Film

Sarajevo: Mjuzikl “Kosa” u Narodnom pozorištu

Nakon 33 izvođenja na matičnoj sceni Ateljea 212, mjuzikl "Kosa", u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića, 5. juna bit će izveden u Narodnom pozorištu Sarajevo.

 Mjuzikl će biti izveden dva puta i to u 13.00 i 19.30 sati.

"Kosa" kao glas mlade generacije koja želi da se izbori za neko drugo, novo doba, obilježila je ovogodišnju beogradsku pozorišnu sezonu, o čemu svjedoči više od 10.000 gledatelja za samo tri mjeseca izvođenja, kaže se u saopćenju beogradskog Ateljea 212.

Glavne uloge igraju Sergej i Branislav Trifunović, Gordan Kičić, Ivan Jevtović i Jelena Gavrilović.

Sa sarajevskom publikom glumci Ateljea 212, kako se dodaje u saopćenju, podijelit će pjesme o ljubavi, toleranciji, solidarnosti, pjesme pobune protiv globalne postavke svijeta, protiv besmislenih ratova, nepravde, pjesme koje i dalje imaju istu snagu i važnost.

"Kritika rata i oda slobodnoj ljubavi u novoj verziji postala je veliki protest protiv svih devijacija svijeta u kome danas živimo, sa besramnim uticajem kapitala na naš život, sa ratovima koji se vode iz multikorporacijskih interesa i svih problema koji čine sumornu planetarnu stvarnost na početku ovog vijeka. Protiv takvog svijeta se, hrabrošću i maštom, bore mladi ljudi u predstavi Kosa", navode iz beogradskog Ateljea 212.


(Fena)

REZ: Capitalism: A Love Story, Michael Moore

Zašto gledati: Teorije zavjere o masonskim planovima da vladaju svijetom izgledat će poput bajki za djecu poslije surove stvarnosti novog filma Michaela Moora. Više nego u bilo kom prethodnom filmu Moore dokazima i vezama političara i kapitalista otkriva naličje kapitalizma i najnaprednije svjetske demokratije. Postoji samo jedan cilj: što veća hrpa zelenih američkih dolara. Moore je do kosti ogolio američki demokratski i kapitalistički sistem. Zaključak je jasan: kapitalizam će uništiti Ameriku i zato je Moore najavio svoju bespoštednu borbu da ga uništi.

O čemu se radi: Američki san je postao noćna mora, kapitalizam se naizgled urušava poput bivših socijalističkih sistema ali samo za obične smrtnike jer su mešetari sa Wall Streeta odlučili od Amerikanaca napraviti robove. Ljudi ostaju bez domova naslijeđenih od svojih djedova, radnici preko noći ostaju bez posla jer firma ide u stečaj i skoro da ne postoji način da se pobijedi pohlepna neman. Međutim, Moore nalazi slučajeve u kojima mali ljudi barem na kratko izbore zasluženu pravdu. Najpoznatiji dokumentarni filmadžija likuje nad svakim od tih primjera i otvoreno poziva na revoluciju. Pola stoljeća ranije glatko bi završio u zatvoru kao proglašeni komunista.

Obrati pažnju: Bahatost američkih kongresmena i pohlepnost tajkuna zapanjujuće je slična bosanskohercegovačkoj svakodnevnici. Radi se tek o nekoliko nula razlike ali je neumorno pljačkanje naroda do prosjačkog štapa gotovo identično. Moore po prvi put otvoreno kritikuje Demokrate odnosno Obamu kome su najveći donatori bili mračne i glomazne korporacije.

Premotati: Ako nemate puna dva sata ili ste nestrpljivi slobodno možete premotati dijelove o upropaštenim fabrikama, masovnim otkazima i prevarama radnika. Sve smo to po stotinu puta vidjeli u vlastitoj stvarnosti. Situacije su kao preslikane indigo papirom.

