Muzika

HUMANOST NA DJELU: Izbor najboljeg poslijeratnog albuma


Dragi naši čitaoci, ostalo je još samo nekoliko dana do proglašenja najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini.

Vašim masovnim odzivom na vapaj bespomoćne plavuše pokazali ste da vas krasi iznimna humanost, što nam je izuzetno drago jer ne bismo voljeli da nas čitaju drugačiji ljudi. Također, vaši sofisticirani prijedlozi dokazuju da ste ljudi od ukusa, što nas ne iznenađuje jer niste slučajno nabasali na Žurnal.

Nakon ovih laskanja trebali biste sa još više volje prionuti na glasanje, kako bismo 29. decembra zajedno izabrali najbolje!

Dakle, izaberite nabolje, glasajte da ne bi bili preglasani, deset najtežih godina s nama, mi imamo ključ, s nama u EU, 100% BiH... Naša adresa redakcija@zurnal.info željno vas očekuje.


(zurnal.info)

Muzika Gatuzo, !

 

Žestoki rock plus tvrdi i čvrsti tekstovi je njihov recept za stvaranje dobrog albuma

Pri kraju 2009. godine obradovao nas je izlazak još jednog dobrog albuma koji nam stiže i susjedne Hrvatske, benda Gatuzo, jednostavnog naziva !

Gatuzo su počeli raditi 1999. godine, a u današnjoj minimalističkoj postavi sviraju od početka 2003. godine. Iza sebe imaju jedan objavljen album pod nazivom Noge/Ruke/Glave koji je objavljen 2007. godine. Album prvijenac im odlično prolazi kod publike, a posebnu snagu i kvalitet pokazuju na koncertima. Muzički gledajući to je jedan surov, energičan rock koji pomalo podsjeća na miks australskog Jeta, američkih Kings Of Leon i Majki iz ranog perioda. Međutim, kako i sami tvrde na njih su Majke imale određen uticaj ali ne i presudan.

Nagrađeni su Porinom za alternativni rock album 2007. godine i uglavnom se spominju u kontekstu najbolje mlade hrvatske grupe. Iako su mnogi našli zamjerku da im je prvi album produkcijski ušminkan i da ne daje pravu sliku onoga što oni zaista rade, on je prošao odlično kod publike. Nakon dvije godine objavljuju svoj drugi album pod nazivom ! koji objavljuje njihova matična kuća Dancing Bear i na kojem se nalazi 11 novih numera plus bonus pjesma, a u pitanju je poluakustična parodija na izvedbu njihove pjesme Prljave ruke sa prvog albuma. Album je sniman u studiju Pleasentville u Zagrebu, pod produkcijskom palicom Marka Kalčića. Sve pjesme snimane su bez bas gitare, osim jedne na kojoj gostuje sam producent albuma.

Gatuzo nastavljaju sa svojim standardno čvrstim zvukom i prašećim garaž rockom sa dosta primjesa bluesa. Vrlo se lako može doći u nedoumicu prilikom slušanja albuma oko toga koliko instrumenata koriste članovi Gatuza. Međutim, ovaj dvojac sa svojom gitarom i bubnjevima vrlo vješto popunjava zvučnu kulisu i teško je povjerovati da je sve odsvirano na dva instrumenta. Ali, na albumu i oni padaju u iskušenje pa im se na numeri Stanje/demonstracije priključuje na basu Marko Kalčić koji daje još čvrći i jači zvuk dok u numeri Panika pridružuju i usnu harmoniku.

Album nije ujednačen po kvaliteti pjesama pa tako možemo zamijetiti odlične pjesme kao što su Na pola puta, Oslobodi strah, Taj naš stav ili najbolju Samo čovjek, a i svakako manje kvalitetne kao što su Daj mi da vidim ili Panika. Iako oni sami tvrde da im nije cilj svirati kratke pjesme ipak neke bez potrebe prelaze 4 minuta trajanja. To nije problem, glavni problem Gatuza je jednoličnost jer poneke pjesme u velikoj mjeri podsjećaju jedna na drugu.

Za razliku od debija čiji su tekstovi bili prepuni nasilja, uličnih tuča i psovki, novi album je znatno smireniji i nekoliko pjesama ima ljubavnu tematiku. Numera Oslobodi strah je sigurno muzički i tekstualno najprimjetnija. Muzička podloga koja dosta podsjeća na „Obojeni program“ sa prvog albuma sa tekstovima koji navode:

Sam lutaš mračnim ulicama,

na svakom uglu svjetlost sja

u mračnom kutu vidiš čovjeka,

taj čovjek svjetlost promatra.“

Sve se pjesme na albumu duboko uvlače u život malih običnih ljudi koji svoje živote uglavnom provode na ulicama mračnog i prljavog grada. Žestoki rock plus tvrdi i čvrsti tekstovi je njihov recept za stvaranje dobrog albuma.


