Muzika

MUZIKA Analena, Inconstantinopolis


Sarajevski koncert Analene koji će se desiti 05.12.2009. godine u klubu Access je dio promocije novog albuma u okviru koje će se ovaj bend, nakon ljetnih koncerata po Zapadnoj Evropi, okrenuti ka istoku i po prvi put svirati u Turskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj i Makedoniji. Društvo u Accessu će im pravit još jedan odličan band iz Zagreba Cripple And Casino koji će na tom koncertu predstaviti svoj debut album.
Tokom svog postojanja Analena je potvrdila da je koncertno najaktivnija hrvatska grupa iako joj se može prigovoriti na studijskoj neaktivnosti, s obzirom da su novi album snimili nakon petogodišnje pauze. Odsvirali su na stotine koncerata uzduž i poprijeko Evrope te ostavili brojne audio tragove u obliku nekolicine kaseta, singlica, ploča i CD-ova. Nakon dvanaest godina postojanja zagrebačko-novogoriška grupa Analena objavila je svoj treći album pod nazivom Inconstantinopolis. Bilo je dovoljno samo prvo preslušavanje da bi se moglo reći da je Analena produžila već dobro utabanom stazom koju je napravila na prethodnom albumom Carbon Based koji je objavljen 2004. godine.

Njihov post noise zvuk je zaista jedinstven za područje bivše nam zajedničke države i jedino smo takvu snagu i energiju mogli čuti na albumu No Sleep Till Pussy zagrebačke grupe Sexa.

Inconstantinopolis će na LP i CD formatu objaviti slovenačka izdavačka kuća Moonlee Records koja je objavila i njihov prethodni album. Ovaj label inače objavljuje i izvrsne Vuneny, Bernays Propaganda, Don't Mess With Texas, Hitch i Damira Avdića.

Na albumu se nalazi 10 fantastičnih noise pjesama i zaista je teško izdvojiti favorita s obzirom da su sve po kvalitetu na istoj razini. Možda se može spomenuti četvrta numera pod nazivom Off With My Head gdje nas kroz pjesmu vodi divan brundajući zvuk bas gitare koji se kasnije spaja sa bjesomučnim zvukom Miranove i Mijine gitare. Zvukovi njihovih gitara se upotpunjuju i čine izvrstan sklad koji funkcioniše besprijekorno dajući znatno puniji, žešći i razorniji zvuk čitavom albumu, dovodeći ga skoro do savršenstva.

U svim numerama prvi gitarski rifovi udaraju u glavu gdje vokal Ane Franjić razbija cijelu atmosferu uz jak i dobro kontrolisan zvuk gitara. Vokali koji su otpjevani na engleskom jeziku su izvrsno isprepleteni sa instrumentalnim dijelovima gdje Ana Franjić vrišti sa nadnaravnom snagom i ljepotom uz to odrađujući veoma dobro svoj posao na bas gitari.

U odnosu na prethodni album primjetno je da je buka pod djelimičnom kontrolom, gitare su donekle zauzdane. Teški zvuk bas gitare, čvrsti i odmjereni zvuci bubnja uz režeće gitare su i na ovom albumu zvučna kulisa Analene. Dobili smo album koji je teško prestati slušati kada su potenciometri podešeni na maksimum. On je izrazito sirov, oštar i prepun gitarske energije i napona. Album zatvara numera Seven Cakes of Toilet Soap An Alternative Ending koja nas u laganom i šaptačkom tempu budi iz sna zvanog Analena.



DISKOGRAFIJA:

Inconstantinopolis - CD, LP (2009.)
Carbon Based - cd, LP, cass (2004.)
Analena & Sensual Love - Split CD, 10", cass (2002.)
ANALENA & UNISON - split 7" (2001.)
ARHYTHMETICS - CD, 7", cass (2000.)

