Muzika

SJEĆANJE: Toma Bebić (1939 - 1990)

 

Prije tačno dvadeset godina preminuo je Toma Bebić, mornarički podoficir, nastavnik, novinar, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, muzičar, galerist, kantautor, pjesnik, aforističar, performer... Prenosimo tekst iz Zareza napisan 2002. godine povodom objavljivanja Tominih sabranih djela u izdanju Ferala

Tko je bio Toma Bebić? Bez imalo mistifikacije može se reći da je odgovor vrlo zamršen. Ako ga se uopće i može jednostavno formulirati. Što god se reklo o tom genijalnom čovjeku, uvijek se čini da je premalo i da ne pojašnjava osobni i umjetnički profil jedne od najoriginalnijih i najzanimljivijih osoba koje je darovala domaća umjetnička scena u posljednjih nekoliko desetljeća. Poenta je vjerojatno u tome da se Bebić i ne može smjestiti u samo jedan umjetnički iskaz te da svaki pokušaj klasifikacije i svrstavanja njegova opusa u različite artističke fajlove donosi još veću zbrku. Izgleda da Toma i nakon smrti, kao i kad je bio živ, ne dopušta da mu se pametuje. Vrlo vrijedan dobitak bi bio taj da se objavi cjelokupna ostavština koja je golema, ali raspršena. Bebić to zbog zanimljivog biografskog habitusa i multimedijalne, raznolike i neistražene umjetničke ostavštine svakako zaslužuje. Nemali popis njegovih djela govori o autorovoj svestranosti i univerzalnosti.
Sin Dalmacije
Za života je radio kao mornarički podoficir, nastavnik pa tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, pomorski strojar. U umjetničkim područjima bio je glazbenik, galerist, kantautor, pjesnik i aforističar, performer. Kako sam kaže u svojoj otkačenoj autobiografiji na početku ovog izdanja, mijenjajući različite interese, nikako nije mogao postati ono što je želio. Sve što je radio bilo je prožeto istinskom humanošću, toplinom i ljubavi prema životu, uvijek povezano uz ljude i i sredinu koji su ga okruživali. Sve zaokruženo originalnim humorom i lucidnošću. Bilo bi vrlo lijepo vidjeti što je sve stvoreno u toj umitničkoj škatuljici. Ne da ga se onda kritički mjerka, teorijski valorizira ili uvodi u obaveznu školsku literaturu. Možda više onako, iz zafrkancije u njegovu stilu, eventualno ga predložiti za izbornu literaturu na humanističkim fakultetima u nekakvu kolegiju, primjerice Dječja književnost postmodernizma. Njemu bi možda bilo i najmilije da ga čitaju djeca, a njegove originalne slikovnice Junačina Frane, Tri junaka veseljaka i Sin zemlje još čekaju tisak. Za života ih je podijelio najviše njima i oni su bili njegova najomiljenija publika. Važan ulog za budućnost je taj da ga se čita, sluša, upozna i zavoli. Samo da ne bude šeprtljavih izdanja kao što je ono Croatia Recordsa, koja je izdala prilično mizernu kompilaciju njegovih pjesama, pritom neugodno iznenadivši članove Tomine obitelji. Oni i najavljuju za budućnost objavljivanje novih djela, a u planu je i osnivanje zaklade za mlade umjetnike, kakva je bila potrebna i Bebiću u njegovo vrijeme.
Unikatna ostavština

Dok se sve to ne dogodi, izdanja kao što je ovo još uvijek predstavljaju odličnu alternativu. Naravno, izdavač je mogao biti samo jedan. Ispod Bebićeve kabanice izašla su mnoga današnja splitska glazbena, pjevačka i spisateljska imena i projekti, a jedan od njih je i Feral Tribune. Njegove novinske kartice u Nedjeljnoj Dalmaciji predstavljaju začetak budućeg splitskog satiričkog lista. Još eksplicitnije, Grupa TBF u šali koja sadrži mnogo istine kaže da skraćenica u imenu znači Toma Bebić Fan.
Feralovo izvanredno izdanje i svojevrstan hommage učenika učitelju, koje su priredili Predrag Lucić i Bebićev sin Goran, oblikovano je u autorovu duhu. U ovitku dizajniranom poput herbarija nalazi se devet bijelih knjižica nadopunjenih crno-bijelim fotografijama, a izabrani font za tekstove neodoljivo podsjeća na topli otisak pisaće mašine. Mnoštvo fotografija prikazuje Tomu u različitim razdobljima i situacijama, a jedan detalj je skoro uvijek prisutan. Cigareta koja se dimi između njegovih prstiju. Poznato je da je bio iskusan i educiran travar, smatrajući da se može prevenirati svaki oblik raka, osim plućnog, ako se pravovremeno liječi. Nažalost, bio je u pravu, i 4. veljače 1990. Toma Bebić je umro od raka pluća.
Sedam knjižica poezije, jedna knjiga aforizama i matematičko-algebarskofilozofsko kaligrafijska igra u maniri najboljih svjetskih nadrealista i dadaista, upotpunjena specifičnim autorovim humorom, predstavljaju već objavljena ali i prvi put tiskana djela. Bebić je svoja djela zamislio i planirao objavljivati pod predivnim nazivom Volite se ljudožderi, kako se je zvala i njegova prva zbirka aforizama, koja je promovirana i prodavana u WC-u restorana Bellevue, i ona otvara izdanje. Jedan od njegovih aforizama najbolje govori kakvi oni nisu: Pisao je dobro zašiljenom olovkom, ali tupo.
Zelenoidna aritmetička metamorfoza zelenog konja u jednadžbi zelenojeda s travom zelenom predstavlja ludičku antipoemu u kojoj autor premeće riječi konj, trava, zeleno i pase. Da bi stvar otišla i onkraj apsurda, autor u pogovoru preporuča čitateljima koji ne naslute bit dopunsku literaturu: telefonski imenik, logaritamske tablice, popis stanovništva... Knjiga je tiskana na fluorescentnom zelenom papiru, a Bebić ju je za života u potpunosti pripremio za tisak. Sačuvale su se montirane stranice za izdanje na prozirnoj plastici, jer je htio da se knjiga može čitati i ispod morske površine. U cijelosti je objavljena prva knjiga poezije U sakatu vremenu te druga pjesnička zbirka Tata-rataata- bum. Zbirka je izašla 1984., ali je nastala mnogo ranije, 1979., i bila je posvećena Međunarodnoj godini djeteta. Tada je Bebić, u povodu otvaranja Mediteranskih igara u Splitu, osmislio recital Djeca Mediterana, gdje je kombinirao klapsko pjevanje, rock i disco elemente. Podnaslovljena je kao dječja poezija za odrasle i pjesme slijede ritmiku i logiku dječjih pjesmica i brojalica. Infantilni lirski subjekt miješa se s pjesničkim glasom. Sve odiše vjerovanjem u humanost čovjeka, posebno u nevinost i iskrenost dječjeg svijeta. Zbirka s najmanje autorskog cinizma, iskrena i pozitivna u svojoj poruci.
Zbirke Volio sam da me vole, Primitivci moji dragi, Izloži jezik i Lucidarij sadrže neobjavljene pjesme skupljene u njegovoj djelomično sređenoj rukopisnoj ostavštini. Većinu ih karakterizira jezični ludizam, sloboda u upotrebi jezične građe, najčešće u formi dosjetke i na granici aforizma. Poneke pjesme su filozofski intonirane, konciznih, vrlo sažetih stihova oblikovanih u kratkoj formi. Prožete su osebujnim autorskim humorom, s čestim obraćanjem recipijentu i završnom (anti)poentom. Potencijalni čitatelj u Bebićevim će stihovima prepoznati širok interes motiva te njegova poezija zahtijeva priličan trud, više osjećajni i intuitivni, nego misaoni.
Smoči svoj...