(zurnal.info)

KONCERT Cripple and Casino/Analena, Fiskultura

 

Dva trenutno najaktivnija zagrebačka indie banda posjetiocima kluba Fiskultura (oko 200 duša) priredila su vrlo zanimljivu večer. Svirka je kasnila čitav sat, ali nije bilo nervoze, čini se da je čekanje samo dodatno podgrijalo atmosferu.

 Tvrda noć

Na binu su prvo izašli Cripple and Casino, zagrebačko/sarajevska četvorka koja je u septembru objavila svoj prvenac album za američku izdavačku kuću Radio is Down (Olympia, Washington) i ovo je njihovo prvo predstavljanje sarajevskoj publici.

Cripple and Casino je band koji baštini tradiciju američkog rocka osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka gdje su udarne igle bili Sonic Youth, Jesus Lizard, Fugazi i bandovi sličnog opredjeljenja. Iako je Cripple and Casino objavio svoj jedini album prije samo tri mjeseca, momci i pjevačica Petra već marljivo rade na novom albumu, pa su na koncertu u Sarajevu publici predstavili tri nove pjesme.Sa novom numerom su i otvorili koncert u Fiskulturi. Band cijelo vrijeme gura svoju viziju noisa, s jakom kontrolom koja ne dopušta da dođu do krajnosti neslušljivosti. Petra odlično vuče band, daje mu osnovnu snagu, komunicira sa publikom, a Darko na gitari i Danijel na basu su sasvim povučeni i posvećeni svojim instrumentima.

Nakon uvodne numere sviraju pjesmu Intro gdje se može naslutiti kakva će večer biti u Fiskulturi - noć teških tonova, buke i distorzije. Slijede These Equations, sa pumpajućim basom i vrištećim gitarama, i nova pjesma Of Adam. Na istoj razini sviraju i ostale numere sa debut albuma, Crossroad, Isuzu, Movie Star, kao i hit pjesmu Do My Job Right. Uživo pjesme zvuče znatno tvrđe nego u studijskim izdanjima. Koncert privode kraju sa pjesmama Hormones i Crystalize. Na bis poklanjaju pjesmu Hot Air Baloons.

Kuda buka vodi

Nakon 40-minutne svirke Cripple and Casino zadali su težak zadatak Analeni. Međutim, oni su ga bez velike muke savladali. Ovo nije prvo gostovanje Analene u Sarajevu. Prije sedam godina odsvirali su energičan koncert u Accessu. Kao i u slučaju Cripple and Casina i u ovom bandu se sve vrti oko vokalistice. Ana Franjić dominira stageom. Njen šarm i ekstravagantnost zaista zadivljuju. U Analeni sve funkcionira baš kako i treba. Uz stalni osmijeh Ana vrišti i fenomenalno svira svoju bas gitaru, Mijo i Miran grade gitarski zid buke koji je praćen dobro odmjerenim udarcima bubnja. Za razliku od Cripple and Casino i njihove kontrolisane buke, Analena pušta da ih buka vodi, a ne oni nju. Često se ti bučni zidovi obaraju sami od sebe što dodatno stvara haos u glavama. Da su ozbiljan band sa dugogodišnjim stažom potvrđuje i logistika s obzirom da je na koncertu bilo moguće kupiti njihova izdanja na CD i vinilu. Ista zamjerka kao i Cripple and Casinu može se uputiti i Analeni. Kratak nastup od 40 minuta ipak ne može zadovoljiti ljude koji su željni ove vrste muzike u Sarajevu. No nadamo se ponovnom dolasku i dužoj svirci.


(zurnal.info)

MUZIKA: Uncut i NME izabrali najbolje albume

 Britanski časopisi Uncut i New musical express specijalizirani za glazbu i sve što je vezano uz glazbenu produkciju, u tradicionalnom su duhu donijeli pregled top-lista najboljih albuma proteklog desetljeća.

Izbor najboljih 100 albuma časopisa NME, odnosno 150 najboljih Uncuta, dio je onog spektakla koji njihovi suradnici i novinari redovito donose na kraju svake godine, a proteklo je desetljeće posebna prilika za podsjećanje na ono što nam je sviralo, odnosno što je plijenilo pažnju glazbene publike i kritike.

