Andrej Nikolaidis

ANDREJ NIKOLAIDIS: Ne, mi nismo bili nesvrstani
ANDREJ NIKOLAIDIS: Kada je moćnima neprijatno
ANDREJ NIKOLAIDIS: Istina o Jugoslaviji
ANDREJ NIKOLAIDIS: Genijalni um Milonje Blagojevića
ANDREJ NIKOLAIDIS: Primite izraze mog najdubljeg gađenja

Dado Đurić je umro u Parizu. Ako kojim slučajem ne znate ko je Dado Đurić, nema niti jednog razloga da nadalje gubite vrijeme čitajući ovaj tekst

U subotu, 27.11.2010., u Parizu je umro Dado Đurić.

Ako kojim slučajem ne znate ko je Dado Đurić, nema niti jednog razloga da nadalje gubite vrijeme čitajući ovaj tekst.

U nedjelju, mnogi najposjećeniji »regionalni« portali nisu objavili ni slova o Dadovoj smrti. Važnije od toga da je umro Dado Đurić bilo je:

  • da hrvatski karikaturisti njeguju seksistički tip humora

  • da je Tony otkinuo na plesačicu Indiru za koju je vezana i jedna misterija: da li ona, naime, nosi donje rublje? Stvari, preporučujemo, treba prići filozofski: misterije starih Egipćana (Indire) bile su misterije i za stare Egipćane (Indiru), kao što je govorio Hegel

  • da je srpska porno glumica u igri sa dildom uzbudila hrvatsku publiku na »međunarodnom erotskom sajmu Eros4U« u Zagrebu. Ako mislite da su hrvatski mediji ignorisali Dadovu smrt zato što su nacionalno obojeni ili zatvoreni za informacije iz susjednih država, zbivanja na zagrebačkom porno-sajmu najbolje vas demantuju: hrvatska publika prosto vapi za prožimanjem i razmjenom i više su nego zainteresovani da prodru što dublje u kulturni prostor drugih

  • da je Angelina Jolie fleksiseksualka (osoba koja ima sklonost ka osobama istog pola, ali je odbija testirati do kraja – defininicija tportal.hr)

  • da su Zagrepčani oralno zadovoljavali Loonu Luxx

  • da je ubijanje zečeva novi seksualni fetiš u Kini: lijepe djevojke igraju se sa zečevima koje, na kraju balade, usmrte – između ostalog i tako što sjednu na njih

  • da se Lady Gaga odriče Twittera i Facebooka u humanitarne srce – dobrota te žene, zaista, nema granica. »Ideja je potekla od Alicije Keys i njene humanitarne zaklade "Keep a Child Alive", a već su snimljeni "posljednji tweetovi i poruke" u obliku videa, u kojima će zvijezde biti prikazane kako leže u lijesu i glume svoju "digitalnu smrt"."Vrlo je važno i super cool što ćemo koristiti medije na kojima vrlo često provodimo vrijeme. Potrebno je ljude šokirati kako bi se probudili. Nije stvar u tome da im nije stalo ili da ne žele učiniti nešto, već jednostavno ne razmišljaju o tome na taj način", rekla je Alicija”

  • da iscjelitelj Torabi odlazi iz Sarajeva. Srećom, ne zauvijek

  • da je u Iranu, u gradu Isfahanu, devet ljudi umrlo od, kako je objavljeno, »neispravnog alkohola«.

  • da su “uz zavodljive trbušne plesačice i raznovrsne arome nargile posjetioci kluba The Basement u subotu uvečer imali su priliku da osjete čari istoka”. Po svemu sudeći, alkohol u The Basementu bio je ispravan

Itakodalje...

 

Dado se sklonio od medija. Rijetko je davao intervjue. Bio je ravnodušan prema vlastitoj slavi. Teško je i zamisliti da bi Dada nešto zanimalo manje od toga šta i da li neko piše o njemu.

Ovdje se, međutim, i ne radi o Dadu, nego o nama.

Mi možemo lamentirati o tome kako je Dado zajebao stvar time što nije učestvovao na Farmi ili u Survivoru: da jeste, njegova bi smrt bila glavna priča na Facebooku.Vjerovatno se ovom prigodom sa mnogo učenih citata može reći mnogo toga kritičkog o savremenoj kulturi. Nema potrebe. Ovo je situacija slična onoj kada hirurg otvori utrobu pacijenta koji leži na operacionom stolu, utvrdi da je rak sve već pojeo, pa utrobu bez riječi zaklopi, ušije i ode negdje na pivo. Samo što sam doktor ich, i pacijent ich, pa na pivo bježim i ruke dižem od samog sebe.

