Društvo

Ulica za Srđana Aleksića

Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo? Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je regija ipak prostor našega djelovanja i pomirenja.

 Kamo idemo i idemo li tamo zajedno, bio je radni naslov Dana izgradnje mira održanih nedavno u Grožnjanu. Sasvim je prikladnog naslova za ono što se događa posljednih dana u regiji/ regionu za kojeg se još uvijek ne možemo odrediti da li je prostor u kojem bi trebalo nastupiti pomirenje ili se trebamo po dobroj staroj navadi zatvoriti u svoje nacionalne tabore i zanemariti stare povezanosti i nove rane, a žrtve gledati samo kroz prizmu naših i njihovih.

Građanska akcija iz Pančeva, skupa sa još 120 nevladinih organizacija, podnijela je još u prosincu prošle godine inicijativu da se jedan prolaz u centru toga grada preimenuje u Prolaz Srđana Aleksića, nekoliko mjeseci nakon što je ulica u Novom Sadu dobila njegovo ime. Tko je bio Srđan Aleksić i zašto je bitno da se prolaznici koji će prolaziti njegovom ulicom zapitaju zašto ona nosi njegovo ime? Bio je juniorski plivački rekorder i amaterski glumac iz Trebinja. Srbin. Godine 1993. pripadnici vojske RS na smrt su ga premlatili kundacima pušaka, naočigled prolaznika i policajaca. A sve zbog toga jer je pokušao obraniti svog prijatelja, muslimana, Alena Glavovića kojeg su napala četvorica vojnika.

Inicijativa je ovih dana dobila odbijenicu koju su članovi Komisije za imenovanje ulica Pančeva obrazložili na prilično simptomatičan način. Petar Madžarević iz Demokratske stranke Srbije je izjavio da je "to besmislica" i da "ulicama treba davati imena drugih zaslužnih građana". Dušanka Stajić smatra da bi promjena naziva pasaža "unela zabunu" jer pasaž dugi niz godina nosi isti naziv" i "da nije opravdano da se prolaz u centru grada zove po mladiću iz Trebinja". Dakle, zaustavimo se na činjenici da se radi o mladiću iz Trebinja i koji samim time nema što tražiti na ulicama jednog Pančeva. Osim što ne vuče korijene iz Pančeva, ono što mu se zamjera, a nije na glas izgovoreno, jest činjenica da se radi o antiratnom junaku koji je odlučio istupiti iz sigurnog nacionalnog tabora i nije povjerovao u histeriju podjelu na „nas i „njih". Nacionalni tabori vole nacionalne junake, nacionalne zločince, nacionalne žrtve. Zbunjuća rošada u obliku Srbina koji daje život za muslimana kod je koji rasplinjava etničke jednadžbe i kategorije. Znak za uzbunu.

Ili kako to kaže Ljiljana Spasević iz Građanske akcije Pančevo, Srđan Aleksić nije tema Trebinja, on je tema svih nas. U Pančevu, koji je multietnička sredina, treba da dijelimo zajedničke vrijednosti i možda je ponekad potrebno da zbog tih zajedničkih vrijednosti i dajemo život jedan za drugog. Gradske vlasti su nas upravo demantovale u tome i to je njihov način  da nas uvjere u neispravnost našeg djelovanja.

Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo. Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je region/ regija ipak prostor našega djelovanja i našega pomirenja.

Pomirenje je potrebno kao garancija da se zlo neće ponoviti, a unutar zatvorenosti u etničke i nacionalne kategorije nije moguće da do pomirenja uopće dođe. Ali kako je to izrazio Bryan Philips, profesor na Oxfordu, na već spominjanim Danima izgradnje mira, „društvo zakopano u etničkom ne odlučuje se na postavljanje pitanja pomirenja”. Srđan Aleksić je istovremeno antijunak i žrtva, a žrtve su nama na ovim prostorima, jednostavno, postale dosadne. Gdje god se okrenemo-žrtve. Popisujemo ih, slušamo njihova svjedočenja, ignoriramo njihovo postojanje. Vrijeme je za zakopavanje rana. Baš poput svih dosad zakopanih žrtava.

(preneseno sa portala H-Alter.org)

BiH između Brisela i Prištine

Iz perspektive Evropske unije, BiH je završila na dnu balkanske ljestvice, zajedno sa Kosovom. Sve ostale zemlje regije, od Hrvatske do Albanije već su nas prestigle.

Zvanično i nezvanično, balkanske zemlje u Briselu rangiraju se po tome koliko su se približile ulasku u EU. Hrvatska i Makedonija odavno su postale i službeni kandidati za prijem u EU pri čemu je Hrvatska nadomak punopravnog članstva.

