Zeitgeist

EMIR KUSTURICA: Moj dolazak u Sarajevo uopšte nije sporan

Intervju koji smo vam pripremili je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij

Kako je i red, na samom početku da se prigodno pohvalimo. Intervju koji slijedi je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij. Ne moramo vam posebno pominjati koliko smo ushićeni zbog te činjenice. Posebno smo osupnuti činjenicom da je tokom čitavog razgovora ovaj osjetljivi umjetnik uspio obuzdati svoj vatreni temperament pa nas nije vrijeđao, psovao, ne daj bože udario, niti posegnuo za našim kasetama (koje doduše nismo ni imali). Bilo je par duhovitih opaski, nevinih bockanja tipa “đe vam je sad Alija”, “kaće mi Ibrišimović vratit stan”, “kako vam se stvarno zove ona režiserka” i slično, ali to je taj neuništivi sarajevski humor koji je u Kusturici opstao bez obzira na godine izbivanja. Kako već kaže ona narodna, možeš čovjeka istjerat iz Sarajeva, al ne možeš Sarajevo iz čovjeka - da iskoristimo priliku pa da se i mi prigodno našalimo.

Boravak u pitoresknom Drvengradu bio je izuzetno ugodan. U društvu dobroćudnih rendžera činilo nam se kao da smo se vratili u djetinjstvo, u korice stripa, među vukove s Ontarija, gdje naš domaćin igra ulogu Komandanta Marka koji čvrstom, ali i mekom rukom smiruje proteste pobunjenih brđana s Mećavnika. Sigurni smo da se ta topla, domaćinska atmosfera može osjetiti i u razgovoru koji slijedi. Kusturica nam je dobrodušno dozvolio da mu postavimo sva pitanja koja želimo. Naravno, poštovali smo njegov opravdan uvjet da pitanja ne smiju narušavati tradicionalnu pristojnost koja se godinama na ovim planinama gaji između domaćina i gosta.

Koliko je Sarajevo zadržalo obilježja multietničkog grada?
- Kako može multietnički grad da bude nešto gdje je ostalo onih nekoliko dimljenih Srba, staraca i starica, gdje muslimani glume da žive u multietničkom gradu. Znate kako se najbolje pogrebno preduzeće preziva? Kad-tad! Tako je i taj multietnički grad jedna kad-tad ideja. (Glas Srpske 2010.)

Vaši stavovi, okrenutost pravoslavlju i opredjeljenje da živite u Srbiji izazivaju gnjev u Sarajevu. Smeta li Vam to?
- Ma baš me briga za Sarajevo. Čovjek ide tamo gdje ga vole i koga on voli. Kad te ne vole, ne ideš tamo da te ne bi neko pljunuo, pogodio kamenom zato što drugačije misliš. Zanimljivo je to iz više razloga. Kad u Njujorku čovjek koji je bio protestant postane budista, a isti je čovjek ovi su svi srećni jer je nekog Boga našao, a ovdje je to sporno: "Dobar je on, pametan, ali što će mu to pravoslavlje". Mislim da je tu sporna tačka. To govori o njima, a ne o meni. Ja nemam potrebu ni da ih vidim niti imam bilo kakvu potrebu da se mjerim time. Izuzev prijatelja koje viđam svakako. (Glas Srpske 2010.)

REPUBLIKA SRPSKA JE ZNAČAJNA POBJEDA

Kako doživljavate Republiku Srpsku?
- Doživljavam je kao jednu vrlo značajnu pobjedu. Prvi put je to u stvari s ove strane Drine, jedna autonomija koju Srbi imaju. U tom razlazu stare Jugoslavije, gdje je BiH predstavljala malu Jugoslaviju, vrlo je teško vjerovati da se u skladu može živjeti i raditi onako kako je bilo. Toliko je zapravo ideja da se ima Republika Srpska ideja da budemo građani, ali da ne zaboravimo ko smo. Ova druga ideja je da zaboravimo ko smo, ali da ne budemo Srbi. Utoliko to je ta tekovina vrlo značajna i ona mora da opstane. Inače, tih milion i tristo-četiristo hiljada ljudi izgubiće identitet vrlo brzo i lako. (Glas Srpske 2010.)

Oni su, dakle, razumeli da je vaš boravak u Beogradu podrška Miloševiću?

- Ja sam vjerovao da Milošević može da sačuva Jugoslaviju, a on nije mogao da sačuva ni Knin. To je sve što ja o tom čovjeku mogu da vam kažem i sve što treba da zabeležite. (Nin, 1997)

Kako ste primili Sidranov odgovor na vaš tekst štampan u NIN-u?

- Moram reci da sam bio vrlo zbunjen redakcijskom nesmotrenošću. Objavili ste odgovor na jeziku koji ne razumijem. Ubuduće, mislim, kad štampate tekstove iz stranih zemalja treba da ih prevedete. (Nin, 1997)

Da prevedemo Abdulaha Sidrana sa " bosanskog " na srpski?

- Ja njegov jezik više ne razumijem. (Nin, 1997)

A razumete li Marka Vešovića?

- Vešović je prikriveni četnik i to će iz njega kad-tad izbiti. Nisam razumio ono sto piše, ali sam vidio po fotografiji da mnogo puši. Dakle da je prepušio. (Nin, 1997)

Sada iz vas progovara filozofičnost i blagost koja upućuje na zaključak da vi, možda, i nećete završiti svoje polemike sa Sidranom, sa Mirkom Kovačem...

- U istoriji ne postoje kondicionali, ne možemo da se pitamo šta bi bilo kad bi bilo. Tako ti je kako ti je. Kod ljudi su kondicionali primjenjivi. Kod Mirka Kovača nisu. Moramo priznati da taj čovjek nije Tomas Man. Pravi Tomas Man je pobjegao u Ameriku, a ovaj, umisljeni, preselio se iz Srbije u Hrvatsku, u komšiluk novih ustaša. Od dva nacizma on je izabrao slađi. Ženin! (Nin, 1997)

Bregović je nedavno rekao da bi voleo da počiva u Sarajevu.

- Njemu treba, naravno, izaći ususret... (...) Razumijem tu težnju, da se vratiš mrtav u Sarajevo, ali ja tu želju nemam. Posebno ne tako lukavo da im se udvaram na tanku žicu smrti. (Nin, 1997)

Nije valjda ni vreme za razmišljanje o smrti.

