Život

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (2): Strah od Tuđmanovih muha

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

 

Odlazak hrvatske politike «ukrivo» predstavljao je kraj hrvatsko-bošnjačkoga savezništva što se očitovalo u brojnim primjerima: Bošnjaci su, recimo, u jednom trenutku činili četvrtinu članstva HDZ-a BiH, a vrlo često su bili i u vodstvima HDZ-ovih ogranaka, bošnjački su policajci dolazili u Zagreb na izobrazbu, na utakmicama su se vezivale zastave, priličan broj bošnjačkih mladića prijavljivao se u redove Hrvatske vojske, a u prvo ratno vrijeme dva su naroda združeno vodila borbe protiv bosanskih Srba. Tuđman je, međutim, odlučio slijediti Miloševićeve korake u Bosni, pa je još u studenome 1991. dao nalog da se – po uzoru na Republiku Srpsku – formira Hrvatska Zajednica Herceg Bosna: osnivačka sjednica te paradržavne tvorevine održana je 18. studenoga 1991. u Grudama, a u sastav Herceg Bosne uključeno je tridesetak općina zapadne i sjeverozapadne Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine. Početkom travnja 1992. godine – kad su izbili prvi ozbiljni ratni sukobi u BiH – osnovano je Hrvatsko vijeće obrane, a na njegovo je čelo postavljen Mate Boban koji će tek šest-sedam mjeseci kasnije postati i predsjednikom bosanskohercegovačkog HDZ-a. Sredinom 1993. Hrvatska Zajednica Herceg Bosna prerasla je u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, pa se Boban okitio i titulom predsjednika te pararepublike.

Bojkot referenduma

Kad se u ožujku 1992. održavao referendum o nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, Tuđman je naredio vodstvu HDZ-a BiH da učini sve kako bi Hrvati masovno bojkotirali taj referendum. Bosanski Srbi već su prije, po uputama Slobodana Miloševića, jasno izrekli svoj stav da nemaju namjeru izlaziti na referendum i izjašnjavati se za neovisnu Bosnu: njihova politika vidjela je BiH u sastavu tzv. krnje Jugoslavije ili, preciznije, proširene Srbije. Uvidjevši da Tuđman kopira Miloševićevu antibosansku politiku, Mesić je svog stranačkog šefa upozorio da bi se hrvatsko bojkotiranje referenduma o suverenosti moglo ispostaviti historijskom pogreškom i praktičnim izručenjem BiH u Miloševićeve ruke. «Objasnio sam mu da će referendum propasti ako na njega ne iziđu Srbi i Hrvati, a ako referendum propadne – Bosna ostaje u Jugoslaviji. Tek je nakon toga Tuđman shvatio o čemu se, zapravo, radi i što će se dogoditi ako Hrvati ne iziđu na referendum, te je nedugo prije glasanja, ipak, pozvao Hrvate da ga ne bojkotiraju. Valjda se uplašio da bi Milošević mogao izigrati onaj dogovor što su ga o Bosni postigli u proljeće 1991. u Karađorđevu i Tikvešu. Sugerirajući mu da bosanske Hrvate pozove da glasaju za nezavisnu BiH imao sam namjeru uvjeriti tadašnjeg predsjednika da Bosna treba profunkcionirati kao i druge države na prostoru bivše Jugoslavije, dakle, da se i ona treba osamostaliti, ali Tuđman je očito imao druge namjere: poslušao je moj savjet zato što mu je odjednom postalo jasno da neće biti ništa od hrvatskog participiranja u podjeli BiH, ako ta zemlja ostane unutar Miloševićeve krnje Jugoslavije. Poziv Hrvatima da glasaju za suverenu Bosnu bio je Tuđmanov nužni kompromis u provođenju ideje o cijepanju te države. To su, uostalom, potvrdili događaji koji su uslijedili...», kaže Mesić koji je, uglavnom, bio isključen iz kovanja hrvatskih planova za prisajedinjenje izabranih dijelova susjedne Republike. Tuđman je o tome više volio divaniti s Gojkom Šuškom, Matom Bobanom ili Vicom Vukojevićem, koji se nisu libili tvrditi da su Bošnjaci jedini istinski neprijatelji hrvatskoga naroda, dok se Hrvati i Srbi – braća u Kristu – o svemu mogu sporazumjeti. «Mate Boban često je govorio: 'Mi sa Srbima više nemamo neriješenih pitanja. Srbi su nama bili trenutni neprijatelj, a balije, kako je on nazivao Bošnjake, su trajni'.»

Neposredno prije referenduma o bosanskohercegovačkoj nezavisnosti Mesić je na ručku u Predsjedničkim dvorima zatekao Nikolu Koljevića, jednog od vođa bosanskih Srba, koji je u Zagreb svratio po povratku iz Graza gdje su se vodili hrvatsko-srpski pregovori o međusobnim odnosima u Bosni: tom sastanku u Grazu bio je prisutan i Josip Manolić. Mesiću je tada usput rečeno da su odnosi Hrvata i Srba dogovoreni, da između dva naroda više nema većih nesporazuma i da još valja riješiti samo muslimanski status. «To da su nesporazumi izglađeni, vidio sam, uostalom, i po tome što Koljević, u jeku rata, sjedi pored mene u Tuđmanovu uredu. A da se potezima u Hercegovini upravlja direktno iz Zagreba bilo mi je jasno i po tome što su 'Hercegbosanci' svaki dan bili u Zagrebu kod Tuđmana: jednom su bili kao predstavnici Herceg Bosne, jednom su bili kao HDZ BiH, onda su bili kao predstavnici hrvatskog naroda u BiH... A uvijek su dolazili isti ljudi i u to su vrijeme na televiziji bili više nego Oliver Mlakar», kazuje Mesić.

Hrvatsko-srpski sastanak u Grazu 26. veljače 1992. godine održan je, po Manolićevim riječima, na traženje Radovana Karadžića i Nikole Koljevića. Povod je bio referendum o bosanskoj nezavisnosti, a tandem srpskih glavešina iz Bosne nastojao je privoljeti Hrvate da se solidariziraju sa Srbima i da opstruiraju izjašnjavanje o državnoj nezavisnosti BiH. Tuđman je u Graz poslao Manolića i profesora Zvonimira Lerotića, jednog od svojih glavnih savjetnika u pitanjima Bosne. «Na njihove nagovore da im se pridružimo u bojkotu referenduma, odgovorili smo da je Hrvatska već napravila određene poteze prema tome da bosanski Hrvati iziđu na referendum i da je ostalo premalo vremena za opoziv takvog mišljenja», govori Manolić. «Ipak, pitali smo ih što bi oni nama ponudili, ako bismo odlučili pozvati Hrvate u BiH da se ne izjašnjavaju za suverenu Bosnu. Pitali smo ih mogu li utjecati da se smiri situacija u istočnoj Slavoniji. Pitali smo ih mogu li zaustaviti bombardiranje mjesta u hrvatskoj Posavini, bombardiranje koje je dolazilo iz Bosne. Njihov je odgovor bio da oko istočne Slavonije ne mogu utjecati, jer o tome odlučuje Milošević, dok je Jugoslavenska armija odgovorna za granatiranje Županje i drugih posavskih gradova. Na tome su, zapravo, ti razgovori i završili. Doduše, bilo je nekih filozofskih rasprava između Koljevića i Lerotića, ali to me nije zanimalo, niti sam to slušao. Ključna je stvar da je Tuđman pozvao Hrvate da glasaju za neovisnost Bosne, a tu činjenicu mnogi kritičari pokojnoga predsjednika ne žele uzeti u obzir. Taj njegov poziv na referendum dovodi u pitanje i dogovor iz Karađorđeva: bitno je, dakle, da do realizacije tog dogovora nikad nije došlo, premda je sam dogovor vjerojatno postojao.» Predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) i ratni lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, kazao je, pak, da se u Grazu – i to upravo na Manolićevu inicijativu – opširno govorilo o tzv. humanom preseljenju stanovništva. «On je predložio da Hrvati iz Srbije dođu u Hrvatsku, a Srbi iz Krajine, Zagreba i Rijeke da idu u Srbiju. Nabacio je da bi ih možda trebalo prisiliti na odlazak», rekao je Karadžić.

Za razliku od Karadžića koji je proglasio svoju paradržavnu skupštinu na Palama i koji je sve one SDS-ove poslanike što su na prvim demokratskim izborima bili izabrani u bosanskohercegovački parlament preselio na Pale, Mate Boban isključio je iz obnašanja vlasti dobar broj HDZ-ovih parlamentaraca izabranih na izborima, a u vodstvo HVO-a – vrhovne vlasti na teritoriju kojeg su nadzirali bosanski Hrvati – posadio je listom, sebi odane, šefove lokalnih organizacija HDZ-a. Bile su to završne pripreme za početak rata između Hrvata i Bošnjaka. «Radilo se, zapravo, o državnom udaru, jer su vlast dobili ljudi koji nisu izabrani na izborima», reći će Mesić i nastaviti: «U to vrijeme Hrvati su imali veliki utjecaj u Sarajevu: predsjednik Vlade bio je Jure Pelivan, ministar obrane bio je Jerko Doko, ministar financija i još pet ministara bili su Hrvati, direktori najvećih firmi bili su Hrvati, preko tri stotine vrhunskih hrvatskih intelektualaca bilo je tada u Sarajevu... HVO je smjenjivao te ljude i objavljivao to u svom Narodnom listu ili kako se to već tamo zvalo. Kad sam Tuđmanu ukazao na tu suludu praksu, on mi je ponovio da se ne miješam u te stvari, jer da je to osmislila skupina vrhunskih pravnih stručnjaka na čelu s Vicom Vukojevićem i Smiljkom Sokolom, te da se ja držim dalje od toga i da se više orijentiram na djelovanje u Saboru. Sjećam se, uostalom, da je Tuđman na jednoj konferenciji za novinare doslovno bio pobjesnio kad je neki novinar Herceg Bosnu nazvao takozvanom: očitao mu je lekciju o tome da to nije nikakva takozvana republika, nego država sa svim elementima državnosti». Davor Butković kaže da 1990. i 1991. godine Mesić nije pokazivao nikakav politički otklon od HDZ-a. «Prvi otklon, koliko je meni poznato, dogodio se krajem 1992., kad je postalo jasno da Hrvati u Bosni pokušavaju praviti svoju državu. Pisao sam za Globus tekst o planovima HDZ-a u Hercegovini i nazvao sam Mesića da prokomentiramo ta zbivanja, a on mi je isprve rekao: 'Mate Boban je lud'! I mi smo stavili naslov – Mesić: 'Mate Boban je lud!'.»

Uniforma u parlamentu

Koliko god Mesić bio smišljeno udaljen od bosanske tematike i koliko god ni sam nije pokazivao prevelik interes da se u to pača, suočenje s nekim pojavama iz te zabranjene oblasti, ipak, nije mogao izbjeći. Jedna od takvih pojava bio je i Tuđmanov «vrhunski pravni stručnjak» Vice Vukojević koji je na jedno zasjedanje hrvatskoga parlamenta u Zagrebu došao u maskirnoj uniformi Hrvatskog vijeća obrane i s pukovničkim širitima na toj uniformi. Mesić je tada bio predsjednik Sabora i odmah je nazvao Tuđmana tražeći da se sastanu i da raščiste priču o Vukojeviću koji pojavljivanjem u odori strane vojske u parlamentu izravno provocira međunarodnu zajednicu koja je u to vrijeme ionako bila kivna na Zagreb zbog rata s Bošnjacima. Na tom sastanku vrhovnik je Mesiću dao zeleno svjetlo za Vukojevićevu smjenu: složio se da jastreb iz Ljubuškoga postaje prevelika smetnja i prepustio je tadašnjem šefu parlamenta da organizira njegov odstrel. Mesić je poslije par dana nazvao Ivana Milasa, jednog od glavnih HDZ-ovih parlamentaraca, i upitao ga koji model predlaže za izvršenje Tuđmanova naloga o marginaliziranju Vice Vukojevića. Milas nije imao pojma o čemu se radi i zabezeknuto je slušao priču o potrebi da se Vukojevića smijeni, a zabezeknutost nije iščezavala ni unatoč Mesićevu potanku prepričavanju naredbe stranačkoga gazde. «Čuj, Stipe, stvarno ne znam o čemu ti govoriš, jer upravo sad dolazim od Tuđmana i on mi je rekao da mu je Vice jedan od najboljih zastupnika», kazao je Milas, pa je čuđenje tada prešlo na Mesića. Vukojević je u međuvremenu nastavio svoj uspon, da bi se godine 1999., potkraj HDZ-ove prve vladavine, zaustavio u Ustavnome sudu. «Kad je 16. listopada 1992. na Hrvatskoj televiziji emitiran dokumentarni film Vice Vukojevića o ubojstvu Brune Bušića, poznatog hrvatskog disidenta koji je likvidiran u Parizu 1978., nazvali su me iz ureda Josipa Manolića i kazali mi da on želi dati intervju, pošto je film 'Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo' izravno pucao na Manolića i neke ljude iz njegove obavještajne frakcije. Sumnjičilo ih za suradnju s Udbom i umiješanost u Bušićevu likvidaciju. To je bio možda najvažniji intervju koji sam napravio u karijeri: naslov je, čini mi se, bio 'Vukojević mora otići'», veli Davor Butković.