KULTNI VINILI: DEAD CAN DANCE, Dead Can Dance, Spleen And Ideal

Priča o bendu Dead Can Dance počela je u Melburnu, 1981. godine, gdje su se upoznali Brendan Perry i Lisa Gerrard. Prije formiranja DCD Brendan je bio pjevač i basista u australijskom punk bandu Scavengers koji je 1979. godine promijenio ime u Marching Girls. Bend nije objavio album, pa ih Perry napušta i počinje sa samostalnim radom. Eksperimentira sa elektronikom, a kada mu se pridruže Lisa Gerrard, Paul Erikson i Simon Monroe Dead Can Dance je oformljen. Odlaskom u London 1982. godine Brendan i Lisa se ubrzo uključuju u tamošnju muzičku scenu pa 1984. godine snimaju prvi album pod nazivom Dead Can Dance. Album je objavila izdavačka kuća 4AD koja je pod dirigentskom palicom Ivo Watts-Russella postala okupljalište svega kvalitetnog što se u to vrijeme moglo čuti i vidjeti u Londonu, poput bendova The Wolfgang Press, Bauhaus i This Mortal Coil.

Prvim albumom u potpunosti otvaraju sebi ulaz u tadašnju dark ghotic scenu Londona približavajući se zvukom najviše Cocteau Twins i ranim The Cure. Omot krasi ritualna maska sa Nove Gvineje koja dobro ilustrira atmosferu koju muzika ostavlja na slušaoca.

Album u cijeloj svojoj formi odudara od njihovih kasnijih radova. Ipak numere Froutier, Musical Eternal i Carnival of Light u dobroj mjeri najavljuju šta se može očekivati na njihovom slijedećem albumu Spleen and Ideal. Na albumu se nalazi 14 pjesama koje su svakako nešto što se u to vrijeme moglo nazvati vrhom dark ghotic scene u Engleskoj, a samim tim i u svijetu. Pjesme su turobne, mračne, a prekrasni vokal Lise Gerrard ipak uspijeva pjesmama dati malo spokoja. Na ovom albumu DCD još uvijek koriste „klasične“ instrumente, dok kako se njihov opus razvija, sve više eksperimentišu sa zvukom i uključuju egzotične instrumente Azije, Afrike ili Južne Amerike ne libeći se da ih prilagode svojoj muzici.

Drugi, po svemu čudesni album Spleen and Ideal realizirali su 1985. godine i njegova glavna odrednica je odlično kotištenje stare tradicionalne britanske muzike i latinskih stihova. Album je i na prvo slušanje zaista fascinantan.

Ploču otvara De Profundis čija atmosfera priziva prostore katedrala, a Lisin vokal oduševljava. Album je isprepleten numerama koje su kao De Profundis i pjesmama gdje svoje vokalne sposobnosti pokazuje i Brendan. Njegove pjesme imaju drugačiju formu, čvršće su ii više vuku na zvuk prvog albuma. Ascensions nose upečatljive klavijature, Circumradiant Dawn sa Brendanom na vokalu i duvačkim dionicama nakratko ubrzava čitavu sliku albuma dok Enigma of The Absolute prezentuje teške zvukove udaraljki u kombinaciji sa zvukom harfe i violončelom. Simfonična i omamljujuća Advent sa klavirskim vođenjem pjesme i duvačima nastavlja ono što se već moglo čuti na prethodnih šest numera. Za kraj ostavljaju nevjerojatnu Avatar gdje Lisa opet latinski jezik koristi da bi što bolje dočarala atmosferu pjesme, a prati je izvrsna ritam sekcija koju predvodi Brendonom na bas gitari, koja je njegov i osnovni instrument. Brendanov vokal u pjesmi Indoctrination zatvara album.

Poslije ovog albuma DCD snima još sedam manje više uspješnih albuma, opredjeljujući se u potpunosti za ambijentalnu muziku koristeći u velikoj mjeri tradiciju raznih plemena širom svijeta.

Perfekcionizam i multiinstrumentalnost kojima su oduvijek težili Lisa i Brendon dolazi do izražaja naročito na njihovim koncertima. Zbog veoma dobrih koncerata objavljen je veliki broj neoficijelnih live bootleg albuma, a 2005. godine kreću na kraću evropsku turneju gdje su odradili 13 manjih koncerata, a 8 koncerata imali su u SAD. Tim koncertnim aktivnostima se prekida rad DCD. Lisa se vraća u Australiju dok Brendan prelazi da živi u Irsku. Tamo kupuje150 godina staru Quivvy Church u mjestu Belturbet koju zatrpava raznoraznim instrumentima i okreće se stvaranju filmske muzike i solo projektima.