Za redakciju NME-a, najbolji album proteklih deset godina bio je “Is this it”, The Strokesa, kojim su pobudili veliko zanimanje 2001. godine. Svi članovi banda odrasli su u bogatoj newyorškoj četvrti Upper east side, a uspjeh su pratile i poneke kritike da previše sliče bandovima iz sedamdesetih, poput Televisiona. Uncut je odabrao drugog favorita, smještajući isti album The Strokesa na peto mjesto svoje ljestvice.

Za njih je najbolji album desetljeća bio, također iz 2001., “White blood cells”, treći album The White stripesa, i prvi koji im je donio komercijalni uspjeh. U ranoj fazi karijere članovi banda Jack i Meg White nudili su najrazličitije interpretacije svog odnosa: prvo su bili brat i sestra, međutim dokaz o njihovu razvrgnutom braku stišao je glad medija za bizarnostima koji je dosta pridonosio zanimanju za White stripes.

Napominjući da je “White blood cells”, kao i u nešto manjoj mjeri “Is this it”, dio nekoliko prestižnih izbora za najbolji album svih vremena i drugih specijaliziranih magazina poput Rolling stonea, valja spomenuti da ni jedan od bandova nije dosegnuo ni uspjeh ni kultni status bandova koji su obilježili osamdesete, poput U2, ili onog koji je obilježio devedesete, kao što su to napravili Radiohead.

 


Upravo su Radiohead svojim dvama albumima zauzeli prvo i drugo mjesto na ljestvici koju je za proteklo desetljeće sastavio besteveralbums.com, internetska stranica koja se diči kalkulacijom podataka s više od 1300 različitih glazbenih ljestvica. Dok je broj dva “In Rainbows” (2007.), broj osam iste ljestvice je “Amnesiac” (2001.), na broju jedan je nevjerojatni “Kid A” (2000.).

Primajući pohvale za sjajni “O.K. Computer” (1997.), Thom York je postao sve mrzovoljniji u javnoj komunikaciji, patio je od depresije, a svi su pokušaji da napiše nove pjesme završavali nagonom da pjesme sakrije, baci ili uništi. Band je odlučio ipak nastaviti, a basist Colin Greenwood izjavio je: “Osjetili smo da sve moramo promijeniti.” Rezultat je bio “Kid A”, a malo je koji album u povijesti u tolikoj mjeri polarizirao i publiku i kritiku.

Odustali su od gitara, uveli klavijature, puhače, gudače i elektroniku, a i tekstovi su postali minimalistički i apstraktni. Na albumu su se osjećali utjecaji “elektronike”, krautrocka, jazza i klasične glazbe 20. stoljeća, a romanopisac s rock pedigreom Nick Hornby usporedio je album s Lou Reedovim radikalnim izdanjem “Metal machine music”, implicirajući da je riječ o pokušaju “komercijalnog samoubojstva”.

Album je razbjesnio kritičare koji su ih već etiketirali spasiteljima rocka, zaradio je gomilu negativnih recenzija, ali mrtvi se na kraju broje, pokazao je kraj desetljeća. (Na Uncutovoj listi “Kid A” završio je 25., a NME ga je stavio na 14. mjesto pretpostavljajući mu “In rainbows” na 10. mjestu.) Najveća ironija Radioheada jest da su ih na početku karijere pamtili samo po jednoj pjesmi, pa su ih u Americi po njoj i nazvali “The creep band” (Ljigavi band), vjerojatno ne znajući da se obraćaju budućnosti rocka.

Jedan je posebno bitan razlog koji “Kid A” čini albumom od važnosti: pokazao je da rock ne mora nužno opstajati po manirističkoj formuli bubanj, bas, gitara, i da sadržaj nešto znači, koliko god forma bila važna. Uncut je maksimalno isprovocirao reakcije čitatelja stavljajući čak dva albuma Boba Dylana među prvih deset: “Modern Times” (8.) i “Love and Theft” (2.), a čovjek je postao i jedan od favorita na kladionicama za osvajanje Nobelove nagrade za književnost. “Love and theft” (u originalu s navodnicima) iz 2001., navodno je inspiriran knjigom povjesničara Erica Lotta, “Love & Theft: Blackface Minstrelsy and the American Working Class”, i dugo je očekivan nakon četverogodišnje stanke.

