Film

ANDREJ NIKOLAIDIS: United Colors of Apocalypse

Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti.


Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.

Apokalipsa u njegovom „2012“ holivudski je odgovor na opadajuću američku moć i kraj Amerike kao jedine supersile. A sve se desilo tako brzo...

U Emmerichovom (takođe apokaliptičnom) filmu „Dan nezavisnosti“, čovječanstvo se, predvođeno Amerikom i njenim predsjednikom, u herojskoj borbi odupre invaziji vanzemaljaca. Svijet kojim vlada Amerika odbranjen je i nastavlja da traje. Dan nezavisnosti se u tom filmu proizvodi u praznih svih nacija svijeta, kao simbol u borbi sa strašnim neprijateljem zaslužene američke dominacije.

Znanje je moć

Ah, kako su kratko trajali slatki snovi... Kao u ciničnoj engleskoj opasci da je Amerika jedino društvo koje je upalo u dekadenciju a da prije toga nije stvorilo civilizaciju, Imperija se stala raspadati i prije nego je uspostavljena. Pokazalo se kako je jedno snimati filmove o američkoj dominaciji svijetom, a ipak posve druga stvar svijetom doista zavladati... i održati vlast.

Od „Dana nezavisnosti“ prošlo je svega 13 godina, a Emmerich sada zna bolje – prava opasnost ne dolazi izvana, još manje iz dubokog svemira, nego iznutra – iz dubina samog središta planete Zemlje: čitaj, iz samog središta cjeloplanetne američke imperije. U „2012“, Amerika se bukvalnu urušava iznutra: otvara se bezdan i zemlja slobodnih biva prepolovljena: united we stand, divided we fall. Njene obale, Kalifornija najprije, tonu u more. Američki predsjednik u „2012“ prvi dolazi u posjed informacije (reditelj time poručuje znanje je moć!, ali ta je fraza, kao što znamo, tek utjeha onih koji moći zapravo nemaju) da će planeta Zemlja poći k Vragu: kontinenti će se pomjeriti, vulkani izbljuvati lavu a more prekriti planinske vrhove. Kraj svijeta je doista blizu. Predsjednik o tome obavijesti ostatak G8 ekipe. U najvećoj tajnosti, oni sačine krizni plan. Naglasak je na tajnosti: do posljednjeg trena, sve dok more ne stane gutati Kaliforniju, čovječanstvo ne zna što mu se sprema. Čemu tajnovitost? Jer panika koju bi objavljivanje istine izazvalo, ugrozila bi plan za očuvanje života na Zemlji. A plan je: na supermoderne Arke utovariti ljude, biljke, životinje i – umjetnička djela. Ko može na Arke, koji ljudi? Možda oni najumniji, ili oni čiji geni najviše obećavaju? Ne: na Arke mogu samo oni koji imaju da za to plate. Cijena: sitnica – milijardu dolara po osobi. Koja se umjetnička djela ukrcavaju na brodove za spas? Mona Lisa, na primjer: logotip humanističke kulture, ujedno i mjerna jedinica visoke kulture po malograđanskom ukusu, vjerovatni pobjednik u svakoj anketi – „na šta prvo pomislite kada čujete riječ kultura“?

Od čovječanstva, dakle, preostaju oni koji imaju milijardu. Bilo za ukrcavanje na Emmerichovu Arku, bilo za eugenetske Arke naše posthumane budućnosti. Od kulture, pak, preostaje zbirka remek-djela – zapravo opštih mjesta koja više nikome ne znače ništa, i čija je vrijednost jednaka ostacima skeleta dinosaurusa kraj kojih sa dosadom prolazimo tokom posjeta prirodnjačkom muzeju.

