Društvo

DODIKOVA BITKA ZA MEDIJE (1): Specijalni rat protiv BN TV Medijska hajka Dodikovih medija krenula je odmah nakon ulaska policije u prostorije BN televizije i ubrzo pokazala stvarne motive čitave akcije

Haranga protiv televizije BN, koja je počela upadom policije RS u RTV dom u Bijeljini u ranim jutarnjim satima u srijedu 13. januara, po nalogu Okružnog tužilaštva, nastavljena je pravim specijalnim ratom koji su protiv ove medijske kuće poveli mediji u službi vladajućeg SNSD-a, u prvom redu novinska agencija SRNA i pojedini printani i elektronski mediji u RS. Nakon što su na upad policije reagovali brojni mediji, novinarska udruženja i nevladine organizacije iz RS, BiH i okruženja, ali i političke, mahom opozicione partije, uslijedilo je saopštenje „fizičkog lica“ koje je podnijelo famoznu prijavu protiv BN televizije, a zbog „utaje poreza i zloupotrebe službenog položaja“.

"Policiji sam predao obimnu dokumentaciju o nezakonitom poslovanju BN televizije, utaji poreza i nesavjesnom poslovanju zbog neraščišćenih finansijskih računa sa vlasnikom Vladom Trišićem vezanim za nabavku opreme za televiziju", stoji u saopštenju koje je navodno napisao podnosilac prijave Milorad Lazić, a objavila agencija SRNA.

Ovo „navodno“ je zbog toga što oni koji Lazića dobro poznaju, tvrde da on nije u stanju napisati takav tekst, ali je nekome očito dobro došao za vođenje prave medijske akcije protiv BN televizije.

DOBRO UPUĆENI  NN

Lazić u svom saopštenju tvrdi da su mnogi mediji proteklih dana objavili sijaset neistina u vezi sa informacijama o „policijskom uviđaju“ u televiziji BN. Zna Lazić i to da "iza svega što se dešavalo u BN-u ne stoje nikakvi pritisci vlasti niti bilo koga drugog, niti je riječ o pritiscima na slobodno novinarstvo", pa čak ukazuje i na „ishitrene reakcije nekih stranaka, nevladinih organizacija, udruženja i pojedinaca“.

Nije Lazić, kojeg u Bijeljini zovu Lazo Ćurka (drugi nadimak mu je Lazo Greška), zaboravio da pomene i Transparency International, koji se po njemu „navodno bori protiv korupcije i kriminala“, a koji je „samo sat-dva nakon policijskog uviđaja izdao saopštenje podrške BN-u, ne sačekavši da se zvanično upozna sa činjenicama“.

Činjenice“ su opet ugledale svjetlo dana posredstvom agencije SRNA, koja je, pozivajući se na „nepotvrđene informacije“, koje nije ni pokušala da provjeri kod odgovornih u BN TV, objavila da je policija prilikom pretresa zgrade pronašla oko 170.000 KM u gotovini.

Reagujući na ovu vijest, kolegijum RTV BN je u svom saopštenju sa gnušanjem odbacio SRNA-inu “nepotvrđenu informaciju”, za koju je rečeno da je objavljena „mimo svih kodeksa novinarstva“ i da predstavlja notornu laž.

Istine radi, želimo vas, ali i cjelokupnu javnost informisati da prilikom upada u prostorije BN TV policija nije pronašla niti jedan jedini fening gotovine o čemu postoje uredno sačinjeni zapisnici, koje vam može dostaviti policija, ali i naša medijska kuća. Takođe, ovom prilikom pozivamo nadležne Centra javne bezbjednosti Bijeljina da obavijeste javnost o rezultatima svoje akcije u prostorijama BN TV kako bi spriječili objavljivanje “nepotvrdjenih” informacija“, navedeno je u saopštenju Kolegijuma RTV BN.

Iz BN-a pitaju: „Kome je u interesu da objavljivanjem netačnih informacija BN Televiziju predstavi u krajnje negativnom svjetlu, te da naše novinare sprečava u profesionalnom obavljanju novinarskih zadataka?