- Šta ja znam! Moj dolazak u Sarajevo uopšte nije sporan. Ja živim u iluziji, održavam kontakte sa nekim ljudima tamo. Svi moji prijatelji iz djetinjstva, ostali su moji prijatelji. Znaju da iz mene ne izbija nikakvo zlo, da im ne želim zlo. Znaju da sam politički krivac. Ako išta postoji zbog čega treba da odgovaram, to je verbalni delikt. (Nin, 1997)

MOCART JE POČEO RAT

Uvek mi se činilo da pri objašnjavanju početka rata u Bosni nekako izmiče jedan od mogućih razloga...

- Pričali su mi da je u Sarajevu usred one tenzije dolazećeg rata u Skerlićevoj ulici neko od neke strašne napetosti iznio gramofon na prozor i pustio Mocarta. Znaš kad oni puštaju Mocarta – nikad! Eto, rat je počeo tako što je jednog dana jedan čovjek iznio gramofon i pustio Mocarta – to je značilo da je sve otišlo u pizdu materinu. (Vreme, 2004)

Kako se donosi ta vrsta sudbinskih odluka (život u Beogradu)?

- Kod mene se motivi uvek ispostavljaju sa malim kašnjenjem. U ovom slučaju, najpre sam uradio nešto nošen intuicijom i potrebom da negdje pripadam. Prirodna inteligencija dio je moje ličnosti, ali u meni postoji i nešto evoluciono neusavršeno. Nemam tu vrstu discipline i odgovornosti koja je potrebna za život na Zapadu.

Beograd je nešto čemu pripadam, ako ne po ličnoj karti a onda po ideji da je moje mjesto tamo gdje su nastajali romani Miloša Crnjanskog, Meše Selimovića, Ive Andrića, gdje su poeziju pisali Vasko Popa i Matija Bećković. Oni su gravitaciona sila mog kretanja. (Vreme, 2001)

Koliko vi sami proizvodite te sukobe?

- Ja imam onaj crnogorski sindrom da ne idem u kafane jer ne mogu da izdržim poglede koji mi ne odgovoraju, ali osim prenaglašene osjetljivosti ima tu još nečega. Razvijao sam se u dvije različite sredine. Beograd je bio gravitaciona, emocionalna sila, a Sarajevo sredina gdje sam fizički odrastao. I uspeo sam da proizvedem sukobe i tamo i ovdje, mada sam uvijek imao šansu da postanem neprikosnoveni heroj. U Sarajevu da sam podržao Aliju Izetbegovića i ideju u koju nisam vjerovao, a koja se na kraju pokazala kao neostvariva. Ako se republika pretvori u protektorat, postavlja se pitanje da li je to moglo da se izbjegne. Sigurno da je moglo, ali nije, i ja ne mogu da se hvalim da sam to anticipirao. Bio mi je dovoljan jedan susret. Kad mi je Alija Izetbegović na jednom sastanku, jer sam mu vjerovatno trebao kao jedan od poznatijih Bosanaca, rekao da je Ivo Andrić bio podvorničko kopile puno mržnje, pomislio sam, "ovo ne može biti moj predsjednik". Kad nemaš druge oslonce, onda podršku tražiš u Andriću. (Vreme, 2001)

Da li je to bila neka prećutna vrsta podrške Miloševićevoj politici?

- Nije, mada je kod mene postojala neutralnost ili neverovanje da je Milošević babaroga u onoj mjeri u kojoj su Slovenci i Hrvati to znali od početka. To su možda odmah vidjeli i pojedini intelektualci koji se ni za šta ne vezuju emocionalno, već uvijek imaju distancu prema svemu. Na kraju, sa tom distancom i umru. Ja nisam taj tip. Milošević je u početku bio dio produženog vremena stare Jugoslavije, jer njega možemo posmatrati kao ishod parole "i posle Tita Tito". On je pokušao da se ponaša kao Tito, samo što više nije bilo hladnog rata niti podjeljenosti u svijetu sa kojom bi on mogao da igra igru koju je zamislio.

Bio sam stavljen u tešku poziciju: mogao sam da biram između toga da postanem nacionalni heroj u sredini gdje sam rođen, ili da budem omražen kod jednog dijela svijeta koji je želio da čuje od mene ključnu rečenicu da je Milošević fašista i gad, a koju ja nisam izgovorio. (Vreme, 2001)

Niste hteli da kažete da je Milošević fašista zato što to niste mislili?

- Nisam želio da govorim o redu veličina u kojima njega stavljamo na prvo mjesto, a Tuđmana i Izetbegovića amnestiramo od krivice zato što su počinili manje zla. Mislim da njihova uloga nije ista, ali da Milošević, Tuđman i Izetbegović moraju da uđu u istu zonu krivice. To se, kao što vidimo, sada i dešava. Mislio sam da je Jugoslavija trebalo da dobije nekog Srbina za predsjednika, i to je moj istorijski idealizam zbog koga pristajem da stradam. (...) S jedne strane, Miloševića sam video kao čovjeka koji lošim sredstvima, ishitreno, ljuto i nediplomatski pokušava nešto da uradi, ali s druge strane stoji činjenica da brza tranzicija bivših socijalističkih zemalja služi da ljudi u njima prestanu da budu vlasnici bilo čega. (Vreme, 2001)

MILOŠEVIĆEVA TELEVIZIJA ILI HITLEROV IBM

Da li ste imali bilo kakvih moralnih dilema oko angažovanja RTS-a tokom snimanja Undergrounda, s obzirom na ulogu koju je ta kuća imala u ratu?

- Ne shvatam zašto bi bio problem malo učešće RTS-a, par rasklimatanih kombija i scenografija, kad je ta kuća u prvom dijelu rata pružala usluge svim mogućim svjetskim stanicama. Ako bih se moralno određivao prema takvim stvarima, onda ne bih mogao da uđem ni u jedan američki bioskop pošto je Amerika udomila šezdeset posto preživjelih nacista i gestapovaca koji su poslije Drugog svjetskog rata dobili pasoše i postali dio njihovog sigurnosnog sistema, niti bih mogao da kupim neki proizvod u svijetu zbog pokolja koji su zemlje koje ih proizvode činile u ime humanih principa.

Ako živiš jednom nogom u svojoj zemlji a drugom na Zapadu, onda je nemoguće mjeriti moral provincijalnim kriterijumima. Da li radiš za Miloševićevu televiziju ili za IBM koji je sarađivao s Hitlerom? Pisac može da zadrži distancu prema svemu, ali ako si odlučio da radiš filmove, moraš da gajiš određenu vrstu kooperativnosti jer su potrebne dozvole za snimanje i sve ono što film, kao teška djelatnost, podrazumeva. (Vreme, 2001)

Zbog čega ste se uopšte sretali s političarima? Bili ste u gostima kod raznihod Miloševića do Košutnice.