Emmerich je „2012“ zamislio kao majku svih filmova katastrofe. Počinje kao hi-tech varijacija B filmova o zemljotresima kakvi su se snimali sedamdesetih (na primjer Robsonov „Earthquake“). Nastavlja kao varijacija „Danteovog vrha“: sa ogromnom erupcijom vulkana. Potom se, sa svim tim vatrenim kuglama koje padaju sa neba, pretvara u „Armagedon“. Onda se podigne more, a Emmerich je malo autoreferencijalan – to je već snimio, u „Dan nakon sutra“. Kada se ljudi napokon ukrcaju na Arke, film se pretvara u „Titanik“, i tada postaje apsolutno negledljiv. Melodramski klišei metastaziraju. Par će ponovo biti konstituisan - razvedeni žena i muž ponovo će se spojiti, pri čemu njen ljubavnik bukvalno, odveć bukvalno služi kao nestajući posrednik. Otac će ponovo zadobiti poštovanje sina. Porodična sreća nije mala vrijednost, ali nije li uništenje čitave planete ipak prevelika cijena za nju? U katastrofi su, dakle, poginule milijarde ljudi, srušen je Vatikan, more je progutalo budističke hramove na planinskim visovima Azije, no patrijarhat je, hvala na pitanju, preživio.

Novi zavjet završava apokaliptičnom vizijom Jovana sa Patmosa. Emmerich biblijskom tekstu dodaje novo (doduše filmsko) poglavlje: Evanđelje po Obami. Apokalipsa je po tom Evanđelju metafora opadajuće američke moći i post-imperijalnog svijeta. Američki predsjednik nije borac i lider, kao u „Danu nezavisnosti“ – on je star, umoran i nemoćan, baš kao i zemlja koju vodi. Na koncu ga proguta more, dok na travnjaku ispred Bijele kuće nepomičan promatra propast koja se primiče.

Amerika ne propada uzalud: nakon katastrofe, svijet je napokon ujedinjen – Emmerichova kamera diže se u visine, i odozgo otkriva da su se svi kontinenti spojili u jedan. United Colors of Apocalypse.

Ljudi su, nakon što je humanitet gotovo izbrisan sa lica zemlje, postali nekako humaniji, bolji. Pohlepni, razmaženi sin ruskog tajkuna pruža psa djetetu običnih ljudi kraj sebe i kaže mu: evo, ovo sada može biti i tvoj pas. Najavljuje li to Emmerich veliki povratak društvene svojine? Naučnik, Afro-Amerikanac, sa žarom u očima gleda novu mapu svijeta, na kojoj se najviši planinski vrhovi, viši od Mont Everesta, sada nalaze u Africi, pa kaže: „Afrika se uzdigla“. Afrikanci su, budući da nisu imali po milijardu da se ukrcaju na Arke, izginuli – ali Afrika je, izdignuvši se iznad ostatka potopljenog svijeta, ostvarila važnu takozvanu simboličku pobjedu. To što nema Afrikanaca da to proslave manje je bitno.

Jednakost među bogatima

Novi svijet je multikulturalni svijet jednakosti. Zbog kvara na jednoj od Arki, velika grupa tajkuna ostala je van brodova spasa. Nakon dirljivog govora jednog od glavnih junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima.

Za duhovni život najbogatijih, koji će nakon kraja svijeta u punoj jednakosti živjeti na kontinentima koji su se spojili u jedan, pobrinuće se budistički sveštenik, koji se na Arku ukrcao kao slijepi putnik. Emmerichov postapokaliptični svijet vlažni je san New Age idiota koji je upravo popio svoj antioksidantni zeleni čaj, požvakao svoje stimulišuće lišće koke, obišao svoju usvojenu afričku i azijatsku dječicu, pa u svom Zemlja salonu, koji se u prizemlju njegove kuće nalazi lijevo od Vazduh a desno od Voda i Vatra salona, otvorenih očiju stao sanjati o najboljem od svih mogućih svjetova.

Kažu: ako hoćete da utješite čovjeka osuđenog na smrt, recite mu da ne brine, jer su upravo javili da sutra dolazi smak svijeta, te da će cijelo čovječanstvo ionako izginuti. Smrt za sve - nemala je to utjeha. Sve što živi može i hoće, ali smrt nas u svojoj demokratičnosti i egalitarnosti nikada neće iznevjeri.

Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. K tome, taj film svojom eruptivno-tektonskom bijedom pokazuje kako izgleda, uprkos ogromnom budžetu i najsavremenijoj tehnologiji, izgubiti bitku na polju Simboličkog. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti. Stoga je „2012“ primjer kako je ekscesivni, fundamentalistički američki optimizam samo naličje fundamentalističkog pesimizma: NAD – Nihilističke Američke Države.

