Život

PROBLEMI BOSANSKI, RJEŠENJE FRANCUSKO: U Požarikama nema mjesta za Rome Mještani gradačačkog naselja Požarike potpisali su peticiju da se isele Romi koji tu žive preko pedeset godina. Vlasti se pretvaraju kako ih to ne interesuje, iako su već zabilježeni fizički nasrtaji na Rome, uz ozbiljne prijetnje kako će to “na svoj način srediti”

Ima mesta u Bosni i Hercegovini koja su po nekim parametrima već u Evropskoj uniji. Takvo jedno je i gradačačko naselje Požarike. Čini se čak da je većina Požaričana, po svom odnosu prema modernoj evropskoj tradiciji, najdalje odmaklo, skoro do Francuske. Ne ogleda se to u njihovom standardu i uslovima življenja nego u fašističkom odnosu prema nacionalnim manjinama, Romima posebno. U Požarikama nema mesta za njih. Tako misli većina neromskog stanovništva u ovom gradačačkom naselju. Potpisali su peticiju da Romi isele iz naselja u koje su oni došli pre svih.

KRIVI ZA SVE

Naselje Požarike nije karakteristično romsko naselje. Okruženo je kućama sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, kojima očigledno smetaju komšije Romi.

Kada Ferhatović kaže nam da su Romi pre svih došli u ovo naselje i da su oni prodavali zemlju Bošnjacima koji su se kasnije naselili. Kada pogledate naselje, bukvalno je podeljeno na dva dela. I sa jedne i sa druge strane Bošnjaci, u sredini Romi.

- Ako se nešto ukrade, mi smo krivi. Ako postoji problem, ponovo smo mi krivi. Pa dokle više. Mi samo želimo normalno da živimo. Nikog ne diramo, ne želimo niko da nas dira - kaže Almir Ahmetović, jedan od “nepoželjnih” iz naselja Požarike.

Prve kuće u Požarikama, opština Gradačac, izgrađene su pre nekih pedesetak godina. U ovom romskom naselju, danas postoji dvadesetak kuća i tu živi treća generacija Roma. Niko od njih nema posao i svi se bave “čišćenjem životne sredine”, odnosno sakupljanjem sekundarnih sirovina. Da bi zaradili desetak maraka, pređu po nekoliko desetina kilometara, zagledaju u svako smetlište i tako svaki dan.

Da bi bilo isplativo to što prodaju, Romi otpad sakupljaju po nekoliko dana i skladište ga ispred svojih kuća, jer u dvorištima nema mesta. Ovo je nekome od većinskog stanovništva zasmetalo. Bio je to povod da odbornik u MZ Požarike, Mustafa Doborac, organizuje peticiju za iseljavanje Roma, ali i da se fizički obračuna sa njima.

LAŽNI SVEDOK

Tahir i Elmir su braća. Kao i većina sunarodnika, svakodnevno obilaze otpade i smetlišta u potrazi za komadima starog gvožđa, koji kasnije pretoče u desetak maraka.

Pre nekoliko dana, Tahir je bio žrtva fizičkog napada, samo zato što je otpad koji sakuplja, ostavio ispred dvorišta, koje pri tom nikome nije smetalo.

Kada Ferhatović, majka dvojice braće, govori da je to bio najgori dan u njenom životu.

-Došao je ispred naše kuće. Nije hteo da razgovara s nama. Počeo je odmah da viče i psuje. Moj mlađi sin je pokušao da ga smiri. Mustafa ga je uhvatio za vrat i počeo da ga davi - govori Kada.

Trajalo je to čitavih desetak minuta. Kako nam je Kada opisala, Mustafa je u jednom momentu zgrabio lopatu koju je našao u dvorištu i počeo nasumice da udara njome.

- Kada je uzeo lopatu, moj drugi sin je skočio. Skočila sam i ja. Probali smo da odbranimo Tahira I nekako smo ga izvukli-kaže Kada.

Na svu sreću, Tahir je prošao sa lakšim povredama, ali vozilo sa kojim sakuplja gvožđe sa svojim bratom nije. Napadač, koji je još uvek držao lopatu, svom silinom je udarao po vetrobranskom staklu i haubi. Razlupao je stakla I poprilično oštetio vozilo. Nastao je haos.

- Tahir i Elmir su ga jurili. On se negde spotakao i povredio. Zatim su oni njemu razlupali auto, vratili su mu. On njima kombi, oni njemu golfa “dvojku”- rekla je Kada.

Policija je nešto kasnije intervenisala. Napravljen je zapisnik, svedoci su dali iskaze. Njihov službeni posao je bio završen, a da nisu ni svesni da je izjavu dao lažni svedok.

Prva komšinica porodice Ferhatović tvrdi da jedan od svedoka koji je da iskaz u korist Mustafe, uopšte tog dana nije bio ni blizu dešavanja.

-Kunem se da taj čovek nije bio tu. Spremna sam i da svedočim ako treba. Ne znam kako mu je pravo ime, ali ga svi u naselju zovu Muhibija – govori ona.

RJEŠENJE “NA SVOJ NAČIN”

Ovaj sukob nije najgore što se dešava Romima u ovom naselju. Isti “lažni svedok”, koga u naselju svi znaju pod nadimkom Muhibija, krenuo je mnogo ranije da se na svoj način obračuna sa Romima. On je sakupljao potpise po naselju u cilju prisilnog iseljavanja Roma mnogo pre ovog sukoba. Niko od Roma ne zna gde je taj papir i šta će se dalje dešavati.

Almir Ahmetović kaže da je za ovaj podatak saznao na dan Opštih izbora u BiH.

- Nismo znali da se ovo dešava. Ima ljudi koji su protiv ovoga, ne mrze nas svi u naselju. Od tih ljudi kojima ne smetamo, od njih sam saznao da nam se nešto sprema - govori Almir.

Almir nam je rekao da je Muhibija išao čak i u džamiju da sakuplja potpise. Neki ljudi su se protivili tome što radi, ali veliki broj ljudi je pristao, te su dali svoj potpis.

Za one poput Muhibije i Mustafe, Romima nije mesto u Požarikama. Odbojnost i velika doza mržnje očigledno postoje. Sporadični incidenti, ničim izazvani, vrlo lako se mogu pretvoriti u sistematski ciljane napade i zastrašivanje. U ovom momentu, takva situacija već postoji.

Kada i drugi žitelji ovog naselja govore da se plaše, jer ne znaju šta im se sledeće može desiti. Možda će već sutra neko od njih proći kao Tahir, koga odbornik MZ, umalo nije golim rukama zadavio.

- Čim padne mrak, ulazimo u kuću. U granap idemo samo po danu. Tahir i Elmir nisu išli ovih dana da sakupljaju gvožđe. Plaše se, sede kući dok se malo ne smiri ova situacija – gvori Kada.

Hteli mi to sebi da priznamo, ili ne, na indirektan način smo odgovorni za ovu i mnoge druge situacije. I danas se deca plaše “ciganima”, govori se o “ciganluku”. Za neke ljude Romi jedino znaju da “lažu i kradu”. Negativna slika o Romima koja se decenijama promoviše, u jednim momentu je morala da uzme svoje žrtve. Sa druge strane, BiH je država koja i ne mari toliko za Rome, jer ima “prioritetnijih pitanja”. Zahvaljujući ovim uslovima, pojedincima je dozvoljeno da uvoze moderna evropska, demokratska rješenja, po uzoru na Sarkozya.

Vjerujući kako će nestankom Roma iz Požarika, prestati svi ostali problemi, Mustafa Doborac, odbornik u MZ Požerike, nakon sukoba sa porodicom Ferhatović, prema rečima Kade Ferhatvović poručio je sledeće:

- Ukoliko sud i policija ne reše ovo kako treba, ja znam kako ću to na svoj način srediti.


(zurnal.info)

PARTIZANSKO: Drugi svjetski, a naš Negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U

BOGDAN BOGDANOVIĆ

Ovog ljeta, prije par mjeseci svega, napustio je ovaj užasni svijet jedan od najvećih intelektualaca, kojeg je Jugoslavija imala. Bogdanović je1993. godine, sa suprugom Ksenijom, otišao u Pariz ogorčen nacionalizmom, koji je Jugoslaviju odveo u krvavi rat. Međutim, ni tamo nije mogao pobjeći od nacionalizma. Srpska emigracija u Francuskoj snažno je nacionalno obojena i to je Bogdanovića i njegovu suprugu natjeralo na još jedno preseljenje. Ovaj put, Bogdanovići su otišli u Beč, gdje je 18.06.2010. godine Bogdan i umro.

Imao sam tu čast upoznati gospodina Bogdana. Bilo je to prije nekih 6 -7 godina u Beču. Nadobudni klinac, kakav sam i danas, upoznao je čovjeka iz sorte kakva se više ne rađa. Blagi građanski intelektualac, fini gospodin, rekla bi moja baka. Takav je dojam ostavio na mene. Čini mi se da je s njim na onaj svijet otišla upravo takva sorta ljudi i cijeli njihov svijet, fini, odmjereni, obrazovani ljudi, koji imaju i pamet i čast da se do kraja bore protiv onoga što smatraju besprizornim. A nacionalizam je, čini mi se, za Bogdanovića i ljude poput njega, bio, prije svega, nepristojan, neuljudan. A kad shvatimo da su grbovi naših nacionalizama kaljava livada, svinjska i jagnjeća glavuša te burag rakije, onda nam je valjda jasno zbog čega je nacionalizam, nadasve i prije svega, nepristojan.

