Društvo

Afganistan: Ženama se smije uskratiti hrana ako odbiju seks
Abdulah Sidran ne vjeruje u nominaciju za Nobelovu nagradu
Umro Les Paul, izumitelj električne gitare
Britanska pljačka stoljeća
Iran: Demonstranti mučeni do smrti
MARCUS TANNER: Bosna se treba sabrati bez naše pomoći Neka se najslabija postjugoslovenska država sama nosi sa vlastitim problemima, smatra analitičar The Independenta

 

Šta uraditi sa Bosnom? William Hague je bio u pravu kada je rekao The Independentu jučer da ona nazaduje pred našim očima, dok se izrični Srbi povlače dalje od slabog centra u smjeru konačne nezavisnosti.

Bosanski muslimani su bijesni, insistiraju da Bosanski Srbi nikada ne smiju biti nagrađeni za počinjene masakre u devedesetim za koje postoje dokazi. Srbi ljutito uzvraćaju da imaju pravo na nacionalno samoopredljenjenje. Evropa kaže da nemaju – Kosovo je bilo izuzetak. Srbi kažu da nije. Ukratko, to je haos.

Evropa nema strategiju za Bosnu; ne postoji rezervni plan. Gospodin Hague želi više vanjskog utjecaja. Ali Bosna je vidjela i previše toga u svom životnom vijeku. Još od kada je završio trostrani rat u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, najslabije postjugoslovenske države su bile ravnopravne na međunarodnom operacionom stolu, primajući redovne transfuzije krvi, implantante i bajpase.

Jedan problem je rana osmišljena okvirom silom nametnutim državi na pregovorima u Daytonu, Ohio,

1995. godine, zahvaljujući amanetu izaslanika Billa Clintona, Richardu Holbrooku. Washington je htio brzi kraj nepravednog rata i imao je malo vremena za cjepidlačenje Evropljana sa njihovim teškim tomovima balkanske historije i složenim etničkim mapama.

Holbrooke je osmislio iznenadnu podjelu Bosne na dva federalna “entiteta”. Veći, u kojem je Sarajevo, bio je pretežno muslimanski, manji uglavnom srpski. Ideja je bila da se veći od dva entiteta ponaša kao središte nacionalnog jedinstva, polako uvlačeći manji u svoju orbitu.

To se nikada nije dogodilo. Još od 1995. godine, veći entitet je taj koji je izgubio svoj put, ekonomski i politički. Republika Srpska, kako je nazvan drugi entitet, uspjela je izbistriti svoje djelovanje i povećati samostalnost. Sarajevo nije postalo glavni grad svih Bosanaca, kako su 1995. godine namjeravali mirotvorci. Ono je nestalo, postajući gotovo potpuno muslimansko okruženje.

Naklonjenost međunarodnih namjesnika u Bosni od 1995. godine, koju su pokazali prema muslimanima, nije im mnogo pomogla. U nemogućnosti da zaborave dane u hladu palme Lord Asdownove vladavine, kada su opstruktivni srpski i hrvatski političari bili ponižavani, otpuštani i isključivani iz politike, oni čeznu da Zapad “interveniše” na isti način i istom mjerom.

Vjerovatno će istjerati svoje. U tom slučaju očekujte više namještenika prerušenih u posrednike, više detaljnog nadzora seoskih prepirki, više odbacivanja smarajućih Srba i Hrvata; i više stranog novca ulivenog u stražnju rupu bosanskih korumpiranih finansija.

Problem ove strategije jeste da nema izlaza iz takvog stanja stvari. Bosna tada gubi barem prividnu državnost i zvanično postaje protektorat. Njene nade pridruživanju EU, slabe kakve jesu, u potpunosti nestaju. Brisel nije zainteresovan za preuzimanje bolnog međunarodnog starateljstva.

Godine stranog upravljanja i dekreta su odgojile infantilnu političku kulturu, u kojoj si političari mogu priuštiti da zvuče kao ekstremisti jer oni tako rijetko moraju procijeniti stvarnu odgovornost za svoje zapaljive riječi. “Odvale” kako god osjećaju, znajući da će “Brisel”, “Zapad”, ili “Amerikanci” imati posljednju riječ. I potpisati novi ček.

U naknadnoj pameti, ustav iz 1995. godine je bio greška, pokopavajući bosansku etničku podijeljenost, na najbizarniji i nezadovoljavajući način. Dva entiteta se nisu raspala. Sasvim suprotno, entitetima su narasle ruke i noge – srpskom posebno. Sada je kasno da se nešto promijeni – moramo živjeti sa posljedicama Holbrookovog brzopletog dogovora.

U međuvremenu, dok odlučno odbijaju šanse da iko ikada prizna državu Bosanskih Srba – za koju se čini da čak ni Beograd nije zainteresiran – Evropljani bi trebali prestati slati nejasna obećanja još jedne “intervencije” trajno ožalošćenim muslimanima. Bosna nikada neće biti Švicarska. Državin DNK to neće dozvoliti.

