Društvo

CRNA GORA: Utočište za bivšeg tajlandskog premijera Shinawatru Bivši tajlandski premijer Thaksin Shinawatra viđen je u nedjelju u Budvi, objavila je TV "Vijesti".

Shinawatra, koga u Crnoj Gori nazivaju "najbogatiji Crnogorac", posjeduje crnogorski pasoš.

Televizija "Vijesti", pozivajući se na očevice, tvrdi da je Shinawatra navodno u Budvu stigao u nedjelju kasno poslije podne s još nekoliko osoba. Oni su se, prema svjedočenju očevidaca, automobilima marke "mercedes" i "BMW" dovezli do samih zidina starog grada.

Shinawatra je prije nekoliko dana napustio Dubai i, navodno, otputovao u Švicarsku, gdje mu živi ćerka.

Prema informacijama tajlandskih vlasti, zvaničnici u Arapskim emiratima su zabranili Shinawatri da njihovu zemlju koristi kao bazu za napade na tajlandsku vladu.

Pristalice bivšeg tajlandskog premijera protestuju u Bangkoku. Oni su vlastima dali 24 sata da raspuste parlament i raspišu izbore.

Shinawatra je 2006. godine svrgnut s vlasti i osuđen u odsustvu na dvogodišnju robiju zbog korupcije.

(Fena)

FRANCUSKA: Sarkozyjeva stranka poražena na lokalnim izborima Vladajuća francuska koalicija desnog centra pretrpjela je u nedjelju bolan poraz u prvom krugu francuskih lokalnih izbora, izvijestila je francuska televizijska stanica France 2.

Po prvim procjenama TNS Sofres instituta opozicioni socijalisti osvojili su 30 posto glasova a Sarkozyjev UMP 26,7 posto. Zeleni iz stranke Europe Ecologie osvojili su 13,3 posto glasova dok je protuuseljenički Nacionalni front Jean-Marie Le Pena po procjenama dobio 12 posto. Ono što je važnije za drugi krug izbora iduće nedjelje je što su razne stranke francuske ljevice zajedno osvojile oko 50,5 posto glasova te su u nedjelju popodne odmah započeli i pregovori o izbornim listama.

Ako se prve procjene potvrde, izbori će predstavljati trijumf za čelnicu socijalističke stranke Martine Aubry koja je uspjela kod glasača vratiti vjeru u njenu stranku otkako joj je stala na čelo u novembru 2008. godine. Izlazak birača procjenjuje se na rekordno malih 48 posto.

Ako nijedna lista ne osvoji više od 50 posto glasova, u drugi krug 21. marta mogu ući dvije vodeće liste i svaka lista koja je osvojila više od deset posto glasova, prenosi u ponedjeljak Hina.

(Fena) 

ČAVIĆ: NEĆEMO SLUŠATI SNSD-ove PREDIZBORNE ODLUKE Predsjednik Demokratske partije (DP) Dragan Čavić izjavio je danas, komenirajući jučerašnjoj izjavu člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića da predstavnici RS-a neće učestvovati u „privatnoj državi BiH“, da je Radmanović, kao i svi predstavnici Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), odavno stavio znak jednakosti između sebe i RS-a

„Ne mislimo da iz zajedničkih organa treba bježati i mi nećemo slušati takve odluke koje se donose u svrhu izborne kampanje“, rekao je Čavić danas u izjavi novinarima u Banjoj Luci.
Osvrćući se na nalog premijera RS-a Milorada Dodika članovima Vlade da ne komuniciraju s Federalnom televizijom, on je rekao da je ta odluka kontradiktorna i u suprotnosti sa Zakonom o dostupnosti javnih informacija.
„Inače su ti ljudi poznati po ličnoj uvredljivosti kad ih neko negdje prozove. Ali problem je što ih niko ne proziva u javnim medijima RS-a“, ocijenio je Čavić.
On je saopćio i da DP prihvata ujedinjenje opozicije u RS-u, uključujući i zajedničke kandidate za člana Predsjedništva BiH i predsjednika RS-a na predstojećim oktobarskim izborima, ali samo ako bude ravnopravan partner u toj koaliciji.
Na današnjoj sjednici Glavnog odbora DP-a donesena je odluka i oko hitnog pokretanja incijative za opoziv izmjena i dopuna Zakona o penzijsko-invalidskom osguranja RS-a, kojim su umanjene penzije za oko 40.000 penzionera iz reda boračkih kategorija.
Zadužena su dva poslanika DP-a u Narodnoj skupštini RS-a da prikupe 30 potpisa kako bi se hitno sazvala posebna sjednica parlamenta na kojoj bi se poništio ovaj zakon i navedenoj populaciji vratili dosadašanji iznosi penzija, čijim umanjenjem bi trebalo uštedjeti oko 30 miliona KM godišnje u budžetu RS.
„Tih 30 miliona KM uštede u Fondu PIORS-a, koji je Vlada RS obećala MMF-u radi realizacije neophodnog kredita podrške budžetu, mogu se nadoknaditi odustajanjem od kupovine luksuznih ureda za institucije RS-a“, istakao je potpredsjednik DP-a Vojislav Gligić.