Holivud više nema moć da vlada prostorom Simboličkog – on čak ne uspijeva ni da ga koriguje. Opadanje moći Holivuda bilo je nedvosmislen znak opadanja američke moći. Amerika je i dalje supersila: ona i dalje ima najrazornije bombe i kontroliše gobalne tokove novca – ali je izgubila vlast čak i nad prostorom fantazijskog, a baš tamo je ležalo srce njene moći. Holivud više nije sposoban proizvesti propagandno-ideološki paket kakav je, u vrijeme kada se činilo da će pobjednički imperij trajati vječno, bio Scottov „Top Gun“. Danas je Holivud samo još jedan proizvođač zabave. Čiji su artikli Imaginarnog sve manje imaginativni, a zabava sve skuplja i sve manje zabavna.

(zurnal.info)

REZ Let's make money, Erwin Wagenhofer

Zašto gledati: MMF, Svjetska banka, prva tranša, druga rata, kamata, premijer Dodik, štrajk, premijer Mujezinović, neće biti isplata penzija – pojmovi su od kojih se prosječnom TV-gledaocu u Bosni i Hecegovini zavrti u glavi. Koliko smo “dobro” informirani najbolje govori podatak da građani u Bosni i Hercegovini još uvijek brkaju pojmove donatorske konferencije i tranše kredita MMF-a. Dok na jednoj strani opjevava bitke sa nekoliko zelenaša-uličara, vlada jedine nam domovine istovremeno bez imalo razmišljanja ulazi u kreditna zaduženja kod MMF-a kojih se neće kutarisati ni pokoljenja iz daleke budućnosti. U filmu “Let's make money” Erwin Wagenhofer na odličan način prikazuje razlike između donatorske konferencije i kredita MMF-a.

O čemu se radi: MMF i Svjetska banka su korporacije čiji je cilj da zaduženjima poklope siromašne države i na taj način, pod krinkom pomoći, iskamče im sve iole kvalitetne sirovine a stanovništvo pretvore u robove. To se događa zemljama “zastalim” u razvoju i siromašnim državama trećeg svijeta koje su kolonizatori stoljetnim izrabljivanjem odveli u katastrofu. Nakon prividnog oslobođenja od kolonizatorske čizme dolazi spasitelj u vidu investitora čiji kapital se uglavnom definiše kao efekti kolonizacije. Nova kolonizacija ima ukusan naziv – pomoć zemljama u razvoju, zemljama u tranziciji, izvedena bez biča i puške – kreditima i privatizacijom. Doduše, krediti MMF-a, Svjetske banke i sličnih investitora ne mogu se odbiti. Kao garant za prolaz kreditnih aranžmana postoji efikasan sistem - egzekutori – ljudi koji ispred investitora odlaze šefovima “zaostalih” država da im ponude kredit, šakali – plaćene ubice koje obavljaju smaknuća državnika koji odbijaju aranžmane i naposljetku američka vojska – za državnike koji iskuliraju i egzekutore i šakale. Vremenom su apetiti investitora porasli a okupacija se proširila i na države koje su važile kao uzor dobrog imunološkog sistema.

Obratiti pažnju: “Investicije” obuhvaćene filmom prevedite u vašu svakodnevnicu – i same vas je zadesila ista nesreća. Postali ste dio sistema, vaša vlada već se zavalila kod MMF-a i Svjetske banke. Djeca će vam sigurno vraćati kredit od kojeg ni vi niste imali koristi. Obratite pažnju i na riječi Hermann Scheera (člana njemačkog parlamenta i dobitnika alternativne Nobelove nagrade): Privatizacija je riječ latinskog porijekla i znači oduzeti, lišiti. Kada se dešava privatizacija javna dobra zaposjedaju privatnici ili se prodaju u bescjenje...što je jednako pljačkanju zajednice.

Premotati: Na početak.

Uloge: John Perkins, Antonio Baena Perz, Yves Delisle, Ramon Fenandez Duran, Mirko Kovach, Francis Kologo...

