Život

ISTOČNA BOSNA POD VODOM: Niko ne može baksuzluka zaustavit
MUNIR ALIBABIĆ MUNJA: Otkud Šćepan Mali na Alipašinom polju
AVDO AVDIĆ: Primite me, ministrice Mirzeta
ČAJNIČE: Od pet ulica u gradu, tri posvećene četnicima
MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI: Živio Dan republike

Magazin Žurnal povodom Dana državnosti objavljuje galeriju fotografija Milomira Kovačevića Strašnog napravljenih za Dan republike u Sarajevu prije 21 godinu. Strašni je samo slikao okićene izloge tog 29. novembra 1989. godine. Kada je Dan republike bio praznik. Danas je to samo dan kada se ne radi. Prilika da se neradni dan sastavi sa vikendom i pobjegne iz sumorne svakodnevnice. Kada već bježite, neka to bude maksimalno kvalitetno. Naprimjer u doba kada nam je, kako kažu, bilo gore.

{slimbox images/Galerije/strasnidan/1.jpg,images/Galerije/strasnidan/1.jpg;images/Galerije/strasnidan/2.jpg,images/Galerije/strasnidan/2.jpg;images/Galerije/strasnidan/3.jpg,images/Galerije/strasnidan/3.jpg;images/Galerije/strasnidan/5.jpg,images/Galerije/strasnidan/5.jpg;images/Galerije/strasnidan/6.jpg,images/Galerije/strasnidan/6.jpg;images/Galerije/strasnidan/7.jpg,images/Galerije/strasnidan/7.jpg;images/Galerije/strasnidan/8.jpg,images/Galerije/strasnidan/8.jpg;images/Galerije/strasnidan/9.jpg,images/Galerije/strasnidan/9.jpg;images/Galerije/strasnidan/10.jpg,images/Galerije/strasnidan/10.jpg;images/Galerije/strasnidan/11.jpg,images/Galerije/strasnidan/11.jpg;images/Galerije/strasnidan/12.jpg,images/Galerije/strasnidan/12.jpg;images/Galerije/strasnidan/13.jpg,images/Galerije/strasnidan/13.jpg;images/Galerije/strasnidan/14.jpg,images/Galerije/strasnidan/14.jpg;images/Galerije/strasnidan/15.jpg,images/Galerije/strasnidan/15.jpg;images/Galerije/strasnidan/16.jpg,images/Galerije/strasnidan/16.jpg;images/Galerije/strasnidan/17.jpg,images/Galerije/strasnidan/17.jpg;images/Galerije/strasnidan/18.jpg,images/Galerije/strasnidan/18.jpg;images/Galerije/strasnidan/19.jpg,images/Galerije/strasnidan/19.jpg;images/Galerije/strasnidan/20.jpg,images/Galerije/strasnidan/20.jpg;images/Galerije/strasnidan/21.jpg,images/Galerije/strasnidan/21.jpg;images/Galerije/strasnidan/22.jpg,images/Galerije/strasnidan/22.jpg;images/Galerije/strasnidan/23.jpg,images/Galerije/strasnidan/23.jpg;images/Galerije/strasnidan/24.jpg,images/Galerije/strasnidan/24.jpg;images/Galerije/strasnidan/25.jpg,images/Galerije/strasnidan/25.jpg;images/Galerije/strasnidan/26.jpg,images/Galerije/strasnidan/26.jpg;images/Galerije/strasnidan/27.jpg,images/Galerije/strasnidan/27.jpg;images/Galerije/strasnidan/28.jpg,images/Galerije/strasnidan/28.jpg;images/Galerije/strasnidan/29.jpg,images/Galerije/strasnidan/29.jpg;images/Galerije/strasnidan/30.jpg,images/Galerije/strasnidan/30.jpg;images/Galerije/strasnidan/31.jpg,images/Galerije/strasnidan/31.jpg;images/Galerije/strasnidan/32.jpg,images/Galerije/strasnidan/32.jpg}

(zurnal.info)