PARTIZANSKO GROBLJE

1965. godina u Mostaru je, prema projektu Bogdana Bogdanovića, izgrađen spomenik – park Partizansko groblje. Bogdanović je volio Mostar, kao arhitekt i ubranist cijenio je sklad, koji je tu vladao. Epohe i istorija, odražena u arhitekturi tu su bile u potpunoj harmoniji nastavljajući se sasvim prirodno jedna na drugu. Tako je i Bogdanović svoj spomenik uklopio u brdašce okruženo šumom i stvorio nešto što je više bilo kameni park nego socijalistički spomenik.

Nekad, davno, kad sam bio mali Marko, išao sam sa majkom i njezinim prijateljima u šetnju Partizanskim spomenikom. I stvarno je bila atmosfera kao u parku. Obitelji sa djecom, parovi, poneki starčić šetali su kamenim stazama prema kamenoj bašti u kruni ovog spomenika. I danas imam par fotografija malog mene u bijelim bermudama i bijelim cipelicama kako stojim na jednom od zidova na Partizanskom.

Partizanski spomenik u Mostaru ima oblik suze, koja otiče u brdo. U dvije sobe na vrhu spomenika i između staza niz kamen je curila voda baš onako kako suze cure niz lice. Na vrhu se nalazi bašta puna kamenih cvjetova u koje su usklesana imena mostarskih partizana. Danas je, puno više nego u vremenima bratstva i jedinstva, zanimljivo čitati ta imena, mjesta njihovog rođenja i mjesta smrti. Rodom su to bili većinom Mostarci, poneko iz Jablanice i drugih okolnih mjesta. Imena govore o nacionalnoj raznolikosti, a mjesta smrti o užasu drugog svjetskog rata. Puno je onih, koji su skončali u Dachauu, Jasenovcu, Staroj Gradišci, Auschwitzu.

UŽAS SADAŠNJOSTI

Najužasnija stvar u današnjem odnosu spram javnih prostora u BiH, po meni, jeste očigledna namjera da se prekine, prije svega, emotivna veza pojedinca sa vlastitom prošlošću. Nevjerojatna je ta produkcija zaborava, kojoj smo izloženi. Kad pogledam na današnje stanje u Mostaru prva stvar koju primijetim jeste da se odnos spram prostora potpuno promjenio. Život grada je, s par izuzetaka, usmjeren na potpuno drugačije mikrolokacije. Zbog toga vše nema Mostara. Neretvanske plaže su puste, nad gradom ne dominira vizura Saborne crkve, na mjestu negdašnjeg Hita je ograđena pustopoljina, Razvitak je kostur, u Higijenskom djeca ne trče za loptom, zgrade kina su prodane bankarskim kompanijama, mali parkovi su zasuti mezarima, pusti Bulevar je nevidljivi zid između dva grada, Partizanski spomenik je zapuštena ruina, a u Stari grad više ne ide nitko tko ne mora.

Jučer, 26.10.2010. godine, skupina ljudi otišla je čistiti Partizanski spomenik. Bio je to početak inicijative da se Partizansko sačuva od daljeg propadanja.

Neki ljudi mi tvrde da je prenamjena javnog prostora sasvim prirodna. U slučaju Partizanskog ta prenamjena je takva da je negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U. Toliko nepoštovanje spram nekoga tko je umro u paklu Dachaua može proizvesti samo balkanski nacionalizam, nepristojan i besprizoran iznad svake mjere. Isti taj nacionalizam isijava iz komentara vezanih uz vijest o akciji čišćenja Partizanskog spomenika. Užas naše sadašnjosti je takav da se klinci obračunavaju s prošlošću na način ruiniraju remek djela spomeničke arhitekture, on se odražava i kroz nebrigu mostarske vlasti o jednom od simbola Mostara, a ta je nebriga politički motivirana, a politika, pak, je takva da je obilježava isti onaj nacionalizam, kojeg se pristojan svijet gadi. Užas sadašnjosti se vidi u internetskim komentarima, koji žrtve naci logora, nazivaju zločincima, a one, koji su te ljude poslali vlakovima u smrt smatraju svojim nacionalnim herojima. Najgore od svega je to što mi, danas i ovdje, još uvijek završavamo Drugi svjetski rat i to preko leđa mrtvih. Kusuramo se žrtvama kad god to zatreba dnevnoj politici, a često i iz puke obijesti. Završavajući drugi svjetski rat mi, zapravo, pokušavamo završiti i ovaj prošli, jer, budimo iskreni, živimo u zemlji u kojoj nitko nije dobio rat, u zemlji, u kojoj nitko nije dobio ni posljednje izbore, koja se obračunava s prošlošću, živi užasnu sadašnjost i ne misli na budućnost. Eto kakvi smo, na prsima svinjska/jagnjeća glava ukrštena s buragom rakije, na nogama opanci, ispod nogu kaljava livada, srca žedna tuđe krvi, želudac gladan tuđih kostiju, a glava, uglavnom, prazna poput lista s planom za budućnost.

(zurnal.info)

PRAKTIČNA ŽENA: Pelene koje život znače Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena?

04.30: Kako je krasan moj novi život žene, majke, porodilje. Toliko je divan da hoću da se ubijem dnevno bar 5 puta. Pepeljuga je za mene početnica. I to trapava.

Prvo i prvo, dan mi počinje u pola 5. Molim Vas lijepo zar je to humano? U pola pet ona hoće da jede. Dok najdraži blaženo hrče ja čumim na krevetu golih sisa i ljuljam li ljuljam medenu i mislim si hoću li se ja ikad u životu naspavati, šta sam Bogu skrivila... Onda me uhvati griža savjest pa kakva sam ja to majka nemajka, o čemu ja to mislim umjesto da se zahvaljujem svaki minut na ovom daru..., što je samo uvertira za razmišljanja o smislu životu i kad smo posljednji put imali seks. To je dovoljno da me drži budnom do pola 7.

06.30: Ustajem da se uhavizam pred posao. Što jest jest dočeka me kafa i odvratni zdravi frape. Ali evo već 6 mjeseci ja ne uspijevam da popijem taj frape ili tu šugavu kafu do kraja. Kako i bi kad trebam: mačka nahraniti istresti pijesak pripremiti šta obući na posao, šta će ona obući kad se probudi, oprati strateška mjesta, pripremiti sve njene dnevne obroke a ima ih 50 jer ako to ostavim nanama i dedama zatećiću je sa ćevapom, poigrati se s mačkom jer je i on živo biće, posvađati se s najdražim jer mi je ostavio gomilu suđa, odgovoriti na 28 paničnih poziva najbližih koji žele znati kako je medena preživjela noć sa ovako neodgovornim roditeljima sklonim hazardnom životu i tako sve do pola 8 kad se ona budi.

07.30: Tek počinje pravi teferič. Idemo se oprati, presvući, pročistiti nos, platiti globu zbog uznemiravanja komšija koji ne mogu podnijeti te decibele koji prate svako odčepljavanje nosa, potom ponovno presvlačenje jer joj je najdraže piškiti po čistom, zatim brzo brzo dati doručak, spasiti mačka od čupanja repa, obući sebe, presvući sebe jer me je zagrlila i obrisala sve sline po novoj majici, potom spakovati njene stvari za „nana servis,“ vratiti se s ulaznih vrata jer sam obukla džemper naopako, shvatiti da sam krenula neopranih zuba, navući jednom cipelice, navući drugi put cipelice, navući treći put cipelice, potom auto, pozdrav pred naninim vratima i punom brzinom na posao da se odmorim kao čovjek

09.00: Grabim kafu palim računar i mislim si ha, konačno malo mira. Ali vraga.

Od 9 do pet još je gore, odmora ni za lijeka. Čini mi se da bih lakše preživjela odlazak u Dom zdravlja u sezoni gripa nego ovo odvajanje. Jer svakih 5 minuta me oblijevaju smrtni strahovi. Šta se s njom dešava? Šta li joj rade? Zovem svakih pola sata. Izmišljam razloge zbog kojih se želim čuti s roditeljima s kojima nemam šta pričati zadnjih 35 godina. Mislim oni su roditelji samim tim po defoltu neadekvatni za razne priče osim one koje me izbacuju iz cipela. Ma znate ih svi vi kojima djecu čuvaju nane i dede: dobar dan dobar dan kako ste, dobro smo što stalno zoveš sve je u redu nego reci kako je na poslu? Ja budala povjerujem da oni to stvarno misle i počnem e baš nam se ovih dana zakuhalo i tu nastane prvi prekid jeste jeste da vidiš šta je dijete ručkalo kako smo fino spavali zlato moje izvini nešto si pričala nastavi. Khhhhmm nešto nam se zakuhalo imamo projekat ....drugi prekid jesam li ti ispričala kako je dijete ručkalo i kako je fino spavala samo si je nešto lagano obukla bogami će ti se nahladiti moja komšinica iz stare kuće uvijek je govorila da treba djeci obući kapu i po kući...I tu ja već gubim.

Ali džaba ja opet za pola sata okrećem broj telefona mojih krvnika i pitam a jel kako je mala jel fino spavala.

05.00 PP: Trčim ko bez duše da objesim mlinski kamen oko vrata i sve klikčem od dragosti jer me je kamen prepoznao i zagrlio i vičem ti si život moj, što nije stilska figura već činjenično stanje. Nema drugog života osim onog što vidim ispod njenih trepavica. Idemo kući da se zagrlimo i uživamo kao one ispunjene porodice iz američkih filmova ali to ne može jer ide presvlačenje ručkanje čišćenje nosića brisanje suza oblačenje za šetnju pripremanje večere pranje i presvlačenje poslije večere ljubljenje i uspavljivanje i dok se okreneš već je

09.00 U: Kad krenem prema daljinskom napipam nečiju ruku i shvatim da je i najdraži tu, ma naravno ovo je i njegova kuća samo ga rijetko viđam jer ne dižem glavu iz pelena...