REAKCIJE NA INSTRUKCIJU O BOJKOTU FTV-a: Dodik pokušava upaliti mrak Instrukciju premijera Republike Srpske Milorada Dodika kojom se svim ministarstvima, javnim ustanovama i preduzećima u Republici Srpskoj zabranjuje svaki oblik kontakta s novinarima i urednicima Federalne televizije, uključujući i bilo koji oblik marketinške saradnje, izazvao je mnoge reakcije

U SDP-u smatraju da je ta instrukcija ujedno udar na slobodu medija, državu Bosnu i Hercegovinu i  svakog čovjeka koji živi u njoj, saopćeno je iz te stranke. 
SDP: POČETAK KRAJA APSOLUTISTIČKE VLADAVINE

- Nakon što je zaveo potpuni informativni mrak u RS-u, te nakon što nije uspio staviti pod svoju kontrolu Federalnu televiziju kao najjaču tv kuću u našoj zemlji, bojkotom FTV-a pokušava narušiti ugled najgledanijeg programa u cijeloj BiH - navodi se u saopćenju. 
SDP je stava da Dodikovi posljednji potezi samo pokazuju očaj i bezizlaznu situaciju u kojoj se našao, kao i sve izvjesniji kraj njegove apsolutističke vladavine u RS-u. 
Dodaje se da u isto vrijeme SNSD-ov odani kadar i aktualni član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović iz Banje Luke poziva tzv. srpske predstavnike u institucijama BiH da razmisle o sudjelovanju u radu institucija BiH. 
- Ove inicijative čelnika SNSD-a samo pokazuju u kakvom apsolutističkom režimu danas žive građani u dijelu BiH koji se zove Republika Srpska, isključivo zahvaljujući neodgovornoj vlasti. Neprihvatljivo je da član Predsjedništva bilo koje države poziva na bojkot državnih institucija u kojima sjedi i redovno prima basnoslovne iznose novca na ime plata i naknada - navodi se u saopćenju. 
U SDP-u smatraju očiglednim da čelnici SNSD-a u izbornoj godini opet planiraju prevariti svoje birače skrećući im pažnju sa stvarnih životnih problema. 
Ocjenjuje se da im je opet meta država BiH, njene institucije i ustanove, urušavanje pravnog poretka i ustavnog uređenja, zbog čega bi se u skladu sa važećim zakonima našli pred licem pravde u svakoj demokratskoj zemlji. 
SDPBiH je siguran da će oni koji se pokušavaju na takav način dodvoravati biračima biti kažnjeni na izborima u oktobru. 
Naglašava se da građani od vlasti očekuju odgovore zašto se nalaze u očajnoj ekonomskoj situaciji i zašto nisu ispunili svoja predizborna obećanja.
"Nikakav bojkot medija neće ih spasiti od davanja odgovora na takva pitanja", zaključuje se u saopćenju SDP-a BiH.

SDU: KRIMINAL SE NE MOŽE SAKRITI CENZUROM

Iz Socijaldemokratske unije (SDU) BiH upozoravaju da je sloboda javne riječi i izražavanja u BiH stalno na meti političkih partija koje se kriju iza paravana socijaldemokratske političke orijentacije u kojoj je sloboda kao osnovni princip političkog djelovanja na prvom mjestu. 
Rukovodstvo SDU BiH najoštrije je osudilo takvo ponašanje premijera RS-a, koji službenim putem nastoji onemogućiti Federalnu televiziju da kao dio Javnog RTV servisa BiH da profesionalno i u skladu s nezavisnom uređivačkom politikom obavlja svoj posao. 
U ovoj stranci smatraju da svi politički subjekti, koji se istinski pridržavaju osnovnih principa socijaldemokratske političke orijentacije ne bi trebali biti isključivi prema medijima, niti skloni njihovoj zloupotrebi u ostvarivanju dnevnopolitičkih ciljeva, zanemarujući ili degradirajući pritom osnovne političke postulate socijaldemokratije. 
SDU BiH smatra da se istina o kriminalnim radnjama ne može sakriti odbijanjem saradnje s određenim elektronskim ili printanim medijima, jer opstanak i razvoj socijaldemokratije u BiH mora biti baziran na visokim moralnim vrijednostima, poštenju i otvorenoj borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije. 
"Jedino se na taj način može stvoriti povoljan ambijent kako bi se u djelo mogla provesti socijaldemokratska politička platforma koja razmatra slobodu, jednakost, solidarnost i socijalnu pravdu, što bi bilo skoro nemoguće bez slobodnih medija", navodi se u saopćenju SDU-a BiH. 