Do odgovora nije teško doći. Reagujući na saopštenje podnosioca prijave, Milorada Lazića, kolegijum RTV BN navodi da je Lazić davne 1996.godine kratko vrijeme bio zaposlen na „BN radiju“ i to kao tonski realizator, što znači da mu nije bio omogućen pristup poslovnoj i finansijskoj dokumentaciji radija, a posebno ne televizije BN, koja tada nije ni postojala.Istine radi treba reći da je riječ je o osobi koja je u više navrata upućivala prijetnje smrću generalnom direktoru RTV BN Vladimiru Trišiću i njegovoj porodici, o čemu je upoznata i policija, koja je nakon toga Laziću oduzela pištolj. Logično se postavlja pitanje po čijem naredjenju je instrumentalizovani Lazić i to radio i evo radi i danas”, stoji u saopštenju Kolegijuma RTVBN koji očiglednu medijsku hajku protiv BN TV naziva specijalnim ratom.

Ko je Milorad Lazić?

Milorad LazićMilorad Lazić je, nakon odlaska iz Radija BN 1996. godine, radio u ITC Radio- televizije Republike Srpske u Bijeljini i važio za čovjeka veoma bliskog nekadašnjem šefu tog centra, a današnjem savjetniku premijera Republike Srpske, Peri Simiću. Lazić , takođe, važi za čovjeka veoma bliskog određenim krugovima bijeljinskog SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima. U Bijeljini je dobro poznato da je Lazo Ćurka blizak Peri Maljutki, koji je prije nekoliko mjeseci uhapšen zbog iznuđivanja novca u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, a sa kojim je, navodno, učestvovao u brojnim prevarama u Semberiji.

Nekadašnje radne kolege dobro poznaju Lazićevu bivšu nevjenčanu suprugu. Ona i danas radi na BN-u, a za njega kažu da je prokockao i vlastitu kuću i prodao je bez njenog znanja, kao i da mnogima u Bijeljini duguje novac.

U medijsku bitku protiv BN TV uključila se i policija, koja je drugi dan nakon upada, ponovo došla u RTV BN, ovoga puta po dojavi da je neko bacio molotovljev koktel na zgradu. Već narednog dana iz kabineta direktora Policije RS Uroša Pene, koji, prema izjavi novinarima, nije ni znao za akciju policije u Bijeljini 13. januara, (i ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo negirao da da zna bilo šta o toj akciji), izašlo je saopštenje u kojem stoji da je tokom pretresa BN TV “oduzeta i blagajnička dokumentacija, devet blokova priznanica o naplati usluga reklamiranja, nalozi za emitovanje reklama, te ručno vođenje evidencije o naplatama". Naravno, nije propuštena prilika da se kaže kako je sve urađeno po zakonu, u skladu sa naredbom Osnovnog suda u Bijeljini, kao i da policija nije ugrozila emitovanje programa.

-Dokumentacija o navodno kompromitujućem poslovanju RTV BN o kojoj govori Lazić u svom saopštenju, a na osnovu koje je izvršen upad policije, sastoji se od nekoliko blok-priznanica za gotovinsko plaćanje, koje se odnose na period od prije 11 i 14 godina, što je više nego smiješno - rekao je za Žurnal direktor i vlasnik RTV BN Vladimir Trišić.

CRNI MEDIJSKI TALAS

Gostujući u emisiji “Tema dana” BHT 1, urednica informativnog programa BN TV, Suzana Rađen-Todorić apelovala je na kolege iz branše da pruže podršku ovoj medijskoj kući, ističući da je ovdje riječ o klasičnom pritisku na medije, koji dolaze iz političkih centara moći.

Mi ne sporimo pravo nadležnih institucija da rade svoj posao i vrše finansijsku i svaku drugu kontrolu, ali isto tako ne možemo da prigvatimo način na koji je to učinjeno ovog puta. Policija je upala na TV kao da je riječ o organizovanoj kriminalnoj grupi, a ne o ljudima koji profesionalno rade svoj posao”, rekla je Rađen-Todorić.

Ona je podsjetila da je u sudskom nalogu stajalo da kontrola treba da bud eizvršena u utorak, 12. januara od 12-17 sati.

