Život

Porodilište na Koševu: Strava u 35 slika

Tekst: Branka Mrkić-Radević
Foto: Semir Mujkić

Na pres konferenciji upriličenoj za novinare 26. maja po ko zna koji put je najavljeno otvaranje novog-starog porodilišta Zehra Muidović na Jezeru. U poslijeratnim godinama, dok ugledni privrednici ulažu u razne zadužbine širom zemlje, ni angažman pjevača i donatora nije bio dovoljan da se porodilište konačno otvori. U javnosti se s vremena na vrijeme plasiraju informacije o uslovima na GAK-u (Ginekološko-akušerska klinika KCUS-a), ali bitnijeg pomaka nema. Osoblje GAK-a radi u katastrofalnim uslovima. Više od hiljadu riječi svakako govore fotografije snimljene na GAK-u na dan kada je na Jezeru održana pres konferencija.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/6.JPG,images/Galerije/Porodiliste/6.JPG;images/Galerije/Porodiliste/7.JPG,images/Galerije/Porodiliste/7.JPG;images/Galerije/Porodiliste/8.JPG,images/Galerije/Porodiliste/8.JPG;images/Galerije/Porodiliste/9.JPG,images/Galerije/Porodiliste/9.JPG;images/Galerije/Porodiliste/10.JPG,images/Galerije/Porodiliste/10.JPG;images/Galerije/Porodiliste/11.JPG,images/Galerije/Porodiliste/11.JPG;images/Galerije/Porodiliste/12.JPG,images/Galerije/Porodiliste/12.JPG;images/Galerije/Porodiliste/13.JPG,images/Galerije/Porodiliste/13.JPG;images/Galerije/Porodiliste/14.JPG,images/Galerije/Porodiliste/14.JPG;images/Galerije/Porodiliste/15.JPG,images/Galerije/Porodiliste/15.JPG;images/Galerije/Porodiliste/16.JPG,images/Galerije/Porodiliste/16.JPG;images/Galerije/Porodiliste/17.JPG,images/Galerije/Porodiliste/17.JPG;images/Galerije/Porodiliste/18.JPG,images/Galerije/Porodiliste/18.JPG}

Po šest žena leži u neuslovnim prostorijama u kojima nema ni ormara za odlaganje odjeće. Osamnaest pacijentica koje čuvaju trudnoću na odjeljenju Patologija trudnoće imaju jedan toalet sa dvije WC šolje. Tuša nema. Nema ni peškira, toalet papira ili značajnijih sredstava za higijenu.

U prvoj sobi u kojoj smo ušli na stolu ručak. Neprivlačan, bljutav, nepojeden. Kašika supe i krompira uz neidentifikovani sadržaj. Pacijentice šute, samo kolutaju očima. CTG za mjerenje otkucaja srca djeteta smješteno u prostoriji tijesnoj i osobi sa znatno manjim stomakom od trudničkog.

Po podu stvari, iz ladica malih noćnih stolića vire tegle, plastične kutije, kese i kantice u kojoj drže hranu... Na dan naše posjete pacijentice se suočavaju s činjenicom da više nemaju “frižider”. Dotad su, zahvaljujući svježem vremenu, mliječne proizvode i sok mogle držati na vanjskim prozorskim daskama. S toplijim vremenom ne znaju kako će sačuvati da im se ne pokvare.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/19.JPG,images/Galerije/Porodiliste/19.JPG;images/Galerije/Porodiliste/20.JPG,images/Galerije/Porodiliste/20.JPG;images/Galerije/Porodiliste/21.JPG,images/Galerije/Porodiliste/21.JPG;images/Galerije/Porodiliste/22.JPG,images/Galerije/Porodiliste/22.JPG;images/Galerije/Porodiliste/23.JPG,images/Galerije/Porodiliste/23.JPG;images/Galerije/Porodiliste/24.JPG,images/Galerije/Porodiliste/24.JPG;images/Galerije/Porodiliste/25.JPG,images/Galerije/Porodiliste/25.JPG;images/Galerije/Porodiliste/26.JPG,images/Galerije/Porodiliste/26.JPG;images/Galerije/Porodiliste/27.JPG,images/Galerije/Porodiliste/27.JPG;images/Galerije/Porodiliste/28.JPG,images/Galerije/Porodiliste/28.JPG;images/Galerije/Porodiliste/29.JPG,images/Galerije/Porodiliste/29.JPG;images/Galerije/Porodiliste/30.JPG,images/Galerije/Porodiliste/30.JPG;images/Galerije/Porodiliste/31.JPG,images/Galerije/Porodiliste/31.JPG}

Prekoputa ovog odjeljenja nalazi se dječija ambulanta. U njoj su inkubatorima i izolaciji smještene bebe. Ispod tog sprata prostorije su u kojima borave, kako same sebe korisnice zovu, “podrumske žene”. Prostorije su ranije izgledale još sablasnije jer su u njima umjesto novih kreveta i čiste posteljine kao na fotografijama donedavno bili čaršafi sa ispranim flekama od joda i krvi i krevetima iz kojih su iskakali federi. Ljekari rijetko zalaze u ovaj dio. Jedna od ranijih pacijentica GAK-a novinarima Žurnala ispričala je kako je tokom njenog boravka u podrumskim prostorijama kliniku posjetio generalni direktor KCUS-a Faris Gavrankapetanović:

Dok je on po gornjim spratovima hodao sa osobljem koje mu je pokazivalo kako podržava dojenje novorođenčadi, nama je spremačica Izeta dolazila da nas pita treba li nam šta kupiti. Kod nas nije silazio. Možda nije ni znao za nas.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/32.JPG,images/Galerije/Porodiliste/32.JPG;images/Galerije/Porodiliste/33.JPG,images/Galerije/Porodiliste/33.JPG;images/Galerije/Porodiliste/34.JPG,images/Galerije/Porodiliste/34.JPG;images/Galerije/Porodiliste/35.JPG,images/Galerije/Porodiliste/35.JPG;images/Galerije/Porodiliste/36.JPG,images/Galerije/Porodiliste/36.JPG;images/Galerije/Porodiliste/37.JPG,images/Galerije/Porodiliste/37.JPG;images/Galerije/Porodiliste/39.JPG,images/Galerije/Porodiliste/39.JPG}

Kontrola trudnica još uvijek se obavlja u labirintu zgrade na Koševu a kao ilustracija neuslovnosti mogu poslužiti i kolica kojima se prevoze pacijentice, kako jedan uposlenik GAK-a sa smiješkom izjavi:

A ovo, ovo nam je lift!

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/38.JPG,images/Galerije/Porodiliste/38.JPG}

(zurnal.info)

JU DJECA ISTOČNO OD SARAJEVA: Arzija Mahmutović pohađa postiplomski studij na Palama

Iako je konkurs za direktora Javne ustanove Djeca Sarajeva završen, imena kandidata još uvijek nisu predočena javnosti, a nezvanično saznajemo da je ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Safet Kešo odlučan u namjeri da v.d. direktora Arzija Mahmutović ostane na čelu ove ustanove. Uposlenici ove ustanove prije nekoliko dana naslutili su mogućnost njenog reizbora nakon što je, nakon obavljenog privatnog sastanka sa ministrom Kešom, prolazeći kroz hodnik sa smiješkom dobacila: Samo da znate – ja ostajem.

Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze: Detalj sa facebook grupe podrške

Dan nakon toga u medijima je izjavila: Očekujem da ću ponovo biti izabrana za direktoricu JU Djeca Sarajeva.

I mi to očekujemo.

U međuvremenu, v.d. direktorica Mahmutović priprema teren za ponovno osvajanje fotelje u JU Djeca Sarajeva. Tačnije, pripremaju se uslovi kako bi se konkurencija za to mjesto svela na minimum. U skladu s tim Mahmutovićka se odlučila oboružati dodatnim diplomama, kako bi i na taj način eliminisala eventualnu konkurenciju. Zbog toga je još prije nekoliko godina upisala postdiplomski studij iz oblasti pedagogije i to ni manje ni više nego na – Palama. Tačnije na Filozoskom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo, gdje, pouzdano saznajemo, redovno zalazi i Djed Mraz.

A svi oni koji se slažu sa politikom vođenja ustanove v.d. direktorice, nesvršene magistrice pedagogije s Pala, mogu svoju podršku iskazati na facebook grupi – Podržimo Arziju Mahmutović, uz “lajkanje” užasavajućih ilustracija na kojima Duška Jurišić, upregnuta u saonice s mrtvačkom glavom, vuče Deda Mraza.

Iskreno se nadamo da štićenici Arzije Mahmutović neće posjećivati stranicu ove facebook grupe.

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Mostarski vijećnici u hipijevskom kolu

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun

Oh, što im bi?

Možda ovo iznenadno ljeto?

Sunčanica? Što drugo?

Ali zašto su onda sve ove dane, tjedne i mjesece odgađali odluke?

Možda kako bi sjednica bilo što više, a samim tim i slatkih vijećničkih dnevnica? Kako drugačije objasniti iznenadno jednoglasno usvajanje proračuna za 2010.?

Da, pogodili ste. Riječ je o proračunu Grada Mostara za tekuću, 2010. godinu. Tog 25.05.2010., točno tri (3) mjeseca nakon isteka zakonskog roka za usvajanje proračuna vijećnici gradskog vijeća u Mostaru usvojili su isti, gorenavedeni dokument.

Da, stvarno su to učinili. Istina, ostaje masa nejasnoća.

NAJVEĆI MISTERIJ

Najveći misterij sjednice jeste činjenica da je proračun izglasan jednoglasno.

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun. Evo, još ih mogu vidjeti s prozora moje sobe kako zaneseno plešu, doduše pomalo munjeno kao da su čvaknuli kvarat tripa, u hipijevskom kolu idu gradskim ulicama pozivajući građane da odu u tri krasne pičke materine kamo ih je đavo odavno poslao za kaznu što na izborima biraju provincijske lopine dubokodžepnog dometa. I stoje tako parkirani službeni i privatni Audiji i BMW-i ostavljeni na trotoarima dok njihovi free love jednoglasni hipi vlasnici bauljaju drogiranom koalicionom tminom koju su sami proizveli. A tmina je, pustite sunce, mračina za izrigat dušu.

Pa dokle više, majku mu? Dokle? Što se događalo sve ove mjesece? Kako to da je odjednom proračun dobar, a još jučer su se svađali i pljuvali oko istog dokumenta, ali doslovno istog, u bobu, što se kaže. Možda je i njima dokurčilo. I oni su ljudi i njih zna izdati strpljenje pa rekoše, hajde de, daj što daš.

Oni su izglasali daj što daš proračun, a građani Mostara su dobili daj što daš proračun u kojem, kao i obično, nema trunke strategije, nema jasnih planova razvoja, nema jasnih obrazloženja, nema gradskih kulturnih manifestacija, nema ovog, nema onog, ima onog čega je uvijek bilo, a to je gomila nebuloza, vatrogasnih predizbornih rješenja, umivanja partnerskih ruku, plaćanja rođačkih plaća itd.

Evo nekih stvari kojih u proračunu nema.

Za izradu razvojne strategije Grada Mostara ove godine, kao i prošle, bit će izdvojeno 0 KM. Koji će to nama penis, ne treba nam. Strategija, mrš!