«Predsjednik Tuđman nije se odmah opredijelio oko filma o Bušićevu ubojstvu. Na sastanku na kojemu smo odlučivali o sudbini tog filma donesen je zaključak da ga ne treba pustiti u javnost. Film je, međutim, ipak emitiran i kasnije se šaputalo da je upravo Tuđman dao odobrenje da se film prikaže. To opet tumačim pritiskom hercegovačkog lobija kojemu se Tuđman nije mogao suprotstaviti», kaže Manolić i ponavlja priču o tome da su Šušak i Vukojević bili direktni namjesnici stranih agentura koji su imali zadatak novu hrvatsku vlast predstaviti nastavkom ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata. «Nakon parlamentarnih izbora u kolovozu 1992. Tuđman je čak izišao s idejom da Vukojevića postavi za šefa Sabora, pa i taj podatak može biti potkrepa teze o jačini tih agenturnih snaga. Ja sam predlagao Mesića za predsjednika Sabora i bio je to prvi put da smo se Tuđman i ja malo razišli oko nekog kadrovskog pitanja. Iznio sam mu tada argumente o Vukojevićevoj nečistoj hrvatskoj prošlosti i predsjednik je morao popustiti pred tim činjenicama: doduše, mislim da je Tuđman znao sve što sam mu rekao o Vici, ali ga je upravo zato htio visoko postaviti kako bi ga mogao 'držati za jaja', što u politici nije nepoznata metoda.»

Kao što je propašću završio Mesićev pokušaj odstranjenja Vice Vukojevića, krah je doživjelo i njegovo slanje parlamentarne delegacije u Hercegovinu: do tadašnjeg predsjednika Sabora dopirali su učestali glasovi da Mate Boban i njegova kamarila vode k usijanju hrvatsko-bošnjačke odnose u Hercegovini, pa je odabrao grupu saborskih zastupnika i spremio ih na Bobanov teritorij da mu donesu svježe i autentične informacije. Na čelo grupe postavio je Dragu Krpinu, jednog od radikalnijih HDZ-ovaca za kojega Mesić tvrdi da je te 1992. godine bio još «relativno normalan». Krpina i ostali parlamentarci iz Hercegovine su se vratili navodno šokirani, te su Mesiću pripovijedali da je situacija pred eksplozijom, da je Boban donio odluku o protjerivanju Bošnjaka iz Mostara, a radilo se o Bošnjacima koji su bježali u Mostar zbog rata sa Srbima: odluka o protjerivanju opravdavana je time što se promijenila demografska slika Mostara zbog priljeva tisuća i tisuća Bošnjaka izgnanih iz onih dijelove Bosne kojima su zagospodarile Karadžić-Mladićeve trupe. Krpina je od Mesića tražio da nešto poduzme, jer je bilo evidentno da etničko čišćenje Mostara nije ništa doli put u rat. «Poslije toga zvao sam Tuđmana i ispričao mu što se događa i tražio od njega da se to zaustavi, ali on nije reagirao. Kasnije su ti isti Bošnjaci vođeni u koncentracijske logore. Kad sam kazivao Tuđmanu da Hrvati dolje imaju logore, odgovarao je - pa, i drugi imaju logore! Kad sam mu govorio da se dolje ubija i pljačka, rekao je - pa, i drugi ubijaju i pljačkaju!» Drago je Krpina, pak, kasnije dobio funkciju načelnika Političke uprave Ministarstva obrane, pa se tokom 1993. godine aktivno angažirao na prisilnom regrutiranju mladića iz Bosne i Hercegovine, koji su se bili sklonili u hrvatske gradove: prema političkom dekretu, vojna i civilna policija hapsila je mladiće koji su studirali ili radili u Hrvatskoj, a bili su porijeklom iz Bosne, te su ih – nakon trodnevne vojne obuke i patriotskog tečaja kojeg su držali Krpina i general Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera – slali u rat protiv Bošnjaka.

«Mate Boban je u vrijeme formiranja Herceg Bosne donio odluku da svi Hrvati napuste Sarajevo i tko to ne posluša - izdajnik je hrvatskog naroda», nastavlja Mesić, «dakle, u vrijeme kad Hrvati imaju najveći utjecaj u Sarajevu, on ih poziva da napuste taj grad. Kasnije, kad je rat prestao, oni koji su pozivali Hrvate da odu iz Sarajeva počeli su kukati kako je od svih važnih položaja u tom gradu samo direktor groblja Hrvat. To je bila totalno pogrešna politika: Tuđman je mislio uz pomoć Hrvata iz BiH popraviti demografsku sliku Hrvatske i pozivao ih je da nasele neke puste ili polupuste hrvatske krajeve, ali nije računao da time prazni Bosnu od Hrvata.» Tako Mesić danas govori o HDZ-ovoj politici u Bosni, ali je svejedno iz HDZ-a otišao u proljeće 1994. kad je agresivna hrvatska pustolovina u toj državi bila, uglavnom, okončana. Predsjednik Republike, međutim, ni danas neće preko usta prevaliti da je Hrvatska izvela agresiju u Bosni i Hercegovini, a ustezanje od razgovijetnog izricanja istine objašnjavat će faktom da Hrvatski sabor nikad nije donio odluku o angažiranju Hrvatske vojske u Bosni, te da tadašnji predsjednik Republike Tuđman nikad nije javno obznanio zapovijed o prelasku regularnih hrvatskih trupa u susjednu državu. «Meni su, međutim, dolazili i žalili se očevi i majke vojnika koji su silom poslani da ratuju u BiH. Protestirao sam zbog toga kod Tuđmana, ali on mi je uvijek odgovarao da naše vojske nema u Bosni. Inzistirao sam i kod Šuška, a on mi je kazivao da su u Bosni samo dobrovoljci. Kako samo dobrovoljci, ako meni dolazi rodbina tih vojnika i govore da oni nisu dobrovoljci nego su silom poslani u Bosnu, a na kraju su mi dolazili i sami vojnici koji su tvrdili da su na granici morali skidati oznake HV-a i stavljati obilježja HVO-a. U svojim svjedočenjima pred Haaškim sudom i tamošnjim istražiteljima u travnju 1997., a vezano uz slučaj generala Tihomira Blaškića, rekao sam da jedino sud može utvrditi tko je slao hrvatske vojnike da ratuju u BiH protiv Bošnjaka, jer ja sam u to vrijeme bio na čelu zakonodavne vlasti i nisam imao nikakve instrumente pomoću kojih bih utvrdio tko je to činio: mogao sam pitati, primiti odgovor, eventualno javno protestirati i to je bilo sve.»

Slučaj Blaškić

Upravo zbog haaškog svjedočenja u 'slučaju Blaškić', Mesić je bio izložen žestokim napadima u značajnom dijelu ovdašnjih medija, a napadi su bili direktno navođeni s Pantovčaka: zahvaljujući Blaškićevu odvjetniku Anti Nobilu, vrhovnik i njegova špijunsko-medijska hunta došli su, u svibnju 1997., u posjed Mesićeva haaškog svjedočenja, te je izdana naredba da se na temelju tih papira krene u javni obračun s tada prilično marginalnim oporbenim političarom. Napadi na Mesića zbog davanja iskaza haaškim istražiteljima nisu prestali ni u godinama što će doći poslije te 1997., a vrhunac se zbio godine 2000. kad je splitski dnevnik Slobodna Dalmacija, pod uredničkim vodstvom Josipa Jovića, publicirao originalne zapisnike haaškog svjedočenja vezanog uz generala Blaškića. Ono što je Mesić tokom istog svjedočenja govorio o Slobodanu Miloševiću i Slavku Dokmanoviću, vukovarskom gradonačelniku iz 1991., smišljeno je prešućeno, e da bi se dobio idealan nacionalni izdajnik i da bi se na brzinu sklepale galge za njegovo ritualno domovinsko pogubljenje. «Bio sam pozvan u Haag da, između ostaloga, svjedočim u slučaju generala Blaškića, a kao odgovoran građanin bio sam dužan poštivati hrvatske zakone i odazvati se tom pozivu. Blaškića sam vidio jednom u životu i ništa nisam znao o njegovu ratnom putu. Sreo sam ga u Saboru u vrijeme kad više nisam bio predsjednik parlamenta, nego opozicijski zastupnik. Bio je u uniformi i sjedio je u saborskom kafiću s nekim ljudima, pa su mu valjda oni rekli da sam ja za drugim stolom. Došao je do mene i upoznali smo se. Sjećam se da mi je rekao da zna kako sad ima puno onih koji me napadaju, ali da se on nada da će sve biti u redu. Malo me je, dakle, ohrabrio i zatim se okrenuo i otišao. Kasnije ga nikad više nisam vidio. Kad sam svjedočio u njegovu slučaju, rekao sam ono što sam znao o angažmanu Hrvatske u ratu u BiH i dodao sam da sam iz nekih izvora čuo kako se general Blaškić ponašao kao častan vojnik. No, to nije smetalo Tuđmanovim novinarskim ulizicama da me proglase neprijateljem države, a u to je vrijeme proglašavanje nekoga neprijateljem Hrvatske i izdajnikom predstavljalo poziv da ga se smakne. Hajku su marljivo vodile Dunja Ujević, Aleksa Crnjaković i Olga Ramljak, a kasnije su je, do današnjih dana, nastavili Nenad Ivanković i Josip Jović. Njih dvojicu da u dva sata ujutro probudite i pitate ih tko je kriv za pad Zimskog dvorca u Oktobarskoj revoluciji oni bi rekli – Stipe Mesić. Oni me mrze zato što su izgubili privilegije koje su imali u Tuđmanovo vrijeme. Kriv sam im za sva zla ovoga svijeta. Nisam se, međutim, pretjerano bojao te atmosfere koja je stvarana, nisam se bojao za svoj život. Ja se, jednostavno, ne bojim seronja i podrepnih muha.»

Mesić će se malo ljutnuti kad mu se prigovori da su njegovi stavovi o Bosni u koliziji s činjenicom da je cijelo vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata proveo u vrhu Tuđmanova režima i da snosi barem dio odgovornosti za tadašnju hrvatsku politiku: preciznije, dobar dio tog rata bio je predsjednikom Hrvatskog sabora, što hoće reći da je, formalno, bio drugi čovjek u državi. Kad mu se to kaže, on će nervozno uzvratiti da svi dobronamjerni ljudi znaju kako on nije imao nikakva utjecaja na hrvatsku politiku u Bosni, da nije imao pristupa razmatranju i planiranju vojnih akcija, te da nije mogao spriječiti ili kanalizirati ono što su Hrvati činili u toj zemlji. «Uvijek sam cijenio Mesićevu hrabrost, a ta je hrabrost pogotovo došla do izražaja kad su krenuli krvavi hrvatsko-bošnjački događaji u Bosni», kaže Tomislav Karamarko. «Nekoliko sam puta bio svjedokom kad je žestoko i vrlo konkretno reagirao na pogrešnu hrvatsku politiku u Bosni. Bio sam u njegovu saborskom uredu kad je telefonski zvao predsjednika Tuđmana i vrlo mu vatreno i žestoko objašnjavao da se rade pogrešne stvari i da s time treba prestati. Nije zazirao od svađe s Tuđmanom na temu Bosne. Predbacuju mu da je dijelom kriv za onakvu politiku u Bosni i apsolutno stoji da smo krivi svi koji smo tada bili u državnim strukturama, jer je svatko mogao napraviti više da se zlo umanji ili spriječi, ali mislim da je on tu bio jako korektan i pokušavao je nešto učiniti. Zašto nije napustio HDZ? Pa, svatko ima svoj trenutak za istinu i za svoj veliki potez, a on je dugo živio u uvjerenju da nešto može promijeniti. Osim toga, on je borac, nije sklon povući se, on će se potući sa svakim, pa makar ta borba bila unaprijed izgubljena... On nije čovjek koji se voli predavati i priznavati poraz.»

U prilog Mesiću svjedoči i pažljiva analiza transkripata s onih sastanaka u Tuđmanovu uredu na kojima se govorilo o vojno-političkim operacijama u Bosni: na tim čestim i dugotrajnim sjedjeljkama na Pantovčaku – tokom kojih je Tuđman, primjerice, naređivao hitno zauzimanje Bugojna i Gornjeg Vakufa – Stipe Mesića nije bilo. Isto tako, izvan je svake sumnje da je tadašnji šef parlamenta oduvijek bio pobornik cjelovite i nedjeljive Bosne. No, ostaje činjenica da se s HDZ-om i Franjom Tuđmanom ozbiljno počeo razilaziti tek krajem 1993. godine. Zašto je ostao tako dugo? «Smatrao sam da je glupo bilo što poduzimati dok naša opcija nema prevagu unutar HDZ-a, jer znate kako završavaju prvi pijevci. Opoziciji, koja je tada bila prilično razjedinjena, trebao je, očito, snažan poticaj iznutra, iz HDZ-a, da bi shvatila svoju snagu. Mogao sam ja i prije izaći iz HDZ-a, ali što sam onda napravio!? To bi značilo da se prestajem baviti politikom. Uložio sam, međutim, toliko svog političkog kapitala u hrvatsko osamostaljenje da, jednostavno, nisam mogao podnijeti da odem i sve prepustim Gojku Šušku i njegovoj grupi. To nisam htio. Uložio sam previše života u to da bih sve ostavio tim podrepašima. Izašao sam kad sam smatrao da nešto mogu učiniti, ali pokazalo se, eto, kako se radilo o krivoj procjeni.»

Marinko Čulić smatra kako je upravo taj relativno kasni razlaz s Tuđmanom i HDZ-om najdelikatnije mjesto u Mesićevoj političkoj biografiji. «Njegova interpretacija razlaza s Tuđmanom je da se to dogodilo zbog neslaganja oko BiH, a zna se da je do razlaza došlo u proljeće 1994., dakle nakon što je bio završen hrvatsko-bošnjački rat, pa već i potpisan Washingtonski sporazum. Tu se morate zapitati što je, dođavola, radio dok je sukob s Bošnjacima trajao, na što Mesić spominje česta upozorenja i protivljenja koja je iznosio unutar vrha hrvatske vlasti i pred samim Tuđmanom. To je, međutim, teško provjeriti. Jače je njegovo svjedočenje pred Haaškim sudom. U njemu on spominje toliko živih svjedoka – Dario Kordić, Vice Vukojević... – koji bi mogli zanijekati njegove tvrdnje - a nisu to učinili – da one postaju puno uvjerljivije. No, tu možete otvoriti slijedeći krug pitanja.

