Andrej Nikolaidis

Andrej Nikolaidis
Majka Priroda nije manji tiranin od Boga Oca
Znakovi
Duh koji hoda
Is the EU Dead?
Evropa je mrtva, živjela Evropa
ANDREJ NIKOLAIDIS: Ne, mi nismo bili nesvrstani
ANDREJ NIKOLAIDIS: Kada je moćnima neprijatno
ANDREJ NIKOLAIDIS: Istina o Jugoslaviji
ANDREJ NIKOLAIDIS: Genijalni um Milonje Blagojevića
ANDREJ NIKOLAIDIS: Primite izraze mog najdubljeg gađenja

Dado Đurić je umro u Parizu. Ako kojim slučajem ne znate ko je Dado Đurić, nema niti jednog razloga da nadalje gubite vrijeme čitajući ovaj tekst

U subotu, 27.11.2010., u Parizu je umro Dado Đurić.

Ako kojim slučajem ne znate ko je Dado Đurić, nema niti jednog razloga da nadalje gubite vrijeme čitajući ovaj tekst.

U nedjelju, mnogi najposjećeniji »regionalni« portali nisu objavili ni slova o Dadovoj smrti. Važnije od toga da je umro Dado Đurić bilo je:

  • da hrvatski karikaturisti njeguju seksistički tip humora

  • da je Tony otkinuo na plesačicu Indiru za koju je vezana i jedna misterija: da li ona, naime, nosi donje rublje? Stvari, preporučujemo, treba prići filozofski: misterije starih Egipćana (Indire) bile su misterije i za stare Egipćane (Indiru), kao što je govorio Hegel

  • da je srpska porno glumica u igri sa dildom uzbudila hrvatsku publiku na »međunarodnom erotskom sajmu Eros4U« u Zagrebu. Ako mislite da su hrvatski mediji ignorisali Dadovu smrt zato što su nacionalno obojeni ili zatvoreni za informacije iz susjednih država, zbivanja na zagrebačkom porno-sajmu najbolje vas demantuju: hrvatska publika prosto vapi za prožimanjem i razmjenom i više su nego zainteresovani da prodru što dublje u kulturni prostor drugih

  • da je Angelina Jolie fleksiseksualka (osoba koja ima sklonost ka osobama istog pola, ali je odbija testirati do kraja – defininicija tportal.hr)

  • da su Zagrepčani oralno zadovoljavali Loonu Luxx

  • da je ubijanje zečeva novi seksualni fetiš u Kini: lijepe djevojke igraju se sa zečevima koje, na kraju balade, usmrte – između ostalog i tako što sjednu na njih

  • da se Lady Gaga odriče Twittera i Facebooka u humanitarne srce – dobrota te žene, zaista, nema granica. »Ideja je potekla od Alicije Keys i njene humanitarne zaklade "Keep a Child Alive", a već su snimljeni "posljednji tweetovi i poruke" u obliku videa, u kojima će zvijezde biti prikazane kako leže u lijesu i glume svoju "digitalnu smrt"."Vrlo je važno i super cool što ćemo koristiti medije na kojima vrlo često provodimo vrijeme. Potrebno je ljude šokirati kako bi se probudili. Nije stvar u tome da im nije stalo ili da ne žele učiniti nešto, već jednostavno ne razmišljaju o tome na taj način", rekla je Alicija”

  • da iscjelitelj Torabi odlazi iz Sarajeva. Srećom, ne zauvijek

  • da je u Iranu, u gradu Isfahanu, devet ljudi umrlo od, kako je objavljeno, »neispravnog alkohola«.

  • da su “uz zavodljive trbušne plesačice i raznovrsne arome nargile posjetioci kluba The Basement u subotu uvečer imali su priliku da osjete čari istoka”. Po svemu sudeći, alkohol u The Basementu bio je ispravan

Itakodalje...

 

Dado se sklonio od medija. Rijetko je davao intervjue. Bio je ravnodušan prema vlastitoj slavi. Teško je i zamisliti da bi Dada nešto zanimalo manje od toga šta i da li neko piše o njemu.

Ovdje se, međutim, i ne radi o Dadu, nego o nama.

Mi možemo lamentirati o tome kako je Dado zajebao stvar time što nije učestvovao na Farmi ili u Survivoru: da jeste, njegova bi smrt bila glavna priča na Facebooku.Vjerovatno se ovom prigodom sa mnogo učenih citata može reći mnogo toga kritičkog o savremenoj kulturi. Nema potrebe. Ovo je situacija slična onoj kada hirurg otvori utrobu pacijenta koji leži na operacionom stolu, utvrdi da je rak sve već pojeo, pa utrobu bez riječi zaklopi, ušije i ode negdje na pivo. Samo što sam doktor ich, i pacijent ich, pa na pivo bježim i ruke dižem od samog sebe.