U pismu koje je poslao Dadu, Gilles Deleuze je pisao: »Dešava se kod velikih slikara da neko platno, koje ne mora biti savršeno, kod posmatrača stvori sasvim ličnu i tajnu vezu koja mu otvori pogled na cjelokupan opus : meni se to desilo sa Raspeće iz 1955. Pronašli ste stil koji na mene snažno djeluje. Primite izraze mojeg najdubljeg divljenja«.

Vrli novi svijet u kojem je vijest da je ronilac (nakon što se, čisteći plaže po otocima, ubo na iglu koja je štrčila iz albanskog bolničkog otpada), hvala Bogu, dobro, važnija od vijesti da je Dado Đurić umro – taj svijet je beba sa Dadovih slika: slomljen, nadut i mrtav.

Primite izraze mog nadubljeg gađenja.

 

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: According to Milić Vukašinović

Razuman i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića

To ste već čuli: ljudi iz REKOM-a su na skup pomirenja u Sarajevu pozvali Mihaila, mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve. Onda se predstavnik Srpske pravoslavne crkve pobunio i saopštio da će, ako organizatori ne deportuju Mihaila, on napustiti skup, jer je Crnogorska pravoslavna crkva »nekanonska«. Iako nikome nikada neće biti jasno zašto bi crkveni kanoni uređivali sastav učesnika okruglog stola u Sarajevu, koje je 4 godine bombardovano uz kanonski blagoslov Srpske pravoslavne crkve, zahtjevu se pridružio i katolički pop. Organizatori su onda udovoljili ovom ekumenskom zahtjevu i Mihaila udaljili sa skupa, koji je uz Božiji blagoslov nastavljen.

Bijeli Gandalf

Ovdje me uopšte ne zanima funkcija koju Mihailo obavlja, niti institucija koju predstavlja. Zanima me on kao čovjek, koji nije učestvovao u potpaljivanju mržnje devedesetih, kao čovjek koji je smjerno i bez spektakla, gotovo nezapaženo, otišao u Vukovar, otišao u Srebrenicu, i tamo se poklonio žrtvama zločinačkog projekta koji je, bez njegove volje, sprovođen i u njegovo ime. Kao čovjek koji nije svađao, nego pokušavao da pomiri. Kao čovjek kojega su, nakon svega toga, izbacili sa skupa o pomirenju.

Lord Of The Rings terminologijom, nekanonski Mihailo je bijeli Gandalf, dok je kanonski Amfilohije – Sauron himself. Lijepo je čuti da Sauronovi izaslanici diktiraju uslove za razgovore o pomirenju.

Desni dio temelja crnogorske demokratije, dakle onaj dio slobodnih i nezavisnih medija za koje je Amfilohije Radović duhovni svjetionik a Srebrenica neprovjerena glasina, danima su se naslađivali zbog poniženja kojem je bio izložen Mihailo.

Potom je predstavnica REKOM-a otišla na Cetinje, posjetila Mihaila i rekla mu »izvini, nećemo nikad više«. ... i svi su živjeli dugo i sretno.

To što se desilo sa Mihailom i REKOM-om važno je zbog toga što precizno iscrtava krajnje granice nove kulture izvinjenja, novog svijeta koji stvaraju ovdašnji ideolozi pomirenja. Granice njihovog jezika granice su njihovog svijeta. A jezik je to grantova, aplikacija i evaluacija, jezik birokratski, kafkijanski, hladan i mrtav, jezik čija praznina zvoni glasno, kao zvona na Hramu Svetog Save.

Da izvinjenje čemu vrijedi, ne bi ga sada svuda naokolo prosipali kao žito pred kokoške. Uostalom, izvinjenja su pala sa svih strana, nema više nikoga ko se nije izvinio. Pa ako je tako, onda smo se »suočili sa prošlošću« i izmirili, onda je sve u redu, zar ne? Zašto onda nastavljamo da verglamo, zašto se i dalje suočavamo i mirimo? Možda zato što izvinjenja nisu dovoljna? Možda zato što svi znamo da su ta izvinjenja tek retorička lukavstva?

Šta je pravi roker

Jednom je Milić Vukašinović na televiziji objasnio šta je to, po njemu, pravi roker. Vidite, rekao je, pravi se roker vozi tramvajem. Kraj njega stoji zgodna žena, koja lijepo miriše. Tramvaj naglo zakoči, žena slučajno petom stane rokeru na nogu. Ona se okrene i ljubazno mu kaže: izvinite, molim vas, nisam namjerno. A pravi roker, poentira Vukašinović, onda njoj kaže: mrš u pičku materinu.