Sredstva za poticaj male privrede, mrš! Nema, 0 KM.

Održavanje Partizanskog spomen obilježja(da, riječ je o djelu glasovitog Bogdana Bogdanovića), mrš! 0 KM.

Uređenje korita Radobolje(da, dragi turisti, to je ona riječica deponija, koja se uliva u Neretvu), mrš u Jadransko more!

Izdaci za NVO, ma nemojte zajebavati, mrš!

Obnova muzičke škole, hajde bola, bjeri tamo, okle muzičke škole!?

Žene BiH, mrš u kuhinju, 0 KM!

Caritas, Merhamet, razguli!

Gorska služba spašavanja, voljno, 0 KM!

NVO za kulturu, buhuhu!

I ima toga još. Ili, točnije, nema toga još.

BUREK ZA MILION

Znam da proračun ne može pokriti sve što bi trebalo u jednom totalno razjebanom gradu, ali suludo je da zaposlenici Gradske Uprave godišnje pojedu bureka i jogurta u vrijednosti 1.800.000, 00 KM. Suludo je da u gradu u kojem je sve na 20 minuta pješice na troškove prijevoza ode 150.000, 00 KM. Građane Mostara godišnji odmor njihove administracije košta pišljivih 470.000, 00 KM. Također, građani Mostara, plaćaju parlamentarne grupe u Gradskom vijeću u iznosu 370.000, 00 KM. Eh, bit će da je i to bio kamen spoticanja, jer prije svega treba naći model kroz koji će oni svoj nerad naplatiti po nekoliko puta kroz ovo i ono, kroz šuplje i prazno.

Ima tu još nedefiniranih izdataka. Tisućica tamo, tisućica ovamo. Nema veze, to su samo javni novci. A za javne novce ne treba raditi.

Evo, opet sam se iznervirao. Puf, pant!

Naviru životne dileme.

O, Bože, o čemu ću pisati, sad kad je konačno usvojen proračun?

Želim se smiriti. Posmatram čistu pastoralu.

Mostar tone u predvečerje. Crni se, nekad bijeli, kamen na Partizi. Raste mansarda na zgradi HDZ-a. Na muzičkoj školi drhte prazne skele. Drijemaju nastavnička auta parkirana na dječjem igralištu iza čuvene mostarske gimnazije. Kotrlja se smeće niz obalu Neretve. Večeras građani Mostara neće otići u kino. Porno banda i dalje obitava u GV Mostar.

(zurnal.info)

 

 

ZGOTIVITE ME SA: Slavuj i Sadik

 

Posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić

Rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije) u kojoj objavljujemo dirljive fotografije političara, ovaj put posvetili smo Slavku Jovičiću Slavuju, udarnoj ptici Dodikovog SNSD-a.

Bila je to teška odluka i ozbiljan posao, jer nam je gospodin Jovičić ponudio more materijala za razmatranje. Slavuj pripada onoj grupi političara koja očigledno bezgranično uživa u poziciji koju su nezasluženo zaposjeli. On to i ne krije. Nije budala. Naš pernati junak uredno vodi dva bloga u kojima objavljuje sve isječke iz štampe sa svojim likom i fotografije sa brojnih službenih putovanja koja smo mu mi platili. Slavuj širi istinu o Bosni po Italiji, Rusiji, SAD i svaku priliku koristi da s tri kvrgava prsta pozira pored čuvenih spomenika kulture. Tu su i fotografije nastale kao trijumfalni rezultat Slavujevih zasjeda na poznate ličnosti. Junak ne bira ni pol ni rod, pa imamo prikaze stiskavaca sa Nedom Ukraden, Marinkom Rokvićem, Severinom i Borisom Tadićem. Čini se da je među žrtvama najneoprezniji Milorad Dodik, jer je na blogovima najveći broj njihovih intimnih susreta. Tu je i veliki broj fotografija koje bismo sasvim lako mogli nazvati seksualnim uznemiravanjem, na kojima se Slavuj lascivno kezi u kadru sa stranačkim drugaricama iz Parlamenta, mladim aktivisticama SNSD-a, službenicama američke administracije, konobaricama, sobaricama...

Ipak, posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić. Očigledno je snimljena na seminaru Uloga Obavještajno - sigurnosne agencije BiH u evroatalantskim integracijama i to je jedini siguran podatak koji možemo saznati s ove fotografije. Sve drugo je čista misterija: šta dolazi iz slušalica, zbog čega podignuti palčevi, čemu ljigavi Sadikov kez, zašto je osobi koja sjedi pored Bahtića neprijatno, i naravno, kako se okončala ova predigra?

Odgovore možemo samo naslućivati...

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Ianu Curtisu, umjesto psovke

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Nema ga


Da pišem dnevnik, ovako bi izgledala stranica datirana na utorak, 18.05.2010. godine.

18.05.2010.

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Proljeća nema. Kiša i vjetar danima. Sivilo kroz koje se probijaju besmrtni Curtisovi stihovi i njegov pogrebni glas.