Ponoviti: Dio filma koji govori o Džersiju, raju za izbjegavanje poreskih obaveza sa šarmantnim guvernerom

Režija: Erwin Wagenhofer

Scenario: Erwin Wagenhofer

Studio: Allegro Film

Trajanje: 110' min





FILM Knowing, Alex Proyas

Uloge: Nicolas Cage, Chandler Canterbury, Rose Byrne, Lara Robinson

 

 

(recenzija preuzeta sa sitea Dečko koji obečava)

REZ District 9, Neill Blomkamp

Zašto gledati: Zbog zanimljive ideje, pitkog scenarija, dobre glume i lijepe moralne poduke za sve koji svojevremeno nisu slušali roditelje. Sem toga, teško je odoljeti i hvalospjevima kako ovaj film vraća dostojanstvo SF-u. Skeptici mogu na internetu pogledati i kratki film Neilla Blomkampa Alive in Juburg na osnovu kojeg je razvijan District 9.

O čemu se radi: Leteći tanjir zaglavio je u svojoj strahotnoj veličini na nebu iznad Johannesburga. Pretpostavlja se da je ostao bez goriva. Ljudi šalju specijalce da pokucaju vanzemaljcima na vrata. Zatiču ih jadne i izmučene pa ih, humani kakvi ljudi već jesu (Čovjek je human onoliko koliko kokoš leti - Celine), strpaju u prigodan koncentracijski logor District 9. Ali, vanzemaljci, sem što su ružni, su i prilično drski jer imaju običaj ljude iritirati svojom pojavom. Zbog toga odluče da ih udalje od gradskog područja i smjeste u idiličan pustinjski krajolik. Taj posao dodijeljen je multinacionalnoj kompaniji koja usput vrši i zanimljive naučne eksperimente nad vanzemaljcima, ne bi li otkrila kako da ljudi koriste njihovo moćno oružje jer je za aktiviranje naprava neophodna vanzemaljska DNK. Birokratski gad Wikus van der Merwe (Sharlto Copley), zbog vlastitog kretenizma zarazi se virusom koji ga lagano pretvara u vanzemaljca...

Premotati: Nema potrebe. Debitant Blomkamp je zadao dobar ritam, od kvazidokumentarca na početku do konačnog raspleta i uzleta na kraju. Također, motivacija svih likova je uglavnom realna, bili oni zemaljskog ili izvanzemaljskog porijekla. Jedina neuvjerljivost leži u činjenici što sumnjam da osoba poput Wikusa može u sebi ikada osjetiti trunku humanosti, pa čak i kada je fizički nepovratno gubi. Tu skepsu crpim iz vlastitog iskustva, zamislite da onaj žmirkavi parlamentarac koji se onomad najviše zalagao za povećanje plate sebi i svojim kolegama(Remzija Kadrić, opaska članova redakcije Žurnala sa kvalitetnijom memorijom) naprasno odluči da stipendira neko siroče. Jasno vam je da takav ishod ne može opravdati ni SF scenarij.

Ponoviti: Scene u kojima se Wikus van der Merwe počinje pretvarati u vanzemaljca. U početku je ugodno, uživamo u relaksaciji pravičnog ishoda. Poslije nam ga bude i malo žao. Ljudi smo.

Zanimljivost: Puno je zanimljivosti oko ovog filma, a neke od njih su planirano prije premijere izbacivali i marketinški stručnjaci. Zato ćemo mi izdvojiti samo protest nigerijske vlada koja smatra da taj film vrijeđa njihovu zemlju. Tamošnja ministrica informiranja Dora Akunjili traži izvinjenje produkcije Sony jer su Nigerijci u filmu prikazani kao ljudožderi, kriminalci i prostitutke, a jedan od likova čak nosi i nadimak identičan predsjedniku Nigerije Olusegunu Obasanju.

Uloge: Sharlto Copley, Jason Cope, Nathalie Bolt

Redatelj: Neill Blomkamp

Producent: Peter Jackson

Scenarij: Neill Blomkamp & Terri Tatchell

Trajanje: 112 min






FILM: Život i smrt Porno bande

Režija: Mladen Đorđević

(Srbija 2009, 90 min)
Uloge: Mihajlo Jovanović, Ana Aćimović, Predrag Damjanović, Radivoj Knežević, Srđan Miletić, Srđan Jovanović, Ivan Đorđević, Bojan Zogović, Nataša Miljuš, Aleksandar Gligorić, Mariana Aranđelović, Srboljub Milin