AlternativnI klub Trebinje: Podsjetnik na Staljinovo doba

Dame i gospodo novinari,

Dodik je rekao davno svoje. Vi radite VaŠ posao slobodno, koristeći sva ljudska prava i slobode, te novinarsku etiku i kodekse.

U vremenima, kada je sve javno, te kada nema tajni niti opravdanosti da ih bude prema bilo kome, a naročito prema medijima, bespredmetno je raspravljati, koliku štetu sebi lično i sebi kao premijeru, ali i narodu čini Milorad Dodik sa dekretima, koji neodoljivo podsjećaju na dekrete Staljinove tajne policije.

Alternativni klub se solidariše sa Federalnom televizijom.

Ejup Ganić se brani sa slobode!
SAVJETNICE: Sanela za odlikaše, za ponavljače... Semiha Jedino što se normalan čovjek može zapitati je: kakav je taj premijer kad mu je Semiha Borovac savjetnica?

Sanela Jenkins i Mick Jagger: Ona nije savjetnica Mustafe MujezinovićaDok Haris Silajdžić, nesuđeni pisac ustava i beskompromisni borac za prava uhapšenih članova bh. predsjedništva u egzilu, ima Sanelu Jenkins za savjetnicu, premijer Federacije Bosne i Hercegovine je spao na to da mu savjete dijeli Semiha Borovac. Ne treba biti previše mudar niti posebno obdaren osjećajem za estetiku da bi se shvatilo ko je u ovoj podjeli ljepote i pameti izvukao ružniju, da ne kažemo deblju stranu. Zabrinjavajuće je to što perverzne navike ovdašnjih političara moraju plaćati poreski obveznici u Federaciji BiH.

OD TIMURA DO RADOVANA

Nisku propalih kadrova Stranke demokratske akcije, uhljebljenih na pozicijama savjetnika premijera Federacije BiH, Mustafa Mujezinović je od 1. marta popunio još jednim biserom iz Tihićeve sehare. Novi savjetnik predsjednika Vlade FBiH, ili da budemo gender korektni - savjetnica je bivša gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac. Ista ona čiju su smjenu građani mjesecima tražili dok se ona uspješno skrivala iza nenadležnosti, što joj nije smetalo da troši milione budžetskih sredstava Grada Sarajeva.

Čovjek sa “bijednom platom od četiri hiljade maraka, za koju niko ne bi radio posao kojim se on bavi”, nakon što je u svoj kabinet smjestio Timura Numića, Šefiku Hafizović, Mehu Rekića i Radovana Vignjevića, sada je pronašao mjesto i za ex-prvu damu glavnog grada, nimalo omiljenu među Sarajlijama.

Istrošene političke figure koje nisu mogle pronaći mjesto u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava ili na čelu nekog javnog preduzeća, kao po pravilu završavaju na mjestima savjetnika u Vladi Federacije. Neformalnom i negativnom selekcijom oni najnesposobniji uvijek doguraju do samog vrha, do mjesta savjetnika federalnog premijera. Što je i normalno, jer nijedan ozbiljniji savjetnik koji drži do sebe ne bi savjetovao inžinjera Mujezinovića za platu bjedniju od “najbjednije”, koja često dobaci tek do tričavih dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka.

... al' ona JESTEMORALNO NENADLEŽNA

Poznata po svojoj mazohističkoj naravi, bivša gradonačelnica Sarajeva, nakon što joj je propala prilika da postane njena ekselencija u Beogradu, prihvatila se ipak odgovorne funkcije savjetodavke Mustafe Mujezinovića. Bez obzira na njen izrazito negativan imidž među stanovnicima Sarajeva, upitna je i njena kvalificiranost da se bavi ovim poslom, jer je za savjetnika aktuelnog premijera Federacije potrebno najmanje imati završen mediciniski fakultet sa specijalizacijom iz oblasti neuropsihijatrije, mada ne bi bilo loše vladati vještinama iz oblasti krivičnog prava. Međutim, ono što nju izdvaja od mase jednako loših kadrovskih rješenja Stranke demokratske zajednice je činjenica da je i u mandatu gradonačelnice Sarajeva radila poslove za koje nije nadležna, što je i sama priznala kada je izjavila da “nema institucionalnu nadležnost za moralnu odgovornost”. Nakon ovakve izjave jedino što se čovjek može zapitati: kakav li je taj premijer kada mu je ova savjetnica.

Mada ni to ne mora ništa značiti ako pogledate Harisa Silajdžića i njegovu savjetnicu, doduše počasnu.