(zurnal.info)

MUZIKA The Twilight Sad, Forget The Night Ahead

 

 Škotski bend The Twilight Sad u svojoj muzici spajaju uticaje U2, My Bloody Valentine i Sonic Youth. Novi CD Forget The Night Ahead najzreliji je album ovog benda.

Uvijek su me oduševljavali škotski bandovi poput “Broken Records”, “Biffy Clyro“, „My Latest Novel“ ili „Mogwai“. Neki su se zadržali veoma kratko vrijeme na muzičkoj sceni a neki su ostavili dubok trag na britanskoj indie sceni. Vječita borba između zla i dobrog kao i futuristička razmišljanja omiljene su teme škotskih bandova. Muziku su poimali kao svoju unutrašnju borbu između tame i svijetlosti najčešće se određujući za onu tamnu stranu čovjekovog života. Cjelokupni utisak beznađa i tmurne atmosfere pojačavali su izuzetno mračnim i tužnim riffovima.

 Bend „The Twilight Sad“ iz Kilsytha blizu Glasgowa osvojio me odmah na prvo slušanje, svojom kombinacijom „U2“ , „My Bloody Valentine“ i još štošta.

Band su 2003. godine osnovali James Graham (vokal), Andy MacFarlan (gitara), Craig Orzel (bas) i Mark Devin (bubnjevi) u malom beskrvnom gradiću u središnjoj Škotskoj. Međutim, tek nakon četiri godine objavljuju svoj debut album pod nazivom „Forteen Autumns & Fifteen Winters“ koji snimaju po studijima u Glasgovu, a miksao ga je i producirao Peter Katis koji je taj isti posao radio i za „Interpol“ i „Mercury Rev“. Album je dobro primljen kod publike a devet numera sa albuma čine jednu izuzetno čvrstu cijelinu.

Tokom 2007. godine provode veliki dio vremena na turnejama sa „Smashing Pumpkins“, „Idlewild“ i „Snow Patrol“, a 2008. godine snimaju mini album pod nazivom „Here, It Never Snowed. Afterwards It Did“ i kreću na evropsku turneju sa škotskim post-rockerima „Mogwai“.

Najnoviji album pod nazivom „Forget The Night Ahead„ objavljuju u septembru 2009. godine.

U odnosu na prethodni album ovaj je znatno zreliji i konstrukcijski čvršći od svog prethodnika. Veoma jak škotski akcent  Jamesa Grahama se i dalje ističe, a klavirske dionice na sporijim pjesmama dodaju već izrazito depresivnom osjećaju novu tamnu nijansu.

Album otvara „Reflection of the Television“, pjesma koja je odlično izabrana kao uvodna i u kojoj dominira čudan ritam bubnja kao i krešteći zvuk gitara. Druga numera i prvi singl sa albuma „I Become A Prostitute“ je pjesma koja vas ne može ostaviti ravnodušnim. Za 5 minuta i 20 sekundi koliko traje u pjesmu je zgurano sve ono što ovaj band krasi. Slijedi na momente sonicyouthovska „Seven Years of Letters“ , a onda „Made To Disappear“ klasična „The Twilight Sad“ pjesma sa urlajućim gitarama i jednointonacijskim pjevanjem Grahama. Na polovini albuma, instrumental „Scissors“ smiruje tenzije i daje nagovještaj da bi druga polovina CD-a mogla biti nježnija i suptilnija. Taj utisak pojačava i pjesma „Floorboards Under the Bed“.

Međutim sve se to ruši odličnim nadolazećim pjesmama poput „That Birthday Present“, „Interrupted“ ili “The Neighbours Can't Breathe“.

Kraj albuma je ostavljen za sumornu i deprimirajuću „At the Burnside“ koja odlično zatvara ovo malo remek djelo škotske četvorke.


http://www.youtube.com/watch?v=g2zgVcP5WYU

 

 

Riff & Riječ: Radio dokument o Damiru Avdiću

Omladinski program BHR1 u svom 91. izdanju, u ponedeljak 28.09. u 17 i 30 donosi premijeru radio dokumenta o jednoj od najoriginalnijih pojava na bh. muzičkoj sceni našeg vremena – Damiru Avdiću – Grahi, diplomcu hard-core škole, bosanskom psihu, umjetniku čija su osnovna sredstva izražaja riff i riječ.