SELVEDIN AVDIĆ: Svi smo nepoznati počinitelji

Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost

Očekivao sam više od specijalne emisije 60 minuta o zločinima u Srednjoj Bosni. Očito sam podlegao onom opštenarodnom mišljenju u Bosni i Hercegovini po kojem su novinari dužni da isprave sve nepravde ovog svijeta. Tako sam i ja priželjkivao da će nevelika novinarska ekipa, koja nema ama baš nikakva ovlaštenja, logistiku, opremu, naoružanje, krim iskustvo i političku podršku istražiti misterije koje zaobilazi čitava armija profesionalnih istražitelja. Zaista nepošteno, ali sam naivno vjerovao da će Damir Kaletović s ekipom konačno otkriti ko je ubio doktora Veljka Sladojevića i Brunu Skočilića u Zenici, Jadranka Božanovića u Zavidovićima, starce u selu Šušanj i mnoge druge. Ko je držao zatvor u Muzičkoj školi i šta se tamo tačno dešavalo? Na žalost, kao što smo vidjeli, na kraju nismo dobili nikakva nova saznanja: ljudi su ubijeni, počinioci su nepoznati a policajci nemoćni.

...

Ali, nisam previše razočaran. Bez obzira na ishod, ovakva i slične emisije su dragocjene. Ne slažem se s tvrdnjama da rat treba ostaviti iza nas i okrenuti se budućnosti. Ne sviđa mi se budućnost sa ovako dubokim sjenama prošlosti iz kojih ko zna kakvi duhovi mogu iskočiti. U ovom slučaju radi se o konkretnim ubicama.

Ako nas je prljava prošlost sve zajedno zarobila i ne da nam naprijed, to mi se čini sasvim pošteno. Ili bar mnogo poštenije nego da su u njoj zatočeni samo neki od nas i to oni koji su najviše stradali.

Ovakve emisije su važne kao podsjetnik šta smo dužni učiniti zbog vlastite savjesti. Ali i sigurnosti...

...

Kako možemo reći da neka mračna ulica može biti sigurna ako znamo da gradom slobodno hodaju misteriozne ubice? Zar je moguće da su uspjeli zatomiti mračni nagon koji ih je vodio da u ratu svirepo ubijaju starce uz komentar: Lijepih li ustaša? Da li je miris krvi, koji ih je tada ostrvio, do danas uspio izvjetriti iz nozdrva? Koliko je potrebno da se ponovo aktiviraju? Šta im treba ponuditi: novac, ideologiju, slavu, zagrobni život, političku funkciju? Gdje skrivaju oružje, nazivaju li ga trofejnim, pokazuju li ga djeci, možda imaju dozvolu za njega?

Nije pitanje da li smo ikada prošli pored okrutnih ubica. Pravo pitanje je: Koliko puta?

...

Policija i nakon 17 godina navodno otvorene istrage tvrdi da se radi o nepoznatim počiniocima. Takvo objašnjenje daje mi za pravo da pomislim kako bilo ko na ulici može biti ubica. Ako se 17 godina tako uspješno skrivaju, onda mora da su im maske savršene, da su se prerušili u osobe u koje nikada ne bi posumnjali. Zbog toga je potrebno okrenuti tok istrage pa, ako smijem predložiti našim profesionalnim istražiteljima, prvo porazgovarati sa naoko uglednim ličnostima – šefovima policije, načelnicima, ministrima, komandantima... S obzirom da istraga do sada nije donijela nikakve rezultate, zašto ne pokušati na ovaj način?

Tokom emisije uočio sam još jednu sitnicu, pa ću i nju pomenuti ne bi li pomogla toliko dezorjentiranim istražiteljima. Rukopis zločinaca je isti: birali su isključivo ugledne, čestite i nedužne ljude. Ako se ne varam bile su to pokazne likvidacije, s terorističkim ciljem zastrašivanja nebošnjačkog stanovništva. Demonstracija je uspjela, nakon ubistva doktora Sladojevića pojačano je iseljavanje Srba iz Zenice, a nakon Muzičke škole najnužnije stvari pakirali su Hrvati.

