Muzika

POMOZITE: Biramo najbolji poslijeratni album u BiH

 

Vaše prijedloge za najbolje albume šaljite na redakcijski mail [email protected] do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate

Bez obzira na strah od recesije i mutirane gripe odlučili smo da u zdravlju i veselju sačinimo listu najboljih poslijeratnih albuma koji su objavljeni u Bosni i Hercegovini. Željeli bismo se argumentirano uvjeriti da je domaća poslijeratna scena, bez obzira na nedostatak diskografskih kuća, muzičke kritike, odgovarajućih koncertnih prostora i slične logistike, zanimljivija i uzbudljivija od zlatne ere sarajevske pop rock škole. Tako obiman, ali i odgovoran zadatak, nismo u stanju sami izvršiti pa smo odlučili da svoje poštovane čitaoce i čitateljice zamolimo za pomoć.

Dakle, molimo vas da vaše prijedloge za najbolje albume (najbolje bi bilo da ih bude deset i da uz svaki date kraći komentar, ali ako nemate dovoljno strpljenja, volje ili koncentracije, može kako može) šaljete na redakcijski mail [email protected] do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate, uporediti ih sa vlastitim zapažanjima i donijeti konačnu listu od deset najboljih poslijeratnih bosanskohercegovačkih albuma.

Da bismo vam potakli inspiraciju podsjetićemo da je nedavno hrvatski Jutarnji list donio svoju listu od 20 najboljih albuma koji su objavljeni na području regije. Listu su sačinili njihovi iskusni kritičari Ilko Čulić, Aleksandar Dragaš i Zlatko Gall. U tom izboru nalazi se čak sedam bosanskohercegovačkih radova.

Najbolje plasirani je Damir Avdić čiji se album Mrtvi su mrtvi nalazi na trećem mjestu, a prvi CD Od trnja do žaoka zaradio je sedmo mjesto. Na četvrtoj poziciji nalaze se Mostar Sevdah Reunion i Šaban Bajramović, Letu Štuke su na sedmom, Dubioza Kolektiv na 11. mjestu, Frenkie na 15., a Edu Maajku su svrstali među hrvatske albume gdje je njegov CD Slušaj mater zauzeo šestu poziciju. Sigurno smo da primjećujete kako na listi, između ostalih, nisu uvršteni SCH, Zoster, Skroz, Sikter, Protest, Defence, Validna legitimacija, Vuneny, No Rules, pa ni Basheskia, Damir Imamović, Amira Medunjanin, Adi Lukovac, Laka, Mara... Nadamo se da je ovoliko dovoljno za buđenje inspiracije. Koga smo propustili pomenuti neka pokuša oprostiti. Skromni smo ljudi, griješimo.

Očekujemo vaše prijedloge. Help Bosnia Now!

(zurnal.info)

MUZIKA Murmansk, Eleven Eyes To Shade, 2009

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records

Ništa mi nije draže nego kada sasvim slučajno naletim na grupu koja mi se na prvo slušanje svidi. To je slučaj sa finskim bandom koji dolazi iz Helsinkija pod nazivom Murmansk i koji je oformljen 2003. godine.

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records. Za razliku od prvog albuma pod nazivom „Chinese Locks“ koji je realiziran 2008. godine ovogodišnji predstavlja znatno zrelije izdanje na kojem je jasno kazano šta je to što preokupira članove ovoga odličnog finskog banda. Čvrstom i beskompromisnom svirkom kao i specifičnom atmosferom to su u potpunosti pokazali na posljednjem albumu.

Na albumu „Eleven Eyes To Shade“ nalazi se 10 pjesama koje kombiniraju mračne tonove i depresivni i tužni glas pjevačice Laure. Muzika im je u potpunosti potčinjena stvaranju kompletnog muzičkog haosa, a u tome im velikodušno pomažu sva čuda tehnike a najviše eho i feedback.

Album otvaraju sa numerom „Sweet Trio“ koja se pretvara u omaž grupi The Cure iz perioda albuma Pornography iz još davnih osamdesetih godina. U tom stilu nastavljaju i dalje. Numera „Sumac“ je, uz njihov prvi singl „Moth“, pjesma koja je klasična odrednica zvuka koji će oni slijediti do kraja albuma i sigurno je najupečatljivija na albumu. Komplicirana bas dionica sa sumanutim udaraljkama uz jecajući vokal Laure i distorzirane gitare daju agresivni shoegaze za novo stoljeće. Međutim album nije u potpunosti skup agresivnog noise shoegaze već album iz numere u numeru polako prelazi u melanholični muzički izražaj.

