Iz Crvenog solitera
Čovjek s lopatom
Nitko mu nije znao ili htio kazati ništa o njegovima. Dao je DNA, ali nisu ih pronalazili, ni u jednoj grobnici. Strijeljali su ih pred bogomoljom, ali tijela nema. Nigdje. Tako je počeo. Kopati počeo.
Nove pjesme Marka Tomaša
Njegovo ime je lozinka neoromantizma
Objavljujemo tri pjesme iz nove zbirke Marka Tomaša "Skratimo priču za glavu"
Iz Crvenog solitera
Virus između živih i mrtvih
Kada imaš virus, naglo nemaš naciju. Nego si onaj koji je obolio, kojeg svatko izbjegava.
Iz Crvenog solitera
Ova je zemlja fikcija
Ova je zemlja fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima, živima i mrtvima, s tvrtkama ili lokalitetima potpuno je slučajna.
Iz Crvenog solitera
Nema nikakvog "Mi" da te spasi
I nešto jest ljepši svijet, kada vidiš kako djeca, iz predstave, koja igraju nas kao djecu – doista ne znaju razdvojiti tko/ko je u romanu Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali! Baš kao mi, nekad!
Iz Crvenog solitera
Kraj svake predstave je podizanje zavjese
Ja sam vidio na pozornici jedne noći, i predstavu “Što na podu spavaš”.
Otac i dva sina jedu lubenicu. Pažljivo jedu, polako. Potom, drugu lubenicu noževima tako iskasape, da sve bude crveno.
Na kraju predstave, na istom mjestu, iz brda jagoda, izađe djevojčica.
Iz Crvenog solitera
Apatija zarobljenih majmuna
Virus napravi sprdačinu od tvojeg sjećanja na rovove. Zamisli da je netko onda mogao znati, neke zime 1993. - da brdo zbog kojeg ratujete, dvadeset godina nakon rata, neće značiti ništa. Da neće biti ljudi. Svi da će otići, i pobjednikova i gubitnikova djeca.
Iz Crvenog solitera
Za koju krivinu Drine je poginuo Sava Kovačević?
Iz rođene je ulice otišao, najzad, i Savo Kovačević, sa svima.
Na svakoj, ne samo simboličkoj ravni, potvrda je to konačnog pada u barbarizam koji je, po sebi, morao ostati nezamisliv. Za koju krivinu Drine je on poginuo?
Iz Crvenog solitera
Demineri čitaju Bekima, svijet je dobar...
Biti stalno u Prijedoru, da oni koje smo protjerali imaju kome doći, u vrela ljeta. Moguće je i da ja svojem gradu otimam vrijeme, a ne on meni. Uopće, vrijeme se premalo rađa, natalitetni mu je pad. Dobrovoljan nemigrant, kao bagremik, koji se ne miče
Iz Crvenog solitera
Mrtve, ranjene i slijepe knjige
Jasno mogu čuti očev glas – “pobogu šta radiš to, težak je mramor, ne nosi to sam, što nisi nekoga zovnuo da ti pomogne!?”
Pusti stari, gotovo sam naglas rekao, sramota da nemam u čemu svijeću ti zapaliti.