Riff & Riječ je naziv radio dokumenta autorice Koraljke Kurcenberger u kojem pored Damira, učestvuju i Faruk Šehić, Selvedin Avdić, Husein Oručević i Edo Maajka, kao komentatori Damirovog lika i djela.

Iz Omladinskog programa BHR1 primamljivo reklamiraju Riff & Riječ:

- 28. septembra u 17.30 – cenzure neće biti, neće biti pošteđenih!

"Na radiju i TV-u naše zemlje izjebane pjeva đubre pjeva stoka refrene krvave..."

Radio dokument o Damiru Avdiću razgoli državu, provocira dušu.

Čudovišno vrijeme dalo je ovoj priči ljudski lik, lik usamljenog jahača kroz pustinju naše savjesti.


Nakon ovog radio dokumenta u 18.40 na istom programu slijedi još jedna premijera. Radi se o radio drami Stanica Viktorija, prema tekstu Harolda Pintera, koja je nastala u produkciji Media Centra Abrašević i Omladinskog programa BH radija1.

Režiju potpisuje Husein Oručević, a u radio drami igraju Mia Roknić i Martina Kujundžić Đaković.

 


(zurnal.info)





Sevdah na novom Frenkijevom albumu

Prvi singl sa novog Frenkijevog albuma biće pjesma Tebi koju je tuzlanski reper snimio sa Damirom Imamovićem. Album će producirati Edo Maajka, a gostovaće Remi, Masta Ace, PALone, Kandžija...

Jedan od najpopularnijih balkanskih repera - Frenkie, završava snimanje svog četvrtog, još neimenovanog albuma koji će se u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj moći nabaviti krajem 11. mjeseca.
Većinu muzike na ovom albumu, kao i izvršnu produkciju će potpisivati Edo Maajka, što je njegovo prvo predstavljenje u producentskom poslu. Pored Ede, neke pjesme će raditi bosanskohercegovački producenti King Mire, Kontra, Rifle i Xcirey. Oni su albumu dali zvuk koji podsjeća na tvrdi i energični rap devedesetih, tvrdi Frenkie.
Prvi singl je pjesma
"Tebi" na kojoj je napravljena fuzija sevdaha i rapa i u kojoj gostuje Damir Imamović. Pjesma Noćna Smjena predstaviće Edu Maajku kao producenta. Za nju se priprema spot u koji će biti ubačeni kadrovi sa nastupa i snimanja albuma. Ovaj spot je i najava DVD-a koji priprema producentska kuća Yala Media. DVD će se pojaviti kada i novi album.
Pored Maajke i Imamovića, na albumu će gostovati Remi iz benda Elemental, predstavnik novog vala hrvatskog hip hopa Kandžija, njemački reper PALone, legendarni Masta Ace, kojeg Eminem navodi kao najveći uzor i probrani DJ-i Ahmaad, Venom, Phat Phillie i Soul.

(zurnal.info)

MUZIKA Dark Tribute To Lepa Brena

 

 

Kada sam čuo da je snimljen nekakav underground album obrada pjesama Lepe Brene, pomislio sam da se radi o supijanoj igri opskurnih punkera. Kao provjereni ljubitelj svakojakog trasha, odmah sam zaključio da bi to moglo biti i zabavno, bar onoliko koliko je zabavno u novogodišnjem setu između KKK Took My Baby Away i I Fought The Law pustiti Nova godina kuca na vratima.

Ali, prevario sam se, autori okupljeni na kompilaciji Dark Tribute To Lepa Brena imali su mnogo ozbiljnije namjere (ili bi možda preciznije bilo napisati mračnije).

