Život

ČUDESNO OZDRAVLJENJE: I na bolovanju ministar Hadžihafizbegović glumi u pozorištu Premijer Kantona Sarajevo zna da je njegov ministar za kulturu i sport na bolovanju. Međutim, nema pojma da ovaj to koristi kako bi glumio u pozorišnim predstavama širom BiH

Hadžihafizbegović: Glumac na bolovanju

Već je postalo uobičajeno da ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović nije na svom radnom mjestu. Moguće ga je sresti bilo gdje samo ne u Ministarstvu, gdje prima platu veću od dvije hiljade konvertibilnih maraka. Posljednjih petnaestak dana ministar kulture i sporta u Vladi KS-a je na bolovanju. Istovremeno, Emir Hadžihafizbegović igra u pozorišnim predstavama širom BiH. I dok poreski obveznici plaćaju Emira Hadžihafizbegovića da bude kantonalni ministar za kulturu i sport, on glumi. S obzirom da je trenutno na bolovanju, ostaje da se otkrije glumi li da je bolestan ili se pretvara da je ministar u Kantonu Sarajevo. Neupitno je samo da njegove glumačke sposobnosti koštaju poreske obveznike desetine hiljada maraka godišnje.

ŠTA PREMIJER ZNA O... MINISTRU?

Emir Hadžihafizbegović, jedan od najboljih glumaca na prostorima bivše Jugoslavije, trenutno angažiran kao ministar u Vladi Kantona Sarajevo, povremeno radi kao televizijski voditelj, nerijetko se bavi snimanjem filmova i TV reklama, a rado učestvuje i u televizijskim emisijama zabavnog sadržaja. Uglavnom, ima ga svugdje više nego u njegovom kabinetu ili na sjednicama Vlade. To potvrđuje i nedavno objavljeni izvještaj CCI-a o radu Vlade Kantona Sarajevo, prema kojem je ministar Hadžihafizbegović izostao sa čak 42 sjednice Vlade KS-a, od ukupno 90, koliko ih je održano prošle godine.

Upitali smo premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića da li je upoznat sa zdravstvenim stanjem njegovog ministra, na šta smo dobili odgovor da ga je Hadžihafizbegović prije 15 dana obavijestio da će biti odsutan. Premijer nije znao da njegov ministar, dok je na bolovanju, igra pozorišne predstave, ali smatra da je to lična stvar ministra. Zakon ne predviđa da je rad na drugim poslovima, u vrijeme odsustva zbog bolesti, lična stvar uposlenika, pa makar on bio i ministar u Vladi Kantona Sarajevo. No, premijer se nije želio upuštati u razgovor na tu temu.

Hadžihafizbegović:Više ga ima na tv-u nego u kabinetuOD MINISTRA DO BLESANA

Budući da nas zanima (ne)rad gospodina Hadžihafizebegovića, prije osam dana smo u njegov kabinet poslali pitanja o čestim ministrovim odsustvovanjima. Interesovalo nas je gdje ministar putuje, koliko troši budžetskog novca na tim putovanjima, koliko je za vrijeme svog mandata bio na poslu...? Međutim, odgovor nismo dobili jer je, pretpostavljate, ministar na bolovanju. Osoblje u kabinetu nije znalo kada će se ministar vratiti s bolovanja, pa smo ga direktno kontaktirali. No, ministar/glumac Hadžihafizbegović nije bio raspoložen za razgovor.

-Trenutno sam na sastanku, pa idem na put - kazao je ministar Hadžihafizbegović i nastavio: Da, sinoć sam igrao u predstavu Žaba, a što se tiče mog posla on nije vezan za Kabinet. Trenutno sam na bolovanju, a uz to, ja opet dolazim na posao. Kada smo ga pitali da li je bio danas na poslu, ministar je odbrusio: Ko si ti, ba, čovječe, da me to pitaš?!

Dakle, ministar Hadžihafizbegović, jednostavno, voli glumu. Spreman je i na bolovanju igrati predstave, snimati filmove, posjećivati festivale, šepuriti se crvenim itisonima, izigravati simpatičnog blesana u reklamama... Dodajmo i to da je s titulom ministra uspio "pokupiti" čak sedam nagrada izvan BiH, snimiti šest filmova i pet pozorišnih predstava.

KAO KEVIN COSTNER

U intervjuu za magazin Azra, ministar Hadžihafizbegović je nedavno objašnjavao kako vremena za probe i predstave ima nakon radnog vremena, a da je filmove snimao tokom vikenda (?). Navodno, spava samo tri sata (!).

Najviše zamjerki, kaže, imao je zbog toga što je snimio reklamu za mobilnu mrežu Tomato u Hrvatskoj.

-To je ta licemjerna sredina. Kad Kevin Costner snimi reklamu za „Turkish Airlines“ to je ok, ili George Clooney za „Smirnoff Vodku“. A kad Emir Hadžihafizbegović snimi reklamu, to je neetično, nemoralno i sukob interesa. Često ono što na Zapadu tretiramo kao IN, kad se desi kod nas - to je sramno. Imam 25.000 fanova reklame „Tomato“ na Facebooku. Valjda sam tim svojim angažmanom promovirao i bh. glumca, podijelio hiljade autograma i šta je tu loše? Šta sam ja to loše uradio? U svakoj drugoj zemlji bi to bilo POZDRAVLJENO - ovdje je dočekano na nož- kazao je Hadžihafizbegović za Azru. Zaboravio je da dva spomenuta slavna glumca u svojim zemljama nemaju nikakvu političku funkciju.

Nije naodmet napomenuti da ministarsvo koje predvodi Emir Hadžihafizbegović godišnje izdvaja 240.000 budžetskih maraka za plaćanje penzionog i zdravstvenog osiguranja za slobodne umjetnike, među kojima su Fuad Deen Backović, Mugdim Avdić Henda, modna kreatorka Emina Husedžinović, Selma Muhedinović...

Prošle godine kulturni radnici su se suočili s još jednim primjerom bahatog odnosa ministra Hadžihafizbegovića prema kulturi i kulturnim radnicima u Sarajevu. Naime, iz Ministarstva kulture i sporta KS-a za sedam sarajevskih sportskih klubova iz ionako mizernog budžeta izdvojeno je 2.1 milion maraka, dok je za godišnju produkciju 13 kulturnih institucija KS izdvojeno svega 1.023.700 KM! Ili za kraj recimo da je za modne revije i predavanja hafiza Sulejmana Bugarija izdvojeno je čak 132.000 KM, dok je s druge strane Naradnom pozorištu u Sarajevu pripalo 150.000 KM.

Možda bi dobili i više, kada bi na repertoaru Narodnog pozorišta bila predstava u kojoj igra i ministar Hadžihafizbegović. Naravno, ukoliko bi glumac Hadžihafizbegović među silnim obavezama uspio da pronađe malo vremena.

(zurnal.info)

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa

Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića  predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti. 

Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.

 Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige


TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?

KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:

Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1


TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?

KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.

TN: Nijeste to neposredno čuli?

KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...

TN: Zato vas i pitam.

KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.

Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…

TN: Kojim profesorom?

KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.

Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA

TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?

KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.

TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?

KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.

TN: Tamo nije bilo civila?
KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.

TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?

KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju:
“Tito – Marko! Tito – Marko!”

Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”

Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2

TN: Zašto su vas tamo poslali?

KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.

Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.

Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”

Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.

TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli?
KAPIČIĆ:
Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…

TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?

KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.

Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.

TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?

KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.

U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…

TN: Ko?
KAPIČIĆ:
Veljko Mićunović, na primjer…

TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.

KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.

TN: Kako ga je “umirio”?!

KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”

TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!

KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!

TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.

KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!

TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih!
KAPIČIĆ:
Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!

TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.

KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.

Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”

Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.

Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.

Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”

Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”

Zanijemio je.

Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA

TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.

KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…

KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...

Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?

KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!

KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.

TN: Na koji način?
KAPIČIĆ:
Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…

TN: Zašto ste otišli?

KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.

TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…

KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!

TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!

KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!

TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!

KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...

TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?

KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!

TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?

KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

TN: Šta ste im rekli?

KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”

Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…

Da, bojali smo ih se…

Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.

To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!

PETROVA RUPA

KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture…
TN: A Petrova rupa?
KAPIČIĆ:
Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!

TN: Šta je izmišljeno?

KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…

TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!

KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!

TN: Ne odustajete!?

KAPIČIĆ: Ne odustajem! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4

TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5
KAPIČIĆ:
Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…

Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao:
“Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”

I sâm sam se nasmijao.

TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?

KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!

TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru?
KAPIČIĆ:
Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!

Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...

Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose.
TN: Šta je to značilo?
KAPIČIĆ:
Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića.
TN: Zašto je to radio?

KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:

«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»

Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.

Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.

MANITI VLADO DAPČEVIĆ

TN: Kakve probleme?

KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.

Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.

«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»

Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.

Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.

Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.

Tresao sam se od bijesa!

«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.

Vidim, Jovo.“

«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.

Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.

TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?

KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.

«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»

«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.

«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»

Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“

«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.

TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac?
KAPIČIĆ:
Nikada. Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.


(zurnal.info)

1 Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.

Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.

Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).


2 Kidrič Boris (1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.

3 Komnenić Petar (1895–1957) - Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.


4 Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.

 

5 Kardelj Edvard Bevc (1910-1979)Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.


ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Let iznad trudničkog gnijezda – a u njemu samo gaće! Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju

Demi MooreNeki dan sam prohodala, pardon, prokolutala gradom. Onako opušteno, trudnički, noseći stomak ispred sebe kao razbijač barikada, čitaj ženetina koje hoće da stanu u red prije mene. I mislim si kako je to super biti trudnica (tačno, trebalo mi je samo 9 mjeseci da to osjetim). Neopterećena ničim drugim osim samom sobom i bebom, a cijeli svijet mi je na vrhu stomaka. Kad, pored mene projezdi krstarica – djevojka neopisivo grozne crne kose i prekrasnog tijela uvučenog u najmanji minjak od teksasa koji postoji. Nije minjak taj koji mi je skrenuo pažnju već fenomen koji je ostao iza nje – svaka, ali baš svaka muška glava na Ferhadiji se okrenula za njom. Sijeda, ćelava, mlada, izborana, lijepa, ružna, drčna, sa i bez brkova, ozbiljna, tužna, mangupska..., ma apsolutno svaka. Kao da sam upala u Zonu sumraka.

50 GLAVA, I VIŠE

Još se nisam oporavila kad eto nje iz drugog smjera. Naravno, stala sam i gledala da li će se fenomen ponoviti – možda sam ja znate umislila. Ne. Opet isto. Više od 50 muškaraca u mom vidokrugu (priznajem, brojala sam brzo, brzo, kao da je u pitanju nasljedstvo) okrenulo je glavu na način nepoznat fizičarima. A ja sam uspjela da vidim još jedan razlog zašto – kao da mi njene noge od 1,90 nisu dovoljne! Stvar je i u njenom hodu.

Ona je hodala kao da je sve vrijeme svijeta njeno. Kao da je ulica njena. Ma, kao da nije obučena u maramicu već u trenerku jer ona je toliko u skladu sa sobom, svojim tijelom da je potpuno svejedno šta je na njoj. Ona sama je seks.

