Društvo

ZENIČKI SDP: Truju nas Mittal i vlast
OBRAZOVANJE GRADI BiH: Pribor za romske stipendiste
HAITI: Broj mrtvih između 50.000 i 100.000
MUZIKA: 12 novih snimaka Jimija Hendrixa
HAITI: Pomoć za unesrećene
ASIM MUJKIĆ: Bošnjačko sijelo (1)

U tekstu "Bošnjački sabor i posljednje naciotvorno iskušenje", koji je objavljen u Godišnjaku FPN, profesor Asim Mujkić analizira sve opasnosti ideje saborovanje jedne etničke grupe.Žurnal će ovaj izvrsni tekst objaviti u dva dijela. 

 

U bosanskohercegovačkim medijima se tokom 2009. godine najavljivalo održavanje 'drugog' (Dž. Latić), odnosno 'trećeg'(N. Mulabegović) Bošnjačkog sabora, u organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, a koji treba da se održi 'u septembru', odnosno 'u oktobru'. Cilj ovog teksta nije da utvrdi da li je riječ o drugom trećem saboru (premda, prema meni dostupnim saznanjima, operiram samo s jednim takvim skupom iz 1993. na kojega ću se u tekstu referirati), niti da se utvrdi njegova legitimnost, s obzirom da ga saziva samo jedna od bošnjačkih institucija – Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca. U ovom tekstu pretrest ću samu ideju saborovanja kulturno-političke elite ili jednog njezinog dijela jedne etničke grupe u multietničkoj zemlji kakva je BiH, dakle u zemlji čija je 'nacionalnost' pluralna jer joj nedostaje etnički homogeni dominantni referent. Osobito, s tim u vezi, bit će pretresene noseće intencije za sazivanje jednog takvog, etnički ekskluzivnog skupa kojima je, čini mi se, implicitna potreba za donošenjem jednog temeljnog dokumenta – nacionalnog programa – koji bi neizostavno temeljio svaki budući potez političkih predstavnika bošnjačkog naroda u BiH.

U svjetlu političko-ekonomske krize koja potresa BiH već nekoliko decenija, te ratnih zbivanja čije tekovine – etničke podjele i diskriminacija po etničkoj osnovi u svim sferama javnog života – predstavljaju temelj ustavno-pravne političke organizacije ove zemlje, nadalje zastoji na putu ka euro-atlanskim integracijama te konstantno osporavanje bosanskohercegovačkog suvereniteta od strane srbijanskog političkog vrha, nekolicina bošnjačkih intelektualaca osjetila je potrebu da uradi svojevrstan inventar stanja bošnjačkog naroda u BiH, da razmotri njegovu poziciju u odnosu prema druga dva konstitutivna naroda, te da pokuša artikulirati temeljne postulate za dalje političko djelovanje. Očito je u pozadini ovih zahtjeva jedno duboko nezadovoljstvo nekih bošnjačkih intelektualaca dosadašnjim djelovanjem bošnjačkih političkih predstavnika (ponajprije lidera SDA i SBiH kao dvije vodeće bošnjačke političke stranke). Jedan od tih intelektualaca, Džemaludin Latić te intencije obrazlaže sljedećim riječima: „Želimo ujediniti bošnjačku i bosansku energiju, obratiti se gradu i svijetu, postaviti minimume ispod kojih ni jedan politički predstavnik Bošnjaka neće smjeti ni moći ići“ (Latić u Dizdarević, 2009: 28). S tim u vezi, novi bošnjački sabor se doživljava kao „projekt konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnih interesa Bošnjaka u evropskoj BiH, državi u kojoj žive zajedno sa Srbima i Hrvatima“ (Alispahić, iz Mandal, 2009: 6). Sa sličnom idejom 'postavljanja minimuma ispod kojih se ne smije ići', naravno u daleko dramatičnijim okolnostima' u septembru 1993. godine bio je sazvan i prethodni sabor, pa je utoliko potrebnije u kontekstu s njim dovesti ovu novu inicijativu.