Naša situacija traži rokerski stav – rokendrol, uostalom, u čitavoj stvari nipošto nije nevin. Jer, nisu li naši neočetnici, rokeri s Moravu, izgledali kao kopilad Roky Ericksona? Nisu li neoustaše, u svojim crnim uniformama, izgledale kao pijačna varijanta Kraftwerka? Definitivno, ne samo ikonografski, četništvo referiše na Hard Rock i psihodeliju, a ustaštvo na Krautrock i New Wave. Hoću reći, onaj e moj druže dvoboj teškog rokera Bore Đorđevića i novovalnog Jure Stublića nije bio slučajan.

Izvinjavam se i molim za oprost, ali držim kako razuman, ne-lažljiv i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Niko više neće dočekati penziju

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina. Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti

U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.

Uprave fabrika u jednom su trenutku shvatile da je njihova borba protiv sindikata nedovoljno efikasna. Zaključili su da neprijatelja, radnike, moraju bolje poznavati, da bi se uspješnije borili protiv njega. Stoga su se vlasnici, preko timova eksperata, dali na proučavanje svojih uposlenika.

MAGLOVITI TERMINI

“Analizirajući pritužbe radnika o radnim uslovima i najamnini”, piše Marcuse, “istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana neodređenim, maglovitim terminima... Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izjavama kao što su prostorije za pranje su nezdrave, ova služba je opasna, najamnina je preniska”. Stoga su riješili da stvar prevedu na po upravu unosniji, nemagloviti jezik.

“Maglovitu” opštost redukovali su na pojedinačno. Izjava praonice su nehigijenske prevedena je kao “tom i tom prilikom išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština”. Uslijedila je reakcija: umjesto da napravi nove, uslovnije praonice, uprava je radnicima skrenula pažnju da su za nehigijenu sami krivi - pokrenula je kampanju protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, a postavljen je i dežurni radnik za praonice. Tako je stvar, bez dodatnih ulaganja – riješena.

Potom se moglo pristupiti rješavanju ostalih radničkih pritužbi. Radnik B. je, na primjer, izjavio kako je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Eksperti to interpretiraju ovako: “žena mu je u bolnici i zabrinut je oko zapadanja u troškove liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B., usljed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove finansijske obaveze”. Dakle: zarada nije objektivno mala, nego je mala za potrebe radnika B – njegov je subjektivni doživljaj da mu je plata mala.

Kada je saopštio da su plate male, radnik B. je želio objasniti opšte stanje. U prevođenju, njegov je iskaz sveden na njegovu pojedinačnu situaciju: uduzeta mu je svaka univerzalna dimenzija. Radniku B. je objašnjeno da, uopšteno govoreći, njegova plata nije preniska, nego da je ona neadekvatna u njegovoj pojedinačnoj situaciji. Za koju, podrazumijeva se, nisu odgovorni vlasnici fabrike.

Sa druge strane, kada kompanije smanjuju plate i države smanjuju socijalna davanja, elaboracija je vrlo univerzalna: u tome nema lične odgovornosti, na krivca nije moguće pokazati prstom. Plate i standard padaju zbog Svjetske ekonomske krize, dok se socijalna davanja smanjuju iz razloga makroekonomske stabilnosti (?!).

GRAD NESTAJE

U Garyju, Indijana, gradu u centru Imperije u kojem trećina stanovništva živi ispod granice stanovništva, ne radi javna rasvjeta, a trava i bršljan prekrivaju ispucali asfalt. Ljudi prodaju porodične kuće za 7 900 dolara. Grad nestaje.

Prije godinu i po, gradonačelnik Garyja Rudy Clay tvrdio je da gradu, da bi ponovo bio pokrenut i oživio, treba 400 miliona dolara. Gary nije, i neće dobiti taj novac, zato što, kako su političari objasnili Paulu Masonu, autoru New Statesmana, “Amerikanci ne žive na taj način. Mi smo zemlja kapitalizma, nismo zemlja koja ljudima uzima novac za poreze i baca ih u koncept koji nije provjeren”. Princip je princip, neće se mijenjati prema ličnim potrebama.

Eksperti bolne, ali nužne mjere koje “moraju” biti sprovedene u penzionim sistemima širom Evrope objašnjavaju kao pitanje nužnosti. U crnogorskim medijima smo čak mogli pročitati kako svako ima “individualnu odgovornost za starost”. Briga za stare nije, dakle, univerzalno humano načelo, nego “odgovornost”, pa još “individualna”.

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina (princip rodne ravnopravnosti zadovoljen: važi i za muško i za žensko). Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti.

U ekspertskom tekstu piše: “Istina ponekad nije prijatna... Penzijski sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti nije finansijski održiv... Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti... Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzionih fondova... Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad... Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane... Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke...”.