(nastavak feljtona za sedam dana)

(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Apsolutno zabranjeno

Ako ne poludim u toku ove trudnoće nikad neću. Prosto ne znam odakle da počnem da se jadam i to argumentovano, moliću lijepo! Možda da krenem od liste stvari koje nipošto ne smijete raditi


1. UVESTI MAJSTORE U KUĆU

Jao Dženana jao najdraži njen mužu kako vam je lijep stan. Upravo izvrstan. (strateška pauza) Idealan za studente! (upiljen pogled koji prži mali mozak) Je l de da ćete prije bebe malo nešto promijeniti? Čisto da vam je šire i da vam imaju gdje gosti doći evo vidite kako nemamo gdje sjesti čim nas dođe više od dvoje...

Nakon par mjeseci strateškog pritiska nas dvoje naivčina otvorismo novčanike i vrata onim Hunima od majstora. I napravismo najveći zajeb u svom životu.

Mislim u 7. sam mjesecu, teška kao crna zemlja, jedva se kolutam kroz kuću i sad zamislite u takvom stanju valja se izboriti sa svim onim preispoljnim barabama sa mistrijama, mačkovima, ljepilima, kitovima, metrima, pa keramičarima, električarima... Prvo, kad te vide kao ženu odmah te isključe sa radara. Tvoje zahtjeve majstori uopšte ne čuju. Nije da postoji komunikacijski šum. Nema KOMUNIKACIJSKOG KANALA UOPŠTE!

Ako se i udostoje odgovoriti na žensko pitanje, odgovore tvojoj muškoj polovini. A još ako ti vide trbuh, apsolutno su zaprepašteni šta ti u takvom stanju radiš u sopstvenom stanu i šta pobogu želiš reći. Treba da ležiš ili se skutriš u nekom ćošku gdje ne možeš smetati.

Potom, svi su prevaranti. Jedan dan posla znači 10 dana muvanja po stanu. Dostava u roku obično znači da će realizirati šugavu dostavu 2 (slovima: dva) mjeseca nakon dogovorenog i to u skroz drugom materijalu od onog kojeg si naručio! Potom neće otići dostojanstveno, nego će se još zaglaviti u liftu pa im ne možeš vidjeti leđa dok u Rambo stilu tjeraš domara i onu misterioznu firmu kojoj plaćaš održavanje da poduzmu nešto. Zar je toliki problem pritisnuti tipku nakon što zatvoriš vrata???

Naravno, uvijek moraš u sred posla sve ostaviti i obići petnaest puta Sarajevo da kupiš dodatnog materijala jer zaboga nisi dobro slušao kad je naručio šarafe, lajsne, ne te tvrde već one od medijapana vidiš da ti ne valja zid kriv je brate uuuu al je kriv pa kese, mačkove, miševe, jupole, pločice, ljepilo za keramiku, kabal, pičke materine....Sigurna sam sto posto da oni to prosto izmišljaju samo da mogu uživati zamišljajući te kako trčiš ko bez duše iz jedne u drugu prodavnicu. Za to vrijeme, oni sjede i puše jer ne mogu raditi svoj posao obzirom da im nisi sve pripremio.

A to inače nije posao, to je čudo. Jer ako niste znali, ja sam eto zahvaljujući sretnoj zvijezdi spoznala, lijepljenje keramičkih pločica je komplikovaniji posao nego ispitivanje koštane srži donatora. Gletovanje i krečenje mogu obavljati samo vrsni umjetnici i naobraženi pojedinci koji eto slučajno kreče dok im se ne otvori pozicija na Akademiji. Električar je više biće, koje je samo radi tebe, da ti učini, ostavilo posao na pravljenju perpetuum mobilea od kojeg će najviše koristi imati siromašne zemlje pa ti to trebaš znati i ponizno cijeniti.

I svi iza sebe ostave ogroman nered, jer kad treba pospremiti za sobom tad i samo tad postanu svjesni da ima neko žensko u kući koje može bar počistiti. Kad već nije korisno.

2. PITATI ŽENE ŠTA MISLE O TVOM IZGLEDU

Ako ste mahnite kao i ja, sigurno ćete - kad se osjećate najgore, najteže - upitati nekog bliskog je l`, šta misliš, jesam li se previše udebljala? Koja je to greška, koji je to gaf kozmičkih razmjera.

Svi mi znamo otkad smo prvi put prokomunicirali i slagali da nam se sviđaju mašne u najbolje drugarice iz straha da nas ne ostavi pa da moramo sami u školu, da se na takva i bilo kakva pitanja vezano za izgled nikad, nikad i nikad ne odgovara iskreno.

Hiljadu puta sam se uvjerila u ovih 7 mjeseci da je mnogo bolje pitati poznanike i neke daleke prijatelje za mišljenje o izgledu jer oni neće odgovoriti iskreno. Ti debela? Pa jedva se primjeti da si trudna, ma daj šta ti je super izgledaš!

Neki dan probudila sam se sva naduta. Glava ko u čovjeka-slona, uši mi došle paralelno sa nosom. Odavno već nema potrebe da nosim šal, podbradak mi sasvim fino štiti potiljak. Zamalo mi najdraži nije stopala pomazao džemom misleći da sam mu spremila uštipke za doručak.

I gledam ja tako tu svoju pojavu i negdje između plača i histerije pitam jednu blisku žensku osobu, šta misli kako izgledam, jesam li se previše udebljala. Kontam volimo se, poštujemo, i sama je prošla što i ja...sigurno će znati šta treba reći.

Kaže bliska osoba pa eto bogami jesi. Tad zazvoni telefon, jedna naša zajednička poznanica, koja naravno prvo pita kako izgledam, jesam li se udebljala... te ta moja bliska kona reče bogami jeste, znaš ona je dosta slatkohrana tako da puno jede.

Mislim, šta na to reći i kako izdržati taj dan a da ne počiniš ubistvo ili bar samoubistvo?

Ostaje ti jedino da se otkotrljaš iz aure te bliske ženske osobe i utopiš tugu u eurokremu. Onom pravom, nekadašnjem Takovo a ne ovim nutelama i lizama..

3. REĆI ISKRENO KAKO TI JE

Istinoljubivost nema šta da traži u trudničkom rječniku. Ta je ljudska vrijednost nepotrebna i čak vrlo štetna po zdravlje buduće majke. Garantovano vodi do prijevremenog poroda ili bar prijevremenog frasa.

Kad te pita neko kako ti je, a ti kažeš iskreno ma nako, nešto sam umorna odmah te dočeka salva – uopšte nije važno da li ti je to poznanik, rodbina ili donator: naravno kad previše radiš, nikako da usporiš, moraš da misliš na bebu. A ako probaš drugi pristup pa slažeš izvrsno, nikad bolje, divno mi ide da kucnem u drvo oni s druge strane trbuha kažu naravno kad previše radiš, nikako da usporiš, moraš da misliš na bebu.

Pa majku mu kao da na nešto drugo i mislim mjesecima! I shvatiš da te u stvari niko ne sluša, već ima spreman set savjeta koji samo čekaju da ubace kad uzmeš vazduha između dvije rečenice. Imaš li potkošulju? Zašto ne nosiš deblje papuče? Pretoplo si se obukla. Zašto se oblačiš lagano kao leptirić? Nije valjda da voziš, trebala bi što više šetati. Nadam se da si naručila taksi, jer je vani užasno hladno, nemoj da ti padne na pamet da ideš pješke. Najbolje ti je da se plivanjem opustiš. Ko je vidio da trudnice idu na bazen... I sve tako u nedogled.

Otvoriš on line savjetnik, misliš moderniji su (ne savjetuju da staviš listove kupusa na dojke da omeče! ) isto sranje – ne dopustite mami da se zaleži, tjerajte je da šeta. Istovremeno savjetuju pustite trudnicu da spava i ugađa sebi koliko god može.

I tako on and on, sve dok ne uzmeš dinamit i zaprijetiš da ćeš raznijeti nekog do kraja radnog dana, pa kud puklo da puklo.

No ni to niko ne shvata ozbiljno jer je poznato da trudnice lupetaju i bez veze se nerviraju, umjesto da se smire i misle na bebu.

Arggghhh!!!

(zurnal.info)

Rajkov kutak
Vulgarni homofob Tolika količina primitivne homofobije koju Rajko Vasić demonstrira na svom blogu ne bi bila tolerirana ni u Gornjoj Maoči
Bosanski pokret nacionalnog ponosa
Neonacisti iz naše mahale Ulice bosanskohercegovačkih gradova uskoro će zasuti leci nacističkog sadržaja, a u prvom udaru biće obuhvaćeni Sarajevo, Zenica, Bihać, Tuzla i Mostar. To će biti prva konkretna akcija Bosanskog pokreta nacionalnog ponosa, kako sebi tepa opskurna neonacistička grupa
RASIZAM: Rom Ado ne može učiti našu djecu Rom Ado ne može učiti našu djecu i raditi u našoj firmi, nezvaničan je i često jedini odgovor koji nezaposleni nastavnik Admir Pindžić iz Gračanice dobije kada se pokuša zaposliti. Za Žurnal je ispričao svoje iskustvo u borbi sa diskriminacijom Roma. Žurnal će u narednih nekoliko mjeseci pratiti njegovu potragu za poslom.
Za visokoobrazovanog nastavnika tjelesnog odgoja Admira Pindžića iz Gračanice nema posla u ovoj sredini samo zato što je Rom! Ta činjenica čini ga nekvalificiranim za svaki iole ozbiljan posao. Mada je obrazovan da bude nastavnik, Admiru vlasti daju mogućnost da bude pčelar, zemljoradnik ili da poput većine ostalih Roma skuplja staro željezo.

Nekoliko je puta otpuštan i odbijan na konkursima bez ikakvog zvaničnog objašnjenja. Nezvanično objašnjenje, za koje je saznao od poznanika i prijatelja, najviše ga bole: Cigan Ado ne može učiti našu djecu i raditi u našoj firmi.
- Imam osjećaj da nam ne daju “bolje” poslove jer ih je strah da bismo to bolje radili od njih, da ne bi sebi skočili u stomak – kaže Admir i objašnjava kako on doživljava nepravdu: Znaš osjećaj kada misliš da bi poletio, razmahao se, samo da te puste da dokažeš da vrijediš, a oni te drže svezanog u lancima.

Magazin Žurnal pratit će Admira u njegovim pokušajima da se zaposli. U njegovo ime tražit ćemo zvanična objašnjenja odbijenica i prenositi njegova iskustva sa poslodavcima. Želja nam je iz prve ruke opisati i približiti diskriminaciju Roma te pomoći Admiru da napokon pronađe stalni posao. Pozivamo i Vas da sa nama podijelite slična iskustva ili pomognete Admiru u borbi protiv birokratske diskriminacije.

Koliko vrijede Romi?

Naš razgovor Admir je dočekao sa neskrivenom tremom. Umjesto desetak cigareta koje ispuši dnevno, čekajući nas i razgovarajući sa nama Admir je “smirio” gotovo cijelu kutiju. Nikada nije imao nikakvu odgovornost pa ne može imati “oraha u džepu”; njegova nervoza može dolaziti samo od njegove ljudskosti. Na trenutke se čini kao da na svojim ramenima nosi breme svih Roma mada to ničim nije zaslužio. On je jednostavan i jednostavno dobar čovjek. Kada je sa suprugom pričao o razgovoru za naš magazin ona se u trenutku trznula i pitala ga: Ado, da ti ljudi neće kakve kese donositi, pomoć neku, ne želeći da se to desi.

Admiru je “duša zbog obrazovanja puna”, ali su njegovi džepovi uglavnom prazni. Kada je prije pet godina završio fakultet za nastavnika tjelesnog u Mostaru Admir je mislio da je završio sa povremenim, nesigurnim i slabo plaćenim poslovima. Nije tada mogao ni naslutiti da će mu diploma donijeti još veća poniženja jer je sada imao sve potrebne kvalifikacije a i dalje je odbijan na konkursima.

Prijavio se za nastavnika u jednoj lokalnoj školi i saznao da ima velike izglede da bude izabran. Bio je drugi na spisku a ispred njega je bio nastavnik sa desetogodišnjim iskustvom rada u Tuzli.
- Pomirio sam se da je on bolji izbor od mene. Međutim, taj je čovjek odustao od posla nekoliko dana prije početka školske godine, a kako nije bilo vremena za novi konkurs oni su zaposlili novog nastavnika koji nije imao završen fakultet za to. Tada sam shvatio i saznao da je sve bilo namješteno kako bi taj čovjek umjesto mene dobio posao – ogorčeno priča Admir.

Sve bi možda izgledalo kao slučajnost da mu se još nekoliko puta nije ponovilo slično. U jednoj velikoj gračaničkoj firmi počeo je raditi kao zaštitar jer posao nastavnika nikako nije mogao dobiti. Čak je i položio ispit za odgovorno lice. Kada je kompanija za koju je do tada radio otkazala zaštitarske usluge, Admir se prijavio na konkurs u istoj firmi za poziciju odgovornog lica. Nekoliko sedmica poslije saznao je da se jedini on prijavio na tu poziciju. Radost i nada da bi uskoro mogao imati dobar posao istopile su se kada je objavljeno da je konkurs poništen. Zvanično objašnjenje nikada nije dobio ali je od prijatelja koji ima svoju zaštitarsku agenciju čuo poražavajuće objašnjenje: prijatelju, da ti budem iskren, konkurs je poništen jer si ti Rom!

Čak i kada bi uspijevao da pronađe posao i radio ga besprijekorno to nikada ne bi potrajalo.
- Radio sam u jednoj firmi i lokalni gazda je bio jako zadovoljan. Međutim, nekoliko mjeseci poslije samo mi je rekao da je direktor firme rekao da me otpusti. Taj me čovjek nikada nije upoznao i nikada mi nisu rekli zašto sam otpušten. Jedino što može biti razlog jeste da se raspitivao i saznao da sam ja Cigan. Ne vidim drugi razlog – kaže Admir.