Problem nošenja s pluralnim referentom nacionaliteta, ili bolje reći, nedostatak dominantnog, nosećeg referenta u BiH na kojemu bi se po klasičnom državotvornom modelu izgraditi nacionalna država samo se dodatno umnožio na prvom i za sada posljednjem 'suočavanju bosanskih Muslimana sa samima sobom' iz 1993. Diskusije na tom Bošnjačkom saboru pokazale su da među vodećim bošnjačkim intelektualcima i političkim predstavnicima ne postoji koherentan stav o tome ko su uistinu Bošnjaci, što svjedoči o trajno prisutnom rivalitetu različitih identitetskih naracija među samim Bošnjacima. Filandra opisuje stanje pred 1991. godinu na sljedeći način: „bošnjački demokratski, liberalni i antikomunistički pokret u Bosni sve vrijeme čuvao se jedino u uskom krugu nacionalno svjesnih intelektualaca, koji su se već tada na prste jedne ruke mogli izbrojati, unutar zatvorenih mladomuslimanskih krugova i jednom broju ličnosti unutar struktura same Islamske zajednice“ (Filandra, 1998: 359). Kompromitacija lijevog diskursa u svim segmentima društvenog promišljanja, koji je, sa svoje strane, pokušavao pluralitet bosanskohercegovačkog etničkog referenta (ne)uspješno održavati u 'dijalektičkoj napetosti' čuvene formule naše političke zajednice sažete u „i-i-i“ i „ni-ni-ni“, pa tako i po pitanju nacije uistinu je u prvi plan, 1990. godine isturila antikomunističku struju među Bošnjacima mahom koncentriranu oko Islamske zajednice. Upravo po svojoj antikomunističkoj platformi, bošnjačko 'nacionalno buđenje' s kraja osamdesetih se ni po čemu nije razlikovalo od nacionalnog buđenja Srba i Hrvata, kako u Srbiji i Hrvatskoj tako i u samoj BiH. Uistinu, primjećuje Bogdan Denitch, vjerske zajednice služile su kao svojevrsni nacionalni repozitorij, pribježište nacionalnih osjećanja. Naime, „Religija ovdje služi tek kao nacionalni označitelj. (...) crkva... je postala repozitorij nacionalnog identiteta“ (Denitch, 1994: 132). Međutim, teško mi je složiti se s Filandrom kako je riječ o demokratskoj i liberalnoj grupi ljudi, a još teže govoriti o stupnju nacionalne svjesnosti među onima koji su pripadnici, kako sam Filandra kaže 'zatvorenih mladomuslimanskih krugova'. Mladomuslimanski svjetonazor upravo transcendira nacionalne granice fokusirajući se oko ideje općeg muslimanskog bratstva1. Tom pokretu ne samo da je strano svako nacionalističko homogeniziranje, nego je i suštinski iliberalan. Naime, „islam ne preferira naciju kao takvu, on je samo tolerira (M. Handžić). Zbog univerzalizma, kod muslimana je religijska pripadnost, pripadnost islamskoj kulturi, dugo bila primarnija od nacionalne pripadnosti“ (Cvitković, 2004: 299). Tako će prije biti da se na kraju XX stoljeća Bošnjacima desila repriza s početka stoljeća, kada su s uvođenjem modernog parlamentarnog života u BiH poziciju artikulanta nacionalnih interesa zauzele protumoderne snage unutar tog naroda. Tako i s početka devedesetih, pripadnici 'zatvorenih mladomuslimanskih' u svojoj doktrinarnoj suštini, anacionalnih snaga s univerzalističkim pretenzijama pozvani su da artikuliraju partikularni 'nacionalni interes'. Takav jedan nesrazmjer i neadekvatnost bošnjačkog odgovora odrazit će se u daljem političkom životu Bošnjaka i BiH kao opće nesnalaženje i lutanje nove bošnjačke političke elite okupljene oko Stranke demokratske akcije (SDA), stranke 'islamskog kulturno-povijesnog kruga' kako se u svojim počecima ona samodefinirala. Ove općenite identitetske magline novoosnovane stranke ubrzo su morale biti rastjerane usljed pojačanja etnonacionalne homogenizacije u svom neposrednom susjedstvu. S tim u vezi izdvojio bih Proglas SDA od 10.6.1991. godine u kome ova stranka iznosi svoj stav o etničkom pitanju:


Potvrđujemo punu saglasnost sudionika ovog skupa u ocjeni da taj izbor jeste i da može biti samo suverena i cjelovita BiH, kao domovina Bosanskih Muslimana. Kao otadžbina svih jugoslavenskih Muslimana. Za taj izbor spremni smo boriti se. (...) Bosna i Hercegovina je domovina Muslimana, Srba, Hrvata i svih građana koji u njoj žive. Ona nije djeljiva jer je izmješana. (...) Opredjeljujemo se za BiH kao građansku republiku u kojoj će biti poštovana sloboda i prava čovjeka i građanina i nacionalna prava naroda i manjina, u kojoj će vladati ekonomska i politička demokracija. (...) Muslimani su spremni dio svog nacionalnog suvereniteta prenijeti na građanski suverenitet BiH. Pozivamo bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate da na isti način dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet BiH. Suverenitet biH jeste zalog nacionalnog suvereniteta svakog od nas (Filandra, 1998: 379-80).


