Sport

ALBANIJA-BiH (1:1): Oh, sudbino OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?

ALBANIJA

Sasvim prosječna ekipa. Nije baš jasno kako su pobjedili Rumunje u gostima. Ima tu puno htijenja, ali kvalitete je malo. Jedna je to od ekipa, kojima je trener najjača karika. Moramo istaknuti jedinog ozbiljnog igrača Lorika Canu i nekoliko tipično balkanskih španera poput Bogdanija i Bulkua. Igraju izrazito prljavo, a vole se valjati po terenu svaki put kad im se protivnik približi. To, katkad, izgleda prilično smiješno. No, ostaje dojam, da je riječ o ekipi, koja svakom može zakuhati kašu ako im se potrefi dan. Za izbornika imaju jednog od rijetkih trenera, kojeg svi navijači, gdje god da je radio, obožavaju. Riječ je o Josipu Kužeu, koji je par dana prije utakmice doživio moždani udar. Poželimo mu brz oporavak. (A kad već govorimo o tome, brz oporavak želimo i legendarnom letećem mostarcu, Enveru Mariću. Mara, ne daj se!)

(fotoservis)PRVO

Možda i najsolodnije poluvrijeme, koje smo odigrali pod Sušićem. Konačno nam se ukazao Haris Medunjanin. Ne znam točno razlog, ali to je igrač, koji mi se izrazito sviđa. Ima finu, mekanu loptu i precizan udarac te sjajan pregled igre. Ovdje je i defenzivno odigrao sjajno. Pored njega možemo ustvrditi da je Mensur Mujdža definitivno veliki dobitak. Ali, imamo mi i delegate za specijalnu školu, riječ je, naravno o Kenanu Hasagiću, za kojeg mi nika dneće biti jasno kako je dospio u reprezentaciju. U jednoj utakmici Keno vam skrati život za nekoliko godina svojim izlascima s gola. Drugi takav delegat je Adnan Mravac. Igrao je solidno i onda napravio totalnu budalaštinu. A obzirom da je ranije uglavnom igrao katastrofalno nije mi jasno zašto ga još uvijek pozivaju i zbog čega svi redovito šikaniraju pouzdanog Sanela Jahića. Opći dojam je da smo odigrali skroz solidno prvo poluvrijeme. Miske je konačno došao na tekmu. Pjanić je sve bolji. Džeko konkretniji nego u ranijim utakmicama, a posebno mi je drago da je poentirao čvojek, kojeg navijači redovito podtcjenjuju. Naravno, govorim o Vedadu Ibiševiću, čiji mi je mangupluk uvijek bio simpatičan.

DRUGO

Mijenjati dva igrača odmah na startu drugog poluvremena, pa makar mijenjao i magareću klupu, je pomalo sumanuto. Uzeti sam sebi prostor za manevar cijelih 45 minuta može samo Pape Sušić. Stisli su Albanci, ali nekonkretno. Ipak, još uvijek zabrinjava panika koju iskazujemo čim nas protivnik stisne. Sve što su Albanci imali kaša je koju smo si mi sami zakuhali. Albanci su stisli, ali mi smo izredali nekoliko prilika i neopisiva je šteta da Pjanićevi slobodnjaci nisu ušli pod prečku.

Koncentracija je svima popustila. Miske je u mislima napustio teren po tko zna koji put u proteklih godinu dana.

Naprosto, kad si očito bolji, moraš nastupiti autoritativno i dobiti utakmicu, a mi to nikako nismo u stanju. Uvijek moramo čekati prekide. A izgledni prekidi dolaze kad napadaš u valovima što mi u drugom poluvremenu nismo radili. A to, kako je igrao Lorik Cana treba biti primjer svim albanskim i našim reprezentativcima. Igrao je, jednostavno, kapetanski. Ozlijedio se, ali je nastavio utakmicu. I bio na svakoj lopti prije naših napadača.

(fotoservis)Sušićeva genijalnost se ukazuje u 90. minuti kad konačno odlučuje uzeti svar u svoje ruke. Bravo, Pape! Još jednom je sebi ufrštuljio nešto što je samo njemu poznato, a vjerovatno trenutno ni sam ne zna što je s tom posljednjom izmjenom htio napraviti. Možda prekinuti ritam naše igre?

OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?

KOMENTAR TEKME

Velid Spaho: „Konačno je i Sušić pokazao emocije!“

Stvarno, bilo je to jedno od čuda. Kad smo dali gol Sušić je mahnito poskočio. Bio je to prvi put da smo ga vidjeli da instiktivno reagira. Tko zna što još možemo očekivati od njega. Izmjene u 92. u situaciji kad gubimo, a napadamo? Je li to zabava na Papetov način, cirkus koji sam priželjkivao? Ako jeste, hvala mu. Sami smo sebi uzeli dva boda u trenutku kad čak i Luksembrug uzme bod Bjelorusima. A, ništa, bože moj, patnja se nastavlja. S ovoliko crnih rupa u igri ničemu osim patnje ne možemo se ni nadati.

(zurnal.info)

DIJAGNOZA: Pape Vs Ćiro

Pape i Ćiro su dva dijametralno suprotna trenerska lika. U čemu se razlikuju i koji lik se bolje uklapa u našu svakodnevnu depresiju

Bosna i Hercegovina za nekoliko dana igra kvalifikacijsku utakmicu sa Albanijom. Dok su ekipe na pripremama, odlučili smo napraviti usporedbu bivšeg i sadašnjeg selektora Bosne i Hercegovine, jer tu po mnogima leži ključ problema naše repke. Nakon što smo na papir stavili nekoliko osnovnih karakteristika Mirislava Blaževića i Safeta Sušića postaje očito da smo po tko zna koji put pali s konja na magarca i to u situaciji kad imamo ekipu koja bi trebala napredovati i biti bolja iz utakmice u utakmicu.

Igrački kadar je otprilike isti, ali neke stvari su očito bitno drugačije. Što je to što razlikuje iste igrače od jedne do druge trenerske ere možemo razlučiti kad seciramo dva dijametralno suprotna trenerska lika i djela.

 

IGRAČKA KARIJERA:

Tu ne treba puno pisati niti ponaosob analizirati igrački učinak dvije nogometne legende. Pape i Ćiro, kao igrači, ne mogu stati u istu rečenicu. U ovom segmentu Sušić je daleko iznad Ćirohita.

KARAKTER:

Ćiro: Tvrdoglav. Egoističan, ali na pozitivan način. Uvijek se uspijeva nametnuti kao glavni lik u svakom medijskom istupu. Podiže halabuku i graju. U stanju inscenirati incident kako bi postigao neke stvari i naelektrizirao atmosferu. Upliće se u sve živo. Naprosto, Ćiro je rođeni šoumen. O čemu god da govori njegove riječi i osebujno ponašanje izazivaju pažnju. Kud Ćiro prođe tu trava ne raste, ali obično ostaju salve smijeha ili, u najmanju ruku, dugačke medijske analize. Majstor za PR. Zna se uvući kad treba i kome treba kako bi postigao cilj. Jedino takav klaun je u stanju jedan dan podržavati Šuškovu politku spram BiH, a sutra se toliko uvući pod kožu BiH javnosti da svi zaborave na ono što je podržavao.

Pape: Tvrdoglav. Egoističan, ali na loš način. Zatvoren je u sebe. Djeluje mrzovoljno. Često i utučeno. Izgleda kao rođeni depresivac. Čini se da ne može pokrenuti ni nov Mercedes, a kamoli cijeli nogometni tim. Drži se po strani. S novinarima komunicira s visoka kao sa nekog trona. Ne čini se svjestan svoje odgovornosti spram medija. Izgleda je umislio da je njegov autoritet neupitan, a zbog čega je to tako poznato je samo njemu. Arogancija je Papetu pokriće za nedostatak samopouzdanja.