Albanija i Crna Gora su već predale zahtjeve za članstvo, zahtjev Srbije je već napisan, dok Kosovo i BiH ostaju crne rupe Evrope.

Iako smo skloni da sebe vidimo kao centar svijeta pa čekamo da nas bez urađene “domaće zadaće” sama EU ubaci preko reda u punopravno članstvo “jer EU nema izbora”, u sjedištu EU i ne dijele naš optimizam.

-Ako BiH ne želi u EU niko se neće baš naročito zabrinuti zbog toga. Za velike članice EU, BiH je jednostavno suviše malo i ne previše bitno tržište da bi predstavljalo ekonomski strateški interes, kaže u nezvaničnom razgovoru za Žurnal, evropski zvaničnik u Briselu.

Puno obećanja, malo promjena

Na riječima, bh. političari podjednako su glasni u iskazivanju svog opredjeljenja za ulazak BiH u EU kao i njihove kolege iz bližeg i daljeg okruženja. Jedina je razlika što u ostalim zemljama iza tog verbalnog opredjeljenja stoje i opipljivi rezultati dok u BiH toga nema.

Temeljni uslovi za ulazak u EU i nisu nepremostivi, jer se od buduće članice očekuje da pokaže da dijeli temeljne “zajedničke vrijednosti” sa zemljama članicama. U ekonomskoj sferi da ima dovoljno snažnu ekonomiju, koja omogućava da se u unutrašnjem tržištu EU od 500 miliona stanovnika može nositi ravnopravno sa konkurencijom i da ima usklađeno zakonodavstvo i i administrativnu praksu sa zakonodavstvom i praksom EU.

Iza fraze “zajedničke vrijednosti” kriju se puno opipljiviji kriteriji. Prije svega opredjeljenost za mir, solidarnost, demokratiju i poštovanje ljudskih prava. Đavo leži u detaljima, pa tako BiH, zahvaljući prije svega političarima, teško da se može svrstati u red zemalja koje dijele temeljne evropske vrijednosti.

Dok je za Evropljanje mir svetinja, u BiH smo svjedoci poslednjih mjeseci da politički lideri manje ili više otvoreno najavljuju i moguće “sukobe”, ukoliko ne bude po njihovom. Za političare je to samo prigodna retorika za već početu predizbornu kampanju za opšte izbore u oktobru iduće godine, ali njihovi birači to shvataju ozbiljno i prve žrtve već padaju.

Međusobna solidarnost kao jedan od temelja EU, u zemlji gdje caruje mentalitet “nek komšiji crkne krava”, a najveću radost pričinjava vijest da je “onim drugim” u drugom kantonu ili entitetu ipak malo gore nego “nama“ i nije na nekoj cijeni.

Barem se na demokratiju se ne možemo požaliti. Izbori su nam slobodni i fer i narod demokratski za svoje političke predstavnike uporno bira političare koji im umjesto viših plata, penzija, novih radnih mjesta, škola, bolnica, nude “zaštitu vitalnih nacionalnih interesa”, što opet više govori o građanima a manje o političarima.

Evropa na riječima, Balkan na djelu 

Iako je BiH jedina zemlja u Evropi gdje je sastavni dio Ustava i Evropska konvencija u ljudskim pravima, što nas barem na papiru, čini gotovo po savršenom državom, stvarni život i nema previše veze sa onim što piše na papiru.

Ko ne vjeruje, može jednostavno provjeriti kako izgleda biti manjima u BiH koja se nesretnim slučajem zadesila na “tuđoj” teritoriji, i to u slučajevima kada se radi o pripadnicima konstitutivnih naroda. Položaj onih “pravih” manjima, poput Roma i ostalih još je gori. Da stanje ljudskih prava nije samo jedna od formalnosti za priključenje EU mogu potvrditi i Slovaci, koji su se zbog odnosa prema Romima u Slovačkoj svojevremeno našli na tapetu EU.

Koliko je BiH ekonomija u stanju da se nosi sa konkurencijom iz EU, čak i kad bi nekim čudom EU odlučila da nas od sutra ujutro primi u punopravno članstvo, “onako”, posebna je priča.

Domaća proizvođači i izvoznici godinama su prepušteni sami sebi bez bilo kakve sistemske podrške i strategije i od uvozne konkurencije gube bitku i u vlastitom dvorištu dok na izlazak na strana tržišta jednostavno nisu dovoljno konkurentni.

Da sve bude gore, kada se vlast i odluči da navodno nešto uradi u korist domaćih proizvođača, tada poseže za najglupljim mogućim potezom, uvođenjem carina. Na ovaj način aktuelna vlast je pokušala da riješi problem višegodišnjeg vanjskotrgovinskog deficita BiH u trgovini sa susjednim državama Hrvatskom i Srbijom, iako je riječ o kršenju međunardonog sporazumma CEFTA, koji je BiH potpisala i ratifikovala.