Ne trebam ni spomenuti da sam se utješila masnim i obimnim ručkom, te brzim odlaskom kući. Šta mi drugo preostaje? Na površini sam ostvarenje svake bosanske polufeminizirane žene. Manje od 10 dana do poroda. Nabrala 35 godina. Suprug, stan, krediti. Donedavno imala redovan seks. Provela nekoliko kampanja za slobodu ovoga i onoga. Vodim najmasovniji volonterski projekat u BiH.

A u stvari ja se još mučim egzistencijalnim pitanjima o kojima Žena sa nogama nije ni pijana pomislila. Na primjer imam li ja muda?

GOLA K'O DEMI

Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju.

Depilisala se ja svukuda zlu ne trebalo, namazala uljem, obukla najbolju trudničku odoru, gaće donešene čak iz Oksforda, a ne ove naše iz prodavnica koje su dobre samo za tevhida. I došla u Zrnin studio.

Zrno se potrudio, donio haj sci tech opremu, ma nema... I onog trenutka kad mi je pokazao fotografiju inspiracije, odsjekao mi je obje noge. Predivna mlada trudnica uslikana s boka, do koljena, ne vidi se ništa osim stomaka i malo stražnjice, crno bijela simfonija.

Dok sam zurila u sliku, nabrzinu sam napravila sopstveni inventar. Vrat bikovski, obrazi kao u svizca, guzovi – najveće engleske gaće jedva su ih stisli, noge-vafle; jedino grudi vade stvar ali ne mogu ih čak ni pred Zrnom kojeg znam godinama razmotati...

A celulita na sve strane može poslužiti kao scenografija za slijetanje čovjeka na Mjesec.

DAJEM SVE AL' GAĆE NE

Nekako sam propentala hajmo mi lagano dio po dio. U haljini i hlačama, pa u hlačama i vešu, te... Ali trenutak kad sam odlučivala imam li ja hrabrosti na djelu kao na jeziku došao je prebrzo. Da li da se slikam kao crno bijela simfonija? Zašto ne? Zar nisam ja ta koja propagira slobodan odnos prema tijelu, pa uživa da proziva licemjere koji bi žene najrađe držali u vreći krompira. A još manje milosti pokazuje prema ženama puritankama... Nisam jednom bila na nudističkoj plaži ili toples, mada to i nije baš ušlo u paparaci istoriju. Najdraži mi ne bi zamjerio, on je za razliku od mene istinski slobodan.

A ja?

Kukavica kukavna jadna. Stisla noge, stegla gaće i rekla Zrni: dajem sve ali gaće ne dam! Džaba što ja znam da on neće ni viriti ni slikati frontalno, što ću biti u pozi u kojoj ni Supermen ne bi nazreo venerin brežuljak, ne i ne. A još mi je gore što Zrno pokazuje svo razumijevanje muškarca iza kojeg su već dvije trudnoće pa mi tihim, psihijatrijskim tonom govori ne boj se Dženi nećemo ništa što ti nije ugodno, samo ono što želiš polako smiri se... sve je dobro sve je OK.

PHOTO SESSION ZA SAFF

Ja se stisla k`o kobasica, okrenula bokom i rekla snimaj me u gaćama pa kud puklo da puklo, potom dočepala garderobu, obukla najbrže na svijetu, istrovalila se na njegovu garnituru kao da sam trčala maraton. Grozničavo sam razmišljala zašto, o zašto, o zašto? Gdje su mi muda majku li im? Sve do onog trenutka kad mi se istina ukazala u punom neugodnom svjetlu. Nije to stid gena Bistrika i Jarčedola, niti strah od reakcije najdražeg supruga, još manje roditeljskog kuđenja. Već je to sujeta, jebena ženska sujeta koja nema razuma, ne shvata da su posljedice devet mjeseci oživljavanja novog bića neminovne a nagrade napojmljive. Jedino što moja ženska sujeta misli jeste da ni sva čuda modernog fotošopa neće od batačića napraviti noge Žizele, od guzice dupence, od vratine labuđi podvaljak... Druge misli nije bilo u mojoj glavi samo kako će ljudi reagovati ako ikad to vide. Niti jedan zrak razuma mi nije dopro do mozga na primjer da kao prvo ko će ikad vidjeti te slike obzirom da su to privatne slike – doduše rekla sam Zrni ako ih SAFF hoće objaviti da ih da gratis – a drugo zašto bi neko tražio nešto negativno na njima i ako vidi?

Ne, ne i ne. Ja sam se držala svojih gaća kao pojasa za spasavanje ne shvatajući kakav primjer dajem svom djetetu.

VRIJEME ZA NOVO OPRAVDANJE

Spremna sam preuzeti odgovornost i pomoći novom biću da dođe na ovo guvno od svijeta. Vodim organizaciju i pokrećem državne akcije. Živim od aktivističke priče.

A opet. Ako nisam slobodna u 35-toj godini sa svojim tijelom i svojim imidžem pa kad ću u majčinu biti? Zašto nisam slobodna?

Srećom, imam manje od 10 dana da se još bavim sobom. Nakon 7 aprila trebala bih imati dovoljno odgovornosti da zaboravim i sebe i svoje licemjerstvo bar jedno 18 godina. Biće to fin period da iskonstruišem novu sebe i nađem opravdanje.

SARAJEVSKI ILEGALCI: Zaboravljene žrtve Maksa Luburića Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Bio je jedan od 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta čija je vješanja naredio ustaški pukovnik Maks Luburić

U Sarajevu je na Marijin Dvoru 28. marta obilježena godišnjica zločina iz 1945., kada su, uoči samog oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu ustaške vlasti objesile 55 antifašista svih nacionalnosti.

Maks LuburićVješanje 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta na stabla kestenova naredio je ustaški pukovnik Maks Luburić a fotografije tih prizora štampane su kasnije u udžbenicima istorije.

Ovog marta ispred Filozofskog fakulteta na spomenik koji je otkriven tek prije dvije godine cvijeće su položili članovi porodica stradalih i članovi SUBNOR-a iz Sarajeva. Nije bilo ni gradonačelnika ni predstavnika Gradske uprave, a ni medija:
- Nikoga mi nismo vukli za rukav, objavili smo oglas u novinama, i to je bilo sve. Ko je htio, došao je
, kaže Šerif Biser, predsjednik SUBNOR-a.

Drvored leševa

Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Radio je u staroj policijskoj stanici kada su ga uhapsili ustaški vojnici. Njegova sestra Almasa Đulepa tada je imala 15 godina pa se i danas jasno sjeća svega:
- Ovo mi je brat
, pokazuje na Hamidovo ime uklesano u kamenu. U bučnom proljetnom danu nestvarno djeluje njena priča o jezivom jutru 28. marta 1945. Na mjestu na kojem radnici popravljaju komad ulice, ne vidi ni njihove bušilice ni njih već davno iščezlu banderu na kojoj visi tijelo njenog mrtvog brata:

Almasa Đulepa- Svega se sjećam, a kako i ne bih kad sam mu zadnji ručak odnijela u belediju. Sedam dana je bio tamo a na dan prije sam mu odnijela veš da presvuče, vratio mi ga je krvavog. Primili su mi u belediji hranu, da li su mu je dali, ne znam. A ujutro, kad je dan osvanuo, došao jedan mladić, brat Sulje Pašića, plače, i viče mome mlađem bratu: Brate, nemamo više braće, naša su braća obješena! Svi smo skočili na noge a kad se to pročulo bilo je grozno. Odmah smo izašli na ulicu, ja sam bila sa majkom i sestrom, bile su tu i porodice drugih ljudi. Bila je to povorka svijeta, a ustaše su nas gonile. Ja i moja rodica smo plakale, a jedan ustaša nam kaže: Nemojte plakati, ako budete plakale i vas ćemo sad objesiti. Nismo smjeli ni plakati... niko iz komšiluka nam nije smio ući u kuću.

Almasa nikada neće zaboraviti trenutak kada je ugledala bratovo tijelo:
- Moj brat je visio tačno ovdje pred muzejem, na pola bandere. Sva se tresem. I još jedan je visio, dvojica su bila na pola bandere. Vidjela sam sve, moje dijete, iako sam i ja bila dijete ali svega se sjećam, i kad su ih odnijeli. Imao je veliku modricu kod oka. Sedmi dan poslije oslobođenja izvađeni su iz onih rupa na Bentbaši, gdje su bili zakopani po petorica i kopali su ih u Koševo. Meni nisu dali da idem, mnogo sam plakala, a majka i sestra su ga poznale. Tu je obješen i sin od moje tetke, on je bio neošišan... jedini je on bio neošišan... I njega su na noć prije uhvatili a ujutro na vješanje. Odem kad je godišnjica ili ramazan da izučim ono naše.

Branka Obradović svjedoči o gubitku oca Vladimira Mirkovića:
- To je bio strašan šok. Bio je 15 dana u zatvoru i onda smo odjedanput čuli šta se desilo. U Sarajevu je bila strašna atmosfera, svi su bili šokirani, skroz su drvoredom ljudi bili obješeni. Moj otac je imao 44 godine. Nama je javila žena koja je dolazila da pere veš, stanovala je blizu i kad je prolazila vidjela je. Pretrpani su u kamione sa onima što su bili zatvoreni u Luburića vili. Neko je pratio njihove krvave tragove i našao ih zakopane na Bentbaši. Kad je 6. apila došlo oslobođenje onda je taj neko ko je to vidio javio. Izložili su ih u skloništima kod današnjih bazena na Bentbaši. Očeva majka je išla da ga prepozna. Njegov brat je odveden u Jasenovac i nikada nismo saznali šta je bilo s njim.

Sjećanje na jerane ilegalceHazim Požegija je na obilježavanje godišnjice došao da oda počast rodoljubima. Među njima nije bilo članova njegove porodice, a '45. je Hazim imao 12 godina:
- Došao sam ovdje na centar Marijin Dvora i na svakom kestenu od tramvajske stanice do muzeja visio je po jedan rodoljub.

Po trojica su visila!, dodaje Majda Marković. Sjeća se trenutka kada je iz zajedničke grobnice iskopan njen otac Pašo Avdić:
- Otac je imao 38 godina. Bila sam mala, imala sam sedam godina ali se sjećam trenutka kad su ga iskopali iz zajedničke grobnice, a majka ga je prepoznala. I sve vrijeme Jugoslavije niko se nikada nije sjetio da ovako oda počast ovim žrtvama. Pogledajte samo koliko se danas, svaki dan, priča o Srebrenici, i treba, ali se niko osim gospodina Bisera i SUBNOR-a nije sjetio da to obilježi.

SUBNOR čuva sjećanje

Tog marta obješeno je mnogo jarana ilegalaca, kako ih naziva Munever Delić. Tada 22-godišnjak, sjeća se da se spasio jer je u tom periodu umjesto u Sarajevu bio u Rajlovcu. Sa Vinkom Tomičićem, čije je otac Josip bio član pokreta otpora prisjeća se da su svi bili na meti ustaških vojnika. Vinko kaže kako je njegova porodica živjela u zgradi današnje Učiteljske škole na obali, koja je tada bila partizanska škola:
- Mi smo stanovali dole, a Gestapo je živio na spratu iznad nas. Sjećam se njihovih crnih upeglanih odijela, bili su strahovito nepristupačni ljudi. Sve su minirali i kad su otišli moj otac je imao zadatak da očisti od mina i tako je i stradao. Mama mi je pričala da su bile kante od po 50 kilograma, prepune eksploziva. Dobio je zahvalnicu kao učesnik pokreta otpora Grada Sarajeva.