Zaključak: Meni su, iskreno, obojica antipatični. Svatko zbog određenog razloga. Obojica su izrazito iritantni. Ali, dok sa Ćirom nikad nije dosadno, s Papetom smo osuđeni na mrzovolju i utučenost.

TRENERSKO ISKUSTVO:

E, sad, ni ovdje Pape i Ćiro ne mogu u istu rečenicu. S tim da je ovdje Ćiro u velikoj, nedostižnoj prednosti. Da radi još stotinjak godina, Sušić, uglavnom zbog svog karaktera, ne može dostići Ćiru, koji je trenirao ekipe skoro na svim kontinentima.

MOTIVACIJA:

Ovaj segment je bitno određen karakterom. Ćiro je majstor nogometne motivacije. Čovjek koji zakuha takav cirkus da je u stanju potaknuti općenarodni optimizam čak i jednoj izrazito depresivnoj okolini kao što je BiH. Sušić, s druge strane, djeluje kao savršen djelić depresivnog BH goblena i kao takav teško da može natjerati igrače i da ručaju. Čovjek širi melankoliju i unaprijed upisuje poraze. Ne posjeduje moć ćirine „galvanizacije“. Dok je Ćiro bio selektor o utakmicama BH se pričalo i u Hrvatskoj i u Srbiji, jer je ovaj uvijek bio vrlo slikovit i samim tim interesantan medijima. Sa Sušićem kao selektorom čak i ljudi u BiH zaborave da se uskoro igra utakmica reprezentacije, a i medije treba na to podsjećati, jer svi izbjegavaju depresivno društvo. Jedna od glavnih značajki nogometa trebala bi biti zabava, a sa Sušićem to sigurno ne možemo imati. Ćiro napravi spektakl i od utakmice sa Estonijom, a pod Sušićem Koševo ne može napuniti ni Francuska. Ljudi mu naprosto ne vjeruju.

TAKTIKA:

Ćiri ide u prilog ogromna motivacijska moć i trenersko iskustvo. Ali, njegova tvrdoglavost redovito mu je dolazila glave. Sušić pak nema dovoljno samopouzdanja da bi sam slijedio vlastite zamisli, a kamoli da uvjeri igrače da trebaju igrati ono što im on kaže. Po meni, ni jedan ni drugi nisu neki taktički genijalci, ali ipak Ćiro je i ovdje koplje iznad Papeta, ako ništa drugo, makar je siguran u ono što misli i govori igračima.

SUMA SUMMARUM:

Teško da bi se napredak naše reprezentacije nastavio i da je Ćiro ostao selektor. No, makar bi i dalje oko reprezentacije bio show. Njegovom naslijeđu trebala je prava nadgradnja. On je ostavio iza sebe dobru atmosferu i sve preduvjete da ekipa nastavi s napretkom. Ono što je trebalo našoj repki jeste pravi trenerski stručnjak, koji bi taktičku razinu igre i disciplinu odveo na novi nivo, a istovremeno uspijevao održati nivo motiviranosti igrača, a i navijača. No, mi umjesto tog nekog (Aca Ristić, Vahid Halilhodžić isl.), za selektora postavljamo Safeta Papeta Sušića, koji je, realno gledano, trenerski tutkum. Niti je taktički genij, niti motivator. Pape je tek jedno veliko igračko ime, koje arči svoj igrački kredit trenerskim zabludama. Od ekipe u koju se vjeruje Pape je, za tili čas, napravio ekipu, koja nas dodatno baca u depru.

Nikad nisam vjerovao da ću ovo napisati, ali žalim za Ćirom, prije svega za optimizmom, koji je sijao oko sebe kao pijani knez dukate. A sad, kad ponovno trehnemo o dno i propustimo još jedan nogometni vlak, pitam se tko će nas onda vaditi iz govana? Rješenje je samo jedno, ali to rješenje stanuje u Zagrebu i sumnjam da će podići dupe da bi teško stečeni ugled i znanje protraćio u bosanskohercegovačkoj nogometnoj močvari.

(zurnal.info)

 

TREĆE KOLO KVALIFIKACIJA: Ima li života poslije Albanije?

Ima dosta simbolike u nogomentnom susretu Bosne i Hercegovine i Albanije: Abanija je 1995. bila naš prvi zvanični protivnik, a ako se u Savezu i dalje budu pravili pametni možda i posljednji; Albanci su bili u nemilosti FIFA-e i UEFA-e i proveli mjesec i po u suspenziji, i mi i oni smo decenijama daleko od Evropske unije... Jednostavno rečeno: duel gubitnika


Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine u petak igra treći susret kvalifikacija za odlazak na Evropsko prvenstvo, a ujedno i posljednji u 2010.godini. Koliko su nam Ukrajina i Poljska daleko ili blizu, znat ćemo nakon što naši reprezentativci odigraju meč u Tirani protiv Albanije.

S ALBANIJOM SVE POČINJE...

Albanija je bila prva zemlja s kojom je nogometna reprezentacija BiH odigrala i prvi prijateljski, ali i zvanični međunarodni susret. Prvu utakmicu smo odigrali posljednjeg dana mjeseca novembra 1995. godine. Na istom stadionu, gdje ćemo i u petak odigrati utakmicu (Qemal Stafa), bilo je tada 2:0 za domaćina. Zanimljivo je podsjetiti se na ekipu koju je tada izveo selektor Fuad Muzurović : Pintol, Musić, Duro, Konjić, Begić, N.Fazlagić ('80 S.Fazlagić), Džafić, Demirović, Musemić ('46 Osmanović), Hrnjić, Turković. Još jedan podatak je zanimljiv za nogometnu selekciju Albanije. Oni su svoju prvu zvaničnu utakmicu odigrali protiv tadašnje reprezentacije Jugoslavije. Ovih dana navršavaju se pune 64 godine od tog meča (07.10.1946)

...MOŽDA I ZAVRŠI

Izgubimo li u Albaniji, izgubili smo šansu da se nađemo na narednom Evropskom prvenstvu. To nisu paušalne ocjene subjektivnih BH Fanaticosa nego su ovu konstataciju ovih dana spremni potpisati mnogi u našem stručnom štabu i samoj selekciji. A i mi. Nakon što smo olako prosuli bodove protiv Francuske, ne ostaje nam ništa drugo nego na pravom mjestu pokazati da li smo spremni da najveće domete. Jer, pobjediti Albaniju, da se odmah razumijemo, neće biti nimalo lako. Znaju to najbolje Šveđani, Danci i Portugalci. U prošlim kvalifikacijama, Švedska i Danska su u Tirani uzele samo bod, Portugal je također na svom terenu sa Albanijom igrao neriješeno.

EUFORIJA

Džeku, Misimovića, Spahića, Hasagića i ostale u Tirani čeka euforija. Ništa na šta ovi momci nisu navikli, ali u Albaniji nas čeka posebno naoštren protivnik. Nije ni čuditi što kompletna nacija jedva čeka susret. Albanci su u sjajnoj seriji. Vjerovali ili ne, naš naredni protivnik ne zna za poraz već godinu dana! Nisu to sad bili neki vrhunski protivnici ali su u sedam susreta zabilježili pet pobjeda i dva remija. Pobijedili su u prijateljskim susretima Sjevernu Irsku (1:0), Crnu Goru (0:1), Andoru (1:0), Uzbekistan (1:0) i u kvalifikacijama Luksemburg (1:0), te remizirali na gostovanjima kod Estonije (0:0) i Rumunije (1:1).