Zaplet i forma Porno bande su veoma jednostavni, ali je sadržaj potpuno originalan i subverzivno dubok: mladi, neuspešni reditelj Marko dolazi iz „normalnog“ okruženja onakvog kako se normalno smatra u Srbiji danas - otac ima firmu koja prodaje klima uređaje, sestra mu je sponzoruša a devojka mu je klasična beogradska guska. Neuspešan je jer želi da snima filmove kakvi u Srbiji, makar po mišljenju ovdašnjih producenata, ne prolaze: horor i sf. Slučajno upoznaje Caneta, producenta porno filmova i počinje da snima za njega. Kad od Canetovog novca snimi socijalno-politički porno horor (ludačku zajebanciju o mutiranoj soji koja raste iz junakove sperme, a kad se puši ima neverovatno halucinatorni efekat, te zavisnike pretvara u zombije), ima veliku šansu da najebe od Canetovog brata pandura Strahinje. Upoznavši Unu, propalu glumicu, sa grupom marginalaca sa kojima je radio na Canetovim pornićima (narkomani Darinka i Rade, porno glumci Sofija, Dragan, i par sa AIDS-om, Maks i Džoni) organizuje porno kabare čiju premijeru u bioskopu Partizan prekida policija predvođena Strahinjom. Pošto su u Beogradu nepoželjni, kreću na turneju po unutrašnjosti Srbije, gde nailaze na Franca, nekadašnjeg novinara Die Welta koji, pošto su se završila balkanska klanja, mora da popuni rupu u ponudi na tržištu snuff filmovima i oni počinju da rade za njega.

Sjajno u svakom smislu

O Porno bandi pre svega treba reći ovo: radi se o sjajnom filmu u svakom smislu. Nema nemotivisanih postupaka, glupih šala, nepotrebnih psovki, nerealnih likova, moralističkog palamuđenja, glumačkog šmiranja, patetisanja… Već sve ovo zvuči takoreći nemoguće za savremeni srpski film. Đorđević je posebno zablistao u režiji, na tragu dokumentarističkog pristupa, ni u jednom trenutku se ne pretvarajući da je ovo išta osim fikcije. Takav pristup služi uverljivosti, a ne kvazirealizmu- ako ćemo već po tim kategorijama, Porno banda je hiperrealističan, visceralan udarac u srce i u mozak.

Život i smrt porno bande je najznačajniji i najubedljiviji umetnički društveni komentar koji se pojavio na srpskoj sceni još od crnog talasa šezdesetih. I dok su stari majstori poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Lazara Stojanovića i Saše Petrovića bili subverzivni kroz metafore, parole i simbole, Đorđević primenjuje princip direktnosti koji je prikladan današnjem vremenu u kom smo oguglali i na najstrašnije prizore. Našu osetljivost testira scenama koje su manje užasne od onoga što smo gledali u informativnim emisijama devedesetih samo po tome što smo svesni da se radi o fikciji. U tom, umetnički stvorenom, a opet zastrašujuće realnom svetu, nalazi se i nivo filma u filmu- snaf uradaka koji tek u toj ravni zapravo služe efektu šoka. Realnost je pomerena za čitav nivo, a Đorđevićevi junaci i njihovi doživljaji veoma brzo zauzimaju prostor koji interpretiramo kao stvarnost i uspevamo da se identifikujemo sa njima uprkos tome što se radi o apsolutnim marginalcima. Ili možda upravo zbog toga- u ovoj zemlji zapravo svako normalan (čitaj: ne krade bezočno i ne ubija) ima status marginalca.

Tu dolazimo do suštine Đorđevićeve poruke. Marginalci kojima se bavi u današnjem društvu etiketirani su kao pederi, narkomani, transvestiti, sodomisti, nimfomanke, dakle „najgori šljam“. Njima su suprotstavljeni „stubovi srpskog društva“- porodica, selo, policija. Kad vidimo kako se ti stubovi ponašaju, lako dolazimo do zaključka ko je tu zapravo zdrav i normalan a ko bolestan i lud. To je posebno efektno prikazano u sekvenci u selu gde Porno banda organizuje prvu seosku predstavu. Bezubi, bradati, prljavi seljaci pohotno gledaju njihov performans, a sutradan dolazi predsednik opštine da bi im rekao kako nisu dobrodošli jer je to „pošteno selo“. Pošto im ne pada na pamet da odu, grupa seljaka ih pod pretnjom oružja siluje, uz „Dodirni mi kolena“ grupe Zana. Scena postaje posebno jeziva kada Džoni koji ima AIDS počne da urla od smeha dok ga guze. To gledaocu donosi perverzno zadovoljstvo zadovoljenja pravde i dovodi nas do toga da se zapitamo o sebi samima, što je verovatno najveći uspeh koji umetnik može da postigne svojim delom.