Obratite pažnju na jezik citiranog teksta. Dio koji se tiče odluka države potpuno je apersonalan i uzdignut do nivoa univerzalnih načela istine i nužnosti: “istina ponekad nije prijatna”, “neophodno je”, “moraju se donijeti teške odluke”. Dio koji se tiče radnika-penzionera potpuno je individualizovan: opšte okolnosti su tu samo da svakoga pojedinačno upozore na to da je njegova pojedinačna sudbina u njegovim vlastitim rukama.

Ovo je divan primjer onoga što je govorio Barthes: kako za onoga koji ima moć, jezik postojećih moći postaje jezik istine.

Ovdje ne treba prevođenje: penziju nećemo dočekati. Rečeno je razumljivo u svakom kraju svijeta, od Garyja, Indiana, do Balkana: dragi građani, opšta je istina da smo pojedinačno najebali.

(zurnal.info)

 

ANDREJ NIKOLAIDIS: Crvena bajka

Kada bi, nekim čudom, nekakva revolucija negdje uspjela, što mislite, da li bi nas, sa našim malim, slatkim laptopovima, Pepe Jeans cipelama i džepovima punim paklica Marlbora, revolucionari prepoznali kao saveznike, ili bi nas istoga trena strijeljali kao neprijatelje

Priča o nikšićkoj Željezari do skora je bila klasična, treba li naglasiti: tužna tranzicijska priča. Komunisti su svojevremeno riješili da industrijalizuju zemlju, pa u Nikšiću otvorili fabriku a radnike naselili u kuće izgrađene odmah do ograde željezare, zbog čega u tom radničkom naselju umrle od raka odavno niko ne broji niti, kada neko umre, pitaju “što mu je bilo?”. Potom se komunizam raspao, sa njim i država, pa je željezara dobila nove, privatne vlasnike. Ta je privatizacija bila spektakularna, jer su novi vlasnici, Rusi, jedne noći pobjegli iz fabrike. Ujutro su radnici došli na posao i zatekli puste hale i puste kancelarije uprave. Vlada je potom našla nove vlasnike. Radnici su štrajkovali.

MILOSRDNI KAPITALISTI

Sve dok, kao u kakvoj crvenoj bajci, ako neko još vjeruje u takve, jednoga dana u direktorske odaje, pune televizijskih kamera, u plavom radničkom kombinezonu nije ušao sindikalni vođa Janko Vučinić i vlasnicima saopštio da radnici smatraju da vlasnici više nisu vlasnici Željezare, te da imaju deset minuta da napuste fabriku. Slike su, kako su za imidž crnogorske privrede zabrinuti komentatori primijetili, obišle svijet. Što će o Crnoj Gori misliti investitori, vajkali su se novinari, poslanici i ministri, kako nakon ovoga nekoga ubijediti da uloži u ovu zemlju? Doista: koji će milosrdni kapitalista svoj znojem stečeni novac na oplođavanje poslati tamo gdje radnici ne cijene to što za njih otvara nova radna mjesta i hrani njihove porodice, tamo gdje radnici po kratkom postupku fabrike oduzimaju vlasnicima?

Kada nekome sa prostora bivše Jugoslavije pomenete Nikšić, njegova prva asocijacija je rat i nikšićki rezervisti. To je, naravno, tek dio priče. Nikšić je, ne tako davno, bio industrijski i kulturni centar Crne Gore. Danas je to Ghost Town, u kojem se uništene fabrike naslanjaju na naselja radnika bez posla, u čijem centru, kao spomenik propasti, stoji skelet centra za kulturu, koji nikada nije dovršen, jer je voda probila u njegove temelje i tamo stvorila tiho, crno urbano jezero u kojem život okončavaju lokalne samoubice.

Prije samo tridest godina, zbog onoga što je učinio i rekao, Janko Vučinić bio bi slavljen kao autentični radnički heroj.

Fotografija na kojoj vidimo Vučinića kako se, obučen u crvenu majicu, neustrašivo probija kroz špalir policije pred Vladinim kancelarijama na podgoričkom Trgu Vektre, prije trideset godina izazvala bi ushićenje ljudi koji vjeruju u socijalnu pravdu. Ikonografski potencijal te fotografije nije manji od znamenite fotografije isusolikog Ljuba Čupića, nikšićkog Chea prije Chea, narodnog heroja koji se smijao dok su ga četnici strijeljali. Prije trideset godina, na ulicama biste sretali tinejdžere sa reprodukcijom te Vučinićeve fotografije na majicama.