S KIM IMAMO POSLA

Najpoznatije ime reprezentacije Albanije je njihov kapiten i saigrač našeg Zvjezdana Misimovića u Galatasarayu, 27-godišnji Lorik Cana. Defanzivni vezni igrač je pravi vođa ekipe. Dokazao je to, ne samo u nacionalnom timu, nego igrajući za francuske klubove PSG i Olympique Marseille. Bitan igrač u veznom redu Albanije je i Ervin Skela. Najbolji dokaz tome je da je selektor Kuže stavio na spisak ovog 34-godišnjaka, iako je još uvijek bez kluba. U napadu će posebno trebati paziti na Erjona Bogdanija. Jedan je od najiskusnijih igrača. Ima 33 godine i postigao je najviše golova za reprezentaciju – 12. Nakon brojnih klubova u Italiji (Reggina, Salernitana, Verona, Siena, Chievo, Livorno) ovog ljeta je stigao u Cesenu. Posebno je opasan u skoku. Visok je 191 centimetar. Svojevremeno su ga iz košarkaškog prekomandovali u nogometni klub.

SUSPENZIJA

Članovi Predsjedništva NS BiH bi posjetu Albaniji trebali iskoristiti za razgovor sa svojim partnerima u nogometnom Savezu te zemlje. Zašto? Pa zato što se ovaj Savez prije samo dvije godine našao na udaru UEFA-e i FIFA-e i bio suspendovan. I Albanci su se pravili ludi i pokušavali da ne usklade Statut Saveza sa statutima ostalih članica. Naravno, učinili su to nakon 46 dana suspenzije. UEFA je ovih dana troglavom Predsjedništvu dala „još koji mjesec fore“. A onda...

JOŠ SLIČNOSTI...

Osim što će nam UEFA i FIFA suspendovati nacionalni nogometni Savez, Albanija i BiH imaju još mnogo sličnosti. Na vječnom putu prema Evropskoj Uniji stoji gomila neriješenih problema. Ruku pod ruku, Albanija i Bosna i Hercegovina mogu, između ostalog, po visokoj stopi nezaposlenosti, mizernom bruto društvenom prihodu ali i visokom stepenu švercovanih cigareta. Bitna prednost Albanije je činjenica da se radi o trenutno ekonomski najslobodnijoj zemlji Balkana.

(zurnal.info)

INTERVJU - BOGDAN TANJEVIĆ: Meni je ovo super prvenstvo

Sinoć je u Istanbulu završeno 16. Svjetsko prvenstvo za košarkaše. Četvrti put su do zlatne medalje došli košarkaši SAD-a. Oni su u finalu savladali domaćina Tursku rezultatom 81:64. Saradnik Žurnala Dario Mehmedović bio je jedan od rijetkih bosanskohercegovčkih novinara koji je izvještavao sa ovog takmičenja. Nakon što je sinoć završena finalna utakmica, nakon što se okitio srebrnom medaljom i odgovorio na bezbroj pitanja novinara iz svih dijelova svijeta, legendardni Bogdan Boša Tanjević je našao vremena i za čitaoce Žurnala

Nakon što ste odgovorili na engleskom, turskom, talijanskom, da vas čujemo malo i na našem jeziku. Recite, onako iskreno, koliko ste se nadali da se finalna utakmica sa Amerikancima može otvoriti u vašu korist ?

-Samo smo u drugom poluvremenu igrali čovjeka. Stavio sam ovog mog Kerem Gonluma koji je moj najveći difensore, che portato un po giu...

Prešli ste na talijanski jezik a da toga niste ni svjesni.

-Ah... (smijeh) dakle, ovaj Kerem Gonlum je Duranta stavio pod kontrolu. Napravio nam je previše čudesa u prvom poluvremenu. Da smo više igrali čovjeka... zona nije bila loša ali on je našao dobre šuteve i pogodio sve. To nam je malo sasjeklo noge. I drugo, kao što sam rekao i mojoj braći Italijanima, mi smo polufinalnu utakmicu igrali kasno, nije bilo spavanja do tri, četiri, pet sati ujutru... to su adrenalini koji rade. Bili smo nedovoljno oporavljeni da bi mogli bolje da igramo odbranu. A Boga mi i da pogodimo u napadu nešto više. To je bila mala prednost tima koji je ranije igrao utakmicu polufinala. Mi smo do finala imali prednost jer smo uvijek imali isti ritam utakmica.

Znači da ste limitirali Duranta na nekih 20-tak koševa...

-Ne, moji su igrači sami vrlo brzo odlučili da pređu na zonu i igrali smo je dosta dobro, ovu duboku, agresivnu. Ali, on je takav talenat da je to čudo neviđeno. Ja svaki put kažem „pa neće valjda i ova... i ova upadne“, jebem ti, sve ti jebem... (smijeh). A mi opet imamo problem penala, najslabija smo reprezentacija u slobodnim bacanjima. Ti poeni nam fale na kraju jer onda bi mnogo lakše bilo igrati. Ne pobjegnu oni toliko velikom razlikom, nemaju oni toliko sigurnost, mogu da šutiraju i nogom na koš jer vode 12, 14 ili 16 razlike. Kad je stiskavac, kad smo blizu, kad im malo pušemo za vrat onda je to drugačija situacija, drugačije izvođenje šuta i svega ostalog.

Gdje se nalazi ova srebrna medalja u vašoj karijeri ?

-Na topu Boga mi. Sa evropskim zlatom (Italija '99), sa Bosninim prvenstvom ('79), to su tri najznačajnije medalje.

Ima li nešto neobično što možete podjeliti s nama, da ste učinili ovih dana sa selekcijom?

-Danas sam uradio nešto što sam uradio na Evropskom prvenstvu. Recimo, zabranio sam trening. Uvijek ih ubijam treningom između dvije utakmice i onda sam danas na dan finala rekao – nema treninga, što sam uradio u Parizu i kao što sam uradio 1974. godine sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije. Veliki napori između utakmica od prvog dana ka zadnjem, treninzi kao da su van šampionata. Onda zadnji dan kažem „ja ću vas probuditi“ pa ih ne probudim, ali zato tražim maksimum živosti. Ja sam nostalgičar po prirodi, od moje osme godine melankoličar i normalno da živim od uspomena i time se hranim.

Ali, ipak gledate prema naprijed. Najavili ste da bi reprezentaciju Turske mogli voditi i u kvalifikacijama za Olimpijske Igre.

-Ako bude zdravlja, ako budem u barem ovakoj kondiciji a sad baš i nisam u nekoj velikoj kondiciji zbog ove kemoterapije koja je jako jaka... tri velika lijeka koja ti napadaju sve, ne samo ono loše nego i zdravo u tebi... ali sam svejedno imao snage da uradim odlične treninge. Moji su me asistenti spasili jer su radili prvih 15 -20 dana bez mene i doveli smo ekipu na jedan određeni nivo poslije kojeg sam ja nastavio. Igrači su pokazali jednu ekstra nježnost prema meni jer nisam trebao ni da viknem, da napravimo fantastičan trening. To sam im i rekao nakon treninga, ovo je još jedna cigla u slaganju našeg rezultata.

Možete li kratko, generalno, ocijeniti Svjetsko prvenstvo? Mnogi su prije početka sumnjali u njegovu kvalitetu.