- Bio sam previše efikasan i efektan sa svojim filmovima da bi me političari zaobišli. Nekako me je eho nagrada i uspjeha koje sam postizao stavljao u rang raznih sportskih pobjednika koji su se vraćali sa trofejima. Po prirodi stvari, i kod mnogih većih naroda takvi se sreću s ljudima iz političkog miljea. (Vreme, 2001)

Vidite li problem što naša prozapadna elita vrlo često i ne prihvata suštinu zapadnih vrednosti?
- Moj problem i sa Zapadom i sa Srbijom je što me svaki put kad stižem sa Zapada u Srbiju postavljaju u veštačku dilemu. Da li da postanem istomišljenik Harolda Pintera i Biljane Srbljanović. Na Zapadu se naviknem da živim sa istinom koju izgovara Harold Pinter koji na mesto ratnih zločinaca prvo stavi Tonija Blera i Džordža Buša, prateći ideju da ova dvojica generišu svetsku volju i da im tako pripada takva optužba, a Biljana Srbljanović nas podučava kako su zločinci, zapravo, uglavnom Srbi. (Nin, 2007)

Kako se osećate kada čujete licitiranja o vašem identitetu?
- Kad bih tražio svoje estetski uzore, lako bih našao u Žiki Pavloviću i Saši Petroviću, čak i u Makavejevu, čije političke stavove prezirem. Dakle, ja nalazim sebe u kulturnom krugu tih ljudi, a oni su ipak neki Srbi, bilo da su to oduvek bili ili su odlučili da uđu u tu zajednicu jer su je osećali kao svoju. Ovo je takva kultura da gde god pružiš ruku naiđeš na nekog velikog pisca. To je sasvim dovoljno za kulturni identitet. (Nin, 2007)

Nije politički korektno – ali javnost se dugo bavi vašim krštenjem, prelaskom u pravoslavlje...
- Da bi prešao s jedne religije u drugu morao bih da pripadam ovoj prvoj, a kako sam ja prethodno bio čovek bez religijskih predznaka nema govora o bilo kakvoj religijskoj konverziji. Na praškoj Akademiji lepih umetnosti dve godine sam izučavao Stari zavet i to Pismo mi je bilo bliže nego što je Kuran bio bliži bilo kojoj od mojih nena. Prvo, mislim da je tu presudno što sam Stari zavet čitao na srpskom jeziku, a moji preci su morali da čitaju na arapskom i najčešće nisu znali šta izgovaraju. (Nin, 2007)

Koji su motivi za krštenje...
- Došao sam do pedesete godine života i sada već svako pitanje vezano za život uključuje i razmišljanje o smrti. Kada odem želim da mojim potomcima ostavim jasnu predstavu o identitetu i da ne završim kao onaj Andrićev junak iz Travničke hronike koji je podviknuo na neke Turke kada su hteli da linčuju nekog čoveka. On je rekao: ne dirajte čoveka a ovi skloni linču su ga upitali ko si ti, a on im je odgovorio ja sam veći musliman od svih vas. To je bio neki doktor Latin iz Rima koji je lečio konzule u Travniku. Hteo je da spase od sigurne smrti ovog što su ga vodili na linč. Kad je umro sahranili su ga na muslimanskom groblju. Pitali se neki ljudi posle kako katolika sahraniste na muslimanskom groblju, a ovi odgovorili pa sam je rekao da je musliman. (Nin, 2007)

MILOŠEVIĆ JE BIO DUHOVIT I BISTAR ČOVJEK

Pomenuli ste Miloševića. Kako bi danas opisali njegovu ulogu u tom velikom balkanskom filmu? - Inače je bio vrlo duhovit čovek, vrlo bistar, ali kao da nije shvatao da je politika igra tajni, igra u kojoj je glupo govoriti iskreno, jer političari po vokaciji ne govore ono što misle. Zamisli kad bi političari govorili ovako kao ja. Ili bi ih ubila neka obaveštajna služba, ili bi neka korporacija uzela na sebe da ih ušutka. A on je nekako suviše govorio o stvarima o kojima se ne priča otvoreno, a ćutao o stvarima o kojima je morao da govori. I imao je tu ideju da se ne pojavljuje, da pošalje druge. (Nin, 2007)

Kako ste se osećali kad ste čuli da je umro u Hagu?
- Žao mi je bilo. Meni je bilo na neki način i Tuđmana žao. U Francuskoj imaju one ginjole. On je već počeo da mi liči na one likove iz lutkarskog pozorišta, a ne na realnu pojavu. Dosta je komično izgledao, ali mi ga je bilo žao. Mene užasno zanima koje to obaveštajne službe stvaraju lidere. Kao što i danas ne znam ko u Beogradu tačno stoji iza koga. Znam za neke. Ja mislim da je opstanak Bosne i Hercegovine bio nemoguć pod rukovodstvom Alije Izetbegovića. Da je bio Fikret Abdić, ja mislim da bi Bosna opstala bez rata, on bi našao načina da ne zarati sa Srbima, da ne zarati sa Hrvatima. (Nin, 2007)

Kako ste doživeli Aliju Izetbegovića?
- Aliju sam upoznao u stanu njegovog sina. Bio je vrlo blag, veoma naklonjen meni, izuzetno učtiv, ali sam shvatio da ne može da bude moj predsednik jer me je pitao, kad je čuo da se spremam da snimam Na Drini ćupriju, šta će ti taj, to je podvoričko kopile, ono je puno mržnje. Ja sam rekao: ne verujem baš da je puno mržnje. To je izgovarao u trenutku kad smo izlazili, kad smo obuvali cipele koje smo prethodno skinuli. Onda sam shvatio da ne može da bude moj predsednik neko ko za Andrićevo Pismo iz 1920. kaže da je puno mržnje, a upravo se u tu ukazuje na to koliko mnogo mržnje ima kod nas. To je kao kad u Srbiji neko kaže – ovaj nas stvarno predstavlja kao Cigane jer snimam takve filmove. (Nin, 2007)

Čvrsto sam uvjeren da u Sarajevu čitaoci svih vaših intervjua još uvijek traže rečenicu koja najavljuje vaš dolazak u Sarajevo?

Neće je dobiti. Šta bi oni bez ovakvog disidenta? Ne mogu ja njihovo dostojanstvo do kraja da porazim. Ako im je zapad već to učinio, ja ne želim da nastavljam. U svakom pogledu to je jedan stav koji traje već deset godina. Naše su ideje teško pomirljive i suviše suprotne. (Reporter, 2001.)