 

Svoj trideset i drugi album “Modern Times” (2006.) producirao je sam pod pseudonimom Jack Frost, a doživio je brojne sumnje u autorstvo, optužbe za plagijate i vrlo bizarno seciranje svakog stiha i aranžmana koji podsjeća neko drugo djelo. I Grammyja, naravno. Čak je i Amazon.com, bez nekog posebnog obrazloženja odnosi li se njihova lista albuma desetljeća na prodaju ili možda neki drugi kriterij, na broju jedan istaknuo Tool i njihov “Lateralus” (2001), koji već odavna ima poprilično kultni status.

Tool su jedan od bandova koji su se smatrali zakinutima servisima za razmjenu glazbe, pa su više puta istupili protiv tadašnjeg Napstera smatrajući da su više od industrije zakinuti sami izvođači. Pokušaji glazbene industrije da spriječi i ograniči snimanje CD-ova i borba protiv slobodne razmjene glazbe na internetu još su jedan od fenomena koji je obilježio proteklo desetljeće. Afirmacija MP3 formata kao naprikladnijega za mrežnu razmjenu uz danas neizbježne MP3 playere u svačijem uhu, još jedna su posebnost konzumacije glazbe koju je također donijelo ovo desetljeće.

Ono što je također novina 21. stoljeća, strogo glazbeno uzevši, jest postajanje americane dijelom mainstreama. Kako je definiraju kao složenac formiran od raznih utjecaja tradicija koje čine američki glazbeni ethos; posebno: folk, country, rhythm & blues i rock & roll, te drugih izvanjskih utjecaja, popularno je znana i kao alt-country ili alternativni country.

Zbog brojnih izvođača koje nije mogao svrstati u nijednu ladicu, Jon Grimson iz Nashvillea 1995. je skovao termin americana za izvođače poput Ryana Adamsa i Whiskeytown, Calexico, The Jayhawks, Uncle Tupelo, Stevea Earlea, Alejandra Escoveda, Drive by truckers, Lambchop, Woven hand itd. Nemoguće je sve što se zbivalo pokriti, a da se nešto ne izostavi, poput Eminema i njegova The Marshall Mathers LP-a.

Sufjan Stevens, Devotchka, Mojave 3, Beirut, Decemberists, Flaming lips, Broken Social Scene i The Dears imali su sjajne albume prošlog desetljeća. No, neko drugo je vrijeme došlo od onog kojemu je posvećen popularni blog s nostalgičnom domaćom glazbom duhovito nazvan “Ova ploča ništa ne valja, ima rupu u sredini”. Na kraju spominjemo kako smo odlučili provesti u djelo i “domaću listu” stranih albuma koji su obilježili proteklo desetljeće. Sudionici “ankete” domaća su imena poznata upućenima u svijet glazbe koja su obznanila svog omiljenog favorita prošle muzičke dekade.

 

(tekst preuzet sa http://www.slobodnadalmacija.hr)

 


POMOZITE: Biramo najbolji poslijeratni album u BiH

 

Vaše prijedloge za najbolje albume šaljite na redakcijski mail redakcija@zurnal.info do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate

Bez obzira na strah od recesije i mutirane gripe odlučili smo da u zdravlju i veselju sačinimo listu najboljih poslijeratnih albuma koji su objavljeni u Bosni i Hercegovini. Željeli bismo se argumentirano uvjeriti da je domaća poslijeratna scena, bez obzira na nedostatak diskografskih kuća, muzičke kritike, odgovarajućih koncertnih prostora i slične logistike, zanimljivija i uzbudljivija od zlatne ere sarajevske pop rock škole. Tako obiman, ali i odgovoran zadatak, nismo u stanju sami izvršiti pa smo odlučili da svoje poštovane čitaoce i čitateljice zamolimo za pomoć.

Dakle, molimo vas da vaše prijedloge za najbolje albume (najbolje bi bilo da ih bude deset i da uz svaki date kraći komentar, ali ako nemate dovoljno strpljenja, volje ili koncentracije, može kako može) šaljete na redakcijski mail redakcija@zurnal.info do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate, uporediti ih sa vlastitim zapažanjima i donijeti konačnu listu od deset najboljih poslijeratnih bosanskohercegovačkih albuma.

Da bismo vam potakli inspiraciju podsjetićemo da je nedavno hrvatski Jutarnji list donio svoju listu od 20 najboljih albuma koji su objavljeni na području regije. Listu su sačinili njihovi iskusni kritičari Ilko Čulić, Aleksandar Dragaš i Zlatko Gall. U tom izboru nalazi se čak sedam bosanskohercegovačkih radova.

