2006. posjetio je Herona u zatvoru. U dnevniku je zapisao da ga je fascinirao kontrast između živopisnog Gila i ispranog zatvorskog okruženja.

Nakon 16 godina diskografske neaktivnosti Gilu se dopala ponuda energičnog producenta. Znao je da nema snage sam učiniti veliku promjenu u karijeri. Nije se prevario. I producent je bio oduševljen radom sa legendarnim pjesnikom, mada nisu svi momenti bili ugodni.

- Gil ignoriše poslovno poimanje vremena. Ništa mu ne znače planirani termini. Na snimanja je kasnio satima, ponekad se nije pojavljivao danima, ali kada se konačno pojavi sve smo mu opraštali.

Svaki dan proveden s Heronom, Russell naziva jedinstvenim, skoro natprirodnim, iskustvom.

...

Rezultat njihove saradnje je izvanredan. Album je toliko jednostavan da se na momente učini da svako može isto uraditi u kućnom studiju, ali već naredne sekunde postidite se zbog te pomisli. I'm New Here nije ploča (ovakvim dokumentima ne priliči naziv CD) koja će oduševiti ljubitelje raskošnih produkcija, studijskih trikova i lebdećih zvučnika. Ovo je album koji bi mogao savršeno funkcionirati i na tranzistorima s jednom slušalicom.

Uočljivo je da nisu razmišljali o uspjehu na prvu loptu. Russellovi aranžmani su minimalistički, a Heron je u svojim ispovjestima sasvim direktan. Nema tu nerazmrsivih metafora, rafalne paljbe - sve je kristalno jasno, jednostavno, precizno i na neki način podsjeća na Sabatova pisma iz knjige Otpor. Ima tu još čudnih stvari. Prilikom preslušavanja čini se da je nemoguće cijepati album na singlove, da 28 minuta traži punu posvećenost. A onda pogledate na You tube spot Me and the Devil i shvatite da pjesma dostojanstveno funkcionira i sama. Inače, ova pjesma je klasik bluesera Roberta Johnsona, koja kao da je napisana za našeg povratnika: You may bury my body /Down by the highway side/So my old evil spirit/Can greyhound/ Bus that ride.

Pjesma New York Is Killing Me, podsjeća na napjev sa folk igranke, a Russell je ispod njega podvukao samo ritam dlanova. Blues I’ll Take Care Of You, nekada je pjevao Bobby Bland i nakon ove izvedbe potrudiću se da pronađem originalnu.

U govornim dijelovima jako je ubjedljiv, uspijeva iznijeti priču poput vrhunskog glumca. U On Coming From A Broken Home prisjeća se djetinjstva s bakom, a u Running objašnjava zašto je oduvijek imao osjećaj da ga neko progoni.

Godine su izmijenile Gilov glas, taman koliko i njegov lik. Istrošen je, umoran, često blizu pucanja. Ali, taman takav odgovara albumu. Gil Scott pjeva o jeseni svog života (Žikica Simić), snage za revolucionarne parole više nema.

...

Kada sam čuo da je Gil Scott - Heron objavio novi album imao sam isti osjećaj kao kada mi se nedavno javio drug iz JNA, kojeg nisam vidio decenijama, još od kako sam razdužio uniformu. Nisam se sreo s njim jer se nisam pretjerano trudio da nam uskladim obaveze, kako se to već kaže. Sad kada razmišljam o tome, vjerujem da sam se plašio šta ću zateći, da će me uplašiti šta je vrijeme učinilo od mog nekadašnjeg druga. Gdje je bio, šta je radio tokom ovih crnih godina, jel mu obraz ostao čist, kako sada razmišlja, imamo li više zajedničkih tema? Mislio sam kako će za sada biti bolje da ga ostavim tamo gdje jeste, u sjećanjima, gdje je bezgrešan i perfektan. Plašio sam se razočarenja.

Kod Gil Scotta - Herona bio sam mnogo hrabriji, valjda sam manje riskirao. Već po fotografiji sa omota albuma naslućivao sam šta me čeka. Ni traga od ciničnog mladića sa afro frizurom, bio je to umorni starac koncentriran na Marlboro u ustima. Odmah se vidi da mu nije do zajebancije. Susret je, kao što svjedočite, bio iznimno prijatan. Vrijeme jeste učinilo svoje, stariji smo i depresivniji, ali bar imamo o čemu da razgovaramo.

...

 

 

 

 

The Revolution Will Not Be Televised -- Gil Scott Heron (1975)