Redaju se melanholična „Paper Dust“,“Silver Heel“ i predivno spora „Blink Your Loveless Eye“ koje nas odmaraju od agresivno mračnih „Sweet Trio“ i „Sumac”. Međutim sve to kratko traje jer nas numere „Robots in the Attic“, „The Wishing Machine“ i „Before Kitchen Knives“ vraćaju na već dobro trasirani put grupe Murmansk.

Odličan album, odlična grupa i srdačna preporuka.

 

 

(zurnal.info)
AUDIO Radio dokument o Damiru Avdiću: Bez cenzure, bez pošteđenih

Omladinski program BHR1 u svom 91. izdanju, 28. septembra emitovao je radio dokument o jednoj od najoriginalnijih pojava na bh. muzičkoj sceni našeg vremena – Damiru Avdiću – Grahi, diplomcu hard-core škole, bosanskom psihu, umjetniku čija su osnovna sredstva izražaja riff i riječ.

Radio dokument o Damiru Avdiću razgoli državu, provocira dušu. Čudovišno vrijeme dalo je ovoj priči ljudski lik, lik usamljenog jahača kroz pustinju naše savjesti, riječi su kojima je najavljivana ova emisija.

Riff & Riječ je naziv radio dokumenta autorice Koraljke Kurcenberger u kojem pored Damira, učestvuju i Faruk Šehić, Selvedin Avdić, Husein Oručević i Edo Maajka, kao komentatori Damirovog lika i djela.

Posluštajte cijelu emisiju.  

Riff&riječ prvi dio.

{audio}/images/mp3/Riff.mp3{/audio}

Riff&riječ drugi dio.
{audio}/images/stories/mp3/Riff2.mp3{/audio}

(zurnal.info)

MUZIKA The Scare, Oozevoodoo

 

Iako većinu svog vremena provode u Engleskoj u njima je itekako ostao jak australijski zvuk tipa The Birthday Party i The Beasts of Bourbon. Album je u potpunosti urađen pod dirigentskom palicom karizmatičnog pjevača Kiss Reida koji pokušava da se u svom performansu u velikoj mjeri približi Nicku Caveu

 

Australijski indie band The Scare jedan je od najdosljednijih sljedbenika post punka sa najmanjeg kontinenta. Na novom albumu Oozevoodoo izvukli su sve najbolje što se može pronaći u muzičkoj filozofiji bandova kao što su The Birthday Party, Gang of Four, Gun Club ili pak The Fall. Iako većinu svog vremena provode u Engleskoj u njima je itekako ostao jak australijski zvuk tipa The Birthday Party i The Beasts of Bourbon. Album je u potpunosti urađen pod dirigentskom palicom karizmatičnog pjevača Kiss Reida koji pokušava da se u svom performansu u velikoj mjeri približi Nicku Caveu (fizička sličnost je već prisutna) i njegovim ludim danima iz perioda The Birthday Partya.

Band je osnovan 2004. godine a ubrzo nakon osnivanja prelaze da žive u Englesku u grad Birmingham gdje im je glavna preokupacija bila pronaći normalan prostor za spavanje. 

Međutim sve se mijenja povratkom u Australiju i snimanjem debut albuma 2007. godine kada objavljuju svoj prvi album pod nazivom “Chivalry”. Nakon dvije godine pojavio se novi album “Oozevoodoo” koji su snimili za dvije sedmice u Mangrove Studiju gdje im je podrška na snimanju bio Chris Townend poznat po tome što je radio sa Augie March, Art of Fighting i Portishead. Album nakon snimanja miksaju u BJB Studiju u Sidneju dok finalni master rade u Sterling Studiju u New Yorku gdje su svoj pečat ostavili Sonic Youth i TV On The Radio.