Dok razgovaramo većina ovih ljudi prilazi Šerifu Biseru i zahvaljuje mu. Kažu da se, kad ne bi bilo njega i SUBNOR-a, niko rodoljuba ilegalaca ne bi ni sjećao. I sam Biser kaže kako se 60 godina niko nije odlučio postaviti ovaj spomenik:
- Većina ovih koji su obješeni su bili ilegalci, antifašisti, u vezi sa pokretom otpora Valtera Perića i koji su tada, samo nekoliko dana prije oslobođenja grada, obješeni. Na prvim su linijama branili Sarajevo. Neke od njih su i mrtve vješali kako se ne bi vidjelo da su mrtvi, sve u cilju zastrašivanja.Međutim, Maks Luburić, kad je čistio Sarajevo, nije samo njih objesio, on je u Luburića vili mjesec dana prije toga ubijao 800 rodoljuba antifašista, među njima i nevinih ljudi. Jedini motiv je bio zastrašivanje i čišćenje Sarajeva od pokreta otpora, na čijem čelu je bio Valter Perić.Luburić je ljude peglao, kuhao i prste im otkidao. Na spisku je imao sve partizanske porodice i rodoljube koje je htio da pobije. Svi bi mi bili mrtvi da nije bilo oslobođenja.

Biser je jedini preživjeli jasenovački logoraš i kaže da ovo što danas čine nije ni mali dio zahvalnosti koju ti ljudi zaslužuju:

Šerif Biser- Naša je obaveza da se sjećamo ovih ljudi koji su nam stvorili ovaj život. Šezdeset godina je Sarajevo šutjelo i nije htjelo da otvori spomenik jer je jedan visoki funkcioner u Sarajevu rekao kad je neko predlagao da se podigne spomenik: Oni su bili policajci, da ih nisu ustaše ubili mi bismo ih ubili. To je notorna laž. Ovo danas činimo radi toga da se ne zaboravi. Poslije nas moraju potomci znati šta je bilo.

Svrha SUBNORA da uzgaja tekovine NOB-a i da se bori protiv fašizma a vidite šta se dešava i kako taj fašizam ide uzlaznom putanjom.

Ko bi mogao vjerovati, pitaju se naši sagovornici, da će i danas doći u situaciju da se brane od fašizma, jer, vrlo je malo ljudi koji na svojim plećima nisu osjetili užase barem jednog rata:
- Da imamo ulice Mile Budaka, Jure Francetića, u Hrvatskoj posvećenje Stepinca, u Banjoj Luci ravnogorce. Ko bi rekao?

Ali zato, kaže Biser, imamo i 49 društava Josip Broz Tito, dok je prije sedam godina bilo samo jedno:
- Vrijeme je praznih stomaka i svi se preko svojih roditelja sjećaju kako je bilo za vrijeme Tita
, kaže.

 Smrt fašizmu

Samo nekoliko metara dalje srednjoškolci prvog razreda iz jedne sarajevske škole. Došli su organizovano i odmah izražavaju svoju radost što se obilježavaju ovako važni datumi. Ipak, na pitanje zbog čega važni datumi i da li znaju koliko je i zbog čega ljudi ubijeno, te ko ih je objesio, kažu: Pa baš i ne znam za koga je ovaj spomenik. Znam da su obješeni na spavanju, al ne znam ni kad ni koliko ih je bilo ni ko ih je objesio, priznaje jedan od učenika.

Drugi mu priskače u pomoć:
- Većina njih je bila i mrtva u tom periodu, to su bili ilegalci. Koje godine, ne znam. Ja sam iz Slovenije, a slabo znam i od tamo.

Pohvalno je što su ipak došli, kažu prisutni, a kako ih uopšte kritikovati zbog toga što ne znaju sve, u vrijeme u kojem čelnim ljudima ovoga grada nije očito palo na pamet da se pojave na obilježavanju.

Kad su krenuli iz škole, kaže njihova nekadašnja profesorica Lejla Tuce, kazali su: Smrt fašizmu!:Kad su krenuli iz škole, kazali su: Smrt fašizmu! Odgajaju se tako da fašizam nije nešto što je dobro već da treba njegovati ideju antifašizma, a ovo je upravo svjedočanstvo šta su fašisti radili nekada. Nažalost, fašizam kod nas nije ni iskorijenjen.

{slimbox images/Galerije/antifa/1.jpg,images/Galerije/antifa/1.jpg;images/Galerije/antifa/2.jpg,images/Galerije/antifa/2.jpg;images/Galerije/antifa/3.jpg,images/Galerije/antifa/3.jpg;images/Galerije/antifa/4.jpg,images/Galerije/antifa/4.jpg;images/Galerije/antifa/5.jpg,images/Galerije/antifa/5.jpg;images/Galerije/antifa/6.jpg,images/Galerije/antifa/6.jpg;images/Galerije/antifa/7.jpg,images/Galerije/antifa/7.jpg;images/Galerije/antifa/8.jpg,images/Galerije/antifa/8.jpg;images/Galerije/antifa/9.jpg,images/Galerije/antifa/9.jpg;images/Galerije/antifa/10.jpg,images/Galerije/antifa/10.jpg;images/Galerije/antifa/11.jpg,images/Galerije/antifa/11.jpg;images/Galerije/antifa/12.jpg,images/Galerije/antifa/12.jpg;images/Galerije/antifa/13.jpg,images/Galerije/antifa/13.jpg} 

(zurnal.info)

ZGOTIVITE ME SA...: Hare & Halid

U rubrici Zgotivite me sa... objavljujemo dragocjeni dokument sa druženja Harisa Silajdžića s folk zvijezdama. I sa Safetom Halilovićem...

 

Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.

Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.

Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.

Ovaj put u našoj rubrici ugostili smo neuništivog Harisa Silajdžića i vječnog Safeta Halilovića. Na fotografiji smo zabilježili njihovo druženje sa folk zvijezdama Halidom Muslimovićem, Brankom Sovrlić i Avdom Huseinovićem. Ali, za razliku od prošle fotografije na kojoj je lako uočiti bliskost između Svena Alkalaja i harmonikaša Tufe Veletanlića, ova je znatno kompleksnija, puna dramske napetosti. Molimo, obratite pažnju na poglede koje Halilović upućuje gospođi Sovrlić, a Halid Harisu, kao i na izraz nezainteresiranosti na Brankinom i sasvim nejasan grč na Silajdžićevom licu. Gospodin Huseinović je, naravno, tek sporedan lik... 

Vrelinu drame koja okružuje sto teško može ublažiti i rijeka viskija a ne tri heinekena i dvije cole.

Pitate se sigurno: Šta se dogodilo poslije? Koje su emocije uzvraćene i na koji način? Može li se ljubav transformirati u bijes? U koga gleda Avdo Huseinović? Uglavnom, dovoljno neodgovorenih pitanja da sa nestrpljenjem očekujete naredno izdanje naše rubrike...

(zurnal.info)

ROMI U ŽIVINICAMA: Da ste barem s Marsa pali!

A čiji su onda Romi u BiH? I zašto otvoreno ne reći: živiničkim Romima čije su kuće izgorjela niko ne pomaže upravo zbog toga jer su Romi. Živimo u društvu u kojem je diskriminacija itekako prisutna, nije nikakvo otkriće, ali je nevjerovatno da to ovako otvoreno, i bez ikakvog stida, manifestujemo

Ni sedmicu dana nakon što je u živiničkom naselju Ciljuge – Stara pruga izgorjela deseta (!) romska kuća vlasti živiničke opštine i Tuzlanskog kantona nisu se udostojile pružiti moralnu, ako ne već finansijsku podršku ljudima koji su ostali bez svojih domova. Provjerili smo: u naselje niko od nadležnih ne svraća, osim kratke posjete Derve Sejdića i dvoje delegata iz Ministarstva pravde, a to što je desetak porodica ostalo bez krova nad glavom, a ostatak naselja živi u strahu, na drugoj strani izaziva samo – muk. Novca za obnovu njihovih kuća nema i neće biti. U gradu u kojem žive nailaze samo na prezir, kako od sugrađana, tako i od gradskih i policijskih struktura.

Pretpostavimo, a ne prizivajmo, da je u sličnom naselju ili gradiću koje nije romsko deset porodica ostalo na ulici. Da li bi i tada izostala reakcija? Da li bi, ako ni zbog čega a ono zato što je godina predizborna, barem pokoji političar ili načelnik prošetao Ciljugama? Sigurno da bi. I založio se za prava svog naroda jer je za to, navodno, i plaćen. A nesretna žena Romkinja koja je smrtno stradala u jednom od požara, do sada bi već bila žrtva čijim bi imenom ispirali usta svi lažni zaštitnici “naših prava”.

A čiji su onda Romi u BiH? I zašto otvoreno ne reći: živiničkim Romima čije su kuće izgorjela niko ne pomaže upravo zbog toga jer su Romi. Živimo u društvu u kojem je diskriminacija itekako prisutna, nije nikakvo otkriće, ali je nevjerovatno da to ovako otvoreno, i bez ikakvog stida, manifestujemo.

Jedan od policajaca sa kojim smo pokušali razgovarati prilikom boravka u Živinicama, zavjerenički (pa ipak mi pripadamo istoj grupi, a Romi su Oni), je odmahnuo rukom i rekao: Ma nemojte vi to puno, ima tu svašta, znate kakvi su ONI. Ciganska posla!

A kad je gorjela već peta ili šesta kuća, kaže jedan od Ciljužana, vatrogasci su putem telefona odbrusili: Ne zovite, šta nas više svaku večer zovete! Baš bezobrazno – od Roma, naravno.

Nije ipak ni neočekivano od domaćih vlasti da šute, na to smo već i navikli. Bolna je činjenica da se nijedna, osim poneke romske, nevladina organizacija nije udostojila oglasiti povodom svega što se dešava u Živinicama. O novcu da i ne govorimo. Ali će zato glatko u džep staviti novac za projekat o pomoći romskoj populaciji i, kako reće jedan od sagovornika iz Ciljuga, negdje u Švedskoj ili Norveškoj, prodati priču kako pomažu bosanske Rome.

Jedan od sagovornika u tekstu o požarima u živiničkom naselju postavlja, svjestan je i sam, retoričko pitanje:

Kad bi se samo vidjelo koliko se novca na račun Roma pere po BiH... kad Evropska komisija odobri 50 miliona za te namjene zar tu nema nas Roma? Nigdje? Pa mi smo građani ove zemlje, nismo sa Marsa pali!
Gospodine Muradife, i da jeste baš s Marsa pali barem bi vaša nevolja više interesovanja izazvala.