Tribute je objavljen na etiketi Dark: Scene Records. Radi se o neprofitnoj izdavačkoj kući iz Novog Sada koju zanima mračnjačka scena sa regiona nekadašnje Jugoslavije, a naročito usmjerenja: industrial, noise, gothic, death rock, experimental, electronic, darkwave, synth-pop, post-rock. Kako objašnjavaju na svojoj internet stranici, oni nemaju nikakve ugovore sa svojim izvođačima i svi muzičari zadržavaju sva prava na pjesme. Izdavačka kuća obećava da ne zarađuje na tuđem radu i da ih zanima samo pomoć mladim bendovima. Aferim, nek i toga ima. Ako sam dobro izbrojao, Dark: Scene Records su na taj način do sada objavili čak 46 albuma, a na 41. mjestu nalazi se Dark Tribute To Lepa Brena.

Urednici kompilacije su u jesen prošle godine uputili poziv izvođačima da se pridruže ovom projektu. Uslovi za uvrštavanje covera na album bio je da autori ne smiju koristiti originalne samplove, nego da čitavu obradu moraju samostalno snimiti. Bendovi su tražili više vremena kako bi se ozbiljnije posvetili poslu. Do pripreme kompilacije odazvalo se dvadesetak autora, mada urednici računaju da će još neki poslati svoje radove, tako da se uskoro može očekivati i drugi dio kompilacije. Za sada smo dobili CD sa 80 minuta muzike, 18 pjesama i dva bonusa.

Obrade su skoro sasvim neprepoznatljive, često se radi samo o dijelovima muzičkih fraza, izlomljenoj melodiji, moduliranim vokalima koji recitiraju refren... Neki autori su napravili zaista zanimljive teme, ali one rijetko imaju prepoznatljive dodirne tačke sa originalom koji obrađuju. Što se mene tiče, najuspješniji su bili Syphil koji sa psihodeličnom obradom Brenine pjesme Robinja otvaraju album, Pornhouse sa pjesmom Mile voli disko, dreDDup i recital Hajde da se volimo, Inje sa Jugoslovenkom i ljuti Youth A.D. sa coverom Čik pogodi.

Osnovno pitanje koje čovjeka obuzme nakon slušanja ovog albuma je: Zbog čega je protraćena ovolika kreativnost? Zašto su talentirani bendovi gubili vrijeme sa besmislenim predlošcima? Dark Tribute To Lepa Brena je kvalitetan album, nema sumnje, ali on je sličan obimnoj naučnoj studiji o jednom vicu i to lošem.

Postoji još jedan razlog zašto mi se ne dopada ova ideja. Lepa Brena ne pripada mojoj galeriji omiljenih trash likova. Fahreta Jahić je danas institucija, poslovna žena koja izvanredno pliva u mutnim vodama tranzicije. Ona nije bezazleni, samoškodljivi lik, ona diktira vlastite standarde, ona regrutuje poklonike i zapošljava istomišljenike. Danas ona ima moć da postavlja nove granice prihvatljivog, propisuje estetske kriterije i određuje šta je trash. Ona nije trash ikona, ona je čisti establishment kao što su to, recimo, Slavko Jovičić Slavuj, Ivo Miro Jović ili Sadik Bahtić. Zabavna je koliko i kobra u korpi.

Da ne bih okončao tekst u ovako depresivnom tonu, evo zabavne informacije – čitav album možete besplatno skinuti sa zvaničnog sajta izdavačke kuće http://www.darkscenerecords.co.nr/.






MUZIKA A Place To Bury Strangers, Exploding Head , 2009

Škotlanđane Jesus and Mary Chain i Irce My Bloody Valentine, povezuje shoegaze, zvuk mračne atmosfere koji prave teške, fuzirane gitare. Mnogi bandovi su se ugledali na njih, ali nikada nisu uspjeli doseći taj nivo kvaltete.

U grupu bandova koji su shoegaze uzeli kao osnovno poimanje svoje svirke i sveukupnog života svakako spadaju Spacemen 3, Loop, Ride, Slowdive i Galaxie 500, a na američkom kontinentu se rađaju istinski shoegaze bandovi poput The Vandellas, Autolux i A Place To Bury Strangers. Zadnji band se najviše približio JAMC iz njihovog ranog perioda, ali su uspjeli sve odsvirati na sebi svojstven način.