Ponoviti: U filmu postoji ne tako duga scena kada Moore žutom policijskom trakom, koja se koristi za obilježavanje mjesta zločina, obmotava njujoršku berzu, najveće američke banke i korporacije. Također želi da uđe i napravi građanska hapšenja zbog kriminala nad Amerikancima. Odnos zaštitara ali i slučajnih prolaznika i njegovi donkihotovski pokušaji da žutom trakom sruši milijarde vrijedne kompanije sudbina je svakog običnog smrtnika u pokušaju da se odupre sistemu.

Ekipa: Jimmy Carter, John McCain, Ronald Reagan, Arnold Schwarzenegger, George W. Bush

Režiser: Michael Moore

Scenarij: Michael Moore

Producenti: Michael i Anna Moore

Studio: The Weinstein Company, Dog Eat Dog Films

Trajanje: 127 minuta

(zurnal.info)

Majice s porukama Sarajlija za Beograđane

U okviru priprema za festival Dani Sarajeva u Beogradu, od 19. do 23. maja, aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava BiH (YIHR BH) će 13.maja organizirati uličnu akciju u Sarajevu.

Na Trgu "Alije Izetbegovića" (plato ispred Ekonomskog fakulteta) aktivisti će dati priliku građankama i građanima Sarajeva da na majicama napišu svoje poruke za građane i građanke Beograda.

Prošle godine organizirali smo sličnu akciju i tada su građani Sarajeva u roku od dva sata poslali više od 1.000 razglednica Sarajeva s pozitivnim porukama, koje su imale za cilj da unaprijede kontakte između građana ovih dvaju gradova.

Razglednice su u Beogradu naišle na više nego pozitivan odziv, što nam je bio motiv da i ove godine napravimo sličnu akciju“, istakla je Alma Mašić, direktorica YIHR BiH.

A 16.maja, aktivisti Inicijative će tokom ulične akcije u Beogradu poklanjati ove posebno kreirane majice građankama i građanima Beograda. Cilj festivala je uspostavljanje novih veza i podsticanje razvoja komunikacije mladih iz Bosne i Hercegovine i Srbije, zasnovane na razumijevanju i prihvatanju bliske prošlosti.

Tradicionalno, Festival se održava u maju, kao simbolično podsjećanje na mjesec u kojem je 1992. počela opsada Sarajeva. Ove godine, Beograd će ugostiti oko 250 gostiju iz Sarajeva, koji će se predstaviti kroz pet festivalskih segmenata.


(Fena)

REZ: Crazy Heart, Scott Cooper

Zašto gledati: Jeff Bridges je uspio nadmašiti sebe i svoju možda najbolju ulogu Dudea iz Velikog Lebowskog. Nakon četiri nominacije, Bridges je za ulogu muzičara Bada Blakea dobio svog prvog Oskara. Uz Roberta Duvalla i Maggie Gyllenhaal i jako dobar soundtrack teško je pronaći razloge da se ovom filmu ne vraćamo kada god osjetimo da nam život ide nizbrdo i kako to kaže jedna od pjesama iz filma: kada pad osjećamo kao let.

O čemu se radi: Bad Blake je posrnuli country muzičar, godinama nije napisao dobru pjesmu a alkohol i cigarete svakog bi ga časa mogle koštati života. Lutajući američkim zabitima i zabavljajući malobrojne preostale fanove sa dosadnim životima, Blake upoznaje novinarku i vremenom shvata da ona za njega nije djevojka za jednu noć. Razgovarajući sa njenim sinčićem Blake u jednom trenutku kaže hajde da vidimo u kakvu nevolju se možemo danas uvaliti. U svom životu do tada nije propustio niti jednu takvu priliku. Sada, međutim, dobija novu šansu i on će je iskoristiti, napisati svoju najbolju pjesmu i otrijezniti se ali njegovo “ludo srce” neće dobiti ono što je htjelo.