(zurnal.info)

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (7): Na ručku s Titom


U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Politička karijera Stipe Mesića začela se 1965. godine kad ga je u Zagrebu, na radnome mjestu u Univerzalu, posjetio dr. Ljubo Linarić, tadašnji ravnatelj Doma zdravlja u Orahovici. Kazao je Mesiću da se spremaju izbori za Sabor i da bi bilo dobro da se kandidira, jer sve govori da bi mogao pobijediti. Doktor Linarić, međutim, nije računao da će Mesićevu kandidaturu podržati Komunistička partija ili Socijalistički savez, nego mu je predložio da bude kandidat stotinu građana: tadašnji je izborni zakon, naime, omogućavao kandidaturu za Sabor uz stotinu sudski ovjerenih potpisa građana. Mesić je prihvatio taj prijedlog, potpisi su ubrzo prikupljeni i ovjereni u orahovičkom sudu, a na izborima je građanski kandidat odnio uvjerljivu pobjedu. «Tako sam postao prvi parlamentarni zastupnik u Jugoslaviji koji je izabran mimo volje vladajuće nomenklature, pa sam dao otkaz u Univerzalu i vratio sam se u Orahovicu. Osim što sam postao zastupnik u Saboru, doktor Linarić zaposlio me je u Domu zdravlja na mjestu svog pomoćnika za opće i pravne poslove. Zbog načina na koji sam ušao u Sabor Udba mi je stalno bila za petama. Nisu me dirali, ali pratili su s kime se sastajem, što pričam i što radim: napominjem da je tada Aleksandar Ranković još uvijek bio svemoćni šef jugoslavenske tajne policije. Godine 1966., prema prethodnom dogovoru, jedan je moj prijatelj podnio ostavku na mjesto u Općinskoj skupštini Orahovice, pa sam se kandidirao za taj položaj i opet sam pobijedio: sad sam, dakle, bio i u Saboru i u Općinskoj skupštini. I to nije sve. Malo nakon toga predsjednik Općine Vlado Maglajić otišao je za direktora Carine u Osijeku i grupa koja me je podržavala kandidirala me je za predsjednika općine. Tako sam postao i predsjednikom općine.»

PREPOROD ORAHOVICE

Novi predsjednik općine odmah je počeo provoditi privredni preporod svoga mjesta: pokreće se drvna industrija, otvara se tvornica keramike, pogon za preradu voća, ljudi se masovno zapošljavaju... Mesić je, međutim, htio graditi i infrastrukturu. «Podravska magistrala bila je završena, ali nismo imali asfaltiranu cestu prema Donjem Miholjcu i mađarskoj granici», priča on, «i za to je trebalo puno novaca. Negdje u svojim skitnjama sreo sam se s Tonom Tonevim, direktorom savezne Poljobanke iz Beograda, a upravo je tada donesena odluka da se ukida državni kapital i da se sredstva iz saveznih investicijskih banaka po ključu raspodjeljuju republikama: koliko je tko investirao, toliko će mu biti vraćeno. Razgovarao sam s Tonevim kako bih izvukao novac za svoju općinu i on je rekao da mi sredstva može dati samo za šumarstvo i poljoprivredu. Pitao sam ga bi li mi, recimo, mogao dati novce za izgradnju šumske ceste. Rekao je da može, ako Šumsko gospodarstvo podnese zahtjev za kredit i za gradnju ceste. Tako smo dobili kredit i sagradili «šumsku cestu» Orahovica-Donji Miholjac, koju je 1968. otvorio Miko Tripalo. Osim toga, do svih orahovičkih sela napravio sam tvrdu cestu i svako je selo dobilo struju.»

No, nije se Mesić bavio samo lokalnom infrastrukturom i stvaranjem vlastitog preporoditeljsko-neimarskog imidža među sumještanima, nego je bio aktivan i u tzv. visokoj politici. Saborska arhiva i požutjeli kompleti novina pamte njegov parlamentarni istup 26. ožujka 1967. kad se žustro raspravljalo o tada friškoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: taj tekst, koji je inzistirao na očuvanju hrvatskog jezika u okviru federalne Jugoslavije i kojega je potpisala skupina zagrebačkih intelektualaca, izazvao je dosta bure u tadašnjim političko-kulturnim krugovima, pa je došao i na saborski dnevni red. Stipe Mesić kazivao je ovako: «Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika Deklaracije, te da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba». Autor tih riječi, međutim, danas ima objašnjenje za svoj žestoki istup. Kaže da je grupa saborskih zastupnika s kojima je održavao prisnije odnose (Josip Manolić, Josip Boljkovac, Petar Kriste...) razmišljala kako reagirati na rečeni tekst, pa ih je onda Boljkovac okupio u jednoj saborskoj prostoriji i rekao im da ima rješenje. «Slušajte ljudi», kazao je Boljkovac, «imam informaciju da se Miroslav Krleža, koji je jedan od potpisnika Deklaracije, upravo sad nalazi kod Tita i da razgovaraju o tom njegovu potpisu. Ako mi žestoko napadnemo Deklaraciju, Tito će sigurno zaštititi Krležu, jer on njega neće žrtvovati i neće ga se odreći zbog tog potpisa i tog teksta. A kako će Tito stati u Krležinu zaštitu, tako će prestati napadi na potpisnike Deklaracije.» Mesić kaže: «Pitali smo ga je li siguran u to što govori, a on je kazao da je to sto posto tako. Ni danas ne znam je li Boljkovčeva informacija bila točna, ali on nam je tako rekao. Potom smo dosta žestoko napali Deklaraciju i njezine potpisnike, pa je Vladimir Bakarić odmah skočio za saborsku govornicu i rekao je da trebaju prestati sve rasprave o Deklaraciji, jer nije ni vrijeme ni mjesto da se na takav način reagira na taj tekst. Tako je rasprava prekinuta, a nikome od potpisnika praktično se nije dogodilo ništa loše». Josip Manolić nudi ponešto drukčiju verziju iste priče: «Deklaracija o ravnopravnosti jezika bila je, u suštini, provokacija prema onim političkim snagama koje su tada, koncem šezdesetih godina, nastojale da se donesu amandmani na postojeći Ustav, a ti su amandmani trebali predstavljati značajan korak u osamostaljivanju federalnih republika. Da bi se to spriječilo, konzervativne su snage putem svojih agentura izišle s tom Deklaracijom: siguran sam da je taj tekst napisan u jugoslavenskim agenturnim krugovima i da je otpočetka do kraja zamišljen kao provokacija».

RESTAURIRANJE KAPITALIZMA

U svakom slučaju, obznanjivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nije prouzročilo veće probleme njezinim potpisnicima, ali se naredne, 1968., godine maršal Tito u jednom svom govoru o negativnim pojavama u društvu obrušio na – Stipu Mesića: kazao je, naime, da «neki mali predsjednik općine u Slavoniji restaurira kapitalizam». O čemu se radilo? «Dok sam bio predsjednik općine Orahovica, k meni je došla grupa lokalnih obrtnika», objašnjava Mesić, «i rekli su mi da su završili s elektrifikacijom slavonskih sela, te da imaju dosta novaca. Pitali su gdje bi mogli uložiti taj akumulirani kapital. Predložio sam im da osnuju proizvodno poduzeće, jer ako grupa građana može osnovati birtiju ili trgovinu, zašto ne bi mogla osnovati proizvodno poduzeće. Zakon to nije zabranjivao, a ono što nije zabranjeno, to je dopušteno. Bilo ih je šesnaest. Rekao sam im da bi bilo dobro da u banci oroče sredstva za osnivanje tvornice, a imali smo slobodan prostor gdje se tvornica mogla osnovati. Glavni mi je cilj bio da se zaposle žene, pošto je veliki broj žena u Orahovici bio nezaposlen. Dogovorili smo se da će oni predložiti menadžment, jer oni ulažu novac. Izišli su s prijedlogom da se osnuje tvornica tekstila u kojoj bi se zaposlilo tristotinjak žena. Ubrzo su kupljeni strojevi, preuređena je dvorana koju smo imali, sve je bilo spremno za početak proizvodnje, ali onda je Tito održao taj govor i krenula je velika hajka po novinama. Meni su dolazile razne inspekcije i nisu našle ništa sporno, ali su se investitori smjesta razbježali ostavivši i novce i strojeve.» Dvije godine kasnije, 1970., Mesić se, u širem funkcionarskom društvu, našao na ručku s Josipom Brozom. Ručak je organiziran u osječkom Domu armije, a prisutni su bili predsjednici šesnaest slavonskih općina pojačani Savkom Dabčević-Kučar. Uz Tita je bila i njegova supruga Jovanka. «Tito je tada već bio stariji čovjek, s pomalo crvenkastom kosom. Tražio je od nas da iznesemo svoje viđenje situacije, te svoje prigovore na republički i savezni račun. Tražio je, osim toga, da predložimo što bi trebalo učiniti kako bi se stanje poboljšalo, ali nije ništa bilježio, samo je slušao. Mislio sam da nema nikakvoga smisla bilo što govoriti tom starom čovjeku, jer nitko ništa ne bilježi i sve što budem rekao otići će u vjetar. Svi predsjednici općina iznosili su svoje probleme i prijedloge, a meni je ostao u sjećanju istup Milenka Radusinovića, predsjednika Općine Osijek, koji je dosta kritički govorio o koncentriranju državnoga kapitala u saveznim bankama u Beogradu, pa se u jednom trenutku htio malo plastičnije izraziti: 'Druže Tito, neće oni nama u Beogradu prodavati muda pod nešto'! Htio je reći 'nešto pod bubrege', ali se malo zbunio, te su svi prasnuli u smijeh. Svi smo, dakle, otamburali to što smo imali, a Tito je onda uzeo riječ i krenuo: svakome od nas odgovorio je na svako pitanje i precizno je bio memorirao tko ga je što pitao, premda je tu bilo šesnaest ljudi i premda on nije činio nikakve bilješke. To me je, moram priznati, fasciniralo. Fascinirala me je ta njegova nevjerojatna moć koncentracije, iako sam u to vrijeme – a vrijeme je formiranja tzv. maspoka u Hrvatskoj – već bio dosta kritičan prema Titu i iako smo već bili na, uvjetno rečeno, suprotnim stranama.»

Nakon što je ispričao ovu storiju, Mesić je požurio da se ogradi od vlastite sklonosti da bude fasciniran velikim ličnostima i pritom se učinio vrlo iskrenim: «Mene, vjerujte mi, nitko ne može sasvim fascinirati. Susretao sam mnoge ljude, mnoge državnike, znanstvenike, umjetnike svih mogućih profila... Nitko me nije posebno fascinirao svojom osobom. Fasciniraju me samo djela. Svi su mi ljudi samo – ljudi, i sve ih tako prihvaćam, bez obzira čime se bavili i što radili. Ali fascinira me, recimo, način vladanja Vladimira Putina u Rusiji, u državi koja je bila doživjela potpuni kaos: ta država najednom počinje funkcionirati, institucije počinju normalno raditi svoj posao, uspostavlja se neki red... Fascinira me, dakle, Putinovo djelo, a ne njegova osoba. Tako je i s Titom. Čovjek, jednostavno, mora biti zadivljen njegovim djelom. Organizirao je antifašističku borbu i u tu je borbu uveo sve narode bivše Jugoslavije i sve nacionalne manjine. Da nije bilo antifašističke borbe, Hrvata bi nestalo. On se založio za koncept Jugoslavije koju čine federalne jedinice, a među tim federalnim jedinicama bila je i Hrvatska. Ostavio je iza sebe Ustav iz 1974. godine, u kojemu su republike definirane kao države i na temelju tog Ustava svijet je kasnije priznao i Hrvatsku i sve druge države nastale raspadom Jugoslavije. On je u tom Ustavu definirao da narod ima pravo na samoopredjeljenje i stvaranje svoje republike, a republika ima pravo na otcjepljenje. To je Titovo veliko djelo i na temelju toga mogli smo se – da je bilo sreće i pameti – osamostaliti i bez rata. Stoga je pozivanje na tekovine Nezavisne Države Hrvatske – što se svih ovih godina događa u ovoj zemlji – rezultat nepoznavanja činjenica, zločestoće ili pokušaja da se na neki način na tome profitira. To je besmisleno i glupo».