U pismu koje je poslao Dadu, Gilles Deleuze je pisao: »Dešava se kod velikih slikara da neko platno, koje ne mora biti savršeno, kod posmatrača stvori sasvim ličnu i tajnu vezu koja mu otvori pogled na cjelokupan opus : meni se to desilo sa Raspeće iz 1955. Pronašli ste stil koji na mene snažno djeluje. Primite izraze mojeg najdubljeg divljenja«.

Vrli novi svijet u kojem je vijest da je ronilac (nakon što se, čisteći plaže po otocima, ubo na iglu koja je štrčila iz albanskog bolničkog otpada), hvala Bogu, dobro, važnija od vijesti da je Dado Đurić umro – taj svijet je beba sa Dadovih slika: slomljen, nadut i mrtav.

Primite izraze mog nadubljeg gađenja.

 

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: According to Milić Vukašinović

Razuman i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića

To ste već čuli: ljudi iz REKOM-a su na skup pomirenja u Sarajevu pozvali Mihaila, mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve. Onda se predstavnik Srpske pravoslavne crkve pobunio i saopštio da će, ako organizatori ne deportuju Mihaila, on napustiti skup, jer je Crnogorska pravoslavna crkva »nekanonska«. Iako nikome nikada neće biti jasno zašto bi crkveni kanoni uređivali sastav učesnika okruglog stola u Sarajevu, koje je 4 godine bombardovano uz kanonski blagoslov Srpske pravoslavne crkve, zahtjevu se pridružio i katolički pop. Organizatori su onda udovoljili ovom ekumenskom zahtjevu i Mihaila udaljili sa skupa, koji je uz Božiji blagoslov nastavljen.

Bijeli Gandalf

Ovdje me uopšte ne zanima funkcija koju Mihailo obavlja, niti institucija koju predstavlja. Zanima me on kao čovjek, koji nije učestvovao u potpaljivanju mržnje devedesetih, kao čovjek koji je smjerno i bez spektakla, gotovo nezapaženo, otišao u Vukovar, otišao u Srebrenicu, i tamo se poklonio žrtvama zločinačkog projekta koji je, bez njegove volje, sprovođen i u njegovo ime. Kao čovjek koji nije svađao, nego pokušavao da pomiri. Kao čovjek kojega su, nakon svega toga, izbacili sa skupa o pomirenju.

Lord Of The Rings terminologijom, nekanonski Mihailo je bijeli Gandalf, dok je kanonski Amfilohije – Sauron himself. Lijepo je čuti da Sauronovi izaslanici diktiraju uslove za razgovore o pomirenju.

Desni dio temelja crnogorske demokratije, dakle onaj dio slobodnih i nezavisnih medija za koje je Amfilohije Radović duhovni svjetionik a Srebrenica neprovjerena glasina, danima su se naslađivali zbog poniženja kojem je bio izložen Mihailo.

Potom je predstavnica REKOM-a otišla na Cetinje, posjetila Mihaila i rekla mu »izvini, nećemo nikad više«. ... i svi su živjeli dugo i sretno.

To što se desilo sa Mihailom i REKOM-om važno je zbog toga što precizno iscrtava krajnje granice nove kulture izvinjenja, novog svijeta koji stvaraju ovdašnji ideolozi pomirenja. Granice njihovog jezika granice su njihovog svijeta. A jezik je to grantova, aplikacija i evaluacija, jezik birokratski, kafkijanski, hladan i mrtav, jezik čija praznina zvoni glasno, kao zvona na Hramu Svetog Save.

Da izvinjenje čemu vrijedi, ne bi ga sada svuda naokolo prosipali kao žito pred kokoške. Uostalom, izvinjenja su pala sa svih strana, nema više nikoga ko se nije izvinio. Pa ako je tako, onda smo se »suočili sa prošlošću« i izmirili, onda je sve u redu, zar ne? Zašto onda nastavljamo da verglamo, zašto se i dalje suočavamo i mirimo? Možda zato što izvinjenja nisu dovoljna? Možda zato što svi znamo da su ta izvinjenja tek retorička lukavstva?

Šta je pravi roker

Jednom je Milić Vukašinović na televiziji objasnio šta je to, po njemu, pravi roker. Vidite, rekao je, pravi se roker vozi tramvajem. Kraj njega stoji zgodna žena, koja lijepo miriše. Tramvaj naglo zakoči, žena slučajno petom stane rokeru na nogu. Ona se okrene i ljubazno mu kaže: izvinite, molim vas, nisam namjerno. A pravi roker, poentira Vukašinović, onda njoj kaže: mrš u pičku materinu.

Naša situacija traži rokerski stav – rokendrol, uostalom, u čitavoj stvari nipošto nije nevin. Jer, nisu li naši neočetnici, rokeri s Moravu, izgledali kao kopilad Roky Ericksona? Nisu li neoustaše, u svojim crnim uniformama, izgledale kao pijačna varijanta Kraftwerka? Definitivno, ne samo ikonografski, četništvo referiše na Hard Rock i psihodeliju, a ustaštvo na Krautrock i New Wave. Hoću reći, onaj e moj druže dvoboj teškog rokera Bore Đorđevića i novovalnog Jure Stublića nije bio slučajan.