A šta vi mislite o Miloševicevoj ideji da sakupi sve Srbe u istu državu, je li to ideja o Velikoj Srbiji? - Mnoge stvari se tovare na Miloševićeva leđa. Pazite, ja ne pravim od njega žrtvu. Ali ono što se dogodilo jeste rezultat sticaja prirodnih elemenata. Ja nisam nikakav politički ekspert, samo kazujem svoje mišljenje. Ja nisam Miloševićev čovek, on mi nikada ništa nije dao, ja nisam korumpiran, ja ne pripadam njegovom sistemu. Ali ostajem pri mojoj verziji istorije i spreman sam da podnesem posledice. (Figaro)

Ali vi ne osuđujete Miloševića? - Vi ste Francuzi, vi ste posmatrači, vi ne osećate događaje kao ja na svojoj kozi. Vama je lako, ja vam zavidim. Vaš govor je jednostavan, vi imenujete napadača i napadnute. Ali ja ne mogu da se služim vašim rečnikom. Niko, naravno, ne može opravdati ono sto su Srbi učinili u Bosni. To je gro plan, kao u nekom filmu. Ali ovaj film je suvise bučan da bi mogao da se uhvati i zadnji plan, pozadina, to jest istoriju. Da stvarno mislim da je on Hitler, ja bih vam to rekao. (Figaro)


SEDAM SITNICA

O ETNIČKOM ČIŠĆENJU
Slovenija je uvijek provodila najstrašnije etničko čišćenje. Uvijek je imala etnički čistu državu i najmanje problema. (Globus, 12 marta 1993.)

O NAJVEĆEM ZLOČINCU
1989. godine sam mislio, a i danas mislim isto tako, da je najveći zločinac koji je ikad živio u Jugoslaviji bio Josip Broz Tito. Na njegovom smetljištu su se pojavili svi, i ni jedan nije postigao ništa dobro. (Globus, 12 marta 1993.)

O RODU
Veći sam Turčin i musliman od Alije Izetbegovića (Globus, 12 marta 1993.)

O JAČIM I SLABIJIM

Nikako ne mogu razumjeti kako to da su se Muslimani u ovom ratu opredjelili za stranu koja je slabija : kako lijepo kaze Dučić – rat je borba između jačih i slabijih. Očigledno je da su slabo procijenili, jer su morali savezništvo sklopiti sa pobjedničkom stranom. A to su bosanski Srbi. (Borba, augusta 1993.)

O SARAJEVU

Ali, taj grad danas nije slobodan, pod protektoratom je. Ajde da sve to stavimo po strani i na kraju boravka u kafani podvučemo crtu i vidimo ko je šta imao. Šta je na računu: nikad bjednije nisu živjeli, nikad im teže nije bilo i teško da će se to u budućnosti moći pravdati činjenicom da je Radovan Karadžić ratni zlikovac. (Ekstra magazin, 2003)

O POEZIJI

Stih „Ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu“ zaista je otpevan. Ali, mi na svakom koncertu otpevamo poneki prostački stih kao što je „Ko ne voli Abdić Fiću, osuo se po glaviću“ ili „Ko ne voli Bahtić Fiću šetao mi po glaviću“. Ovi iz Jutarnjeg lista odlučili su da primete samo taj jedan stih.(Javno.com, 2008.)

O RUSIMA I SRBIMA:

- Problem našeg zajedničkog stradanja je upravo jedan zbir istorijskih okolnosti, u kojima ste vi Rusi bili zapravo od Napoleona do Hitlera. Vaša prostranstva i vaša energija bile su ciljna grupa svih tih osvajanja. A stradanje naroda je u tome bila velika istorijska enigma - da li je ovaj narod morao da toliko strada ili nije? Ali on jeste stradao. Isto tako je i u Srbiji. Srbija je u dva rata izgubila skoro dve trećine svog sposobnog stanovništva. Znači, postoji jedna istorijska okolnost koja nas neizbežno vuče u tu tragediju. To kao da je sudbinsko pitanje, kao da nije pitanje naše odluke, da li mi to želimo ili ne želimo. Mi smo, recimo, u vreme Drugog svetskog rata upali u jednu klopku, u kojoj su naše pravdoljublje i naš istorijski zanos iskoristili Englezi. Mi smo izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera jer je Čerčil dao zadatak da se u svim centrima u Evropi prave veliki neredi, koji bi remetili Hitlerov plan. Pa smo mi 27. marta zapravo pod dirigentskom palicom Engleske obaveštajne službe izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera, pa su nas onda bombardovali. I to ne bi bilo problem. Svako malo nas bombarduju. Bombardovali su nas na početku rata, bombardovali su nas saveznici 1944. godine, bombardovali su nas 1999, bombarduju nas neprestano. (Glas Rusije, 2010)

 

 

(zurnal.info)

ZGOTIVITE ME SA...: Hare & Halid

U rubrici Zgotivite me sa... objavljujemo dragocjeni dokument sa druženja Harisa Silajdžića s folk zvijezdama. I sa Safetom Halilovićem...

 

Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.

Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.

Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.

Ovaj put u našoj rubrici ugostili smo neuništivog Harisa Silajdžića i vječnog Safeta Halilovića. Na fotografiji smo zabilježili njihovo druženje sa folk zvijezdama Halidom Muslimovićem, Brankom Sovrlić i Avdom Huseinovićem. Ali, za razliku od prošle fotografije na kojoj je lako uočiti bliskost između Svena Alkalaja i harmonikaša Tufe Veletanlića, ova je znatno kompleksnija, puna dramske napetosti. Molimo, obratite pažnju na poglede koje Halilović upućuje gospođi Sovrlić, a Halid Harisu, kao i na izraz nezainteresiranosti na Brankinom i sasvim nejasan grč na Silajdžićevom licu. Gospodin Huseinović je, naravno, tek sporedan lik... 

Vrelinu drame koja okružuje sto teško može ublažiti i rijeka viskija a ne tri heinekena i dvije cole.

Pitate se sigurno: Šta se dogodilo poslije? Koje su emocije uzvraćene i na koji način? Može li se ljubav transformirati u bijes? U koga gleda Avdo Huseinović? Uglavnom, dovoljno neodgovorenih pitanja da sa nestrpljenjem očekujete naredno izdanje naše rubrike...

(zurnal.info)

ZGOTIVITE ME SA...: Alkalaj & Tufo

Ovo je nova rubrika u kojoj ćemo objavljivati zajedničke fotografije političara i građana

Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.

Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.

Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.

Našu rubriku otvara fotografija ministra vanjskih poslova Svena Alkalaja i njegovog fana Tufe Veletanlića, harmonikaša glasovitog po vrsnim interpretacijama hitova Bore Spužića Kvake.

(zurnal.info)

SANJA VLAISAVLJEVIĆ: Čudo bosanskog humora

Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore

Taman kada čovjek pomisli da više nema pravog bosanskohercegovačkog humora, da je utučeni narod izgubio tu rijetku esenciju, posljednji tekst briljantne kolumnistice Dnevnog Avaza i Glasa Srpske Sanje Vlaisavljević sa naslovom Ali, ipak, zašto Avaz?, vrati nadu u opstojnost nepokorenog duha.