TOMISLAV MARKOVIĆ: Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas

U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao

Početkom marta državno telo živopisnog naziva Komisija za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, najavilo je da će iskopavanje groba četničkog komandanta na Adi Ciganliji početi nekako s proleća, čim to dozvole vremenske prilike. Aleksandar Čotrić, član Komisije za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, ponosno je najavio da će “traganje biti obavljeno najsavremenijim sondama za pretragu terena, tehnologijom koja je korišćena za pronalaženje masovnih grobnica iz poslednjih ratova”. U međuvremenu se ispostavilo da vremenske prilike pate od pomanjkanja patriotizma i nemaju nimalo razumevanja za napore četnolike komisije: temperatura se osetno spustila, od proleća ni traga ni glasa, na Beograd su prvo udarile kiše a potom i snegovi, u subverzivnoj nameri da osujete otkrivanje dobro čuvane tajne – gde se nalaze posmrtni ostaci Draže Mihailovića. „Najsavremenije sonde“ i nešto primitivniji ali srpskom kopačkom srcu bliži ašovi, lopate, pijuci, krampovi, bageri i rovokopači moraće još malo da sačekaju da sunce grane i omogući dražotražiteljima elementarne uslove za predviđeni arheološki napor.

Propao u zemlju

Detektivska akcija državnih organa Srbije pod radnim nazivom „Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas“ traje već čitavih godinu dana, s promenljivim uspehom – od nikakvog do nepostojećeg. U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para poreskih obveznika, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao. Najvredniji kopač među državnim funkcionerima, Slobodan Homen, inače na privremenom radu u Ministarstvu pravde gde obavlja dužnost državnog sekretara, još u aprilu prošle godine obznanio je vaskolikoj bradatoj javnosti da je pronalaženje Dražinih moštiju prioritet države. Svoj dosta zamućen pogled na prioritete jedne prilično devastirane države Homen je obrazložio pozivanjem na uzvišenu ideju – moramo rešiti misteriju Dražinog groba „kako bismo razjašnjavajući prošlost konačno omogućili budućnost novim generacijama“. Iskustvo nas uči da se iza pozivanja na budućnost, mlade generacije i slične, kako bi rekao Kavafi, „zvučne banalnosti“, obično krije neki krajnje privatni, prizemni interes. Odmah nakon ovog blagoglagoljivog solilokvija, Homen je otkrio da je njegov deda Slobodan Subotić bio jedan od branilaca na suđenju Draži Mihailoviću i njegovoj grupi, te da je potom i sam bio proganjan od komunističkog režima. Za dražoljuba Homena moglo bi se reći da je ostvario puno od dečačkih snova – ima li šta lepše nego tuđim novcem finansirati rešavanje sopstvenih porodično-ideoloških trauma. Za neke ljude Srbija je zaista obećana zemlja.

U ovaj projekat od kapitalnog značaja za čitavu zemlju, a naročito onu koja će biti prekopana, uključio se i Slobodan Radovanović, v.d. republičkog javnog tužioca, koji je slavodobitno najavio da će pronaći grob Draže Mihailovića. Počelo je ispitivanje svedoka, prekopavanje po arhivama Bezbednosno informativne agencije i Vojno bezbednosne agencije, kao i licitiranje s lokacijama na kojima bi moglo da se pronađe nalazište đeneralovih kostiju. U igri su bila mnoga mesta u Beogradu, ali je na kraju četnička knjiga spala na dva slova – Adu Ciganliju i Lisičji potok. Srpska javnost je iz meseca u mesec bombardovana novim podacima koji govore u prilog jedne ili druge lokacije. Svedoci koji su se javljali Državnoj komisiji tvrdili su da je Draža, sto posto, Manitua mi, zakopan u Lisičjem potoku, na samo nekoliko stotina metara od Belog dvora (simbolički jako mesto), a istovremeno su kolale priče da se traženi grob nalazi na Adi tik ispod ružičnjaka, što bi značilo da i Draža ima svoju kakvu-takvu Kuću cveća, čime bi se ispravila još jedna istorijska nepravda. Na kraju je u mrtvoj trci pobedila Ada Ciganlija za dužinu krepalog konja, samo što se odustalo od ružičnjaka, a grob se, sudeći po poslednjim nazovi informacijama, nalazi na nekom drugom mestu koje će biti otkriveno publikumu čim se vremenske prilike okrenu u korist dražoiskatelja.