Deveta cjelina iz knjige je zbirka pjesama Nije gotovo... objavljenih na CDdodatku ovom izdanju. Sve su snimke uzete s magnetofonskih vrpci pronađenih u ostavštini i prebačene u digitalni format. Poneke se pjesme pojavljuju u dosad neobjavljenim verzijama. Poznato je da je Toma od 1970. često nastupao na Splitskom festivalu te je snimio nekoliko glazbenih singlova i dvije ploče. Jedan je od osnivača Omiškog festivala klapa gdje je 1967., sa skladbom Kaleto moja draga u izvedbi okteta DC iz Vranjica, dobio nagradu za stihove. Te je godine osvojio i drugu nagradu za pjesmu Ive Crvić, koju je izvela klapa Split. Godine 1970. pjesma Barba Filina lula dobila je nagradu za najbolju interpretaciju u izvedbi okteta DC. Na Splitskom festivalu nastupao je do 1979. iz ljubavi prema dalmatinskoj pismi, napustivši ga utišan i iznerviran lošim i izvitoperenim istočnjačkim melosom koji je polako doplivavao na obale Dalmacije.
Prvu ploču Volite se ljudožderi snimio je 1975. na dva četverokanalna magnetofona, i bio je to prvi LP snimljen u Splitu. Na njemu se nalaze njegove festivalske pjesme i one koje su bile odbijane. Album je objavio u povodu dvadesetogodišnjice mature i posvećen je njegovim školskim prijateljima iz treće klase Mornaričko-tehničke podoficirske škole u Puli. Zbog toga je i naziv albuma na omotu obilježen pomorskim kodeksom, odnosno crtežima, zastavične signalizacije prometa. Drugi, rokerskiji album Oya Noya snimio je 1980. u Zagrebu s vrhunskim studijskim glazbenicima Branislavom Ţivkoviżem, Vedranom Boţiżem, Matom Došenom i ostalima. Zanimljivo je da je bubnjeve svirao Milo Vasić, današnji estradni pjevač poznat kao Jasmin Stavros.
Dalmacijom su se prepisivale, fotokopirale ili presnimavale Tomine rijetke zbirke i raritetne snimke. Mnogi su ga voljeli i cijenili, poneki ne. Oni koji su ga poznavali pričaju kako je bio iznimno pozitivna i plemenita osoba. Bebić je i pisao i pjevao za njih, za malog čovjeka, dobro se zafrkavajući s tadašnjom scenom i estradnjacima. Može se reći da je bio više hvaljen i poštivan u narodu nego u zabavno-umjetničkim krugovima. Većinu njegovih objavljenih zbirki financirali su vlasnici konoba, kafića, restorana, mesnica, obrtnici svih vrsta, uzvraćajući dobrotom za njegovu veliku ljubav i poštovanje. Začudo, ovo Feralovo izdanje po tom starom običaju sadrži povelik popis tvrtki koje su dale po koju kunu, i čini se da stvarno nije gotovo, nego je tek počelo. Ako se Tomu Bebića nije uspjelo čitati ispod mora, strašno je važno da ga se danas može čitati (i slušati) - u zraku.

( tekst prenosimo sa
www.zarez.hr, autor: Milan Pavlinović )

MUZIKA Man Zero,Telemark, 2009

Band Lunar iz Zagreba prestao je sa radom nakon dva sjajna albuma. Bio je to band koji je suvereno vladao hrvatskom post-rock scenom. Čekalo se da se pojavi band koji bi pokrio prazni prostor ostao nakon gašenja Lunara. I na svu sreću to se i desilo. 

Man Zero je band sa osmogodišnjim stažom koji je tek 2009. godine objavio svoj album prvijenac pod nazivom „Telemark“. Snimljen je još 2007. godine a do objavljivanja je proteklo bespotrebnih dvije godine. Master albuma rađen je u Čikagu kod Carl Staffa koji se može pohvaliti da je radio sa Acid Mothers Temple, Xiu Xiu ili pak Magnolia Electric Co. No, na svu sreću ni ta spora realizacija albuma nije uticala na kvalitet ili pak svježinu albuma. Jedna od osobenosti post-rocka je da nikada ne zastarjeva i da je, ma kako i ma ko da ga odsvira, uvijek aktuelan. Inače, da podsjetimo, pojam post-rock prvi put se pojavljuje još 1994. godine u kritici Simon Reynoldsa za album Hex grupe Psychosis.

Muzička scena sa ovdašnjih prostora se baš i ne može pohvaliti sa velikim brojem post-rock bandova, a pogotovo ne sa kvalitetnim. Band Man Zero odlično popunjava prazninu koja je nastala sa raspadom već pomenutog Lunara predstavljaući se kao trenutno najbolji post-rock band sa ovih prostora. Na albumu pod nazivom „Telemark“ se nalazi sedam dugosvirajućih numera kojima je osnovna odrednica izmjena tihog i glasnog muziciranja kao i promjena dinamike samog sviranja kroz pojedine numere. Album je uglavnom sastavljen od kombinacije ambijentalnih impresija na koje se nastavljaju čvrsti udari kombinacije post-rocka i noisa gdje izvrsno kombinuju amplificirani električni zvuk gitare sa distorziranim efektima.

Zvuk na albumu je definiran upotrebom velikog broja zvučnih efekata kao što su recimo fender rhodes, ili vokoder, međutim osnovna stvar koja ovaj album svrstava u sami vrh post-rock albuma je svakako muzička harmonija i sklad koji postoji među sva tri člana banda.

Album otvara čvrsta „Changing Places“, slijedi izuzetno nježna i emotivna „40 Acres And A Mule“ gdje spori tempo pjesma nas poprilično uljuljka da bi nas vrlo brzo bas gitara trznula iz ugodne omamljenosti i uvela u sumanutu šestominutnu zvučnu kulisu. Da im nisu mrski ni etno elementi pa makar i u količini koja je skoro zanemarljiva, potvrđuje numera pod nazivom „Ennuyeux Comme La Pluie“. Slijedi pomalo ambijentalna „The Life You Wanted“, a na nju se nadovezuje izvrsna „Nods Of Approval“ koja može sigurno naći svoje mjesto na nekom antologijskom albumu post-rock scene. Nakon numere „Prošlost“, album zatvara „Echo Of My Cowboy Boots“ koja traje skoro 18 minuta. Pjesma je podijeljena na dvije zasebne cijeline gdje drugi dio donosi dašak Albinijevog noisa uz male vokalne fragmente.

Jedan od najboljih albuma u 2009. godini.

(zurnal.info)

MUZIKA Nephu Huzzband, Elementary

Nephu Huzzband je četveročlani band iz Nottinghama koji svoju muziku prezentuju po manjim klubovima širom Engleske. Njihova muzika mogla bi se opisati kombinacijom Foalsa i Klaxona dok iznad njih zlokobno kruže …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Oni u intervjuima dodaju uticaje Joy Division, novozelandske Die!Die!Die!, Q and Not U i At The Drive In.

Počeli su svirati još u školi i probe uglavnom izvodili u vrijeme pauza za ručak. Prvi uspjeh postižu kada im je live nominovan 2008. godine za najbolji živi debut album u Britaniji. Poslije toga kreću mnogobrojni pozivi za gostovanja pa je logičan slijed bilo snimanje prvog studijskog albuma pod nazivom Elementary.