Iako se pripravnička godina plaća, posebno u Tuzlanskom kantonu, Admir je sam morao plaćati doprinose da bi imao obaveznih godinu dana pripravničkog. Škola u kojoj je radio plaćala je 100 maraka a on iz svog džepa svaki mjesec još 230 maraka.

Tada je još imao želje da upiše magistarski studij ali kada je vidio da ni od fakulteta neće imati posebne koristi njegove su ambicije splasnule.
- Jednostavno sam ohladio. Kada bih ovdje bio doktor nauka ne bi pilo vode – objašnjava Admir i dodaje da najviše žudi za šansom da se dokaže: Željan sam dokazivanja. Želim dokazati da gazda kaže: baš nisam pogriješio što sam te zaposlio.

Nakon silnih odbijenica, Admir skoro da je izgubio nadu da će pronaći posao. One ožive sa novim konkursima u januaru i septembru ali se svaki put iznova razočara. Boli ga to, ta nepravda, kaže, ali ona od njega nije napravila lošeg čovjeka. Objašnjava kako je od oca naučio da se ne zamjeri ljudima ali niti da im podilazi. Sam priznaje da to možda i nisu dobre osobine u vremenu i sredini u kojoj živi.
- Volio bih da sam drugačiji, da se mogu dodvoriti ali ne mogu – kaže Admir.

Nakupi mu se, iskreno priznaje, sve ružno što o sebi čuje samo zato što pripada manjinskom narodu i skoro da počne vjerovati u sve to pa se otvori i zaplače svom najboljem prijatelju na šta mu ovaj samo kratko odgovori: Znam ja ko si ti i koliko vrijediš.


Direktna državna diskriminacija

Čini se da je Admir baš onakav Rom kakav ne odgovara vlastima. Ne uklapa se u statistike hiljada neobrazovanih Roma koji “ne žele” da rade. Nijedan dosadašnji program domaćih vlasti nije bio namijenjen obrazovanim Romima, kaže Admir. Mogao se prijaviti na konkurs za dobijanje pet hiljada maraka za samozapošljavanje. Problem je u tome što je taj novac mogao iskoristiti samo za zemljoradnju ali on nema svoje zemljište; pčelarstvo a tim se nikada ranije nije bavio; i skupljanje starih sirovina za šta bi mu trebao vlastiti auto koga također nema.
- A i nisam se obrazovao da bih skupljao stare sirovine. Mogao sam to i bez fakulteta. Zar oni stvarno misle da smo mi toliki levati koji sa pet hiljada maraka možemo riješiti egzistenciju? Imamo iskustvo koje kaže da će nas opet liferovati – objašnjava Admir razočaran riječima političara koje ponavljaju kao papagaji da nema obrazovanih Roma: Evo mene ali ne žele da me vide. Čekaju da bude deset obrazovanih Roma da bi nešto uradili. Zašto ne krenu od jednog? Zašto ne naprave dobar primjer ostalima?

Kaže da je svjestan da posla u BiH nema mnogo ali bi bilo pravedno da umjesto manje od pet posto zaposlenih Roma njih bude zaposlen isti procenat kao i svih ostalih.


Dičim se i šta mi možeš

Admirov otac Salih došao je u Gračanicu iz Bosanskog Šamca. U Gračanici ga, osim kao nastavnika, poznaju i kao odličnog igrača i trenera lokalne fudbalske ekipe Bratsvo. Fudbalski talenat pomogao mu je da od kluba dobije posao i stan ali često i bude izigran a njegove zasluge pokupe drugi, prepričava naš sagovornik.
- To što je dobio od opštine dobio je jer im je trebao. Nas dvojicu obično zovu kad je kakva džabalama a kada se plaća onda kažu nemoj njih – priča Admir i kaže da ima osjećaj da ostali samo čekaj njegov kiks i rečenicu: jesam ti reko.

Njihova porodica nije živjela u romskim naseljima a Admir nikada nije naučio romski jezik. Sve što na njemu zna izgovoriti je nekoliko rečenica naučenih iz Nadrealista i filmova Emira Kusturice. Romsku tradiciju ne poznaje i sve što o običajima zna naučio je od sasvim slučajnog poznanika.
- Često odem tu blizu kuće popiti kafu. Tamo sam se vremenom sprijateljio sa jednim čovjekom koji voli istraživati romski jezik i tradiciju. On mi često priča o običajima poput Đurđevdana. Od njega sam saznao za riječ gurbet – kaže Admir.

Krivicu za nezaposlenost i odnos prema Romima, kaže Admir, snose dijelom i sami Romi. Mada su natjerani na prosjačenje i skupljanje sirovina, naš sagovornik zagovara obrazovanje Roma pa je njegovom zaslugom već nekoliko djece krenulo u prvi razred ove godine. Sa druge strane nikako mu se ne sviđa licemjerstvo ljudi koji dadnu prosjacima a nakon toga negoduju: ako ćeš mu dati a prigovoriti bolje nemoj ni davati.

Admir prehranjuje suprugu koja ne radi i sina koji ide u drugi razred. Pored tih razloga, on ima još jedan zbog kojeg je pod posebnim pritiskom.
- Volio bih da se zaposlim i zbog svog oca. On mi je rekao da bih volio vidjeti da sam se zaposlio pa da može umrijeti.

Admir preživljava od pomoći porodice i honorarnih poslova. U neznanju ga ljudi često nazovu Ciganinom pa se poslije toga izvinjavaju, što je za njega još gore nego prvobitna uvreda. Mada ga je to ranije pogađalo danas je, kaže, oguglao na to.
- Sad se dičim time što sam Cigan. Nemaš mi šta reći
– kaže Admir i nada se da neće morati čekati “vrijeme kada će obrazovanje biti bitno i kada će se pitati obrazovani”.

(zurnal.info)

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (1): Pretorijanci Gojka Šuška

 U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

Gojko Šušak bio je neosporno moćna persona tek uspostavljene nezavisne Hrvatske, ali moć mu nije proizlazila iz genijalnih političkih zamisli što su Tuđmanu otvarale oči, nego iz njegove realne financijske snage koju je ostvario prikupljajući novac za obranu zemlje: Šušak je, ukratko, postao moćan ponajviše zato što je raspolagao velikim novcima, a pritom nitko nije mogao pratiti ni kako su novci dolazili, ni kako su odlazili. «Izuzev novca, njegova moć temeljila se i na činjenici da je uspio izboriti neposrednu kontrolu nad specijalnim jedinicama i Vojnom policijom: prema zakonu koji je vrijedio tokom devedesetih godina, te vojne formacije, koje su bile najuvježbanije, najmobilnije i najbolje opremljene – a uz to i najbolje plaćene – bile su pod direktnim zapovjedništvom ministra obrane i predsjednika Republike. U stvarnosti, to je bila Šuškova privatna vojska», reći će Mesić. Ti momci nosili su američke uniforme i američke čizme, bili su naoružani argentinskim puškama i najmodernijim pištoljima, ošišalo ih je na milimetar, na glave im je stavilo zelene beretke, smjestilo ih je u prostorije nekadašnje političke škole u Kumrovcu, te ih je podijelilo u dvije bojne: jednoj je nadjenuto ime Zrinski, a drugoj Frankopan.

 

Legija stranaca

U kasno ljeto i jesen 1991. godine počele su se širiti legende o tipovima što su u spomenuto mjestašce došli iz francuske Legije stranaca i drugih inozemnih armija: vrhovni capo kampa bio je Ante Zorislav Roso, a okruživala ga je družina koju su sačinjavali sve bivši plaćenici – Bruno Zorica Zulu, Milenko Filipović, Zvonimir Skender, Ante Gotovina, Željko Glasnović, Ivan Kapular, Aldo Lučev, Ilija Tot, Mladen Lukić, Yves Almodoval... To su redom bili ljudi što su godine i godine proveli ratujući po svjetskim kriznim žarištima na kojima su njihovi poslodavci imali financijsko-političke interese i kojima je jedini posao u životu bilo hladnokrvno ubijanje ljudi. Upravo ta profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbolja preporuka za dolazak u Hrvatsku: rečeno zanimanje bilo je, naime, tih mjeseci u ovoj zemlji vrlo traženo, a Gojko Šušak bio je državni ovlaštenik za pronalaženje i okupljanje takvih osoba.

«Usporedo s istjerivanjem svih koji su prije bili u JNA, bila je vidljiva tendencija da se obnove duh i model NDH, u koju su svrhu Šuškovi ljudi stalno najavljivali povratak domobranskih i ustaških časnika iz emigracije, te su tim ‘provjerenim Hrvatima, nezatrovanima komunizmom i jugoslavenstvom’, spremali osigurati položaje i dužnosti. Takvih časnika, naravno, uopće nije bilo, odnosno ono što ih je i preostalo razasutih po svijetu bilo je u međuvremenu ostarjelo i ni jedan nije došao. Kad su to shvatili, odlučili su regrutirati kojekakve probisvijete iz europskog podzemlja i kriminalnih emigrantskih sredina, kao i avanturiste iz francuske Legije stranaca, dakle, iz skupina kojima su i sami pripadali», napisao je u svojoj memoarskoj knjizi Sjećanja vojnika (Znanje, Zagreb, 2001.), umirovljeni general zbora Martin Špegelj, prvi ministar obrane samostalne Hrvatske, dodajući da su ti ljudi ubrzo po dolasku počeli strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je generalom; nešto duži put do generalskog čina prošao je kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. Bili su to Šuškovi privatni soldati koji su ratovali i u Hrvatskoj i u Bosni, te koji su bespogovorno izvršavali sve što im je ministar obrane nalagao.

A ako im i nije izravno nalagao zločine, sasvim je izvjesno da je Šušak bio jedan od glavnih političkih pokrovitelja onih skupina i pojedinaca što su se isticali u zločinima nad hrvatskim Srbima: zločinima u Gospiću, Pakračkoj poljani, Vukovaru, Osijeku, Sisku, Šibeniku, Zadru, Splitu, Zagrebu... Mesić tvrdi da je zbog učestalih boravaka u Beogradu i poslova vezanih uz jugoslavensko Predsjedništvo godine 1991. bio slabo informiran o zločinima koje su hrvatski vojnici činili nad nezaštićenim srpskim civilima, ali se pritom ne doima pretjerano uvjerljivim. «Nitko me nije obavještavao da se događaju zločini i nedopuštene stvari. Reagirao sam, međutim, kad sam posjetio Slavoniju i vidio da se ruše kuće u mojoj Orahovici, te u drugim mjestima kroz koja smo prolazili. Onda su mi rekli da su neka sela u potpunosti srušena i spaljena. Kazao sam Tuđmanu da sam bio u Slavoniji, da sam vidio dosta porušenih kuća, da se radi o novim kućama i da je to rušenje hrvatskih domova, bez obzira tko je vlasnik. Rekao sam mu da to treba što prije zaustaviti. Razgovoru se tada priključio Gojko Šušak koji je rekao otprilike ovako: 'Predsjedniče, ja imam samo jedan prigovor na ovo što je kazao Stipe. Prosvjedujem samo ako ta rušenja nisu tehnički dobro izvedena'. To mi je bio očiti znak da se u vrhu države sve zna o zločinima koji se događaju i da se ti zločini u dobroj mjeri odobravaju i podupiru s vrha.»

Kad mu je završila beogradska misija «rušenja Jugoslavije», Mesić se početkom 1992. vratio u Zagreb, te je – nakon kratkotrajnog ljenčarenja i uživanja u općenacionalnoj popularnosti zbog neustrašivog i patriotskog držanja u Beogradu – zauzeo funkciju predsjednika HDZ-ova Izvršnog odbora i uselio se u kancelariju u sjedištu te stranke na Trgu žrtava fašizma. Dolazili su mu tada razni ljudi s različitim molbama i problemima, a jednog dana došla je gospođa Ika Štulić iz Gospića koja mu je ispripovijedala priču o nestanku svog supruga Branka Štulića, gospićkog istražnog suca koji je odveden u smrt samo zato što je bio Srbin: to je, uostalom, bio najvažniji (ako ne i jedini) kriterij za likvidacije desetaka Srba u Gospiću u listopadu 1991. godine. Žena je ispričala puno detalja o Štulićevu odvođenju, pa je šef HDZ-ova Izvršnog odbora shvatio da je sve što je kazala istina i da se u Gospiću očito događaju masovni zločini nad građanima srpske nacionalnosti koji su ostali u gradu. «Zvao sam u Vojnu policiju, u Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane i na svim tim mjestima rekli su mi da takvih slučajeva ima više i da je riječ o ljudima koji su prešli na drugu stranu. Poslije toga prestao sam se interesirati za taj slučaj, sve dok kao predsjednik Sabora – dakle, u drugoj polovici 1992. – na razgovor nisam pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja Antu Karića, koji je u jesen 1991. bio Vladin povjerenik u Gospiću. On mi je tada rekao da je jedva izvukao živu glavu iz tog grada: ispričao je da se dogodio pokušaj atentata na njega, da je netko izvana dizao roletu kako bi ubacio bombu u njegovu sobu, a on je tada ispalio nekoliko hitaca iz revolvera i atentator je pobjegao. Kad je Karić ujutro došao u štab, onda ga je Tihomir Orešković, gazda života i smrti u Gospiću, dosta znatiželjno pitao: 'Ante, kako si spavao?', a on mu je odgovorio – 'Pa, valjda ti znaš'. U tom razgovoru Ante mi je još ispričao da su mnogi Srbi u Gospiću nestali, da je on o tome napisao pismo Tuđmanu i Manoliću i da je očekivao da će se nešto dogoditi nakon tog njegovog pisma. Nije se, međutim, dogodilo ništa. No, nikad mi nije dao to pismo da mi, kako je rekao, ne bi pravio probleme, a kasnije sam ga, 1997. godine, pročitao u Feralu.» Ante Karić potvrđuje da pismo o likvidacijama gospićkih Srba nije poslao svom prijatelju Mesiću i potvrđuje da je razlog tome bila želja da Mesića zaštiti od problema koje mu je moglo prouzročiti posjedovanje tog pisma. «U jesen 1991. Stipe zaista nije bio informiran o zločinima koji su se događali», govori Karić, «ali je za te zločine – pa i o onome što se zbilo u Gospiću – saznao u mjesecima što su došli kasnije. Možda nije znao detalje, ali je okvirno znao što se događalo. O Gospiću i aktivnostima Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, koji su bili pod zaštitom Gojka Šuška, informirao sam ga nekoliko mjeseci nakon što se sve to dogodilo. Inače, svi ljudi iz vrha vlasti vrlo su brzo saznali što se zbivalo u Gospiću i koliko je Srba ubijeno. Sve su znali, ali ništa nije poduzeto da se oni koji su organizirali odvođenje Srba kazne ili barem uklone s rukovodećih položaja.»