I tu krenu suze. Šta je, jesam ikad rekla da sam dostojanstvena?

10.00 U: Krene naš razgovor o životu, smislu istog, potežemo pitanja čemu život kao takav i ponosni na to kako održavamo našu vezu zagrljeni zaspemo u deset i pet, u nadi da se nećemo vidjeti sve do narednog jutra, pola 5 tačno.

Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena? A jesam li vam već pričala kako je divno jela i koliko je spaval? To je jedno divno dijete, nije što je moje ali...

(zurnal.info)

RATNI TURIZAM: Srebrenica – rezervišite za samo 39,99

Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica.

Bez obzira na to što turističke zajednice konstantno ponavljaju kako turiste u Bosnu i Hercegovinu privlači čist zrak i predivan krajolik, u praksi to izgleda malo drugačije. Dio turista zaista dolazi u BiH u potrazi za navedenim, ali većina je, tvrde turistički vodiči, privučena ratnom prošlošću. Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica. Sagovornici Žurnala, jedan turistički vodič a drugi samostalni taksi prevoznik, mjesečno u Srebrenicu voze po nekoliko grupa turista. Skender Hatibović, vlasnik hostela Posillipo u Starom Gradu u Sarajevu i turističke agencije u osnivanju, smatra kako će ova grana turizma tek doživjeti ekspanziju. U Srebrenicu odlazi nekoliko puta mjesečno, u zavisnosti od broja zainteresovanih. Na stranici Skenderove agencije www.sarajevofunkytours.com ispod natpisa Special Offer – Book now, 39,99 eura, slika je lobanje iz jedne od srebreničkih grobnica.

- Idemo džipom ako ima više gostiju, ili manjim automobilom. Tura do Srebrenice je 100 do 150 eura. Obično im po dolasku pustim da pogledaju film o Srebrenici, obiđu Memorijal i razgovaramo. Informacije koje im nudim uglavnom uzimam s Wikipedie ili iz provjerenih izvora, npr. dokumenata Haškog tribunala. Oni najčešće znaju da je bilo nešto, ali nisu sigurni šta.

Skender kaže da ljudi reaguju različito, neki budu potreseni, drugi ne. Navodi primjer djevojke koja je zbog rada na doktoratu nakon obilaska svjetskih “logora smrti” došla i u Srebrenicu ali nije bila posebno pogođena:

- Srebrenica je za nju bila samo jedna fabrika s mezarima, a Aušvic – Aušvic. Ona nije bila posebno dirnuta. Dok drugi često i plaču. Oni koji se prvi put susreću s tim, njima je to - plač, plač, plač. Nakon toga odemo i do grada, popijemo kafu ili ručamo.

Skender nekada u Srebrenicu odvede i samo jednu osobu:

- Jednostavno to ponekad osjećam kao dužnost, bude mi žao da dođu a da ne vide i Memorijal i saznaju istinu šta se zaista dogodilo tu.

Srebrenica kao Aušvic

Jedan sarajevski taksi-prevoznik, koji zbog prirode posla želi ostati anoniman, za Žurnal kaže kako u Srebrenicu odlazi najmanje dva puta sedmično. Često vozi i studentske ture, a kaže kako su najčešći klijenti Holanđani:

- U Holandiji se mnogo govori o Srebrenici i onda cijele porodice dolaze da vide šta se tu zaista dogodilo. Možda je to i neka vrsta pranja savjesti kod osjetljivijih ljudi, ne znam. Sad Srebrenicu posmatraju kao Aušvic. Kad se vraćamo kući ljudi uglavnom budu šutljivi i neraspoloženi, strašno im je žao zbog svega što se dogodilo. Nije im ni do čega i mislim da zaista suosjećaju sa žrtvama.

Osim Holanđana, dolaze iz cijele Evrope, Amerike ali i Japana:

- Nikada nisam otišao u Srebrenicu s klijentima a da je Memorijal bio prazan. Uvijek je tu dosta zainteresovanih, mnogo ljudi vozi tamo, mnogo ljudi radi, idu autobusi, taksiji... Ratni turizam je, zaista, još uvijek veoma popularan u BiH.

Posjete organizuju i najavljuju u Memorijalnom centru Potočari. Memorijalni centar radi svakim radnim danom od 8 do 16 časova. Posjetiocima su na raspolaganju dva kustosa i prevodilac. Sadržaji koji se nude najavljenim grupama uključuju posjetu mezarju, historijski čas (o dešavanjima iz jula '95), posjetu Spomen sobi i projekciju dokumentarnog filma. Omogućen je pristup i za osobe sa poteškoćama u kretanju (u kolicima). Spomen-soba se nalazi u bivšem štabu holandskog bataljona (DUTCHBAT) UN-a u Potočarima. Čine je dvije prostorije: u jednoj prostoriji se prikazuje dokumentarni film Krik iz groba, britanskog režisera dokumentarnih filmova Leslia WoodHeada i bosanskog filmskog reditelja Muhameda Mujkića, a u drugoj prostoriji se u 20 vitrina čuvaju lični predmeti žrtava.

Gošća s Okinave

 Osim Srebrenice, turisti su posebno zainteresovani za sarajevske ratne priče. Nezaobilazne su posjete Tunelu spasa, a Skender kaže da proporcionalno broju ruševina koje im pokaže raste i njihovo oduševljenje:

- Rat je najbolji turizam u Sarajevu, osim, naravno, starog dijela grada. Šta god im pokažeš u vezi s ratom smatraju to vrhunskom stvari. Njihova očekivanja nisu velika. Šta god im kažeš i gdje god ih odvedeš njima je fascinantno. Kad radim te tzv. ratne ture u Sarajevu, govorim im kako je sve počelo i u razgovoru dođemo i do Srebrenice. Ne znam ja baš puno turista koji odu na Vrelo Bosne.

Neki od komentara na stranici Skenderove agencije su:

The best tour of my life!!!!!!!!!!; Skender thank you for the great tour, we really loved it. Amanda; The tour was great. Destroyed facilities and Tunnel really give good insight what the was happening in Sarajevo, back in the nineties. Funky tours rulez :)

Prosjek ostanka turista u Sarajevu je dva ili tri dana:

- Najviše ih zanima tunel, to je ključna stvar. Mnogo toga je bilo uništeno, a njih interesuju meci, geleri i granate. Kad ih odvedem negdje na Trebević ili na neke destinacije gdje nije ništa urađeno oni su oduševljeni, njima je to haos. U komentarima pišu da su im to najbolja iskustva ikada. Neki od njih očekuju da se još ratuje, da ne smiju hodati po gradu. Dosta njih dođe na taj način. Taj vid turizma tek će doživjeti ekspaniziju.

     I drugi sagovornik, taksi-prevoznik iz Sarajeva, kaže kako je ratni turizam “glavni u Sarajevu”.

A koliko su različiti razlozi dolaska svjedoči i gošća koja je prije dvije godine u Sarajevo došla iz Japana:

- Došla je jedna žena sa Okinave, otprilike oko 60 godina, i tražila da je vozim u Višegrad. Došli smo u Višegrad, htjela je na most, prošetali smo preko, popili kafu. Na povratku sam je pitao zašto je htjela baš u Višegrad, a ona mi je rekla: Prije 30 godina sam čitala Andrićeve knjige i obećala sam sebi da ću kat-tad doći da vidim taj most. Trideset godina je maštala o tome da vidi taj most iz knjige.

Kaže kako je za njega Srebrenica dio moderne istorije koji svi trebaju vidjeti.


Prijatan šumoviti ambijent u Srebrenici

Svoju turističku ponudu kada je riječ o Srebrenici imaju i u Republici Srpskoj. Samo u njoj se ni na koji način ne spominje rat, genocid ili zločin:

- Opština Srebrenica je smještena unutar velikog zavoja srednjeg toka rijeke Drine na pretežno brdsko-planinskom reljefu. Sam grad Srebrenica se nalazi u uskoj dolini Crvene rijeke. Uži centar grada predstavljaju kulturne, administrativne, stambene i trgovinske zgrade i objekte iz različitih istorijskih perioda i stilova gradnje. Prijatan šumoviti ambijent crnogorične i bjelogorične šume koja se neposredno spušta do samih gradskih ulica i parkova daje jedinstvena obilježja ovom gradu. Zbog prijatnog, ekološki čistog područja, izvorišta mnogobrojnih ljekovitih voda, povoljne ruže vjetrova Srebrenica već odavno nosi epitet ekološki čiste sredine i vazdušne banje – dio je iz ponude Turističke organizacije Republike Srpske.

(zurnal.info)

PRIVATIZACIJA ZA POČETNIKE: Mi smo granit! Ovaj scenario nije ekskluzivitet Granita. Organizirana pljačka naroda, uz prisustvo nijemih svjedoka i asistiranje policija i sudova, proteklih se dvadeset godina svakodnevno dešavala širom Bosne i Hercegovine

Tim koji pobjeđuje ne mijenja se - staro je, doduše nepisano, trenersko pravilo. Tog principa držala se i dvodecenijska vlast u Bosni i Hercegovini. Godinama su upravljali našim životima, i još uvijek nas kontrolišu. Mogu, jer imaju sistem koji savršeno funkcioniše – granitno čvrsta sprega mafije, pravosuđa i policije. A sudbina voli da zbija šale i postarala se da test izdržljivosti sistema ovih dana na svojim leđima, ali bukvalno, osjete baš radnici jablaničkog Granita.

KO JE OVDJE LOPOV?