Sve se pomiješalo, uglavnom. Hodam cestom, ali doslovno cestom, i žalim grad koji je nestao u povijesnom uraganu, koji ga je izbrisao s lica zemlje i preselio ga tamo gdje obitava i Curtis i toliki mladići čija su pleća pukla pod teretom bezumlja i besmisla. Hodam cestom, a hodam kroz grad. Pločnike je zauzela motorizirana željezarija pažljivo ugurana između, nedavno posađenih, lipovih mladica. Pločnike su zauzele i gazde kafana i fast foodova, zatrpali ih aluminijskim stolovima i stolicama. Ja hodam cestom, klinci sa ogromnim torbama na leđima hodaju cestom, guraju se kroz popodnevni promet iz škole i u školu. Usput bacaju plastične boce i ostatke užine po ulici. Nekakvi ljudi, grubih lica i divljih pogleda dovikuju se preko ulice. Sklanjam se automobilima koji prolaze. Djeca se sklanjaju automobilima koji prolaze. Likovi čije oči prezrivo gledaju svijet, grubo i gadljivo divlje, zaustavljaju auta usred djece, između pločnika punih automobila i kafanskog inventara, otvaraju prozore i razgovaraju s istim takvim primjercima sramotne ljudske vrste koji se mangupski naslanjaju na krov zaustavljenog automobila. U tom trenutku, promet se zaustavlja, stvara se dugačka nervozna kolona. Na cesti, dodiruju se kišobrani nadrkanih prolaznika u mimohodu. Osim, uglavnom zluradog, dječjeg smijeha, ne možete vidjeti osmijeh niti čuti kako se netko zdravo smije. Sve se pretvorilo u zluradost, pakost, podozrivost, prezir, bahatost i, brate i sestro, u seljakluk svake vrste.

Da sam religiozan molio bih da netko sve to zaustavi, vrati vrijeme unatrag i izbriše nepravdu, jer nepravda je uništiti Grad. Ovako, ostaje mi samo da psujem i galamim svo vrijeme svjestan da me nitko živ ne čuje. A i ako sluša i čuje sve što kažem dočekuje s prezirom. Budala! To sam ja. To su svi koji traže nešto čega nema, nešto čega neće biti. Svi koji traže Grad, otvoren, tolerantan prostor, pristojan dom i zabavnu usputnu stanicu. Vrijeme je ljudi čija je nepristojnost uvredljiva, vrijeme je bahatih političara, instant zvijezda, brutalno nasilnih klinaca, kvartovskih lopova i siledžija, napumpanih usta i silikonskih sisa, vrijeme loše droge, zaboravljenih gorkih ratnika, vrijeme je nerada, nepročitanih knjiga, gadljive glazbe i proljeća, koje je negdje nestalo.

Ništa se, osim toga, nije dogodilo. Prije trideset godina Ian Curtis se ubio u svom domu u Macclesfieldu. 2010. u Mostaru je nestalo proljeće. Nestali su pločnici. Nestao je grad. Rest In Peace!

(zurnal.info)



AbART: Umjetnost u podijeljenim gradovima

Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima koji je održan nedavno u Mostaru organizirala je Umjetnička produkcija AbArt. AbArt produkciju čine tri mlade kustosice, povjesničarke umjetnosti i dizajnerice Amila Puzić, Anja Bogojević i Mela Žuljević. S njihovim viđenjem podijeljenih gradova, kako gledaju na ulogu prostora i arhitekture u tim sredinama te alternativnim/umjetničkim strategijama upoznajemo vas kroz intervju koji slijedi

Red je da počnemo od predpovijesti. Interesira me kada ste i kako došle na ideju o osnivanju Abart produkcije?

- Ideja je nastala 2008. godine kada smo organizovale izložbu mladih bh. umjetnika/ca pod nazivom „Bujroom u Mostar“ u OKC-u Abrašević, a koja je nastala kao rezultat saradnje između umjetnika/ca i historičara/ki umjetnosti. S ovom izložbom smo nastojale da podstaknemo razmjenu iskustava između teoretičara/ki i umjetika/ca, te promišljanje umjetničkih radova koji nastaju u specifičnom odnosu s konkretnim javnim prostorom kafe-kluba OKC-a Abrašević . Kroz proces rada smo otvorile mnoga pitanja o problemu javnog prostora i potencijalu koji umjetnost može da ostvari u oblikovanju/otvaranju novih javnih prostora i preispitivanju postojećih. Prepoznali smo značaj prostora Omladinskog kulturnog centra Abrašević kao graničnog prostora u podijeljenom gradu, a čija višeznačnost može da se artikuliše upravo kroz umjetničko djelovanje. Ova promišljanja su predstavljala početnu instancu od koje smo krenule u istraživanje ideje o umjetnosti u podijeljenim gradovima, kroz razgovore s Huseinom Oručevićem, jednim od ključnih pokretača ideje o osnivanju umjetničke produkcije unutar Abraševića. Nakon što smo 2009. godine obezbjedile sredstva za dalji rad, osnovale smo Abart umjetničku produkciju i krenule u realizaciju projekta pod nazivom „Umjetnost u podijeljenim gradovima/Art in divided cities“.

Vaš prvi projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“ ste radile u suradnji s partnerima iz Berlina, Beiruta i Kosovske Mitrovice. Od koga je potekla inicijativa za taj projekt i što je bila početna misao vodilja?

- Idejno polazište projekta odnosi se prije svega na topos grada koji u fizičkom smislu označava i predstavlja javni prostor, te kao takav može prolaziti kroz različite podjele katakteristične za Grad u smislu globalnog fenomena, a ne u smislu podijeljenog Grada kao izoliranog mjesta. Problem funkcioniranja multinacionalnih gradova aktualan je i prepoznatljiv na globalnom nivou i ne predstavlja izolovanu pojavu specifičnu za Mostar, stoga je za projekt bilo važno uspostavljanje saradnje s partnerskim gradovima (Berlin, Bejrut i Kosovska Mitrovica) koji su ponaosob proživljavali i proživljavaju probleme podijeljenosti.

Znači, ideja o ovom programu je potekla iz Mostara?

- Ideja je potekla iz Mostara, a potom smo pozvale kolege iz spomenutih partnerskih gradova da nam se priključe na realizaciji projekta.

Taj je program nedavno završen. Što je sve u proteklih godinu dana urađeno kroz projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“?