Na albumu se nalazi 10 veoma dobrih numera koje se kreću od The Birthday Party izražaja do The Fall i Gang Of Four gitarskih dionica. Na prvo slušanje se može primjetiti da prvi dio albuma nije mračan kao drugi. Dok u prvom dijelu preovladava znatno čvršća i brža svirka sa čak povremeno i pop varijacijama u drugom dijelu albuma je prikazana prava strana The Scare sa teškom i tmurnom atmosferom gdje brzina i tempo nisu glavni prioritet. Album možemo koncepcijski promatrati kao album sa dva različita lica.To se sve može odlično vidjeti u pjesmi “As He Walks” gdje se približavaju još jednim australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim stilom smatrani za predvodnicima tadašnje svjetske dark scene. Reske gitare uz dominirajući bas i Reidovo na momente iskrivljeno pjevanje u pjesmi “Could Be Bad” odlično otvaraju album. Potom slijedi još jedan singl sa albuma pod nazivom “No Money” gdje u žestokom tempu uz povremeno neartikulisano vrištanje Reida i uz odlično vođenje Liama O’ Briena i Brock Fitzgeralda na teškim gitarama čvrsto prezentuju ono što nam slijedi. Da li svjesno ili ne ali drugi dio albuma može se shvatiti i kao omaž Nick Caveu. Na trenutak imamo naznake da se muzika kreće prema The Fallu i Mark E. Smithu na pjesmi “I’m Desperate” gdje nas bas Wade Keinghrana ipak vraća na staru priču sa The Birthday Party. The Scare nemaju onu divljačku i sirovu snagu koju je The Birthday Party imao dok je Nick Cave bio dobrano pod uticajem raznoraznih opijata. Da li bi ta sirova energija danas imala istu prođu kao u ono doba teško je reći... U pjesmi “As He Walks” približavaju se australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim muzičkim stilom smatrani za predvodnike tadašnje nezavisne indie scene. Numera “Lucid Dreams” uključuje Gang Of Four gitarske rifove koji daju mističnost pjesmi i uporedo znatno ubrzavaju tempo. Dvije posljednje numere “I Saw Destruction” i “Cry” su logičan završetak albuma.

(ziurnal.info)

Massive Attack u Zagrebu: Dva sata strasne predigre Umjesto početka teksta o tome kako je zagrebački koncert Massive Attacka bio spektakularan, kako su oduševili Zagrepčane ili da je velika dvorana Doma sportova bila prepuna možda bi najbolje za početak bilo uporediti koncert sa odličnom dvosatnom predigrom za cjelovečernji seks.

Pažljivo napravljen set lista - svakom su novom pjesmom podizali tempo do konačnog transa sa izvedbama Angela, Safe from Harm i posljednjom pjesmom prije bisa Inertia Creeps. Uz originalan ekran iza bine i minimalnim osvjetljenjem Attack je svoje fanove poveo na zanimljivo “putovanje” svojom diskografijom, od svojih pjesama sa albuma Blue Lines u kojem su takoreći izumili muzički žanr trip hop do singla Splitting The Atom kojim najavljuju svoj novi album još uvijek neizvjesnog naziva i datuma objavljivanja.

Šest godina nakon njihovog slabo posjećenog nastupa u Hrvatskoj attackovci Grant Marshall i Robert Del Naja ovaj put nisu morali brinuti: karte su rasprodane, pa je koncert premješten u veliku salu Doma sportova. Osam hiljada fanova skupilo se još i prije predgrupnog nastupa Martine Topley Bird, po vlastitom priznanju, muze ove grupe. Martina je svoj zanimljivi nastup završila sa performansom bubnjara odjevenog u ninju nakon čega se pridružila bendu u izvođenju pjesama sa ženskim vokalima. Uz nju je gost turneje, koja traje već mjesec dana, bio Horace Andy, rastafarijanac kojeg su Attack proslavili obradom njegove pjesme Angel.

Britanci su na stage montirali tek toliko svjetla, postavljenog uglavnom iza instrumenata, da se naziru njihove siluete. U prvi plan su umjesto sebe izbacili veliki video zid na kojem su se isprva redale cifre poput satnice britanskog radnika, pa sve do vrijednosti bolida formule 1 ili budžet multimilijarderskih korporacija. Poruke prvog “angažiranog” dijela koncerta koje su se smjenjivale na video zidu mogu se sažeti u jednu: čovjek bi se trebao osloboditi kapitalističkih okova i živjeti slobodno ili uopšte ne bi trebao živjeti.

I dok se u jednom trenutku čini da je u dvorani smotano više marihuane nego duhana, dva reda iza nas vodi se rasprava ko ustvari svira na bini: elektronika ili muzičari. Prema opisu muzike Massive Attack kojeg su kritičari formirali i mijenjali s godinama, trip hop, otkriće koje se pripisuje ovoj grupi i njihovom prvom albumu Blue Lines, je prozračna muzika sniženog tempa. Prema istim opisima ovu muziku karakteriše sporost i jaki otkucaji basa sa primjesama acid jazza, jamajkanske i dub muzike.

Iz tih okvira nikada nisu izlazili, ali su svakim novim albumom pozitivno iznenađivali i fanove i kritičare. Uz već pomenuti Blue Lines tu su i albumi Protection, Mezzanine, 100th Window, soundtrack za film Danny The Dog Louisa Leterriera, kompilacije Collected i Singles te singlovi Any Love, Daydreaming, Rising Sun, Teardrop, Angel, Inertia Creeps, Special Cases, Butterfly Caught i Live With Me. Posjetioci zagrebačkog koncerta ostali su uskraćeni za posljednje dvije, ali i depresivnu Dissolved Girl.