Najbolje plasirani je Damir Avdić čiji se album Mrtvi su mrtvi nalazi na trećem mjestu, a prvi CD Od trnja do žaoka zaradio je sedmo mjesto. Na četvrtoj poziciji nalaze se Mostar Sevdah Reunion i Šaban Bajramović, Letu Štuke su na sedmom, Dubioza Kolektiv na 11. mjestu, Frenkie na 15., a Edu Maajku su svrstali među hrvatske albume gdje je njegov CD Slušaj mater zauzeo šestu poziciju. Sigurno smo da primjećujete kako na listi, između ostalih, nisu uvršteni SCH, Zoster, Skroz, Sikter, Protest, Defence, Validna legitimacija, Vuneny, No Rules, pa ni Basheskia, Damir Imamović, Amira Medunjanin, Adi Lukovac, Laka, Mara... Nadamo se da je ovoliko dovoljno za buđenje inspiracije. Koga smo propustili pomenuti neka pokuša oprostiti. Skromni smo ljudi, griješimo.

Očekujemo vaše prijedloge. Help Bosnia Now!

(zurnal.info)

MUZIKA Murmansk, Eleven Eyes To Shade, 2009

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records

Ništa mi nije draže nego kada sasvim slučajno naletim na grupu koja mi se na prvo slušanje svidi. To je slučaj sa finskim bandom koji dolazi iz Helsinkija pod nazivom Murmansk i koji je oformljen 2003. godine.

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records. Za razliku od prvog albuma pod nazivom „Chinese Locks“ koji je realiziran 2008. godine ovogodišnji predstavlja znatno zrelije izdanje na kojem je jasno kazano šta je to što preokupira članove ovoga odličnog finskog banda. Čvrstom i beskompromisnom svirkom kao i specifičnom atmosferom to su u potpunosti pokazali na posljednjem albumu.

Na albumu „Eleven Eyes To Shade“ nalazi se 10 pjesama koje kombiniraju mračne tonove i depresivni i tužni glas pjevačice Laure. Muzika im je u potpunosti potčinjena stvaranju kompletnog muzičkog haosa, a u tome im velikodušno pomažu sva čuda tehnike a najviše eho i feedback.

Album otvaraju sa numerom „Sweet Trio“ koja se pretvara u omaž grupi The Cure iz perioda albuma Pornography iz još davnih osamdesetih godina. U tom stilu nastavljaju i dalje. Numera „Sumac“ je, uz njihov prvi singl „Moth“, pjesma koja je klasična odrednica zvuka koji će oni slijediti do kraja albuma i sigurno je najupečatljivija na albumu. Komplicirana bas dionica sa sumanutim udaraljkama uz jecajući vokal Laure i distorzirane gitare daju agresivni shoegaze za novo stoljeće. Međutim album nije u potpunosti skup agresivnog noise shoegaze već album iz numere u numeru polako prelazi u melanholični muzički izražaj.

Redaju se melanholična „Paper Dust“,“Silver Heel“ i predivno spora „Blink Your Loveless Eye“ koje nas odmaraju od agresivno mračnih „Sweet Trio“ i „Sumac”. Međutim sve to kratko traje jer nas numere „Robots in the Attic“, „The Wishing Machine“ i „Before Kitchen Knives“ vraćaju na već dobro trasirani put grupe Murmansk.

Odličan album, odlična grupa i srdačna preporuka.

 

 

(zurnal.info)
AUDIO Radio dokument o Damiru Avdiću: Bez cenzure, bez pošteđenih

Omladinski program BHR1 u svom 91. izdanju, 28. septembra emitovao je radio dokument o jednoj od najoriginalnijih pojava na bh. muzičkoj sceni našeg vremena – Damiru Avdiću – Grahi, diplomcu hard-core škole, bosanskom psihu, umjetniku čija su osnovna sredstva izražaja riff i riječ.

Radio dokument o Damiru Avdiću razgoli državu, provocira dušu. Čudovišno vrijeme dalo je ovoj priči ljudski lik, lik usamljenog jahača kroz pustinju naše savjesti, riječi su kojima je najavljivana ova emisija.

Riff & Riječ je naziv radio dokumenta autorice Koraljke Kurcenberger u kojem pored Damira, učestvuju i Faruk Šehić, Selvedin Avdić, Husein Oručević i Edo Maajka, kao komentatori Damirovog lika i djela.

Posluštajte cijelu emisiju.  

Riff&riječ prvi dio.