Obrati pažnju: Sa prvom rečenicom u filmu: Jebena kuglana, ekipa filma se očito poigrala sa najpoznatijom ulogom Bridgesa u filmu braće Cohen Veliki Lebowski. Ima još jedna rečenica koju bez straha da će vam pokvariti užitak gledanja želimo podijeliti: Sine, svirao sam bolestan, pijan, razveden i u bijegu. Bad Blake nije propustio nijedan prokleti nastup u cijelom svom jebenom životu. Možda je tu i tamo morao napustiti binu da povrati alkohol kojeg njegovo tijelo više ne prihvata ili pijan zakasnio na početak koncerta, ali nijedan koncert ne propušta bez obzira na sve, za razliku od svega ostalog u svom životu.

Premotati: Bilo bi prava "grehota" premotati bilo šta u ovom filmu.

Ponoviti: Režiser Scott Cooper želio je Blakeovim intervjuima približiti ovaj lik gledaocima mada i bez njih Bridges djeluje potpuno uvjerljivo. Ne znamo da li je Cooper u montaži razmišljao o izbacivanju ovih scena ali nam je njihovim uvrštavanjem u film podario nekoliko dragocijenih scena dijaloga muzičara i novinarke. U jednoj od takvih Blake izgovara: Želim razgovarati o tome kako zbog tebe ova soba izgleda loše. Nisam ni primijetio kakva je ovo rupa dok ti nisi došla ovdje. Bez imalo pretjerivanja usudit ćemo se ovu scenu nazvati kultnom.

Ekipa: Jeff Bridges, Maggie Gyllenhaal, Colin Farrell, Robert Duvall

Režiser: Scott Cooper

Scenarij: Scott Cooper po noveli Thomasa Cobba

Producenti: Robert Duvall, Rob Carliner, Judy Cairo, T-Bone Burnett, Jeff Bridges (izvršni), Michael A. Simpson (izvršni), Eric Brenner (izvršni), Leslie Belzberg (izvršni)

Studio: Fox Searchlight Pictures

Trajanje: 111 minuta

(zurnal.info)

Umetnici iz Sarajeva ponovo u Beogradu

U sklopu četvrtih "Dana Sarajeva" od 19. do 23. maja u Beogradu će nastupiti sarajevski muzičari. Oni će pred beogradskom publikom izvesti različite muzičke žanrove, od sevdaha, jazza, preko rock’n’rolla do elektronske muzike.

Nova izdanja predstavit će iskusni rok sastavi "Skroz" i "Sikter", čiji je frontmen Enes Zlatar Bure izrazio zadovoljstvo što uopće postoji takav festival i naglasio da je kompletna postava muzičara koji ove godine putuju u Beograd vrlo kompaktna ekipa.

U Beogradu će nastupiti i majstor suvremenog sevdaha Damir Imamović te elektrogitarski dvojac Basheskia & Edward EQ te DJ-evi Choola i Djoha, kao i Kontra DJ’s – Aldin i MPJ Slo.

Prvi beogradski zajednički nastup imat će izvrsna interpretatorka Amira Medunjanin i svjetski poznati jazz pijanist Bojan Zulfikarpašić.

- Radujem se nastupu u Beogradu, jer mišljenja sam da treba raditi što više na kulturnoj suradnji i promovirati događaje ovakvog formata. Nisam nikada bila u Beogradu i željela bih da ljudi dođu i da se zajedno opustimo, kazala je pred svoj prvi beogradski nastup Amira Medunjanin.

Beogradska publika s nestrpljenjem iščekuje nastup dvadesetorice, o kojima su čuli da je riječ o “dvadeset mladića upitnoga talenta”.

Ovaj jedinstveni boy band će se tamošnjoj publici predstaviti svojim hitovima poput “Ibrahim, Milutin, Valentin”, “Baraž” i “Mevluda”, saopćeno je iz Festivala.


(Fena)

Priznanje Jasmili Žbanić na njemačkom festivalu

Jasmila Žbanić na 20. festivalu njemačkog filma FilmKunstFest u Schwerinu dobila je nagradu za najbolju režiju za film „Na putu“.

Ona je izbabrana za najbolju rediteljicu u konkurenciji najboljih njemačkih filmova.