Ipak, mogli su se počastiti solo improvizacijama na krajevima pjesama, posebno Safe From Harm tokom koje se na licima posjetilaca mogao vidjeti osjećaj katarze. Ubrzana koncertna izvedba Inertia Creeps bez otpora je navlačila osmijeh na lice i zatvarala oči prije dva kratka bisa. Već na prvom je otpjevana Splitting the Atom i tako najavljen novi album trenutnog naslova 5LP. Ne bi bilo čudno da se album ne pojavi u februaru kako je najavljeno i ne bi bilo prvi put da odsviraju turneju kao najavu albuma, a da se on uopšte ne pojavi. Prošle godine Massive Attack uspjeli su odsvirati turneju, ali kako nisu bili zadovoljni materijalom snimljenim u studiju, sve su izbrisali i krenuli ispočetka. Navodno sada imaju spremne 22 pjesme za album koji je isprva nazvan Weather Underground, a album će se kupovati preko interneta uz vlastiti izbor pjesama i dostavu na kućnu adresu.

Bez mnogo komunikacije Marshall i Del Naja publiku su ostavili u dobrom raspoloženju i sa dovoljno energije da noć nastave na afterpariju u klubu Aquarius. Ili kako smo već spomenuli - u spavaćoj sobi.


Lista pjesama sa zagrebačkog koncerta:

1. Bulletproof Love

2. Hartcliffe Star

3. Babel

4. 16 Seeter

5. Risingson

6. Red Light

7. Future Proof

8. Teardrop

9. Psyche

10. Mezzanine

11. Angel

12. Safe From Harm

13. Inertia Creeps

Bis

14. Splitting The Atom

15. Unfinished Sympathy

16. Marakesh

Bis

17. Karmacoma

(zurnal.info)

Samir Šestan: I like Jazzfest

Kad tinejdžersku fazu ne završite gubljenjem interesa za muziku, a koje, u nastavku, uzrokuje sindrom zaostalosti u razvoju, čiji je glavni simptom lament nad „dobrim starim vremenima“ i zazivanje povratka naftalinskih zvijezda, nego život nastavite intenzivnim slušanjem muzike, poslije izvjesnog vremena prevaziđete mladenačku samoidentifikaciju kroz usmjerenost na jedan obrazac, počnete roviti po beskrajnom bogatstvu različitosti i neizostavno dođete do faze u kojoj vas od muzike interesuje, prije svega, da vam ponudi nešto novo, u kome autorski pečat i različitost od mase i stereotipa postaje jedino što je važno. Sama „vrsta“ muzike, odnosno njeno mjesto u ormaru-ladičaru koji je diskografska industrija izmislila radi svojih potreba, odnosno, zloupotrebljavajući nedostatke ljudske psihe, potpuno je nebitna.

U tome se krije uspjeh Internacionalnog muzičkog festivala Jazzfest Sarajevo. U tome što ne robuje stereotipima i što pokušava da nam ponudi nešto Novo i Drugačije, ma koliko to baš savršeno ne pristajalo ladici u koju se trpa. Organizatori naprosto nisu dopustili da im formalna stvar, etiketa, nužna za postojanje u današnjem svijetu brzog konzumerizma, odredi suštinu i zarobi ih u uski okvir jednog muzičkog pravca, nego je koriste tek kao okvirno određenje, dajući u sklopu svog programa prilično šaroliku paletu muzičkih sadržaja, s jednim jedinim strogim zahtjevom – da pored kvaliteta posjeduju jak autorski pečat i predstavljaju iskorak u odnosu na srodne stvari na sceni.

U 13 godina njegovog postojanja nemjerljiv je broj iznenađenja i užitaka koji je Jazzfest priredio ovdašnjoj publici. Favoriti su individualna stvar. I glupo je uopšte u ovakvom kontekstu pričati o najboljima. Postoje samo oni koji su, na svakog od nas pojedinačno, ostavili najveći utisak. Mada je i tu, svakom od revnosnijih posjetilaca festivalskih nastupa, teško izdvojiti baš jedno ime ili samo par njih.

No, ne samo da je Festival ugostio čitav niz iznimnih autora, nego se vremenom razvijao. Koncipiran na tri različite scene, on, danas, kao da je sastavljen od nekoliko različitih minifestivala. Što je naročito naglašeno pokretanjem projekta Xenophonia, kao proljetnog izdanja Festivala, koji je već u svom prvom izdanju gotovo zasjenio glavni festivalski program.