{audio}/images/mp3/Riff.mp3{/audio}

Riff&riječ drugi dio.
{audio}/images/stories/mp3/Riff2.mp3{/audio}

(zurnal.info)

MUZIKA The Scare, Oozevoodoo

 

Iako većinu svog vremena provode u Engleskoj u njima je itekako ostao jak australijski zvuk tipa The Birthday Party i The Beasts of Bourbon. Album je u potpunosti urađen pod dirigentskom palicom karizmatičnog pjevača Kiss Reida koji pokušava da se u svom performansu u velikoj mjeri približi Nicku Caveu

 

Australijski indie band The Scare jedan je od najdosljednijih sljedbenika post punka sa najmanjeg kontinenta. Na novom albumu Oozevoodoo izvukli su sve najbolje što se može pronaći u muzičkoj filozofiji bandova kao što su The Birthday Party, Gang of Four, Gun Club ili pak The Fall. Iako većinu svog vremena provode u Engleskoj u njima je itekako ostao jak australijski zvuk tipa The Birthday Party i The Beasts of Bourbon. Album je u potpunosti urađen pod dirigentskom palicom karizmatičnog pjevača Kiss Reida koji pokušava da se u svom performansu u velikoj mjeri približi Nicku Caveu (fizička sličnost je već prisutna) i njegovim ludim danima iz perioda The Birthday Partya.

Band je osnovan 2004. godine a ubrzo nakon osnivanja prelaze da žive u Englesku u grad Birmingham gdje im je glavna preokupacija bila pronaći normalan prostor za spavanje. 

Međutim sve se mijenja povratkom u Australiju i snimanjem debut albuma 2007. godine kada objavljuju svoj prvi album pod nazivom “Chivalry”. Nakon dvije godine pojavio se novi album “Oozevoodoo” koji su snimili za dvije sedmice u Mangrove Studiju gdje im je podrška na snimanju bio Chris Townend poznat po tome što je radio sa Augie March, Art of Fighting i Portishead. Album nakon snimanja miksaju u BJB Studiju u Sidneju dok finalni master rade u Sterling Studiju u New Yorku gdje su svoj pečat ostavili Sonic Youth i TV On The Radio.

Na albumu se nalazi 10 veoma dobrih numera koje se kreću od The Birthday Party izražaja do The Fall i Gang Of Four gitarskih dionica. Na prvo slušanje se može primjetiti da prvi dio albuma nije mračan kao drugi. Dok u prvom dijelu preovladava znatno čvršća i brža svirka sa čak povremeno i pop varijacijama u drugom dijelu albuma je prikazana prava strana The Scare sa teškom i tmurnom atmosferom gdje brzina i tempo nisu glavni prioritet. Album možemo koncepcijski promatrati kao album sa dva različita lica.To se sve može odlično vidjeti u pjesmi “As He Walks” gdje se približavaju još jednim australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim stilom smatrani za predvodnicima tadašnje svjetske dark scene. Reske gitare uz dominirajući bas i Reidovo na momente iskrivljeno pjevanje u pjesmi “Could Be Bad” odlično otvaraju album. Potom slijedi još jedan singl sa albuma pod nazivom “No Money” gdje u žestokom tempu uz povremeno neartikulisano vrištanje Reida i uz odlično vođenje Liama O’ Briena i Brock Fitzgeralda na teškim gitarama čvrsto prezentuju ono što nam slijedi. Da li svjesno ili ne ali drugi dio albuma može se shvatiti i kao omaž Nick Caveu. Na trenutak imamo naznake da se muzika kreće prema The Fallu i Mark E. Smithu na pjesmi “I’m Desperate” gdje nas bas Wade Keinghrana ipak vraća na staru priču sa The Birthday Party. The Scare nemaju onu divljačku i sirovu snagu koju je The Birthday Party imao dok je Nick Cave bio dobrano pod uticajem raznoraznih opijata. Da li bi ta sirova energija danas imala istu prođu kao u ono doba teško je reći... U pjesmi “As He Walks” približavaju se australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim muzičkim stilom smatrani za predvodnike tadašnje nezavisne indie scene. Numera “Lucid Dreams” uključuje Gang Of Four gitarske rifove koji daju mističnost pjesmi i uporedo znatno ubrzavaju tempo. Dvije posljednje numere “I Saw Destruction” i “Cry” su logičan završetak albuma.