E, zamislite sada situaciju gdje lopov provali u stan i krene da iznosi stvari dok se vlasnik bezbrižno prži na nekoj jadranskoj plaži. Poznato je da u svakom haustoru ima komšija koji bolje poznaje prilike u čitavom haustoru nego u vlastitom krevetu. E, takav jedan se i ovdje našao. Vidi on kako tu nešto nije regularno ali ga lopov, sa “papirima”, uvjeri kako je on tu samo da utovara i istovara stvari. Kako bi prikupio informacije iz prve ruke ljubopotljivi komšija će ponuditi da pomogne. Lopov je oduševljen i prave pogodbu: ako iznesu sve do mraka, komšija će dobiti DVD-player, i šporet gratis. Prilika je to koja se ne množi nulom. I taman dok iznosi lampe, na vratima sreće “bivšeg susjeda”. Vlasnik se vratio s odmora nešto ranije – ružno vrijeme, kiša lije k'o iz..., i tako to... Naravno, odmah s vrata digne galamu, hvata se za srce..., ali komšija je neumoljiv. Između njega i DVD-a, te šporeta gratis, stoji komšija koji je ionako bivši. Situacija je dramatična. Neko je u međuvremenu zvao policiju i revnosni organi su već tu: Vaše osobne, molim. Ko ste vi?

Mi smo radnici, selimo ovog gospodina.

A, vi?

Ja sam svjedok, ovaj susjed.

A ko je ovaj što se drži za srce?

Ja sam gospodin koji se seli, pardon onaj kojeg sele, ovaj..., pljačkaju me čovječe!

Polako, koga sele, a koga pljačkaju?

Mene sele i pljačkaju.

Oprostite gospodine, sredite se malo, da li vas sele ili vas pljačkaju.

Pljačkaju me..., hej ostavi taj televizor..., pa ljudi zaustavite ih...

Gospodine, molim vas pustite ove momke da rade svoj posao, a vi nama lijepo objasnite...

Ma, nemam ja šta vama objašnjavati i krene da gura policajca...

Zum!, pendrek prošara ustajali zrak i vlasnik je na podu. Vežu mu lisice i odvode ga u maricu: Vidjeli ste da je pokušao da nas napadne!?

Gomila koja se već okupila u haustoru klima glavom: Užas, kakvi sve nasilnici hodaju ovim ulicama..., svaka čast policiji, težak je i njihov posao... E, kako se u Titino vrijeme...

Uglavnom, kada se vlasnik nakon dana provedenih u dokazivanju identiteta vrati kući, sve je već ispražnjeno, a već se postavlja pitanje da li je on uopće ikada i bio vlasnik tog stana...

Ovako se nešto upravo ovih dana dešava radnicima jablaničkog Granita. U njihovu firmu su došli privatizacijski mešetari, sa lažnom namjerom da zaposle nove radnike i uposle one stare, da moderniziraju proizvodnju..., ma, da se jede zlatnim kašikama. Od svega je ispalo da su prodali sve što se imalo, zadužili se dodatno i doveli firmu pred stečaj. Radnici su shvatili šta im se sprema, otjerali lažne vlasnike i zatražili zaštitu suda. Sud se stavlja na stranu lopova koji žele dovesti stečajnog upravitelja kako njihov kriminal ne bi izašao na vidjelo. Radnici ne daju upravitelju da uđe i tu sada dolazi policija. Organi reda rastjeruju radnike i uvode stećajnog upravitelja, iako državno Tužilaštvo to izričito zabranjuje. Radnici su dobili batine a lopovi papire kojim bi sakrili svoj kriminal. I sve to uz odobrenje Suda i asistiranje policije. Javnost gleda.

Ovaj scenario nije ekskluzivitet Granita. Organizirana pljačka naroda, uz prisustvo nijemih svjedoka i asistiranje policija i sudova, proteklih se dvadeset godina svakodnevno dešavala širom Bosne i Hercegovine. Po uhodanoj stazi, sve u četiri koraka.

1.MAFIJA ULAZI U PREDUZEĆE Vlast je napravila Zakon o privatizaciji kako bi pljačka društvene imovina dobila karakteristiku koja će vremenom postati poštapalica među narodom: PO ZAKONU. Sve je naizgled regularno. Država prodaje, kupac, je li, kako sama riječ kaže-kupuje. Država, kao raniji vlasnik koji ima obaveze prema uposlenicima, ima i neke obaveze, al za to se nikom ne jebe ni koliko za pomor ptica u Meksičkom zaljevu. Možda je ovaj izraz pregrub, ali to kako se država odnosi prema svojoj imovini i koliko su bezobrazni privatizacijski mešetari ne može se preciznije opisati.

2.PERUTANJE Tajkuni su, dakle, ušli u, kako se to popularno kaže, posjed firme i kreće perutanje. Kao kada kradljivci koka dograbe plijen i odmah, uz tarabu, riješe se kompromitirajućeg perja. Dok radnici i potkupljeni, zatečeni menadžment očekuju svježe investicije, novi vlasnik rasprodaje opremu i repromaterijal, sklapa brze poslove i izvlači sav keš koji mu se nađe pri ruci. Dok shvate šta se dešava, radnici su već na ulici i čekaju svoju 10., 15., 20., 30... platu.

3. STEČAJ Strano tijelo u organizmu se toliko raširilo da i pacijent i rodbina vjeruju kako je brzi kraj najbolje rješenje. Dugovi su dovoljno narasli da svi samo čekaju da se rasproda ako je išta ostalo. Firma ide pod stečaj a radnici na ulicu.

4. STRAŠNI SUD I JOŠ GORA POLICIJA U ovoj fazi država ponovo izlazi na scenu ali je njena uloga poprilično nejasna. Posebno rola pravosuđa i policije u sveopćoj pljački. Kako to da su sudske odluke uvijek na strani “novih vlasnika”? Kako to da ranici uvijek izgube - plate, staž, dionice...? Kako to da policija nikada nije išla da tuče vlasnike koji nisu ispoštovali sve uslove privatizacijskog ugovora? Kako to da policija nikada nije bacila suzavac na sudije čija rješenja, skoro po pravilu, ponište sudije na višim instancama? Da li ste ikada čuli da je policija ušla u parlament i topovskim udarima, suzavcima, pendrecima i vatrenim oružjem rastjerala bandu koja je dizala ruku i donijela ovako sramne privatizacijske zakone?

Ako imate racionalne odgovore na bilo koje od ovih pitanja, onda ništa.

I da se sada vratimo na tezu s početka teksta. Da li će nova vlast, barem ova u Federaciji BiH, sa SDP-om na čelu, zaustaviti ovaj kriminalni stroj mafija-pravosuđe-policija? Ili će se i oni voditi trenerskom logikom: tim koji pobjeđuje ne mijenja se?Ako neće, onda prvi moraju platiti sudije koje su dozvolile slučaj Granit. Otkaze i krivične prijave moraju dobiti načelnici policija koje se sjete da imaju pendreke, topovske udare i suzavce samo kad dođu pred opljačkani narod.

Bez njihovih skalpova, promjena zvana SDP je imala pogrešne predizborne parole. One bi trebale glasiti: Država za nečovjeka! Pravda za mafiju! Obrazovanje za mamine i tatine sinove! Policija za narod!

(zurnal.info)

VLADIMIR ARSENIJEVIĆ: Pitanja Geta

Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!

1. IN THE GHETTO

Teško da je tog desetog oktobra tekuće godine u celom Beogradu bilo bezbednijeg mesta od centralnog prestoničkog parka Manjež i nekoliko ulica kojima je ova mala zelena oaza u sred glavnog grada okružena. Tog je dana, naime, upravo u tom, višestrukim policijskim kordonima omeđenom, prostoru, konačno, nakon nekoliko propalih pokušaja koji su se protegli na čitavu jednu deceniju, održana prva koliko-toliko uspela srpska Parada ponosa.

Gejevi su inače kod nas (baš kao i u susednoj, prijateljskoj BiH sa kojom se, eto, povremeno u ponečemu i složimo), tradicionalno izloženi preziru i nasilju krajnje netolerantne heteroseksualne gomile, i svakodnevnim uvredama kod kuće, na ulici ili poslu. Ovog puta, međutim, bili su zaštićeniji od srebrne ajkule, azijskog slona i divovskog armadilja zajedno. Stakleno zvono pod kojim su se učesnici Parade ponosa tog dana našli predstavlja, naravno, krajnju suprotnost osnovnoj nameri ove protestne šetnje koja se u mnogim zemljama već odavno pretvorila u veseli festival koji iz godine u godinu privlači turiste i puni gradske kase i koja više od svega želi da bude otvorena i vesela i interaktivna i uticajna.

Najtužnije, ili već najsmešnije, od svega (a u zemljama poput Srbije uobičajeno je da ovo dvoje dolazi u paketu) jeste to što je Parada ponosa 2010. naprosto morala da uspe, bez obzira na cenu. Tako su, naime, odlučile srpske vlasti nakon što su, uz svo prirodno gađenje prema homoseksualcima i svemu što je homoseksualno, ipak onako balkanski lukavo proračunale da napokon ima smisla sprovesti to čudo evropsko, taj, khm, njihov prajd, je l’, u delo. I otud, eto nama gej parade, po prvi put, pa kud puklo da puklo! U inat svima i uprkos svemu! Čak se i poslovični homofob-iz-političke-kalkulacije, vajni gradonačelnik Beograda, biznismen Dragan Đilas, ućutao. Privremeno, doduše, u savršenom skladu s tom privremeno garantovanom slobodom.