Osnovna primjedba BN TV na rad policije odnosila se na činjenicu da je upad izvršen u šest sati ujutro, u vrijeme kada ne radi služba računovodstva, uz previše pompe i na osnovu prijave NN lica. Osim toga, upad je uslijedio uoči Srpske nove godine, kada se BN TV, koja je tokom januara najgledanija TV stanica iz RS na cijeloj teritoriji BiH, priprema za cjelovečernji program, čime je i samo prisustvo policije značilo ometanje normalnog funkcionisanja i rada.

Kada se tome doda da su pojedini radnici od strane policije fizički spriječeni da budu na svojim radnim mjestima tokom sedmosatnog pretresa, jasno je da se radi o pritisku na našu kuću”, kategorični su u BN-u.

U BN televiziji podsjećaju i na ranije prijetnje, koje su sa različitih strana upućivanje novinarima i rukovodstvu ove kuće, u prvom redu na prijetnje izrečene tokom izborne kampanje 2006. godine, kada je iz SNSD-a poručeno da će BN TV završiti kao beogradska BK televizija.

Tokom prošle godine, u više navrata, lider SNSD-a i njegovi stranački puleni, prozivali su BN TV i njene novinare, svrstavaju ći ih, zajedno sa FTV-om, ATV-om i još nekim medijima, u „crni medijski talas“, koji, prema rječima izvršnog sekretara SNSD-a, Rajka Vasića, ima jedini cilj da okalja ugled SNSD-a i njegovog lidera Milorada Dodika.

Žurnal saznaje da je Dodikova reakcija nakon upada policije i prekida programa BN televizije, ali i medijske prašine koja se digla oko toga, bila: Vidite li šta mi ovi rade?!

I dok svi, Dodik, Čađo i Pena, tvrde da nisu upoznati sa akcijom policije u BN televiziji, pravo pitanje nije zašto je ona uopšte provedena pod okriljem mraka i na način na koji je provedena, kao ni bajat izgovor u vidu prijave NN lica zbog navodne utaje poreza i zloupotrebe službenog ovlašćenja. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je Poreska uprava RS samo nekoliko mjeseci ranije kontrolisala rad RTVBN, a finansijski izvještaji podneseni su i Vladi RS prilikom aplikacije za dodjelu novčane pomoći medijima u RS, kada je BN televizija dobila 400.000 KM od ukupno pet miliona, koliko je iz entitetskog budžeta medijima dodijeljeno kao pomoć zbog ekonomske krize i manjeg priliva novca od marketinga.

Ovdje se valja zapitati da li je akcija policije preduzeta s ciljem upozorenja i neverbalnom porukom koja bi mogla da glasi PLATILI SMO MEDIJSKI MIR, A VI NAS OPET NAPADATE.

ZENICA: Štrajkači zaključani bez hrane i vode
BANJA LUKA: Smijenjen načelnik policije
ZENIČKI SDP: Truju nas Mittal i vlast
OBRAZOVANJE GRADI BiH: Pribor za romske stipendiste
HAITI: Broj mrtvih između 50.000 i 100.000
MUZIKA: 12 novih snimaka Jimija Hendrixa
HAITI: Pomoć za unesrećene
ASIM MUJKIĆ: Bošnjačko sijelo (1)

U tekstu "Bošnjački sabor i posljednje naciotvorno iskušenje", koji je objavljen u Godišnjaku FPN, profesor Asim Mujkić analizira sve opasnosti ideje saborovanje jedne etničke grupe.Žurnal će ovaj izvrsni tekst objaviti u dva dijela. 

 

U bosanskohercegovačkim medijima se tokom 2009. godine najavljivalo održavanje 'drugog' (Dž. Latić), odnosno 'trećeg'(N. Mulabegović) Bošnjačkog sabora, u organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, a koji treba da se održi 'u septembru', odnosno 'u oktobru'. Cilj ovog teksta nije da utvrdi da li je riječ o drugom trećem saboru (premda, prema meni dostupnim saznanjima, operiram samo s jednim takvim skupom iz 1993. na kojega ću se u tekstu referirati), niti da se utvrdi njegova legitimnost, s obzirom da ga saziva samo jedna od bošnjačkih institucija – Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca. U ovom tekstu pretrest ću samu ideju saborovanja kulturno-političke elite ili jednog njezinog dijela jedne etničke grupe u multietničkoj zemlji kakva je BiH, dakle u zemlji čija je 'nacionalnost' pluralna jer joj nedostaje etnički homogeni dominantni referent. Osobito, s tim u vezi, bit će pretresene noseće intencije za sazivanje jednog takvog, etnički ekskluzivnog skupa kojima je, čini mi se, implicitna potreba za donošenjem jednog temeljnog dokumenta – nacionalnog programa – koji bi neizostavno temeljio svaki budući potez političkih predstavnika bošnjačkog naroda u BiH.