Band A Place To Bury Strangers osnovan je 2003. godine u New Yorku od strane Olivera Ackermanna (gitara/vokal), Jono Mofoa (bass) i Jaya Spacea (bubanj).

Ovaj tročlani band dolazi nam iz Brooklyna i oni su se uglavnom kretali unutar lokalne muzičke scene. Već na samom početku djelovanja su se samoproglasili kao najbučniji band New Yorka što uz već pomenute The Vandellas svakako i jesu.

Muzika banda se temelji na teškoj garaž - tvorničkoj atmosferi, a u to ćete se moći uvjeriti ukoliko poslušate numeru „Ego Death“ sa konstantnim strugajućim i parajućim zvukom fuzziranih gitara.

Kako i sam Ackermann tvrdi, on se najviše pronalazi u muzici ’50 i ’60 godina i ženskim bandovima kao što su Shangri – Las i The Crystals tvrdeći da je svoj muzički ukus najviše formirao slušajući navedene bandove i kupujući ploče po razno raznim buvljacima i garažnim prodajama. On bez ikakvog skrivanja tvrdi sa mu najdraža pjesme “Sueisfine” od MBV i “My Little Underground” od JAMC što već potvrđuje njihovo opredjeljenje za čisti i beskompromisni shoegaze.

Njihovi čvrsti nastupi nisu mogli dugo ostati ne primjećeni pa su 2006. godine snimili tri EP

izdanja pod nazivima Red/Blue/Green koji su prodavani od strane samog banda, a iste godine uočio ih je Jon Whitneya vlasnika izdavačke kuće „Killer Pimp“ koji im nudi da remasterizuje njihove već snimljene numere i da ih kao takve objavi. Nakon određenog premišljanja koliko dobrog će im to donijeti složili su se sa vlasnikom izdavačke kuće i album je u augustu 2007. objavljen pod nazivom „A Place To Bury Strangers„ i veoma brzo je rasprodan. Nakon toga album na vinilu, u dva navrata zbog velike potražnje, objavljuje izdavača kuća Importent Records.

Poslije objave svog debut albuma otvaraju im se velike mogućnosti za intezivne koncertne aktivnosti pa 2007. godine kreću na turneju sa bandom Black Rebel Motorcycle Club da bi u 2008. godini odsvirali i par koncerata sa Nine Inch Nails na njihovoj USA turneji.

Na novom albumu pod nazivom „Exploding Head„ nalazi se 10 numera čistog noir rock-a sa dosta primjesa surf rock-a i sa, naravno, fuzziranim gitarama.

Album otvara pjesma „It is Nothing“ koja je klasična MBV pjesma sa zavijajućim gitarskim zvukom i nježnim i na momente nestvarno toplim Ackermannovim glasom. Njegov glas u potpunosti pravi savršeni balans između buke koju APTBS proizvode i onoga što obični slušalac može da prihvati. Muzika je izuzetno pulsirajuća i stvara osjećaj unutrašnje sile. “In your Heart” je svakako hit pjesma ovoga albuma i ako je sigurno da ni jedna pjesma sa ovog albuma neće završiti na nekoj od komercijalnih top lista.

Kompletan album se kreće u jednom istančanom i može se reći predvidivom smjeru. Sve pjesme su isprepletene fuziranim i distorziranim gitarskim zvukom kao i poprilično mekanom vokalu koji ne umanjuje snagu pjesama. To se naročito može vidjeti na pjesmi “Everything Always Goes Wrong” kao i na posljednjoj “I Live My Life To Stand In the Shadow of Your Heart”. Pjesme na momenat zvuče kao nedovršeni ili sirovi materijal ali sa puno harmonije. Preovladava brutalan spoj teških i škripućih gitara sa pokretačkom snagom bas linije i zvukom bubnja koji se konstantno nalazi udaljen od pokretačke snage banda – fuzirane gitare. Takav zvuk bubnja daje dodatnu nijansu teškoj i mračnoj atmosferi albuma “Exploding Head„ koji u potpunosti opravdava sami naziv albuma.