A tužno je, zaista, da se jedno elementarno pravo „ostvaruje“ na ovaj način, i pod ovakvim okolnostima. Tužni su svi oni baloni u duginim bojama, kad su tako ograđeni redovima robokapova, psima, vodenim topovima, hamerima, konjicom, a s druge strane tog neprobojnog policijskog štita jednom strašnom, razjarenom gomilom, hiljadama krvoločnih protivnika ove manifestacije, raznoraznim huliganima, skinhedsima, obrazovcima te pripadnicima srodnih organizacija predvođenim, kao i uvek do sad, histerično ratobornim sveštenicima SPC. Tužni su, dakle, ti baloni u jednom svetu koji je dozlaboga mračan i nehumoran, koji se prozlio do kostiju i koji je još jedino raspoložen za nove žrtve, samo i isključivo za žrtvežrtvežrtve. Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!

Da stvari budu još tužnije, kako to može samo u zemlji Srbiji, za ulazak u taj privremeni geto zvani Belgrade pride 2010 učesnici su od pripadnika vlasti dobijali žute trake (!) koje su morali da nose oko članka i koje su predstavljale njihovu ulaznicu, a ujedno i kupon za bezbednu vožnju kući policijskom maricom. Brrrrr. Mislim, hajde, vožnja maricom na stranu, to možda i može da ima svog šarma, što da ne, ali trake? Pa još – žute?? Kako bi tu boju na jednom takvom događaju i pod takvim okolnostima trebalo razumeti?

I treba li je uopšte – razumeti?

Ko se, dakle, tog predivnog jesenjeg prepodneva okupio u beogradskom parku Manjež? Pa, da vidimo. Našla se tu mala i veoma heterogena skupina sačinjena od tzv. „pripadnika LGBT populacije“, a u stvari uglavnom gej-aktivista, uz jedan broj dobronamernih građana kao i drugih simpatizera, mahom ljudi iz NGO-sektora, nešto malo javnih ličnosti... i tako... Sve u svemu, srazmerno mršavo - upravo onako kako se i očekivalo. Međutim, paradi su se ove godine pridružili i par srpskih ministara, jedan lider parlamentarne političke partije, mnogo stranih diplomata, predstavnici OEBS-a i druge krupne zverke, uz desetine pripadnika raznoraznih domaćih i stranih medija. Ta čudnovata skupina je najpre strpljivo stajala u parku pod raskošnim krošnjama, potom su svi malo prošetali, onako zbijeno i bacajući s vremena na vreme nepoverljive poglede prema balkonima okolnih zgrada s kojih su ih osmatrali zainteresovani građani, obišli su jedan sveden krug okolnim ulicama, Resavskom, Nemanjinom, ulicom Kneza Miloša, Masarikovom, a onda pravo u SKC na žurku, tu će biti posluženi zakuska i osveženje, biće i muzike i veselja, a kad se sve fala bogu s mirom završi učesnici će već pomenutom policijskom maricom spektakularno biti prevezeni pravo do kuće.

Milina božja - geto ko bombona!

2. OUT OF THE GHETTO

Ispada tako, prilično apsurdno – ali, nije li ovde, kod nas, upravo apsurd ona prava mera stvari? – ispada, dakle, tako, da su se oni pravi događaji te naše vajne prve gej parade zapravo odvijali svuda izuzev na samoj gej paradi! Može se reći da su anti-gej demonstranti u tom smislu odneli čistu pobedu jer su celokupnu pažnju domaće i svetske javnosti skrenuli sa samog prajda na sopstveno divljanje po gradu i time ga u medijskom smislu anulirali, a u onom moralnom i emotivnom još jednom strahovito zagadili naše glave i stomake. Jer, dok su gejevi i drugi učesnici ovogodišnjeg prajda okupljeni cupkali u parku, dok su šetali i potom slavili u SKC-u, oni su se vredno bavili svojim poslom. U gradu je, malo je reći, vladao pravi pandemonijum. Ako smo mislili da ništa neće moći da nadmaši količinu nasilja i mržnje koja se na LGBT populaciju sručila prilikom prvog i neuspelog pokušaja ove manifestacije iz 2001. godine, grdno smo se prevarili.

Bilo je, naravno, više nego strašno na beogradskim ulicama te daleke 2001. To što se tada dogodilo, naša je mračna, balkanska verzija Stonewall-a, ogrezla u krvi, blatu, iskonskoj iracionalnoj mržnji (koja je, ovde kod nas, sama sebi svrha) i svim zamislivim atavizmima. Tog dana na ulicama nisu neophodno bili ugroženi samo gejevi i lezbejke već bilo ko ko se po proceni napadača činio takvim ili štrčao na bilo koji način. Mnogi su dobili teške batine, a najgore je od svih prošao moj prijatelj Igor koga su pred kamerama nemilice šutirali na Trgu Republike sve dok ih policija (spora, ali dostižna) nije napokon rasterala. Posle svega su razjareni, i očito seksualno napaljeni, „anti-gej“ demonstranti marširali tadašnjom ulicom Srpskih vladara i skandirali svoju najintimniju erotsku želju: „Je-ba-će-mo pe-de-re! Je-ba-će-mo pe-de-re!“

Ove godine, istina, nisam primetio da je iko uzvikivao taj privlačan i lako pamtljiv slogan, ali sve je drugo nalikovalo na nastavak akcije započete pre punih devet godina. Odmah se moglo primetiti da svi ti ujedinjeni ultradesničari, naši dragi nacional-šovinisti, klerofašisti, neonacisti, fudbalski huligani, sveštenstvo SPC i ostali iz te šarolike skupine uopšte nisu gubili vreme proteklih godina, da su se, naime, vredno spremali za ovaj obračun sa gejevima kao svojim omiljenim objektom mržnje. Bilo ih je znatno više nego pre, bilo ih je onako baš dosta, bilo ih je, budimo iskreni, zastrašujuće mnogo, bili su jači i organizovaniji, gluplji i luđi i jači i ljući nego ikad, apsolutno rešeni da tom zlu i poroku doakaju jednom za svagda. Ali, kako zbog odlučnosti i brojnosti policije do gejeva nisu mogli ni da prismrde, ultradesničari su odlučili da se posvete onoj drugoj i trećoj svojoj omiljenoj aktivnosti – sukobljavanju s policijom te bezumnom uništavanju grada i naše zajedničke imovine, razbijanju izloga i masovnoj krađi svega i svačega s naglaskom na patike – ah, te najke! – pod budnim, očinskim nadzorom i odobravajućim smeškom bradatih popova u dugim crnim mantijama.

I dok su ultra-desničarski srpski omladinci, svih šest hiljada njih pridošlih za ovu svečanu priliku u glavni grad iz raznih delova prelepe nam domovine, listom bili odeveni u sopstvenu narodnu nošnju: trenerke, dukseve s kapuljačama i patike ukradene prilikom prethodnih opravdanih protesta (otcepljenje Kosova, hapšenje Radovana Karadžića... davno beše – a trebalo je obnoviti zalihe novim pohodom na prestoničke sportske radnje koje su glavna kolateralna žrtva ovih i ovakvih manifestacija), policija je, nasuprot njima, paradirala u raznoraznim hiper-dizajniranim uniformama kao na nekom od onih smehotresnih policijskih fashion show-ova. Nismo ni znali da ih ima baš toliko i da su raspoređeni u toliki broj odeljenja, vodova, specijalnih jedinica i čega već sve ne. Interventne brigade, žandarmerija, konjica, you name it, ko bi rekao da ih imamo toliko, i da su tako lepo odeveni! Pomalo zbunjeni, odbijali su sve napade huligana i na koncu duge bitke ispostavili se kao glavne žrtve ovog nemilog događaja. Naime, tokom tog dana povređeno je ukupno 132 policajca, nekolicina njih teže, a uništeno je i preko 15 službenih vozila MUP-a. Istovremeno povređeno je 25 „građana“ a pričinjena je i znatna materijalna šteta. Zapaljeno je sedište Demokratske stranke u Krunskoj ulici, sedište Socijalističke partije Srbije takođe, polupan je ulazni hol zgrade Radio-televizije Srbije, zapaljeno je i oštećeno mnogo automobila, kontejnera, uličnih žardinjera, izloga, a napadnut je i pokretni mamograf koji je stajao na Trgu Republike naprosto zato što se na njemu nalazi i logo medijske kuće B92. A ovo... mamogr... nešto... ovaj... ko bi ga znaći brate znao šta je to mojne da smaraš eno ti ga pop pa pitaj njega brate! Nego brate daj mi taj kamen brate jebaću im kevu pedersku!

Punih sedam sati trajao je okršaj ove razjarene gomile s policijom. Ulice su bile zagušene suzavcem, grad su nadletali policijski helikopteri, anti-gej demonstranti su u nekom svom haotičnom hormonalnom izbezumljenju čak izvršili napad na Urgentni centar i upali u Skupštinu Srbije – niko, očito, tog dana nije bio baš sasvim bezbedan.

A jesenje sunce ravnodušno je blistalo nad Beogradom.

Sve što se kasnije tog dana događalo samo je govorilo u prilog tome da živimo u jednoj rupi bez dna, u napuštenoj jami s imenom Srbija, na najjadnijem mestu u Evropi. Učesnici Parade ponosa zaista su policijskim maricama razvezeni kućama, anti-gej demonstranti ispumpali su se nakon punog radnog vremena provedenog u nekontrolisanom nasilju, policija je sakupljala svoje redove i trudila se da razume šta se to dođavola dogodilo, grad je izgledao kao da je njime prošao tajfun ili cunami, što, priznaćete, i nije daleko od istine, a iste te večeri, tokom jedne od najpoznatijih političkih emisija na televiziji, popularna voditeljka je puna divljenja i ushićenja huligane nazivala „decom“ i „mladim ljudima“ i ustreptalog glasa, sa nekom neobičnom svetlošću na licu, pitala se neprestano te pokušala od svojih gostiju da dobije nedvosmislen odgovor zašto su ta „deca“, ti „mladi ljudi“ (evo, opet ona!) toliko „ogorčeni“, na koga su toliko „ljuti“.