-Ma meni je ovo super prvenstvo. Imaš mnogo onih koji kisele grožđe, koji nisu tu, ne treniraju ekipu ili ne igraju pa onda se to kaže da kisele grožđe. Vidiš ova mlada lica Amerike, pa ne znam da li bi još bolje igrale one zvijezde. Jer, ovi su poderali srce, igraju fantastičnu odbranu sa fantastičnim ritmom, kontranapadima... Drugo, Litvanci su promjenili ekipu 70 posto, doveli nova lica i igrali super basket. Srbija – to ti je kao juniorski tim koji je pojačan sa tri seniora. To što oni igraju je fantastično. Gledaj šta je zanimljivo, prve četiri reprezentacije su one koje su na vrijeme podmladile svoje timove. Argentina i Španija žive još na staroj slavi ali igračima prolazi vrijeme. Tek kad dođeš na ovako veliko takmičenje vidiš da to što oni imaju nije dovoljno.

(zurnal.info)

ADIEU BiH: Kasno je sad, kasno za sve

Još jedan balon optimizma je raspršen. Stara priča se ponavlja. Potrošit ćemo jednu iznimno talentiranu generaciju na trenerske diletante i kriminalce iz Saveza

PALAC DOLJE

Teško je naći prave riječi. Kako opisati ono što smo jučer odigrali? Svi hvale igru Francuza, ali ja više volim da krenemo od sebe.

Prije svega imam dojam da Francuzi nisu bili toliko dobri koliko smo mi bili loši. Odigrali smo, prije svega, kukavički. Bili smo taktički nezreli. Trkački i tjelesno inferiorni. Ovo posljednje se da eliminirati taktičkim pristupom, ali mi na klupi, na našu veliku žalost, imamo Papeta, koji je jučer ispao prava papčina. Kad smo već preživjeli prvo poluvrijeme morao je nekako reagirati. Međutim, on ne zna kako, on ne zna šta učiniti. On je ionako upisao bodove Francuzima još prilikom ždrijeba.

Safete, odstupi dok ne bude prekasno!!!

FRANCUSKA

Nije to stara, moćna Francuska. I još dugo neće biti. Ta će se moja tvrdnja, vjerujem, pokazati već u narednim njihovim mečevima s ekipama koje su hrabrije od BiH reprezentacije. Ima tu nekoliko odličnih igrača poput Diabya i Valbuene, ali jedini veliki igrač u ekipi i istinska klasa je Karim Benzema. Doduše, za pobjediti BiH i to je sasvim dovoljno. Zrno znanja, malo snage i adieu BiH.

KOMPARACIJA

Kad usporedite Benzemu i Džeku, njihov pristup i moć, postaje vam jasno zašto jedan igra u Realu, a drugi u Wolfsburgu. Jedan može povući cijelu ekipu i sačuvati loptu između tri četiri protivnička igrača, a drugi samo skakuće širi ruke i traži komplicirana rješenja kako bi dokazao svoju genijalnost. Jedan puca od samopouzdanja, a drugi od arogancije. Nažalost, ovaj drugi je naš fićfirić.

KAKO SMO IZGUBILI

Linije su stajale predaleko jedna od druge i Francuzi su imali previše prostora za manevar. Iz istog razloga su bez puno muke uspjevali isključiti naše vezne igrače iz igre. Naprosto, kad smo već tjelesno slabiji onda moramo stajati gušće, igrači moraju davati podršku jedan drugom, stajati blizu kako bi se mogli brže rješavati lopte, ili korigirati eventualne greške kolega.

Odbrana nam puca iz istog razloga. Uvijek ih se ostavi na velikom prostoru pa često zaplivaju i budu izbačeni iz igre. Naprosto, nismo kompaktni što je greška trenera. Isti slučaj je s napadom. Kad uspijemo zadržati loptu u fazi napada napadači su, obično, usamljeni i nemaju kome dati povratnu loptu niti centrirati. Preskakanje igre je odraz nemoći. A razlog nemoći treba tražiti u taktičkoj postavci.

Dva su jednostavna postulata. Braniti se sa cijelom ekipom i napade završavati s minimum četiri – pet igrača. Ali za takvo što cijela se ekipa mora kretati zajedno u zadanom rasporedu. Razmak između posljednje linije i vrha napada ne smije biti veći od 25 metara u fazi odbrane. Ne smije i kapak. Tako igraju svi na svijetu. I to se s profesionalcima da uigrati u par mjeseci koliko je Sušić imao na raspolaganju. Ali on je truba trener i nema nam pomoći. Jučer je on izgubio utakmicu. I to je to. I dalje ostajemo luzeri nad luzerima.

Vidjelo se lijepo na TV – u kako Miske širi ruke i govori: „Ne možemo ovako igrati!“ Safete, pogledaj dobro tu snimku.

KOŠEVO

Onakva mrtvačka atmosfera sigurno ne može inspirirati igrače na borbu. I onda, standardno seljačenje, petarde i baklje. Zbog seljačina na tribinama hrabri kapetan Spaha baca mikrofon. Zviždati čovjeku koji vas poziva na razumno ponašanje može samo gomila papčina. Ne bih krivio igrače da sada zbog blentavog selektora i retardiranih navijača počnu izbjegavati reprezentaciju. A taj dan nije daleko, uvjeren sam. Shvatam frustracije navijača, ali malo dostojanstva čak i u porazu nije na odmet.

NIŠTA DOBRO

Još jedan balon optimizma je raspršen. Stara priča se ponavlja. Potrošit ćemo jednu iznimno talentiranu generaciju na trenerske diletante i kriminalce iz Saveza.

U Albaniji nas ne čeka ništa dobro, a za prolaz dalje treba kao mrav sakupljati bodove. Ne na inspiraciju kao što seoski učitelji pišu poeziju, već radom i osmišljenim sustavom. Inače, nos će nam još dugo biti obješen.

(zurnal.info)

Luksemburg-BiH 0:3 - 15 minuta Tih 15 minuta bio je jedini period istinski kvalitetne igre naše reprezentacije. Igralo se brzo, kratkim pasovima bez puno zadržavanja lopte i to je urodilo plodom

 

Upravo toliko je bilo potrebno reprezentaciji BiH da postigne tri pogotka u meču protiv Luxembourga. Redom su mrežu pogađali Ibričić, Pjanić i Džeko. Najsjajniji trenutak je bio Pjanićev slobodnjak u stilu Juninhoa. Nitko se na stadionu nije ni pomakao, a lopta se zakoprcala u mreži nakon putanje u onom čudnom luku kakav je bio karakterističan za šut legendarnog Lyonovog Brazilca.

Ono što zabrinjava jeste da je tih 15 minuta bio jedini period istinski kvalitetne igre naše reprezentacije. Igralo se brzo, kratkim pasovima bez puno zadržavanja lopte i to je urodilo plodom. Nakon toga uslijedila igra kakvu gledamo od naše reprezentacije od kada je selektor Safet Sušić. Bila je to igra bez jasne ideje, igra bez sustava, balkansko bahaćenje nogometnom genijalnošću, koja redovito zaboravlja da jedino sustav može izroditi kvalitetnu igru iz koje se dolazi do čistih šansi, kojih, da budemo iskreni, nakon ta tri gola nije ni bilo.

Lijepo je da smo pobjedili, ali bojazan ostaje. Bojazan da Sušić ne zna upravljati brodom koji je, po kvaliteti, sigurno sposoban da se bori za pobjedu protiv bilo koje ekipe svijeta. Doduše, treba se rješiti luzerskih kompleksa.