Nije bitno da li sam izveo ispravan zaključak, u slučajevima kada istraga zađe u ćorsokak i pretpostavke su novi putokazi, kaže Mickey Spillane.

...

Kao i novinari 60 minuta ni ja u ovom tekstu ne mogu napisati ništa novo. Ali, želim ponoviti. Niti jedan grad u Bosni i Hercegovini koji ima sličnu istoriju nerazjašnjenih zločina ne može biti nedužan i nema pravo na bolju budućnost. Bez obzira u kojem gradu je više, a u kojem manje ljudi pobijeno. Ima li išta jadnije od takvih upoređivanja koja nisu ništa drugo nego pokušaji pranja savjesti na račun tuđe tragedije? Također, nije pretjerano važno da li je postojao plan sistemskog protjerivanja stanovništva ili da li neka ladica krije konkretno naređenje za egzekucije.

Ništa od toga nije bitno. Zločin je počinjen, a žrtvama i njihovim porodicama ne pomažu dileme da li su nepoznati počinioci ubijali zbog vlastite, tuđe ili političke koristi. Ne mogu ih utješiti ni statistike da je u nekom drugom gradu ubijeno više ljudi nego što oni oplakuju.

Ubice se moraju izdvojiti. Sve dok to ne bude učinjeno svi smo saučesnici. Ako ne i nepoznati počinitelji.

(zurnal.info)

FOTO: National Geographic konkurs za najbolju fotografiju do naredne sedmice

Izvrsni specijalizirani časopis National Geographic objavio je konkurs za najbolje fotografije ljudi, prirode i mjesta koji traje do sredine naredne sedmice. Pobjednik će osvojiti 10.000 američkih dolara i fotografija će mu biti objavljena u časopisu.

“Kao predvodnik u snimanju našeg svijeta kroz vrhunske fotografije, National Geographic postavlja standarde fotografskoj izvrsnosti. Sada i vi možete podijeliti svoje vizije svijeta”, piše na stranici časopisa.

4_copy

Fotografije ljudi, mjesta i prirode mogu se poslati do 30. novembra a pobjednici će biti proglašeni početkom narednog mjeseca. Za svaku poslatu fotografiju učesnici moraju učestvovati sa 15 dolara. NG je pozvao sve fotografe da pošalju “svoje najbolje snimke”.

Izdvojili smo nekoliko zanimljivih fotografija od stotina koje su do sada prijavljene na konkurs. Sve fotografije možete pogledati na ovom linku.

{slimbox images/Galerije/ng/1.jpg,images/Galerije/ng/1.jpg;images/Galerije/ng/2.jpg,images/Galerije/ng/2.jpg;images/Galerije/ng/3.jpg,images/Galerije/ng/3.jpg;images/Galerije/ng/5.jpg,images/Galerije/ng/5.jpg;images/Galerije/ng/6.jpg,images/Galerije/ng/6.jpg;images/Galerije/ng/7.jpg,images/Galerije/ng/7.jpg;images/Galerije/ng/8.jpg,images/Galerije/ng/8.jpg;images/Galerije/ng/9.jpg,images/Galerije/ng/9.jpg;images/Galerije/ng/10.jpg,images/Galerije/ng/10.jpg;images/Galerije/ng/11.jpg,images/Galerije/ng/11.jpg;images/Galerije/ng/12.jpg,images/Galerije/ng/12.jpg;images/Galerije/ng/13.jpg,images/Galerije/ng/13.jpg;images/Galerije/ng/14.jpg,images/Galerije/ng/14.jpg;images/Galerije/ng/15.jpg,images/Galerije/ng/15.jpg;images/Galerije/ng/16.jpg,images/Galerije/ng/16.jpg;images/Galerije/ng/17.jpg,images/Galerije/ng/17.jpg;images/Galerije/ng/18.jpg,images/Galerije/ng/18.jpg;images/Galerije/ng/19.jpg,images/Galerije/ng/19.jpg;images/Galerije/ng/20.jpg,images/Galerije/ng/20.jpg;images/Galerije/ng/21.jpg,images/Galerije/ng/21.jpg;images/Galerije/ng/22.jpg,images/Galerije/ng/22.jpg;images/Galerije/ng/23.jpg,images/Galerije/ng/23.jpg;images/Galerije/ng/24.jpg,images/Galerije/ng/24.jpg;images/Galerije/ng/25.jpg}