GOLI OTOK

Dometnut će, međutim, da je «Goli otok užasna stvar koja je napravljena ljudima», ali će naći i opravdanje za uspostavu tog kazamata u kojemu su trunuli Titovi politički neistomišljenici: kaže da je opasnost iz Rusije i brutalnost s kojom se Staljin obračunavao sa svojim političkim protivnicima prisilila Tita da izolira one koji su bili skloni Sovjetima. «Na Goli su otok otišli mnogi koji nisu imali nikakve veze ni sa čime, ali to je bila povijesna nužda. Pitanje je samo je li to trebalo biti tako brutalno ili se moglo i blaže. Titu, također, prigovaraju za Bleiburg. Milovan Đilas tvrdio je da je Tito, kad je saznao za ubijanje na Bleiburgu, rekao da se to nije trebalo dogoditi i da je onima koji su sudjelovali u zločinima trebalo suditi, ali kad se već dogodilo tako kako se dogodilo – kad su, dakle, pobijene tisuće ljudi – onda za njima ne treba žaliti, jer se tu ništa više ne može promijeniti. Unatoč svim tim Titovim promašajima i pogreškama koje su rezultirale potocima krvi, njegovo djelo je veliko i ono mora biti prihvaćeno kao temelj na kojemu je izrasla suverena država Hrvatska. Tuđman je bio opterećen povijesnim mitovima, kraljevima, kontinuitetom hrvatske državnosti... I sve je to u redu, ali bez Narodnooslobodilačke borbe ničeg ne bi bilo i čitava bi priča o hrvatskoj državnosti bila besmislena i isprazna.»

U prosincu 1971. godine u Karađorđevu se odigrala sjednica jugoslavenskog partijskog i državnog vrha na kojoj je bio prisutan i maršal Tito koji je donio odluku o smjeni tadašnjih hrvatskih partijskih prvaka – Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, čiji je grijeh bio sadržan u preliberalnom privrednom razmišljanju za to vrijeme na tom mjestu, te u neskrivenim težnjama za većim stupnjem hrvatske ekonomsko-političke samostalnosti u okviru federalne Jugoslavije, što je doživljavano «divljanjem nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj». Nakon sjednice u Karađorđevu, u prijevremenu političku mirovinu nisu poslani samo gospođa Dabčević-Kučar i gospodin Tripalo, nego je – prema ne sasvim pouzdanim procjenama – uslijedila sječa oko pet tisuća kadrova na svim razinama partijsko-državne nomenklature u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a uskoro su počela hapšenja i suđenja onim personama za koje je partijski vrh procijenio da su kolovođe «hrvatskog proljeća» ili «masovnog pokreta – maspoka». Među ljudima koji su se našli na udaru bio je i Stipe Mesić. «Poslije sjednice u Karađorđevu, nametnulo se pitanje kako se postaviti: ostati na položaju i zadržati dotadašnji kurs ili podnijeti ostavku pa se na drugi način boriti za nastavak procesa demokratizacije i za politiku čistih računa unutar jugoslavenske federacije», priča Mesić. «Ivica Vrkić, koji je bio na sjednici u Karađorđevu, dogovorio se sa Savkom i Mikom i došao mi je u posjetu u Orahovicu, a kod mene se našlo i nekoliko drugih čelnika slavonskih općina. Vrkić nam je tada prenio Tripalovu poruku da dobro procijenimo situaciju i da sami donosimo odluke o svojoj daljnjoj političkoj sudbini. Nije bilo nikakvog pritiska i nikakvih naredbi. Nakon toga smo se u Požegi našli tamošnji čelnici Mato Novačić i Ilija Papac, Drago Trošelj iz Našica, Matija Ćosić, predsjednik Socijalističkog saveza iz Donjeg Miholjca, ja i još nekoliko lokalnih političara iz Slavonije. Razmišljali smo što da radimo. Novačić je bio hapšen kao mladić u vrijeme Drugog svjetskog rata i bio je maltretiran, te nam je odmah kazao da njemu više ne pada na pamet ići u zatvor. U povjerenju mi je rekao da će pobjeći u inozemstvo i tamo čekati rasplet. Potom sam se vratio kući i kazao sam ženi da neću ići u inozemstvo, premda su mi jedno vrijeme ostavili pasoš kako bih se možda predomislio i otišao vani. Znao sam da ako odem, pristajem na preuzimanje krivnje, a to nisam želio, jer se nisam osjećao krivim ni za što. Rekao sam ženi da ću pristati i na suđenje i na zatvor, ali neću bježati u inozemstvo. Krajem 1971. otišao sam na još jednu sjednicu Sabora, pošto sam htio izvući još nešto novca za Orahovicu iz Fonda za nerazvijene, a u siječnju ili veljači 1972. podnio sam neopozivu ostavku. Tada mi je došao vozač Mate Novačića i prenio mi je njegovu poruku da skupa idemo u Zagreb i da imamo siguran kanal za odlazak u inozemstvo, te da imamo osiguran smještaj u Njemačkoj. Kazao sam vozaču da pozdravi Matu, ali da sam ja odlučio ostati.»

I Novačić je zaista otišao: jedno je vrijeme boravio u Zagrebu, a onda se prebacio u Njemačku, gdje ga je neki Židov, do kojega je ovaj došao zahvaljujući jednoj osječkoj vezi, zaposlio da mu uređuje vrt. Poslije mu je povjerio vođenje pogona u svojoj tvornici tekstila i Novačić je na tom mjestu dočekao mirovinu: u Hrvatsku se vratio 1990. godine. Stipe Mesić ostao je, pak, u Orahovici: izgubio je sve funkcije, čak i onu pomoćnika ravnatelja Doma zdravlja. Obitelj je bila bez ikakvih prihoda. «U Orahovici se nikako nisam mogao zaposliti, ali sam pokrenuo sudski spor protiv Doma zdravlja i dobio sam odštetu. Ženu i djecu poslao sam u Zagreb kod maćehe Mileve, a malo kasnije uspjeli smo, kad sam prodao kuću u Orahovici, kupiti jedan mali stan u Zagrebu, u Ožegovićevoj ulici blizu Kvaternikova trga. Milka je ubrzo uspjela naći posao u dječjem vrtiću u Studentskom gradu, a 1975. godine, kad sam već bio na izdržavanju zatvorske kazne u Staroj Gradiški, otkriveno je čija je žena, pa su joj htjeli dati otkaz. Tamo je, međutim, bio jedan razuman predsjednik općine, zvao se Stanko Mrgić, koji je bio u studentskom domu u isto vrijeme kad i ja: saznao je da Milku žele izbaciti s posla i otišao je na zbor radnih ljudi tog vrtića, te im je održao bukvicu u kojoj je rekao da ne želi ništa govoriti o meni, ali je pitao je li Milka Mesić napravila išta zbog čega bi trebala dobiti otkaz. Svi su se složili da nije napravila ništa loše i tako je spašena od izbacivanja. Radila je u Studentskom gradu deset-petnaest godina, a onda se ispraznilo jedno mjesto u dječjem vrtiću na Pantovčaku i prebacila se tamo, gdje je dočekala mirovinu.»

NEPRIJATELJSKO DJELO

Godine 1972. protiv Mesića je pokrenuta istraga po članku 118. tadašnjeg Kaznenog zakona, što hoće reći da je osumnjičen za «neprijateljsko djelo propagande». Neposredno nakon otvaranja istrage u posjetu su mu došli Mirko Bošković Puškin i Marko Bezer, istaknuti partizanski borci i komunistički moćnici u Slavoniji, te su mu obećali pomoć u pronalaženju posla u Zagrebu, ali su mu rekli da prethodno mora pomoći sam sebi.

«Ti si, Stipe, bio mlađi od Savke, Mike, Šibla...», počeo je Bezer, «ti si njima bio impresioniran, što nije ni čudno, jer su oni bili u Zagrebu i bili su karizmatični. To je sve ljudski. Ti bi sad trebao napisati jednu izjavu da si se tu i tamo sastajao s njima i da su te oni nagovarali da formiraš ogranke Matice hrvatske po Slavoniji, a da si ti računao da je to službena politika. Trebao bi, zapravo, napisati da ti nisi imao ništa s tim, osim što si provodio ono što su oni od tebe tražili.»

«Ima tu jedan problem», kazao im je Mesić. «Prvo, želio sam tu politiku. Drugo, znao sam što se događa. I treće, nitko od njih nije na mene vršio nikakav pritisak.»

«Čuj, Stipe, ti moraš voditi računa o ženi i djeci, oni su u Zagrebu, ti si u Orahovici i bez posla si... Sve će biti završeno ako potpišeš jednu takvu izjavu i još ćemo ti pomoći da nađeš posao u Zagrebu.»

«Možemo li se ovako dogovoriti: nemojte mi ništa pomagati, molim vas! Ja ću sebi nekako naći posao u Zagrebu. Dakle, nemojte mi pomagati, ali molim vas, nemojte mi ni lijepiti nešto što nisam učinio.»

«Tebi se, nažalost, ne može pomoći, jer sam to ne želiš. Stvari će sad krenuti onako kako moraju krenuti.»

Zatim su napustili Mesićev orahovički dom, a stvari su uskoro zaista krenule onako kako su morale krenuti. Stipe Mesić pridružio se obitelji u stanu u Ožegovićevoj ulici, te mu je jednog dana u jesen 1972. došao poziv istražnog suca za saslušanje zbog kaznenog djela neprijateljske propagande. «Bio sam jako ljut kad sam dobio taj poziv, jer sam se morao baviti najelementarnijim egzistencijalnim pitanjima – naime, kako prehraniti familiju – a za vratom mi se odjednom našao taj sudski proces. Otvorio sam poziv istražnog suca i pritom sam nešto žestoko opsovao u sebi, a moj pas – jedan kratkodlaki seter - koji je stajao pored mene u tom je momentu pao kao pokošen. Nazvao sam doktora koji mi je poklonio tog psa kad je bio mali, a s njim je došao i veterinar koji mi je rekao da je pas, jednostavno, doživio šok. Taj događaj nikad neću zaboraviti.» Istraga je trajala do kraja 1972. i jedan dio 1973. godine, a Mesiću su se na dušu stavljali, uglavnom, nacionalistički ispadi prilikom osnivanja ogranaka Matice hrvatske u pojedinim slavonskim mjestima. Na tribini u Donjem Miholjcu kazao je ovako: «Neka se uz našu vatru i sam vrag grije samo neka nam vatru ne gasi». Mesić veli: «Svjedoke su ispitivali što oni misle na koga sam aludirao, pa jedan kaže da ne zna na koga sam mislio, drugi kaže da nema pojma tko gasi vatru, ali dođe i treći koji kaže da sam aludirao da Srbi gase vatru». Ili, formiranje filijale Matice hrvatske u Valpovu, gdje je Mesić rekao da u «našem amandmanskom vlaku ima mjesta za sve, ali onaj tko stavi nogu pod taj vlak ostat će bez noge, a vlak će svejedno doći na odredište». Pitanje glasi: tko stavlja nogu pod vlak što nosi ustavne amandmane koji su trebali donijeti veću samostalnost Hrvatske u federalnim okvirima? «I opet se nađe netko tko kaže da sam mislio da Srbi stavljaju nogu pod vlak. Naravno, bilo je i onih koji u tome nisu vidjeli nikakav nacionalizam, a među njima bilo je i jako puno Srba. Problem je, međutim, bio s onim svjedocima koje je instruirala policija.» Još je jedna njegova rečenica bila predmetom istrage: rekao je da su Hrvati sebi «put do Jadrana iskrčili sa sabljom u ruci, dok su neki drugi na Jadran došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću». «To se zaista moglo svakako tumačiti», kaže Mesić, «pa je jedan mislio da se ta izjava odnosi na Mađare, drugi da se odnosi na Srbe, treći na Nijemce... Zadnji moj krimen ticao se atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića. Izjavio sam tada da je istina da su Hrvati pucali u Rolovića, ali je pucanj u jugoslavenskog ambasadora pucanj u amandmane i bez obzira što su pucali Hrvati, to je zločin protiv hrvatskog naroda. Istraživalo se na koga sam mislio da stoji iza tog ubojstva, pa su neki iznosili tumačenja da sam mislio kako iza Rolovićeva ubojstva stoji beogradska Udba ili KOS. Bilo je još nekih sitnica kojima su se istražitelji bavili: od toga da sam tražio da mi se vrati partijska članarina od 1955., kad sam postao član, do toga da sam se bunio protiv lažnih karakteristika koje su lijepljene orahovičkim mladićima, Hrvatima, kad su željeli ići u oficirske škole JNA.»