Iako direktno ovakav potez nema veze sa EU, u Briselu su vrlo pažljivo pratili šta se dešava i izvukli jedini mogući zaključak, ekonomija BiH još nije spremna. Ako nije u stanju da se nosi sa konkurencijom iz ostalih balkanskih država onda pogotovu nema šanse protiv konkurenata iz EU, gdje čak ni formalno ne bi postojala zaštita domaćih proizvođača.

Jedina svijetla tačka su makroekonomski pokazetelji za BiH, pa je ocjena koja se može čuti u Briselu “da BiH tu uopšte ne stoji loše, s obzirom na globalnu ekonomsku krizu”.

BiH na pola puta

Kada se radi o ispunjavanju ekonomskih kriterija za članstvo u EU i provođenju ekonomskih reformi, sagovornici Žurnala u Evropskoj komisiji procjenjuju da je “BiH uradila polovicu posla”. Jedino što ne žele, čak ni nezvanično, je prognozirati koliko će vremena trebati BiH da završi drugu polovicu posla.

Poučeni dosadašnjim iskustvom, svjesni su da u BiH i najjednostavnije reforme mogu trajati godinama ali isto tako kada se nad glavom aktuelne vlasti pojavi batina, problemi se znaju riješiti i preko noći.

Suština čitave priče o reformama na kojima insistira EU je da su one prije svega potrebne građanima ove zemlje zbog njih samih, kako bi konačno bili u prilici da žive dostojanstveno i sigurno. Dok to ne shvatimo, može nam se lako desiti da nas i Kosovo pretekne.

(zurnal.info)

 

Otvoreno pismo Bildta i Steinberga građanima BiH
Uspjeh Sandre Martinović u Italiji
Polovina Banjalučana nije za ulazak BiH u NATO
USAID donirao kompjutere Srebrenici i Bratuncu
Njemačka: Direktor Bundesbanke vrijeđao Arape i Turke
Grad Sarajevo podnio krivičnu prijavu protiv Dodika

Naime, 11. septembra 2009. godine premijer Republike Srpske je na javnom skupu u Bijeljini poricao dokazane ratne zločine počinjene na pijaci Markale u Sarajevu i na Kapiji u Tuzli. Milorad Dodik je uvrijedio građane Sarajeva i Tuzle, brojne žrtve i njihove porodice, izazivajući i potpirujući razdor i netrpeljivost među narodima BiH.

Dalje, proglašavajući generala Novaka Đukića nevinim, premijer Dodik je pružio pomoć osobi kojoj se sudi za ratni zločin na sudu BiH i time počinio krivično djelo pomoći učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela.

Nakon objavljivanja priloga putem sredstava javnog informisanja, građani Grada Sarajeva su bili revoltirani, uznemireni i ogorčeni. U skladu s tim je Gradsko vijeće Grada Sarajeva na sjednici održanoj 29.09.2009.godine, donijelo Izjavu kojom se najoštrije osuđuje poricanje zločina nad građanima Sarajeva i Tuzle i ovlastilo Gradonačelnika Grada Sarajeva Aliju Behmena da podnese krivičnu prijavu protiv Milorada Dodika.

Gradonačelnik Behmen podnošenjem krivične prijave želi ukazati na činjenicu da je poricanje zločina nedopustivo, te naglašava da je obračun sa ratnim zločinima i naslijeđem ratnih zločina suštinsko pitanje za budućnost Bosne i Hercegovine.

(FENA)

Protesti navijača i u Širokom Brijegu

"Tražimo identitet osoba koje su privedene i pod pritiskom potpredsjednika Federacije BiH Mirsada Kebe puštene, pitamo zašto nije provedena istraga protiv onih osoba koje su počinile pokušaj ubojstva Željka Zadre i ostalih građana Širokog Brijega, zahtjevamo smjenu županijskog tužitelja koji je pod Kebinim pritiskom naložio puštanje huligana koji su inscenirali nemile događaje u Širokom Brijegu, tražimo bezuvjetno puštanje na slobodu Olivera Knezovića do okončanja istrage?" – zahtjevi su upućeni od strane Kluba navijača "Škripari" i građana Širokog Brijega s mirnoga dvosatnog prosvjednog skupa ispred zgrade Zapadnohercegovačke županije.

Nakon okupljanja pred zgradom Županije, prosvjed je nastavljen ispred zgrade Policijske uprave.

(FENA)

Knezović pobjegao iz pritvora