(ziurnal.info)

Massive Attack u Zagrebu: Dva sata strasne predigre Umjesto početka teksta o tome kako je zagrebački koncert Massive Attacka bio spektakularan, kako su oduševili Zagrepčane ili da je velika dvorana Doma sportova bila prepuna možda bi najbolje za početak bilo uporediti koncert sa odličnom dvosatnom predigrom za cjelovečernji seks.

Pažljivo napravljen set lista - svakom su novom pjesmom podizali tempo do konačnog transa sa izvedbama Angela, Safe from Harm i posljednjom pjesmom prije bisa Inertia Creeps. Uz originalan ekran iza bine i minimalnim osvjetljenjem Attack je svoje fanove poveo na zanimljivo “putovanje” svojom diskografijom, od svojih pjesama sa albuma Blue Lines u kojem su takoreći izumili muzički žanr trip hop do singla Splitting The Atom kojim najavljuju svoj novi album još uvijek neizvjesnog naziva i datuma objavljivanja.

Šest godina nakon njihovog slabo posjećenog nastupa u Hrvatskoj attackovci Grant Marshall i Robert Del Naja ovaj put nisu morali brinuti: karte su rasprodane, pa je koncert premješten u veliku salu Doma sportova. Osam hiljada fanova skupilo se još i prije predgrupnog nastupa Martine Topley Bird, po vlastitom priznanju, muze ove grupe. Martina je svoj zanimljivi nastup završila sa performansom bubnjara odjevenog u ninju nakon čega se pridružila bendu u izvođenju pjesama sa ženskim vokalima. Uz nju je gost turneje, koja traje već mjesec dana, bio Horace Andy, rastafarijanac kojeg su Attack proslavili obradom njegove pjesme Angel.

Britanci su na stage montirali tek toliko svjetla, postavljenog uglavnom iza instrumenata, da se naziru njihove siluete. U prvi plan su umjesto sebe izbacili veliki video zid na kojem su se isprva redale cifre poput satnice britanskog radnika, pa sve do vrijednosti bolida formule 1 ili budžet multimilijarderskih korporacija. Poruke prvog “angažiranog” dijela koncerta koje su se smjenjivale na video zidu mogu se sažeti u jednu: čovjek bi se trebao osloboditi kapitalističkih okova i živjeti slobodno ili uopšte ne bi trebao živjeti.

I dok se u jednom trenutku čini da je u dvorani smotano više marihuane nego duhana, dva reda iza nas vodi se rasprava ko ustvari svira na bini: elektronika ili muzičari. Prema opisu muzike Massive Attack kojeg su kritičari formirali i mijenjali s godinama, trip hop, otkriće koje se pripisuje ovoj grupi i njihovom prvom albumu Blue Lines, je prozračna muzika sniženog tempa. Prema istim opisima ovu muziku karakteriše sporost i jaki otkucaji basa sa primjesama acid jazza, jamajkanske i dub muzike.

Iz tih okvira nikada nisu izlazili, ali su svakim novim albumom pozitivno iznenađivali i fanove i kritičare. Uz već pomenuti Blue Lines tu su i albumi Protection, Mezzanine, 100th Window, soundtrack za film Danny The Dog Louisa Leterriera, kompilacije Collected i Singles te singlovi Any Love, Daydreaming, Rising Sun, Teardrop, Angel, Inertia Creeps, Special Cases, Butterfly Caught i Live With Me. Posjetioci zagrebačkog koncerta ostali su uskraćeni za posljednje dvije, ali i depresivnu Dissolved Girl.

Ipak, mogli su se počastiti solo improvizacijama na krajevima pjesama, posebno Safe From Harm tokom koje se na licima posjetilaca mogao vidjeti osjećaj katarze. Ubrzana koncertna izvedba Inertia Creeps bez otpora je navlačila osmijeh na lice i zatvarala oči prije dva kratka bisa. Već na prvom je otpjevana Splitting the Atom i tako najavljen novi album trenutnog naslova 5LP. Ne bi bilo čudno da se album ne pojavi u februaru kako je najavljeno i ne bi bilo prvi put da odsviraju turneju kao najavu albuma, a da se on uopšte ne pojavi. Prošle godine Massive Attack uspjeli su odsvirati turneju, ali kako nisu bili zadovoljni materijalom snimljenim u studiju, sve su izbrisali i krenuli ispočetka. Navodno sada imaju spremne 22 pjesme za album koji je isprva nazvan Weather Underground, a album će se kupovati preko interneta uz vlastiti izbor pjesama i dostavu na kućnu adresu.

Bez mnogo komunikacije Marshall i Del Naja publiku su ostavili u dobrom raspoloženju i sa dovoljno energije da noć nastave na afterpariju u klubu Aquarius. Ili kako smo već spomenuli - u spavaćoj sobi.