BAHO

Baho ponovo jaše. Nesuvislo mlati praznu slamu. Po cijelu utakmicu izvikuje usiljene i isprazne „patriotske“ parole umjesto da prenosi utakmicu. Pada u euforiju i kad izborimo aut. Luxembourg je ipak najniža razina i padanje u euforiju nakon pobjede nad njima je, u najmanju ruku, ridikulozno. „Zamislite samo da pobjedimo Francusku!!! Zamislite!!!“ – dernja se Baho u mikrofon.

Evo, zamislio sam. I? Pa ništa. Kako ništa!? Nemam pojma, ali ništa. Život mi se nije promjenio. I dalje živim u luzerskom okruženju gdje pobjede možeš samo zamišljati. One su u pravilu rezervirane za one koji ništa ne zamišljaju već izađu na teren i pobjede.

LUXEMBOURG

Simpatična družina iz bankarske državice nije imala što tražiti na terenu nakon furioznih uvodnih 15 minuta uktakmice, koje je odigrala BH ekipa. Nema se o njima što posebno reći. Nakon svega, vjerojatno su sretni da su izgubili sa samo 3 razlike.

LULIĆ

Evo još jednog slučajnog dobitka. Srećom po nas Young Boysi su na početku europske sezone napravili par sjajnih rezultata, a mi smo dobili rješenje za lijevi bok. Doduše, dečko je ofenzivac i to se vidjelo u njegovim stalnim izlascima prema naprijed, ali kad se vrati Salihović bit će to podosta ofenzivan lijevi bok, ali tjelsno sposoban i da odradi sve defenzivne zadaće.

MUJDŽA

Položio. Definitivno. Konačno smo mirni što se tiče stražnjeg desnog boka. Jedino zabrinjava što nemamo adekvatnu alternaciju. Možda za takvo što treba spremati Jahića?

DŽEKO

Opet sebičan. Teži kompliciranim rješenjima. Lagano postaje iritantan. Ekipa na ulici bi rekla da pametuje kad ne treba. S njim treba raditi. Natjerati ga da u reprezentaciji bude jednako svrhovit i jednostavan kao što je to već par godina u Wolfsburgu. Svaka čast za gol, ali ostalo je totalna kriza. Svaka ozbiljna ekipa kaznit će paralele koje redovito šalje cijelom širinom terena umjesto da doda loptu najbližem igraču i krene naprijed. Zna on to, ali iz nekog razloga se zajebava. I to samo u dresu reprezentacije.

FRANCUSKA

U utorak nas čekaju Francuzi još potreseni od mundijalskog kraha. Sad je vrijeme da ih se pobjedi prije nego Blanc, a sigurno hoće, posloži tu vrhunsku ekipu u učinkovit stroj. Ako su im Bjelorusi spakirali senzaciju na njihovom terenu zašto mi ne bismo mrtvo hladno izašli na teren i zakomplicirali im situaciju do kraja. Sad će tek gristi protiv nas, tako da nam pobjeda Bjelorusa i ne ide na ruku. Za nas će to, svakako, biti utakmica istine. Utakmica koja će nam odgovoriti na pitanje imamo li dovoljno zrelu ekipu da se plasiramo na neko veliko takmičenje. Bit će to istina i o Sušiću kao treneru. Ako uspije napraviti pozitivan rezultat protiv Francuza dobit će mir potreban da napravi korekcije i unaprijedi našu igru. Još da se rješi bljutave arogancije kupit će i svoje najžešće kritičare.

Čini se da smo boljku na bokovima rješili. Imamo genijalnog Pjanića, koji igra zrelije i od svojih iskusnijih kolega. Imamo racionalnog Rahimića, nadahnutog Ibričića, mangupa Misimovića, imamo i dvije gol mašine, srčanog kapetana i korektne alternacije za svaku poziciju. A prvih 15 minuta utakmice sa Luxembrougom je putokaz kako treba igrati svih 90 minuta svake utakmice protiv bilo koga, jer imamo ekipu koju se ne smije tjerati da se brani, naprosto nemamo igrače za defenzivan pristup. To je jedini dobar period naše igre u dosadašnjoj eri Safeta Sušića. I sada, čekamo našu nogometnu istinu, a ta se istina zove Francuska.

(zurnal.info)

HALILHODŽIĆ U DINAMU: Vaha ponovo na Balkanu Vahid Halilhodžić, neizmjerljiva legenda,

 

rodio se u poznatom stočarskom kraju

u Jablanici

 

Kada je došao u Mostar

Asim Kamačo mu je postavljao štapove

i učio ga da pravilno hoda.

 

Vaha, ti si u Veležu bio idol

i mi ti se klanjamo

 

Zato Vahide, kada ti je

račun u kafiću 8 KM

reci konobaru «u redu je»

a ne da uzimaš kusur

da platiš parking u Jablanici

(Pjesma o Vahidu)

Tako je o Vahi pisao rahmetli Mehmed Humačkić aka Meho Džeger. Vaha je istinska legenda mostarskog Veleža. Jedan od najvećih igrača koje je taj klub iznjedrio. A vjerovatno, pored Sule Repca (koji je za mostarski nogomet što je Luka Kaliterna za splitski) i Duška Bajevića, i najveći trener koji je prve nogometne korake naučio u Veležu. Igrao je u generaciji sa Bakom Sliškovićem. Njih dvojica zajedno su bili najveća opasnost za Veležove protivnike.

NE KVARITE DATUM

Upravo u doba Bake i Vahe zagrebački Dinamo doživio je najveći poraz u svojoj povijesti. Bilo je to pod Bijelim Brijegom tijekom Veležovog februarskog turnira 1980. godine. Rezultat je bio 9:2 u korist Veleža. Nakon te utakmice Dinamovi igrači se žalili Baki kako su tako katastrofalno izgubili zbog mamurluka, jer su, navodno, prethodnu noć “zaružili”. Baka ih je na to upitao: “A šta mislite gdje smo mi bili? U pozorištu?”. Utakmica je igrana 09.02., a kad su igrači Veleža zabili deveti gol cijeli je stadion skandirao “Ne kvarite datum! Ne kvarite datum!”

1981. godine Velež je osvojio prvi od dva kupa bivše države. Vaha je zabio odlučujući gol, a svi Veležovi navijači pali su na koljena kao da klanjaju i otpjevali, danas već legendarno “Vahideee, Vahideee!”.

Legendarna je i priča o Vahidovom samoranjavanju početkom rata. Ali od svih anegdota i priča ispričanih o Vahi meni je najdraža ona kad se, nakon što je potpisao ugovor sa PSG-om, iz Pariza vratio u Mostar. Sjedilo se u nekoj kafani i, kao i obično, uzdizalo mostarski duh i grad Mostar nebu pod oblake. Vaha je sve to slušao i, u jednom trenutku, mrtav ozbiljan izvalio: “Ljudi, mi moramo biti realni, Mostar je za Pariz jedno veliko selo!”

Još mi je jedna Vahina izjava ostala u sjećanju. Ta je poratna, dao ju je u vrijeme dok je vodio Lille. Pitao ga Ahmed Burić u jednom intervjuu zbog čega nije češće pozivan u reprezentaciju SFRJ, a on je na to mrtav hladan, k’o iz topa odgovorio: “Nije mi prezime moglo stati na beogradski semafor.”