Spoznaje o zločinima u Gospiću – o kojima je Mesić morao puno znati i prije nego što je pozvao Karića na razgovor, pošto mu je dotični ponajbolji životni prijatelj i pošto drugi čovjek u državi nije mogao biti tako neinformiran kao što se nastoji predstaviti, a i gospođa Štulić ispričala mu je početkom 1992. dosta potankosti o paklu rečenog grada – nisu, međutim, spriječile predsjednika Sabora da 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročita službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što «pet dana nije opravdao izostanak s posla». Draško Kalanj, sin ubijenog gospićkog tužitelja Đorđa, imao je 1992. dvadeset i tri godine. Danas živi u jednom mjestu blizu Novog Sada i ne razmišlja o povratku u Hrvatsku sve dok je Stipe Mesić na predsjedničkom položaju. «Nisam mogao vjerovati da razrješuju mog oca s tužiteljske funkcije skoro godinu dana nakon što je ubijen, a ni sad ne mogu vjerovati da su to napravili», priča Kalanj, «no, zaista su to napravili: dokaz je televizijska snimka saborske sjednice na kojoj je Mesić pročitao odluku o smjeni, dokaz je fonogram te saborske sjednice, dokaz su Narodne novine iz rujna 1992. u kojima je objavljena odluka o razrješenju mog mrtvog oca. Možda je Mesiću netko podvalio da pročita tu nečuvenu i sramotnu odluku, možda ga je netko time htio kompromitirati, ali taj čovjek nikad nije našao za shodno da se ispriča mojoj obitelji i da prizna da je napravio jedan strašan čin. I može Stipe Mesić sto puta biti dobar predsjednik države i mogu svi govoriti da je on dobar predsjednik, ali ja ga mogu gledati samo kroz prizmu onoga što je učinio mome ocu i mojoj porodici. Treba ga biti sram zbog toga! Nikad mu to neću oprostiti, jer ni moj pokojni otac, ni moja porodica nemaju nikakvu mrlju i nikome ništa loše nismo učinili. Da je Mesić dobar i pošten čovjek barem bi se javno pokajao zbog onoga što je učinio.»

Do Mesića su i iz Orahovice doprle priče o ubojstvima tamošnjih Srba, ali je slušao uvjeravanja da policija provodi istrage i da se traže ubojice. Ubojice, naravno, nikad nisu pronađene. U Čačincima, u Slavoniji, bila je, pored toga, minirana kuća Mesićeva bratića: on je teško ozlijeđen i malo potom podlegao je ranama, dok mu je supruga ostala na mjestu mrtva. Počinitelji su pronađeni i glavni argument u obrani bilo im je to što su mislili da se radi o srpskoj kući. Na te je ljude nešto kasnije primijenjen Zakon o oprostu. «Kad sam god govorio Tuđmanu da ima pljački, ubijanja i rušenja kuća, on je kazivao da je rat, da policija radi svoje, da se ne možemo sad zaokupljati pojedinačnim slučajevima, ali je dodavao da će sve biti procesuirano kad rat završi. No, to sa zločinima bio je, po meni, sistemski problem: specijalne jedinice bile su direktno podređene ministru obrane Šušku, te na njih Glavni stožer nije imao nikakva utjecaja i nitko nije znao što oni, zapravo, rade, a oni su očito radili svašta i za to što su radili imali su Šuškovu suglasnost. Tek poslije mog dolaska na mjesto predsjednika Republike uvedena je jedinstvena komanda i svi oni koji u ovoj zemlji nose uniformu stavljeni su pod nadležnost Glavnog stožera Oružanih snaga», kaže Mesić. Iz tog vremena, ranih devedesetih, datira i njegova puno puta citirana izjava da Srbi iz Hrvatske ne mogu odnijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju donijeli na svojim opancima. Predsjednik objašnjava da je ta njegova rečenica često zlonamjerno i pogrešno interpretirana. Kaže da je izjavio ovako: «Srbi na svojim opancima u Hrvatsku nisu donijeli Srbiju, nego su je mogli donijeti jedino u svojim srcima, kao što su Hrvati u Burgenland, u Gradišće, donijeli Hrvatsku u svojim srcima i lojalni su građani Republike Austrije. Tako i Srbi koji žive ovdje trebaju biti lojalni građani Hrvatske». Time je, veli, htio reći da je Hrvatska domovina Srba koji u njoj žive, a istu je poruku, domeće, htio poslati kad je – negdje u isto vrijeme – izjavio kako «ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i moliti boga da pada kiša oko Kragujevca».

Cementna pretvorba

Iz otprilike istog doba potječe i priča o pokušaju Mesićeve mlađe kćeri Dunje da se u privatizaciji domogne vlasničkoga udjela u našičkoj Cementari. «Moja kći Dunja imala je ponudu da uzme menadžerski kredit kako bi kupila jedan posto dionica u Našicecementu, ali je ubrzo shvatila da se radi o podvali koja bi trebala poslužiti tome da me se može optuživati i da me se može prikazati istim kao i sve one druge tipove koji su se u pretvorbi i privatizaciji domogli tvornica, poduzeća i golemog bogatstva. Ona nikad nije uzela taj kredit i nikad nije postala vlasnicom tog jednog postotka vlasništva u Cementari, ali i danas, više od deset godina kasnije, neki mi izvlače tu priču i nabijaju mi je na nos, a ja zaista u ovih petnaestak godina hrvatske samostalnosti nisam stekao ništa, osim jedne vikendice za koju sam, jedva jedvice, uspio skupiti novac», kazuje Mesić koji jedinim relativnim propustom u svom predsjedničkom mandatu smatra to što nije radikalnije i žešće inzistirao na raščišćavanju pretvorbeno-privatizacijskih afera i sankcioniranju otimačine tzv. društvenog vlasništva. Taj proces – u kojemu su se obnoć obogatili mnogi miljenici režima – predstavljao je (uz politiku u Bosni) navodno ključnu točku njegova sukoba s Franjom Tuđmanom: Mesić je smatrao da je pozvaniji od vrhovnika sudjelovati u određivanju pretvorbenog modela, pošto ovaj potonji nikad u životu nije imao nikakva dodira s privredom, no to ga nije smetalo da odlučuje o tome kako će se i kome prodavati ili darivati narodno bogatstvo. «Velike sam rasprave o tome vodio s Tuđmanom koji je stalno ponavljao da mi moramo imati dvije stotine bogatih obitelji koje će svojom vlasničkom logikom pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Pozivao se pritom na Francusku, Belgiju i Nizozemsku govoreći da u svakoj od tih zemalja postoji uzak krug bogatih koji pokreću sve ekonomske i razvojne procese. Nikako nije mogao shvatiti da te procese ne pokreću vlasnici, nego pametni i sposobni menadžeri koji rade za vlasnike. To je bila Tuđmanova zabluda i ona je, praktično, uništila našu privredu: htio je umjetno stvoriti krug bogatih ljudi koji nisu znali voditi poduzeća, a nisu ni htjeli prepustiti vođenje svojih firmi - koje su dobili na sumnjiv način - ljudima koji to znaju. Tako je moralo doći do kraha.»

Tuđmanu je, misli Mesić, vjerojatno netko sugerirao pljačkaški model pretvorbe, ali i ti ljudi – koji su jednim dijelom bili bliski Šušku – također nisu ništa znali o ekonomiji. Bivši general Jugoslavenske narodne armije koji se domogao predsjedničke funkcije bio je, osim toga, istinski uvjeren da će doći hrvatski iseljenici koji će donijeti milijarde dolara i biti agregatom hrvatskoga razvoja: petnaestak godine kasnije poznato je da poduzetnici iz dijaspore u ovu zemlju nisu uložili više od tristotinjak milijuna dolara i da su se iz iseljeništva vratili, uglavnom, oni koji su spazili dobru priliku da se na valu jeftinog nacionalizma i rodoljubne patetike egzistencijalno zbrinu. «Pokušavao sam ga uvjeriti da ti naši iseljenici koji imaju milijun-dva dolara nisu menadžeri, nego štedljivi ljudi, a nama su trebali menadžeri, ljudi koji će znati raditi s novcem. Tuđman to uopće nije razumio, a nije se ni trudio da to razumije. On je ekonomiju shvaćao samo kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, a ne kao sredstvo boljeg života građana.»

«Nakon vukovarske epizode, te neslaganja oko toleriranja ratnih zločina i pljačkaške privatizacije, uslijedio je logičan sukob oko Bosne i Šušak je bio najžešći protiv Manolića i mene, odnosno protiv svih onih koji su se protivili hrvatskoj avanturi podjele susjedne zemlje», veli predsjednik, ali onda dodaje kako je siguran da nije Šušak nagovorio Tuđmana na tu avanturu. «Šezdesetih i sedamdesetih godina nalazio sam se s Franjom Tuđmanom kod Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala i on je uvijek zastupao tezu da je Hrvatska, u okviru Jugoslavije, trebala dobiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer je Srbija dobila cijelu Vojvodinu. U to vrijeme on nije govorio o podjeli Bosne, nego je isključivo govorio da cijela BiH treba biti hrvatska, jer je 'oduzimanje' Bosne Hrvatskoj smatrao povijesnom nepravdom. Pritom ga je najčešće ismijavao general Ivan Šibl, a Tuđman se užasno ljutio na Šiblove dosjetke. Kasnije je došao do toga da Hrvatska treba za sebe uzeti dio BiH, jer se - zbog srpske nadmoći – realno nije moglo računati na prisvajanje čitave Bosne. Tuđman me je često uvjeravao da kao što ne može opstati cjelovita Jugoslavija, tako ne može opstati ni cjelovita Bosna. Koliko god sam mu ponavljao da je Bosna bila i prije Jugoslavije i da opstanak Bosne nema nikakve veze s opstankom Jugoslavije, te da se te dvije situacije ne mogu izjednačavati, on mi je uvijek govorio da ne znam 'povijesne silnice' i da pričam gluposti», obrazlaže Mesić svoju tezu da je Tuđman – a nikako Šušak – bio stvarni kreator hrvatske secesionističke politike u Bosni. Josip Manolić nije sklon prihvatiti takav Mesićev doživljaj odnosa između Tuđmana i Šuška. «Predsjednik Tuđman smatrao je da se Hrvatska, u slučaju raspada Jugoslavije i Miloševićeva posezanja za bosanskim teritorijem, ne može zadovoljiti postojećim republičkim granicama, nego da se onda trebaju otvoriti razgovori o hrvatskim pravima u Bosni i Hercegovini, odnosno o zaštiti Hrvata koji žive u toj državi, pa je u tom smislu govorio o granicama Banovine Hrvatske što su uspostavljene 1939. sporazumom Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića. Nije Tuđman, dakle, nametnuo tezu o potrebi podjele Bosne, nego je smatrao da Hrvatska treba misliti o Hrvatima u BiH ako se razmaše srpska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zemlje. To je bila Tuđmanova osobna linija u pogledu Bosne, ali su sve više jačali pritisci hercegovačkog lobija koji je htio stvoriti svoju autonomnu državu Herceg Bosnu ili tu Herceg Bosnu pripojiti Hrvatskoj. Gojko Šušak snažno je zastupao te zamisli, a Mate Boban i drugi bili su ljudi što su neposredno izvršavali ono što im je Šušak nalagao. Šuškovi nalozi koji su išli u Hercegovinu nisu uvijek bili u skladu s onim što je zastupao predsjednik Tuđman. Ne treba pritom ispustiti iz vida da je hercegovački lobi u dobroj mjeri bio povezan sa stranim agenturama koje su konstantno imale snažan utjecaj na razvoj odnosa u BiH, pa je tim stranim agenturama u određenom trenutku odgovarala agresivna hercegovačka politika koju je Šušak vodio preko Bobana.» Priča o «agenturama» standardna je Manolićeva priča i u ovoj se zemlji tokom devedesetih godina nije dogodio apsolutno nijedan hrvatski zločinački nestašluk a da taj čovjek u pozadini nije vidio prste apstraktnih «stranih agentura». Mesić je, pak, oduvijek bio nesklon tim, više-manje, paranoičnim teorijama zavjere.