Lista pjesama sa zagrebačkog koncerta:

1. Bulletproof Love

2. Hartcliffe Star

3. Babel

4. 16 Seeter

5. Risingson

6. Red Light

7. Future Proof

8. Teardrop

9. Psyche

10. Mezzanine

11. Angel

12. Safe From Harm

13. Inertia Creeps

Bis

14. Splitting The Atom

15. Unfinished Sympathy

16. Marakesh

Bis

17. Karmacoma

(zurnal.info)

Samir Šestan: I like Jazzfest

Kad tinejdžersku fazu ne završite gubljenjem interesa za muziku, a koje, u nastavku, uzrokuje sindrom zaostalosti u razvoju, čiji je glavni simptom lament nad „dobrim starim vremenima“ i zazivanje povratka naftalinskih zvijezda, nego život nastavite intenzivnim slušanjem muzike, poslije izvjesnog vremena prevaziđete mladenačku samoidentifikaciju kroz usmjerenost na jedan obrazac, počnete roviti po beskrajnom bogatstvu različitosti i neizostavno dođete do faze u kojoj vas od muzike interesuje, prije svega, da vam ponudi nešto novo, u kome autorski pečat i različitost od mase i stereotipa postaje jedino što je važno. Sama „vrsta“ muzike, odnosno njeno mjesto u ormaru-ladičaru koji je diskografska industrija izmislila radi svojih potreba, odnosno, zloupotrebljavajući nedostatke ljudske psihe, potpuno je nebitna.

U tome se krije uspjeh Internacionalnog muzičkog festivala Jazzfest Sarajevo. U tome što ne robuje stereotipima i što pokušava da nam ponudi nešto Novo i Drugačije, ma koliko to baš savršeno ne pristajalo ladici u koju se trpa. Organizatori naprosto nisu dopustili da im formalna stvar, etiketa, nužna za postojanje u današnjem svijetu brzog konzumerizma, odredi suštinu i zarobi ih u uski okvir jednog muzičkog pravca, nego je koriste tek kao okvirno određenje, dajući u sklopu svog programa prilično šaroliku paletu muzičkih sadržaja, s jednim jedinim strogim zahtjevom – da pored kvaliteta posjeduju jak autorski pečat i predstavljaju iskorak u odnosu na srodne stvari na sceni.

U 13 godina njegovog postojanja nemjerljiv je broj iznenađenja i užitaka koji je Jazzfest priredio ovdašnjoj publici. Favoriti su individualna stvar. I glupo je uopšte u ovakvom kontekstu pričati o najboljima. Postoje samo oni koji su, na svakog od nas pojedinačno, ostavili najveći utisak. Mada je i tu, svakom od revnosnijih posjetilaca festivalskih nastupa, teško izdvojiti baš jedno ime ili samo par njih.

No, ne samo da je Festival ugostio čitav niz iznimnih autora, nego se vremenom razvijao. Koncipiran na tri različite scene, on, danas, kao da je sastavljen od nekoliko različitih minifestivala. Što je naročito naglašeno pokretanjem projekta Xenophonia, kao proljetnog izdanja Festivala, koji je već u svom prvom izdanju gotovo zasjenio glavni festivalski program.

Jedina ozbiljna zamjerka organizatoru odnosi se na propuštanje prilike da se festivalski sadržaji dokumentuju i sačuvaju od zaborava. Neprosto je neprihvatljivo da neki prekrasni trenuci nisu snimljeni i učinjeni dostupnim u video ili audio varijanti. To se, prije svega, odnosi na kolaboracije izuzetnih umjetnika, formirane specijalno za Festival, koje su iznjedrile fantastične rezultate, a najvjerovatnije se nikad više neće ponoviti. A, i ako se, slučajno, i ponove, imaće drugačiji sadržaj, značaj i uticaj na naš osjetilni aparat.

No, možda je to i u redu? Možda je do autora ovog teksta, opsjednutog potrebom da sačuva sve izuzetne trenutke u svom životu. Možda je kolekcioniranje komada vremena koliko nemoguća misija i protuprirodno, toliko i zaludno? Možda i ne treba da postoji ništa osim sadašnjosti, da nas nauči živjeti i prekine tu, naročito na ovim prostorima prisutnu, kombinaciju opsesije prošlošću i očekivanja od budućnosti. To neprestano vraćanje i čekanje, u kojima nam prolaze životi.

(zurnal.info)