(zurnal.info/Fotografije prenesene sa www.nationalgeographic.com)

PRAKTIČNA ŽENA: Postala sam elementarna sila

Čula su mi se proširila van svake Darwinove teorije. Ne samo da vidim mrtve ljude, nego i znam šta ko misli oko mene u krugu od 1000 kilometara. Kako sad lako tumačim poglede drugih roditelja, naročito onih čija su kolica ružnija od medeninih

Mnogo mi je pomoglo ovo majčinstvo. Razvila sam neke nove, neobično korisne osobine i vještine. Moglo bi se reći da sam postala interdisciplinarna majka. Još malo pa će me sam Grebo pitati da osnujem postdiplomski studij.

NOSIM SVE PRED SOBOM

Postala sam elementarna sila. Nema više dugog čekanja kod doktora i bogobojažljivog ulaska. Sad kad uđem na vakcinu, sve nosim pred sobom. Posljednji put sam nadigla slovom i brojem 4 medicinske sestre i 1 učenika da igraju oko medene da ne bi slučajno suzu pustila! Išla sam na sigurnu kombinaciju – kuknjava i dernjava odmah s vrata a muž u ulozi jadnika kojeg od mene - rospije mogu spasiti samo sposobne ruke drugih žena. Kad smo mi odlazili, nama su držali vrata.

Postala sam i sveznalica. Znam sve otkad sam postala majka. Geopolitika? Baš neki dan dok sam presvlačila pelene govorila sam Geraldu Celenteu, futurologu i vođi Instituta za predviđanje trendova, da ćemo doživjeti kraj potrošačkog društva kakvog smo navikli gledati. Doći će do fundamentalnih promjena, u SAD-u će se oformiti velika treća stranka, a sve kao posljedica Wall Streetova preuzimanja Washingtona usred bijela dana.

Interesuje vas Nutricionizam? Ha, pis of kejk! Ko još ne zna da je proso željezo i da ga se treba kombinirati sa C vitaminom!!! To što nisam znala kako proso izgleda do aprila, ne spriječava me da budem glavna stručnjakinja za pitanja prosoa na području Kantona Sarajevo.

Drugarica mi kaže dijete mi je nešto nahlađeno, ja odmah vadim nosni aspirator uz komentar pa zar ti ne znaš šta je the must have za svaku modernu majku! Druga prijateljica nije sigurna je li bolji sokovnik ili blender a ja predviđajući njene potrebe i prije nego što je dovršila rečenicu vadim listu generalija blendera u novijoj historiji.

Čula su mi se proširila van svake Darwinove teorije. Ne samo da vidim mrtve ljude, nego i znam šta ko misli oko mene u krugu od 1000 kilometara. Kako sad lako tumačim poglede drugih roditelja, naročito onih čija su kolica ružnija od medeninih. Ne može me zavarati nijedna baba koja kaže kako vam je krasno dijete jer znam, osjećam, da nije ni vidjela bebu već gleda šta to medena ima, a njena derišta nemaju. Također vrlo sam senzitivna na zvuke. Mogu lako da prepoznam kad moja medena guguče i na razdaljini od 500 metara. Kako? Lako. Ona se glasa a sve ostale bebe se dernjaju.

OSJETIM SVAKI NJEN DAMAR

Nevjerovatno ali osjetim svaki njen damar. Kad njoj nešto treba dovoljno je da samo migne obrvama, čitam misli. Za razliku od mnoge druge djece koja su senzibilna kao krdo konja i koje možeš razumjeti samo pod dejstvom alkohola.