Iz rečenog jasno je vidljivo da se SDA uglavnom pridržava ljevičarske identitetske naracije BiH kao domovine Muslimana, Srba i Hrvata, ali i prijedlog da se taj prvi bosanskohercegovački društveni ugovor iz 1943. sada u novim okolnostima etničkog homogeniziranja 'obnovi', naime da 'ugovorne strane': Muslimani, Srbi, Hrvati i svi građani koji žive u BiH dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet države. Strane u ovom svojevrsnom konsocijacijskom ugovoru, jasno se razaznaje, su etnički kolektivi i nedefinirani građani koji u toj zemlji žive. Šta ovo praktično znači? Po mom sudu to predstavlja jasno dovršenje etnopolitičke rekonstrukcije BiH. U odsustvu integrativne i određenoj mjeri 'nadnacionalne ideologije' kao što je to bio komunizam, s jedne, ili liberalno-demokratskog okvira, s druge strane, na scenu stupa, kako to Đinđić naziva, jedan čudan ideal: „politička država bez političkih građana“ (Đinđić, 1988: 53).

Princip etnonacionalnog političkog organiziranja (kolektivnog određenja) sadrži paradoks po kojem zasnivanje jedne multietničke političke zajednice na striktnom etničkom principu može značiti samo jedno – isključenje drugih, njihovu diskriminaciju pa čak i negaciju. Etničnost ne može poslužiti kao općeniti okvir za konstituciju političke zajednice, pogotovo ne multietničke zajednice, jer u jednom takvom kontekstu etnonacionalističkog rekonstruiranja multietničke političke zajednice, ne može se biti etničan u nekom općenitom smislu. Zato je odnos etnopolitičke države prema etniji samo etnički pa je njegovo 'izdavanje' za 'državno kao općenito' licemjerno. Odnosno jedini način da se općenitost postigne, i u tome je tajna djelomičnog komunističkog uspjeha u BiH, je da se bude pod zastavom, da parafraziram Slavoja Žižeka, anonimnog građanstva republike. Samo u jednom takvom općenitom okviru etničnost u svom punom smislu koji je uvijek partikularistički, mogla bi imati svoje mjesto u izgradnji te političke zajednice, istovremeno emancipirajući građanina, a ne obrnuto za što su se zalagale sve tri etnonacionalističke stranke u svojoj anti-komunističkoj platformi koja ih je, ustvari, jedino povezivala 1990. godine.

Nakon združene agresije velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma i zaokruženja međunarodno posredovanog mirovnog plana etnoteritorijalne podjele BiH koga su predložili Owen i Stoltenberg 1993. godine, 27. septembra održan je takozvani Bošnjački sabor s namjerom da se izvrše dodatne političke pripreme „za izjašnjavanje u ime Bošnjaka-Muslimana u BiH o predloženom mirovnom sporazumu“ (Hećimović, 2008: 71). Budući da su se građani BiH na Referendumu za nezavisnost BiH već godinu i pol prije jasno opredijelili o budućnosti svoje političke zajednice, traženje partikularnog izjašnjavanja Bosanskih muslimana o tom istom pitanju može se tumačiti jedino kao okretanje leđa građanskom republikanizmu i dovršenju etničke mobilizacije među Bošnjacima. Međunarodni medijatori predložili su plan za stvaranje unije tri etnički zasnovane republike, ustvari tri mini nacionalne države koje bi vremenom, najvjerovatnije dovele do disolucije takve unije. Čini se nevjerovatnim da je nekome uopće moglo pasti na pamet da se stvori unija tri međusobno krajnje ekskluzivistička nacionalizma, jer „ekskluzivistički nacionalizam ne osigurava smislenu osnovu za stvaranje stabilnog, narodnog, demokratskog režima koji može steći i očuvati legitimitet, osobito u modernim nacionalno heterogenim društvima“ (Denitch, 1994: 128). Nijedan drugi 'mirovni plan' za BiH nije tako eksplicitno prizivao etnoteritorijalno naciotvorstvo u BiH u potpunosti uvažavajući rezultate kampanje genocida i etničkog čišćenja koja je u proteklu godinu i po rata uzrokovala neviđene patnje i razaranja za milione bosanskohercegovačkih građana. Ovaj neviđeni, od međunarodne zajednice sponzorirani pokušaj delegitimacije i konačne razgradnje bosanskohercegovačke vlasti i njezinih institucija uz opsežne vojno-političke pritiske, van svake sumnje uticao je i na sužavanje diskurzivnih identitetskih obrazaca kod Bošnjaka i to u tolikoj mjeri da po prvi put (srećom i jedini put do sada) bošnjački politički predstavnici zamjenjuju skupštinske klupe stolicama u hotelu Holliday Inn, isto onako, kako su godinu-dvije prije njih, srpski politički predstavnici, jasno vođeni željom da razgrade institucije SRBiH konstituirali Skupštinu Srpske Republike BiH. U tom svjetlu, Bošnjački sabor je predstavljao još jedno etnopolitičko paratijelo, neka vrsta etnonacionalnog konventa, konstituirano na tragu sličnih paratijela srpskih i hrvatskih nacionalista u BiH. Napuštanje institucija i okretanje leđa legalnim procedurama u ma kakvim okolnostima ne može se drugačije shvaćati do saučešća u delegitimaciji bosanskohercegovačkog ustavno-pravnog poretka. Ovaj akt etnonacionalne partikularizacije, kako je već rečeno, izvršio je transformaciju političkog subjektiviteta s općeg na posebno, s općeg građanstva na posebne kolektivitete i time se izveo iz sfere republikanskog legitimiteta. Ne smijemo smetnuti s uma da „politička moć legitimna samo kada se provodi u skladu s ustavom (pisanim ili nepisanim)“ (Rawls, 2003: 41).