Album otvara haotična i istovremeno nježna The Finger That Points i pokazuje nam da Nephu Huzzband ulaze drsko i razarajuće u ovaj projekat kombinujući ono što mnogi bendovi ne mogu da postignu, a to je žestina i suptilnost u kombinaciji sa teškim instrumentalnim uvodima i neurotičnim vokalom. Muzički utjecaj osamdesetih je izuzetno prisutan u pjesmama Nephu Huzzband sa veoma jakim post-punk izražajem. U ovoj pjesmi tu je mračni gitarski uvod, uz teške udarce bubnja sa glasom Toma Bentleya koji asocira na vokal Roberta Smitha.

Druga numera sa albuma je It's Only Ordinary koja sa svojim teškim početkom i ponavljanjem samog naslova pjesme odlično podiže atmosferu samog albuma, koji kod nekih slušalaca čak može proizvesti vrlo čudan i prihvatljiv osjećaj mučnine. Na albumu se nizaju jedna za drugom odlične numere kao što su Almost Over, razigrana Nurse! Nurse! koja je ujedno i jedan od tri video spota koja su snimljena za ovaj album i u kojoj bas gitara predstavlja sve ono što bi svaka istinska indie pjesma trebala da ima. Međutim, razigranost traje samo onoliko koliko traje već pomenuta Nurse! Nurse! jer sljedeća instrumentalna numera pod nazivom Neptune and Triton ponovo navlači tmurne oblake nad kompletan album. Ne može se pobjeći utisku da je instrumental samo ubačen kako bi popunio prazninu i sigurno su trebali sve učiniti da se taj osjećaj ne javlja.

Album nastavljaju mračna i na momente psihotična I Are Renaissance, ...And We Became Picasso Pieces gdje gitare daju osnovni ton cijeloj numeri sa teškim zvukom bas gitare. Najbolja pjesma albuma nam slijedi kao deveta i zove se Papers i jedna je od tri za koju je snimljen spot i ima nevjoratnu sličnost sa pjesmama grupe The Cure iz njihovog najmračnijeg perioda. Slijede We Speak in Whispers, žestoka, brza ali na žalost i kratka No Not Ever za koju je također snimljen spot i za kraj dugačka pjesma sa još dužim naslovom If You Though That Broke Your Spirit, You're Not Going To.

Ova četvorka se uopšte ne libi da kao zvučnu podlogu i svoje zaleđe koristiti veliki broj zvučnih efekata koji od njihove muzike prave mašinu za mljevenje. Za mračnu atmosferu samog albuma je u velikoj mjeri zaslužna produkcija koja nije u potpunosti čista i daje albumu atmosferu ploča iz osamdesetih godina.

(zurnal.info)

MUZIKA In Memoriam: Rowland Stuart Howard

Krajem prošle godine svjetska muzička scena ostala je bez Rowlanda S. Howarda australijskog muzičara, gitariste i kantautora koji je preminuo 30.12.2009. godine nakon duge borbe s rakom jetre u svom domu u Melburnu.


Karijeru koja je bila iznimno bogata počeo je u bandu The Young Charlatans sa samo 15 godina kada je napisao fantastičnu pjesmu Shiver. Ona je1979. godine postala brojem jedan u Australiji, a planetarni uspjeh dostigla u izvedbi banda Boys Next Door, njegovog prvog banda u kojem je surađivao sa Nickom Caveom. Prošao je kroz mnoge bandove ali je svakako najzapaženiji njegov rad sa Boys Next Door, The Birthday Party, Crime and City Solution i kasnije sa matičnim bandom These Immortal Souls.

Za Berlin

Band Boys Next Door transformiše se u The Birthday Party i iz Melburna prelaze 1980. godine u London odakle su preselili u Berlin, grad koji je tada bio centar svjetske underground scene. Burni život sa živim provokativnim nastupima prepunim nasilja su u velikoj mjeri bili rezultat konzumacije teških droga koje članove The Birthday Party držali u konstantno destruktivnom raspoloženju. Poznata je činjenica da je Cave tek nakon skidanja sa heroina počeo da stvara muziku koja je bila prihvatljiva za malo širi krug slušalaca.

Međutim, Rowland S. Howard nije bio više u stanju da prati ritam The Birthday Partya, pa napušta band ne libeći se da sarađuje sa mnogobrojnim bandovima i pojedincima. U svojoj karijeri koja je trajala sve do njegove smrti s obzirom da je svoj posljednji album snimio i objavio prošle godine pod nazivom Pop Crimes, Howard je surađivao sa Lydiom Lunch, Nikki Suddenom, Barry Adamsonom kao i sa bandovima Einstutzende Neubauten, The Gun Clubom, Henry Rollinsom... Nakon napuštanja The Birthday Partya pridružuje bandu Crime and City Solution koji za razliku od The Birthday Party nisu svoj stil muziciranja potčinili žestokoj energiji, sirovoj i divljoj snazi, već na suptilan način, mada uz teške tonove i mračnu atmosferu, stvarali nešto sasvim novo u tom trenutku na svjetskoj muzičkoj sceni. U bendu je bas gitaru svirao njegov brat Harry, a zajedno su snimili dva EP albuma:The Dangling Man i The Kentucky Click/Adventure kao i mini LP Just South of Heaven koji su objavljeni 1985. godine.

Sa njima ostaje još godinu dana kada počinje da osjeća da ljudi sa kojima je radio nisu osobe sa kojima dijeli iste osjećaje i ideje. Međutim, i pored toga snimaju perfektan album pod nazivom Room Of Lights (1986) koji je ostavio fantastičan utisak na filmskog režisera Wima Wendersa. On ih je angažirao u svom kultnom filmu „Nebo nad Berlinom“.

Howard ubrzo napušta Crime and City Solution i 1987. godine, zajedno sa bratom i bubnjarom Paul Godfreyom (a.k.a. Epic Soundtracks, 1997. godine pronađen mrtav u svom apartmanu u Londonu) formiraju band pod nazivom These Immortal Soul. Netom po osnivanju pridružuje im se za klavijaturama Genevieve McGuckin.

These Immortal Souls svoj prvi album objavljuju 1987. godine pod nazivom Get Lost (Don't Lie!) za izdavačku kuću Mute Records dok ga je za Američko tržište objavila izdavačka kuća SST. Album je jednostavno pravo malo remek dijelo i prvi singl sa albuma je numera Marry Me (Lie! Lie!).

But if memories could walk
Boy I'd lie awake nights
Now I can't go home anymore little one
Now I don't mind chopping wood
But the memory don't do no one no good..."

Besmrtne duše

Na albumu se jasno može primjetiti da band već ima svoju muzičku osobenost. Na albumu se nalazi 11 psihotičnih i rastrganih indie numera sa pop senzibilitetom. Pjesme kao što su „Marry Me“ ili ti pak „These Immortal Souls“ su svakako pjesme koje i već nakon prvog slušanja ostavljaju dubok trag u duši čovjeka. Kroz čitav album glavna vodilja su sumanuti ritam bubnjeva, klavirske dionice i naposljetku glas koji mnogima može zvučati iritantno, lijeno i avetno sa specifičnim načinom sviranja gitare samog Howarda.

Vrijeme do izdavanja drugog albuma sa bandom Howard provodi radeći razne projekte s pa tako snima album pod nazivom „Kiss You Kidnapped Charabanc“ zajedno sa Nikki Suddenom da bi 1992. godine These Immortal Souls objavili svoj drugi album pod nazivom „Im Never Gonna Die Again“. Na njemu se nalazi 11 pjesama koje su za razliku od prvog albuma znatno brže i čvršće ali nemaju onu snagu i težinu kao što je bio slučaj sa prvim albumom. Album za razliku od prvog dosta podsjeća na stil i muziciranje The Birthday Partya. Tekstovi su, kao i na prvom albumu, rezultat Howardove fascinacije demonima i egzorcizmom.