Takav je valjda Vahid. Realan. Dobro, to možda i nije. Svakako je osebujna ličnost. Tvrd i radišan trener. A bogami i uspješan. Vjerovatno najuspješniji BH stručnjak u proteklom desetljećju. Iako ima pomalo čudne metode treniranja. Kad je, ovaj put kao trener, došao u PSG prva stvar koju je napravio jeste to da je prodao Ronaldinha. Ne voli, naš Vahid, zvijezde, iako je ovaj u tom trenutku bio najbolji igrač svijeta. O njegovim se uspjesima zna sve. Sve je napisano. O liku također. Komplicirana je to i konfliktna osoba. U svemu vidi zavjere. A sad se, iz samo njemu poznatih razloga, uvalio u najveću, što bi Dalmatinci rekli, kašetu brokava u svojoj karijeri.

VAHID U ZAGREBU

Kad je Velež dobio Dinama 9:2 Vaha je počinjao svoj uspon ka vrhu, a danas je potpisao trenerski ugovor sa Dinamom iz Zagreba. Ugovor je, zapravo, potpisao sa ZG kaubojem, također drčnim Hercegovcem Zdravkom Mamićem. A tko god prati nogomet zna se kako kod Mamića prolaze treneri. Otuda ona kašeta brokava. Dinamo Zagreb je za svakog trenera u posljednjem desetljećju upravo kašeta brokava. Sa gazdom dalekoistočnog tipa koji bi se miješao u apsolutno sve. On dovodi igrače, prodaje, sastavlja ekipu, motivira (to je učio od Ćire Blaževića i ta se vrsta motivacije zasniva na jebavanju majke igračima), ulazi u svlačionicu, polemizira s medijima (iako Dinamo ima zaposlenog glasnogovornika). Mamić je pravi balkanski showmen. Psuje u javnosti, omalovažava i vrijeđa novinare, bahati se u gradskim i državnim institucijama, određuje sudije za Dinamove utakmice i radi apsolutno sve što ga je volja. Naprosto, čovjek je idealan materijal za današnje medije. Incidentan je i s njim nikad nije dosadno. Savršen je za zgražanje “ćudoredne” hrvatske javnosti. Pravi primjer suvremenog balkanskog skorojevića.

Kad sam neki dan prvi put čuo za mogućnost da Vaha preuzme Dinamo, a poznavajući rigorozne Vahine metode, a i urođenu centarforsku i trenersku aroganciju, predvidio sam da će, ako Vaha potpiše za Dinamo, taj klub postati najzabavniji klub u Europi. Frcat će na sve strane. Konfliktan trener i još konfliktniji gazda. Trener koji radi na duge staze i gradi klub iz temelja po vlastitim metodama (šifra: Lille) i gazda koji želi trenutačne rezultate.

Vaha je tvrd, ne odustaje od svojih principa i takav teško da će dugo izdržati s Mamićem. Iako, Vaha je možda jedini lik koji može Mamića istjerati iz Dinama. Vahu BBB – i sigurno neće voljeti pa i ako dovede Ligu prvaka u Maksimir. To mu je kod Mamića plus. Zdravkec ne podnosi trenere koje navijači obožavaju.

Vahine ekipe obično igraju tvrdo, na rezultat što bi se reklo. Vaha ne voli zvijezde na terenu. A ni to kod Mamića ne prolazi. On bi i ovce i novce.

Vahide, što ti je ovo trebalo? To je pitanje koje me muči. Razumijem želju za dokazivanjem. Pokušaj da izgradi zdrav klub. Dinamo za to ima potencijala, ali Dinamo zadnjih godina nije zdrav. Dinamo je Zdravko. A Zdravku ne ide u prilog zdrav klub. U zdravom klubu sigurno neće biti mjesta za Zdravka.

I tak, bumo vidli, ne!?

Jebiga, Vaha je ušao u jednu kontroverznu fazu karijere. Morat će se dodvoravati hrvatskoj javnosti koja ne simpatizira njegovo javno djelovanje u proteklih dvadesetak godina. Pogotovo njegov odnos sa Ćirom Blaževićem. Već su počeli vaditi i podatke kako je Vahin brat Eno sudjelovao u zločinu u Doljanima. Puno puta će Vahid sam sebi uskočit u usta, jer nije mu bilo mrsko dohvatit se politike i prilično jasno dati do znanja što misli o kome. S druge strane imat će zadatak da stvori ekipu sposobnu za ulazak u Ligu prvaka. E, pa sretno mu.

UTJEHA

Ono što meni raspaljuje maštu jeste to što se Vahid vratio na Balkan. Sad nam je puno bliže. Puno bliže je i dan kad bismo ga mogli vidjeti na klupi reprezentacije BiH. A onda možda ponovno čuje ono legendarno “Vahideee, Vahideee!”. Čovjek lagano ulazi u sentimentalne godine, sigurno se uželio.

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Što je ovo, Safete!? Čista katastrofa. Bojim se da je Safet već dokazao da nema kapacitet za selektora ove iznimno nadarene generacije

HIMNA

Riječ himna potiče od grčke riječi koja označava pjesmu ili hvalospjev. Istinski je tužno, prije svake utakmice, gledati naše sportaše kako šute k'o zaliveni dok traje melodija bosanskohercegovačke himne. Imam utisak da bi svi bili do 50% uspješniji da ih u sportske okršaje uvodi pjesma koju mogu pjevati zajedno sa publikom. Ovako, himna nam je kao i država. Eto, ko nešto i postoji, ali o tom se ne može pjevati hvalospjev. Zbog toga ispaštaju oni koji su najmanje krivi, publika i sportaši, običan narod, reklo bi se, kmetovi i gladijatori.

QATAR

Ti slabašni momci održali su nam lekciju iz kombinatorike. Do 75. Minute utakmice imali su posjed lopte od 60 %. Možemo pričati da im je penal poklonjen, ali ne možemo reći da ga nisu zaslužili. Da su tjelesno snažniji razbili bi nas bez problema. Ulazili su često u opasnu zonu, ali završnica im nije jača strana, srećom po nas.

BRUNO METSU

Već dugi niz godina „veliki bijeli vrač“ drži nogometne lekcije puno razvikanijim trenerima, a i ekipama redovito jačim od onih koje on vodi. Sjetite se kako je 2002. sa Senegalom posramio, tada aktualne svjetske prvake, Francuze. Qatar je dokaz da čovjek očito zna posao. Posložio je ekipu od izdržljivih brzih momaka, kojima za neki veći iskorak nedostaje tjelesna snaga, ali momaka koji znaju igrati nogomet i jasno se drže sustava i ideje koju im je Metsu usadio.

Priča kaže da je Francuze dobio tako što je danima senegalskim igračima puštao video projekcije, koje su isključivo bile kompilacija slabih strana Francuskih igrača, bez da ih je ijednog trena upozoravao na dobre strane istih igrača. Pravi fakinski psihološki trik. Njime je ubjedio Senegalce da mogu dobiti Francusku. I stvarno, ljudi su u utakmicu ušli bez respekta i dobili je bez većih problema.

Metsuova povezanost sa senegalskim narodom svoj vrhunac je dosegla kad se oženio muslimankom i prešao na Islam. Uzeo je ime Abdul Karim, ali mu je nadimak ostao isti. Metsu je i dalje Veliki bijeli vrač.