U svjetlu političko-ekonomske krize koja potresa BiH već nekoliko decenija, te ratnih zbivanja čije tekovine – etničke podjele i diskriminacija po etničkoj osnovi u svim sferama javnog života – predstavljaju temelj ustavno-pravne političke organizacije ove zemlje, nadalje zastoji na putu ka euro-atlanskim integracijama te konstantno osporavanje bosanskohercegovačkog suvereniteta od strane srbijanskog političkog vrha, nekolicina bošnjačkih intelektualaca osjetila je potrebu da uradi svojevrstan inventar stanja bošnjačkog naroda u BiH, da razmotri njegovu poziciju u odnosu prema druga dva konstitutivna naroda, te da pokuša artikulirati temeljne postulate za dalje političko djelovanje. Očito je u pozadini ovih zahtjeva jedno duboko nezadovoljstvo nekih bošnjačkih intelektualaca dosadašnjim djelovanjem bošnjačkih političkih predstavnika (ponajprije lidera SDA i SBiH kao dvije vodeće bošnjačke političke stranke). Jedan od tih intelektualaca, Džemaludin Latić te intencije obrazlaže sljedećim riječima: „Želimo ujediniti bošnjačku i bosansku energiju, obratiti se gradu i svijetu, postaviti minimume ispod kojih ni jedan politički predstavnik Bošnjaka neće smjeti ni moći ići“ (Latić u Dizdarević, 2009: 28). S tim u vezi, novi bošnjački sabor se doživljava kao „projekt konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnih interesa Bošnjaka u evropskoj BiH, državi u kojoj žive zajedno sa Srbima i Hrvatima“ (Alispahić, iz Mandal, 2009: 6). Sa sličnom idejom 'postavljanja minimuma ispod kojih se ne smije ići', naravno u daleko dramatičnijim okolnostima' u septembru 1993. godine bio je sazvan i prethodni sabor, pa je utoliko potrebnije u kontekstu s njim dovesti ovu novu inicijativu.