Izvinjavam se i molim za oprost, ali držim kako razuman, ne-lažljiv i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Niko više neće dočekati penziju

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina. Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti

U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.

Uprave fabrika u jednom su trenutku shvatile da je njihova borba protiv sindikata nedovoljno efikasna. Zaključili su da neprijatelja, radnike, moraju bolje poznavati, da bi se uspješnije borili protiv njega. Stoga su se vlasnici, preko timova eksperata, dali na proučavanje svojih uposlenika.

MAGLOVITI TERMINI

“Analizirajući pritužbe radnika o radnim uslovima i najamnini”, piše Marcuse, “istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana neodređenim, maglovitim terminima... Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izjavama kao što su prostorije za pranje su nezdrave, ova služba je opasna, najamnina je preniska”. Stoga su riješili da stvar prevedu na po upravu unosniji, nemagloviti jezik.

“Maglovitu” opštost redukovali su na pojedinačno. Izjava praonice su nehigijenske prevedena je kao “tom i tom prilikom išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština”. Uslijedila je reakcija: umjesto da napravi nove, uslovnije praonice, uprava je radnicima skrenula pažnju da su za nehigijenu sami krivi - pokrenula je kampanju protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, a postavljen je i dežurni radnik za praonice. Tako je stvar, bez dodatnih ulaganja – riješena.

Potom se moglo pristupiti rješavanju ostalih radničkih pritužbi. Radnik B. je, na primjer, izjavio kako je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Eksperti to interpretiraju ovako: “žena mu je u bolnici i zabrinut je oko zapadanja u troškove liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B., usljed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove finansijske obaveze”. Dakle: zarada nije objektivno mala, nego je mala za potrebe radnika B – njegov je subjektivni doživljaj da mu je plata mala.

Kada je saopštio da su plate male, radnik B. je želio objasniti opšte stanje. U prevođenju, njegov je iskaz sveden na njegovu pojedinačnu situaciju: uduzeta mu je svaka univerzalna dimenzija. Radniku B. je objašnjeno da, uopšteno govoreći, njegova plata nije preniska, nego da je ona neadekvatna u njegovoj pojedinačnoj situaciji. Za koju, podrazumijeva se, nisu odgovorni vlasnici fabrike.

Sa druge strane, kada kompanije smanjuju plate i države smanjuju socijalna davanja, elaboracija je vrlo univerzalna: u tome nema lične odgovornosti, na krivca nije moguće pokazati prstom. Plate i standard padaju zbog Svjetske ekonomske krize, dok se socijalna davanja smanjuju iz razloga makroekonomske stabilnosti (?!).

GRAD NESTAJE

U Garyju, Indijana, gradu u centru Imperije u kojem trećina stanovništva živi ispod granice stanovništva, ne radi javna rasvjeta, a trava i bršljan prekrivaju ispucali asfalt. Ljudi prodaju porodične kuće za 7 900 dolara. Grad nestaje.

Prije godinu i po, gradonačelnik Garyja Rudy Clay tvrdio je da gradu, da bi ponovo bio pokrenut i oživio, treba 400 miliona dolara. Gary nije, i neće dobiti taj novac, zato što, kako su političari objasnili Paulu Masonu, autoru New Statesmana, “Amerikanci ne žive na taj način. Mi smo zemlja kapitalizma, nismo zemlja koja ljudima uzima novac za poreze i baca ih u koncept koji nije provjeren”. Princip je princip, neće se mijenjati prema ličnim potrebama.

Eksperti bolne, ali nužne mjere koje “moraju” biti sprovedene u penzionim sistemima širom Evrope objašnjavaju kao pitanje nužnosti. U crnogorskim medijima smo čak mogli pročitati kako svako ima “individualnu odgovornost za starost”. Briga za stare nije, dakle, univerzalno humano načelo, nego “odgovornost”, pa još “individualna”.

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina (princip rodne ravnopravnosti zadovoljen: važi i za muško i za žensko). Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti.

U ekspertskom tekstu piše: “Istina ponekad nije prijatna... Penzijski sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti nije finansijski održiv... Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti... Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzionih fondova... Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad... Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane... Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke...”.

Obratite pažnju na jezik citiranog teksta. Dio koji se tiče odluka države potpuno je apersonalan i uzdignut do nivoa univerzalnih načela istine i nužnosti: “istina ponekad nije prijatna”, “neophodno je”, “moraju se donijeti teške odluke”. Dio koji se tiče radnika-penzionera potpuno je individualizovan: opšte okolnosti su tu samo da svakoga pojedinačno upozore na to da je njegova pojedinačna sudbina u njegovim vlastitim rukama.

Ovo je divan primjer onoga što je govorio Barthes: kako za onoga koji ima moć, jezik postojećih moći postaje jezik istine.

Ovdje ne treba prevođenje: penziju nećemo dočekati. Rečeno je razumljivo u svakom kraju svijeta, od Garyja, Indiana, do Balkana: dragi građani, opšta je istina da smo pojedinačno najebali.

(zurnal.info)