Nagradu je u Jasmilino ime primila direktorica fotografije Christine A. Maier. Festival u Schwerinu predstavlja jedan od najznačajnijih festivala njemačkog filma.

Film "Na putu" se smatra i njemačkim filmom, a žirijem koji je donio odluku o nagradi je predsjedavao Michaell Ballhaus, koji je pored 16 filmova Fasbindera, snimao s Fransis Ford Copolom, te je snimio neke od najznačajnijih filmova Martina Scorsesa.

"Za mene je nagrada već to da Michaell Balhaus gleda moj film. Ugodno je dobiti i priznanje i novčani dio nagrade. Ovakva vijest čovjeku može uljepšati dan", rekla je Žbanić.


(Fena)

Predstava "U Labirintu seksualnosti" za sarajevske srednjoškolce

 

Poetski teatar mladih Juventa, koji djeluje u okviru JU Centar za kulturu Sarajevo predstavit će se sutra srednjoškolcima I i II Gimnazije s novom predstavom "U labirintu seksualnosti".

Ovaj novi projekt tematizira problem seksualnosti kod adolescenata, što je najznačajnije dešavanje u tom periodu odrastanja.

Ovo će biti nastojanje da se kroz pozorišnu predstavu, vrlo oprezno, razjasni i pomogne mladom čovjeku da lakše i bezbolnije uđe u svijet seksualnosti.

Ovo je dosad najznačajniji i najkompleksniji projekt, a rađen je po knjizi “Seks za početnike“Jasminke Petrović.

Predstavu je režirala Jasna Diklić, dok je dramatizaciju uradila Asja Krsmanović.

Organizator projekta je JU Centar za kulturu Sarajevo, a pokrovitelj Općina Centar Sarajevo.

Predstva počinje sutra u 20 sati.

 

(Fena)

Ozren Kebo: BRILJANTAN OGLED O SPOROSTI/SVE JE DOBRO
REZ: Der Baader Meinhoff Komplex, Uli Edel

Zašto gledati: Zbog opšteg obrazovanja.

O čemu se radi: Ovo je priča o grupi Baader Meinhoff koja je sedamdesetih godina prošlog vijeka uzdrmala vlast u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Sebe su nazivali RAF (Rote Armee Fraktion, Frakcija Crvene armije), a svoja sredstva borbe urbanom gerilom. Grupu su predvodili studenti Andreas Baader i Gudrun Enslin, kao i ljevičarska novinarka Ulrike Meinhoff. Uz pomoć nekolicine saradnika Baader i Einslin 1968. podmeću požar u frankfurtsku robnu kuću. Baader je vrlo brzo uhapšen, a bijeg mu je 1970. godine organizirala Ulrike Meinhoff koja se tada definitivno pridružila pokretu. Nakon dvomjesečne obuke u jordanskom kampu PLO (odakle su istjerani zbog civilizacijskih neslaganja, poput nudističkih sunčanja), Ulrike piše Manifest RAF-a, u kojem ih svrstava pod okrilje Komunističke internacionale i definira kao revolucionarnu i antimperijalističku urbanu gerilu. Da bi stekli novac za finansiranje akcija opljačkali su nekoliko banaka, a onda je, u proljeće 1972. godine Njemačka gorjela. Prvo su podmetnuli bombu u američkoj vojnoj bazi stacioniranoj u Frankfurtu, isto su prošle policijske stanice u Augsburgu i Minhenu, aktivirali su bombu u automobilu federalnog sudije, minirali medijski koncern Axel Springer i američku vojnu bazu u Heidelbergu. Uhapšeni su samo mjesec dana nakon prve akcije. Njihovo suđenje izazvalo je ogroman interes, ali nikada nije okončano. Ostaci RAF-a poduzeli su nekoliko bezuspješnih akcija za oslobođenje.Zvanična verzija vlasti kaže da se 1976. godine Ulrike Meinhoff objesila u svojoj ćeliji, a 18. oktobra 1977. godine samoubistvo su počinili i Baader, Enslin i Jan Karl Raspe.