Dugo smo se pitali kako i zašto tako sofisticirana osoba trpi okruženje u kojem se našla. Sada je sasvim jasno. Čekala je pravi trenutak u kojem će načiniti veličanstven prevrat! 

Ta, iz više razloga senzacionalna, kolumna u Sedmici, revijalnom dodatku Dnevnog Avaza, klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti sve silnike koji su pokušavali da ga pokore. Svojim poslodavcima napokon je rekla šta zaista misli o njima, ali tako da oni ostanu ubijeđeni da govori o drugima! Kako šokantan twist! Na kako profinjen način! To je demonstracija najviših stadija humora dostupnih samo istinskim intelektualcima, posvećenicima koji poznaju moć riječi i razumiju značaj kulture dijaloga. 

Evo samo nekoliko ilustracija tog školskog korištenja ironije. Zamislite samo, gospođa Vlaisavljević naoko nevino piše kako Radončić opasno zna voditi svoje poslove ili pravi dvostruki aksl (kada žrtva, u ovom slučaju nesretni Fahrudin Radončić, prepoznaje ironiju, ali misli da je korištena u njegovu korist) s tvrdnjom da je on potkupio cijelu, cjelcatu državu, a na sličan način zavodi i Mandala kada pita neidentificiranog sagovornika pa što radi taj Mandal kada krši kodekse profesije.

Naprosto genijalan primjer satire, za koju smo mislili da je protjerana tokom ovih preozbiljnih vremena, je pasus u kojem naša junakinja opisuje Dnevni Avaz, pa im podmeće krhko kukavičje jaje koje nesretnici ne primjećuju i piše: Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Briljantno!

Posebna poslastica je sam naslov kolumne: Ali, ipak, zašto Avaz? Uvedite, molimo vas, u svijest sliku Radončića i njegovog uredništva kako razmišljaju šta je pravi odgovor na to pitanje i našu majstoricu kako uz tajanstveni osmijeh na licu prolazi mordorskim hodnicima. Kada ste već to zamislili onda, neka vam ne bude teško, zamislite i zasluženi aplauz sručen iz nebeskih visina na našu heroinu. Filmska je to scena, istovremeno veličanstveno epska i dirljivo lirska, kakva trijumfu pravde i dolikuje.

Šta reći sem - bravo, bravo, bravo, na ovaj biser pisane riječi, na ovaj trijumfalni povratak satire u naše printane medije. Postoji samo jedna stvar koja je bolja od ovog teksta, a to je najava njegovog drugog dijela. Željno ga očekujemo, a do tada: Gospođo Vlaisavljević, nismo vas dostojni! S najvećim poštovanjem prenosimo Vaš tekst.


(Ne)rješiva velika sumnja

Ali, ipak, zašto Avaz? (prvi dio)

Piše: Sanja Vlaisavljević


Prije nekoliko dana upoznah veoma obrazovanog mladog čovjeka, već afirmiranog pisca, koji me nakon dvadesetak minuta razgovora ne odoli upitati nekoliko veoma zanimljivih stvari. Kao da mu je na srcu ležala velika sumnja koje je htio da se riješi. Istina, odgovori na ova pitanja su već dati. Dali su ih razni moralni čistunci koji su kritizirali moju suradnju sa “Avazom” i brojni anonimni kritičari na forumima. Dakle, dali su ih oni pravi ljudi: ljevičari, nepotkupljivci, neoportunisti, oni što nisu “unov(a)čeni”, pošteni, nacionalno neopterećeni, slobodno misleći intelektualci...

OPASNI RADONČIĆ

Nakon što sam dugo razmišljala da li da taj kraći razgovor pretočim u tekst kolumne, odlučila sam da to i uradim. Naprosto zato što smatram da čitaoci(ali i kritičari “Avaza”) treba da vide i drugu stranu medalje od one koja se kontinuirano plasira u pravim, ljevičarskim i jedinim slobodnim medijima. Oslobođenih od svake slobode, dodala bih.

Dakle, pita mene čovjek, a ja odgovaram.

Šta vi mislite kakva je “Avaz” novina?

Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Novina u kojoj svaki dan možete pročitati stotine informacija iz najrazličitijih oblasti. Nije mi bilo teško prije nekoliko dana izbrojati sve članke u ovoj novini i, zaista, bilo ih je više od stotinu. Novina koja ima tjedni dodatak u kojem objavljuju priloge ljudi iz cijele zemlje i dijaspore – i uglavnom su to politički neistomišljenici.

Znate li vi da je Radončić opasan čovjek?

Kada me ovo pitao sjetila sam se razgovora koji sam vodila prošlog ljeta. Sjedila sam u privatnoj bašti s prijateljima. Jedan od njih, ugledni sarajevski liječnik je s nesmiljenom pažnjom čitao “Avaz” i znajući da ja već izvjesno vrijeme pišem kolumne za tu novinu, veoma ozbiljnim tonom mi reče: “Opasan je ovaj Radončić. Treba se kloniti njega i svih ljudi koji surađuju s njim”.

Ohoho, odgovorila sam, pa što čekaš? Hoćeš li ti ili ću ja prijeći za drugi stol?”

Nije mi odgovorio, nastavio je i dalje s punom pažnjom čtati novinu “od korica do korica”.

Isitna, nakon toga je naše prijateljstvo iščezlo, a vlasnik bašte je ponovo postao slobodan čovjek nakon što sam prestala dolaziti s obitelji. Dakle, Radončić je veoma opasan čovjek, samo desetine godina nitko još da ga uhapsi i strpa u zatvor. Prosto nevjerovatno kako sve nadležne institucije padaju na ispitu “Radončić”. Ili Radončić ipak opasno zna raditi svoje poslove? Ili je potkupio cijelu, cjelcatu državu pa može raditi što hoće? Ili su svi oni međunarodni dužnosnici koji dolaze u njegove tornjeve toliki licemjeri pa mu se dolaze dodvoravati? A možda ga se i boje? A možda je zaista toliko opasan pa uposlenici “Avaza” neće da stupe ni u jednosatni štrajk? Ili možda dobivaju redovito plaće? Eh, moglo bi se svašta ovim povodom pitati i o koječemu promišljati, ali, eto, nikako i nitko da mu stane ukraj. Još otkako je otišao u političare!

A onaj Mandal, piše zastrašujuće tekstove?