Od čula naročito mi se poboljšalo čulo vida. Kako je moja medena samo lijepa, nije što je moja ali evo ne dajte mi da lažem pogledajte jednu od 356789 slika i vidjećete sami da takvo što nije hodalo Kantonom Sarajevo i Regijom dugo već. Vjerujem da će se o njoj spjevati Hanuma 2.

Sve u svemu nije loše biti majka.

(zurnal.info)

MEĐEDI SRPSKE: Kad Radmanović ubija, narod plaća Glavna zabava političara u RS je ubijanje medvjeda po šipovskim šumama. Ovo samozadovoljavanje krvoločnih nagona SNSD-ovih političara iziskuje nemala finansijska sredstva, ali oni ne brinu zbog toga, jer sve plaćaju mještani Šipova

Krajem oktobra prošle godine, naše krajeve pohodila je princeza Lala Amini, članica marokanske kraljevske porodice, sve sa puškom i ostalim lovačkim alatom. Princeza je bila u gostima kod Nebojše Radmanovića, srpskog člana Predsjeništva BiH, za kojeg se, takođe, tvrdi da je strastveni lovac. Uz njih se prišljamčio i Džerad Selman, ministar pravde u vladi RS, a tu se zadesila i Ana Trišić Babić, ekspozitura Željka Kopanje, medijskog lešinara, u Ministarstvu inostranih poslova BiH. Do podne su lovci bazali, tražeći divlje svinje, koje nikako nisu našli, te su se zapitali “kuda idu divlje svinje” i završili na specijalitetima kod načelnika opštine Šipovo Dušana Malinovića, zvjerke SNSD-a koja upravlja ovim okrugom. Kiša je padala, zvjerke navukle maskirne kabanice i kišobrane, dobro se kamuflirale, pa ulova nije bilo. Međutim, popodne je zasušilo, te su se medvjedi (izvorno međedi) raštrkali po Šumskom gazdinstvu “Gorica”, ne znajući da ih vrebaju spretni lovci, sa svijetlim oružjem i junačkim srcem. Princeza je napola roknula neko meče i razgulila u Maroko, ne stigavši ni da se slika sa njim, kako su izvijestili Kopanjini lešinarski mediji, ali su zato Radmanović i Selman ostali da ćeife i dotukli su povelikog medvjeda (izvorno međedinu) mnogo većeg od princezine žrtve. Mediji nisu objavili ko je dotukao ranjenika, kojeg je Lala Amini načela, ali su itekako naglasili Radmanovićev i Selmanov trofej.

KOKOŠARI U LOVU NA MEDVJEDE

Sve je to divno i krasno, naši “državnici” i entitetski ministri - kriminalci zbog raznoraznih razloga trebaju da se druže sa stranim svijetom, diplomatama, plemstvom, bogatašima…, i sve to, naravno, trebaju da plate iz državne kase, od novca predviđenog za te namjene, a ne da otimaju od usta narodu koji u ovoj zemlji jedva preživljava. Kao što se desilo sa pobijenim medvjedima u Šipovu, koje nije platilo Predsjedništvo BiH, što je bio red i obaveza, niti entitetska vlada, što je bio red, ako to ne učini predsjedništvo. Pobijene medvjede platila je opština Šipovo, tako što je za te namjene novac otela od građana koji žive na njenom području. Sramno, nema šta, a krivolovci su za Radmanovića i Selmana, tek puki kokošari. Što se tiče princeze, izvjesno je da nema pojma sa kakvom bagrom je lovila. Bitno bi je bilo obavijestiti o tome, tek da zna da joj je Kanada, koju obožava, najsigurnija destinacija, jer je tamo sve u skladu sa zakonom. Bar kada su medvjedi (izvorno bears) u pitanju.

Dokumenti koji su u posjedu “Žurnala”, svjedoče o tome da je masakr medvjeda u Šipovu plaćen sa grbače građana, tako što su “Šume Srpske” za vrijednost odstrijeljenih životinja uanjile redovnu tranšu opštini Šipovo.