Problem nošenja s pluralnim referentom nacionaliteta, ili bolje reći, nedostatak dominantnog, nosećeg referenta u BiH na kojemu bi se po klasičnom državotvornom modelu izgraditi nacionalna država samo se dodatno umnožio na prvom i za sada posljednjem 'suočavanju bosanskih Muslimana sa samima sobom' iz 1993. Diskusije na tom Bošnjačkom saboru pokazale su da među vodećim bošnjačkim intelektualcima i političkim predstavnicima ne postoji koherentan stav o tome ko su uistinu Bošnjaci, što svjedoči o trajno prisutnom rivalitetu različitih identitetskih naracija među samim Bošnjacima. Filandra opisuje stanje pred 1991. godinu na sljedeći način: „bošnjački demokratski, liberalni i antikomunistički pokret u Bosni sve vrijeme čuvao se jedino u uskom krugu nacionalno svjesnih intelektualaca, koji su se već tada na prste jedne ruke mogli izbrojati, unutar zatvorenih mladomuslimanskih krugova i jednom broju ličnosti unutar struktura same Islamske zajednice“ (Filandra, 1998: 359). Kompromitacija lijevog diskursa u svim segmentima društvenog promišljanja, koji je, sa svoje strane, pokušavao pluralitet bosanskohercegovačkog etničkog referenta (ne)uspješno održavati u 'dijalektičkoj napetosti' čuvene formule naše političke zajednice sažete u „i-i-i“ i „ni-ni-ni“, pa tako i po pitanju nacije uistinu je u prvi plan, 1990. godine isturila antikomunističku struju među Bošnjacima mahom koncentriranu oko Islamske zajednice. Upravo po svojoj antikomunističkoj platformi, bošnjačko 'nacionalno buđenje' s kraja osamdesetih se ni po čemu nije razlikovalo od nacionalnog buđenja Srba i Hrvata, kako u Srbiji i Hrvatskoj tako i u samoj BiH. Uistinu, primjećuje Bogdan Denitch, vjerske zajednice služile su kao svojevrsni nacionalni repozitorij, pribježište nacionalnih osjećanja. Naime, „Religija ovdje služi tek kao nacionalni označitelj. (...) crkva... je postala repozitorij nacionalnog identiteta“ (Denitch, 1994: 132). Međutim, teško mi je složiti se s Filandrom kako je riječ o demokratskoj i liberalnoj grupi ljudi, a još teže govoriti o stupnju nacionalne svjesnosti među onima koji su pripadnici, kako sam Filandra kaže 'zatvorenih mladomuslimanskih krugova'. Mladomuslimanski svjetonazor upravo transcendira nacionalne granice fokusirajući se oko ideje općeg muslimanskog bratstva1. Tom pokretu ne samo da je strano svako nacionalističko homogeniziranje, nego je i suštinski iliberalan. Naime, „islam ne preferira naciju kao takvu, on je samo tolerira (M. Handžić). Zbog univerzalizma, kod muslimana je religijska pripadnost, pripadnost islamskoj kulturi, dugo bila primarnija od nacionalne pripadnosti“ (Cvitković, 2004: 299). Tako će prije biti da se na kraju XX stoljeća Bošnjacima desila repriza s početka stoljeća, kada su s uvođenjem modernog parlamentarnog života u BiH poziciju artikulanta nacionalnih interesa zauzele protumoderne snage unutar tog naroda. Tako i s početka devedesetih, pripadnici 'zatvorenih mladomuslimanskih' u svojoj doktrinarnoj suštini, anacionalnih snaga s univerzalističkim pretenzijama pozvani su da artikuliraju partikularni 'nacionalni interes'. Takav jedan nesrazmjer i neadekvatnost bošnjačkog odgovora odrazit će se u daljem političkom životu Bošnjaka i BiH kao opće nesnalaženje i lutanje nove bošnjačke političke elite okupljene oko Stranke demokratske akcije (SDA), stranke 'islamskog kulturno-povijesnog kruga' kako se u svojim počecima ona samodefinirala. Ove općenite identitetske magline novoosnovane stranke ubrzo su morale biti rastjerane usljed pojačanja etnonacionalne homogenizacije u svom neposrednom susjedstvu. S tim u vezi izdvojio bih Proglas SDA od 10.6.1991. godine u kome ova stranka iznosi svoj stav o etničkom pitanju:


Potvrđujemo punu saglasnost sudionika ovog skupa u ocjeni da taj izbor jeste i da može biti samo suverena i cjelovita BiH, kao domovina Bosanskih Muslimana. Kao otadžbina svih jugoslavenskih Muslimana. Za taj izbor spremni smo boriti se. (...) Bosna i Hercegovina je domovina Muslimana, Srba, Hrvata i svih građana koji u njoj žive. Ona nije djeljiva jer je izmješana. (...) Opredjeljujemo se za BiH kao građansku republiku u kojoj će biti poštovana sloboda i prava čovjeka i građanina i nacionalna prava naroda i manjina, u kojoj će vladati ekonomska i politička demokracija. (...) Muslimani su spremni dio svog nacionalnog suvereniteta prenijeti na građanski suverenitet BiH. Pozivamo bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate da na isti način dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet BiH. Suverenitet biH jeste zalog nacionalnog suvereniteta svakog od nas (Filandra, 1998: 379-80).