O Srbijo, zemljo relativizacije! – zavapio sam, zavrteo glavom i brže bolje promenio kanal.

Sledećeg dana je bio – sledeći dan. Spremala nam se poseta Hilari Klinton koji je na ove prostore upala ko s Marsa i u razlupanom Beogradu recitovala ranije pripremljen govor o Srbiji kao potencijalnom evropskom lideru, mi smo se smejali i vrteli glavama, kasnije su naši navijači otišli u Đenovu na utakmicu kvalifikacija za Svetsko prvenstvo 2012 između nacionalnih reprezentacija Italije i Srbije. Ljuta i ogorčena deca i mladi ljudi i tamo su nam demonstrirali svoj opravdani bes i tim legitimnim protestom onemogućili održavanje meča te efektivno zabili čitava tri gola u našu mrežu. Zaista, šta ih to ljuti, majku mu, na koga su tako ogorčeni???

Bilo kako bilo, ovaj „uspešno održani“ Belgrade pride 2010 još jednom nam je dokazao ono što smo i ranije izuzetno dobro znali, a to je da količina mržnje prema gejevima i lezbejkama, kao i prema svakom ko se ne uklapa u redukcionistički korpus nazovi-srpskih vrednosti, i lakoća s kojom se ona rado i u svakoj prilici iskazuje gotovo da nema premca nigde u koliko-toliko civilizovanom svetu. I bojim se da ništa ne ukazuje na to da će se te stvari ikada promeniti. Brzo svakako neće. Vreme i uspehe ovde treba meriti u decenijama, a ukoliko bi čovek baš želeo da bude nemilosrdno realističan spram situacije kakvom je znamo, i u vekovima. Možete li da zamislite jednu drugačiju, tolerantniju Srbiju negde tamo, u XXII veku?

Ja, da budem iskren, ne mogu. Ali, dobro, moguće je da je greška u meni, ne kažem.

Vidimo se na Paradi ponosa 2011.

(zurnal.info)

MUHAREM SE VRAĆA NA STAZU: Trka je ponovo počela

Muharem Stanojlović bio je najbolji atletičar u osnovnoj školi kojem su mnogi predviđali uspešnu sportsku karijeru. S prelaskom u srednju školu više nije imao uslova za treniranje. I taman kada su svi pomislili da smo izgubili izuzetan sportski talent, čini se da je trka ponovo počela

Muharem Stanojlović, učenik srednje ugostiteljske škole u slobodno vreme radi kao konobar u jednom sarajevskom kafiću. Do pre samo nekoliko meseci, dok je pohađao osnovnu školu “Hasan Kikić” na Gorici, Muharem je bio najtrofejniji atletičar u školi. Stvari su se promenile, Muharem više ne trenira, a njegov talenat za atletiku polako gubi svaki smisao.

Kako je počelo

Almir Pleh je nastavnik fizičke kulture u OŠ “Hasan Kikić”. Izuzetan pedagog i posvećen poslu. Još na samom početku, otkrio je da Muharem ima veliki potencijal za atletiku.

- Uočio sam da ima sklonosti ka atletici. Na nekim testovima koje radimo u školi otkrio sam da ima potencijal za trčanje na srednjim prugama - priseća se Almir.

Muharem je počeo redovno da trenira. Vrlo brzo, trud se isplatio, usledile su i medalje na raznim takmičenjima.

- Nastavnik je vidio da ja to mogu. Počeo sam da treniram. Prvi put sam trčao na Jesenjem krosu i osvojio treće mjesto. Vidio sam da mogu i počeo redovno da treniram - govori Muharem.

Saradnja između Muharema i njegovog nastavnika na početku se temeljila na odnosu učenik - nastavnik, a kasnije je prerasla u odnos trener - sportista. Bio je omiljen u društvu, imao je veliku podršku. Naravno, on je to umeo da ceni i gotovo se uvek vraćao sa nekom medaljom sa nekog takmičenja.

- Evo i danas, kada Muharem nije više moj učenik, naš odnos više nije toliko zvaničan. Mogu reći da smo prijatelji - govori nastavnik Almir.

Kroz čitavo osnovno školovanje, Muharem je učestvovao na gotovo svakom atletskom takmičenju koje se organizovalo u gradu ili na kantonu. Uvek je postizao zapažene rezultate. Jedan od posebnih rezultata kojima se ponose Almir i Muharem je onaj postignut na uličnoj utrci koja se odigrava u tridesetak gradova u isto vreme.

- Na toj trci je bio dva puta prvi, jednom drugi. Pobjeđivao je na Kantonalnim krosevima osnovnih škola. Na Sarajevskom polumaratonu bio je drugi, a na školskim takmičenjima je bio neprikosnoven - govori Almir.

Ogromna podrška

Zahvaljujući svom upornom radu, svesrdnoj pomoći nastavnika i velikoj podršci roditelja Muharemu se smešila jedna lepa sportska karijera.

- Roditelji su mi uvijek govorili da idem na trening. Bilo im je drago kada sam se vraćao sa medaljom. Neki put se dešavalo da zaboravim na trening, ali su me oni podsjećali - govori Muharem.

Bez obzira na to što Muharem više nije u osnovnoj školi, on i dalje ima veliku podršku svog bivšeg nastavnika. Prelaskom u srednju školu, ostalo je gotovo sve isto. Muharem je primeran učenik, marljiv u školi podjednako kao i kući. Nedostaje jedno. Odsustvo mentora i nepostojanje atletske sekcije u školi koju danas pohađa, učinilo je svoje.

- Nadam se da je prelaskom u srednju školu sazrio i da će shvatiti da je njegova velika budućnost u sportu. Ako bude nastavio da se aktivno bavi sportom, sigurno će imati veliku podršku i lokalne zajednice, roditelja, a i svih sportskih radnika - rekao je Almir.

Dok smo vodili ovaj razgovor na stadionu Koševo, Muharemu su prilazili vršnjaci i pozdravljali ga. Pitali su ga zašto više ne trenira? Smeškao se, ali nije imao odgovor. Kao da je bio postiđen.

Nakon nekih sat vremena, završili sam razgovor i pozdravili se sa Almirom i Muharemom. Dok smo išli prema trolejbuskoj stanici, sustigao nas je Muharem. Zadihan i vidno uzbuđen, rekao je da je definitivno vreme da se vrati atletici. Kazao je da će uskoro početi sa treninzima i da se informisao o terminima sa Almirom.

Trka je izgleda ponovo počela. Muharem se vraća na atletsku stazu.

(zurnal.info)

TORABI U ZETRI: Za litar i po Božije milosti

Kiša pljušti, redovi su ogromni, i izvan kapija olimpijske dvorane, a ljudi ljuti i mrzovoljni. Guraju se, padaju jedni preko drugih, psuju i pokušavaju na sve načine doći što bliže ulazu

- Jebem vam Boga ludog! Da Bog dođe neće proći! – urla već potpuno promukao mladić, redar iz Zetre, na gomilu ljudi koja ga gura kako bi se probila do ulaza i sale u kojoj ovog mjeseca ordinira iscjelitelj Mekki Torabi. No, vrlo brzo situacija izmiče kontroli i gomila ruši ženu koja pada preko metalne šipke i udara glavom u beton. Djevojka u bijeloj jakni pokušava joj prići, ali joj redari ne daju:

- Idiote, to mi je majka! – dere se. Ženu dižu sa ulice i odvode negdje.

NASILNI REDARI

Na čelu dvije kolone po dva su redara, koji posljednjim atomima snage pokušavaju obuzdati one koji su u Zetru došli po nadu i ozdravljenje. Kiša pljušti, redovi su ogromni, i izvan kapija olimpijske dvorane, a ljudi ljuti i mrzovoljni. Guraju se, padaju jedni preko drugih, psuju i pokušavaju na sve načine doći što bliže ulazu. Očajne i bolesne, nije ih teško razumjeti. U redu s moje lijeve strane djevojka, koja očito ima neki oblik mentalne retardacije, bez kišobrana, s kosom potpuno slijepljenom od kiše, urla:

- Jebo vas moj dedo u p... Mršava je i jedva stoji. Niko ne obraća pažnju na nju. Traje borba da se spriječi pokušaj starije žene da se ugura u red. Redar urla na nju, i u jednom trenutku, potpuno izrevoltiran, zamahne rukom, ali je ne ipak udari. Niko ne reaguju, svi su svjesni da ovise o volji nasilnog redara koliko će ih biti pušteno unutra.

Nigdje policajca, nigdje ljekara:

- Ljudi, ljudi, razmaknite se, žena ima napad – jedva izvlače ženu s plavom maramom na glavi u dugačkom crnom kaputu. Očito bolesna, trese se kao da ima epileptični napad dok je vode u ćošak.

21 VIDJELAC

Nekoliko metara dalje, ispod nadvožnjaka, grupica žena sakrila se od kiše. Čekaju večer da se, nadaju se, gužva malo raziđe kako bi došle na red. Čule su svašta o Torabiju, u mnogo toga i vjeruju. Tvrde kako je dan ranije jedno dijete prohodala, drugo progledalo a nedavno i treće progovorilo. Jedna od njih, Sabiha Bajraktarević iz okoline Sarajeva, tvrdi kako je i sama svjedočila manifestaciji Torabijeve moći:

- Bila sam unutra i vidjela kako on u jednom trenutku zastaje i nakon toga kaže kako je 21 čovjek vidio nešto. I onda ih pita šta su vidjeli. I, stvarno, njih 21, jedno po jedno, počeše se javljati i govoriti šta su vidjeli.