Svaka od tri zajednice je prilično uvrijeđena drugim dvjema zbog niza razloga još od prije najmanje pola milenija, i svaka može citirati poglavlje i stihove o svojoj omiljenoj temi svakome koga mogu nagovoriti da ih sluša. Najbolje čemu se možemo nadati je “balkanska Belgija” - nevoljno prihvaćeni dogovor, rođen iz geopolitičke nužnosti, koji će nastaviti da posrće. Ali nećemo tamo stići beskrajnim mikroupravljanjem situacije. Bosancima treba reći da to moraju uraditi sami.

(The Independent)

Sloboda za bombaša iz Lockerbija
Na svijetu će do 2011. biti sedam milijardi ljudi
SELVEDIN AVDIĆ: Graditelj zidova Rajko Vasić

Springstinovac na svom blogu svakodnevno piše glupave političke analize i ljubavna pisma kršnom Premijeru. U slobodno vrijeme gradi multimedijalne zidove i posmatra "razgaćene" maloljetnice

Rajko Vasić ima blog na kojem pozira ispod slike voljenog Premijera. Nježni prsti mu počivaju na stolu, a pogled unezvjerene prepelice gleda u daljinu, preko ramena fotografa, tamo daleko, sve do multimedijalnih zidova vikendice. U blijedom stupcu ispod fotografije opisuje se kao: Rajko Vasić - napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata, i dodaje da je autor bestsellera Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.

Naš ratnik i napredni grafički radnik osjeća neodoljivu potrebu da objasni čitaocima, sebi i Premijeru zbog čega piše blog. Objašnjenje je zabavno pa molim za strpljenje:

- Možda je odgovor u tome da želim da popravim stvari, da u presudnom trenutku preokrenem tokove i trendove. Ali svi znamo da je to iluzija i da to nije razlog. Nije ni potreba za promocijom i plasmanom jer sam sve to iskoristio i preko svih mjera. Nije ni karijerizam. Nije ni biznis. Jedini pravi odgovor je u činjenici da je najveće ljudsko dostignuće – slovo. U bilo kom obliku, u obliku pećinske rike, prvih mumlanja i riječi, glasa, prvih pećinskih znakova, riječi, uklesanog pisma, crteža, riječi na papirusu, poezije, knjiga i Gutenbergove galaksije... do Gejtsove galaksije.

Ali, ostavimo se gluposti, ono što na svom blogu piše stolar, fudbaler i posljednji ministar informacija Republike Srpske nije ni izbliza ovako zabavno. Vasić kaže da je tokom 15 godina novinarske karijere napisao čak 10 hiljada tekstova, a sudeći po ovom skribomanskom angažmanu odlučio je da značajno uveća tu brojku. Slikar, enigmat i portparol svakodnevno trabunja o svemu što mu padne na pamet: Srebrenici, poturčavanju, Ajvatovici, ćabama, begovima, feudalcima, esdeau, esadeu, Tihiću, MMF-u, senatorima, Doris Pack, bankarskom sistemu, ženskim stražnjicama, recesiji, dizajnu, obrazovanju, članovima Predsjedništva, Real Madridu, fobijama, islamizaciji, Thompsonu...

Veliki sam ljubitelj trasha, priznajem, fan Sandokana i Vatrenog poljupca, a nedavno sam bestidno uživao u amaterskom snimku koncerta Sinana Sakića u nekoj paklenoj folkoteci. Ovakvi urnebesni dnevnički zapisi mogu da me zabave, ali Vasićeva komentatorska svakodnevnica previše je čak i za tako izopačen ukus. Jer, Vasić nije zanesenjak, usamljenik sa samoškodljivim opsesijama ili bezazleni freak. On podsjeća na one bijesne penzionere koji gužvaju dnevne novine, svađaju se po parkovima i reže: Da je meni vlast! Portparol je ostvarenje mokrih snova armije takvih bijesnih ljudi. Nakon čitavog života tužno protraćenog u sluganstvu i savijanju kičme pred svakim autoritetom, grafički radnik, književnik i analitičar konačno se dočepao vlasti i u njoj uživa do zadnjeg atoma onemoćalog tijela. Kako sam priznaje, potrebu za promocijom i plasmanom iskoristio je i preko svih mjera. Potpuno opijen osjećajem moći, on mrzi i vrijeđa sve koji se nalaze ispod njegove pozicije na zamišljenoj piramidi. Za sve iznad, springstinovac ima spreman arsenal laskanja koji se raskošno proširuje pri samom nagovještaju Premijerovog ukazanja.

Rajko Vasić je birokratski mišić koji je u poznoj dobi otkrio seksualnost pa se putinovski razgolićen fotografiše pored multimedijalnih zidova (noćno rasvjetno tijelo, izlog za cvijeće i mural) i džipova na svom posjedu i hvališe posjetama parlamentaraca i predsjednika komisija i stranačkih klubova. Sasvim depresivan lik, da budem precizan.