Smjene u HDZ BiH

Mate Boban, predratni direktor trgovačkog poduzeća Napredak iz Imotskoga, bio je četvrti po redu šef bosanskohercegovačkog HDZ-a i na tu je funkciju službeno postavljen u studenome 1992. godine: prije njega rečeni su položaj zauzimali Davor Perinović, pa Stjepan Kljujić i onda Milenko Brkić. Perinović, koji je bio liječnik po profesiji, odstranjen je kad je otkriveno da mu je djed bio pravoslavni svećenik, dok su Kljujić i Brkić degažirani zagrebačkim dekretom zbog probosanskih skretanja s Tuđmanove politike srpsko-hrvatskog dijeljenja te države. Mesić svjedoči da je upravo on početkom 1991. pokušavao dogovoriti susret između Tuđmana i njega, Mesića, s jedne strane, te Miloševića i Borisava Jovića, s druge. Zagovarao je da se pregovara o svim otvorenim hrvatsko-srpskim problemima, te da se pokuša zaustaviti obostrano naoružavanje i srljanje u rat. Tuđman je prihvatio pregovore sa srbijanskim vodstvom, ali 25. ožujka 1991. na susret u Karađorđevo, jednu od mnogih rezidencija pokojnog jugoslavenskog maršala i diktatora Josipa Broza Tita, nije poveo Mesića. «Kad se vratio iz Karađorđeva, Tuđman nam je u Zagrebu rekao da Milošević Hrvatskoj nudi tzv. banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać, te je dodao da je to nama prihvatljivo. Malo se, međutim, ogradio da ta stvar nije sasvim definirana i definitivna. Tada sam mu rekao da je teško vjerovati kako će se granice moći mijenjati bez rata, no on mi je opet otpovrnuo da ne znam 'povijesne silnice'. Nakon toga otišao je na drugi susret s Miloševićem u dvorac Tikveš, no tada nas nije obavijestio o rezultatima, niti o tome što Milošević nudi i traži. Kasnije se, naravno, vidjelo kako se situacija razvijala: pregovaralo se, formirane su posebne stručne grupe za crtanje karata, srpski eksperti za 'humano preseljenje naroda' dolazili su u Zagreb, hrvatski su putovali u Beograd... Činjenica je da se Tuđman i Milošević nikad nisu međusobno javno napadali, pa se i po tome moglo zaključiti da među njima nekakav dogovor postoji. Svi oni koji su odstupali od te politike srpsko-hrvatskog dogovora o sudbini Bosne morali su, prije ili kasnije, biti sklonjeni.»

Unatoč svim tim saznanjima, Stipe Mesić odigrao je u veljači 1992. godine ulogu izvršitelja jedne Tuđmanove kadrovske zamisli što je bila dodatni dokaz da se Bosni, osim beogradske agresije, sprema i hrvatski pohod dirigiran iz Zagreba. Naivno bi bilo vjerovati da Mesić to nije shvaćao već tada, ali je, ipak, pristao biti vrhovnikovim egzekutorom: po Tuđmanovoj je naredbi otišao u Široki Brijeg da bi uklonio Stjepana Kljujića s pozicije prvog HDZ-ovca u BiH. «Poslije smjene Davora Perinovića, za mjesto predsjednika HDZ-a BiH borili su se don Anto Baković i Stjepan Kljujić», priča Mesić, «a pošto je Kljujić bio novinar i obrazovan čovjek, on je prihvaćen, s tim da mu je Tuđman uvijek govorio da ne smije biti 'Alijin Hrvat' misleći pritom, naravno, na bošnjačkog lidera Aliju Izetbegovića. Kljujić je, međutim, bio svoj Hrvat i borio se za cjelovitu Bosnu. No, kako je previše dolazio do izražaja njegov stav da ta zemlja mora ostati cjelovita, u Zagrebu je donesena odluka da ga se smijeni. Bio sam predsjednik HDZ-ova Izvršnog odbora i Tuđman mi je posljednjih dana siječnja 1992. rekao da bih trebao prisustvovati sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH na Širokom Brijegu i da bih tamo trebao smijeniti Kljujića. Pitao sam zašto ga treba smijeniti, a Tuđman mi je kazao da je Kljujić sasvim otišao pod skute Alije Izetbegovića i da više ne brani interese hrvatskog naroda.»

Premda mu je, navodno, bilo malo čudno obrazloženje pod kojim se ima ukloniti Kljujića, Stipe Mesić nije pokazao značajniji otpor zamisli svog tadašnjeg šefa. Danas kazuje da mu je bila čudna i pratnja za put po Hercegovini, pa pripovijeda storiju koja kaže da ga je u Široki Brijeg pratilo osiguranje koje mu je dala hrvatska policija, ali se njegovoj sviti u Splitu priključilo nekoliko mladića u bijesnim automobilima i s opasnim fizionomijama, te su policajcima rekli da su i oni zaduženi da prate Mesića u Hercegovinu. On o tome ništa nije znao, ali su ljudi iz njegove pratnje uskoro shvatili da se radi o mladićima koje je poslao ministar obrane Šušak. «Premda smo već prije bili na ručku, namjerno sam zatražio da stanemo na Klisu u jednom restoranu samo da bih vidio tko su ti ljudi koje mi je poslao Šušak. Zovem jednog od tih obrijanih i pitam tko su oni, a on kaže: 'Mi smo oni što puše kosti i piju krv'. Malo sam se smrznuo od tog odgovora. No, moram kazati da su se na putu skroz korektno ponašali, a korektno su me i dopratili natrag u Zagreb», veli Mesić koji unatoč onom «smrzavanju od odgovora» po povratku u Zagreb nije poduzeo ništa, premda mu je moglo i moralo biti jasno da se radi o Šuškovoj pretorijanskoj gardi koja djeluje izvan redovnog državnog sistema. Mogao je, i morao, i onda znati ono što zna danas: «Tuđman je znao za postojanje te dvostruke linije zapovijedanja, pogotovo stoga što je često izjavljivao da mu je Šušak najbolji ministar. Ali dvostruka zapovjedna linija Tuđmanu se očito sviđala, jer je Šušak bio pod njegovom kontrolom».

U stanci sjednice Glavnog odbora HDZ-a BiH, koja je održana 2. veljače 1992., Mesić je pozvao Kljujića na razgovor u četiri oka i otvoreno mu je rekao s kakvim ga je zadatkom Tuđman spremio na put. «On mi je odvratio da njega Glavni odbor nije ni postavio, pa ga ne može ni smijeniti, ali je dodao da on odlazi ako je Tuđman tako naredio, jer bi mu se, kako je kazao, u suprotnom moglo dogoditi da bude smijenjen iz života. Kazao sam mu da sam razgovarao s dosta članova Glavnog odbora i da mu, po onome što sam čuo, devedeset posto ljudi daje podršku, te da bi trebao svoj mandat dati na glasanje. No, on je tada kazao da mu nije dobro, da se zapravo razbolio, da ustvari i ne može prisustvovati nastavku sjednice, da se vraća u Sarajevo i da odlazi s čela HDZ-a BiH. Tada je za vršitelja dužnosti predsjednika izabran profesor Milenko Brkić, a Bobana se u to vrijeme još uvijek nije spominjalo. Ali i Brkić je ubrzo izjavio da je za cjelovitu Bosnu, te je tek onda došao Boban. Njegovo imenovanje predstavljalo je, zapravo, definitivni trijumf onih snaga koje su radile na razaranju BiH: kad je on izabran, bilo je vidljivo na koju je stranu otišla hrvatska politika u Bosni», pripovijeda Mesić.

(zurnal.info)

(nastavak feljtona za sedam dana)

MITOLOGIJA PANDORE: Kako postati Avatar

Svijet avatara smješten na planeti Pandora ljepši je, skladniji i življi od našeg ovozemaljskog - za neke gledaoce blockbustera Avatar toliko je zanimljiviji od ovoga koji imaju da su odlučili samo fizički ostati na Zemlji, a duhovno živjeti na Pandori i prema njenim principima


Sumnja se da stotine ljudi u svijetu živi u depresiji, jer na Zemlji ne mogu pronaći ljepotu kakvu su vidjeli na Pandori u novom filmu Jamesa Camerona Avatar. Većina bi ih bez razmišljanja pristala da postanu avatari, da im naraste rep, koža oboji u plavo i dobiju još po metar visine i odsele na planetu Pandora živjeti u sveopštem miru i ravnoteži, priznaju sami na internet forumima posvećenim životu na Pandori. Kako je transformacija u avatara (još uvijek!) nemoguća, čitav svijet kojeg je Cameron izmislio polako dobija mitološke dimenzije. Na brojnim internet stranicama se proučava jezik Na'vija, njihova konstitucija, običaji i veza sa prirodom. Zavirili smo u maštoviti svijet avatarskih zanesenjaka nastao na kompjuterskom disku od milion gigabajta i na osnovu čovjeka plave kože visokog tri metra iz sna Cameronove majke.

 

AVATAR: Na Zemlji se reinkarnacija hinduističkih bogova u ljudski oblik naziva avatarom ali je razvojem tehnologije ovaj termin dobio novo značenje kada se ljudska inteligencija prebaci u drugo biološko tijelo. U ovom slučaju smiještanje ljudskog uma u tijelo stanovnika Pandore, Na'vija, znači postajanje avatarom.

NA'VI: Čovjekolika indigo bića od nas se razlikuju po veličini koja može dostići i do skoro četiri metra, repu na dnu leđa i živim završecima dlaka sa glave kojima se povezuju sa drugim živim bićima. Uz to, veze koje ostvare sa svojim partnerima traju cijeli život i ne mogu se raskinuti pa im svakako nisu potrebni advokati. Poznati su po svojoj miroljubivosti ali i ratničkim sposobnostima samo u slučaju odbrane. Za razliku od ljudi ne pokušavaju prilagoditi svijet sebi pa umjesto toga nastoje pronaći sklad i utopiti se u okruženje. Mada imaju vlastiti Na'vi jezik, jako dobro govore i engleski koji su naučili od entuzijastične naučnice Grace Augustine.

DRVO-DOM: Visoko skoro 500 metara, drvo-dom je ustvari nekoliko stabala međusobno isprepletenih koji služe kao dom plemenu Omaticaya. Nezamislive visine dostiže zahvaljujući smanjenoj gravitaciji na Pandori. Na'viji na ovom drvetu provode većinu svog života a ono im je ujedno podsjetnik da je zajednica uvijek jača od skupa pojedinaca. Nažalost, korporacija RDA srušila je drvo i natjerala Na'vije u izbjeglištvo jer se ispod drveta nalazi jedno od najvećih nalazišta unobtanijuma na Pandori.

Još je jedno drvo posebno važno za Na'vije. Drvo života njihova je veza sa precima i sa njima mogu izravno razgovarati spajanjem svog repa i živih grana drveta. Na sreću, drvo života Na'viji su uspjeli odbraniti.

UNOBTANIJUM: U 20. i 21. stoljeću stanovnici Zemlje ovom su riječju nazivali sve nedokučive materijale, obično izmišljene i nepostojeće. Ruda koju su pronašli na Pandori imala je do tada nezamisliva svojstva: provodnost o kakvoj su naučnici maštali i mogućnost da stvori magnetsko polje i levitira iznad površine. Ovaj materijal postoji samo na Pandori i do njega se dolazi u “nehumanim” uslovima pa je njegova cijena na zemlji dostizala i 40 miliona dolara po kilogramu. Zbog njega je RDA i napravio svoju bazu na Pandori i ako se vojnici i rudari ikada vrate na ovu planetu, nakon poraza od Na'vija, to će biti isključivo radi “novog zlata”.

IKRAN: Zmajolika životinja za jahanje čiji raspon krila može biti i do 12 metara a brzina poniranja čak 260 kilometara na sat. Svaki Na'vi ratnik ima svog ikrana po kojeg odlazi na lebdeće planine. Prepoznaje ga po tome što ikran na početku pokuša ubiti Na'vi ratnika kojeg odabere za svog doživotnog vlasnika. Tek kada uspije pripitomiti svog ikrana, stanovnik Pandore postaje i istinski Na'vi ratnik. Pripitomljeni ikrani žive na vrhu Drveta života kako bi uvijek bili pri ruci ratnicima. Međusobno su povezani nervnim žavršecima na repovima i Na'vi njima upravljaju svojim mislima, na isti način na koji kontrolišu pokrete dijelova svoga tijela. Zbog ikranovog oblika usta pretpostavlja se da je evoluirao od ribolikih životinja. Uprkos godina istraživanja, ikrani su za ksenobiologe (naučnike koji izučavaju biologiju vanzemaljskog života) i dalje velika tajna. Zna se da im je tijelo jako slično pticama sa Zemlje ali su njihova tijela i kosti napravljene od bioloških karbonskih vlakana. Njihove kosti su mnogo lakše od ptičijih i neuporedivo tvrđe. Posebno je interesantan način hlađenja ove životinje: hladan vazduh ulazi kroz posebne otvore na glavi (baš kao kod mlaznih borbenih aviona) i struji cijelim tijelom te prolazi čak i kroz kosti. Ikran ima četvere oči. Velikim prednjim očima svijet vide poput ljudi a male oči sa strane glave imaju ultracrveni vid, pogodan za noćni lov, i posebno su osjetljive na pokrete. Nikada nije naučno dokazano ali se pretpostavlja da su ikranove oči osjetljive i na zvuk te da služe kao radar.
I ostale su životinje na Pandori veće i snažnije od onih koje mi poznajemo. Slično je i sa biljkama. Njihove su boje snažnije i življe od najljepših cvjetova dostupnih ljudskom oku. Biljke, životinje i čovjekoliki avatari u snažnoj su i neprekidnoj vezi a njihovu ravnotežu održava vrhovno božanstvo Eywa.

EYWA: Eywa se teško može nazvati bogom u kakvog vjeruje većina stanovnika plave planete. Kada bi se već moralo porediti Eywu sa nečim što poznajemo na našoj planeti, to bi vjerovatno bila sama majka Zemlja. Na'viji se ne klanjaju niti obožavaju Eywu, prije bi se moglo reći da se radi o poštovanju i zahvalnosti na životu kojeg ovo božanstvo čuva.

RDA: Administracija za razvijanje resursa (RDA) najveća je i najozloglašenija nevladina organizacija u svemiru. Njihovi su poslovi raznovrsni i zagarantovano sumnjivi: od iskopavanja ruda, prevoza, medicine pa do proizvodnje oružja. Javna je tajna da su snažniji od većine vlada istočnog svijeta. Jedino oni polažu pravo na sve resurse i prevoz van Zemlje. Mada su danas najstariji i najveći takozvani kvazi-vladin administrativni entitet sa milionima dioničara, RDA je projekat dva čovjeka koji su za njeno osnivanje posuđivali novac od porodice. Uspjeh im je donijela formula prevoza radnika na bilo koje mjesto na Zemlji ili van nje bez miješanja sa domorodnim stanovništvom. Tako su Zemlju povezali maglev vozovima za koje su potrebne velike količine unobtanijuma smještenog jedino na planeti Pandori.