Neki od njih kazali su kako su vidjeli zvjezdice, prisjeća se sagovornica, neki samo jaku svjetlost koja je obasjala pola dvorane:

- Jedan čovjek je rekao kako je vidio svjetlo i zelenilo na hadžu a žena kako ju je samo zapahnuo jak miris.

Neke od njih kod Torabija dolaze već peti put:

- I dolaziću kolko god mogu. Imam problema s kičmom i kad izađem od njega ko da mi je kakav teret skino. On ima moć datu s Božije strane.

Ipak, i Torabiju, čini se, treba povremeno “punjenje”:

- Jednom sam ga gledala kad mu je nestalo energije. Stajao je pet-šest minuta i od Allaha dž.š. čekao. I kad je završio opet je sjeo i počeo s radom... - kaže jedna od njih.

Pri svakom dolasku, one, kao i većina posjetilaca, kupuju vodu koja se u Zetri prodaje kao voda na koju je Torabi prenio energiju. Nose je kući, sebi i drugim članovima porodice koji nemaju nužno zdravstvenih problema, i piju.

TMURNI DANI

Ispred ulaza žena sa naslaganim paketima, tri paketa sa po šest flaša od litar i po vode. U kolicima je i ne želi razgovarati. Vjeruje u moć vode. Dosta ovih ljudi nosi vodu kući za bolesne članove porodica koji ne mogu doći u Zetru, ali veliki broj je i potpuno zdravih ljudi koji dolaze iz radoznalosti. Jedna od njih kaže kako uzima vodu preventivno a u njene moći vjeruje jer se vlasittim očima osvjedočila kako Torabi “prouči dovu nad šleperom vode” i tako je učini ljekovitom.

Najrazličitije priče se u Zetri mogu čuti o čudesnom marokanskom iscjelitelju. Od onih kako je dječak prohodao pa do žene koja je na svaki Torabijev dodir povraćala spletove dlaka i papira.

Sa svih strana pristižu muškarci i žene u kolicima, na štakama, ili zdravi. Nose djecu umotanu u peškire. Mlađa žena u kolicima gura djevojčicu širom otvorenih usta i zabačene glave, bolesna je. Kišobran im pruža slabašnu zaštitu pa obje kisnu. Potpuno demoralisana veličnim reda djevojka stoji nasred ulice. Redari urlaju na ljude zgurene u gomili, čuje se buka kamiona koji dovlači nove količine vode. U ZOI '84 zadovoljno trljaju ruke jer se prihodi u njihovu kasu sljevaju bez ikakve kontrole bilo kakve finansijske inspekcije, a sve na račun hiljada ljudi koji svakodnevno dolaze u Zetru. Od ulaza, parkinga i prodaje vode. Ženu koja pokušava da se provuče ispod ograde preko reda neko gura nazad i ona sjeda na ulicu i plače.

Sve, samo ne dobru energiju, obećava ovaj tmurni oktobarski dan ispred Zetre.

Ko je Mekki Torabi

Iscjelitelja Mekkija Torabija u Maroku, ali i gdje god da ode, posjećuju stotine hiljada ljudi, tražeći nadu i pomoć. Među njima su nerijetko i poznate ličnosti. Iako u BiH još uvijk nije izazvao pažnju estradnjaka i političara, prilikom prošlogodišnjeg boravka u Hrvatskoj redovno ga je posjećivao Davor Gobac, Severina je tražila pomoć za prijateljicu, a sureo se i sa pjevačem Ćirom Gašparcem ali i zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Mekki Torabi je 57-godišnji iscjelitelj iz Maroka. U Bosnu i Hercegovinu i zemlje regiona koje posjećuje doveo ga je Asad Sabo Ajel, Iračanin koji živi u Zagrebu, ujedno i njegov menadžer. Torabi je, prema vlastitim navodima, imao samo pet godina kada je roditeljima rekao kako će, kad odraste, liječiti ljude koji imaju tumore:

- Nikada se nisam osjećao kao dijete. Uvijek mi se činilo da mi je 50 godina i tako sam se i ponašao. Nikada se nisam igrao s djecom, a sa šest godina znao sam napamet Kuran – rekao je prošle godine za hrvatske medije.

Njegov otac imao je veliko imanje u Skhiratu u blizini Rabata i živjela su od poljoprivrede. Završio je poljoprivrednu školu u Rabatu a u Parizu je upisao Agronomski fakultet. Međutim, bio je toliko čudan i različit od drugih da su njegovi roditelji mislili da je bolestan pa su ga vodili raznim liječnicima, prvo u Maroku, a kasnije i u Parizu. Energiju, tvrdi, prima od pet planeta iz svemira a kad se to dogodi počne govoriti nekim nerazumljivim jezikom, nakon čega se više ničega ne sjeća. Takvi “ispadi” ponukali su njegova oca da ga odvede na promatranje u jedan institut u Parizu, pišu mediji. Jedan od “testova” bio je i ugriz kobre. Mekki je morao gurnuti ruku kroz otvor ne znajući što je s druge strane. Liječnici su stajali uz njega s protuotrovom u ruci, a on je samo osjetio bol i shvatio da mu s ruke teče krv i nekakva žuta tekućina. Nakon toga je vidio zabezeknuta lica liječnika i čuo - da je kobra mrtva. Shvativši što se dogodilo, pobjesnio je i porazbijao cijeli laboratorij, vičući da on nije zvijer na kojoj će drugi eksperimentirati – rekao je Asad Sabo Ajel.

Torabi kaže kako ne naplaćuje svoj tretman jer je njegova sposobnost dar od Boga. Oženio se, dobio tri sina i kćer, a onda se zatvorio u kuću i nije iz nje izlazio 13 godina. Samo se molio, dobivao energiju, imao vizije, a prije pet godina dobio je signal da ljude može liječiti pogledom.

{slimbox images/Galerije/torabi/1.JPG,images/Galerije/torabi/1.JPG;images/Galerije/torabi/2.JPG,images/Galerije/torabi/2.JPG;images/Galerije/torabi/3.JPG,images/Galerije/torabi/3.JPG;images/Galerije/torabi/4.JPG,images/Galerije/torabi/4.JPG;images/Galerije/torabi/5.JPG,images/Galerije/torabi/5.JPG;images/Galerije/torabi/6.JPG,images/Galerije/torabi/6.JPG;images/Galerije/torabi/7.JPG,images/Galerije/torabi/7.JPG;images/Galerije/torabi/8.JPG,images/Galerije/torabi/8.JPG;images/Galerije/torabi/9.JPG,images/Galerije/torabi/9.JPG;images/Galerije/torabi/10.JPG,images/Galerije/torabi/10.JPG;images/Galerije/torabi/11.JPG,images/Galerije/torabi/11.JPG;images/Galerije/torabi/12.JPG,images/Galerije/torabi/12.JPG;images/Galerije/torabi/13.JPG,images/Galerije/torabi/13.JPG;images/Galerije/torabi/14.JPG,images/Galerije/torabi/14.JPG;images/Galerije/torabi/15.JPG,images/Galerije/torabi/15.JPG;images/Galerije/torabi/16.JPG,images/Galerije/torabi/16.JPG;images/Galerije/torabi/17.JPG,images/Galerije/torabi/17.JPG;images/Galerije/torabi/18.JPG,images/Galerije/torabi/18.JPG;images/Galerije/torabi/19.JPG,images/Galerije/torabi/19.JPG;images/Galerije/torabi/20.JPG,images/Galerije/torabi/20.JPG;images/Galerije/torabi/21.JPG,images/Galerije/torabi/21.JPG;images/Galerije/torabi/22.JPG,images/Galerije/torabi/22.JPG;images/Galerije/torabi/23.JPG,images/Galerije/torabi/23.JPG;images/Galerije/torabi/24.JPG,images/Galerije/torabi/24.JPG;images/Galerije/torabi/25.JPG,images/Galerije/torabi/25.JPG;images/Galerije/torabi/26.JPG,images/Galerije/torabi/26.JPG}

(zurnal.info)

TRAŽILI SMO, EVO NAM: Šta očekujem od SDP-a? Ovo je samo dio sa mog spiska želja upućenih SDP-u BiH. Ukoliko vi imate svoje želje i zahtjeve za SDP, pozivam vas da ih napišete u komentarima, ili na redakcijski mail

Ako su išta ovi izbori pokazali onda je to odlučnost naroda da je Bosna i Hercegovina zrela za promjene. I malo je reći zrela, prezrela, do truljenja.

Narodne želje najskuplje je platio dvojac Silajdžić-Oručević, i zato su uz želje dobili i pozdrave. Malo bolje je prošao ostatak vladajuće koalicije ali niko nije ostao neokrznut. Osim možda HDZ-a, ali to je tema za neku drugu analizu.

Godine pred nama sigurno će obilježiti vlast SDP-a. Bez obzira što ne mogu sami formirati vlast, esdepeovci moraju koalirati sa drugim strankama ali će u narednom periodu sve što valja, a posebno ono što ne valja, biti fakturisano na račun Lagumdžiji, Komšiću, Hadžiću...

U predizbornom periodu SDP BiH je objavio pet svojih ciljeva kroz isto toliko politika – pravda, obrazovanje, ekonomija, zdravstvo i socijalna politika. Ako zanemarimo realne mogućnosti da se nešto od toga i ostvari, upitno je koliko se ove politike i ciljevi poklapaju sa željama i planovima drugih stranaka s kojima će SDP koalirati.

Ipak, odlučili su da izađu na izbore, dobili su vlast, kao nikada do sada, i ukoliko ne žele završiti kao Stranka za BiH morat će ipuniti barem dio želja koje su Bosanci i Hercegovci imali na umu kada su govorili: Promjene!