- Primarnu instancu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in divided cities činile su različite istraživačke i teorijske prakse na osnovu kojih smo analizirali, promišljali i intrepretatirali pojmove javnog prostora, grada, granice i tipova graničnosti, s ciljem da ukažemo na različite sociološke, političke i diskurzivne prakse. Dokaz ovog istraživanja predstavlja publikacija pod nazivom Grad i granica, koja je izdata u studenom/novembru 2009. godine, a koja sumira prve rezultate procesa zajedničkog istraživanja.

Drugu važnu instancu za realizaciju projekta obuhvatale su konkretne umjetničke akcije kroz koje su umjetnici/ce u suradnji s kustosicama i publikom nastojali dekonstruirati stereotipne podjele koji se reflektiraju na ovu društvenu sredinu. Tako je dokumentarna izložba Vodič kroz podijeljene gradove bila prva aktivnost realizirana u sklopu projekta i zasnivala se na kratkom predstavljanju arhitektonske, političke, ekonomske, socijalne i umjetničke slike Bejruta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara s naglaskom na prostore podjele.

Na drugoj umjetničkoj izložbi Međuprostortu se nalazim tamo gdje me nema predstavljeni su radovi tri bosanskohercegovačka umjetnika/ce Gordane Anđelić Galić, Nele Hasanbegović i Demisa Sinančevića, kroz koje su se umjetnici/e bavili različitim aspektima graničnih fenomena.

Nedavno završeni „Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima“ (14.-17.04.2010.) predstavljao je završnu aktivnost koju umjetnička produkcija Abart realizira u sklopu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in Divided Cities.

Festival je bio koncipiran kao četverodnevni multidisciplinarni susret umjetnika/ca, kustosa/ica, arhitekata/ica, historičara/kih umjetnosti i sociologa/inja iz Bejruta, Belfasta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara, koji su se s različlitih polazišta bavili tematikom podijeljenog Grada, s posebnim akcentom na analizi ne/mogućnosti razvijanja i implementiranja umjetničkih strategija unutar gradskog tkiva. Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima / Festival of Art in Divided Cities je realiziran u formi kolaža sačinjenog od predavanja, diskusija, umjetničkih izložbi, performansa i intervencija u javnom prostoru.

Zašto baš arhitektura i prostor kao točka na koju ste, uglavnom, stavili naglasak?

- Prostor prije svega promišljamo kroz agonistički pristup koji javni prostor posmatra kao mjesto sukoba različitih pozicija koje je moguće transformisati u mjesto susreta/konstruktivnog dijaloga, a naročito uz pomoć razičitih umjetničkih strategija. Arhitektura reflektira odnosno materijalizira društvene odnose i gotovo uvijek predstavlja artikulaciju ideoloških konstrukcija značenja. U podijeljenim gradovima, arhitektura je manifestacija moći koja materijalizira strah i nadzor u cilju održavanja podjela između zajednica u konfliktu. S druge strane, prepoznali smo potencijal koji umjetnost u javnom prostoru može da ostvari kao alat koji propituje dominatne mehanizme i kao sredstvo koje okuplja i podstiče kreiranje savremenih društvenih zajednica. Umjetničke akcije koje smo realizirali na graničnom području imale su za cilj da otvore nove forme javnih prostora u kojima se ljudi povezuju na osnovu onoga „sada“ i „ovdje“, a ne na osnovu zajedničke historije i ideologije. Da li se ovaj program/projekt, paralelno događao i u partnerskim gradovima i koje su specifičnosti Mostara u odnosu na te gradove, koji uvjetno rečeno imaju sličnu političko-sociološku situaciju?

- Tokom šestomjesečnog istraživačkog procesa s partnerima smo aktivno sarađivali i razmjenjivali iskustva podijeljenog Grada putem virtualne platforme – bloga i uvidjele smo da osim sličnosti, koja se prije svega odnosi na priču o očiglednoj nacionalnoj i vjerskoj podijeljenosti koja unutar ovih gradova egzistira, postoje i mnoge razlike koje se također reflektiraju na političko-socijalnu situaciju u svakom od ovih gradova. Kroz istraživanje i razgovore s partnerima primjetile smo sljedeće sličnosti: Bejrut i Mostar dijele slična iskustva rekonstrukcije kroz izgradnju komercijalnih prostora koji podstiču ujedinjavanje građana kroz ostvarivanje konzumerističkih potreba; u Kosovskoj Mitrovici i Mostaru se s druge strane tokom i nakon konflikta desila velika demografska promjena. Berlin nam je u istraživačkog procesu, kao grad koji se konstatno mijenja i izgrađuje, poslužio kao primjer iznalaženja mnoštva različitih rješenja i umjetničkih pristupa u procesu rekonstrukcije i propitivanju javne memorije.

Da li je za vas Mostar, na nekoj intimnoj razini zaista podijeljen grad? Koje su to strategije koje takvu situaciju, s vremenom, mogu promijeniti(Mostar i BiH kao otvoreno društvo)? Da li ih uopće vidite?

- Sasvim je očito da Mostar, kako na administrativnom, tako i na svakom drugom nivou, funkcioniše kao podijeljen grad. Strategije koje smo kroz ovaj projekat osmišljavale nisu imale za cilj nikakvo brisanje/negiranje konflikta i podijeljenosti, niti konačna rješenja poput ujedinjenja ili pomirenja, već su se fokusirale na proučavanje samog fenomena podijeljenog grada. No, želimo naglasiti da se nismo se toliko bavile lokalnim kontekstom, koliko smo nastojale da ukažemo na njegov značaj na globalnoj razini, u smislu da svaki grad posjeduje latentni potencijal da se u određenom trenutku transformira u radikalno podijeljen Grad.