Potraga za Dražom nije toliko bitna sama po sebi, jer nas je urnebesni politički establišment već dobrano navikao na raznovrsne nepodopštine, farse, besmislene akcije i srodne oblike vređanja zdravog razuma. Potraga praćena medijskom halabukom važnija je kao simptom stanja u kojem se nalazi srpsko društvo, gde je simulakrum definitivno odneo pobedu nad poslednjim ostacima realnosti. U takvim okolnostima sasvim je prirodno da potraga za posmrtnim ostacima jednog osvedočenog saradnika nacističkih okupatora dobije status državnog prioriteta. To je ujedno i snažan simbolički čin u okviru rehabilitacije kvislinga i fašizma, praćene zatiranjem svih tragova antifašističkih tradicija, koja traje već dve decenije. Na frontu prekrajanja prošlosti već je urađeno mnogo: četnici i partizani su izjednačeni u Skupštini Srbije, deca već godinama iz udžbenika istorije uče da su četnici bili good guys, širom srpskih gradova narodni heroji su zbrisani sa plavih tabli koje označavaju imena ulica, a sudovi rade prekovremeno ne bi li rehabilitovali svakog kvislinga koji je po završetku Drugog svetskog rata osuđen za saradnju s fašistima. Još samo da pronađemo Dražu, pa da mirne duše izbrišemo iz istorije jednu od retkih svetlih stvari – činjenicu da smo u borbi protiv fašizma bili na pobedničkoj strani.

Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi

Kao i u svakoj medijski forsiranoj akciji srpskih vlasti koja uglavnom služi za zamazivanje biračkih očiju, od onog što je prisutno mnogo je važnije ono što je odsutno. U slučaju potrage za Dražom stvari su više nego očigledne. Umesto da se bavi mučnim i tegobnim, ali neophodnim poslom traganja za žrtvama koje je sama pobila u ratovima devedesetih, umesto da se suoči sa bliskom zločinačkom prošlošću - Srbija traži kosti Draže Mihailovića. Potraga za Dražinim moštima dobija udarna mesta u skoro svim srpskim medijima, dok se hladnjače sa leševima albanske dece i staraca prećutkuju ili završavaju na margini. Aktuelni srpski režim nema ni snage ni volje da se pozabavi zločinima svojih prethodnika, pa se okreće dalekoj i manje traumatičnoj prošlosti Drugog svetskog rata. A nije baš ni u duhu srpske tradicije da se bavimo žrtvama koje su stradale od naše ruke. Nacionalistička paradigma je jasna: žrtve su po difoltu naše, jer mi smo narod-žrtva, mi ne ubijamo – nas ubijaju, za sve je uvek kriv neko drugi, svejedno da li je u pitanju neprijatelj druge nacionalnosti ili drugačijeg ideološkog opredeljenja. Ili, rečima jedne davne četničke parole: „Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi“. U okviru priprema za krvave devedesete jedna od bitnih uporišnih tačaka srpskog nacionalističkog projekta bilo je upravo iskopavanje žrtava iz jama stvorenih tokom Drugog svetskog rata. Radi ideološke instrumentalizacije, razume se, jer su iskopavanja vršena u cilju buđenja žudnje za osvetom i novim ratom. Dobrica Ćosić, otac i majka nacije, koji nad tek iskopanim kostima u Prebilovcima potpisuje svoju novu knjigu – to je žanr-slika nacionalističke nekrofilije. Potraga za Dražom pokazuje da je režim Borisa Tadića sasvim dostojan naslednik (u meri koja je danas dozvoljena i prihvatljiva) kulture smrti koju su Ćosić & comp. osamdesetih uveli na veliku scenu preko Miloševića.

Dugoročna vremenska prognoza najavljuje da će topliji dani, po prolećnom redu vožnje, u Srbiju stići tek početkom aprila. Tek tada će se stvoriti uslovi da Dražine kosti ugledaju svetlost dana i zablistaju u punom sjaju pre nego što ih Tadićevi činovnici prebace u Aleju velikana, na neko mesto dostojno četničkog gorostasa, na primer tik pored nedavno preminulog Mome Kapora koji bi se tome posthumno obradovao. Tamo će Dražine mošti strpljivo čekati na dolazak novih komšija, recimo Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostalih đeneralovih naslednika koji su nastavili tamo gde je on stao pre više od pola veka.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Ganić nije BiH

Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju. A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih

Količina galame u odbranu Ejupa Ganića, uhapšenog bivšeg člana Predsjedništva R BiH, u manje od deset dana od hapšenja na zahtjev srbijanskog tužilaštva, postala je nova mjera bošnjaštva. I svi se na bošnjačkoj desnici utrkuju da preuzmu monopol nad porukom: Svi smo mi Ejup Ganić. Od Harisa Silajdžića – koji se prvi prihvatio pokroviteljstva nad "slučajem" – preko Fahrudina Radončića – čiji Dnevni avaz uvjerava bošnjačke glasače da je moguće istovremeno se zalagati za njihove interese i održavati očigledno poslovno i političko partnerstvo s Miloradom Dodikom – do Sulejmana Tihića – koji se kampanji priključio poslije jedno desetak dana oklijevanja s lakomislenošću tipičnom za predsjednike SDA.