U pjesmama Nick Cavea and Bad Seedsaa se uvelikoj mjeri može prepoznati dašak rada i stvaranja Rowland S. Howarda. I sam Cave priznaje:

- Prvi put kada sam vidio kako svira, bilo je jasno da je on fenomenalan talenat. Iako smo otišli na različite strane, uvijek sam volio Rowlanda - njegov talenat, njegov veliki smisao za humor i njegovo velikodušno srce. Bio je dobar prijatelj i bila je privilegija raditi sa njim. On će mi nedostajati veoma mnogo.

Nakon prestanka sa radom These Immortal Soulsa Howard poćinje samostalno raditi i 1999. godine izdaje svoj prvi samostalni album pod nazivom „Teenage Snuff Film“ gdje mu uveliko pomaže Mick Harvey. Da projekat bude još uspješniji pripomaže i Brian Hooper na sjajnoj bas gitari. I tu prestaje sva aktivnost Rowlanda S. Howarda.

Posljednjih godine dolaze samo rijetke informacije o njegovoj bolesti i o tome da je na listi za transplantaciju jetre. Međutim, deset godina od izdavanja svog posljednjeg solo projekta objavljuje svoj posljedni album pod nazivom „Pop Crimes“ za koji se može reći da je njegov epitaf. Požurio je da ga završi jer je bio svjestan da mu se bliži kraj. Na albumu se nalazi osam pjesama za koje se može reći da su briljantne. Pjesme nabijene emocijama, teškim zvukom bas gitare i tužnim i prekrasnim Howardovim glasom. Mick Harvey na bubnjevima i JP Shil na basu i violini pomogli su mu da stavi završnu riječ na svoju izuzetno bogatu muzičku karijeru.

(zurnal.info)



MUZIKA Frenkie, Protuotrov

Osamdesetih godina američkom muzičkom scenom vladali su Hall & Oates, Phill Collins i slični (u ovom momentu ne mogu se sjetiti više imena). Bili su to krasni zetovi sa ispeglanim pantalonama, košuljama strogog kroja i osmijesima koji su sijali i kad treba i kad ne treba. S druge strane te maskarade, skrivao se svijet kokaina, visoke prostitucije, rasizma i sličnih gadarija... Ko ne vjeruje meni neka pogleda film The Informers Gregora Jordana ili pročita makar odlomak iz kakve knjige Breta Estona Ellisa.

Američki moral čuvali su ružni, prljavi i zli, washingtonska hard core scena predvođena bendovima tipa Fugazi, Minor Threat, Black Flag... Dok su njihove ušminkane kolege pjevale o skupim automobilima i prelijepim haljinama na providnim ženama, oni su detektirali slabosti društva. Dok su prvi imali privatne escort agencije sa ženama koje su nazivali grlima i porodične ljekare sa spremnim receptima za valijum, drugi su odbijali da daju intervjue za novine u kojima se štampaju reklame za alkohol i cigarete, propagirali uzdržavanje od poroka i nisu dozvoljavali da im karte za koncerte premaše pet dolara. Ko ne vjeruje meni trebao je pogledati dokumentarac Punk: Attitude koji je nedavno emitiran na BHT.

Dozvolite mi da se svi zajedno prebacimo u sadašnje vrijeme i na ove prostore. Poslušajte o čemu pjevaju ovdašnji najpoželjniji zetovi, gosti na ručkovima Hayat televizije i zvijezde tabloida. To su iste teme, iz domena priručnog bračnog savjetnika, za koje smo se nadali da su ih još Lieber i Stoller pedesetih godina odavno potrošili. Teme koje nas zaista dotiču ostavljene su onim drugim...

Jedan od njih je tuzlanski reper Adnan Hamidović Frenkie koji na svom posljednjem albumu Protuotrov ima pjesmu Haj to. Nije mi teško da je prepišem:


Vjerske institucije su ko firme proklete

označe teritorij praveći vjerske objekte

a prvi saff je rezervisan za mafiju

za njih ćemo sad proučit El Fatihu


Jer da nije bilo para od mafije

ne bi bilo ove crkve a Boga mi ni džamije

na izlazu vas čekaju blagdanski darovi

i upute za koju stranku da se daju glasovi


A za koga ćemo glasati, to dobro zna se

za iste ko i do sad, to jeste za se

ako su svi političari lopovi i tupi

onda su isto tako svi glasači glupi


Kako drugačije objasniti situaciju

da jedni te isti lopovi truju naciju

jer za bolesnu i pasivnu generaciju

je sasvim normalno da ide u izolaciju


Haj to, malverzacija i to!- kažem

Haj to, besparica, sivilo

Haj to, što mi ode po života

Haj to, e zato je dosta


Haj to - to je masovna hipnoza

Haj to - to je duševna narkoza, care

Haj to - tako nam je grah pao

Drugačije bi pao da nisi htio i dao – Dosta!


Zemlja je natopljena krvlju, mržnja je u zraku

živimo u nevjerici, živimo u strahu

u vječnom mraku kao u masovnoj grobnici

tragamo za izlazom al slijepi su hodnici


Krvava prošlost, moramo raditi na tome

dok to ne riješimo izlaz ostaje zatvoren

jedni na druge spremni smo pokazati prstom

al nismo spremni suočiti se sa kritikom istom


Mi smo žrtve, nipošto ne diraj u to

zbog toga imamo pravo biti iznad drugog

slijepi i gluhi na tuđi bol i patnju

u stvari bi trebali jedni drugima pokloniti pažnju


Svako gleda sebe i glumi svoju ulogu sitnu

a mogli smo skupa činiti masu bitnu

al oni samo šute i klimaju u ritmu

sistem ih pregazi i cijeli život su pri dnu!


Danas će reći da su zločine činili svi

i misle da ćemo tako tu priču završiti

ali nakon svih godina jedno znamo

bojim se da to nije tako jednostavno


Misle gotov je problem ako je otišo u Haag

zašto je on u narodu i dalje heroj i drag

da ti kažem iskreno ko brat – bratu

ovdje će se još dugo pričati o ratu


Nadam se da ćete se složiti sa mnom da je Frenkie u ovoj pjesmi precizan kao Gojko Berić i bijesan kao Slobodan Vasković (u suprotnom imate opciju komentara). Kada poslušate album Sreća i Protuotrov čini se da Frenkie i Hari MH, recimo, ne kroče istom zemljom. Jedan je u Bosni, a drugi u Pandori.

Na albumu se nalazi još 12 pjesama i većinu je producirao Edo Maajka. Ovo je njegov debitantski rad i čini mi se, s obzirom da nisam neki stručnjak, da će i u budućnosti imati još narudžbi, jer su beatovi izuzetno maštoviti, a to bi valjda trebao biti neki kvalitet. U pomoć su mu pritekli i stari saradnik King Mire, Xcirey, Rifle, Kandžija, Slasta, Kontra, Kandžija, Dj Venom, članovi Elementala, kao i uzori iz mladosti Masta Ace i Palone.

Kvalitet pjesama je prilično ujednačen i siguran sam da će u njemu uživati pravi ljubitelji hip hopa. Meni su se, naravno pored eseja Haj to, dopale moćna Noćna smjena, Ne žalim, mučna Nerko i vesela Superfreak.