Jedina ozbiljna zamjerka organizatoru odnosi se na propuštanje prilike da se festivalski sadržaji dokumentuju i sačuvaju od zaborava. Neprosto je neprihvatljivo da neki prekrasni trenuci nisu snimljeni i učinjeni dostupnim u video ili audio varijanti. To se, prije svega, odnosi na kolaboracije izuzetnih umjetnika, formirane specijalno za Festival, koje su iznjedrile fantastične rezultate, a najvjerovatnije se nikad više neće ponoviti. A, i ako se, slučajno, i ponove, imaće drugačiji sadržaj, značaj i uticaj na naš osjetilni aparat.

No, možda je to i u redu? Možda je do autora ovog teksta, opsjednutog potrebom da sačuva sve izuzetne trenutke u svom životu. Možda je kolekcioniranje komada vremena koliko nemoguća misija i protuprirodno, toliko i zaludno? Možda i ne treba da postoji ništa osim sadašnjosti, da nas nauči živjeti i prekine tu, naročito na ovim prostorima prisutnu, kombinaciju opsesije prošlošću i očekivanja od budućnosti. To neprestano vraćanje i čekanje, u kojima nam prolaze životi.

(zurnal.info)

MUZIKA Soulsavers, Broken

Mark Lanegan ima jedan od onih glasova koji mogu svakoj pjesmi dati dostojanstvo, zaista bilo kojoj, čak i ako vam u ovom momentu padaju na pamet ekstremne pojave, poput kajdanke Dine Merlina. Možete onda misliti kako zvuči kada čovjek zapjeva kakav pristojan napjev poput Senor (Tales Of Yankee Power) (na soundtracku za film I'm Not There), ili Where Did You Sleep Last Night ( na svom prvom solo albumu Winding Sheet)...

Svako malo pročitam da je neko i negdje gledao Lanegana i da se šokirao njegovom heroinskom devastiranošću. Ali, on se obavezno vrati, snimi izvrstan solo album (Bubblegum) kakav su trebali snimiti Stoogesi kad su već razmišljali o dostojanstvenom povratku, iznenadi sve saradnjom sa odlikašicom Isobel Campbell iz Belle and Sebastian (album Ballad Of Broken Seas), oplemeni balade na Queens Of The Stone Age albumima... I sve tako, u zdravlju i veselju, do dana današnjeg kada uživamo u zlaćanoj jeseni i albumu Broken koji je Lanegan snimio sa Soulsavers.

Soulsavers oformili su zaljubljenici u elektronsku muziku Rich Machin i Ian Glover koji su debi album Tough Guys Dont Dance snimili 2003. godine. Na njemu je pjevao Josh Haden, iz benda Spain koji su me svojevremeno tako slatko rastuživali. Drugi album nazvali su It’s Not How Far You Fall, It’s How You Land i s njim se dodatno udaljili od osnova elektrotehnike. Ovaj album treba pamtiti i po tome što su se na njemu upoznali sa Laneganom i izvršili temeljne pripreme za Broken. Napravljene su izvrsne melodije, rockerskije nego ikada do sada, a listu gostiju kao da je kreirao ljubitelj alternativne muzike iz ranih devedesetih.

U pristupu Soulsaversa odmah se osjeti da imaju izvanredan muzički ukus i bilo bi uživanje uvalit se u njihovu kolekciju vinila sa flašom vina i dobrom mezom. Rich i Ian su, i to je sasvim očigledno, pomno preslušali svoju uzoritu kolekciju. Ako tretiraju blues dobro znaju šta je njegova suština, i da je za njeno demonstriranje dovoljna fraza od dvije sekunde... Tako rade sa soulom, jazzom, hard rockom i svim ostalim što su uspješno dotakli na Brokenu. Rich je u jednom od rijetkih intervjua rekao:

- Nisam želio da budem u electronic bandu. Ili u rock'n'roll bandu. Želio sam slobodu da istražujem.

A u drugom dodatno pojasnio:

- Volim sve vrste muzike koje mi omogućavaju da otvaram vrata. Nema ništa bolje nego dovoditi ljude koji inspirišu, koji stvari čine svježim i nikada dosadnim.