Postoje nagađanja da je RDA koristila oružje namjenjeno samo za odbranu u hitnim slučajevima prema pravilima UN-a.

RDA je optuživana i za uništenje ekosistema Pandore. Udruženje za zaštitu životinja PETA potrošilo je 1,2 miliona dolara tokom 2148. godine na kampanju u kojoj su se mogle vidjeti fotografije iznemogle Na'vi žene za šta su optužili RDA. Kampanja je imala velikog utjecaja i čak dovela do pooštravanja kotrole RDA ali je sve palo u vodu kada je otkriveno da je fotografija montirana.

JEZIK: Na'vi jezik ima oko hiljadu riječi. Humanoidi koji su ga pokušali naučiti kažu da je teži od bilo kog zemaljskog jezika ali ljudi ipak mogu vremenom savladati neobični na'vi jezik. Ako uspijete naučiti riječi i gramatiku budite sigurni da u sklapanju rečenica ne možete pogriješiti: jednostavno, redoslijed riječi u rečenicama na'vi jezika nije bitan i bit će ispravno kako god ih poredali. Stanovnicima Etiopije i Novog Zelanda trebalo bi biti lakše naučiti ovaj jezik od ostalih jer postoji nekoliko sličnosti njihovih jezika i jezika Na'vi bića. Onima što već uče riječi svakako ne biste željeli reći da se radi o jeziku kojeg su izmislili Camerun i dr. Paul Frommer, lingvista i direktor Centra za upravljanje komunikacijama na Univerzitetu Južne Kalifornije.

ZA DALJE ISTRAŽIVANJE: Maria Wilhelm i Dirk Mathison objavili su knjigu Avatar: A Confidential Report on the Biological and Social History of Pandora, u kojoj su skupili sva saznanja ljudi o životu na Pandori. Od novembra prošle godine može se nabaviti u američkim knjižarama ili direktno preko izdavača Harper Entertainment.

Nepopravljivim zanesenjacima vjerovatno neće biti mrsko ni skoknuti do kineske provincije Hunan čiji su predjeli poslužili kao inspiracija za leteće planine na Pandori. One su nedavno preimenovane u Avatar i nema sumnje da će poslužiti fanovima da se pohvale kako su zaista bili na Pandori. I, naravno, dokažu to fotografijama.

(zurnal.info)

ROMSKA KNJIŽEVNOST (4): Preostali čuvari tradicije

Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela


Što se tiče bih književnika i književnosti, htjela ne htjela, ja moram i moja dužnost je da prvo spomenem romologa i lingvistu Rada Uhlika. Rade Uhlik nije bio Rom ali je 70 godina svog života posvetio Romima i izučavanju romskog jezika. Njegovom zaslugom je gurbetski dijalekat izašao u cijeli svijet i do današnjih dana, za pojam mnogih istaknutih Roma i za moj pojam, zadržao vrijednost najboljeg i najvjerodostojnijeg rječnika gurbetskih Roma. Ovdje kažem gurbetskih jer Romi starosjedioci u BiH pripadaju toj grupi romskih dijalekata. Gurbet značiudan/Stran/Nepoznat" iliudni posao/ nepoznati posao". Gurbeti se ubrajaju, kao i Kalderaši i Lovari u Vlašku grupu Roma, čiji jezik odn. dijalekti sadrže veliki broj riječi iz rumunskog jezika.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH sadrži 72 publikacije romskih pjesnika i književnika.

Pored pokojnog Rada Uhlika, koji je veći Rom i od samog Roma, spomenut ću bosanskohercegovačke romske pjesnike i književnike:

Rahmetli Rasim Sejdić iz Vlasenice koji je svoje pjesme objavio u Italiji na romsko-italijanskom jeziku. Poznat po čuvenoj pjesmi „Gazisardi Romengi violina“ / Zgažena romska violina. Šemso Avdić (rodjen 2.11.1950 godine u Banja Luci) koji je objavio četiri knjige poezije na romskom i bosanskom jeziku koje su prevedene i na njemački, engleski, francuski, španski i italijanski.
Zbirka poezije koja je 1986. god. u Messini na Festivalu pisaca na jezicima manjinskih naroda osvojila treće mjesto u Evropi je "Zingari"(Cigani). Osim ove zbirke objavio je i zbirke "Zingari Tra Passato e Presente" (Cigani između prošlosti i budućnosti), "Krvari cigansko srce","Romi od rođenja do smrti". Šemso Avdić trenutno živi u Švedskoj i radi u tamošnjem Kulturno- romskom centru. Marko Aladin Sejdić (rodjen 1970. godine u Sarajevu) sin rahmetli Rasima Sejdića, prvu knjigu objavio je 1998. godine u Kelnu, u Njemačkoj, u zajedničkoj zbirci pjesama pod nazivom „Kali chirikli“/“Crna ptica“ zajedno sa Stevom Stojkom, Hanci Biherom i Ruždijom Sejdovićem na romskom i njemačkom jeziku. 2000. godine objavljuje u Milanu, Italija, zbirku poezije „Me avav dural“/ „Ja dolazim izdaleka“ na romskom i italijanskom jeziku. 2004. godine kao co-autor objavljuje zajedno sa svojom suprugom Gordanom Sejdić, kao i sa italijanskim sociolozima, „Immagine non disponibile“ pri ISU Universita Cattolica na italijanskom i djelimično na romskom. Marko je veliki talenat i u crtanju a svoje radove je djelimično izlagao u Kelnu. Marko Aladin Sejdić živi u Italiji i u Njemačkoj. Ragib Seferović je co-autor uz Sandru Rajković, objavio je knjigu „Romani angluni alfabeta“ /“Prva romska početnica“ 2001.godine pri izdavačkoj kući Svjetlost Sarajevo. Muharem Serbezovski (rođen 2.05.1950. u Skoplju, Makedonija) koji je nedavno postao i bih državljanin sa svojim djelima koje je objavio u Bosni i Hercegovini (Šareni dijamanti, Cigani A kategorije, Rat ciganskih bogova, zbirka poezije Putevi vjetrova i cigana (1999), Cigani i ljudska prava (2000), Jasine (prijevod) 2001. godine, i prijevod Kur'ana na romski jezik (2005).

I naravno ovdje moram pomenuti i moju malenkost : Hedina Tahirović Sijerčić.

Objavljena djela:

- Like water (Sar o Paj), antologija pjesama na engleskom i romskom jeziku, urednik i co-autor, International Writers Asociation, Chandigarh, Indija, 2009.

- The European Constitution in Verse (co- autor) na engleskom jeziku, Passa Porte, Brisel, Belgija, 2009.

- Kako je Bog stvorio Rome ( ilustrovana priča za djecu) na engleskom, romskom, mađarskom i njemačkom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2009.

- Neobična familija (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

- Romski princ Phenga (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

- Romske narodne priče (za odrasle), na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

- Parno them, kotorvalo them (Bijeli svijet, šareni svijet Šime Ešića), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

- Hasanaginca Vahide Šeremet (drama u devet slika), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

- Ciknoro Princo (Mali princ), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

- Stare romske bajke i priče (Romane Paramicha) na bosanskom i romskom jeziku, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

- Dukh-Pain, (Bol), zbirka pjesama na romskom i engleskom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2008.

- Romany Legends, (Stare romske priče) na engleskom i njemačkom jeziku, Turnshare, London, Velika Britanija, 2004.

- Na dzanen aver, gova si amaro dzuvdipe“, (Nismo naučile, tako smo živjele) prijevod sa bosanskog na romski jezik, Medica Zenica, Bosna i Hercegovina, 2001.

- Romano Lil, glavni i odgovorni urednik i co-autor, magazin za Rome na engleskom i romskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre Toronto, Kanada, 1998-2000.

- Canadian Romani Pearls, (Kanadski romski biseri), urednik i co-autor na romskom i engleskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre, Toronto, Kanada, 1999.

- Ilmihal, početnica – islamska religija, prijevod sa srpskohrvatskog na romski jezik, El-Kalem, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1995.

- Scenario – dva dokumentarna TV filma “Karankoči-Koči” i „Romi danas“

Nagrade:

Priznanje prvom autoru koji je na romskom jeziku objavio djela u Kanadi, 2008.

Plaketa “Mali Princ” za svesrdnu podršku manifestaciji “Vezeni most”, Tuzla 2008.

Nagrada za najbolju promociju djela na XXI Sajmu knjiga u Sarajevu 2009.

Priznanje za editorial, Like Water, Sar o paj, International Writers Association, Chandigarh, India 2009.

Priznanje prvoj ženi Romkinji koja je u Indiji objavila djelo, International Writers Association, Chandigarh, India 2009.

Moja neobjavljena djela:

Rječnici : Englesko-romsko i romsko –engleski

Bosansko-romski i romsko-bosanski

Autobiografske novele: Rom ko grom 1

Rom ko grom 2

Zbirka pjesama: Čuj-osjeti/ Bol

Zbirka Lekcija: Učimo romski jezik

Zbirka mojih pjesama koja je objavljena na romsko-engleskom jeziku našla je mjesto izdavanja u Torontu i kritike su više nego pozitivne, ohrabrujuće i nadahnjujuće. Međutim, zbirka pjesama, priče, autobiografska novela koji su našli mjesto u cijelom svijetu nisu našli mjesto u BiH - pitam se zašto? Pjesme su moje, nisu to pjesme prepisane ili prevedene sa nekih stranih muzičkih hitova, to su pjesme mog života, to su priče mog života, romskog života na bosanskom i romskom jeziku koje opisuju našu kulturnu baštinu.

Moji riječnici „Bosansko-romski i Romsko-bosanski rječnik: Bosnaki-Rromani thaj Rromani-Bosanaki alavari“ bi trebalo da slijede Uhlikove riječnike. Sudbina mojih rječnika je neizvjesna jer još nemam izdavača. Ista situacija je i sa lekcijama „Učimo romski jezik“.

U svakom slučaju pozivam sve izdavačke kuće i institucije koje su voljne i imaju finansije da objave moje rječnike da se jave na email adresu: hedina@web.de kako bi se mogli dogovoriti o daljem radu. Već sam kontaktirala par izdavačkih kuća. Bezuspješno. Izdavači, što je normalno, sve ovo gledaju sa strane zarade i prodaje. Odogovori su mi već poznati: Romi su siromašan narod i prodaja rječnika ili bilo koje druge knjige Romima je utopija. To je propast jer Romi će prije kupiti da jedu nego knjigu. Moram reći da tu ima istine. BiH je siromašna zemlja i siromaštvo nije samo romsko. Siromašni pripadnici drugih naroda će isto tako prije kupiti da jedu nego knjigu. A moram i postaviti pitanje: zašto država ili neke druge institucije ne uradi nešto da bi moj narod dobio takvu knjigu? Znam sa sigurnošću da naša romska djeca koja pohadjaju školu dobivaju besplatne školske knjige na bosanskom jeziku. To je divno i hvala na tome. A zašto naša djeca ne mogu isto tako dobiti knjigu ili knjige na svom maternjem romskom jeziku?

Zbirka pjesama, prva ženska antologija, pod nazivom „Sar o paj“/“Like water“/“Kao voda“, čiji sam ja uredinik i co-autor pored još sedam Romkinja pjesnikinja sa područja sjeverne i južne Amerike i Australije je odštampana, a njeno promovisanje će biti održano u Indiji- Čandigaru, 14. i 15. novembra na Internacionalnom festivalu pisaca. Javljeno mi je da su mi dodijelili i priznanja. Isto tako, do kraja ove godine, očekujem objavljivanje mog englesko-romskog i romsko-engleskog rječnika u Kanadi.

Na kraju jedna od mojih pjesama, na romskom i na bosanskom jeziku:

CV


Rođena sam u Rusiji.

U školu sam išla u Poljskoj.

Krenula sam na zanat u Rumuniji.

Udala sam se u Srbiji.


Zaposlila sam se u Bosni.


Prvo dijete sam rodila u Hrvatskoj.

Drugo dijete u Francuskoj, treće u Španiji, četvrto u Njemačkoj,

Peto dijete u Belgiji.


Vratila sam se u Srbiju.

Šesto dijete sam rodila u Srbiji.

Morala sam bježati za Italiju, nakon rodjenja mog sedmog djeteta.

Rodila sam dvojke.


Doživjela sam ogromnu tragediju. Dijete mi je nadjeno mrtvo i oni su rekli da se utopilo

u moru. Otjerali su me, spalili moj krov nad glavom, i htjeli su da mi uzmu

otiske prstiju. I djeci.

Bojim se. Oni su nam, ne tako skoro, već uzimali otiske prstiju. Bojim se.


Pobjegla sam u Holandiju.

Rodila sam deseto dijete.

Jedanaesto dijete sam dobila u Švedskoj.

Četrdeset mi je godina.

Govorim romski (moj maternji jezik), ruski, slovački, rumunski, srpski, bosanski,

hrvatski, talijanski, francuski, španski, njemački, holandski i malo engleski.


Šta moja porodica treba je pismenost i jednaka šansa za edukaciju.

Mi govorimo miješanim evropskim jezikom. Jednostavno, mi govorimo evropski jezik.

Moja porodica je tako „Evropa u malom“.

Ostarila sam.


Ako je moja kuća „Evropa u malom“ onda je Evropa „Evropa u velikom“.

Prva razlika između nas: Evropa u malom je nepismena

Evropa u velikom je pismena.

Druga razlika između nas:Evropa u malom nema para za život ali je složna.

Evropa u velikom ima više nego dovoljno para za život ali....

Treća razlika....