Akti poput Vučinićevog bili su armatura na kojoj je počivala ideološka građevina naših čitanki i udžbenika istorije – pod naših se, naravno, misli onih odraslih u socijalizmu. Nisu li, uostalom, Vučinićeve riječi upućene upravi Željezare varijacija onog znamenitog Titovog: ja ne priznajem ovaj sud? Nije li Vučinić rekao upravo to: ja ne priznajem ove vlasnike?

I time udario u sami temelj kapitalističkog poretka. Jer privatno vlasništvo je ono zarad čijeg očuvanja i zaštite postoji sve što danas ovdje jeste: i demokratija, i vladavina prava, i Vlada, protiv koje radnici štrajkuju, kao i mediji koji o radničkim štrajkovima izvještavaju, te NGOkratija koja povoljno i kvalitetno brani ljudska prava, ali je radnici ne interesuju jer, jebi ga, postoje fondovi za projekte zaštite prava raznih ugroženih grupa, ali nema grantova za odbranu radnika koji nasrću na privatno vlasništvo.

Budimo precizni: zaštita i sigurnost privatnog vlasništva je uslov svih uslova našeg ulaska u EU, NATO, ili bilo koju drugu organizaciju koju čine uredne i ozbiljne kapitalističke zemlje, kakve i mi želimo postati.

Otud čudi da se niko još nije sjetio da saopšti kako je Vučinić, sve sa svojom anarhosindikalističkom praksom, smetnja evroatlanstkim integracijama Crne Gore.

Radikalnost Vučinićevog rastjerivanja uprave daleko nadmašuje, kako se voli reći, granice Crne Gore. Evropa je puna radnika koji štrajkuju i od vlasnika ili države zahtijevaju novac. Ali se ne dešava često da radnici razvlašćuju upravu i preuzimaju vlasništvo nad fabrikama. Socijalističko obrazovanje itekako ima veze sa tim. Takvo što američkim ili engleskim radnicima neće pasti na pamet – oni, ma koliko njihovo nezadovoljstvo bilo krupno, nikada ne zaboravljaju da žive u univerzumu privatnog vlasništva, koje je neizbježno kao smrt. Oni koji su živjeli ili pamte jugoslovenski socijalizam barem su na trenutak izašli iz tog univerzuma – oni iz sopstvenog iskustva znaju da ima života poslije smrti.

DA LI BI NAS STRIJELJALI

Nikšićki su željezarci primjer, i mislim jedini primjer, radikalne lijeve politike u Crnoj Gori, još od sloma komunizma, kojem su se onomad tako obradovali crnogorski radnici, uzdajući se u sveto trojstvo nacionalizam-kapitalizam-religija.

Oni su, takođe, izazov svima koji se izjašnjavaju kao ljevica. Jer niko, zapravo, jednako ni vlasnici, ni vlada ni lijevi intelektualci, ne znaju što bi sa radnicima. Dobro, o njima se s vremena na vrijeme može napisati tekst, kao što upravo činim. I šta dalje? Šta kada štrajk, ovako ili onako bude ugušen, vlasnici ponovo u fabrici a radnici u proizvodnji, koja će prije prije nego kasnije ponovo stati, jer je svakome jasno da Željezara dugoročno ne može opstati, naročito ne kao radnička samouprava?

Današnju ljevicu, uostalom, ne čine radnici, nego obrazovani viši srednji stalež, pisci, kolumnisti, profesori, fini ljudi koje boli nepravda, ali imaju tako mnogo da izgube ako... Naš bivši revolucionarni subjekt, za vrijeme u kojem mi nadahnuto tražimo alternative, neprekidno klizi u desno. Njima, poput vraga koji im stoji na ramenu, na uho šapuću antiimigrantski i ostali desni populisti, koji navodno brinu o radnim mjestima i porodičnim vrijednostima svojih ljudi. Ali, k vragu, desni populisti im barem govore ono što razumiju, dok im se sa ljevice niko i ne obraća.

Što da radimo, kada nam revolucionarni subjekt pun mizoginije, mrzi Rome i homoseksualce, više vjeruje popovima nego profesorima koji govore o diskursima, kontingenciji i biopolitici, ksenofobičan je i povrh svega smrdi na rakiju i sluša odvratnu muziku, zbog čega je, sve u svemu, neprihvatljiv atavizam?

Kada bi, nekim čudom, nekakva revolucija negdje uspjela, što mislite, da li bi nas, sa našim malim, slatkim laptopovima, Pepe Jeans cipelama i džepovima punim paklica Marlbora, revolucionari prepoznali kao saveznike, ili bi nas istoga trena strijeljali kao neprijatelje?

I konačno, ne osjećamo li neku čudnu nelagodu pri samom pogledu na ljude koji se, zapravo, bore za svoja uvjerenja, koji uopšte imaju tvrda uvjerenja? Ne osjećamo li nelagodu zbog njihovog primitivizma, kojega je nepokolebljivost nedvojben znak, ne?