UTICAJ NA SVJEDOKA

Mesić, koji se branio sa slobode, ne zna koliko se svjedoka izredalo u istrazi, ali zna da ih se na suđenju 1973., pred osječkim okružnim sucem Zoranom Makarovićem, pojavilo pedeset i pet. Za optuženoga je najopasniji iskaz bio onaj Orahovičanina Slavka Barića, predsjednika tamošnjeg Socijalističkog saveza, koji je u istrazi izjavio da je bio prisutan jednom sastanku nekolicine predsjednika slavonskih općina koji su se bili sastali u Kutjevu, te da je on, Barić, izišao iz prostorije kad je shvatio da se radi o «ustaškom sijelu». Tada je u igru stupio Mesićev prijatelj Ivan Škoro, koji je bio učitelj u jednom selu pored Orahovice i koji se bavio dizanjem utega. «Škoro je bio neizmjerno jak: mišica mu je bila široka skoro kao moj grudni koš. Došao mi je jednog dana i pitao me kako mi može pomoći oko suđenja i koga bi on trebao obraditi. Rekao sam mu da su svi dokazi tanki i da se radi o političkom procesu, ali da mi je najveći problem iskaz tog Barića. On mi je tada rekao da Barića prepustim njemu. I stvarno, kad je Barić dolazio na sud u Osijeku, Škoro ga je sačekao, stisnuo ga za ruku i prošetao s njim jedan krug oko zgrade. Onda smo ušli u sudnicu i čekali smo da počne Barićevo svjedočenje. Škoro se smjestio u zadnji red i čitavo je vrijeme fiksirao tog ključnog svjedoka. Barić je u svjedočenju kazao da sam bio bolesno politički ambiciozan i da sam, ne pitajući za cijenu, htio biti zapažen u Zagrebu, te se prebaciti na neku višu funkciju u glavnom gradu. Sudac Makarović potom ga je pitao jesam li politički zastranjivao i tražio je da mu opiše sastanak u Kutjevu. Svjedok je na to odgovorio da na tom sastanku nije bilo nikakvog neprijateljskog djelovanja. Sudac mu je zatim pročitao onaj dio njegova iskaza u istrazi u kojemu je govorio o kutjevačkom «ustaškom sijelu», ali je Barić tada rekao da je njegov iskaz krivo zapisan, jer je on, ustvari, kazao slijedeće: 'Da sam vidio da je to ustaško sijelo, ja bih ga napustio'. Poslije toga je pogledao Škoru, a ovaj mu je samo klimnuo glavom.»

Mesiću su njegovi odvjetnici prenosili povjerljive informacije da je Centralni komitet zatražio godinu dana zatvora za njega i on je bio zadovoljan takvom kaznom, no te su mu informacije postale blago sumnjive kad se, na dan izricanja presude 1974. godine, u sudskom hodniku mimoišao sa zamjenikom osječkog okružnog tužitelja i kad mu je ovaj dobacio da «dobro sveže gaće». Ohrabrilo ga je, doduše, to što policajci nisu ušli u sudnicu, jer je to značilo da je dobio manje od pet godina. Presuda suca Makarovića glasila je: dvije godine i dva mjeseca zatvora. «Ne bih se uopće ljutio da sam dobio okruglo dvije godine», kazuje Mesić, «jer kad je kazna tako okrugla, jasno je da se radi o političkoj presudi i da se, zapravo, šalje poruka kako će svi oni koji se drznu dirnuti u sistem završiti tako. No, dvije godine i dva mjeseca značilo je da je Makarović precizno izvagao sve moje zločine i donio pravednu kaznu: to je trebalo značiti da sam, ipak, nešto zgriješio. Da je rekao tri godine - tri godine, sve je u redu. Ali zašto ta dva mjeseca. Tada sam mu poručio da ću mu to kad-tad vratiti, ali jasno da to nisam učinio, premda sam stvarno bio jako ljut na njega. U obrazloženju je naveo ovako: 'Iako svako djelo samo za sebe nije kažnjivo, uzevši u obzir ukupnu djelatnost optuženog, izlazi da je počinjeno krivično djelo neprijateljske propagande'. Žalio sam se na tu presudu Vrhovnome sudu i oni su mi smanjili kaznu na godinu dana.»

Dok je čekao presudu i odlazak na izdržavanje robije u Staroj Gradiški, Mesić nije sjedio skrštenih ruku: promijenio je čitav niz radnih mjesta, i to onih gdje se nisu tražile tzv. moralno-političke kvalitete. No, zaposlenja su mu, uglavnom, trajala po tri-četiri mjeseca, točnije, dok se ne bi doznalo za njegovu neprijateljsku djelatnost. Tako je posao najprije našao u zagrebačkoj bolnici «Ozren Novosel» u Zajčevoj ulici: javio se na natječaj i primljen je na radno mjesto pravnika, jer je imao položen pravosudni ispit i deset godina radnoga staža. Mesiću se posao sviđao i sve je uredno teklo do isteka tromjesečnog probnog roka, kad je novi bolnički pravnik trebao biti zaposlen na neodređeno vrijeme. Tada ga je direktor bolnice Zvonko Gluhak pozvao na razgovor i odmah mu rekao: «Pronašli su te!». Mesić je tada shvatio da je Gluhak znao sve o njemu, ali je to čuvao za sebe. Ispričao mu je da su ga zvali u Općinski komitet Maksimira i naredili mu da svom nedavno primljenom pravniku mora uručiti otkaz. Sazvan je zbor radnika i Mesić im je ispripovijedao cijelu svoju storiju, te ih je pozvao da po svojoj savjesti odluče o njegovoj sudbini i o sudbini njegove obitelji. Radnici su mu dali podršku, ali onda je na scenu opet stupio komitet: pozvali su Gluhaka na novo uvjeravanje i otvoreno su mu rekli da od njega očekuju ostavku, ako Mesiću ne dade otkaz. «On mi je, međutim, rekao da mu ne pada na pamet izbacivati me na ulicu, pa makar morao podnijeti ostavku ili ga oni smijenili. No, objasnio sam mu da me čeka suđenje i, vjerojatno, izdržavanje zatvorske kazne, te da moram raditi i zarađivati dok čekam odlazak u zatvor, pa sam mu predložio da napravimo ovako: ja ću bolnici dati otkaz, a kad uspijem naći drugi posao, da on, Gluhak, direktoru te firme, koji će se raspitivati za mene, kaže da sam otišao zato što sam bio nezadovoljan plaćom. Direktor je na to pristao.» I Mesić je doista odmah našao novi posao: poduzeće Kemika tražilo je pravnika s pravosudnim ispitom i sa znanjem jednog stranog jezika – po mogućnosti ruskog, pošto su dosta radili s Rusijom – te s najmanje deset godina radnog staža. Naravno, nisu se tražile moralno-političke kvalifikacije, odnosno obavezno članstvo u partiji. «Plaća je bila veća nego u bolnici, a posao se, uglavnom, svodio na zastupanje firme u radnim sporovima. Odmah sam dao otkaz u bolnici, a ravnatelj Gluhak javio je u komitet da sam nestao u nepoznatom pravcu. Posao u Kemici bio je dobar, žena zadovoljna, spremali smo se na godišnji odmor i posljednjeg dana probnog roka direktor me zove i kaže mi da sam zadovoljio i da ćemo sutra potpisati ugovor na neodređeno vrijeme. Ujutro, kad smo trebali potpisati ugovor, došao mi je direktorov tajnik i rekao mi da ga je direktor poslao radi jedne neugodne vijesti: ukratko, Kemika mora raskinuti radni odnos sa mnom. Razlog je, naravno, bila direktiva iz komiteta. Odmah sam im najavio da ću pokrenuti radni spor, ali sam predložio i mogućnost da izbjegnemo sudovanje: dat ću im otkaz, ako mi unaprijed isplate četiri plaće, a ja ću opet naći neku žrtvu. Direktor se složio i istog su mi dana isplaćene četiri plaće, i to četiri dobre plaće. Došao sam kući s gomilom novaca i žena je pomislila da sam provalio u banku. S tim smo novcima onda otišli na more.»


(nastaviće se)


(zurnal.info)

ZGOTIVITE ME SA...: Alkalaj & Tufo

Ovo je nova rubrika u kojoj ćemo objavljivati zajedničke fotografije političara i građana

Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.

Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.

Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.

Našu rubriku otvara fotografija ministra vanjskih poslova Svena Alkalaja i njegovog fana Tufe Veletanlića, harmonikaša glasovitog po vrsnim interpretacijama hitova Bore Spužića Kvake.

(zurnal.info)

ŽIVINICE: Ko je zapalio devet romskih kuća

U romskom naselju Ciljuge u Živinicama unazad nekoliko mjeseci izgorjelo je devet kuća. U posljednjem požaru izgorjela je starica, pa u naselju vlada opsadno stanje: djeca ne idu u školu, odrasli na posao, a ni noć ne donosi smiraj jer mještani dežuraju u strahu od novih požara

U romskom naselju Ciljuge u Živinicama u proteklih nekoliko mjeseci izgorjelo je čak devet kuća. Posljednja od njih zapalila se noć prije naše posjete, pa se u vazduhu još uvijek osjećao snažan miris paljevine. Mještani, već navikli na požare, više i ne obraćaju pažnju na taj miris: Nama je to sad sasvim normalno, kaže jedan od njih.

Iz kuće u kojoj je noć ranije izbio požar još uvijek se dimi. Pocrnjele grede i pepeo svuda su unaokolo, a petogodišnjak iz susjedne kuće, na nagovor komšinice objašnjava mi:
- Fadila je izgorila! Na banderi je bila vatra a ja sam bjež'o u brda.