IGRA K'O HIMNA

Što je ovo, Safete!? Bez ideje, bez jasne koncepcije, bez agresivnosti, motiva, bez ičega. Tako je izgledala igra naše reprezentacije na Grbavici. Čista katastrofa. Bojim se da je Safet već dokazao da nema kapacitet za selektora ove iznimno nadarene generacije. Ghanu smo dobili uz puno sreće i na krilima dobrih igara iz prethodnih kvalifikacija, opet bez ikakve igre, na genijalnost Pjanića. Utakmice protiv Švedske i Njemačke ne treba ni spominjati. To su bila još dva koraka unazad za našu ekipu. I onda je došlo OVO od sinoć. OVO je naziv za ONO što smo mi igrali protiv Qatara. A to teško itko može objasniti i opravdati. OVO, odnosno ONO, ne pravda izostanak Rahimića. Qatar je ipak niža kategorija. Ali uz ovakvo vođenje reprezentacije i mi ćemo završiti u toj kategoriji taman kad smo se ponadali da dalja putanja može biti jedino uzlazna. Prosto mi dođe da žalim za Ćirom Blaževićem. Iako, simpatičan mi je čovjek taj tihi, meki Pape. No, kao trener, očita truba. Već vidim da će nam svima pojesti i ovo malo živaca što nam je ostalo nakon svih tlačitelja i neznalica. Ne znam što se može promjeniti u narednom periodu, ali ako ovako nastavimo ovo će biti naša najjadnija kampanja za neko veliko natjecanje. Igrači su potpuno izgubljeni, nemotivirani, očito je da nema jasne osnovne koncepcije, a kamoli nekakvih rezervnih rješenja u sustavu. Par akcija koje smo odigrali bile su plod jen-dva, malonogometne, ulične filozofije. To nije plod koncepcije već trenutak inspiracije pojedinca.

Malo nade budi i maštu raspaljuje činjenica da je na tribinama Grbavice bio Vahid Vaha Halilhodžić. Možda je došlo vrijeme za njegovu diktaturu. Iako, on nije neozbiljan čovjek, koji bi u posao ušao znajući da upravo ovakva situacija i ovakva igra najviše pogoduje onim neljudima iz NFS BiH. Oni su zaslužni za stanje konstantnog raspada, koje im savršeno odgovara, jer gdje je red i rad tu za njih sigurno nema mjesta.

Treba primijetiti da se Džeko sve više gubi i da je mislima negdje izvan terena. Miske nije onaj stari kao da mu se više ne da mučiti za gomilanje poraza. Pjanić je siguran dobitak. On je motiviran do neba i lagano sazrijeva. Mujdža me nije ubjedio da je rješenje, ali bolje od njega nemamo kad smo se već nonšalantno odrekli Berberovića. Mravac definitivno ne bi trebao imati mjesta u ovoj ekipi, kao ni Pandža. Medunjanin se sve više nameće kao ozbiljan kandidat za važniju ulogu od ove koju je do sada imao. No, na stranu navijačke opservacije, neki bolji trener sigurno od ovog materijala može složiti ekipu sposobnu da se nosi sa najvećima bez ikakvih kompleksa. I mi trebamo Metsua, ili slijedi sigurna blamaža, osim ako, nešto, jebiga.

Samo je jedna stvar u svemu sigurna. Ako je sinoćnja igra reprezentacije odraz stanja i atmosfere u državi to znači da je stanje 1:1, nerješeno.

(zurnal.info)

ZMAJEVI RANO LETE (BIH - QATAR 1:1): Dvanaest umišljenih Ne zna se koje ovdje više umišljen: selektor ili igrači? Još kada bi nam objasnili zbog čega su tako uobraženi, možda bismo otkrili uzroke katastrofe na Grbavici

Mislio sam da ovo nikada u životu neću morati reći ali za dobro svih građa i poštene inteligencije u Bosni i Hercegovini, najbolje bi bilo da Safet Sušić ode sa mjesta selektora bh. nogometne reprezentacije. Prije nego što bude kasno za bilo što. Iako svi simptomi pokazuju da virus uzima svoj danak, možda još imamo šansi za izlječenje.

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine koju vodi neosporno najbolji fudbaler rođen na ovim prostorima, jednostavno ne valja. Tačnije, kvalitet igre koju ovi momci pružaju otkako je Ćiru zamijenio Pape ne bi zadvoljio ni ukuse prosječnog gledaoca utakmica bh. Premijer lige. A oni koji to prate znaju koliko su niski njhovi kriteriji.

ZAŠTO NE VALJA REPREZENTACIJA? Zato što je Safet Sušić umislio da zna selektorski posao. A ničim to još nije dokazao. Nije se još potvrdio ni kao trener, a kamo li kao selektor. Reprezentacija pod njegovom komandom skoro je identična onoj koja je igrala kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, samo što još i ne znaju igrati. Nema novih imena, nema eksperimenata, nema taktičkih zamki..., osim ako ovakve igre u prijateljskim susretima nemaju za cilj zavarati protivnika.

Nedostatak taktike se vidi i po kretanju igrača. Više su Misimović i Pjanić smetali jedan drugom nego kompletna odbrana ispodprosječnog Qatara. Ko god kaže kako su oni solidna ekipa taj pravi alibi za katastofu kakvu smo mogli gledati utorak naveče na stadionu Grbavica.

Da stanje bude još crnje, Sušić je gori motivator nego selektor. Ne traži niko od Sušića da bude klaun kao Ćiro, ali je više energije i pozitivnog naboja bilo na Blaževićevim treninzima nego sada u cijeloj Bosni i Hercegovini kada igra reprezentacija. Distanciranje od svega i građenje imidža nedodirljivog, cool tipa, pristaje Mourinhu ali tek nakon što je pokazao šta zna. Do tada, sve je ubleha.

IGRAČI: Umišljeniji od Sušića bili su samo igrači. Najgori od svih bio je Edin Džeko. Iole ozbiljan selektor bi već nakon prvog poluvremena ostavio frustriranog napadača Wolfsburga na klupi. Ono što je pokazao napadač za kojeg Juventus navodno nudi 40 miliona eura, ne vrijedi ni koliko košta ulaznica za meč na Grbavici. Možda momak ima problema sa transferima, ali bi selektor tu morao reagirati i pružiti šansu drugima koji imaju više koncentracije i volje da odigraju bar nekoliko dobrih pasova. Džeki to, osim one asistencije za jedini gol, nije polazilo za nogom.

Ništa bolji nisu bili ni ostali. Nadarević je lutao kao Krležine guske u magli. Ko zna, ako bi neko otišao na Grbavicu možda bi sreo našeg reprezentativnog beka kako još uvijek luta, bez kompasa, iscrpljen i dehidriran. Jahića spašava što je igrao na Grbavici pa je potrefio izlaz prema svlačionici, u suprotnom vodili bi ga u kategoriji “nestali”. Pjanić i Misimović očito imaju problema sa komunikacijom - jednom je maternji jezik njemački a drugom francuski. Ako bi FIFA progledala kroz prste i dozvolila prevodiocu da trči za njima dvojicom to bi donekle i popravilo stvar. Čekati od Sušića da im uputi koju instrukciju i postavi ih na odogovarajuća mjesta, vjerovatno bi bilo protumačeno kao mobing i miješanje u posao selektora.

Dalje, Muslimović? Zna li neko zašto on nije igrao? Je li uopće došao u Sarajevo? Ibišević dao gol i on misli da je opravdao svoj dolazak. Sjećate li se još nekog? Ne?!

ZAMJENE: Bolji dio reprezentacije. Možda nisu tolike zvijezde ali su za svojih dvadesetak minuta igre pretrčali više nego pojedinci tokom cijele utakmice. Niko se nije posebno istakao što u ovom sučaju i nije toliko loše. U ovoj selekciji prosjek je nivo i sve mimo toga je, zapravo, ispodprosječno.

IZUZETAK: Emir Spahić! Sretan je tim koji ga ima, a očito da je i njemu to najvažnije.