Ovakve ploče obično nemaju hitove i slušaju se tokom čitave jesenje večeri, ali ipak na noge svaki put podiže opasna Unbalanced Pieces koja neodoljivo podsjeća na šarm pjesme I Nearly Lost You koju je Lanegan svojevremeno otpjevao sa neprežaljenim Screaming Trees. Ovdje Laneganu podršku pruža i Mike Patton da bi sve bilo još napetije. Blizu je i lijepa, horska All The Way Down kakva bi prijala onom ljubitelju tableta iz Spiritualized. Možda je zbog toga Jason Pierce i svratio u studio da bi nakon popijene kafe i kurtoaznih pozdrava zapjevao u Pharaohs Chariot. Sladokusci će sigurno uočiti i pjesmu Willa Oldhama You Will Miss Me When I Burn, krasnu ljubavnu tužbalicu kakve majstorki štanca naš depresivni prijatelj. Ostarjele alternativce obradovaće i gostovanje Gibby Haynesa iz Butthole Surfersa u pjesmi Death Bells. Da ne bi ispalo da se Soulsavers druže samo sa poznatim, tu je i australijska pjevačica Rosa Agostino koja je briljirala u pjesmi Rolling Skies i završnoj dramatici nazvanoj By My Side.

Da se razumijemo, zanimljivo je ponovo čuti sve te dobre ljude, ali Broken bi bio dobar album čak i da je snimljen sa Amelom i Kicetom na pratećim vokalima. Ova ploča je izvrstan izbor za tekuću jesen. Soulsaversi ne spašavaju dušu, to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim zajednicama. Oni su tu da nam uljepšaju život, a to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim duhovnim zajednicama.

(zurnal.info)





MUZIKA Analena, Inconstantinopolis


Sarajevski koncert Analene koji će se desiti 05.12.2009. godine u klubu Access je dio promocije novog albuma u okviru koje će se ovaj bend, nakon ljetnih koncerata po Zapadnoj Evropi, okrenuti ka istoku i po prvi put svirati u Turskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj i Makedoniji. Društvo u Accessu će im pravit još jedan odličan band iz Zagreba Cripple And Casino koji će na tom koncertu predstaviti svoj debut album.
Tokom svog postojanja Analena je potvrdila da je koncertno najaktivnija hrvatska grupa iako joj se može prigovoriti na studijskoj neaktivnosti, s obzirom da su novi album snimili nakon petogodišnje pauze. Odsvirali su na stotine koncerata uzduž i poprijeko Evrope te ostavili brojne audio tragove u obliku nekolicine kaseta, singlica, ploča i CD-ova. Nakon dvanaest godina postojanja zagrebačko-novogoriška grupa Analena objavila je svoj treći album pod nazivom Inconstantinopolis. Bilo je dovoljno samo prvo preslušavanje da bi se moglo reći da je Analena produžila već dobro utabanom stazom koju je napravila na prethodnom albumom Carbon Based koji je objavljen 2004. godine.

Njihov post noise zvuk je zaista jedinstven za područje bivše nam zajedničke države i jedino smo takvu snagu i energiju mogli čuti na albumu No Sleep Till Pussy zagrebačke grupe Sexa.

Inconstantinopolis će na LP i CD formatu objaviti slovenačka izdavačka kuća Moonlee Records koja je objavila i njihov prethodni album. Ovaj label inače objavljuje i izvrsne Vuneny, Bernays Propaganda, Don't Mess With Texas, Hitch i Damira Avdića.

Na albumu se nalazi 10 fantastičnih noise pjesama i zaista je teško izdvojiti favorita s obzirom da su sve po kvalitetu na istoj razini. Možda se može spomenuti četvrta numera pod nazivom Off With My Head gdje nas kroz pjesmu vodi divan brundajući zvuk bas gitare koji se kasnije spaja sa bjesomučnim zvukom Miranove i Mijine gitare. Zvukovi njihovih gitara se upotpunjuju i čine izvrstan sklad koji funkcioniše besprijekorno dajući znatno puniji, žešći i razorniji zvuk čitavom albumu, dovodeći ga skoro do savršenstva.

U svim numerama prvi gitarski rifovi udaraju u glavu gdje vokal Ane Franjić razbija cijelu atmosferu uz jak i dobro kontrolisan zvuk gitara. Vokali koji su otpjevani na engleskom jeziku su izvrsno isprepleteni sa instrumentalnim dijelovima gdje Ana Franjić vrišti sa nadnaravnom snagom i ljepotom uz to odrađujući veoma dobro svoj posao na bas gitari.