Osvrnimo se na jedan suvremen i blizak nam problem prostora. Naime, radi se o kompleksu Stare bolnice. Vi ste u jednom od programa Festivala radile jednu vrstu turističke ture po mikrolokacijama u Mostaru koje su žrtve urbicida. Da nije lobija, koji su bukvalno preorali Staru bolnicu, kakav bi bio vaš prijedlog za prenamjenu tog kompleksa? Slobodno dajte mašti na volju.

- Kroz umjetničku intervenciju „Lažne priče iz historije Mostara“ nastojale smo ukazati na potencijal individualne reinterpretacije historije grada. Pokušale smo da podstaknemo otvaranje imaginarnog prostora koji može da egzistira paralelno sa stvarnim - fizičkim, i u kojem možemo da pružimo virtualne alate za propitivanje i istraživanje konkretnih rješenja. Tako je Stara bolnica postala „Spomenik odbjegloj cedrovini“, i upravo je to jedno od rješenja koje nudimo, zajedno s „Tržnim centrom Svetog Biosfilija“, „Piramidom Kapitalističkog groba“, „Robom koja je odletjela u svemir iz svoje kože“, hotelom „Ružna“ i drugim objektima koji nam služe za imaginarnu prenamjenu postojećih građevina. Dakle, rješenja koja nudimo ne zahtjevaju fizičke intervencije, već u prostoru imaginarnog omogućuju upisivanje alternativne memorije grada.

(zurnal.info)





Posao: Romi gladuju a novac na računu

Dok su Romi na rubu egzistencije sredstva za njihovo zapošljavanje izdvojena od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima zavoda za zapošljavanje u BiH

Od ukupno 702 hiljade KM, koliko je u prošloj godini za podsticaj zapošljavanje Roma u BiH izdvojilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, samo je Federalni zavod za zapošljavanje iskoristio novčana sredstva. Ovom zavodu dodijeljeno je 440 hiljada KM, Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske odobreno je 220.000 a Zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta 42.000 KM.

Tek nakon raspisivanja trećeg javnog poziva, jer se na prva dva poziva nije javilo dovoljno zainteresovanih, Federalni zavod uspio je raspodijeliti novac pa uskoro počinje i nova faza ovog projekta, sa novim sredstvima. Međutim, ni nakon ponovljenog javnog poziva u Brčkom i RS-u sredstva nisu ni izbliza utrošena, iako se često govori o nedovoljnoj brizi kada je riječ o zapošljavanju Roma.

Brčko Distrikt: realizacija 0%

Iako je krajem prošle godine na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS-a evidentirano 309 nezaposlenih Roma (tri osobe sa srednjom školom i 276 bez ikakvih kvalifikacija), od 220 hiljada KM utrošeno je samo 39, što je tek 17 posto od ukupnih doznačenih sredstava. U Brčko Distriktu stanje je poražavajuće – realizovano je 0% plana.

Spor utrošak planiranih sredstava ali i visoka stopa odustajanja korisnika programske pomoći imaju više uzroka. Muhamed Jusić iz udruženja Euro Rom iz Tuzle kaže kako je problem u nepovoljnim kriterijima, ali i malim poticajnim sredstvima za poslodavce:

- Većina korisnika do sada je već zatvorila ta svoja mala preduzeća, jer su tih pet hiljada KM početnog poticaja shvatili kao grant. Kada je došao red na plaćanje nekih obaveza jednostavno to nisu imali odakle učiniti, a nisu se smjeli u tom trenutku vratiti na biro, i napravljeni su još veći socijalni slučajevi. Dakle, u ovim slučajevima odgovornost za neuspjeh je obostrana, i korisnika, ali i zavoda, jer su zavodi, ne vodeći računa da je riječ o romskoj populaciji, primjenjivali neodgovarajuće kriterije, nisu ni gledali kako raspoređuju novac, i načinjena je velika greška.

U Istraživanju o efikasnosti utrošenih sredstava za provođenje Akcionog plana za zapošljavanje Roma u 2009. (BOSPO, Euro Rom Tuzla, Eur Romalen Kakanj) akcentira se da ni u jednom od triju zavoda nije izrađen program za zapošljavanje Roma sa kriterijima koji su prilagođene ciljnoj romskoj populaciji. Romi u BiH, navodi se, nisu dovoljno informisani o procesu zapošljavanja i samozapošljavanja jer nisu dovoljno dobro razumjeli javne pozive:

Na birima za zapošljavanje nije uposlena nijedna osoba romske nacionalnosti, čiji bi zadatak bio u vezi s Akcionim planom za zapošljavanje Roma... Da je ovaj uslov bio ispunjen, odnosno da je bio zaposlen barem jedan Rom, neupitno je da bi bila bolja saradnja između romske zajednice i sva tri zavoda za zapošljavanje.

Također, logično bio bilo da su zavodi nakon uviđenog neuspjelog javnog poziva samostalno inicirali neke očekivane korake kao što su poboljšavanje ili prilagođavanje kriterija ciljnoj populaciji, ostvarivanje direktnog kontakta sa poslodavcima za koje procjenjuju da mogu uposliti nove radnike, ostvarivanje kontakata radi zajedničkog upošljavanja Roma, sa načelnicima općina, organizacijama i poslodavcima... Međutim, navodi se u izvještaju, indolentnost zavoda je prouzrokovala situaciju kakvu i imamo u rezultatima istraživanja.

Zapanjujući je i podatak da predstavnik romske populacije koji je odabran da bude član komisije za izbor prijavljenih kandidata u Zavodu za zapošljavanje RS-a nije ni pozvan da prisustvuje sastanku na kojem se odabir vršio, već je telefonski obaviješten o rezultatima od strane komsije nakon obavljenog posla.