NEZAŠTIĆENI

Pritom su i jedan i drugi i treći direktno, manje ili više, odgovorni za uzrok cijele ujdurme: to da Bosna i Herccegovina ni petnaest godina poslije rata – a dvadeset otkako su barem dvojica od njih u vlasti – nema institucionalni kapacitet da obavlja osnovni zadatak svake države: da štiti svoje državljane. Svoj dio društvenog ugovora. I nemojte sumnjati u to, halabuka koja se podigla zbog Ganićevog hapšenja dijelom je motivirana i time što je on prvi od njih koji je nezaštićen onako kako smo mi, običniji dio državljana BiH, nezaštićeni svaki bogovetni dan. I tako dvadeset godina.

Kad kažem njih, mislim na režim i osobe i organizacije u nekoj vrsti klijentelističkog odnosa sa režimom. Politička i ekonomska elita i njena klijentela koja je u petnaest godina poslije rata pokazala samo bahatost, surovost i aroganciju prema narodu – o neodgovornosti u ratu ćemo kasnije – i razgrabila i upropastila sve što je taj narod gradio zahvaljujući prvom ozbiljnom periodu mira u ozbiljnoj državi, sada narodu ispostavljaju račun zato što nema državu, zato što je i ostatke tog državnog aparata nesmiljeno urnisala. Sada je Ejup Ganić Bosna i Hercegovina. E, nije.

Ejup Ganić je možda Bosna i Hercegovina koju su oni izborili, u koju su ugradili svoje političke i poslovne karijere, ali nije i moja. Ako znamo, a znamo, da je pravosuđe sve vrijeme, osamnaest godina od incidenta, instrument u rukama vladajuće kaste i svakog od njih trojice ponaosob na više nego što je to bio slučaj sa Savezom komunista – jer onda se makar nije smjelo "intervenisati" za ubice i sjecikese – histerična dernjava koju su sva trojica podigla nema ništa drugo za cilj nego da se za bošnjačko tijelo potraže novi neprijatelji.

Drugi, možda i veći problem s porukom je da je šalju gubitnici. Šalju je trojica ljudi (i njihovi klijenti, od akademika na apanaži Nezavisnih novina Milorada Dodika kao što je Muhamed Filipović koji širi antibritansku histeriju do "analitičara" tipa Nedžada Latića koji, ako me sjećanje na njegove memoare ne vara, vjeruje kako su se džini mogli mobilisati kao vojni saveznik Armije R BiH) koji su suštinski gubitnici, koji su bili tu ili tu negdje u svakom najgorem trenutku za ovaj narod i svaki put donijeli pogrešnu odluku zato što bolje ne umiju ili planirano minirali državni i narodni interes da bi ostvarili ličnu korist. A dvojica od njih trojice su izgubili i rat.

LOGISTIČAR MILORADA DODIKA

Zanemarimo sada zločine, dvojica od njih – Silajdžić i Tihić – bili su dio istog ovog sistema u vrijeme kada je narodu obećana nezavisna, suverena, nedjeljiva i sekularna republika, a isporučen je – narod, naime – u mrak i neprosvijetljenost feudalizma. Bošnjaci nisu glasali za ovo što danas imaju.

Njih dvojica bili su dio sistema i onda kada je taj isti narod ostavljen na cjedilu i prepušten sam sebi, kao što je i danas, u jednom od dva najteža trenutka u njegovoj modernoj istoriji. Ponašanje SDA na lokalnom nivou u aprilu 1992. godine – tamo gdje su imali vlast i dijelili je SDS-om – nije ništa drugo neko kriminalni nemar. SDA je sa zapanjujućom lakoćom SDS-u prepustila vlast – a to je uvijek bio uvod u početak pokolja, jer je etničko čišćenje u proljeće 1992. godine na organizacionom nivou počinjeno u opštini – poslovično, ispostavit će se, zanemarujući težinu posljedica i ostavili narod koji im je dao mandat da se stara o sebi pred hordama ubica. Kako je to završilo, vidjeli smo od Prijedora preko Bijeljine i Zvornika do Višegrada. Uostalom, više vjerujem svojim očima nego SDA: nije SDA organizovala odbranu u Bratuncu u maju 1992. godine, nego je njihov načelnik policije naredio mom ocu da automatsku pušku koju je imao kao policajac u rezervi, preda nekom zločincu iz Srbije – njih svega petnaestak – koje će poslije pobiti između tri do četiri stotine ljudi u fiskulturnoj Sali osnovne škole "Vuk Karadžić".

Na koncu, ako Srebrenica, tri godine kasnije, nije poraz, šta onda jeste? A njih dvojica bili su tu ili tu negdje i tada. To je dakle, bio temelj za Bosnu i Hercegovinu u čijoj su izgradnji manje ili više direktno učestvovali. Poraz.

I tu dolazimo do trećeg problema s porukom. Vjerodostojnost. "Slučaj Ganić" dio je politike režima Borisa Tadića u kojoj instrumentalnu ulogu ima i Milorad Dodik: potkopavanje institucionalnih kapaciteta države Bosne i Hercegovine ima za cilj da demonstrira kako je ona takozvana "weak state" i dugoročno neodrživa. Periodične demonstracije sposobnosti Srbije da destabilizuje političke prilike u BiH, a to Ganićevo hapšenje jeste, prava su mjera trenutnog odnosa Srbije prema BiH.