U odnosu na prethodni album primjetno je da je buka pod djelimičnom kontrolom, gitare su donekle zauzdane. Teški zvuk bas gitare, čvrsti i odmjereni zvuci bubnja uz režeće gitare su i na ovom albumu zvučna kulisa Analene. Dobili smo album koji je teško prestati slušati kada su potenciometri podešeni na maksimum. On je izrazito sirov, oštar i prepun gitarske energije i napona. Album zatvara numera Seven Cakes of Toilet Soap An Alternative Ending koja nas u laganom i šaptačkom tempu budi iz sna zvanog Analena.



DISKOGRAFIJA:

Inconstantinopolis - CD, LP (2009.)
Carbon Based - cd, LP, cass (2004.)
Analena & Sensual Love - Split CD, 10", cass (2002.)
ANALENA & UNISON - split 7" (2001.)
ARHYTHMETICS - CD, 7", cass (2000.)

KULTNI VINILI: DEAD CAN DANCE, Dead Can Dance, Spleen And Ideal

Priča o bendu Dead Can Dance počela je u Melburnu, 1981. godine, gdje su se upoznali Brendan Perry i Lisa Gerrard. Prije formiranja DCD Brendan je bio pjevač i basista u australijskom punk bandu Scavengers koji je 1979. godine promijenio ime u Marching Girls. Bend nije objavio album, pa ih Perry napušta i počinje sa samostalnim radom. Eksperimentira sa elektronikom, a kada mu se pridruže Lisa Gerrard, Paul Erikson i Simon Monroe Dead Can Dance je oformljen. Odlaskom u London 1982. godine Brendan i Lisa se ubrzo uključuju u tamošnju muzičku scenu pa 1984. godine snimaju prvi album pod nazivom Dead Can Dance. Album je objavila izdavačka kuća 4AD koja je pod dirigentskom palicom Ivo Watts-Russella postala okupljalište svega kvalitetnog što se u to vrijeme moglo čuti i vidjeti u Londonu, poput bendova The Wolfgang Press, Bauhaus i This Mortal Coil.

Prvim albumom u potpunosti otvaraju sebi ulaz u tadašnju dark ghotic scenu Londona približavajući se zvukom najviše Cocteau Twins i ranim The Cure. Omot krasi ritualna maska sa Nove Gvineje koja dobro ilustrira atmosferu koju muzika ostavlja na slušaoca.

Album u cijeloj svojoj formi odudara od njihovih kasnijih radova. Ipak numere Froutier, Musical Eternal i Carnival of Light u dobroj mjeri najavljuju šta se može očekivati na njihovom slijedećem albumu Spleen and Ideal. Na albumu se nalazi 14 pjesama koje su svakako nešto što se u to vrijeme moglo nazvati vrhom dark ghotic scene u Engleskoj, a samim tim i u svijetu. Pjesme su turobne, mračne, a prekrasni vokal Lise Gerrard ipak uspijeva pjesmama dati malo spokoja. Na ovom albumu DCD još uvijek koriste „klasične“ instrumente, dok kako se njihov opus razvija, sve više eksperimentišu sa zvukom i uključuju egzotične instrumente Azije, Afrike ili Južne Amerike ne libeći se da ih prilagode svojoj muzici.

Drugi, po svemu čudesni album Spleen and Ideal realizirali su 1985. godine i njegova glavna odrednica je odlično kotištenje stare tradicionalne britanske muzike i latinskih stihova. Album je i na prvo slušanje zaista fascinantan.

Ploču otvara De Profundis čija atmosfera priziva prostore katedrala, a Lisin vokal oduševljava. Album je isprepleten numerama koje su kao De Profundis i pjesmama gdje svoje vokalne sposobnosti pokazuje i Brendan. Njegove pjesme imaju drugačiju formu, čvršće su ii više vuku na zvuk prvog albuma. Ascensions nose upečatljive klavijature, Circumradiant Dawn sa Brendanom na vokalu i duvačkim dionicama nakratko ubrzava čitavu sliku albuma dok Enigma of The Absolute prezentuje teške zvukove udaraljki u kombinaciji sa zvukom harfe i violončelom. Simfonična i omamljujuća Advent sa klavirskim vođenjem pjesme i duvačima nastavlja ono što se već moglo čuti na prethodnih šest numera. Za kraj ostavljaju nevjerojatnu Avatar gdje Lisa opet latinski jezik koristi da bi što bolje dočarala atmosferu pjesme, a prati je izvrsna ritam sekcija koju predvodi Brendonom na bas gitari, koja je njegov i osnovni instrument. Brendanov vokal u pjesmi Indoctrination zatvara album.

Poslije ovog albuma DCD snima još sedam manje više uspješnih albuma, opredjeljujući se u potpunosti za ambijentalnu muziku koristeći u velikoj mjeri tradiciju raznih plemena širom svijeta.