Iz rečenog jasno je vidljivo da se SDA uglavnom pridržava ljevičarske identitetske naracije BiH kao domovine Muslimana, Srba i Hrvata, ali i prijedlog da se taj prvi bosanskohercegovački društveni ugovor iz 1943. sada u novim okolnostima etničkog homogeniziranja 'obnovi', naime da 'ugovorne strane': Muslimani, Srbi, Hrvati i svi građani koji žive u BiH dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet države. Strane u ovom svojevrsnom konsocijacijskom ugovoru, jasno se razaznaje, su etnički kolektivi i nedefinirani građani koji u toj zemlji žive. Šta ovo praktično znači? Po mom sudu to predstavlja jasno dovršenje etnopolitičke rekonstrukcije BiH. U odsustvu integrativne i određenoj mjeri 'nadnacionalne ideologije' kao što je to bio komunizam, s jedne, ili liberalno-demokratskog okvira, s druge strane, na scenu stupa, kako to Đinđić naziva, jedan čudan ideal: „politička država bez političkih građana“ (Đinđić, 1988: 53).

Princip etnonacionalnog političkog organiziranja (kolektivnog određenja) sadrži paradoks po kojem zasnivanje jedne multietničke političke zajednice na striktnom etničkom principu može značiti samo jedno – isključenje drugih, njihovu diskriminaciju pa čak i negaciju. Etničnost ne može poslužiti kao općeniti okvir za konstituciju političke zajednice, pogotovo ne multietničke zajednice, jer u jednom takvom kontekstu etnonacionalističkog rekonstruiranja multietničke političke zajednice, ne može se biti etničan u nekom općenitom smislu. Zato je odnos etnopolitičke države prema etniji samo etnički pa je njegovo 'izdavanje' za 'državno kao općenito' licemjerno. Odnosno jedini način da se općenitost postigne, i u tome je tajna djelomičnog komunističkog uspjeha u BiH, je da se bude pod zastavom, da parafraziram Slavoja Žižeka, anonimnog građanstva republike. Samo u jednom takvom općenitom okviru etničnost u svom punom smislu koji je uvijek partikularistički, mogla bi imati svoje mjesto u izgradnji te političke zajednice, istovremeno emancipirajući građanina, a ne obrnuto za što su se zalagale sve tri etnonacionalističke stranke u svojoj anti-komunističkoj platformi koja ih je, ustvari, jedino povezivala 1990. godine.

Nakon združene agresije velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma i zaokruženja međunarodno posredovanog mirovnog plana etnoteritorijalne podjele BiH koga su predložili Owen i Stoltenberg 1993. godine, 27. septembra održan je takozvani Bošnjački sabor s namjerom da se izvrše dodatne političke pripreme „za izjašnjavanje u ime Bošnjaka-Muslimana u BiH o predloženom mirovnom sporazumu“ (Hećimović, 2008: 71). Budući da su se građani BiH na Referendumu za nezavisnost BiH već godinu i pol prije jasno opredijelili o budućnosti svoje političke zajednice, traženje partikularnog izjašnjavanja Bosanskih muslimana o tom istom pitanju može se tumačiti jedino kao okretanje leđa građanskom republikanizmu i dovršenju etničke mobilizacije među Bošnjacima. Međunarodni medijatori predložili su plan za stvaranje unije tri etnički zasnovane republike, ustvari tri mini nacionalne države koje bi vremenom, najvjerovatnije dovele do disolucije takve unije. Čini se nevjerovatnim da je nekome uopće moglo pasti na pamet da se stvori unija tri međusobno krajnje ekskluzivistička nacionalizma, jer „ekskluzivistički nacionalizam ne osigurava smislenu osnovu za stvaranje stabilnog, narodnog, demokratskog režima koji može steći i očuvati legitimitet, osobito u modernim nacionalno heterogenim društvima“ (Denitch, 1994: 128). Nijedan drugi 'mirovni plan' za BiH nije tako eksplicitno prizivao etnoteritorijalno naciotvorstvo u BiH u potpunosti uvažavajući rezultate kampanje genocida i etničkog čišćenja koja je u proteklu godinu i po rata uzrokovala neviđene patnje i razaranja za milione bosanskohercegovačkih građana. Ovaj neviđeni, od međunarodne zajednice sponzorirani pokušaj delegitimacije i konačne razgradnje bosanskohercegovačke vlasti i njezinih institucija uz opsežne vojno-političke pritiske, van svake sumnje uticao je i na sužavanje diskurzivnih identitetskih obrazaca kod Bošnjaka i to u tolikoj mjeri da po prvi put (srećom i jedini put do sada) bošnjački politički predstavnici zamjenjuju skupštinske klupe stolicama u hotelu Holliday Inn, isto onako, kako su godinu-dvije prije njih, srpski politički predstavnici, jasno vođeni željom da razgrade institucije SRBiH konstituirali Skupštinu Srpske Republike BiH. U tom svjetlu, Bošnjački sabor je predstavljao još jedno etnopolitičko paratijelo, neka vrsta etnonacionalnog konventa, konstituirano na tragu sličnih paratijela srpskih i hrvatskih nacionalista u BiH. Napuštanje institucija i okretanje leđa legalnim procedurama u ma kakvim okolnostima ne može se drugačije shvaćati do saučešća u delegitimaciji bosanskohercegovačkog ustavno-pravnog poretka. Ovaj akt etnonacionalne partikularizacije, kako je već rečeno, izvršio je transformaciju političkog subjektiviteta s općeg na posebno, s općeg građanstva na posebne kolektivitete i time se izveo iz sfere republikanskog legitimiteta. Ne smijemo smetnuti s uma da „politička moć legitimna samo kada se provodi u skladu s ustavom (pisanim ili nepisanim)“ (Rawls, 2003: 41).