Svaki od trojice, i Radončić i Silajdžić i Tihić, u nekoj su vrsti veze sa Dodikom. Potonja dvojica s njim dijele vlast. Radončićeva menažerija, s druge strane, pružila je logističke usluge Miloradu Dodiku koji je krajem februara otvoreno i javno u Sarajevu rekao da se masakr na Markalama nije dogodio, odnosno da se dogodio malo drugačije nego što je opšteprihvaćeno. I da se i to mora utvrditi komisijski. Da bi njegov, Radončićev naime, glavni i odgovorni urednik, Sead Numanović na svom blogu – priznajem da sam fan – potom Dodikovu izjavu pravdao dnevnom politikom, zagovarajući najcrnju relativizaciju revizionizma.

I sad branimo Ganića jer tako branimo Bosnu. I ko ga najglasnije brani najviše brani Bosnu. 'Ajde?!

Jednostavan odgovor na pitanje zašto Srbija radi sve ovo što radi glasi: zato što može. Zato što nema posla s državom. Nema jer vlast čija je politička filozofija, kad bi ona bila jasno artikulisana, radikalno anti-etatistička, državu doživljava kao neprijatelja.

A Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju.

A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih.

Špirić i Sadović u mreži podrške Haškim bjeguncima Odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH koja je trebala važiti dvanaest mjeseci, objavljena je u Službenom glasniku BiH samo mjesec dana prije njenog isteka

Navikli smo da vlast u Bosni i Hercegovini zakone donosi sporo ili, što je češći slučaj - nikako. Međutim, u slučaju donošenja Odluke o mjerama radi efikasnog provođenja mandata MKSJ prevazišli su sami sebe. Usvojili su akt sa rokom pravne valjanosti od mjesec dana i na taj način direktno podržali bjegunce koje traži Haški tribunal.

U protekloj deceniji u žiži su velike priče o pomagačima haških optuženika, njihovim mrežama, načinu djelovanja, tokovima novca..., a da nikada niko od prozvanih nije zbog tog krivičnog djela odgovarao pred pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, kao ni tim entitetskim institucijama. Notorno je da su međunarodne vojne snage, zadužene za implementaciju mira, sprovele desetine akcija usmjerenih na otkrivanje haških bjegunaca ili njihovih pomagača; određene osobe zatvarane su na nepoznatim lokacijama i po mjesec dana, odakle su nakon toga puštane, ali ih niko nikada nije procesuirao, niti su organi ove zemlje izrazili bilo kakvu volju za tim. Evropska unija i Sjedinjene američke države tokom proteklih godina objavili su i takozvane “crne liste” sa imenima osoba za koje se tvrdilo da su pomagači haških bjegunaca, a Kancelarija visokog predstavnika donijela je na stotine odluka kojima je ta lica u potpunosti isključila iz javnog života, zabranila im bilo kakvo političko djelovanje, blokirala im račune..., ali ni nakon tih postupaka lokalni organi gonjenja nisu preduzeli ništa.

SAVJET MINISTARA MREŽA PODRŠKE

Jedini napor koji su ovdašnje vlasti učinile jeste donošenje Zakona o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja mandata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te drugih međunarodnih restriktivnih mjera. Zakon je donesen 27. marta 2006. godine, a objavljen je u Službenom glasniku BiH u aprilu iste godine. Ovaj je Zakon donesen da se ne bi poštovao, a vrijeme nakon njegovog stupanja na snagu pokazalo je da u zajedničkim institucijama, primarno Savjetu ministara BiH vladaju javašluk, nerad, neznanje..., te da nikoga u ovoj zemlji zaista nije briga za zakone, još manje za njihovo sprovođenje. Zbog svega rečenog, možemo slobodno tvrditi da su članovi mreže pomagača haških optuženika i predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić, kao i njegov donedavni zamjenik Tarik Sadović, otjerani ministar bezbjednosti. Ova tvrdnja zvuči paradoksalno, ali činjenice koje je dokumentuju su neoborive i odvratna su slika jedne nesposobne, korumpirane vlasti koja oralnim terorizmom i isfingiranim međusobnim sukobima svakodnevno pokušava obmanuti javnost i tako stvoriti paravan za svoje omiljene poslove poput pljačke svega što oči vide. Krenimo redom.

ODLUKE

Na osnovu pomenutog Zakona, Savjet ministara je 30. avgusta 2007. godine donio odluku kojom se zabranjuje ulazak određenim osobama, čija su imena navedena na spisku objavljenom uz odluku, u BiH i korištenje BiH za dalje putovanje i tranzit. Ova odluka ne odnosi se na državljane BiH, mada su njihova imena navedena na listi, što je nevjerovatan nonsens.