“Uprava JPŠ Šume RS je saglasna sa postignutim dogovorom između organizatora (Predsjedništva) i domaćina (Skupština opštine Šipovo) kako je to već navedeno u zahtjevu ŠG “Gorica” Šipovo, da ukoliko se desi odstrel divljači troškovi istog idu na teret Opštine Šipovo umanjenjem rente za korišćenje šumskih sortimenata, a koja se obračunava u skladu sa važećim Zakonom o šumama”, precizira se u Zaključku JP “Šume Srpske”, donesenim 11.03.2009. godine. Načelnik Šipova Dušan Malinović četiri dana kasnije dao je saglasnost da se “troškovi odstrela povodom posjete zvanične delegacije Maroka i delegacije BiH i RS stave na teret opštine”. Još je rukom na ovom načelnikovom dokumentu dopisano da su ti troškovi 19.550 KM.

UBIJAJTE, OPŠTINA PLAĆA

Postoji još jedna odluka o ubijanju medvjeda, koju je potpisao načelnik Šipova. Ona je datirana 16.09.2009. godine, a odnosi se na 10.04.2009. godine, kada je, kako se navodi, u Šipovu bio Nebojša Radmanović.

“Odobravaju se novčana sredstva u iznosu od 20.568 KM, na ime učešća u sponzorstvu i promocije lovišta Šipovo za odstrel medvjeda u reviru Roduša, dana 10.04.2009. godine, posjetom lovištu Predsjednika predsjedništva BiH Gospodina Nebojše Radmanovića”, navodi se u odluci načelnika Malinovića, a u članu 2. istog dokumenta se dodaje da će se sredstva “obezbijediti na ime umanjenja obračunate rente za korišćenje šumskih sortimenata”. Radmanović se naubijao u Šipovu, na račun stanovnika te opštine, tu nema dileme. Ovaj mračnjak obožava krupnu divljač, pa valjda frustriran što istoj takvoj u sopstvenoj stranci ne može ništa, bijes iskaljuje na nedužnim životinjama. Nije tu kraj priče, jer je i u ovoj godini u Šipovu nastavljeno trijebljenje medvjeda. “Lovio” je kriminalac Selman, a njegov medvjed koštao je cca 20 hiljada KM. I njega je platila opština Šipovo. I nikom ništa. Ali, dobro je dok ubijaju samo divljač. Problem će biti kada krenu po one koji im se ne dopadaju, a hodaju na dvije noge.

POČAST HEROJIMA: Pravda za Srđana, Josipa i Vladu

Osim Sarajeva, koje je poštovanje prema Srđanu Aleksiću iskazalo davanjem imena ulici, u rodnom Trebinju postoji spomenik, Helsinški parlament građana Banjaluka ustanovio je novinarsku nagradu koja nosi Srđanovo ime, a nevladina organizacija Alternativni pokret u Foči je pokrenula inicijativu o imenovanju još jednog prolaza

Pančevo je od ponedeljka, 8. novembra 2010. godine, drugi grad u Srbiji (prvi je bio Novi Sad) koji je jedan mali svoj deo posvetio Srđanu Aleksiću, Trebinjcu koji je 1993. godine izgubio život braneći prijatelja od napada lokalnih hijena. Prijatelj se zove Alen Glavović, po nacionalnosti je Bošnjak a hijene su bile vojnici Vojske Republike Srpske, iste one vojske čiju uniformu je tih dana nosio i sam Srđan. Otkrivena je spomen ploča na kojoj piše: „Heroj je onaj koji daje život za najviši smisao života“.

ZASLUŽNI I OBIČNI GRAĐANIN

Inicijativa za otkrivanje spomen ploče porinuta je u Tamiš krajem 2008. godine, i nije baš sve teklo po planu. Gradske vlasti su prvo odbile ovaj predlog jer Srđan Aleksić nije zaslužni građanin Srbije. Ako ćemo pravo. Srđan Aleksić nije bio ni običan građanin Srbije i jedino u tom delu su gradske vlasti bile u pravu. U svemu ostalom, ne.