Mi znamo da su ovo cinična vremena. Mi nismo budale: naravno da smo i sami cinični. Ali to je još uvijek ništa, u usporedbi sa cinizmom onih koji radnike tapšu po ramenu i govore im bravo, samo naprijed, mi smo uz vas.

Heroje ne stvaraju djela, nego ideologije. Radnici u proizvodnji su ostatak poražene ideologije, korisni još samo kao potrošači.

Prije samo trideset godina, zbog onoga što je učinio i rekao, Janko Vučinić bio bi slavljen kao autentični radnički heroj.

Danas, on je pravi čovjek na pravom mjestu. Ali vrijeme! Mi bismo, naravno da bismo, ali sve se, nekako, uvijek desi u krivo vrijeme.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Između razuma i osjećajnosti

Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se

Nedavno je u podgoričkim dnevnim novinama objavljeno otvoreno pismo koje je građanin, čini mi se iz Nikšića, uputio direktoru jedne od crnogorskih televizija. Da se odmah razumijemo, čovjek se nije zajebavao: nije u pitanju crnogorski humor.

Građanin je poželio da javnosti skrene pažnju na dramatičan primjer kršenja njegovih ljudskih prava. Smatrao je da ga je televizija diskriminisala kao navijača Partizana. Kako? Tako što je, umjesto utakmice Partizan-Šahtior, prenosila meč Lige šampiona između, valjda, Rome i Bajerna. Njegovo potresno svjedočanstvo o nepravdi koja mu je učinjena uključuje i retke o, suzdržite suze, svi dobri ljudi!, egzodusu na koji je bio prisiljen. Navijač, čovjek kao mi, sa svojim strahovima, željama i potrebama, baš kao i mi, pred našim je očima, slijepim za njegovu patnju, da bi ostvario svoje pravo da gleda Partizan, morao napustiti vlastitu zemlju, pa utakmicu ispratiti u Trebinju, gdje su prava Grobara, očito, na višem nivou nego u Crnoj Gori. Navijača Partizana u Montenegru ima daleko više nego navijača Rome ili Bajerna, poentirala je žrtva diskriminacije, stoga je postupak televizije zabrinjavajuća praksa koja ozbiljno pogađa brojnu populaciju.

Rak ili loš imidž

Kako je na teške i neugodne optužbe reagovala televizija? Tako što je uredno prenosila naredni meč Partizana, onaj protiv Arsenala. Danas je bolje imati rak nego loš imidž.

Diskriminisani građanin nije se oglasio novim pismom, ali u vazduhu visi sljedeće: nije li jasno da je pobjeda fudbalera Arsenala nad Partizanom, pa još u Beogradu, diskriminatorski akt usmjeren protiv navijača Partizana? I zašto je televizija prenosila baš utakmicu koju je Partizan izgubio? Dobro, izgubio je i onu protiv Šahtiora, ali treba izvršiti monitoring: hoće li televizija prenositi utakmice Lige šampiona u kojima Partizan pobijedi. Dobro, ako ne ove, onda neke druge godine. Budu li prenošeni samo Partizanovi porazi, neće li biti jasno da crnogorska televizija beogradski klub i njegove navijače sistematski prikazuje kao luzere, uljeze koji nisu u stanju da se valjano integrišu u vrhunsko evropsko sportsko takmičenje?

Po mračnom raspadu, po slomu komunističkog projekta, ex-jugoslovenska su društva upala u samoobnavljajuću retoriku žrtve, najlošiju od svih oblika loše beskonačnosti. Ta je retorika, sjećamo li se, prethodila grmljavini topova. Dok je trajao projekat partizanske Jugoslavije, vladajuća ideološka priča bila je pobjednička i slavljenička: da, govorilo se o žrtvama, onima palim za slobodu i revoluciju, ali pobjeda je bila potpuna, nije bilo nesravnjenih računa koji zahtijevaju osvetu. Kada je taj projekat slomljen, na puteve su ispuzali popovi i zemljom stali raznositi svježe otkopane kosti žrtava koje su zahtijevale pravdu. Pravda za one iskopane iz grobova uzela je formu novih masovnih grobnica.

Oni koji su lamentirali nad svojim žrtvama, u ime tih žrtava su za sobom ostavili hiljade novih, tuđih žrtava. I kada je rat stao, ta se retorika nastavila. Ona je danas maniristička i komična, transformisana u kvazievropsku, kvazicivilnu retoriku diskriminacije i ljudskih prava. Ali jedno je isto: svi nastoje biti žrtve, jer smatraju da ih to čini moralno superiornim, jer smatraju da to njihove zahtjeve, pa makar to bio i zahtjev za gledanjem prenosa utakmice Partizana, čini legitimnijim, a one kojima je zahtjev upućen obavezuje na njegovo ispunjenje.