 1 Ustvari, upitno je iz današnje perspektive koliko je učenje Muslimanske braće 1920-tih koje služilo kao inspiracija domaćem 'mladomuslimanskom pokretu' ustvari bilo anacionalno: „Povijesno gledano, arapski nacionalizam i islamistički pokreti imaju zajednička neka načela: potragu za jedinstvenom kolektivnom sviješću, želju za obnovom arapskog jezika i kulture, a poslije Drugog svjetskog rata i antiimperijalizam“ (El Alaoui, 2009: 4).

 


 

Abstract:

Asim Mujkić: „Bosniac Sabor (Assembly) and the Last Temptation of State-Building“


The aim of the text is to inquire the very idea of 'assembling' o of a cultural-political elite or one distinct part of it within one particular ethnic group in a multiethnic country such as Bosnia and Herzegovina, a country with 'plural nationality', that is without a clear, ethnically homogeneous, dominant referent. Furthermore, inquired will be dominant ideas behind this initiative of ethnically exclusive assembly such as the idea of the need of a 'founding document', a 'national program' for an ethnic group envisioned by organizers as a document designed to determine every single future move of political representatives of Bosniac people in Bosnia and Herzegovina. As in previous cases from the beginning of 1990-s, when ethnically exclusive assemblies of Serb and Croat peoples in Bosnia had introduced this country into an ethnic cleavage which resulted in the establishment of ethnically ‘cleansed’ territories, author, reflecting on dilemmas exposed on the First Bosniac Assembly, that took place in 1993, inquires whether the new assembly is the final step in full ethnic tripartite division of Bosnia and Herzegovina.


Cilj teksta je da istraži samu ideju ‘saborovanja’ jedne kulturno-političke elite ili jednog određenog dijela unutar partikularne etničke grupe u multietničkoj zemlji kakva je BiH, zemlji ‘pluralne nacionalnosti’, odnosno bez jasnog, etnički homogenog dominantnog referenta. Nadalje, biti će istražene dominantne ideje ove incijative sazivanja etnički ekskluzivnog sabora, kao što je ideja ‘temeljnog dokumenta’ ili ‘nacionalnog programa’ za datu etničku grupu koji organizatori shvaćaju kao dokument koji bi određivao buduće djelovanje političkih predstavnika bošnjačkog naroda u BiH. Kako prethodni slučajevi s početka devedesetih godina pokazuju, etnički ekskluzivni sabori srpskog i hrvatskog naroda su doprinijeli uvođenju ove zemlje u etnički sukob s ciljem uspostavljanja etnički 'čistih' teritorija. Autor analizira dileme koje su se pojavile na Prvom bošnjačkom saboru 1993. godine i istražuje da li bi novi bošnjački sabor mogao biti konačni korak u punoj etnički tripartitnoj podjeli BiH.

 

 



(Tekst objavljen u Godišnjak 2008/09, Fakultet političkih nauka Sarajevo, 2009.; str.:103-118)


(zurnal.info)


ŠEŠELJ: Arkan streljao civile u Zvorniku