Treba istaći jedan značajan Frenkiev iskorak iz klišea ljutog hip hopera. To je pjesma Tebi u kojoj Damir Imamović pjeva refren i svira gitaru, a Frenkie uzdiše: Da ti znaš šta bih ja za tebe uradio, rijeke bih zaustavio, brda bih sravnio, prepala bi se da znaš koliko te volim, koliko te obožavam i koliko gorim. Adnan Hamidović je odrastao, iskusan čovjek, dobro zna da pravi macho muškarci vole dobru ljubavnu poeziju.

Preporučujemo Protuotrov u svakoj prilici. Za kontraindikacije i nuspojave obratite se FMJamu.

Nemoj da bi neko reko: Haj to!

(zurnal.info)

IZABRALI SMO: 10 najboljih poslijeratnih albuma u BiH


Bez brige, nema prevare, izbor koji je pred vama predstavlja presjek vaših prijedloga i ako dobronamjerno razmislite o njemu uočićete da je on prilično realan


Da, iznevjerili smo vas. Kao što vidite, nismo izabrali najbolji poslijeratni album u Bosni i Hercegovini, nego smo sačinili listu od deset najboljih. Ne bismo li umanjili razmjere vašeg opravdanog bijesa, dozvolite da objasnimo zašto smo se kukavički povukli iz borbenog zadatka.

Prvo, kao što je red, moramo se zahvaliti na velikom odzivu na naš poziv za pomoć. Bili ste humani i mudri i na tome vam hvala. Ali, nakon sabiranja i analiziranja rezultata uočili smo niz nepravilnosti tokom glasanja.

Naime, neki glasači doživjeli su ovaj izbor lično i strasno, pa su nas zasipali svojim glasovima. Nisu birali sredstva, potplaćivali su glasače, prijetili biračkom odboru, falsificirali, budili mrtve, agitirali po bogomoljama, organizirano privodili na glasanje i koristili još niz sličnih metoda kojim se uspješno mulja na izborima. Da smo poslušali isključivo takve glasove rezultat bi bio apsolutno ekstreman i neuporediv sa realnim stanjem stvari. Shvatili smo da, kao što je to čest slučaj, demokratski izbori ne moraju uvijek donijeti i prave rezultate (vidjeti pod Bosna i Hercegovina). Nismo mogli niti smjeli na sebe preuzeti teško breme tako nepravednog rezultata pa smo pribjegli zdravom razumu i izabrali deset najboljih poslijeratnih albuma u BiH.

Bez brige, nema prevare, izbor koji je pred vama predstavlja presjek vaših prijedloga i ako dobronamjerno razmislite o njemu uočićete da je prilično realan. Izabrani albumi su kvalitetni, svaki od njih je nakon svog objavljivanja izazvao veliku pažnju, imali su uticaj na razvoj scene, a neki su uspjeli usmjeravati pa i stvarati čitave nove škole. Što je najvažnije, oni su i danas svježi i predstavljaju ukras svakog CD playera.

Naravno, kao što je to obično slučaj kod izbora, i među vama će se sigurno pronaći nezadovoljnici. Neka ovo bude nauk, drugi put poranite na birališta. Slijedi deset najboljih poslijeratnih albuma u BiH. Redoslijed je abecedni.


Adi Lukovac & Ornamenti, Fluid

Adi Lukovac bio je pionir elektronske muzike u Bosni i Hercegovini. Pažljivi slušaoci sigurno pamte njegov emotivni nastup na sada već kultnoj kompilaciji Rock Under The Siege.

Objavio je tri albuma: Pomjeranja, Fluid i soundtrack za film Remake. Vlastiti muzički pravac nazivao je post war sound i opisao ga kao orgazam inspiracije i mašina. Neprestano je radio na proširenju izraza i među prvima počeo inteligentno koristiti elemente tradicionalnog zvuka što je svoj vrhunac imalo u saradnji sa Eminom Zečaj na soundtracku Remake.

Njegov najbolji album bio je Fluid čiji je sadržaj u jednom intervjuu opisao riječima: Sve što osjećaš, sve što zamisliš, sve što ne vidiš... fluid...

Poginuo je u saobraćajnoj nesreći na izlazu iz Sarajeva.


Damir Avdić, Mrtvi su mrtvi

Tuzlak Damir Avdić autentična je autorska pojava kakvu, koliko nas sjećanje služi, Bosna i Hercegovina nije imala u svojoj istoriji popularne muzike. U svim intervjuima ističe da vjeruje samo u moć pojedinca, ali desilo mu se ono što je najmanje želio: nehotično je izgradio pravi mali kult, regrutiran od obožavalaca sa područja čitave nekadašnje Jugoslavije. Najlakše bi ga bilo opisati kao kantautora sa električnom gitarom koji pjeva angažirane pjesme, ali on prezire takav opis. Svi koji su imali priliku da ga gledaju na koncertu, svjedoče o jedinnstvenom iskustvu koje je jedan od njih ovako opisao: Damirove riječi su istina ogoljena do srži - govori ih psihotično, ispraća vampirskim pogledom, urezuje tvrdim, moćnim gitarskim rifom koji više pripada hard core školi nego klubu kantautora.

Ako želite da saznate više o Diplomtzu, Bosanskom Psihu ili Grahi na Žurnalu možete poslušati radio emisiju Koraljke Kurcenberger Riff & Riječ. Na našoj listi Damir Avdić je zastupljen sa drugim albumom Mrtvi su mrtvi, ali ne bismo nimalo pogriješili da smo uvrstili prvenac Od trnja i žaoka. Trenutno priprema novi album, a mi ćemo uskoro ekskluzivno objaviti nekoliko tekstova s njega.

 


Damir Imamović Trio, Svira standarde/Plays Standards

- Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi – u jednom tekstu opisao je Damir Imamović najbitniji sastojak sevdaha.

Album Damir Imamović Trio snima standarde snimljen je u mostarskom Pavarotti studiju, osam dana potrošeno je na snimanje a dva dana na miksanje pjesama.

Ovako je nakon izlaska CD-a, Imamović opisao rezultat truda:

- Snimili smo minimalistički album, bar što se tiče broja instrumenata na njemu. Želio sam da sevdalinke izmjestim iz njihovog dosadašnjeg konteksta, iz bogatih orkestracija sa dvadesetak muzičara. Na snimku je vokal u prvom planu – što je u prirodi sevdaha, a aranžmani su potpuno drugačiji od svih dosadašnjih snimaka. Izvrsni muzičar Anouar Brahem na svojim albumima pronalazi ekstrakt u tradicionalnim melodijama magreba. Volio bih da smo mi to uspjeli učiniti sa našim sevdalinkama.

Ovaj lijepi CD sa logom Sevdah Republike već predstavlja pravu kolekcionarsku dragocjenost. Ipak, ne može se kupiti jer ga njegovi vlasnici doživljavaju kao intiman predmet. Porodičnu dragocjenost, tako reći.