Šta je diskriminacija

Parodiranje i bagatelisanje retorike žrtve, neprekidni pokliči »diskriminacija!, diskriminacija!«, nose i nemalu opasnost. Koju opisuje ona priča o dječaku koji je selo plašio vičući »Vuk!«, pa onda, kada je jedne noći vuk doista ušao u selo, a dječak pokušao upozoriti, niko nije obratio pažnju na njegove uzvike. Diskriminacija je izuzeće od načela: ako su svi diskriminisani, načelo je opšte, bez izuzetaka - tada niko nije diskriminisan.

Osim što su diskriminisani (znate ono kada se pripadnici većine požale da su ugroženi baš zato što su većina, pa se čini kako je jedini način da ostvare svoja prava to da se samoproglase – manjinom) , svi su neprekidno i uvrijeđeni. Ovih je dana hrvatska većina uvrijeđena naslovnom stranicom lista srpske manjine. Što se tu uopšte ima reći? Povinuj se, ali misli, savjetuje Kant. Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se.

Sajt Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske na pitanje »Što je diskriminacija?« odgovara ovako:

»Najjednostavnije rečeno, diskriminacija je nedopušteno i neopravdano razlikovanje osoba na osnovu karakteristika navedenih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije (npr., rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere; u nastavku teksta navedene su i ostale osnove).«

Ključ leži u tim »ostalim osnovama«. Jer se savremena politika svodi na metež identitetskih politika u borbi za priznanjem, za neprekidnim proširenjem liste stalno novim i novim »ostalim osnovama«. To je moguće zato što partikularnost proizvedena u univerzalni princip, u jedinu univerzalnost koja se toleriše: svaka druga ideja univerzalnosti, osim kulturalnog kapitalizma, koji se svijetom širi kroz kapilare identiteta, biće hitro ideološki odstrijeljena kao »totalitarna«.

Sveopšta naša kuknjava o ugroženosti s kraja osamdesetih i ranih devedesetih prošloga vijeka porodila je junake-pičke koji su se držali van dometa naoružanih mužjaka i klali žene i djecu sa strašću sa kojom hijene kolju mladunčad lava, kada ih se dočepaju. Tko želi biti milijunaš: što će proizaći iz ove polifonijske kuknjave Hora balkanskih dječaka?

(zurnal.info)

 

ANDREJ NIKOLAIDIS: Ponekad, čovjek je pravo pseto

Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu

Nekakva je starica - a nečuvena se surovost o kojoj vam pričam desila u Engleskoj, gdje ekscesivna učtivost, lokanje čaja u pet i bizarni razgovori o vremenu tvore tek masku koja krije mnoga mračna, hladna srca - pomazila mačku, pogledala lijevo-desno, tek da se uvjeri da je niko ne posmatra, potom životinju bacila u kantu za smeće. Zločin bi ostao neotkriven, time i nekažnjen, da Engleska nije civilizovana i tehnološki razvijena zemlja. A razvijene zemlje nadziru svoje građane, jer znaju da se građanima ne može vjerovati: razvijene države, poput Boga, vide svaki postupak svojih povjerenja nedostojnih građana za koje će ipak imati milosti – jer država, kao i Bog, voli svoje ljude.

DOBRI SUSJEDI

Kamere su snimile ženin zločin. Neki je dobri čovjek koji ljubi istinu snimak postavio na Internet. Nesvikli na surovost, voljni, zapravo, da svaku surovost principijelno osude, civilizovani su ljudi širom svijeta burno izrazili svoju zaprepaštenost i ogorčenje. Žene su se odrekli prijatelji (Kako smo mogli biti bliski sa monstrumom? Gdje su nam oči bile? Ali ko je mogao znati, tako je dobro krila svoj pravu prirodu... Pa i Ted Bundy bio je drag čovjek i dobar susjed). Uskoro su na njenu adresu stigle i prve prijetnje smrću. Žena se javno ispričala za svoj postupak. Ne znam što me je obuzelo, rekla je.

Mačka je preživjela.

Potom se u Bugojnu desio zločin zbog kojeg smo zaboravili na ženu - baciteljicu mačke: djevojčica, odjevena kao likovi iz Shyamalanovog The Village, u rijeku je bacila tek rođene kučiće. Njen pothvat snimio je brat. Ponosni na svoje djelo, željni da svijet sazna za njih, mladi su srodnici snimak sami postavili na Internet.