 1 Ustvari, upitno je iz današnje perspektive koliko je učenje Muslimanske braće 1920-tih koje služilo kao inspiracija domaćem 'mladomuslimanskom pokretu' ustvari bilo anacionalno: „Povijesno gledano, arapski nacionalizam i islamistički pokreti imaju zajednička neka načela: potragu za jedinstvenom kolektivnom sviješću, želju za obnovom arapskog jezika i kulture, a poslije Drugog svjetskog rata i antiimperijalizam“ (El Alaoui, 2009: 4).

 


 

Abstract:

Asim Mujkić: „Bosniac Sabor (Assembly) and the Last Temptation of State-Building“


The aim of the text is to inquire the very idea of 'assembling' o of a cultural-political elite or one distinct part of it within one particular ethnic group in a multiethnic country such as Bosnia and Herzegovina, a country with 'plural nationality', that is without a clear, ethnically homogeneous, dominant referent. Furthermore, inquired will be dominant ideas behind this initiative of ethnically exclusive assembly such as the idea of the need of a 'founding document', a 'national program' for an ethnic group envisioned by organizers as a document designed to determine every single future move of political representatives of Bosniac people in Bosnia and Herzegovina. As in previous cases from the beginning of 1990-s, when ethnically exclusive assemblies of Serb and Croat peoples in Bosnia had introduced this country into an ethnic cleavage which resulted in the establishment of ethnically ‘cleansed’ territories, author, reflecting on dilemmas exposed on the First Bosniac Assembly, that took place in 1993, inquires whether the new assembly is the final step in full ethnic tripartite division of Bosnia and Herzegovina.


Cilj teksta je da istraži samu ideju ‘saborovanja’ jedne kulturno-političke elite ili jednog određenog dijela unutar partikularne etničke grupe u multietničkoj zemlji kakva je BiH, zemlji ‘pluralne nacionalnosti’, odnosno bez jasnog, etnički homogenog dominantnog referenta. Nadalje, biti će istražene dominantne ideje ove incijative sazivanja etnički ekskluzivnog sabora, kao što je ideja ‘temeljnog dokumenta’ ili ‘nacionalnog programa’ za datu etničku grupu koji organizatori shvaćaju kao dokument koji bi određivao buduće djelovanje političkih predstavnika bošnjačkog naroda u BiH. Kako prethodni slučajevi s početka devedesetih godina pokazuju, etnički ekskluzivni sabori srpskog i hrvatskog naroda su doprinijeli uvođenju ove zemlje u etnički sukob s ciljem uspostavljanja etnički 'čistih' teritorija. Autor analizira dileme koje su se pojavile na Prvom bošnjačkom saboru 1993. godine i istražuje da li bi novi bošnjački sabor mogao biti konačni korak u punoj etnički tripartitnoj podjeli BiH.