 


Dubioza Kolektiv, Firma Ilegal

Dubioza Kolektiv već odavno predstavljaju evropsku koncertnu atrakciju, ali ih je tek album Firma Ilegal proslavio u Bosni i Hercegovini i na prostoru nekadašnje Jugoslavije koji je sada popularno zvati region. Ugostio ih je čak i Tarik Heljić u svojoj emisiji Svako dobro Bosno i Hercegovino, gdje su demonstrirali pripremanje uzbudljivog rastafarijanskog bureka. Svojevremeno je na You Tube ovaj nastup bio prava atrakcija. Kamo sreće da im je Firma Ilegal donijela samo ovakve ugodne momente, bilo je tu i zabrana, uvreda, progona, a sve zbog njihovog beskompromisnog društvenog angažmana. Na albumu se nalazi devet pjesama Svi u štrajk, Šuti i trpi, Dosta, Blam, Stav, Firma Ilegal, Oni dolaze, Vlast i policija i Zrak koje predstavljaju obavezan soundtrack za sve ovdašnje proteste

 


Edo Maajka, Slušaj mater

Moglo se neopreznim učiniti da je Edo Maajka preko noći, sa svojim albumom Slušaj mater, od ratne izbjeglice postao regionalna zvijezda. Ali, lako je tuđim CD-om karijeru snatriti. Iz njegovog ugla to je ovako izgledalo, kako je objasnio u jednom intervjuu:

- Živjeli smo u Privlaci kod Zadra, kod svoje familije. Ali, bilo je odvratno ići u školu, bilo je odvratno živjeti u toj sredini. To je jedno ruralno mjesto u kojem nisu znali za muslimane do rata. Došao sam u Zagreb, počeo pisati, raditi, i raditi, raditi, raditi... Došao u Tuzlu, onda napravio dva benda u Tuzli, i opet radio, radio, radio. I, kad nisam mogao više raditi u Tuzli, onda sam ponovo otišao u Zagreb, pa su oni prepoznali taj talenat u meni i izdali mi CD.

Hitove sa albuma Slušaj mater pjevala su i djeca po vrtićima. Edo više nikada nije uspio ponoviti uspjeh debitantskog albuma, ali ne zato što nije mogao, nego zato što nije htio. Nije želio ispunjavati tuđa očekivanja, više mu se sviđalo da pravi albume za pravovjerne fanove. Ipak, njegova slava pomogla nam je da upoznamo izvrsnu tuzlansku hip hop scenu, okupljenu oko radija FM Jam, poput žestokog Frenkiea koji upravo promovira novi album Protuotrov ili reggae benda Defence.


Letu štuke, Letu štuke

Zvuk svog benda Letu štuke Dino Šaran je u jednoj pjesmi opisao kao miks Lou Reeda i ranog Ranog Mraza. To je dobra dosjetka, ali nije sasvim precizna, jer pjesma Minimalizam je izvrstan politički komentar, Pero Papacoder analiza promjene sistema vrijednosti, Grad bez boje i Mjesto za dvoje su istinske poslijeponoćne (takvo vremensko određenje treba zaslužiti) balade, Signali pjesma za bračne krize, Kao na zapad pjevao bi rado i probirljivi Arsen, Rundek je to i učinio u pjesmi Sunce, a prazan hod na posljednjim solo albumima dobro bi popunio pjesmama Tuga i Šutiš...

Ovaj album mnogi su doživjeli kao generacijski, a Letu štuke su stigle taman kada su planirali dignuti ruke od domaće muzike.


SCH, Dance

Dance je deseti, jubilarni album najdosljednijeg i najzanimljivijeg bosanskohercegovačkog benda SCH. U nazivu Dance Senad Hadžimusić Teno naglašava svoje plesne afinitete koje je ljubazno demonstrirao na koncertima, a muzički nastavlja eksperimente koje je počeo na albumu Vril. U tri pjesme na albumu gostuje nekadašnja članica benda Azra Ijanetović.

Na omotu albuma Eat This, Teno je napisao:

- SCH je najautentičniji, najintenzivniji, najneobičniji, najradikalniji, najozbiljniji, najavangardniji, najalternativniji, najkontroverzniji, najkomplikovaniji, najutopijski, najdosljedniji, svakako on je najvažniji i najbolji alternativni bend, fenomen, projekt, umjetnički koncept, ideja i realizacija u istoriji Bosne i Sarajeva.

Niko mu do sada nije protivrječio. Teno je ostao Tito sve do danas, bar sudeći po Vašem glasanju, jer mnogi od vas su prostor predviđen za deset albuma jednostavno popunili naslovima iz SCH diskografije.


Sikter, Now, Always, Never

Jedan naš, očigledno dobro upućen glasač, ovako je opisao album Now, Always, Never: Ubitačnu metal-core-funk-rap kombinaciju na tragu Red Hot Chilli Peppers producentski čarobnjak Brian Eno podiže na gotovo kosmički nivo.

Sikter imaju izuzetno neobičnu karijeru o kojoj je snimljen i dokumentarni film. Prve koncerte imali su na mjestima koje mnogi muzičari mogu samo sanjati – u amsterdamskom klubu Paradiso i na stadionu SanSiro pred 120 hiljada ljudi. Prvi album snimili su sa Enoom, a promovirali ga na koncertu U2.

Nakon Now, Always, Never krenuli su u istraživanje disco zvuka, funka, soula. Za sada imaju dobre rezultate, ali treba sačekati i vidjeti kuda će ih sudbina dalje odvesti.


Skroz, Savršeni organizam

Vjerujem da je i vama dosadilo isticanje urbanog porijekla. Naročito kada znamo da oni koji insistiraju na tome pod urbanim podrazumijevaju navike razmnožavanja na istom mjestu i ispijanja kafe u istom kafiću, kao i nastavak porodičnog polulegalnog biznisa. Iako su, kako kažu, korjenski vezani uz ovdašnja urbana naselja, ako pratimo tekstove njihovih pjesama, čini se da oni obitavaju u zemlji Teletabisa u kojoj je najveći društveni problem to što stanovništvo ostavlja cura zbog drugog BMW-a ili što im neki hadžija uporno zabranjuje pristup u svoju avliju da mu ne bi obeščastili kćerku lijepu kao tufahija (mekana, saftali, okrugla, s rupom u sredini).

Ekran u prašini, ništa se ne vidi, glave svi saginju, pa se i ja stidim - pjeva Adnan Šaran u uvodnoj pjesmi Riječi te, sa albuma Savršeni organizam.

Skroz nemaju zbog čega da se stide i potpuno je izlišno, do kraja karijere, da bilo kom pomenu svoje urbano porijeklo i lokaciju zemlje iz koje dolaze. U njihovim tekstovima ima dovoljno cinizma, depresije, očaja i histerije da i najneosjetljiviji mogu osjetiti pustoš sarajevskog Alipašinog polja, zeničke Blatuše ili tuzlanske Malte.

Od navedenog uvodnog stiha pa do završnog mljevenja kafe u pjesmi Ravnica, album Savršeni organizam nema slabog organa.


Vuneny, Play That Silence

Tool gone dub, Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music, Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans - su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny.

Vuneny su vjerovatno najcjenjeniji bosanskohercegovački bend u inostranstvu, a oni su u intervjuu koji je za Žurnal s njima uradio pjesnik Marko Tomaš čak rekli da se u BiH i ne osjećaju kao muzičari i objasnili:

- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno.

Ipak, njihov debitanski album Play That Silence je u našem malom izboru dobio sasvim dovoljno glasova da uđe među deset najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini. Bez ikakve štele, jer radi se o tako dobrom albumu, koji bi se morao dopasti i Sydu Barrety ako nije nepovratno izgubio zdravorazumski sluh.

 

(zurnal.info)

HUMANOST NA DJELU: Izbor najboljeg poslijeratnog albuma


Dragi naši čitaoci, ostalo je još samo nekoliko dana do proglašenja najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini.

Vašim masovnim odzivom na vapaj bespomoćne plavuše pokazali ste da vas krasi iznimna humanost, što nam je izuzetno drago jer ne bismo voljeli da nas čitaju drugačiji ljudi. Također, vaši sofisticirani prijedlozi dokazuju da ste ljudi od ukusa, što nas ne iznenađuje jer niste slučajno nabasali na Žurnal.

Nakon ovih laskanja trebali biste sa još više volje prionuti na glasanje, kako bismo 29. decembra zajedno izabrali najbolje!

Dakle, izaberite nabolje, glasajte da ne bi bili preglasani, deset najtežih godina s nama, mi imamo ključ, s nama u EU, 100% BiH... Naša adresa [email protected] željno vas očekuje.