Eh, nevina vremena kada su oni željni slave snimali kućne porno filmove... Kada objaviš kućni porno film, mnogi će te ljudi poželjeti – kada, kao mladi Bugojanci, objaviš snuff sa životinjama, mnogi će te ljudi poželjeti ubiti.

Bugojanci mladi, ali ne i naivni: svaki publicitet dobar je, znali su. Bacila je pse niz rijeku (kao što se dosjeti Senad Avdić) i ušla u celebrity svijet.

Isprva, identitet kučeubiteljice nije bio poznat. Michael Bay je ponudio nagradu od 50 000 dolara onome ko ga obavijesti o imenu i prezimenu nečovječne djevojčice. On je snimio Transformers (i još nekoliko filmova koje treba okvalifikovati kao zločin protiv čovječnosti) pa nije krio identitet, nego se hrabro potpisao.

Neki od stanovnika Bugojna istakli su: kod nas se kučići bacaju u rijeku. Kod nas se, ruku na srce, u rijeku bacaju i ljudi – i živi i mrtvi. Budući da djevojčica nije učinila ništa što ne čine i drugi ljudi, smatrali su da ona ne zaslužuje osudu. Njihovo nam rezonovanje pomaže da uočimo svu bijedu aktivnog moralisanja koje je postalo manir naše civilizacije. Svijet je krvava mašina koja radi na smrt. Nju, tuđu smrt, dišemo, pijemo i jedemo. Ona je, tuđa smrt, ono što nas održava u životu.

Moralizatorstvo je posebna vrsta moralnog sljepila. Ono što moralizator ne vidi je sljedeće: ako ima nešto što je moralno neprihvatljivo, onda je to moralizovanje. Ljudsko se ponašanje sastoji od niza gadosti. One gadosti koje su većini ljudi zajedničke moralno su prihvatljive, institucionalizovane i smatraju se »normalnim ponašanjem«, dok su gadosti koje mi ne radimo ponašanje koje moralno osuđujemo kod drugih ljudi. Ako smo, pak, mi među onima koji činimo manjinske gadosti, a drugi nas osuđuju zbog toga, vodimo borbu da i naše gadosti budu prihvaćene kao normalne. Bez brige: ako ne uspijemo mi, uspjeće naši potomci. Tradicija je moćna stvar. Ne treba potcijeniti snagu argumenta koji glasi: ovu je gadost činio i moj otac, i njegov otac, i otac prije njega. Na koncu, naše će gadosti trijumfovati i doživjeti zasluženo priznanje.

Jer je tako, nije teško zamisliti čovjeka koji sjedi za svojim kompjuterom i zgražava se nad snimcima bacanja mačke u kantu i kučića u rijeku, dok mu je stomak pun još nesvarenih dijelova životinje koju je poždrao. Taj je čovjek upravo ručao veliki odrezak. Govedo čiji je komad pojeo utukli su džinovskim maljem, a zatim raskomadali njegovo/njeno tijelo, pa krvave komade poslali na stolove dobrih ljudi širom svijeta.

VELIKI ODRESCI

TV programi puni su emisija koje prikazuju pripremu hrane: veseli kuvari defiluju ekranima. Nedostaje, međutim, snimak koji bi prikazao put odreska od, kako bi se reklo, livade do kuhinjskog stola. Nedostaju kadrovi vlažnih, toplih telećih očiju koje vire iz hladnih metalnih boksova u fabrikama mesa, nedostaje tužno mukanje krava koje pokretna traka nosi u pogon za klanje. Nedostaje prikaz surovosti koja je nužna da bismo, siti, mogli kontemplirati o milosrđu. Nedostaje prikaz materijalne baze za našu duhovnu nadgradnju.

Kao što će nam biti prikazan lijepo servirani odrezak a ne krava koju odrezuju na komade, tako ćemo vidjeti i sve prednosti slobodnog tržišta i demokratije, ali nam neće biti dozvoljeno da zavirimo u krvoprolića koja su potrebna da bi oni bili održani, niti u vojni kompleks na kojem počiva naša civilizacija koja je iznad svega posvećena miru i toleranciji. Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu.

Odbrana je uvijek ista, uvijek poricanje: to nije istina o nama. Stvari stoje upravo suprotno: to jeste istina o nama.

I šta onda čovjek može, nego da mrzi tog parazita u sebi, taj virus koji nosi i razmnožava, od kojega nema bijega: ni u moral, koji, i kada im se suprotstavlja, služi nagonima i želji, niti u kulturu, koja nikada ne uspijeva umaći prirodi.

Ponekad, zar ne, čovjek je pravo pseto. Ponekad, zar ne, dođe vam da čovjeka zadavite. Kao mačku.

(zurnal.info)