Odluka je prestala da važi 30. avgusta 2008. godine, a nova odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH donosi se 29. januara 2009. godine i kao i prethodna važi dvanaest mjeseci, u konkretnom slučaju do 29. januara ove godine. Zvuči nevjerovatno, ali činjenica je da ta odluka nije objavljena u Službenom glasniku BiH sve do 29. decembra prošle godine, dakle samo mjesec dana prije njenog isteka. De facto, u periodu od avgusta 2008. do 29. decembra 2009. godine sve osobe koje su označene kao pomagači haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića, koji su još uvijek na slobodi, mogle su nesmetano ulaziti u BiH i izlaziti iz nje, a da ih Državna granična služba ne smije zaustaviti. Slijedeći tu logiku, zajedno sa svojim pomagačima u BiH su bez problema mogli ući i Mladić i Hadžić, što nikoga ne bi trebalo da začudi ukoliko se to i desilo. Sve to omogućio im je predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić i bivši ministar bezbjednosti BiH Tarik Sadović. Iz svega ovoga jasno je da je prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan bio u pravu kada je nedavno tvrdio da u BiH djeluje mreža pomagača haškim optuženicima, s tim da je ta mreža, između ostalog, stacionirana i u Savjetu ministara BiH.

NEZNANJE

Najtragičnije u svemu ovome je što u Savjetu ministara BiH uopšte nisi znali da pomenuta odluka, koja bi trebalo da je jedan od krucijalnih dokumenata u borbi protiv mreža haških bjegunaca, nije objavljena u Službenom glasniku, te da, samim tim, nije ni važeća. To su saznali tek kada su im se pismeno obratili neki od lica čija imena se nalaze na spisku onih kojima je zabranjeno kretanje. Isti su zahtijevali od pripadnika Granične službe da ih prestanu kontrolisati, jer nemaju osnov po kojem bi to činili. Nakon nekoliko dopisa Savjetu ministara, što su ih uputili lica sa “crnog spiska” u Špirićevom kabinetu desila se bura, ali u čaši vode, te je odlučeno da se sve zataška objavljivanjem odluke u Službenom glasniku, jedanaest mjeseci nakon njenog donošenja. Međutim, tu nije kraj priče, jer je određen broj onih koji su zaustavljani i kontrolisani bez važeće odluke podnio tužbe protiv Savjeta ministara i Špirića lično zbog maltretiranja i nerješavanja njihovog statusa.

Tu ova saga ne završava, jer je posljednja Odluka o mjerama radi efikasnog sprovođenja mandata međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju prestala da važi da važi 29. januara ove godine, a kako nije donesena nova odluka, pomagači haških optuženika ponovo mogu nesmetano hoditi Bosnom i Hercegovinom već drugi mjesec zaredom.

Nakon ovoga bilo bi logično da Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv odgovornih iz Savjeta ministara zbog nečinjenja i pomaganja mreži podrške. Isto tako, ova institucija je davnih dana treba otpočeti, pa i završiti postupke protiv lica koja su navedena u odlukama Savjeta ministara, te ih smjestiti u zatvor ili osloboditi. Umjesto toga, prema našim saznanjima, ne postoji nijedna tužilačka odluka o sprovođenju istrage protiv ovih osoba. Cijela ova situacija dovedena je do aspurda, niko ništa ne čini, a pripadnici DGS-a lažiraju kontrole.

Zabranjen ulazak i umrlom Ostojiću

O kakvom javašluku funkcionera Savjeta ministara BiH se radi govori i činjenica da se u pomenutoj odluci, objavljenoj u decembru prošle godine, nalazi i ime Velibora Ostojića, koji je u međuvremnu preminuo.

Zet ostao na listi

Svi članovi porodice Radovana Karadžića nalazili su se na listi obavljenoj uz Odluku donesenu na 20. sjednici Savjeta ministara, održanoj 30. avgusta 2007. godine. Nakon Karadžićevog hapšenja i prebacivanja u Hag, u Odluci donesenoj 29. januara prošle godine i objavljenoj 11 mjeseci kasnije, svi članovi njegove porodice skinuti su sa liste sem njegovog zeta Predraga Jovičića. On je muž Karadžićeve kćerke Sonje.

Špirić: Malo ih pogledajte

Nakon učestalih protesta kontrolisanih, pripadnici Državne granične službe iz Gradiške upitali su predsjedavajućeg Savjeta ministara Nikolu Špirića, kada se našao na tom prelazu, šta da do donošenja nove odluke rade sa osobama koja kontrolišu potpuno nezakonito.

Samo to malo prekontrolišite i onda ih pustite. Ne zamarajte ni sebe ni njih”, rekao je vispreni Špirić.


 


HRVATSKA: Izgrađena gigantska svastika