PROTIVNIK: Prosječna ekipa. Da nije bilo hrvatskog suca vjerovatno još uvijek ne bi dali gol, ali to ne znači da nisu igrali bolje od Papetovih Zmajeva. Da su Džeko, Muslimović, Nadarević, Mujdža..., makar upola igrali energično kao njihovi protivnici rezultat bio bio kao u vrijeme kada smo zabijali po sedam golova na utakmici.

SAVEZ: Napolje!

ZAKLJUČAK: Nadamo se da je ovo bila samo loša noć. Kao i protiv Irana, Švedske, Njemačke...

LIKVIDACIJA VELEŽA: Jami koliko možeš

Od svega što je nekad bilo ostali su samo navijači. Ali i oni su već umorni od dugogodišnjeg truckanja po vukojebinama i pokušavanja da spase voljeni klub

 

 

 Pokušat ću biti kratak, precizan, konkretan, unatoč tome što problema ima za jednu ozbiljnu studiju koja bi uključivala sociološke, ekonomske, psihološke i kakve sve ne analize. Proteklih par tjedana u Mostaru se iskristalizirao još jedan problem koji oslikava propadanje čitavog BH društva. Riječ je o propadanju kultnog i jednog od najvoljenijih nogometnih klubova bivše države. Govorimo o Veležu, naravno.

UMORNI NAVIJAČI

Ono što se s Veležom događa u poslijeratnom periodu istinski oslikava kako nezrela i glupava politika i divlji „biznis“ uništavaju čak i simboličke potencijale ove države. Egida „jami koliko možeš“ došla je glave nekada slavnom i ponosnom klubu. U pripreme se ulazi bez trenera, bez definiranog igračkog kadra, sportski direktor daje ostavku dan prije početka priprema, igrači nisu dobili plaće mjesecima itd. Sve u svemu potpuni kaos i rasulo. Baš kao i u cijeloj državi. Ono što je znakovito za cijelu situaciju jeste upravo činjenica da je Velež, kao simbol Mostara i BiH, ne bačen na konopce nego već odavno izvan ringa. Velež je istinska metafora rasapa društva u kojem živimo. I to već godinama, ali na to nitko ne obraća pažnju.

Od svega što je nekad bilo ostali su samo navijači. Ali i oni su već umorni od dugogodišnjeg truckanja po vukojebinama i pokušavanja da spase voljeni klub. Legende Veleža su daleko od kluba zbog upravljačkih struktura i menadžerčića koji već godinama od njega rade privatnu prćiju iz koje sustavno isisavaju po 100, 200, 1000 kerma.

U uvjetima BH nogometanja za konstantne uspjehe dovoljno je stvarno malo sredstava i ne treba nam nikakav Abramovič, dovoljni su Bajević, Halilhodžić, Marić. No, zašto bi oni bacali svoje novce u bunar sitnim proždrljivim piranama? Dođu, vide koliko je sati i razgule. Nema ozbiljnog čovjeka s kojim bi sjeli za stol i pokušali osmislitit dugoročan projekt i strategiju za razvoj kluba. Vjerujte, nije slučajno Ahmet Džubur suspendiran. Konačno smo imali lika koji je vukao pošteno i pametno. No, to je mnogima smetalo pa su preko mafijaški organiziranog nogometnofudbalskog saveza čovjeka udaljili od Veleža, a s njime i pamet i mogućnost da Velež ponovno izraste u uzoran sportski kolektiv. Očito je mnogima stalo da se Mostar i BiH unište prije svega na simboličkoj razini, a onda i na svakoj drugoj. A način na koji se to radi je stvarno gadljiv. Kokošarski, džeparoški, baš kao što političari već godinama kradu i varaju izmučene građane ove zemlje.

Glavinjanje se naročito vidi u mlađim uzrastima. Nekada slavna nogometna škola danas niti ne postoji. Ono što bi trebao biti temelj svakog ozbiljnog kluba, u Veležu je igralište za tatine sinove. Tate tih sinova mogu makar treneru gurnuti nešto keša pa da čovjek preživi. Čak ih se ne može ni kriviti (trenere mlađih uzrasta op.a.) kad iza njih ne stoji ozbiljan klub. A vjerujte, talenata u Mostaru ima. Samo, bolji se nogomet igra na školskim terenima i malonogometnim turnirima nego u prvoligaškoj konkurenciji. Ako te nema tko gurnuti sigurno nećeš igrati u Veležu pa da si novi Tuce. To vodi k tome da svaki kabadahija koji za sebe kaže da je menadžer dovodi igrače ž klase i iste prodaje dalje, a mostarska djeca ne mogu ni blizu. Stara je to i poznata priča i ne odnosi se samo na Velež.

TREBA DA SE ČISTI

Ono što se trenutno događa u Savezu ne treba ni komentirati. I jedino se možemo moliti da UEFA stvarno suspendira cijeli Savez i sve reprezentacije i klubove pa da se situacija počne čistiti. Jer toliku količinu samoljublja i bezobrazluka je istinski teško svariti. To govori o gluposti čelnika Saveza, govori o njihovoj neljudskosti i nebrizi za sport. A sport bi, pored obrazovanja, trebao biti osnov zdravog društva, igra kroz koju se djeca uče disciplini i tjelesno razvijaju. I nije bitno tko će postati profi. To postanu rijetki i uporni. Uglavnom, kao i u politici, kod nas sportom vladaju provincijski tikvani, seoske gazde bez trunke soli u glavi. A mi, mi za njih niti ne postojimo, ne postoje djeca, ne postoji budućnost, ne postoji ništa osim njih samih. Za povratiti i ništa drugo. I onda se ljudi čude kad se razbiješ ko kanta i upadneš u tešku duboku tugu koja te izjeda i muči do kraja svijeta. Naprosto, tko više može podnijeti bezgranični bezobrazluk? A taj je bezobrazluk poput živog blata u koje tonemo sve dublje i dublje i već nam odavno puni usta.

Jednostavno, sve treba rasformirati. Sport u BiH treba biti amaterski. Jedino tako možemo skloniti mešetare od sporta i vratiti mu njegovu bit. Ako Irska, Danska, Švedska i Norveška imaju poluamaterske lige, a bogatiji su i sređeniji od BiH u svakom smislu, ne vidim što se mi tu imamo kurčiti. Po kojem osnovu mi imamo profi lige? Po kojem osnovu udruge građana, što naša sportska društva jesu, mogu poslovati kao profesionalni sportski pogon? A? Naravno da je to potpuno ludilo, ali samo jedno od ludila koje živimo. Pod hitno treba mijenjati zakon o sportu i amaterizirati sve sportske pogone. Djeci i roditeljima razlog za bavljenje sportom ne smije biti novac. Sportu u BiH treba vratiti suštinu, a to jedino amaterizacija može učiniti. Fokus mora biti na radu s djecom. Od sporta se mora maknuti politika i kojekakvi „biznismeni“, a to se može jedino ako ne postoji financijski interes.

Kad poželim da Velež ispadne u kantonalnu ligu to je zbog toga što sam uvjeren da, kad ne bude ni ovo malo para što ih ima, sve će pirane otići na drugo mjesto tražiti hranu. Tad možemo krenuti iz početka. Vratiti klub i radost igre mostarskoj djeci, koja će istinski cijeniti proleterski crveni dres. A onda ću i ja ponovno ići na stadion, a i mnogi drugi koji se na pomen Veleža uzrujaju i rastuže, jer ne mogu podnijeti sve što se događa s klubom u koji se zaklinju cijeli život.

(zurnal.info)