You will not be able to stay home brother
you will not be able to plug in, turn on and drop out
you will not be able to lose yourself on skag and skip
skip out for beer during commercials
Because the revolution will not be televised
The revolution will not be televised
the revolution will not be brought to you by xerox
in 4 parts without commercial interruption
The revolution will not show you pictures of Nixon
blowing a bugle and leading a charge by John
Mitchell, General Abrams and Spiro Agnew to eat
hog moss confiscated from a Harlem sanctuary
The revolution will not be televised
The revolution will not be brought to you by the
Schaefer Award Theatre and will not star Natalie
Wood and Steve McQueen or Bullwinkle and Julia
The revolution will not give your mouth sex appeal
The revolution will not get rid of the nubs
The revolution will not make you look five pounds
thinner because The revolution will not be televised brother
There will be no pictures of you and Willie Mays
pushing that cart down the block on the
dead run
or trying to slide that color television into a stolen
ambulance
NBC will not be able to predict the winner at 8:32
or the count from 29 districts
The revolution will not be televised
There will be no pictures of pigs shooting down
brothers in the instant replay
There will be no pictures of young being
run out of Harlem a rail with a brand new process
There will be no slow motion or still life of Roy
Wilkens strolling through Watts in a red, black and
green liberation jumpsuit that he had been saving
for just the right occasion
Green Acres, The Beverly Hillbillies and Hooterville
Junction will no longer be so damned relevant and
women will not care of Dick finally gets down with
Jane on Search for Tomorrow because black people
will be in the street looking for a brighter day
The revolution will not be televised
there will be no highlights on the eleven o'clock
news and no pictures of hairy armed women
liberationists and Jackie Onassis blowing her nose
The theme song will not be written by Jim Webb,
Francis Scott Key nor sung by Glen Campbell, Tom
Jones, Johnny Cash, Engelbert Humperdinck of The
Rare Earth
The revolution will not be televised
The revolution will not be right back after a message
about a white tornado, white lightning, or white people
You will not have to worry about a germ in your
bedroom, the tiger in your tank, or the giant in you
toilet bowl
The revolution will not go better with Coke
The revolution will not fight germs that can cause
bad breath
The revolution WILL put you in the driver's
seat
The revolution will not be televised, will no be televised
will not be televised
The revolution will be no re-run brothers
The revolution will be live

IN MEMORIAM: Alex Chilton

Njihov zvuk su najčešće pojednostavljivali opisom mješavina melodija Beatlesa i Beach Boysa, ali svi koji su čuli bar album Third/Sister Lovers ili makar pjesmu September Gurls znaju da to baš i nije tako jednostavno

 

Alex Chilton, pjevač, gitarista i lider kultnog benda Big Star, preminuo je u svojoj 59. godini.

Big Star su uvježbavali set listu za nastup na SXSW festivalu u Austinu, kada je Chiltonu pozlilo. Prebačen je u bolnicu u New Orleansu, gdje je i preminuo od posljedica srčanog udara. Vijest o njegovoj smrti javnosti je prenio bubnjar benda Jody Stephens.

Muzičku karijeru Chilton je počeo u bendu Box Tops, koji mu je omogućio da okusi slavu koja sljeduje nakon prisustva na top listama, ali njegov pravi život počeo je s formiranjem benda Big Star, zajedno sa gitaristom Chrisom Bellom, bunjarom Stephensom i basisom Andyjem Hummelom. Njihov zvuk su najčešće pojednostavljivali opisom mješavina melodija Beatlesa i Beach Boysa, ali svi koji su čuli bar album Third/Sister Lovers ili makar pjesmu September Gurls znaju da to baš i nije tako jednostavno.

Sedamdesetih godina upućeni kritičari su hvalili njihove ploče, ali izostao je komercijalni uspjeh koji bi im omogućio ugodne dane, bez sekiracije. Njihov treći album prodavan je tako loše da je diskografska kuća odlučila da raskine ugovor. Uslijedio je tihi raspad.

Chilton je počeo da nastupa samostalno, po barovima i skučenim klubovima. Manjak publike donio je višak inspiracije koju je pošteno demonstrirao na albumu Like Flies on Sherbet. Negdje u to vrijeme producirao je prvi album Crampsa i počeo nastupati sa Tav Falcom. Uslijedio je mini LP Feudalist Tarts, gdje eksperimentira sa soulom, albumi High Priest, Black List, Clisches, a 1994. godine zajedno sa Alanom Vegom i Benom Vaughanom snimio je zločinački prešućenu ploču Cubist blues.

Nenadano je postao kultna figura kada su ga početkom devedesetih godina kao glavnog uzora počeli pominjati članovi R.E.M., i kada su Replacementsi na albumu Pleased To Meet Me objavili pjesmu Alex Chilton. Tada su već svi obratili pažnju na Chiltonov rad, Beck, Elliott Smith, Jeff Buckley, bendovi Whiskeytown, Wilco, Violent Femmes, Teenage Funclub, Bat For Lashes rado su snimali obrade klasika. Ponesen novim interesovanjem, Chilton je ponovo okupio bend s kojim je 2005. godine snimio album In Space, a prošle godine objavljen im je box set sa čitavom ostavštinom.

Prije četiri godine Chilton je nastupio u Beogradu. Evo šta je nakon koncerta zaključio Srba Srećković:

- Ok, svi smo čuli bizarne priče o čoveku zvanom destrukcija, mizeriji kao izvoru inspiracije, pesmama kreiranim posle mnogo alkohola i još više kokaina, lošoj distribuciji ploča, uništenoj karijeri, o Sister Lovers koja je na pravi način objavljena tek 15 godina nakon snimanja, misterioznom nestanku u uraganu Katrina. Sumnjam da bi bilo ko razočaran ovakvim njegovim nastupom bio očaran gledajući ga pre 30 godina negde u svetu.

Još nešto: zahvaljujući The Replacements, učenicima iz Mineapolisa, ovaj luzer sa talentom je postao nešto što prevazilazi sve te priče o ukletosti i životu na ivici sveta, kao i status većine ostalih opskurnih rock ‘n’ roll junaka: Aleks Chilton je postao PESMA.

I evo šta bi onda mogao da bude najprikladniji opis ovog koncerta: soundtrack sopstvenog života kakvim ga jedna pesma vidi ove 2006. Sve zajedno, neočekivano, čudnovato i poetično iskustvo, kao rock ‘n’ roll i kao sam život.

Završićemo skromnu posvetu ovakvim opisom i prepustiti vas uživanju u September Gurls.

(zurnal.info)