Svinja kao paradigma

Porno banda je toliko dobro osmišljen film da u njemu svaki detalj ima značajno mesto i potvrđuje osnovnu tezu o bolesti i mraku srpskog društva. U jednom od uvodnih kadrova uz Markovu rečenicu iz off-a kako su mu dosadili porodični ručkovi, u krupnom planu se seče masna pečena prasetina. Svinja ima važno mesto u svetu Porno bande, i to direktno suprotno onom koje ima u srpskom društvu. Dok je prosečan srpski građanin smatra vrhuncem uživanja, uz rakiju i pivo, u filmu služi kao paradigma svega što je u našem društvu odvratno. U kratkom Markovom studentskom filmu, samoparodičnoj Noći kad je svinja plakala, čiji insert vidimo na početku, iz očiju pečenog praseta na stolu štrca bela tečnost (mast? gnoj? sperma?) dok se glavni junak seče kuhinjskim nožem po grudima i stomaku.

Centralni odnos Erosa i Tanatosa, ključan za poentu filma, predstavljen je potpuno telesno. Eros nema šanse u borbi sa moćnim protivnikom u društvu u kom seks ne služi uživanju kao posledica ljubavi, već uspostavljanju dominacije kao posledici patrijarhalne hijerarhije. Polni odnos nije proces reprodukcije, to je metod psihičkog i fizičkog ponižavanja. U srpskoj nekrofilnoj (pod)svesti seks nije proizvod Erosa, već Tanatosa. Deca se ne prave da bi živela, već da bi ginula u ratovima u kojima će popovi blagosiljati oružje i objašnjavati nam kako je jednopolna ljubav bolesna i nemoralna jer ne proizvodi novo topovsko meso.

Porno banda je film o našem vremenu i društvu koji na najprecizniji mogući način ogoljuje crno srce Srbije. Teško je zamisliti da je moguće prikazati sve naše mane, bolesti, morbidnost i perverznost ovog sociopolitičkog podneblja na efektniji način. Sva naša sramota, beda i jad su pred vama u 90 minuta. U ovom filmu nećete uživati, ali razmislite- u čemu zapravo danas uživamo?

(Preneseno sa prijateljskog portala e-novine)

REZ Inglorious Bastards, Quentin Tarantino

Zašto gledati: Tragajući za preostalim jevrejskim porodicama u okupiranoj Francuskoj SS pukovnik Hans Landa, 'Jew Hunter’, dolazi na imanje mljekara Perrier LaPaditea. Scena isljedničkog razgovora pukovnika sa farmerom međunajjačima je na svijetu’, a jedan od najupečatljivijih elemenata filmagluma Christoph Waltza ovdje je na vrhuncu. Nakon filma imate dojam da je jedini razlog poraza Hitlerove Njemačke odluka puk. Hansa Lande da pređe na stranu saveznika.

O čemu se radi:Inglorious Bastardsjedinica je američke vojske sastavljena od Jevreja koji nose ožiljke nacističkog režima. djeluju na teritoriju Trećeg Rajha i masakriraju njemačke vojnike na tako poseban način da vijest o njima dolazi i do samog firera. Skidanje skalpova, okrutno premlaćivanje bejzbol palicom do smrti, urezivanje svastika na čelo onima koje ostave u životu specijalnosti su odreda kojim zapovjeda Aldo Raine (Brad Pitt). Jedinica dobija na „ubojitosti“ kada im se priljuči Hugo Stiglitz ( Til Schwaiger), Nijemac, egzekutor trinaest oficira Gestapoa. Porodicu Shosanne Dreyfus (Melanie Laurent) poubijali su njemački vojnici predvođeni puk. Hans Landom. Promijenjenog identiteta ona je vlasnica malog kina u Parizu, koje spletom okolnosti treba da udomi „ Njemačku večer u Parizu“, propagandni spektakl u režiji Josepha Goebelsa. Informacija da će i sam firer biti gost na Gebelsovom spektaklu dovest će joj, osim svite Trećeg Rajha, i grupu nemilosrdnih egzekutora nacističkih vojnika.