Već sam vam rekla da sam ostarila. Mijenjam temu. Moram se vratiti na moj CV.


Dobila sam šesto unuče.

Predložila sam „Evropi u malom“ da idemo za Kanadu.

Čula sam da tamo možemo ići u školu i učiti engleski, bez razlike koliko smo stari.

Obećala sam mojoj djeci i unucima budućnost.


Ostanite s Bogom!


CV


Me bijandilem ande Rusija.

Me djelem ande skola ande Poska.

Me cherdem buchi sar sikado ande Romania.

Me djelem Rromehte ande Serbija.

Me cherdem buchi ande Bosna.



Angluno chavo bijandem ande Kroacija.

Dujto chavo ande Francuska, trinto ande Spanija, shtarto ande Germanija,

Thaj pandzto ande Belgija.


Me boldinajvdem ande Serbija.

Me bijandem shovto chavo ande Serbija.

Musaj te nashavav ande Italija, thaj kote bijandem mrno eftato chavo.

Me bijandem kote dujorre chave jekhethane.



Seha-man bari tragedija: Mo chavo mula thaj von phende sar vov tasavda

ande pajeste. Von trade amen, von phabarde amen, thaj von mangen amare

najendar vurma. Thaj e chavorendar.

Me sem daravni. Von cherde gova jekhvaratar ando nakhlo vakto. Daravni sem.


Me peklem nashipe ande Holandija.

Me bijandem deshto chavo.

Me bijandem deshojekhtato chavo ande Shvedska.

Me sem saranda bersh phuri.

Me vacharav Rromani (mrni dejaki chib), Rusicki, Slovaciski, Rumunski, Serbski, Bosnaki, Hrvatski, Talijanski, Francuski, Spanski, Germanski, Holandski thaj cira Engleski.


Mrni familija mangel thaj trubuj shajipe pala lachi edukacija.

Amen phenas pe hamisardino Evropsko chib. Odolese, amen das vorba pe Evropsko chib.

Mo cher si jekh „ Evropa ande ciknipeste“.

Phurilem.

Ako si mrno cher „Evropa ande ciknipeste“ athoska si Evropa „ Evropa ande baripeste“.

Angluno uladipe mashkare amende: Evropa ande ciknipeste si bilivarni

Evropa ande baripeste si livarni.

Dujto uladipe mashkare amende: Evropa ande ciknipeste naj-la love pala dzuvdipe, numaj von san jekhethane.

Evropa ande baripeste hi-la but love pala dzuvdipe numaj...

Trito uladipe...

Phendem kaj phurilem. Me paruvdem mrni vorba. E vorbasa musaj te dzav ando mrno trajo.

Astardem shovto chavoresko chavo.

Cherdem jekh turvinjipe e „Evropese ande ciknipeste“ te dzas ande Kanada.

Kote si shajipe pala amen pala skola thaj shaj te sikavas Englecki chib, amen phure tu.

Me dijem alav e chavorende pala avindipe.


Achen Devleha!

 

(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Dugi noćni razgovori o... stolici

Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Sa svakim novim kilogramom ili pak svježim, dražesnim celulitom postajem svjesna da se u ovom drugom stanju ponovo ispisujem kao osoba. Ja fakat više nisam ja. Znam, zvučim odvratno i ljigavo, ali najčešće se osjećam kao tabula rasa. Doduše velika, grandiozna, sisata i mliječna, kao Dorina od 500 gr, ali ipak tabula.

PROUST MEĐU NAMA

Svako i sve može da utiče na mene. Ako čujem pozitivne informacije o nečijoj trudnoći i porođaju, taj dan sam kao ptičica. A onda mi neko ispriča strašnu priču o porodu koji je trajao 72 sata, a tokom kojeg se cjelokupno osoblje bolnice zavjerilo protiv trudnice u namjeri da je uništi, našto je ona jadnica preživjela tek zahvaljujući pukoj sreći. Tad provedem dan pokrivena dekom preko glave i mobitelom stisnutim uz uho šapčući mužu, sestri, mami, komšinici, teti koja prodaje novine, bivšem prijatelju..., kako je, o kako je strašno biti trudan u današnjoj Bosni i Hercegovini i pitam po hiljadu puta je l de da se to meni neće desiti jel' tako? Jesi siguran/a? Kako znaš?

Ni drugima nisam jasna. Fino vidim kako se nakon 5 minuta u mojoj neposrednoj blizini ljudi nekako lecnu. Od mene ili moje priče svejedno. Oči im se rašire kao onaj slatkiš toffeefe, pa postanu staklaste i odsutne kao da jedva čekaju da ih udari meteor jer ne znaju šta bi pričali sa mnom. Naravno da ne znaju. Ni sama ne znam šta pričam pola vremena, a drugu polovinu ja njih ne slušam jer osluškujem šta mi se dešava u trbuhu. Kafe mi nikad nisu trajale kraće. Da sam sumnjičava rekla bih da se ljudima, nakon pet minuta provedenih sa mnom, odjednom probudi davno uspavana volja za poslom i osjete nepodnošljiv svrbež na mjestu gdje im je u mladosti amputiran radni elan.

Jedino koga razumijem i ko mene razumije su druge trudnice. O što mi možemo pričati, kako su dugi i kvalitetni naši razgovori! Svaka rečenica zlata nam vrijedi. Da je onaj skriboman Proust bio sa trudnicama umjesto što se zatvorio sa kutijom slatkiša u sobu postidio bi se svojih bijednih 12 svezaka. Kladim se da bi ga mi inspirisale da napiše U potrazi za izgubljenim trudničkim vremenom bar u 24 toma ili, ako ništa, da se ubije prije nego što krene pisati.

REPETITIO EST MATER...

Svejedno je da li je ta druga trudna 1 dan, 1 mjesec ili je već pred porodom meni je svaka njena riječ kao medom obojena. Uhvatila sam sebe kako se iskreno radujem jer mi drugarica, novopečena trudnica, konačno ima vjetrove i normalnu stolicu! Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Kakav Parlament BiH ili sastanak Vijeća ministara kad pričaju satima niočemu. Svaka trudnička tema je povod za lamentaciju od minimum 3 h. Slika je idealna za film o debatnom takmičenju: zažagrene oči, iskeženi očnjaci, tijela napeta jer samo čekaš svoj red da upadneš u razgovor jer pobogu tema je takva da ne možeš da se ne uključiš.

Do trudnoće nisam znala da je naprimjer svijet stolica tako raznovrstan. Čvrsta, meka, svijetla, tamna, prošarana, blanširana, sa dodacima, bez dodataka, suverena ili pak kantonalizirana... To je nepresušna tema koja izaziva i mnoga potpitanja. A šta znači kad je nekako onako polovična?

Pa se tema širi, postaje multidisciplinarna. Trbuh tvrd? Moj nije naprotiv. Ali zato je nekako spušten. Valja li to? Ma nije valjda, moj je sav gore dignut ispod sisa kao lopta. Blago tebi meni se svalio na mokraćni pa ne izlazim iz wc-a. Jok ja bogami ja ne moram satima u wc. A što mi se jedu jabuke. Jabuke? Ne mogu ih očima smisliti odmah me neka kiselina spopadne. Eh kad smo kod kiseline da vidiš šta mi se desilo juče. Ustanem ti ja kad ono muka mi...

I uopšte mi ne smeta da se ponavljam. Nekad sam pripadala onim ljudima koji su mogli samo dva puta da odslušaju istu priču i potom zorno pokažu da su upoznati s temom. I trudili se da se sami ne ponavljaju. A sad? Je l` neko zaustio da pita Kako si?, gotovo, u meni se uključi reprodukcija i vezem li vezem. Nedavno smo snimili zvuk srca bebe tokom pregleda ultrazvukom na mobitel i to je oružje s kojim napadam sve što se kreće. Po sto puta naravno. To što taj zvuk liči na zvuk stare vekerice nema nikakve veze. To je bebino srce i imate svi da slušate!

Ponekad, samo ponekad osluhnem sebe i pomislim: pa normalno da mi je muka. Mislim trudna sam. Vjerovatno je za očekivati da mi jabuka pojačava kiselinu pogotovo kad pojedem KISELU jabuku. Zašto bi mi stolica bila redovna kad se zatrpavam čokoladama koje onda zabetoniram sokićem? Koga briga je l` mi stomak gore ili dole dok je sve u redu? Zar je stvarno pitanje benkica od krucijane državne važnosti? Koliko još sedmica do kraja, vjerovatno se tiče dvoje tačno određenih ljudi a ne cjelokupne bh. javnosti i šire.

Ali ti lucidni momenti ne traju dugo. Do idućeg podrigivanja.

SELVEDIN AVDIĆ: Trojica u vodi

Ima nade dok postoje tri čovjeka koja su spremna skočiti u ledene virove da bi nekom pomogli. Ima nade, samo je ne treba tražiti kod trenutne posade političkih kabineta

 

Ukoliko vas je zadesila nesreća da morate svakodnevno pratiti rad ovdašnjih političara, morate biti oprezni - takva tužna aktivnost može ugroziti zdravo rasuđivanje. Suočeni sa ogromnom količinom bezobzirnosti, egoizma i okrutnosti možete sasvim izgubiti vjeru u ljude. Možete pomisliti da na ovom svijetu nema više poštena čovjeka. Ako smatrate da je ova tvrdnja pretjerana, vjerujte da nije. Potpisnik teksta je živi dokaz.

...

Imao sam sreću da sam u jednom periodu života putovao po Bosni i Hercegovini, tražio dobre ljude i za to bio plaćen. Kolega Almin Zrno i ja polazili smo u rana jutra. Pamtim ih kao maglovita, tmurna, tegobna, valjda tako izgledaju ona kojim u prognozama plaše meteoropate. Za svako putovanje pripremao sam posebne kompilacije ne bi li nas muzika oraspoložila. Ali, nema tog reggaea koji može donijeti sunce ljudima koji su svaki dan prinuđeni da sarađuju sa javnim ličnostima, kako obično tepamo tom polusvijetu. Svjetlo smo pronalazili na kraju putovanja - divne ljude, starca koji je pošumio čitav Kupres, amaterskog slikara koji je sagradio galeriju u šumi, travničkog golubara, vareškog maratonca, visočkog grnčara, klesara, jogija, mlinara, bibliotekara... Pronalazili smo ih u njihovim opustošenim gradićima i osiromašenim selima, opljačkanim na brzinu u ratu pa natenane u miru. Ali, svi su oko sebe širili izuzetnu vjeru za životom, na svu sreću, zaraznu, pa smo nas dvojica zahvalno punili baterije. Reggae nam u povratku nije trebao.

Marko Vešović je, nakon što je pročitao naše priče, zapisao:

- Ova knjiga je, koliko god govorila o stvarnim ljudima i događajima, prozor kroz koji gledamo slike svijeta kojeg zapravo i nema. Tačnije, kojega ima tek u ostacima. Slike BiH koja je nestala djelimično zato što je morala proći, a djelimično zato što su je razorili ljudi.

Prinuđeni smo da tražimo te ostatke. Ako hoćemo da sačuvamo malo vjere u ljude. Nedavno sam ponovo dobio priliku.

....

Dvanaestog januara u Zenici tri slučajna prolaznika su iz nabujale rijeke spasili djevojku.

Djevojka je potrčala za psom, okliznula se i pala u Bosnu koja se izlila iz korita. Na tom mjestu rijeka je puna opasnih virova koji su prošle godine progutali djevojčicu. Kenan Durmo (26) skočio je prvi u hladnu vodu i uspio stići do djevojke. Jakna, otežala od vode, sputavala mu je kretnje, ali brzo je dobio pomoć. U vodu su skočili Sead Skender (45) i Mirsad Ćurovac (57) koji su mu pomogli da djevojku izvuče na obalu.

Nakon spasavanja svi su požurili svojim kućama, jer im je bilo hladno. Nisu stigli ni da se upoznaju. Zenička Civilna zaštita je danima preko radija tražila aktere i uspjela naći spasioce, a identitet djevojke je još uvijek nepoznat.
Inače, Sead Skender je metalurg bez stalnog zaposlenja, Mirsad Ćurovac penzioner, a Kenan Durmo nezaposleni fizioterapeut. Sva trojica pripadaju najugroženijim kategorijama (ružne li riječi) ovog društva, onima kojima država ništa nije dala ali im neprestano uzima. Pripadaju nesretnoj većini koja ima sve razloge da budu ogorčena. Ali, bez obzira na sve, oni su uspjeli sačuvati humanost.
Skender je čak izjavio da je dan nakon događaja proslavio prvi rođendan unuke i da je ovo spašavanje za njega i svojevrstan dar.

...

Javni život Bosne i Hercegovine pun je kriminalaca, spletkaroša i prevaranata, mafijaških organizacija koje umišljaju da su političke stranke, šibicara koji se igraju ekonomijom, ljekara koji imitiraju božanska bića, profesora koji studentice doživljavaju kao seksualno roblje, novinara koji su na lažima izgradili tornjeve, humanitarnih radnika koji potkradaju sirotinju i sličnih predatorskih kreatura. Svaki dan oni pune novine, od naslovnih strana do rubrika jet seta, a na televizijama su u stanju u istom danu komentirati ustav i puniti sogan dolmu. S druge strane, samo lokalni, zenički mediji objavili su vijest o podvigu Durme, Ćurovca i Skendera.

Valjda je to normalna podjela medijskog prostora u ovakvoj Bosni i Hercegovini. Nije pretjerano zaključiti da je BiH, između ostalog, i zbog toga nakaradna država.

...

Ali, kao što vidite, ipak ima utjehe. Složićete se sigurno sa mnom da ima nade dok postoje tri čovjeka koja su spremna skočiti u ledene virove da bi spasili nekom život. Ima nade, samo je ne treba tražiti kod trenutne posade političkih kabineta.

Ja sam dobio svoju dozu optimizma. Treba sada štedit da mi duže traje.

(žurnal.info)