Četiri mjeseca za raspisivanje poziva

 Dok su Romi na rubu egzistencije i dok doznačena sredstva od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima Zavoda za zapošljavanje, zavodima treba po nekoliko mjeseci da pokrenu cijeli postupak, a pogotovo da dovedu cijeli proces do kraja, odnosno da doznače sredstva “rijetkim sretnim” korisnicima Programa.

U zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta kažu kako se prilikom provođenja ovog projekta rukovode internim aktima koje nisu posebno prilagođavali za romsku populaciju. Iako je Brčko ocijenjeno kao najkatastrofalnije kada je riječ o provođenju ovog programa, u zavodu Distrikta nisu čak ni znali za negativnu ocjenu koju su dobili u izvještaju. Na pitanje kako komentariše kritiku da su bila potrebna čak četiri mjeseca za raspisivanje novog javnog poziva, Admir Galijatović, šef sektora posredovanja pri zapošljavanju, neodređeno odgovara da ne treba biti isključiv u kritikama.

Zavodi nisu dovoljno radili ni na oglašavanju programa za zapošljavanje. Federalni zavod posljednji javni poziv nije objavio čak ni u sredstvima javnog informisanja već samo na svojoj tabli i biroima. Ipak, jedini je koji je uspio utrošti planirana sredstva. Cvijeta Vuković iz Zavoda kaže kako su, u razgovoru sa romskim udruženjima i relevantnim izvorima, ipak odlučili promijeniti neke kriterije, te povećati novčani iznos za poslodavce namijenjen zapošljavanju radnika na duži period te pokušati kvalitetnije realizovati utrošak planiranih sredstava.

(zurnal.info)


JU Djeca Sarajeva: Kome, ba, da mi podnosimo izvještaj?!

Nakon neuspjelih pokušaja naše redakcije da od JU Djeca Sarajeva dobijemo na uvid detaljniji izvještaj o finansijskom poslovanju za 2009. godinu, osjećamo izvjesnu obavezu da s javnošću podijelimo način na koji s novinarima komunicira v.d. direkora ove javne ustanove Arzija Mahmutović. Na prvi faksirani zahtjev prema ustanovi nije bilo nikakve reakcije. Zato je drugi zahtjev i neodustajanje novinara izazvao bijes i sarkazam pretočene u sljedeći polupismen dopis. Čitaocima ostavljamo da prosude da li osoba na javnoj funkciji, u ustanovi čija je zakonska obaveza transparentnost u radu, može sebi dozvoliti ovakvu neprijateljsku reakciju, i to samo zbog toga što joj je na civilizovan i uljudan način traženo da dostavi informacije o radu koje bi trebale biti dostupne u svakom trenutku. Također podsjećamo da su službenici, ili sama direktorica, autori ovog nepismenog akta, zaduženi za vaspitanje i predškolsko obrazovanje 2.100 djece grada Sarajeva.

 

Poštovana,

Vezano za Vaš zahtjev da Vam se omogući uvid u Finansijski izvještaj o poslovanju za 2009. godinu obavještavamo Vas da nas obavjestite o terminu u kojem ste u mogućnosti doći u prostorije Sjedišta JU “Djeca Sarajeva” kako bi Vam u prisustvu ovlaštenog lica iz Ustanove omogućio uvid u isti, uz eventualna obrazloženja. Ujedno Vas molimo da nam donesete Finansijski izvještaj Vašeg magazina, JP Elektroprivrede BiH, BH Telecom kako bi smo izvršili upoređivanje i dali Vam što detaljniju analizu.

***

Obzirom da ste u Vašem tekstu koji je objavljen u Online Žurnalu u aprilu 2010. godine već iznijeli detalje iz Finansijskog plana za 2010. godinu JU “Djeca Sarajeva” sa kojim ste očigledno upoznati od strane Vijeća roditelja... isti (izvještaj, op. aut.) nije nikakkva tajna i do istog ste mogli doći na isti način kao što ste došli i do Finansijskog plana.

***

Kao institucija koja se bavi odgojem i obrazovanjem djece predškolske dobi uvijek smo uvažavali i cijenili stavove i mišljenje svih naših roditelja (cca 2100 djece), te u tom kontekstu ne razumijemo razloge zbog kojih se od strane roditelja više insistira na finansijskim pokazateljima poslovanja Ustanove nego na pokazateljima koji se konkretno tiču odgojno-obrazovnog rada.

 

Naravno da je uslijedio i treći pokušaj novinara Žurnala. U dopisu upućenom Ustanovi naglašeno je kako JP Elektroprivreda i BH Telecom nisu ni u kakvoj vezi s našim magazinom, te da Žurnal, za razliku od ustanove koju ona vodi nije javna, ali ni ustanova koja se finansira sredstvima budžetskih korisnika, zbog čega nema zakonsku obavezu javnog objavljivanja izvještaja o finansijskom poslovanju. I pored toga što smo naglasili da nismo ni u kakvoj vezi s Vijećem roditelja, te da smo podatke dobili u Ministarstvu obrazovanja i nauke KS-a, odgovora nije bilo. Direktorica Mahmutović očigledno je svoje rekla, barem kada je pitanju magazin Žurnal.

A vi, dragi roditelji, šta vi više hoćete? Da znate kako se troši novac namijenjen vašoj djeci? Obratite se Elektroprivredi ili BH Telecomu, prije ćete dobiti odgovore nego od JU Djeca Sarajeva.

(zurnal.info)

 

Prvi maj 2010: Praznik rada i bijede

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije
Salih Pedić- Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što dišeSalih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta:
- Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?

Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju:
- Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava:
- Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.