Obratiti pažnju: Pažnju treba obratiti na nedosljednost. Neki novinar je svojevremeno dovitljivo propametovao da je RAF bio njemački odgovor na Rolling Stonese, pa se čini kao da je i reditelj Edel tu dosjetku stalno imao na umu dok je pravio film. Onima koji nisu upoznati sa čitavim slučajem, film neće pomoći da saznaju motive borbe, a reditelj će im to znatno i otežavati.

U distributerskom propagandnom tekstu stoji da je cilj RAF-a bio da stvori humanije društvo, ali koristeći nehumana sredstva oni ne samo da šire strah i teror, nego gube i svoju ljudskost. Edel je, čini se, i na toj rečenici zasnovao svoj pristup temi. Na početku filma crvenoarmejci zaista izgledaju kao rock bend na vrhuncu karijere, a ponašaju se kao likovi iz špageti westerna - ubijaju sa osmijehom i cigaretom u uglu usana, a u pauzama neuvjerljivo ispaljuju političke fraze. Kada ih smjesti u zatvor, Edel im ugrađuje i prve sumnje u vlastita ubjeđenja. Do kraja filma ih postepeno sve više razbija, da bi nam nam na kraju otvoreno saopštio da su kukavički skončali ugušeni iluzijama.

Sva ostala pitanja ignoriše. Navešćemo samo najvažnija: Šta je natjeralo djecu iz bogatih porodica da uzmu oružje u ruke, kako su napravili tako fanatičnu organizaciju i otkud im, ako je sve bila samo mondenska iluzija, toliko sljedbenika koji su, s većim ili manjim intenzitetom, djelovali sve do 1999. godine kada je RAF zvanično raspušten?

Premotati: Nema tu mnogo minuta koje zavrjeđuju premotavanje. Reditelj se potrudio da scene rekonstruira po foto i videozapisima, koristio je originalne automobile, policijske zapisnike sa uviđaja, svjedočenja, tako da smo dobili izuzetno realistične scene nasilja.

Ponoviti: Sve scene sa Brunom Ganzom koji igra šefa njemačke policije. Ne znam zašto, ali čini mi se da je njegova uloga u velikoj mjeri izrezana u montaži. Vidjećete, kao da želi nešto da nam kaže, ali to se ne desi do kraja filma.

Uloge: Martina Gedeck, Moritz Bleibtreu, Johanna Wokalek, Nađa Uhl, Bruno Ganz

Režija: Uli Edel

Scenario: Stefan Aust, Uli Edel

Trajanje: 150 min



(zurnal.info)




NA PUTU: Odgovor na razaranje

Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane

Na putu“ je autentično pomjeren film. I vrlo je konzistentan u toj svojoj dimenziji, što je indikativno jer se to onda doima i kao umjetnička intencija a ne kao greška ili čak problem. Implikacija ove osobenosti filma je i žanrovska i emotivna ali zapravo tu i ne postoji jasna linija razgraničenja, odnosno ta je linija ezoterično stopljena u dominantni motiv cijelog ostvarenja jer se radi o snažnoj i produkcijski uspješno realizovanoj autorskoj poetici.

Naime, to je samo prividno realističan film koji je ustvari dislociran iz samog realizma na način da se odlijepio od prepoznatljive svakodnevnice, nikad ne prestajući baviti se istom. Kako je to moguće ili gdje je ključ ovakvog filma koji je isklesan iz našeg traumatskog prezenta, ili, gdje se stapa a gde razdvaja od životnog realizma iz kojeg se iščilio? Vjerovatno negdje između spomenute traume, sa svim tragičnim aspektima njene neprožvakanosti, i autorske urgentnosti da se bavi istom. Izgleda da je ta stvaralačka urgentnost u direktnoj vezi sa nedostatkom duhovnog i istorijskog formata našeg tragičnog kolektiviteta da se nosi sa ozbiljnošću trenutka u kojemu se nalazimo.