BOJIM SE SVOJE SJENKE

Fadila je starica koja je izgorjela u kući, prva ljudska žrtva u seriji požara koji su zahvatili romske kuće u Ciljugama. U policiji kažu kako je Fadilin suprug najvjerovatnije iz nehata izazvao požar. Mještani Ciljuga to jutro do u detalje su analizirali dešavanja tokom prethodnih mjeseci. U zraku se jasno osjećaju strah i panika.
- Moja kuća nije zapaljena ali očekujem svaku noć. Svako se sebi plaši da neće njegova kuća krenut', ne spavamo cijelu noć, a i kad legnem, legnem obučena. Mi stanovnici smo više poludjeli ovdje, ne znamo šta da radimo, ne znamo ni šta je ozbiljno a šta cirkus. Uđemo u kuću da jedemo i odmah skačemo, ko u ratu - kad sirena zasvira bježi gdje znaš - ne znam više ni kako iz kuće izlijećem. A znaš li kako se ponašamo? Svi uzdignute glave hodamo da vidimo čija će kuća sad planut', ne smijemo više glave oboriti
, u panici je mještanka Medina Čobić.

Osjećaj straha s njom dijeli većina mještana. Ispred jedne kuće za okruglim stolom razgovaraju nekolicina odraslih muškaraca. Niko nije otišao na posao, djecu nisu poslali u školu, vlada vanredno stanje:
- Bojim se svoje sjenke, strah me je nje, a kamoli čega drugog,
počinje priču Asim Mehić, tumačeći kako je, prema njegovoj procjeni, izgorjelo čak 11 kuća:
- Po svim pravilima ta životinja bi se trebala uhvatiti, bez obzira koje je nacionalnosti. Za nas je to čudovište. Ljudi su cijeli život radili u rudnicima i napravili kuću i onda za dva sata sve izgubiš: ujutro ustaneš i nemaš ništa. Žene se zavuku u kuću i stalno plaču, svaka i jedna žena je ne uplašena nego preplašena. Po cijelu noć dežuramo, ovo nije normalno. Taj čovjek je psihopata, ama to i nije čovjek, to je neka vrsta životinje. Treba ga strpati u zatvor ili u ludnicu, gdje mu je već i mjesto
.

I Asim i Hajrudin Beganović, koji također sjedi za stolom, misle kako nema sumnje da su požari podmetnuti. Ne vjeruju u tvrdnje kako su se kuće zapalile zbog neispravnih električnih instalacija:
- Ama, ako je od struje, što ne gori muslimanska kuća, nemoj me džaba živcirat'!
, ljut je Hajrudin:

Svi prema nama imaju neko zastarjelo mišljenje, a da uđu u naše kuće vidjeli bi da smo 200, 500 godina ispred njih, ko Njemačka i Bosna! Neki kažu da su Romi sami sebi palili kuće, a gdje bi to bilo da sam sebi palim!?

Mještani tvrde kako nakon poziva zna proći i po pola sata prije nego što vatrogasci stignu. Nekoliko dana prije naše posjete gorjela je jedna od kuća, a stanari su sa komšijama sami pokušavali ugasiti vatru. Vatrogasci su stigli nakon 35 minuta, ali je bilo prekasno - kuća je izgorjela. Zbog zastarjele opreme vodu prevoze u kombijima a mlaz najčešće nije dovoljno jak da ugasi vatru.


KADIJA TE TUŽI KADIJA TI SUDI

Ono što posebno ljuti stanovnike Ciljuga sveprisutna je diskriminacija. Smatraju da zbog njihove pripadnosti ni policija ni nadležni ne shvataju ozbiljno ono što se dešava u naselju. Pomoći nemaju, o obnovi kuća i donacijama za njih nema ni govora:
Muradif Biberović- Kad se zapalila jedna od kuća zvao sam našu lokalnu televiziju da dođu, a oni mi kažu: Manite se svega, vi to sami sebi palite. Molim te, ko je radio 40 godina da bi sam sebi zapalio kuću?, pita se Muradif Biberović iz udruženja Roma Romano Drom iz Živinica. Muradif kaže da je prisustvovao i sceni kada je gorjela jedna od kuća, a kada je policajac na uviđaju pokušao lomiti ruku jednom od prisutnih Roma iako je bio udaljen 30 metara od mjesta požara:
- Prišao sam i rekao: Gospodine, nemoj ga lomiti, nije ti ništa uradio, samo je dobacio, i to ne vama. Ali, ne možeš ti - kadija te tuži, kadija ti sudi, još nam dođe da platimo mi kaznu. Zakona ima samo za nas, i to 200 posto, za ostale nema, oni mogu raditi šta hoće. Poslije pritužbi, Rome se samo još više kažnjava, slijede sankcije, policiji se daju odriješene ruke i slijedi osveta.

I ostali mještani često odnos policije i, generalno, vlasti u živiničkoj općini prema njima, sažimaju u narodne mudrosti. Tako će Hajrudin i Asim, ogorčeni i bijesni, govoreći o svojim pravima i tretmanu lokalnih vlasti i policije, slikovito objasniti:

Policija nas da čuva? Gdje ćeš se ti s rogatim bosti? Vrana vrani oko ne vadi. Prijavi i pojeo vuk magarca, ovdje ti je ko dobije - dobije, ko izgubi - izgubi. Mi kad zovemo vatrogasce, oni na nas galame: Nemojte nas zvati svaku veče!

Tvrde kako policija milion posto zna uzroke i one koji su požar podmetnuli, ali da često znaju reći: De vi između sebe raspravite ko je koga uvrijedio i ko je kome šta dužan, pa kad se sjetite dođite da date izjavu. Uopšte nije ineteresantno kome si i šta dužan, ali ne možeš ti nekome paliti kuću, ti njega tako ubijaš iz temelja, kaže Asim.

Dok razgovaramo, u posjetu Ciljugama stižu dva predstavnika OSCE-a. Nakon razgovora sa mještanima, obećavaju da će učiniti sve što mogu kako bi pomogli, ali naši sagovornici, gledajući ih dok odlaze, rezignirano kažu:
- Vidi ovih! Dođu, nešto pitaju, slikaju se s nama i onda to odnesu u inostranstvo i pokazuju pa na osnovu nas dobiju velike novce. Daju djeci koju čokoladu i onda u Švedskoj i Norveškoj kažu kako kobajagi pružaju pomoć bosanskim Romima
, kažu i izvode i precizniju računicu:
- Ako dobiju deset miliona na račun nas, oni slatkiši ih ne koštaju ni hiljadu eura, i tako na osnovu nas zarade
.

Romi čije su kuće izgorjele sada borave kod komšija i rodbine u naselju. Izvještaje o rješenju slučajeva nikada nisu dobili, a od Općine su dobili tek jednokratnu pomoć od 20 KM, što je za porodice sa po šest, sedam ili više članova, skoro pa beskorisna suma. Diskriminaciju ovi ljudi osjete svaki dan, čim kroče izvan naselja:
- Borimo se na razne načine iako smo maltretirani na svakom koraku. To je borba za život ako neko iznese robu na pijacu da proda, ali maltretiran je, ne može ostati živ. Građani ne daju pijaci a policija ne da na ulicu. Bolje za nas da nas nema, da nas pobiju, ali nikada se nijedan narod neće moći istrijebiti, pa neće ni Romi
, kaže Muradif Biberović. Pita se zar u svim akcionim planovima i Dekadi Roma nema praktične pomoći za njih:
- Kad bi se samo vidjelo koliko se novca na račun Roma pere po BiH... kad Evropska komisija odobri 50 miliona za te namjene zar tu nema nas Roma? Nigdje? Pa mi smo građani ove zemlje, nismo sa Marsa pali!

KO JE SLJEDEĆI

Iz Policijske uprave Živinice kažu kako je za jedan od požara utvrđeno da su ga uzrokovale neispravne elektroinstalacije. Među mještanima Ciljuga mišljenja su podijeljena. Ima onih koji tvrde kako su svi požari uzrokovani takvim kvarovima, ali se, smatraju, to krije kako odgovorni ne bi morali platiti odštetu. Drugi tvrde kako je ipak u pitanju ljudski faktor. Jedan od onih koji su uvjereni da su neispravne instalacije uzrok požara je i Miralem Biberović. Dok nas vodi do svoje kuće objašnjava kako je još prije godinu dana Elektrodistribuciji u Živinicama prijavio kvar na strujomjeru. Radnici su stigli, zamotali dva kabla crnom plastičnom trakom i - naplatili 500 KM:
- Evo pogledaj ti šta su oni uradili! A kad je za marku da naplate silom kapije otvaraju i ulaze.

Uvodi nas u kuću i pokazuje mjesto na kojem je večer prije pukla sijalica. Zbog toga su i on i njegovi ukućani u strahu da bi baš oni mogli biti nove žrtve požara:
- Kad sam zvao elektrodistribuciju da javim šta se dogodilo, da je sijalica eksplodirala i po nama su iskrice počele padati, rekli su mi: Što ste tražili, to ste i dobili. A znam ja šta je: elektroinstalacije su postavljene za monofaznu struju, a prije mjesec dana u rad je pušten trafo koji ih opskrbljuje trofaznom strujom. Mi svi sumnjamo da je to uzrok nesreće jer su požari u kućama i započeli kad je u rad pušten novi trafo
.

Mještani koji se priklanjaju teoriji da su instalacije uzrok kvara, kažu kako policija ne želi napraviti takav izvještaj kako bi zaštitili svoje kolege u elektru da ne plaćaju odštetu za izgorjele kuće.

Miralem je također bijesan i na odnos policije. Kaže kako je tog jutra njegova supruga upitala inspektora kud će sada ljudi kojima su kuće zapaljene, a on joj je odgovorio da će ih povesti kod sebe na imanje:
- On joj je rekao da se ne boji i da će je povesti kod sebe. A što on nije svoju suprugu doveo da ja nju povedem kod sebe? Odakle njemu takav izraz, samo vas pitam, kao policajcu?

Do objavljivanja ovog teksta u policijskoj upravi u Živinicama nije bilo novih informacija od toga da je jedna kuća izgorjela zbog kvara na instalacija a da su u dvije požari podmetnuti. Nije bilo ni istraga u vezi s ponašanjem policajaca na terenu jer nije podnesena zvanična prijava:
- Nakon intervencije na jednom od požara došlo je do negodovanja od strane građana, na šta ih je policija upozorila da se zbog njihove sigurnosti udalje od objekta. Došlo je do verbalnog delikta između policije i jednog dijela građana. Znamo mi za to njihovo obavještenje koje su oni negdje na internetu objavili, ali oni mogu unutrašnjoj kontroli uputiti sve pritužbe
, zaključuje Bego Gutić, komandir PU Živinice.

Za to vrijeme u naselju prava pobuna. Ljudi su bijesni i uplašeni, a policijska patrola zaustavila se na ulazu u ulicu. Čuje se galama, a jedna od žena čija je kuća izgorjela viče i kune. Pitamo je da li zna uzrok požara:
- Ja da znam ko je, ne bi mi policija trebala, ja bih njemu pleme zapalila. Iš'o je taj na sve moje, da zapali i mene i moju djecu, sad nemam krpice, nemam gdje leći, prosim
, prolama se Ciljugama. Stanje je opsadno, mještani kažu kako se boje naredne noći jer više nije pitanje da li će požara biti. Uznemireno upozoravaju: Pitanje je samo ko je na redu.