 

 



(Tekst objavljen u Godišnjak 2008/09, Fakultet političkih nauka Sarajevo, 2009.; str.:103-118)


(zurnal.info)


ŠEŠELJ: Arkan streljao civile u Zvorniku
BN TV: Dodikova policija upala u prostorije

Pripadnici policije Republike Srpske po naredbi Osnovnog suda Bijeljina vrše pretres poslovnih prostorija RTV BN Bijeljina zbog, kako navode u MUPRS “postojanja osnovane sumnje da se u navedenim prostorijama nalaze predmeti i tragovi vezani za krivična djela utaja poreza i doprinosa i zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja”
„Zbog postojanja osnovane sumnje da su pravno lice i jedno fizičko lice počinili spomenuta krivična djela, prema naredbi Osnovnog suda Bijeljina, navedeni pretres ne obuhvata prostorije neophodne za emitiranje redovnog radio i televizijskog programa, i policija Republike Srpske postupa u skladu s tom naredbom“, navedeno je u saopćenju direktora policije RS-a Uroša Pene.
-Jutros u šest sati policija je upala u prostorije zgrade televizije. Kako smo obaviješteni radi se o Nalogu zbog navodne utaje poreza, a prijeve su došle od NN lica. Policija i inspektori izuzimaju dokumnetaciju, a emitovanje programa je trenutno prekinuto- za Žurnal kaže urednica na BN televiziji Suzana Rađen- Todorić.

Zbog pretresa novinarima je trenutno onemogućen rad, a program će se nastaviti nakon što nadležni završe svoj posao.

Menadžment Televizije BN najoštrije osuđuju jutrošnji, kako kažu, upad policije u zgradu te medijske kuće, koji je izvršen po nalogu Okružnog tužilaštva iz Bijeljine, i traži da nadležne institucije objasne na osnovu kojih se to saznanja vrši pretres te da javnosti saopće rezultate istrage.
“Ovim putem želimo da informiramo javnost da 'BN' TV nema ništa protiv rada nadležnih institucija, ali da ne može da pristane na ponižavajući odnos, koji ne možemo okvalifikovati nikako drugačije nego kao pritisak na rad naše televizije, koji traje već duže vrijeme, i kao realizaciju prijetnji koje su nam upućivane sa više adresa, što takođe traje duže vrijeme“, saopćila je ta medijska kuća.
Poziva nadležne institucije da „objasne javnosti zašto je bilo potrebno da policija upada u zgradu BN TV jutros u šest sati i pritom uznemirava njene radnike kao da je riječ o kriminalnoj grupi, a ne ljudima koji profesionalno obavljaju svoj posao“.
“Sav naš rad, kako profesionalni tako i finansijsko poslovanje, dostupan je svim nadležnim institucijama, koje su nebrojeno puta do sada kontrolirale poslovanje BN TV i pritom nisu našle ništa sporno“, navode iz te medijske kuće koja je kao znak protesta oko dva sata bila i prekinula emitovanje.

(zurnal.info)

SREBRENICA: Općina vratila 420.000 maraka namijenjenih povratnicima
LUKOVIĆ: Nemamo para jer ne podržavamo luđački režim Borisa Tadića Ukoliko do 1. februara ne uspiju naći finansijera, e-novine.com, vodeći online medij u regiji,  i zvanično prestati sa radom, kaže u razgovoru za Žurnal, Petar Luković, glavni i odgovorni urednik e-novina.

- Mi već mjesecima kuburimo sa finansiranjem, jer nas je naš finansijer napustio usred leta, u fazonu, otišao po cigare i više se nije vratio. U međuvremenu mi smo se održali zahvaljujući donacijama i podršci naših čitalaca. Ovo je skupa zabava, a mi već četiri-pet mjeseci nismo primili plate niti saradnici honorare.

Mi se sa pravom smatramo jedinim pravim regionalnim portalom, ne samo srpskim, o čemu svedoče posetioci iz Srbije, BiH i Hrvatske. Suštinski, mi imamo problem sa režimom Borisa Tadića jer ljudi oko njega kontrolišu 95 posto marketinškog tržišta u Srbiji i odlučuju ko od medija može dobiti reklamu. Mi ne podržavamo ludačke odluke aktuelne vlasti niti se uklapamo u atmosferu sveopšte veselosti. Mi pišemo o zločinima počinjenim u prošlosti, protiv nacionalizma, i kao takvi mi smo jednostavno bastard koji nikome ne treba. I Evropa je stala na stranu Borisa Tadića kome je prepustila da odlučuje o sudbini slobodnih medija u Srbiji. Ako do 1. februara ne uspjemo rešiti problem finansiranja, e-novine će prestati da postoje, jer će to značiti da ne trebaju nikome, kaže Petar Luković.

(zurnal.info)