Obratiti pažnju: Ukoliko gledate film u kinu, obavezno pogledajte ljude oko sebe kako sa pomalo uživanja prate scene skalpiranja. Oduševljavaju i lule pukovnika Hansa Lande i farmera Perrier LaPaditea. Muzika – ovakvu muziku ne prave ljudi čije je vrijeme prošlo, Tarantino je opet pokupio dobre „stvari“.

Premotati: Eventualne reklame pred film

Ponoviti: Svaku scenu u kojoj se pojavljuje pukovnik Hans Landa.

Uloge: Brad Pit, Melanie Laurent, Christoph Waltz, Diane Kruger, Eli Roth...

Redatelj: Quentin Tarantino

Scenarij: Quentin Tarantino

Studio: Universal Pictures, Weinstein Company

Trajanje: 153''

 

 

(zurnal.info)

Namik Kabil KULTNA SCENA Dog Day Afternoon

Picu je prethodno naručila sama policija kako bi odobrovoljila pljačkaše sa kojima su pregovori u toku. Pljačka je trebala trajati deset minuta ali se otegla na četiri sata. U međuvremenu je oko banke nastao pravi medijski cirkus. Policija sa megafonima pokušava držati situaciju pod kontrolom, narod histerično skandira pljačkašima 'herojima' dok TV ekipe revnosno prenose sav taj cirkus. Pica je stigla i momak koji radi dostavu biva propušten kroz obruč koji je policija napravila oko banke i uruči picu Sonniju (Al Pacinu). Sonny se vrati u banku, i onda se pizza-man okrene prema narodu i TV kamerama, strastveno stisne pesnice i uzvike: „Hej, ja sam zvijezda!“

Svaki put kada gledam ovaj film sa smiješkom očekujem spomenutu scenu. Valjda zato što perfektno oslikava neočekivani medijski cirkus koji je nastao kada je pljačka otišla u pogrešnom pravcu. TV ekipama je u njihovoj medijskoj pohlepi potrebna senzacija i u toj svojoj beskrupuloznosti uopšte nije bitno to što će od pljačkaša napraviti zvijezde, pa makar i za jedno poslijepodne. Pizza-man nepogrešivo iščitava takvu medijsko-pornografsku glad kada uzvikne „ Hej, ja sam zvijezda“ jer zaboga to-je-najbitnije, ukazati se pred publikom, i živom i onom pred TV-ima, bez obzira zašto, kako i gdje.

 

(zurnal.info)

 

 

NIŠ: Dikliću nagrada Pavle Vujisić

Nagrada će mu biti uručena na manifestaciji Filmski susreti u Nišu.

Filmski susret u Nišu traje od 22. do 28. avgusta. Tokom svečanog otvorenja na niškoj Tvrđavi prikazaće se film Đavolja varoš Vladimira Paskaljevića.

Na susretima se dodjeljuju i nagrade stranim glumcima koji su igrali u domaćim filmovima. Ove godine ta priznanja biće uručena Davidu Thorntonu koji je igrao u filmu Tamo i ovde, i Kenu Foree iz filma Zona mrtvih.

Bogdan Diklić je rođen 1953. u Bjelovaru u Hrvatskoj i do sada je snimio, prema slobodnim procjenama, stotinjak filmova i televizijskih serija. Igrao je u bosanskohercegovačkim filmovima Grbavica, Gori vatra, Ničija zemlja i u mnogim izuzetno važnim filmovima za bivšu jugoslovensku kinematografiju, kao što su Maratonci trče počasni krug, Variola vera, Nacionalna klasa...

(zurnal)



REZ: Državni neprijatelji, Michael Mann

Zašto gledati: Glumac Johnny Depp i režiser Michael Mann uspjeli su u pokušaju da prikažu drugo lice omraženog i hladnokrvnog ubice Johna Dillingera, idealizirajući ga i promatrajući očima običnih Amerikanaca prije 80 godina. Dillingerova ekscentričnost, Deppova odlična gluma i poznata, ali dobra režija Manna, podsjećaju na kultnu Vrućinu ovog režisera, a to je više nego dobra preporuka za gledanje.