Zapaljena još jedna kuća

Samo nekoliko trenutaka prije objavljivanja teksta primili smo informaciju da je u Ciljugama zapaljena još jedna romska kuća. Informajicu iz Udruženja Romano Drom prenosimo u cjelosti::

Sinoć je izgorjela još jedna porodična kuća Hasnije Hrustić. Ne znamo u koje vrijeme, kako i šta je uzrok požara ali, počelo je počelo!

Ovaj požar je izbio malo dalje od ovih požara u Ulici Stara Pruga a ova kuća se nalazi nekih 300 metara udaljena od ovih požara. Nasreću, Romkinja koja zivi sa sinom i kćerkom nisu imali nikakvih posljedica osim što je načinjena materijalna šteta na porodičnoj kući.

Nisam siguran da li se ta porodica nalazila u kući, ali po riječima njenog brata oni su se nalazili u Sarajevu. Sve ove informacije nisu provjerene, tako da ne znamo u koje vrijeme je izgorjela kuća ni da li su vlasnici bili u njoj.

Srdačan pozdrav iz piromanskog naselja Ciljuge -Živinice,

Muradif Biberović.

{slimbox images/Galerije/zivinice/1.jpg,images/Galerije/zivinice/1.jpg;images/Galerije/zivinice/2.jpg,images/Galerije/zivinice/2.jpg;images/Galerije/zivinice//3.jpg,images/Galerije/zivinice/3.jpg;images/Galerije/zivinice/4.jpg,images/Galerije/zivinice/4.jpg;images/Galerije/zivinice/5.jpg,images/Galerije/zivinice/5.jpg;images/Galerije/zivinice/6.jpg,images/Galerije/zivinice/6.jpg;images/Galerije/zivinice/7.jpg,images/Galerije/zivinice/7.jpg;images/Galerije/zivinice/8.jpg,images/Galerije/zivinice/8.jpg;images/Galerije/zivinice/9.jpg,images/Galerije/zivinice/9.jpg} 

(zurnal.info)

SANJA VLAISAVLJEVIĆ: Čudo bosanskog humora

Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore

Taman kada čovjek pomisli da više nema pravog bosanskohercegovačkog humora, da je utučeni narod izgubio tu rijetku esenciju, posljednji tekst briljantne kolumnistice Dnevnog Avaza i Glasa Srpske Sanje Vlaisavljević sa naslovom Ali, ipak, zašto Avaz?, vrati nadu u opstojnost nepokorenog duha.

Dugo smo se pitali kako i zašto tako sofisticirana osoba trpi okruženje u kojem se našla. Sada je sasvim jasno. Čekala je pravi trenutak u kojem će načiniti veličanstven prevrat! 

Ta, iz više razloga senzacionalna, kolumna u Sedmici, revijalnom dodatku Dnevnog Avaza, klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti sve silnike koji su pokušavali da ga pokore. Svojim poslodavcima napokon je rekla šta zaista misli o njima, ali tako da oni ostanu ubijeđeni da govori o drugima! Kako šokantan twist! Na kako profinjen način! To je demonstracija najviših stadija humora dostupnih samo istinskim intelektualcima, posvećenicima koji poznaju moć riječi i razumiju značaj kulture dijaloga. 

Evo samo nekoliko ilustracija tog školskog korištenja ironije. Zamislite samo, gospođa Vlaisavljević naoko nevino piše kako Radončić opasno zna voditi svoje poslove ili pravi dvostruki aksl (kada žrtva, u ovom slučaju nesretni Fahrudin Radončić, prepoznaje ironiju, ali misli da je korištena u njegovu korist) s tvrdnjom da je on potkupio cijelu, cjelcatu državu, a na sličan način zavodi i Mandala kada pita neidentificiranog sagovornika pa što radi taj Mandal kada krši kodekse profesije.

Naprosto genijalan primjer satire, za koju smo mislili da je protjerana tokom ovih preozbiljnih vremena, je pasus u kojem naša junakinja opisuje Dnevni Avaz, pa im podmeće krhko kukavičje jaje koje nesretnici ne primjećuju i piše: Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Briljantno!

Posebna poslastica je sam naslov kolumne: Ali, ipak, zašto Avaz? Uvedite, molimo vas, u svijest sliku Radončića i njegovog uredništva kako razmišljaju šta je pravi odgovor na to pitanje i našu majstoricu kako uz tajanstveni osmijeh na licu prolazi mordorskim hodnicima. Kada ste već to zamislili onda, neka vam ne bude teško, zamislite i zasluženi aplauz sručen iz nebeskih visina na našu heroinu. Filmska je to scena, istovremeno veličanstveno epska i dirljivo lirska, kakva trijumfu pravde i dolikuje.

Šta reći sem - bravo, bravo, bravo, na ovaj biser pisane riječi, na ovaj trijumfalni povratak satire u naše printane medije. Postoji samo jedna stvar koja je bolja od ovog teksta, a to je najava njegovog drugog dijela. Željno ga očekujemo, a do tada: Gospođo Vlaisavljević, nismo vas dostojni! S najvećim poštovanjem prenosimo Vaš tekst.


(Ne)rješiva velika sumnja

Ali, ipak, zašto Avaz? (prvi dio)

Piše: Sanja Vlaisavljević


Prije nekoliko dana upoznah veoma obrazovanog mladog čovjeka, već afirmiranog pisca, koji me nakon dvadesetak minuta razgovora ne odoli upitati nekoliko veoma zanimljivih stvari. Kao da mu je na srcu ležala velika sumnja koje je htio da se riješi. Istina, odgovori na ova pitanja su već dati. Dali su ih razni moralni čistunci koji su kritizirali moju suradnju sa “Avazom” i brojni anonimni kritičari na forumima. Dakle, dali su ih oni pravi ljudi: ljevičari, nepotkupljivci, neoportunisti, oni što nisu “unov(a)čeni”, pošteni, nacionalno neopterećeni, slobodno misleći intelektualci...

OPASNI RADONČIĆ

Nakon što sam dugo razmišljala da li da taj kraći razgovor pretočim u tekst kolumne, odlučila sam da to i uradim. Naprosto zato što smatram da čitaoci(ali i kritičari “Avaza”) treba da vide i drugu stranu medalje od one koja se kontinuirano plasira u pravim, ljevičarskim i jedinim slobodnim medijima. Oslobođenih od svake slobode, dodala bih.

Dakle, pita mene čovjek, a ja odgovaram.

Šta vi mislite kakva je “Avaz” novina?

Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Novina u kojoj svaki dan možete pročitati stotine informacija iz najrazličitijih oblasti. Nije mi bilo teško prije nekoliko dana izbrojati sve članke u ovoj novini i, zaista, bilo ih je više od stotinu. Novina koja ima tjedni dodatak u kojem objavljuju priloge ljudi iz cijele zemlje i dijaspore – i uglavnom su to politički neistomišljenici.

Znate li vi da je Radončić opasan čovjek?

Kada me ovo pitao sjetila sam se razgovora koji sam vodila prošlog ljeta. Sjedila sam u privatnoj bašti s prijateljima. Jedan od njih, ugledni sarajevski liječnik je s nesmiljenom pažnjom čitao “Avaz” i znajući da ja već izvjesno vrijeme pišem kolumne za tu novinu, veoma ozbiljnim tonom mi reče: “Opasan je ovaj Radončić. Treba se kloniti njega i svih ljudi koji surađuju s njim”.

Ohoho, odgovorila sam, pa što čekaš? Hoćeš li ti ili ću ja prijeći za drugi stol?”

Nije mi odgovorio, nastavio je i dalje s punom pažnjom čtati novinu “od korica do korica”.

Isitna, nakon toga je naše prijateljstvo iščezlo, a vlasnik bašte je ponovo postao slobodan čovjek nakon što sam prestala dolaziti s obitelji. Dakle, Radončić je veoma opasan čovjek, samo desetine godina nitko još da ga uhapsi i strpa u zatvor. Prosto nevjerovatno kako sve nadležne institucije padaju na ispitu “Radončić”. Ili Radončić ipak opasno zna raditi svoje poslove? Ili je potkupio cijelu, cjelcatu državu pa može raditi što hoće? Ili su svi oni međunarodni dužnosnici koji dolaze u njegove tornjeve toliki licemjeri pa mu se dolaze dodvoravati? A možda ga se i boje? A možda je zaista toliko opasan pa uposlenici “Avaza” neće da stupe ni u jednosatni štrajk? Ili možda dobivaju redovito plaće? Eh, moglo bi se svašta ovim povodom pitati i o koječemu promišljati, ali, eto, nikako i nitko da mu stane ukraj. Još otkako je otišao u političare!

A onaj Mandal, piše zastrašujuće tekstove?

Jeste tačno, što onaj Mandal zna napisati tekstove, pa to se ne može naći ni u jednoj novini. Psuje, vrijeđa, izmišlja, ponižava sve koji mu se nađu na putu. On je “kreten”. Ali, ne treba zaboraviti da su svi oni koji prestanu surađivati s ljevičarima, posebno kotlinskim ljevičarima: kreteni, šizofreničari, ontološki lažovi, hotelske spremačice, sa WC papirom, imbecili, moralni odroni, imaju najmanje po dva-tri nervna sloma, plaćenici, beštije, bitange... Svi su oni toliko moralno posrnuli da tu “povratka više nikada neće biti”, kako reče o jednom od njih ugledni koji koketira istovremeno i s radikalno desnom, crkvi bliskom strujom, i s ljevičarima antiklerikalcima. Pa kad treba, ovim prvima dubokom vjerom nadahnute hvalospjeve i žestoko brani “nacionalnu stvar”, a ovim drugima šalje svoje borbene priloge u slavu kozmopolitskog građanstva.

DOKAZI U TEKSTU

Ali to nije ono “moralno prostituiranje”, ako ste na to pomislili, jer toga nema kod ljevičara. To je rezervisano samo za one iz “Avaza” i “Globala”. I, konačno, pitam ja moga ispitivača, pa što radi taj Mandal pa narušava kodekse profesije. Kao i u prethodno opisanom događaju iz bašte, ne dobih odgovor.

Dobro, a šta mislite, kako bi se odvijala vaša suradnja da napišete u “Avazu” neki tekst protiv “Avaza”?

A zašto bi pisala tekst protiv “Avaza”? Kada je neko imao priliku pročitati u ljevičarskim novinama tekst protiv te novine? Što bi trebalo dokazivati takvim tekstovima i to baš u “Avazu”? Koji kolumnist – mislim na one ugledne s kojima treba pažljivo postupati jer, ukoliko im nešto prigovorite, vi ste unaprijed protiv multikulturne i građanske BiH – je napisao nešto što se oštro kosi s uređivačkom politikom novine za koju radi? Ama niti jedan. Ne što možda nemaju što napisati, nego nemaju ni u snu takvu priliku, jer to bi odmah značilo prekid suradnje. U tim slobodnim medijima “nema mjesta za političke neistomišljenike”, kako mi nedavno napisa hrabri urednik tjednih novina kojem su puna usta slobode i pravde. No, evo i sve kada pomislim da napišem neki vatreni tekst protiv “Avaza” u “Avazu”, ne pada mi napamet ništa što bi moglo biti ekskluzivno vezano samo za “Avaz”. Ako u ovoj novini doista ima sadržaja koje ne možete naći u drugim lokalnim novinama, onda će to biti sadržaji koji govore u prilog njenom kvalitetu.

 



(zurnal.info)