Metaforičko Sarajevo

Jasmila Žbanić je napravila film koji je duboko uronjen u postratnu traumu, ali je pri tome to i na vrlo originalan način i bajkovit film jer je to jedno drugačije Sarajevo, ako je to u jednom metaforičkom smislu uopšte i Sarajevo, jer su to drugačiji ljudi a koji opet izgledaju i ponašaju se kao nama slični, i naročito a možda i prije svega, jer je to fascinantno dostojanstven film koji se uspijeva baviti jednom od najvulgarizovanjih tema našeg života, pitanjem postratne ekspanzije religioznosti u Bosni i Hercegovini.

Ruku na srce, u onom što se zove javni prostor kod nas još uvijek nije osvijetljen i osmišljen adekvatan način bavljenja ovakvo komplikovanim pitanjem koje se kao ogromni upitnik nadvilo nad, već sada deklarativnu sekularnost ove države. Pri tome, svjedoci smo pornografskog nasilja agresivne religioznosti koja želi rasvjetliti i kontrolisati sve poze naše privatnosti ali i prostačke kvazisocijaldemokratije koja kompleksaški pljuje na vjerske svetinje jer joj se valjda čini da se time postaje i veći socijaldemokrata!

Film «Na putu» je izrastao iz traume ali je upravo zbog spomenute vulgarizovanosti iste i umjetnički nadrastao tu traumu pomjerajući se u vlastiti autorski kosmos, pri tome nikada ne bježeći od suštinskog pitanja sa kojim, što je već spomenuto, i nemamo format da se nosimo: Kakav uopšte može biti odgovor ljudskog duha na ontološki poražavajuću činjenicu ratnog razaranja? Katastrofična je spoznaja da nekog odgovora i nema, niti tu frustraciju umanjuje činjenica da to, naravno, i nije osobenost samo ovog rata i poraća. Jasmila Žbanić i ne pokušava dati odgovor već nam maestralno, kao u nekom dijagnostičkom slideshowu rendgenski ukazuje na kompleksnost našeg kolektivnog stanja. Pri tome, ne upada u ideološku zamku držanja isključivo jedne strane, ne zato što nema stava, već naprotiv, zato što ne ulazi u jeftinu kafansku senadoavdićevsku kvazipolemiku - tu mjernu jedinicu vulgarnosti našeg javnog prostora - koja se ovdje još uvijek doima kao relevantna, što naravno, najviše govori o nama samim.

Emotivni doživljaj ovakve pomjerenosti filma „Na putu“ snažan je i šokantan. U svemu tome, čini se da ta šokantnost nije sama sebi bila cilj (ili makar nije bila jedini cilj... jer da je to isključivo bila, vjerovatno bi se desila i slična vulgarizacija samog filmskog izraza) već je rezultat autoričinog digniteta, i stvaralačke i ljudske veličine da se nosi sa tako ozbiljnom temom kao što je ovo gdje mi živimo. Žbanićka se očigledno vrlo sistematično i strastveno posvetila rješavanju ovakvih otvorenih pitanja našeg identiteta, što se možda najbolje vidi po samom kraju filma, koji se mogao tako organski oteti samo kao posljedica metodičnog rada na materijalu, kraja koji je tako ljudski nedovršen, nedorečen – i upravo zbog toga i tako snažan. Autorica se uspjela vlastitom umjetničkom elegancijom suprotstaviti vulgarnom. I sama ta pobjeda je elegantna, jer ne likuje, jer ne pljuje, jer ne objašnjava već pokazuje.

Poricanje poricanja

Interesantna je ekspozicija prvog čina, jer su likovi svjesno uspostavljeni kao tranzicijski plošni, sa nekim poslićima koji su, znamo, solidno plaćeni pa stoga im je kao pružena prilika, naivna naravno, da kao egzistencijalno potiskuju ono što se potisnuti ne može. Kasnije saznajemo da je Luna ustvari izbjeglica iz Bijeljine, zauvijek obilježena traumom jer su joj roditelji ubijeni. To, nepotrebno je i naglašavati, čovjek nikada ne može zaboraviti, pa makar bio i Bosanac ili Bosanka, narod kojem nije strano ni poricanje samog čina poricanja.