(zurnal.info)

Muzika Gatuzo, !

 

Žestoki rock plus tvrdi i čvrsti tekstovi je njihov recept za stvaranje dobrog albuma

Pri kraju 2009. godine obradovao nas je izlazak još jednog dobrog albuma koji nam stiže i susjedne Hrvatske, benda Gatuzo, jednostavnog naziva !

Gatuzo su počeli raditi 1999. godine, a u današnjoj minimalističkoj postavi sviraju od početka 2003. godine. Iza sebe imaju jedan objavljen album pod nazivom Noge/Ruke/Glave koji je objavljen 2007. godine. Album prvijenac im odlično prolazi kod publike, a posebnu snagu i kvalitet pokazuju na koncertima. Muzički gledajući to je jedan surov, energičan rock koji pomalo podsjeća na miks australskog Jeta, američkih Kings Of Leon i Majki iz ranog perioda. Međutim, kako i sami tvrde na njih su Majke imale određen uticaj ali ne i presudan.

Nagrađeni su Porinom za alternativni rock album 2007. godine i uglavnom se spominju u kontekstu najbolje mlade hrvatske grupe. Iako su mnogi našli zamjerku da im je prvi album produkcijski ušminkan i da ne daje pravu sliku onoga što oni zaista rade, on je prošao odlično kod publike. Nakon dvije godine objavljuju svoj drugi album pod nazivom ! koji objavljuje njihova matična kuća Dancing Bear i na kojem se nalazi 11 novih numera plus bonus pjesma, a u pitanju je poluakustična parodija na izvedbu njihove pjesme Prljave ruke sa prvog albuma. Album je sniman u studiju Pleasentville u Zagrebu, pod produkcijskom palicom Marka Kalčića. Sve pjesme snimane su bez bas gitare, osim jedne na kojoj gostuje sam producent albuma.

Gatuzo nastavljaju sa svojim standardno čvrstim zvukom i prašećim garaž rockom sa dosta primjesa bluesa. Vrlo se lako može doći u nedoumicu prilikom slušanja albuma oko toga koliko instrumenata koriste članovi Gatuza. Međutim, ovaj dvojac sa svojom gitarom i bubnjevima vrlo vješto popunjava zvučnu kulisu i teško je povjerovati da je sve odsvirano na dva instrumenta. Ali, na albumu i oni padaju u iskušenje pa im se na numeri Stanje/demonstracije priključuje na basu Marko Kalčić koji daje još čvrći i jači zvuk dok u numeri Panika pridružuju i usnu harmoniku.

Album nije ujednačen po kvaliteti pjesama pa tako možemo zamijetiti odlične pjesme kao što su Na pola puta, Oslobodi strah, Taj naš stav ili najbolju Samo čovjek, a i svakako manje kvalitetne kao što su Daj mi da vidim ili Panika. Iako oni sami tvrde da im nije cilj svirati kratke pjesme ipak neke bez potrebe prelaze 4 minuta trajanja. To nije problem, glavni problem Gatuza je jednoličnost jer poneke pjesme u velikoj mjeri podsjećaju jedna na drugu.

Za razliku od debija čiji su tekstovi bili prepuni nasilja, uličnih tuča i psovki, novi album je znatno smireniji i nekoliko pjesama ima ljubavnu tematiku. Numera Oslobodi strah je sigurno muzički i tekstualno najprimjetnija. Muzička podloga koja dosta podsjeća na „Obojeni program“ sa prvog albuma sa tekstovima koji navode:

Sam lutaš mračnim ulicama,

na svakom uglu svjetlost sja

u mračnom kutu vidiš čovjeka,

taj čovjek svjetlost promatra.“

Sve se pjesme na albumu duboko uvlače u život malih običnih ljudi koji svoje živote uglavnom provode na ulicama mračnog i prljavog grada. Žestoki rock plus tvrdi i čvrsti tekstovi je njihov recept za stvaranje dobrog albuma.


(zurnal.info)

KONCERT Cripple and Casino/Analena, Fiskultura

 

Dva trenutno najaktivnija zagrebačka indie banda posjetiocima kluba Fiskultura (oko 200 duša) priredila su vrlo zanimljivu večer. Svirka je kasnila čitav sat, ali nije bilo nervoze, čini se da je čekanje samo dodatno podgrijalo atmosferu.

 Tvrda noć

Na binu su prvo izašli Cripple and Casino, zagrebačko/sarajevska četvorka koja je u septembru objavila svoj prvenac album za američku izdavačku kuću Radio is Down (Olympia, Washington) i ovo je njihovo prvo predstavljanje sarajevskoj publici.

Cripple and Casino je band koji baštini tradiciju američkog rocka osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka gdje su udarne igle bili Sonic Youth, Jesus Lizard, Fugazi i bandovi sličnog opredjeljenja. Iako je Cripple and Casino objavio svoj jedini album prije samo tri mjeseca, momci i pjevačica Petra već marljivo rade na novom albumu, pa su na koncertu u Sarajevu publici predstavili tri nove pjesme.Sa novom numerom su i otvorili koncert u Fiskulturi. Band cijelo vrijeme gura svoju viziju noisa, s jakom kontrolom koja ne dopušta da dođu do krajnosti neslušljivosti. Petra odlično vuče band, daje mu osnovnu snagu, komunicira sa publikom, a Darko na gitari i Danijel na basu su sasvim povučeni i posvećeni svojim instrumentima.

Nakon uvodne numere sviraju pjesmu Intro gdje se može naslutiti kakva će večer biti u Fiskulturi - noć teških tonova, buke i distorzije. Slijede These Equations, sa pumpajućim basom i vrištećim gitarama, i nova pjesma Of Adam. Na istoj razini sviraju i ostale numere sa debut albuma, Crossroad, Isuzu, Movie Star, kao i hit pjesmu Do My Job Right. Uživo pjesme zvuče znatno tvrđe nego u studijskim izdanjima. Koncert privode kraju sa pjesmama Hormones i Crystalize. Na bis poklanjaju pjesmu Hot Air Baloons.

Kuda buka vodi

Nakon 40-minutne svirke Cripple and Casino zadali su težak zadatak Analeni. Međutim, oni su ga bez velike muke savladali. Ovo nije prvo gostovanje Analene u Sarajevu. Prije sedam godina odsvirali su energičan koncert u Accessu. Kao i u slučaju Cripple and Casina i u ovom bandu se sve vrti oko vokalistice. Ana Franjić dominira stageom. Njen šarm i ekstravagantnost zaista zadivljuju. U Analeni sve funkcionira baš kako i treba. Uz stalni osmijeh Ana vrišti i fenomenalno svira svoju bas gitaru, Mijo i Miran grade gitarski zid buke koji je praćen dobro odmjerenim udarcima bubnja. Za razliku od Cripple and Casino i njihove kontrolisane buke, Analena pušta da ih buka vodi, a ne oni nju. Često se ti bučni zidovi obaraju sami od sebe što dodatno stvara haos u glavama. Da su ozbiljan band sa dugogodišnjim stažom potvrđuje i logistika s obzirom da je na koncertu bilo moguće kupiti njihova izdanja na CD i vinilu. Ista zamjerka kao i Cripple and Casinu može se uputiti i Analeni. Kratak nastup od 40 minuta ipak ne može zadovoljiti ljude koji su željni ove vrste muzike u Sarajevu. No nadamo se ponovnom dolasku i dužoj svirci.