Jeste tačno, što onaj Mandal zna napisati tekstove, pa to se ne može naći ni u jednoj novini. Psuje, vrijeđa, izmišlja, ponižava sve koji mu se nađu na putu. On je “kreten”. Ali, ne treba zaboraviti da su svi oni koji prestanu surađivati s ljevičarima, posebno kotlinskim ljevičarima: kreteni, šizofreničari, ontološki lažovi, hotelske spremačice, sa WC papirom, imbecili, moralni odroni, imaju najmanje po dva-tri nervna sloma, plaćenici, beštije, bitange... Svi su oni toliko moralno posrnuli da tu “povratka više nikada neće biti”, kako reče o jednom od njih ugledni koji koketira istovremeno i s radikalno desnom, crkvi bliskom strujom, i s ljevičarima antiklerikalcima. Pa kad treba, ovim prvima dubokom vjerom nadahnute hvalospjeve i žestoko brani “nacionalnu stvar”, a ovim drugima šalje svoje borbene priloge u slavu kozmopolitskog građanstva.

DOKAZI U TEKSTU

Ali to nije ono “moralno prostituiranje”, ako ste na to pomislili, jer toga nema kod ljevičara. To je rezervisano samo za one iz “Avaza” i “Globala”. I, konačno, pitam ja moga ispitivača, pa što radi taj Mandal pa narušava kodekse profesije. Kao i u prethodno opisanom događaju iz bašte, ne dobih odgovor.

Dobro, a šta mislite, kako bi se odvijala vaša suradnja da napišete u “Avazu” neki tekst protiv “Avaza”?

A zašto bi pisala tekst protiv “Avaza”? Kada je neko imao priliku pročitati u ljevičarskim novinama tekst protiv te novine? Što bi trebalo dokazivati takvim tekstovima i to baš u “Avazu”? Koji kolumnist – mislim na one ugledne s kojima treba pažljivo postupati jer, ukoliko im nešto prigovorite, vi ste unaprijed protiv multikulturne i građanske BiH – je napisao nešto što se oštro kosi s uređivačkom politikom novine za koju radi? Ama niti jedan. Ne što možda nemaju što napisati, nego nemaju ni u snu takvu priliku, jer to bi odmah značilo prekid suradnje. U tim slobodnim medijima “nema mjesta za političke neistomišljenike”, kako mi nedavno napisa hrabri urednik tjednih novina kojem su puna usta slobode i pravde. No, evo i sve kada pomislim da napišem neki vatreni tekst protiv “Avaza” u “Avazu”, ne pada mi napamet ništa što bi moglo biti ekskluzivno vezano samo za “Avaz”. Ako u ovoj novini doista ima sadržaja koje ne možete naći u drugim lokalnim novinama, onda će to biti sadržaji koji govore u prilog njenom kvalitetu.

 



(zurnal.info)

GRBAVICA: Komandant Balija o Batkovim zločinima

 

Osumnjičeni ratni zločinac Božidar Debelonogić, zvani Komandant Balija, u svojoj knjizi sjećanja iz ratne Grbavice piše o zločinima Veselina Vlahovića Batka

Španska policija uhapsila je u gradu Altea monstruma sa Grbavice Veselina Vlahovića Batka. Sadistički zločinac uhapšen je u sklopu policijske istrage o organizovanoj grupi državljana istočne Evrope koja je umiješana u nasilne pljačke kuća.
U saopštenju španske policije navodi se da je Vlahović primijetio policajce koji su nadzirali njegov stan i da je pokušao pobjeći. Policija je ipak uspjela da ga uhapsi iako je pružao otpor.
Kod Vlahovića su pronađeni falsificirani bugarski dokumenti.
Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića za sadističke zločine koje je počinio na Grbavici.

Bio je poznat kao monstrum sa Grbavice. Jedna od njegovih žrtava je i Goran Čengić, nekadašnji član rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i iskopano.
Vlahovićeva grupa s Grbavice bila je dio paravojne formacije “Beli anđeli”.
Prema izjavama preživjelih, učestvovao je u ubistvima više od stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Posljednji put javnost je čula za njega 2001. godine, kada je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu 2001. gdje je izdržavao kaznu zbog više počinjenih razbojništava. Tužilaštvo BiH ga je optužilo za ratne zločine i izdalo međunarodnu potjernicu.

O Batkovim zločinima postoje brojna svjedočenja, a njime je bio inspiriran i Božidar Debelonogić koji mu je posvetio čitavo poglavlje u svojoj knjizi Balija.

Debelonogić se nalazi na spisku Federalne policije BiH iz 2004. godine na kojem se nalazi 166 osoba osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Do rata je živio u Zenici, odakle prelazi na Grbavicu gdje je, kako tvrdi u knjizi, stekao nadimak Komandant Balija. Knjižicu Balija objavio je u maju 1997. godine za opskurnu novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. U njoj je zapisao svoja sjećanja o danima na Grbavici, a najupečatljivija je epizoda o Veselinu Vlahoviću.

                                                                                Batko

Za razliku od drugih Crnogoraca Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.

Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.

Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.

Komandant odreda “Bijelih anđela” u čijem sastavu je Batko djelovao, znao ga je često prekoriti zbog neodmjerenog ponašanja. Batko bi se tad snuždio i bivao neraspoložen. “Ma šali se Zoka”, tješio ga je njegov nerazdvojni prijatelj Krompir.

Batko je vozio razna auta i redovno ih uništavao. Da je neko drugi mogao mijenjati brzine, kočiti, davati i oduzimati gas, a da se Batko mogao baviti samo volanom, vjerovatno bi bilo manje slupanih automobila. Radnje neophodne za vožnju nikako nije mogao sinhronizovati, a i volan je okretao onoliko koliko je mogao zavrnuti ruke ne pomjerajući šake ni za milimetar sa volana. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno. Recimo, koliko ljudi postrojenih jednog iza drugog može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio po stanovima deset nesretnih Muslimana, ubjeđujući ih onako zbunjene i uplašene da su potrebni za razmjenu. Ljudi su se čudili i pitali kakvu razmjenu? 1992. godine niko nikog nije ni mijenjao ni razmjenjivao. Nagurao ih je u žutog “stojadina”, sjeo za volan prethodno davši Muslimanu do sebe pušku da je čuva dok on vozi.

Dok je vozio uz Vrace prema Trebeviću, zatečeni i u čudu, okretali su se prolaznici. Gore ih je poređao jedan iza drugog, uzeo pušku iz ruku zbunjenog čovjeka, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u predjelu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koji pokušaše pobjeći pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji, stade prebrojavati. Jedan, dva tri. “Samo osam”. Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici preznojavajući se od napora koji mu je pričinjavala vožnja, strahujući da mu se kao prošli put ne desi da umjesto kočnice pritisne gas.