Albumi:

 

* A Place to Bury Strangers, 2007 (CD/LP)

* Exploding Head, 2009


EP:


* Red, 2006

* Blue, 2006

* Green, 2006

* Nine Inch Nails: Lights In The Sky Over North America Tour (To Fix the Gash in Your Head), 2008


Singlovi:


* I Know I'll See You, 2008 (7")






Glasajmo za Dubiozu

Dubioza kolektiv, bosanskohercegovački band, nominovan je za ovogodišnju nagradu “Best regional act" koje dodjeljuje MTV, kao jedini predstavnik iz BiH.
- Mi smo jedini band sa područja Balkana koji je dva puta bio nominovan za ovu nagradu, i nadamo se da se neće ostvariti izreka “treća, sreća” već da će ovoga puta biti “druga, sreća”. Bilo bi nam drago da dobijemo ovu nagradu prvenstveno zbog činjenice da mi 90 posto posla radimo sami, bez podrške agencija i menadžera. Nagrada bi nam poslužila kao potvrda da ipak radimo dobro, kaže u razgovoru za Žurnal, Brano Jakubović, frontman Dubioza kolektiva.

Pored Dubioza kolektiva, u konkurenciji za nagradu su još beogradski Darkwood Dub, pop-rock grupa Elvis Jackson iz Slovenije, hrvatski elektro-pop bend Lollobrigida, dok su makedonski predstavnici Superhiks.

O pobjedniku će odlučiti glasovi gledatelja MTV-a, a glasanje traje do 11. oktobra u ponoć na web stranici www.mtvema.com.

Nagrade MTV Europe Music Awards biti će dodjeljene 5. novembra uz direktan TV prenos iz berlinske O2 World Arene.


Glasajte: www.mtvema.com

(zurnal.info)

Traže se ubice Hendrixa i Jonesa

 

 

 

Brian Jones je 3. jula 1969. godine pronađen mrtav u bazenu svoje vile u istočnom Susexu. Njegova tadašnja prijateljica, Šveđanka Anna Vohlin tvrdila je da je gitarista ubijen, ali policija je ignorirala njene tvrdnje i zaključila da se radi o nesretnom slučaju.

Knjige zavjere

Od tada su napisane brojne knjige u kojima se tvrdilo da je Jones ubijen, poput Paint In Black, The Murder Of Brian Jones, Who Killed Christopher Robin?, Brian Jones: The Truth Behind The Murder ali se smatralo da se radi o senzacionalističkim teorijama, bez trunke istine. I Anna Vohlin je u julu 1999. u Švedskoj objavila svoju verziju priče, pod naslovom The Murder Of Brian Jones, ali ni ta knjiga nije privukla pažnju policije. U većini tih knjiga navodi se da je izvjesni Frank Thorogood, građevinski poduzetnik koji je vršio popravke na Jonesovoj vili, odgovoran za smrt rock zvijezde. Thorogood je preminuo 1994. godine.

Interesovanje policije pobudila je pošiljka od 600 dokumenata koji, policijskim rječnikom rečeno, bacaju novo svjetlo na dešavanja u vili. Iako policija podatke o dostavljaču dokumenata drži u tajnosti, novinari su saznali da se radi o novinaru Scotu Jonesu.

Kosa natopljena vinom

Priče o mogućnosti da policija otvori istragu i o uzrocima smrti Jimija Hendrixa počele su nakon intervjua sa ljekarom Johnom Bannisterom, koji je objavio Daily Mail. Bannister je tek sada pristao da govori o detaljima autopsije koju je izvršio nad nesretnim gitaristom 18. septembra 1970. godine. Podsjetimo, zvanični uzrok Hendrixove smrti je gušenje u snu usljed povraćanja.

Ljekar je izjavio da je u zvaničnom autopsijskom izvještaju izostavljen vrlo zanimljiv podatak - Hendrixovo tijelo bilo je natopljeno vinom!

- Količina vina na njegovom tijelu i u stomaku bila je ogromna. Samo u kosi bilo je bar pola litre vina, bujna kosa bila je sasvim slijepljena. Želudac i pluća bili su puni vina, a kompletna odjeća bila je natopljena – sjeća se ljekar.