(zurnal.info)

MUZIKA: Uncut i NME izabrali najbolje albume

 Britanski časopisi Uncut i New musical express specijalizirani za glazbu i sve što je vezano uz glazbenu produkciju, u tradicionalnom su duhu donijeli pregled top-lista najboljih albuma proteklog desetljeća.

Izbor najboljih 100 albuma časopisa NME, odnosno 150 najboljih Uncuta, dio je onog spektakla koji njihovi suradnici i novinari redovito donose na kraju svake godine, a proteklo je desetljeće posebna prilika za podsjećanje na ono što nam je sviralo, odnosno što je plijenilo pažnju glazbene publike i kritike.

Za redakciju NME-a, najbolji album proteklih deset godina bio je “Is this it”, The Strokesa, kojim su pobudili veliko zanimanje 2001. godine. Svi članovi banda odrasli su u bogatoj newyorškoj četvrti Upper east side, a uspjeh su pratile i poneke kritike da previše sliče bandovima iz sedamdesetih, poput Televisiona. Uncut je odabrao drugog favorita, smještajući isti album The Strokesa na peto mjesto svoje ljestvice.

Za njih je najbolji album desetljeća bio, također iz 2001., “White blood cells”, treći album The White stripesa, i prvi koji im je donio komercijalni uspjeh. U ranoj fazi karijere članovi banda Jack i Meg White nudili su najrazličitije interpretacije svog odnosa: prvo su bili brat i sestra, međutim dokaz o njihovu razvrgnutom braku stišao je glad medija za bizarnostima koji je dosta pridonosio zanimanju za White stripes.

Napominjući da je “White blood cells”, kao i u nešto manjoj mjeri “Is this it”, dio nekoliko prestižnih izbora za najbolji album svih vremena i drugih specijaliziranih magazina poput Rolling stonea, valja spomenuti da ni jedan od bandova nije dosegnuo ni uspjeh ni kultni status bandova koji su obilježili osamdesete, poput U2, ili onog koji je obilježio devedesete, kao što su to napravili Radiohead.

 


Upravo su Radiohead svojim dvama albumima zauzeli prvo i drugo mjesto na ljestvici koju je za proteklo desetljeće sastavio besteveralbums.com, internetska stranica koja se diči kalkulacijom podataka s više od 1300 različitih glazbenih ljestvica. Dok je broj dva “In Rainbows” (2007.), broj osam iste ljestvice je “Amnesiac” (2001.), na broju jedan je nevjerojatni “Kid A” (2000.).

Primajući pohvale za sjajni “O.K. Computer” (1997.), Thom York je postao sve mrzovoljniji u javnoj komunikaciji, patio je od depresije, a svi su pokušaji da napiše nove pjesme završavali nagonom da pjesme sakrije, baci ili uništi. Band je odlučio ipak nastaviti, a basist Colin Greenwood izjavio je: “Osjetili smo da sve moramo promijeniti.” Rezultat je bio “Kid A”, a malo je koji album u povijesti u tolikoj mjeri polarizirao i publiku i kritiku.

Odustali su od gitara, uveli klavijature, puhače, gudače i elektroniku, a i tekstovi su postali minimalistički i apstraktni. Na albumu su se osjećali utjecaji “elektronike”, krautrocka, jazza i klasične glazbe 20. stoljeća, a romanopisac s rock pedigreom Nick Hornby usporedio je album s Lou Reedovim radikalnim izdanjem “Metal machine music”, implicirajući da je riječ o pokušaju “komercijalnog samoubojstva”.

Album je razbjesnio kritičare koji su ih već etiketirali spasiteljima rocka, zaradio je gomilu negativnih recenzija, ali mrtvi se na kraju broje, pokazao je kraj desetljeća. (Na Uncutovoj listi “Kid A” završio je 25., a NME ga je stavio na 14. mjesto pretpostavljajući mu “In rainbows” na 10. mjestu.) Najveća ironija Radioheada jest da su ih na početku karijere pamtili samo po jednoj pjesmi, pa su ih u Americi po njoj i nazvali “The creep band” (Ljigavi band), vjerojatno ne znajući da se obraćaju budućnosti rocka.

Jedan je posebno bitan razlog koji “Kid A” čini albumom od važnosti: pokazao je da rock ne mora nužno opstajati po manirističkoj formuli bubanj, bas, gitara, i da sadržaj nešto znači, koliko god forma bila važna. Uncut je maksimalno isprovocirao reakcije čitatelja stavljajući čak dva albuma Boba Dylana među prvih deset: “Modern Times” (8.) i “Love and Theft” (2.), a čovjek je postao i jedan od favorita na kladionicama za osvajanje Nobelove nagrade za književnost. “Love and theft” (u originalu s navodnicima) iz 2001., navodno je inspiriran knjigom povjesničara Erica Lotta, “Love & Theft: Blackface Minstrelsy and the American Working Class”, i dugo je očekivan nakon četverogodišnje stanke.

 

Svoj trideset i drugi album “Modern Times” (2006.) producirao je sam pod pseudonimom Jack Frost, a doživio je brojne sumnje u autorstvo, optužbe za plagijate i vrlo bizarno seciranje svakog stiha i aranžmana koji podsjeća neko drugo djelo. I Grammyja, naravno. Čak je i Amazon.com, bez nekog posebnog obrazloženja odnosi li se njihova lista albuma desetljeća na prodaju ili možda neki drugi kriterij, na broju jedan istaknuo Tool i njihov “Lateralus” (2001), koji već odavna ima poprilično kultni status.

Tool su jedan od bandova koji su se smatrali zakinutima servisima za razmjenu glazbe, pa su više puta istupili protiv tadašnjeg Napstera smatrajući da su više od industrije zakinuti sami izvođači. Pokušaji glazbene industrije da spriječi i ograniči snimanje CD-ova i borba protiv slobodne razmjene glazbe na internetu još su jedan od fenomena koji je obilježio proteklo desetljeće. Afirmacija MP3 formata kao naprikladnijega za mrežnu razmjenu uz danas neizbježne MP3 playere u svačijem uhu, još jedna su posebnost konzumacije glazbe koju je također donijelo ovo desetljeće.

Ono što je također novina 21. stoljeća, strogo glazbeno uzevši, jest postajanje americane dijelom mainstreama. Kako je definiraju kao složenac formiran od raznih utjecaja tradicija koje čine američki glazbeni ethos; posebno: folk, country, rhythm & blues i rock & roll, te drugih izvanjskih utjecaja, popularno je znana i kao alt-country ili alternativni country.

Zbog brojnih izvođača koje nije mogao svrstati u nijednu ladicu, Jon Grimson iz Nashvillea 1995. je skovao termin americana za izvođače poput Ryana Adamsa i Whiskeytown, Calexico, The Jayhawks, Uncle Tupelo, Stevea Earlea, Alejandra Escoveda, Drive by truckers, Lambchop, Woven hand itd. Nemoguće je sve što se zbivalo pokriti, a da se nešto ne izostavi, poput Eminema i njegova The Marshall Mathers LP-a.

Sufjan Stevens, Devotchka, Mojave 3, Beirut, Decemberists, Flaming lips, Broken Social Scene i The Dears imali su sjajne albume prošlog desetljeća. No, neko drugo je vrijeme došlo od onog kojemu je posvećen popularni blog s nostalgičnom domaćom glazbom duhovito nazvan “Ova ploča ništa ne valja, ima rupu u sredini”. Na kraju spominjemo kako smo odlučili provesti u djelo i “domaću listu” stranih albuma koji su obilježili proteklo desetljeće. Sudionici “ankete” domaća su imena poznata upućenima u svijet glazbe koja su obznanila svog omiljenog favorita prošle muzičke dekade.

 

(tekst preuzet sa http://www.slobodnadalmacija.hr)