O čemu se radi: Pljačkaš Dillinger vjerovatno je bio najpoznatiji američki državni neprijatelj. Bio je poznat po hladnokrvnom ubijanju policajaca i dva, sada već mitska, bijega iz zatvora. Njegova razbojništva i njihova brutalnost tokom Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća zaintrigirali su Bryana Burrougha da provede opsežno dvogodišnje istraživanje i napiše knjigu Državni neprijatelji: Najveći američki val kriminala i rođenje FBI-ja (1933-34.). Prvobitno je Burrogh trebao napisati scenarij za igranu seriju po narudžbi HBO-a, a koju je trebao producirati Robert de Niro, ali je zbog Burroghove sporosti, tačnije predanosti, ovaj projekat propao. Nakon nekoliko godina dospio je u ruke režiseru Michaelu Mannu koji je nakon Vrućine uspio napraviti još jedan odličan mafijaški film.

Obrati pažnju: Dillingerov odnos prema običnim ljudima i stvaranje imidža kroz pažljivo odabrane poteze i pljačke te odnos prema novinarima. Ništa nije radio slučajno i nepromišljeno zbog čega su ga siromašni Amerikanci smatrali svojim herojem.

Premotati: Sve scene pljačkanja banki i pucnjava liče jedna na drugu, pa se čini kao da se ponavljaju tako da ih je moguće preskočiti. Ipak, svaka od njih sadrži zanimljive dijaloge i poseban odnos Dillingera prema taocima i zaštitarima.

Ponoviti: Dillingerove razgovore sa djevojkom Billie (Marion Cotillard). Film je pravljen prema istinitim događajima i ovi razgovori, koji se mogu učiniti sterotipnim, odlično prikazuju Dillingerovu ličnost. Deppova gluma dodatno čini scene vrijednim ponovnog gledanja.

Ekipa: Uloge: Johnny Depp, Christian Bale, Marion Cotillard, Billy Crudup, Stephen Dorff, Lili Taylor, Channing Tatum, Emilie de Ravin

Režiser: Michael Mann

Scenarij: Ronan Bennett, Ann Biderman, Michael Mann

Producenti: Michael Mann, Kevin Misher

Studio: Universal Pictures

 

 

(zurnal.info)

 
Kultna scena: Trainspotting, Danny Boyle


Furiozna scena na otvaranju Trainspottinga u kojoj Mark Renton (Ewan McGregor) mahnito trči ulicom i naracijom prati ostale međukadrove dok u pozadini svira Lust for Life Iggya Popa, postala je kultna čim se film pojavio u kinima. Neprepoznatljivo izgladljeli McGregor sa skoro izbrijanom glavom je teški ovisnik o drogama i lucidni narator ovog filma, za kojeg mnogi upućeni u problem narkomanije kažu da najbolje prikazuje stanje uma i zamršenost života jednog narkomana. Režier Danny Boyle zaljubljenik je u dinamične kadrove u kojima kamerom prati svoje ubrzane junake što je, osim na početku Trainspottinga iskoristio i u svom posljednjem filmu Slum Dog Millionaire u sceni kada dvojica braće trče između vozova dok glasno ide pjesma Paper Planes od M.I.A.-e. U slučaju Trainspottinga odlično su se poklopili Boylovi brzi kadrovi i odličan početak scenarija odnosno romana Irwina Welsha.

Mark Renton: Izaberite život. izaberite posao, karijeru. Izaberite obitelj, izaberite jebeni veliki TV. Izaberite stroj za pranje rublja, aute, CD plejere i električne otvarače za konzerve. Izaberite dobro zdravlje, nizak holesterol i zdravstveno osiguranje. Fiksne kamate na otplatu hipoteke. Izaberite prvu kuću. Izaberite prijatelje. Izaberite odjeću i prtljagu u istom tonu.

Izaberite odjela na otplatu u tri rate. Alat za kućne popravke i nedjeljom ujutro se pitajte ko ste.

Izaberite da sjedite na kauču i da gledate glupe kvizove dok trpate jebenu lošu hranu u usta.

Izaberite trulež na kraju svega, dok pišate po posljednji puta u jadnom domu i samo ste neugodnost za sebična derišta koja ste odgojili da vas zamijene.

Izaberite svoju budućnost. Izaberite život.

Ali zašto bih ja učinio takvo nešto?

Ja sam izabrao da ne izaberem život. Izabrao sam nešto drugo. A razlozi? Nema ih.

Kome trebaju razlozi kada imaš heroin?