Ono šta je Srđan uradio te 1993. godine, dakle sa svega 27 godina zaboravljena je, i ne baš cenjena ljudska vrednost koju su za sada prepoznali samo Novi Sad i Pančevo, na onom zvaničnom nivou davajući dozvole za postavljanje ploče i imenovanjem prolaza koje nosi ime Srđana Aleksića.

- Srđan je simbol čovečnosti i onoga što nam je poslednje dve decenije nedostajalosolidarnosti i humanosti, kaže za Žurnal Ljilja Spasić iz Građanske akcije, inicijatorka postavljanja spomen ploče kojoj je posebno zadovoljstvo i veliko priznanje za trud činilo prisustvo Srđanovog oca Radeta, kao i bh. ambasadora Boriše Arnauta, sa čim je ovaj čin dobio dvostruki značaj, pa se vredi nadati da će sličnih inicijativa sve više biti i u samoj BiH što u Građanskoj akciji i priželjkuju.

Beograd i ostatak Srbije za sada još uvek ćuti. A kako je u BiH?

Osim Sarajeva, koje je poštovanje prema Srđanu Aleksiću iskazalo davanjem imena ulici, u rodnom Trebinju postoji spomenik, Helsinški parlament građana Banjaluka ustanovio je novinarsku nagradu koja nosi Srđanovo ime, a nevladina organizacija Alternativni pokret u Foči je pokrenula inicijativu o imenovanju još jednog prolaza. Za sada je sve na inicijativi nevladine organizacije, ali tako je bilo i u Pančevu.

- Da nije bilo inicijative civilnog sektora mnogi ne bi ni znali za te ljude, konstatuje žalosnu činjenicu Ljilja Spasić dodajući da jedino civilni sektor može izmeniti odnos društva prema istinskim herojima poput Srđana Aleksića, Josipa Reihl - Kira i generala Vlade Trifunovića.

- Čekam kad će se države jasno odrediti prema tim ljudima. Tek to će pokazati jasne namere tzv. političkih elita koje su do sada slale loše poruke. Ovo ipak govori o određenim promenama, kaže naša sagovornica.

Da li je to sada u skladu sa politikom pomirenja u regionu, ili istinski postoji želja da epitet heroja ponesu ljudi koji su svojim delom to zaista zaslužili?

DEVET HOTELSKIH KVADRATA

Postavimo to ovako. U slučaju Vlade Trifunovića, koji je spasio živote preko 200 mladih vojnika, ali i građane Varaždina tek nedavno je ukinuta presuda za podrivanje vojne moći, ali samo u Srbiji jer u Hrvatskoj presuda za ratne zločine i dalje stoji, a u Sloveniji je nedavno podignuta optužnica sličnog tipa. Srbija sa druge strane i dalje ne razmišlja da obešteti Trifunovića i omogući mu makar dostojan kraj, kako ne bi skončao u sobičku od 9 m2 Hotela Bristol gde već godinama živi i vodi borbu da dokaže, ne svoje herojstvo, već nevinost.

Sa Reichl-Kirom stvari stoje tako da je ubica osuđen na 20 godina, dok nalogdavci uz sav trud njegove supruge Jadranke Reihl-Kir nikad nisu odgovarali. Glavaš je tu, u komšiluku ali ne zbog naredbe da se Reihl-Kir ukloni. Taj čin je, sada to možemo slobodno reći i definitivno doneo prevagu ratnoj opciji u Slavoniji i Hrvatskoj.

I na kraju Srđan Aleksić. Ubice Srđana Aleksića dobili su simbolične kazne i danas se slobodno šetkaju Trebinjem.

Kad ovoj trojici, možemo slobodno reći tragičnih heroja, makar i posthumno države odakle potiču vrate mrvu dostojanstva, pričajući o njihovim delima, makar kao opomenom, moći ćemo reći da su se stvari izmenile, a samim tim moći ćemo otkloniti i mogućnost da se slično ne ponovi.

Novi Sad, Pančevo...ko je sledeći?

(zurnal.info)