Ovo su moje želje:

SMIJENITI ARZIJU MAHMUTOVIĆ: Zato što je permanentno zloupotrebljavala funkciju direktorice Javne ustanove Djeca Sarajeva. Zato što je netransparetno trošila javni novac. Zato što je od odgojne ustanove namjeravala napraviti vjersku školu. Zato što je maltretirala svoje uposlenike. Zato što je ignorisala volju roditelja koji plebiscitarno ne žele da ona bude direktorica JU Djeca Sarajeva. I zato što je zajedno sa svojim duhovnim mentorima namjeravala protjerati Djeda Mraza iz Sarajeva i od glavnog grada BiH napraviti Kabul.

NE DOZVOLITI SAFETU KEŠI DA PONOVO DOĐE NA FUNKCIJU MINISTRA OBRAZOVANJA U KANTONU SARAJEVU: Zato što je omogućio Arziji Mahmutović da bude to što jeste. Zato što je do posljednjeg štitio njenu samovolju i tako maltretirao Sarajlije. Zato što je provodio ideologiju vjerskih fanatika, strateški raspoređenih u KO SDA. Zato što je kao ministar bio katastrofalan.

SMIJENITI RUKOVODSTVO GRASA: Zato što glavni grad BiH ima najgori gradski prevoz u regionu. Zato što godinama proizvode gubitke. Zato što imaju više revizora nego putnika. Zato što je vozni park neadekvatan silnim sredstvima uloženim u ovu firmu. Zato što se u Grasu vozi samo onaj ko mora. Zato što su služili gubitnicima iz Stranke za BiH da preko njih izvlače novac iz budžeta.

DATI NALOG ISTRAŽNIM ORGANIMA DA UĐU U AVAZ: I da urade ono što su trebali uraditi prije osam godina, kada su Fahrudinu Radončiću progledali kroz prste i omogućili da se sada predstavlja kao uspješan poslovni čovjek, sposoban političar i uticajna javna ličnost. Iako je svakom mislećem biću u BiH jasno kako je on došao do tog uspjeha, kako je došao do para i zašto je on toliko uticajna ličnost. Aleja Žrtava Fahrudina Radončića je najduža ulica u državi i ne smiju mu dozvoliti da je dalje produžava.

RASTJERATI NADZORNI ODBOR RAZVOJNE BANKE FBiH: A direktora Ramiza Džaferovića strpati u zatvor, preventivno. Zato što je ono što su oni uradili, prkoseći odluci osnivača, dakle Vlade Federacije BiH, nezapamćeno u novijoj istoriji demokratije. Zato što razloga za smjenu rukovodstva RB BFBiH i njihovo procesuiranje ima dovoljno da se od vrha do dna napuni jedna soba u Tužilaštvu Federacije BiH.

DONIJETI ZAKON DA ĆE PLATE POSLANIKA I MINISTARA NA SVIM NIVOIMA VLASTI OVISITI O TOME KOLIKO JE STANJE U DRŽAVI DOBRO, ILI NIJE: Zato što je radno mjesto politički predstavnik najbolje plaćeno zanimanje u državi. Zato što stanje u državi ne valja ni za... Zato što ne odgovaraju nikome. Zato što možete biti poslanik u parlamentu, pa čak i ministar, a da samo mali broj vaših kolega može potvrditi kako posjedujete moć govora. Zato što i političari moraju dijeliti sudbinu zemlje kojom vladaju.

DONIJETI ZAKON O ISPITIVANJU PORIJEKLA IMOVINE: Ne zakon o oduzimanju nelegalno stečene imovine, ili neka pravna formulacija koja ustvari ne znači ništa. Nego zakon koji će pitati radončiće, brankoviće, čoviće..., kako i od kojih para ste kupili, napravili, stvorili sve to što imate a do jučer niste znali kako se upotrebljava šteka. Zato što u ovoj državi ima dovoljno nekretnina u privatnom vlasništvu da se nekoliko puta mogu pokriti sve one rupe u budžetima i milijarde donacija kojima se gubi svaki trag...

Ovo je samo jedan dio sa spiska želja. Ukoliko i vi imate svoje želje i zahtjeve za vladajući SDP BiH, pozivamo vas da ih napišete u komentarima, ili na mail  [email protected] .

 

TOP ŠEST: Video klipovi koji su uzdrmali BiH

Magazin Žurnal je za svoje čitatelje napravio Top listu gafova političara koji su vladali posljednje četiri godine. Odlučili smo se za video formu, preglednije je i lakše, jer bi nam posao bio umnogome otežan ukoliko bi smo se zarovili u novinske arhive. A ni prostora za toliko gluposti ne bismo imali. Ukoliko ste zaboravili, nudimo vam kratak podsjetnik vulgarizma i primitivizma.

Naravno, vi listu nadopunjujte po vlastitom izboru.

1. DODIK: Aj, ne seri (0:16)

Krenimo od nedavnog ispada, šampiona svih gafova i prostakluka Milorada Dodilka na televiziji TV10.

Tada je Dodik, onako, instiktivno, u svom maniru u televizijske kamere izrekao “AJD NE SERI”. Razlog za takav postupak Dodika bio je komentar gledatelja koji se javio u program i koji se usudio uputiti kritiku da “Dodik ne zna ni šta je Isus ni šta je Bog, nego samo zna šta je milijarda”. Na tu vulgarnu gestu Dodika, blago rečeno zbunjeni i na smrt uplašeni voditelj je rekao “nije ni to problem”.

 

COMMENT:

-hhahahaahahaaahaaha, aje kralja dodik bog ti dao...(Milchenx3)

-"ajd ne seri" voditelj "nije ni to problem" buahahabuahahaha aj Boze sramote. 'Alo seljoberu, 'dje si ti rasto. Vidi mu spike :)))) Daj ljudi u RS, nadjite nesto bolje Bog vam pomog'o, sramotite se samo ovako... hahaha LOL (aj91473)

2. SADIK BAHTIĆ: Siledžija iz poslaničke klupe

Nastavljamo sa primitivizmom krajiškog siledžije i visokorangiranog kadra Stranke za Bosnu i Hercegovinu, Sadika Bahtića. Naravno, radi se o slučaju kada je Bahtić grubo nasrnuo na novinara 60 minuta Avdu Avdića. Pretpostavljamo da ste ovaj video u više navrata gledali, ali smo morali još jednom podsjetiti kakvim kabadahijama i pitbullovima građani daju glasove.

COMMENT:

-ti si budala kao i ovih 95% politicara koji bi silom nesto da postignu. Tebi treba familiju iscvokati da vidimo kako bi onda ti reagovo (IbroSahin)

- Neka, neka - treba sve komunjare i lazove nogom u guzu pa preko praga. Nista i ne znaju nego samo lazu i pljuju na onom FTV a na 60 min pogotovo, gore nego da gledam Bijeljinu ili BG, fuujjjjj!(shandmd)

3. DODIK&TIHIĆ: Jebe mi se (0:16)

Još malo o Miletu Dodiku. Opet psovka, samo drugo mjesto i druga adresa. “Jebe mi se” glasio je Dodikov odgovor novinarki 60 minuta, Arijani Saračević- Helać kada ga je ona namjeravala pitati za komentar. Od Dodika smo, hajdemo to iskreno reći i navikli, ali kada vidimo barem malim dijelo hinjsko keslanje lidera SDA Sulejmana Tihića na Dodikovu psovku upućenu novinarki, onda to izgleda pomalo odvratno. I licemjerno.

COMMENT:

-Još se nasmijaše sva trojica -.- Fujj Tihiću isti si ko i ta gorila do tebe krkan od dodika. Sve trojicu vas treba na lomaču i zapalit.(krznojemrtvo22)

-a neka je sta se novinari postavljaju svakakva pitanja uvrijedujuca.Daju vam slobodu govora pa to zloupotrijebite.Dodik je najbolji politicar u BiH.On ima djela i ima svoje JA sto ostali politicari nemaju koji samo sute i kradu.Da Bogdo ima u Federaciji vakvih politicara mozda bi se nesto i izgradilo a ne jad i tuga.(ivanisssss)

4.TADIĆ: Bubanje torbom (1:46)

Da u skupštinskim klupama zna biti zanimljivo pokazuje i sljedeći video. Radi se o NS Republike Srpske i svađi koju je pokrenuo SDS-ovac Ognjen Tadić, kada je u žustrom govoru “uvrijedio” kadrove SNSD-a konstatacijom da “ ih nije bilo u ratu”. Ubrzo je Tadić napustio skupštinu, a predsjedavajući NS RS Igor Radojičić je od prisutnih SDS-ovaca tražio izvinjenje, koje nije dobio. Nakon toga situacija je bila napetija, a sve je moglo kulminirati “ bubanjem tobrbom”. Da ne duljimo, pogledajte video.

5.BRANKOVIĆ: Po zakonu (1:53)

Zakon jačega. Ne nije pjesma Hari Mata Harija. Ovaj video je punokrvni klasik. Nedžad Branković i njegov stan po zakonu.

COMMENT:

-hahah

legenda(samkom88)

-Lopov djecijeg osmjeha (DuvessaSa)

6.TAJO: Ne dam ostavku (0:28)

Još jedan detalj za bosanskohercegovačku historiju političkog beščašća. Samir Silajdžić zvani Tajo, odbio odstupiti sa pozicije premijera Kantona Sarajevo, iako je cijeli grad od njega to cijeli grad tražio zbog narušene sigurnosti u gradu. Silajdžić grubo i bahato u kamere izjavljuje “NE DAM OSTAVKU”. Na kraju je ipak podnio ostavku. Video je spot pjesme “Suti i trpi”, benda Dubioza Kolektiv.

COMMENT:

-suti i trpi ... pa do kad majku mu jebem...(TheMrBosnjo)

(zurnal.info)