Umro bih da živim od plate

Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio:
- Al' evo, ništa, nisu me zvali
– razočaran je.

A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami:
- Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.

Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta:
- Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.

Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama:
- Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog –
kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji:
- Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!

Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže:
- A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca –
zadovoljna je Mubera.

Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera:
- Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli
– pokazuje na Saliha.

Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice:
-
Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji:
- Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.

Salih se vraća u stvarnost:
- Pa, jeste, dobro si, vala.

Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje:
- A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.

Foto: SEEbizZa veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih:
- U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku,
ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi:
- Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.

Ni od protesta nema neke koristi, smatra:
- Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.


Svečarski za Praznik rada

U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.

Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta:
-
Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja:
- Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije –
kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.

Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.

Demir MahmutčehajićIako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut:
- Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta:
-
Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.

Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema:
- Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.

Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić:
- Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.

U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo:
- Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.


Raskošno praznovanje Sekcije mladih

Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže:
- To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.

Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže:
- Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.

(zurnal.info)

MAKSUMI SARAJEVA: Arzija Mahmutović kao Chuck Norris Godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a. I pored toga, ministar Safet Kešo tvrdi kako nemaju pravo učestvovati u izboru novog direktora Ustanove

Dok joj Vijeće roditelja JU Djeca Sarajeva izglasava nepovjerenje a ministar Safet Kešo poručuje kako Vijeće ne može birati direktora te ustanove, direktorica Arzija Mahmutović, kao da to i nema mnogo veze sa njom, putuje, pa u protekloj sedmici nije bila dostupna za davanje informacija. Vijeće roditelja Javne ustanove „Djeca Sarajeva“ demantira izjavu ministra za obrazovanje u Vladi Kantona Sarajevo Safeta Keše iz koje proizilazi da to vijeće ne može birati direktora navedene ustanove, poručujući da, nasuprot Kešinoj tvrdnji, ono ravnopravno može učestvovati u izboru novog direktora i da to svakako namjerava učiniti:
Osim ako nadležno ministarstvo ne priznaje vladavinu prava, Vijeće roditelja ima namjeru ne samo da ravnopravno učestvuje u izboru novog direktora već će bez obzira na to ko bude izabran i kojoj političkoj opciji bude pripadao, pomno pratiti sve aspekte poslovanja i upravljanja Javne ustanove. Zakonom su propisana dva člana Upravnog odbora iz Vijeća roditelja, a nadležnost Upravnog odbora je između ostalog izbor direktora Javne ustanove.

U prilog tvrdnji kako Vijeće roditelja ima pravo na izbor novog direktora govori i činjenica da godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a.

Naime, od skoro šest i po miliona KM, koliko je iznosio prihod JU Djeca Sarajeva u 2009., više od tri miliona KM (tri miliona i skoro 200 hiljada) odnosi se na naplatu od roditelja, oko 150.000 na naplatu kraćih specijalizovanih kurseva, dakle, opet od roditelja, dok je iz budžeta rad institucije subvencioniran sa dva miliona KM. U isto vrijeme se za ishranu djece, nabavku materijala i održavanje zgrada izdvaja oko 600.000 KM.

S obzirom da je u budžetu Ministarstva za ovu godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno dva miliona i stotinu hiljada KM, i ove godine će roditelji uplatiti veći dio novca potreban za rad.

U budžetu Kantona Sarajevo za 2010. godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno je dva miliona i 100.000 KM, što je prikazano pod stavkom Predškolsko obrazovanje. Bez ijedne detaljnije stavke, javnosti je potpuno uskraćeno pravo na informaciju o utrošku novca. U Ministarstvu kulture i obrazovanja to pravdaju činjenicom da JU Djeca Sarajeva još uvijek nije uvrštena u trezorski sistem poslovanja, već se sufinansiranje vrši putem granta, pa se u tom slučaju ne moraju prikazivati rashodi po pojedinačnim stavkama. O poslovanju ove institucije u 2010. godini imat ćemo pravo znati tek sredinom naredne godine, kada Ustanova pošalje izvještaj Ministarstvu pa ono održi sjednicu.

Tako će se i izvještaj o poslovanju u protekloj godini biti razmatran na sjednici sredinom ove godine.


Finansijski plan JU Djeca Sarajeva za 2009. godinu

Prihodi

Sufinansiranje iz budžeta: 2.000.000 KM

Subvencioniranje djece u vrtićima (Ministarstvo za rad i socijalnu politiku): 234.000 KM

Naplata od roditelja: 3.169.054 KM

Kraći specijalizovani programi (engleski jezik, ples, zimovanje djece): 150.500 KM

Zakupnine (izdavanje objekata): 382.351KM

Donacije-grantovi: 102.000 KM

Ostali prihodi: 104.500 KM

Kapitalni primici: 300.743 KM

Ukupno prihodi: 6.443.148 KM


Rashodi

Bruto plate: 3.720.000 KM

Naknade troškova zaposlenih (topli obrok, prevoz, otpreminine u penziju, pomoć u slučaju smrti ili bolesti): 1.186.700 KM

Režijski troškovi 593.410 KM

Materijalni troškovi (hrana za djecu, didaktički materijal, materijal za čišćenje, kancelarijski materijal, materijal za održavanje zgrada i opreme, ugovorene usluge, osiguranje) 639.295 KM

Kapitalni izdaci: 303.743 KM

Ukupno rashodi: 6.443.148 KM


Podsjećanja radi, direktorici Ustanove Arziji Mahmutović mandat je istekao krajem januara. Nakon dvomjesečnog tehničkog mandata razriješena je te funkcije i imenovana za v.d. direktoricu ustanove, do izbora novog direktora. Konkurs za izbor novog direktora raspisan je početkom aprila.