Batko ženama nije vjerovao. Doduše, slabost su mu bile obrazovane žene, ili ako ne one, ono bar žene obrazovanih ljudi koji su ispred imena imali ono dr.,pr.,ing. Tragajući po zgradama, obilazeći od ulaza do ulaza, zagledao je imena i prezimena po vratima, tražeći ona sa titulom. Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana. Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih obadvoje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?” Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.

Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na Kavasakiju ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke.

Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.

- “Batko, brate rođeni!”, zaurla nježno, promuklim glasom - “Nafato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, jebo te ćopavi Juka”.

Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor.

Malo potom pojaviše se na Grbavici bahati i samouvjereni. Batko je postao štićenik komandanta Sarajevskog korpusa general majora Šipčića, tačnije crnogorskog generala na proputovanju kroz gradove bivše Jugoslavije i službe u JNA.

Batko se od tog slučaja nikog na svijetu nije bojao. Ali, paničan strah, smrtni strah obuzimao ga je od Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, vojnih policajaca Romanijske brigade. Pri pomenu njihovih imena, briznuo bi u plač poput djeteta, a kad bi ih ugledao padao je istog momenta u nesvjest, vjerujući da je to sudnji dan.

Život u Sarajevu postajao je sve teži. Ginuli su sa one strane Miljacke, ali i sa ove. Pero i Zenga su poginuli u borbama na trgu Pere Kosorića. Izgorjeli su u “11 plavih” , kod Željinog stadiona. Peđa je odvezao zadnjeg golfa i otvorio kafić kod Zvezdinog stadiona. Krompir je bukvalno propao u zemlju. Vođa “Bijelih anđela” pogođen je na Dobrinji od metka koji nije došao sa suprotne strane. Vjerenica princa Tomislava, Biljana – pokrovitelj “Bijelih anđela” obilazila je Zorana na Koranu u bolnici gdje je izdahnuo.

Shvativši da je slava prolazna i da se od nje ne živi, Batko je prešao Drinu i pokušao sa biznisom u svijetu kriminala. Čulo se da je pucao na komandanta “Bijelih orlova” Lainovića u Novom Sadu. Niko u to nije vjerovao, znajući da ovaj nije Musliman. Pričalo se da Batko više nije onaj i da ne ubija iz ljubavi, već za novac. Bez obzira, u te tračeve niko nije vjerovao.


(zurnal.info)

 

Rajkov kutak
Vulgarni homofob Tolika količina primitivne homofobije koju Rajko Vasić demonstrira na svom blogu ne bi bila tolerirana ni u Gornjoj Maoči
Bosanski pokret nacionalnog ponosa
Neonacisti iz naše mahale Ulice bosanskohercegovačkih gradova uskoro će zasuti leci nacističkog sadržaja, a u prvom udaru biće obuhvaćeni Sarajevo, Zenica, Bihać, Tuzla i Mostar. To će biti prva konkretna akcija Bosanskog pokreta nacionalnog ponosa, kako sebi tepa opskurna neonacistička grupa
MITOLOGIJA PANDORE: Kako postati Avatar

Svijet avatara smješten na planeti Pandora ljepši je, skladniji i življi od našeg ovozemaljskog - za neke gledaoce blockbustera Avatar toliko je zanimljiviji od ovoga koji imaju da su odlučili samo fizički ostati na Zemlji, a duhovno živjeti na Pandori i prema njenim principima


Sumnja se da stotine ljudi u svijetu živi u depresiji, jer na Zemlji ne mogu pronaći ljepotu kakvu su vidjeli na Pandori u novom filmu Jamesa Camerona Avatar. Većina bi ih bez razmišljanja pristala da postanu avatari, da im naraste rep, koža oboji u plavo i dobiju još po metar visine i odsele na planetu Pandora živjeti u sveopštem miru i ravnoteži, priznaju sami na internet forumima posvećenim životu na Pandori. Kako je transformacija u avatara (još uvijek!) nemoguća, čitav svijet kojeg je Cameron izmislio polako dobija mitološke dimenzije. Na brojnim internet stranicama se proučava jezik Na'vija, njihova konstitucija, običaji i veza sa prirodom. Zavirili smo u maštoviti svijet avatarskih zanesenjaka nastao na kompjuterskom disku od milion gigabajta i na osnovu čovjeka plave kože visokog tri metra iz sna Cameronove majke.

 

AVATAR: Na Zemlji se reinkarnacija hinduističkih bogova u ljudski oblik naziva avatarom ali je razvojem tehnologije ovaj termin dobio novo značenje kada se ljudska inteligencija prebaci u drugo biološko tijelo. U ovom slučaju smiještanje ljudskog uma u tijelo stanovnika Pandore, Na'vija, znači postajanje avatarom.

NA'VI: Čovjekolika indigo bića od nas se razlikuju po veličini koja može dostići i do skoro četiri metra, repu na dnu leđa i živim završecima dlaka sa glave kojima se povezuju sa drugim živim bićima. Uz to, veze koje ostvare sa svojim partnerima traju cijeli život i ne mogu se raskinuti pa im svakako nisu potrebni advokati. Poznati su po svojoj miroljubivosti ali i ratničkim sposobnostima samo u slučaju odbrane. Za razliku od ljudi ne pokušavaju prilagoditi svijet sebi pa umjesto toga nastoje pronaći sklad i utopiti se u okruženje. Mada imaju vlastiti Na'vi jezik, jako dobro govore i engleski koji su naučili od entuzijastične naučnice Grace Augustine.

DRVO-DOM: Visoko skoro 500 metara, drvo-dom je ustvari nekoliko stabala međusobno isprepletenih koji služe kao dom plemenu Omaticaya. Nezamislive visine dostiže zahvaljujući smanjenoj gravitaciji na Pandori. Na'viji na ovom drvetu provode većinu svog života a ono im je ujedno podsjetnik da je zajednica uvijek jača od skupa pojedinaca. Nažalost, korporacija RDA srušila je drvo i natjerala Na'vije u izbjeglištvo jer se ispod drveta nalazi jedno od najvećih nalazišta unobtanijuma na Pandori.

Još je jedno drvo posebno važno za Na'vije. Drvo života njihova je veza sa precima i sa njima mogu izravno razgovarati spajanjem svog repa i živih grana drveta. Na sreću, drvo života Na'viji su uspjeli odbraniti.