Izostavljena psihologizacija ovog i skoro svih ostalih likova u filmu vrlo vješto uvlači gledaoca da sudjeluje u drami, da sam popunjava izostavljeno, što su tačke identifikacije sa samim likovima. Luna je zauvijek amputirana od vlastitog doma i njen fantomski odlazak u Bijeljinu proleti kao snoviđenje, ili flashback, što je još jedan doprinos bajkovitoj pomjerenosti cijelog ostvarenja. Amaru je ubijen brat, heroj prošlog rata, na šta Amar kaže 'da mu bi bilo bolje da nije bio heroj, jer bi on i dalje imao brata'. Kada Amar izgubi posao, egzistencijalistički balon-od-sapunice puca ali samo kao najava jednog mnogo dubljeg pucanja po šavu. Luna i Amar bivaju vraćeni tamo odakle su pokušali pobjeći, bivaju vraćeni u srce vlastite traume. Racionalnog odgovora na traumu i nema. Amar pronalazi sebe u Islamu. Jedan od tokova priče, taj da Luna i Amar svo vrijeme pokušavaju dobiti dijete, izvrsnim dramaturškim preobratom postaje centralna dilema cijelog filma: Upravo kada Luna počinje da sumnja u ljubav između nje i Amara, ona ostaje trudna ali... ona više nije sigurna da želi njegovo dijete! Jasmila Žbanić je svojom rediteljskom intuicijom ovakvu dramaturšku bombu uspjela smiriti i svesti na mjeru kontrolisane eksplozivnosti koja u iščekivanju pulsira do samog kraja.

Glumcima u filmu «Na putu» vjerujemo da ne glume. Zrinka Cvitešić i Leon Lučev su već znani kao pravi profesionalci. Njihove odlične izvedbe nisu previše iznenadile. Ipak, Leonova zagledanost u daljinu u trenutcima duhovnog preobraćenja još jednom otkriva istinsku predanost ovog glumca. Ermin Bravo je ušao u lik jako strastveno, i što je bitno, bez predrasuda - da li on lično razumije ili voli Bahriju, lika kojeg glumi. Bravo je možda najveće glumačko otkrovenje ovog filma (kažem filma, jer znamo da se radi o itekako etabliranom pozorišnom glumcu), zato što je pokazao izuzetan profesionalni raspon i hrabrost da se upusti u takvu raznolikost glumačkih izazova. Tišina i karizmatičnost Izudina Bajrovića ukazuje da ovaj glumac možda još nije ni imao pravu priliku da pokaže šta sve može. Mirjana Karanović ne pripada tom svijetu i zbog toga funkcioniše. Usudiću se uporediti njeno pojavljivanje u filmu sa fantomskim odlaskom u Bijeljinu. Ima tu nekog sličnog snoviđenja, bajkovitog. Kostim i scenografija su urađeni u generalnom tonu cijelog filma, nevidljivi su, odnosno prvenstveno u službi priče. I oni su utkani u auru umjetničke zrelosti koja je odora cijelog ostvarenja. Kamera je hladna i precizna. Čini se da nema viška kadra u cijelom filmu. A bilo je puno prostora i zamki - spomenuću samo scenu šerijatskog vjenčanja u džamiji gdje vidimo Amara... i Lunu koja nijemo posmatra sa balkona. U trenutku, kao da se otvori prostor i potreba da izbliza vidimo i ostale vjernike kojih ima poprilično. Rediteljica ih ne pokazuje izbliza, ne elaborira. Djelimično zbog spomenutog pristupa odsustva psihologizacije ali i svjesnosti idološki skliskog terena na kojem se Jasmila ipak nije okliznula.

Prisustvo redateljice je neupitno ali je pri tome spomenuta pomjerenost filma vjerovatno uspješno realizovana upravo zbog suptilnosti autorskog izraza. Toliko traume, toliko ljubavi, toliko otvorene boli i tuge, a toliko mjere u svemu tome znak je autorske veličine. Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji... u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane.


(zurnal.info)