Zato posjetu blogu enigmata, ministra i inicijatora ne smijem nikom preporučiti. Za dobro čovječanstva, blogerske zajednice i virtualne slobode, žrtvovao sam vlastiti duhovni mir i iz kaljuže izdvojio podnošljive porcije.


O BiH: Ideja BiH je prazna ideja.

O propasti: Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcjepljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem. Drugi put je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir. Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.

O konjima i strijama: U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa. Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina. Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.

O državi i pašnjacima: Jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država.

O Željku Komšiću: Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.

O Draganu Čaviću: Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.

O zajedničkim zločinima: Sarajevska uska pamet teško može da shvati da je BiH zajednička država. Onda teško shvata da su i zločini zajednički.

O genocidnoj tvorevini: „Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.

O brojnom stanju na ratištu: Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.

O državnom bunilu: Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte:
· Svi bosanci u jednoj bosni
· Jedinstvo države, Sarajeva i vjere
· Deset sarajevskih zapovijesti o državi
· Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima
· Ukidanje manjeg beha entiteta
· Centralizacija i bližnjeg svoga
· Unitarizacija je majka multietničnosti

O bosanskim Srbima: Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci. Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.

O izdajnicima: Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš. Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.

O reprezentaciji: Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate? Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.

O medijskim slobodama: Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrednih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.

O grbu Federacije: Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji.

O glavnom gradu: Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH. Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.

Springsteenovac među maloljetnicama

Sa bloga izdvajamo izvještaj sa koncerta benda Dubioza Kolektiv koji je prekinut nakon što su neki kreteni gađali binu kamenjem. Springstinovac Rajko Vasić je bio u publici i posmatrao razgaćene maloljetnice sa plastičnim dvolitrama jelena među nogama.

DOBRO VEČE, BOSNO
Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival.
Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi.
Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama.
Odsvakle.
To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas.
Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti...
A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani.
Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum.
Bosna ne postoji.
To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna.
Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Goraždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.

 (zurnal.info)

Akcija građana istupa iz Građanske koordinacije Udruženje Akcija građana istupa iz Građanske koordinacije jer, kako navode u saopštenju, nisu zadovoljni načinom a koji se ova organizacije bori za prava ugroženih i marginalnih kategorija stanovnika Bosne i Hercegovine.

Kako navode Akcija građana se pridružila Građanskoj koordinaciji zbog neophodnosti konačnog ujedinjenja svih ugroženih i marginalnih kategorija stanovnika Bosne i Hercegovine, uključujući i nevladine organizacije: “Od Koordinacije smo u aktuelnom trenutku, pored spajanja snaga, očekivali smisleniji i hrabriji način vođenja “borbe” za prava svih kategorija koje su pristupile samoj koordinaciji. Očekivali smo reakciju na poteze vlasti Federacije BiH, jer očito je da su vlasti Federacije mogle reagovati na vrijeme, ali nisu! Mogle su zauzdati javnu potrošnju, ali nisu! Mogli su smanjiti grantove, ali nisu! Spas su našli u kreditu kod MMFa - umjesto da svoje plate smanje za 30% smanjit će ih za samo 10%, umjesto da grantove smanje za 40% smanjit će ih samo 10% (računali su da se niko neće buniti niti ginuti zbog 10% smanjenja, a da sve druge navike treba ostaviti netaknute, barem 90%).”

U Akciji građana su svjesni da su se vlasti u Federaciji BiH morale zadužiti, jer slično rade i druge, mnogo bolje vlade u svijetu, ali su ogorčeni na način kako se bezglavo upalo u budžetski deficit: “Kako ništa značajnije nije promijenjeno, možemo slobodno računati da se takva pojava ponovi sutra ili prekosutra i da je nemar, nehat i javašluk ostao nerješen barem 90%”, navodi se u saopštenju Akcije građana:

Na naše veliko razočarenje praksa rada SSSBiH pod vođstvom predsjednika Edhema Bibera se preslikala na Građansku koordinaciju. Pored konstantnog zaobilaženja Građanske koordinacije u svom djelovanju, gospodin Biber je još jednom pokazao nedostatak dosljednosti i hrabrosti.”

Usvajanje Zakona o uštedama na nivou Federacije BiH bila kap u prepunoj čaši Akcije građana i definitivan razlog da istupe iz Građanske koordinacije, ali da, kako kažu, partnere za buduću “borbu” traže među “zdravim” snagama u samoj Koordinaciji, a i izvan nje, kojih, svakako uprkos Biberu i njemu sličnima, još uvijek ima.

Prioriteti gospodina Bibera nisu radnici i druge ugrožene populacije - neradom vlasti ugroženi su građani BiH, već opstanak aktuelne vlasti i zadržavanje sopstvene fotelje. Najprovidnija varka je bila najava da će sindikati predvoditi gladne radnike da protestvuju zbog 10% skresanih plaća, dok je Vlada FBiH zadržala kompletan vozni park, sve privilegije, 90% starih navika. Ni ovaj put se ničega nije odrekla (kao ni dosada), osim što je pokazala da je spremna da se odrekne usluga Edhema Bibera”, stoji u saopštenju Akcije građana.

(zurnal.info)