U priču o ubistvu, uključio se i bivši Hendrixov roadie James Tappy Wright. On je optužio menadžera Michael Jeffreya da je ubio Hendrixa kako bi se domogao dva miliona dolara koliko je, navodno, iznosilo Hendrixovo životno osiguranje. Tappy tvrdi da je u Jimijevu sobu provalila banda ubica koji su gitaristu udavili u vinu.

Još uvijek se očekuje reakcija policije.

(zurnal.info)

DEAD WEATHER: Horehound

Kada sam davno svom drugu, ljutom punkeru, pustio prvi album Led Zeppelin on je to doživio kao vrhunac nepristojnosti, pa i kao pomalo perverzan čin. Kada sam drugom, još ljućem, otkrio da dionica koju sviraju Nomeansno i koja mu se toliko dopala, originalno potiče od grupe Cream, bio je očaran mojim znanjem. Divljenje se razvilo u prezir kada sam mu otkrio da je riff smislio mrski Erik Clapton. Bila su to davna, preddemokratska, sretna vremena, kada je bilo sramno slušati hard rock.

U hipsterske domove vratio ga je grunge, ali tada se kod nas uveliko ratovalo. Kako je došao, tako je i ostao (vidi vraga, baš ko i rat). Svježinu riffova održavaju, pomenimo tek nekolicinu, Queens Of The Stone Age, Mars Volta, Mark Lanegan, Primal Scream, White Stripes... Ove posljednje iskoristićemo kao vezivno tkivo stupca koji se sa svakim novim redom sve više udaljava od svog naslova, ali i smisla.

Jack White, lider White Stripesa, jedan je od najvrjednijih pregalaca moderne muzike, čestitiji čak i od sveprisutnog Damona Albarna (Blur, Gorillaz, The Good, The Bad and the Queen, solo albumi, producentski rad, autorske kompilacije etno muzike). Jack svake godine uredno objavi album matičnog benda, zasvira malo sa bendom Raconteurs, priprema solo album, a nedavno je objavio i CD sa svojim novim bendom koji se zove Dead Weather. Upućeni zlobnici tvrde da je Jack prinuđen na ovakve izlete jer Mag White odbija pojavljivanje u javnosti nakon što se na nekom internet sajtu pojavio njen privatni film koji se zloćudno proširio po mreži. Bilo kako bilo, mi smo, u zdravlju i veselju, došli do teme našeg teksta.

Dakle, bend Dead Weather čine, basista Racontuersa Jack Lawrence, gitarista iz Queens Of The Stone Age Dean Fertita, pjevačica benda The Kills Alison Mosshart, a naš trudbenik ovaj je put odlučio da sjedne za bubnjeve. Povukao se i iz autorskog rada kojeg je, uglavnom prepustio Alison. Zajedno su se družili dvadesetak dana, tokom kojih su razgovarali, svirali i pijuckali. Rezultat drugovanja je album Horehound, sa čijeg omota Alison prijeteći škilji ispod šiški, u maniru Sadako iz Kruga. Na CD-u se nalazi deset pjesama, hard rock strukture, blues riffova, garažnog bubnjanja , povremenih maglenih psihodeličnih usviravanja i ljutih noise udaraca. Kada se sve to objedini dobijamo tegoban album, mračan i često neugodan. Nema tu pjesme za jukebox, zajedničko vitlanje kosom i sviranje nevidljive gitare. Za dugo pamćenje, sigurno je, ostaće nam pjesme Hang You From The Heavens, So Far From Your Weapon, sasvim ženske (kako je to definirala PJ Harvey) I Cut Like A Buffalo i Treat Me Like Your Mother, krasni instrumental 3 Birds, singl Rocking Horse (možda i nije singl, to je prva pjesma koju sam čuo na jednoj francuskoj kompilaciji), energično čitanje Dylanove New Pony i ambiciozna Will There Be Enough Water koja zaključuje ploču (Horehound zaista zaslužuje vinilno izdanje).

Dakle, Jack je i ovaj put sačuvao obraz. Nadamo se da će i Mag shvatiti da njen obraz ne može ukaljati par golišavih sličica pa da čujemo i nove Stripese.

(Nešto mi govori da Dead Weather slušaju ona dva punkera sa početka teksta. Šminkeri su to. )