Perfekcionizam i multiinstrumentalnost kojima su oduvijek težili Lisa i Brendon dolazi do izražaja naročito na njihovim koncertima. Zbog veoma dobrih koncerata objavljen je veliki broj neoficijelnih live bootleg albuma, a 2005. godine kreću na kraću evropsku turneju gdje su odradili 13 manjih koncerata, a 8 koncerata imali su u SAD. Tim koncertnim aktivnostima se prekida rad DCD. Lisa se vraća u Australiju dok Brendan prelazi da živi u Irsku. Tamo kupuje150 godina staru Quivvy Church u mjestu Belturbet koju zatrpava raznoraznim instrumentima i okreće se stvaranju filmske muzike i solo projektima.

(zurnal.info)

MUZIKA The Twilight Sad, Forget The Night Ahead

 

 Škotski bend The Twilight Sad u svojoj muzici spajaju uticaje U2, My Bloody Valentine i Sonic Youth. Novi CD Forget The Night Ahead najzreliji je album ovog benda.

Uvijek su me oduševljavali škotski bandovi poput “Broken Records”, “Biffy Clyro“, „My Latest Novel“ ili „Mogwai“. Neki su se zadržali veoma kratko vrijeme na muzičkoj sceni a neki su ostavili dubok trag na britanskoj indie sceni. Vječita borba između zla i dobrog kao i futuristička razmišljanja omiljene su teme škotskih bandova. Muziku su poimali kao svoju unutrašnju borbu između tame i svijetlosti najčešće se određujući za onu tamnu stranu čovjekovog života. Cjelokupni utisak beznađa i tmurne atmosfere pojačavali su izuzetno mračnim i tužnim riffovima.

 Bend „The Twilight Sad“ iz Kilsytha blizu Glasgowa osvojio me odmah na prvo slušanje, svojom kombinacijom „U2“ , „My Bloody Valentine“ i još štošta.

Band su 2003. godine osnovali James Graham (vokal), Andy MacFarlan (gitara), Craig Orzel (bas) i Mark Devin (bubnjevi) u malom beskrvnom gradiću u središnjoj Škotskoj. Međutim, tek nakon četiri godine objavljuju svoj debut album pod nazivom „Forteen Autumns & Fifteen Winters“ koji snimaju po studijima u Glasgovu, a miksao ga je i producirao Peter Katis koji je taj isti posao radio i za „Interpol“ i „Mercury Rev“. Album je dobro primljen kod publike a devet numera sa albuma čine jednu izuzetno čvrstu cijelinu.

Tokom 2007. godine provode veliki dio vremena na turnejama sa „Smashing Pumpkins“, „Idlewild“ i „Snow Patrol“, a 2008. godine snimaju mini album pod nazivom „Here, It Never Snowed. Afterwards It Did“ i kreću na evropsku turneju sa škotskim post-rockerima „Mogwai“.

Najnoviji album pod nazivom „Forget The Night Ahead„ objavljuju u septembru 2009. godine.

U odnosu na prethodni album ovaj je znatno zreliji i konstrukcijski čvršći od svog prethodnika. Veoma jak škotski akcent  Jamesa Grahama se i dalje ističe, a klavirske dionice na sporijim pjesmama dodaju već izrazito depresivnom osjećaju novu tamnu nijansu.

Album otvara „Reflection of the Television“, pjesma koja je odlično izabrana kao uvodna i u kojoj dominira čudan ritam bubnja kao i krešteći zvuk gitara. Druga numera i prvi singl sa albuma „I Become A Prostitute“ je pjesma koja vas ne može ostaviti ravnodušnim. Za 5 minuta i 20 sekundi koliko traje u pjesmu je zgurano sve ono što ovaj band krasi. Slijedi na momente sonicyouthovska „Seven Years of Letters“ , a onda „Made To Disappear“ klasična „The Twilight Sad“ pjesma sa urlajućim gitarama i jednointonacijskim pjevanjem Grahama. Na polovini albuma, instrumental „Scissors“ smiruje tenzije i daje nagovještaj da bi druga polovina CD-a mogla biti nježnija i suptilnija. Taj utisak pojačava i pjesma „Floorboards Under the Bed“.

Međutim sve se to ruši odličnim nadolazećim pjesmama poput „That Birthday Present“, „Interrupted“ ili “The Neighbours Can't Breathe“.

Kraj albuma je ostavljen za sumornu i deprimirajuću „At the Burnside“ koja odlično zatvara ovo malo remek djelo škotske četvorke.


http://www.youtube.com/watch?v=g2zgVcP5WYU