UNOBTANIJUM: U 20. i 21. stoljeću stanovnici Zemlje ovom su riječju nazivali sve nedokučive materijale, obično izmišljene i nepostojeće. Ruda koju su pronašli na Pandori imala je do tada nezamisliva svojstva: provodnost o kakvoj su naučnici maštali i mogućnost da stvori magnetsko polje i levitira iznad površine. Ovaj materijal postoji samo na Pandori i do njega se dolazi u “nehumanim” uslovima pa je njegova cijena na zemlji dostizala i 40 miliona dolara po kilogramu. Zbog njega je RDA i napravio svoju bazu na Pandori i ako se vojnici i rudari ikada vrate na ovu planetu, nakon poraza od Na'vija, to će biti isključivo radi “novog zlata”.

IKRAN: Zmajolika životinja za jahanje čiji raspon krila može biti i do 12 metara a brzina poniranja čak 260 kilometara na sat. Svaki Na'vi ratnik ima svog ikrana po kojeg odlazi na lebdeće planine. Prepoznaje ga po tome što ikran na početku pokuša ubiti Na'vi ratnika kojeg odabere za svog doživotnog vlasnika. Tek kada uspije pripitomiti svog ikrana, stanovnik Pandore postaje i istinski Na'vi ratnik. Pripitomljeni ikrani žive na vrhu Drveta života kako bi uvijek bili pri ruci ratnicima. Međusobno su povezani nervnim žavršecima na repovima i Na'vi njima upravljaju svojim mislima, na isti način na koji kontrolišu pokrete dijelova svoga tijela. Zbog ikranovog oblika usta pretpostavlja se da je evoluirao od ribolikih životinja. Uprkos godina istraživanja, ikrani su za ksenobiologe (naučnike koji izučavaju biologiju vanzemaljskog života) i dalje velika tajna. Zna se da im je tijelo jako slično pticama sa Zemlje ali su njihova tijela i kosti napravljene od bioloških karbonskih vlakana. Njihove kosti su mnogo lakše od ptičijih i neuporedivo tvrđe. Posebno je interesantan način hlađenja ove životinje: hladan vazduh ulazi kroz posebne otvore na glavi (baš kao kod mlaznih borbenih aviona) i struji cijelim tijelom te prolazi čak i kroz kosti. Ikran ima četvere oči. Velikim prednjim očima svijet vide poput ljudi a male oči sa strane glave imaju ultracrveni vid, pogodan za noćni lov, i posebno su osjetljive na pokrete. Nikada nije naučno dokazano ali se pretpostavlja da su ikranove oči osjetljive i na zvuk te da služe kao radar.
I ostale su životinje na Pandori veće i snažnije od onih koje mi poznajemo. Slično je i sa biljkama. Njihove su boje snažnije i življe od najljepših cvjetova dostupnih ljudskom oku. Biljke, životinje i čovjekoliki avatari u snažnoj su i neprekidnoj vezi a njihovu ravnotežu održava vrhovno božanstvo Eywa.

EYWA: Eywa se teško može nazvati bogom u kakvog vjeruje većina stanovnika plave planete. Kada bi se već moralo porediti Eywu sa nečim što poznajemo na našoj planeti, to bi vjerovatno bila sama majka Zemlja. Na'viji se ne klanjaju niti obožavaju Eywu, prije bi se moglo reći da se radi o poštovanju i zahvalnosti na životu kojeg ovo božanstvo čuva.

RDA: Administracija za razvijanje resursa (RDA) najveća je i najozloglašenija nevladina organizacija u svemiru. Njihovi su poslovi raznovrsni i zagarantovano sumnjivi: od iskopavanja ruda, prevoza, medicine pa do proizvodnje oružja. Javna je tajna da su snažniji od većine vlada istočnog svijeta. Jedino oni polažu pravo na sve resurse i prevoz van Zemlje. Mada su danas najstariji i najveći takozvani kvazi-vladin administrativni entitet sa milionima dioničara, RDA je projekat dva čovjeka koji su za njeno osnivanje posuđivali novac od porodice. Uspjeh im je donijela formula prevoza radnika na bilo koje mjesto na Zemlji ili van nje bez miješanja sa domorodnim stanovništvom. Tako su Zemlju povezali maglev vozovima za koje su potrebne velike količine unobtanijuma smještenog jedino na planeti Pandori.

Postoje nagađanja da je RDA koristila oružje namjenjeno samo za odbranu u hitnim slučajevima prema pravilima UN-a.

RDA je optuživana i za uništenje ekosistema Pandore. Udruženje za zaštitu životinja PETA potrošilo je 1,2 miliona dolara tokom 2148. godine na kampanju u kojoj su se mogle vidjeti fotografije iznemogle Na'vi žene za šta su optužili RDA. Kampanja je imala velikog utjecaja i čak dovela do pooštravanja kotrole RDA ali je sve palo u vodu kada je otkriveno da je fotografija montirana.

JEZIK: Na'vi jezik ima oko hiljadu riječi. Humanoidi koji su ga pokušali naučiti kažu da je teži od bilo kog zemaljskog jezika ali ljudi ipak mogu vremenom savladati neobični na'vi jezik. Ako uspijete naučiti riječi i gramatiku budite sigurni da u sklapanju rečenica ne možete pogriješiti: jednostavno, redoslijed riječi u rečenicama na'vi jezika nije bitan i bit će ispravno kako god ih poredali. Stanovnicima Etiopije i Novog Zelanda trebalo bi biti lakše naučiti ovaj jezik od ostalih jer postoji nekoliko sličnosti njihovih jezika i jezika Na'vi bića. Onima što već uče riječi svakako ne biste željeli reći da se radi o jeziku kojeg su izmislili Camerun i dr. Paul Frommer, lingvista i direktor Centra za upravljanje komunikacijama na Univerzitetu Južne Kalifornije.

ZA DALJE ISTRAŽIVANJE: Maria Wilhelm i Dirk Mathison objavili su knjigu Avatar: A Confidential Report on the Biological and Social History of Pandora, u kojoj su skupili sva saznanja ljudi o životu na Pandori. Od novembra prošle godine može se nabaviti u američkim knjižarama ili direktno preko izdavača Harper Entertainment.

Nepopravljivim zanesenjacima vjerovatno neće biti mrsko ni skoknuti do kineske provincije Hunan čiji su predjeli poslužili kao inspiracija za leteće planine na Pandori. One su nedavno preimenovane u Avatar i nema sumnje da će poslužiti fanovima da se pohvale kako su zaista bili na Pandori. I, naravno, dokažu to fotografijama.

(zurnal.info)

SELVEDIN AVDIĆ: Trojica u vodi

Ima nade dok postoje tri čovjeka koja su spremna skočiti u ledene virove da bi nekom pomogli. Ima nade, samo je ne treba tražiti kod trenutne posade političkih kabineta

 

Ukoliko vas je zadesila nesreća da morate svakodnevno pratiti rad ovdašnjih političara, morate biti oprezni - takva tužna aktivnost može ugroziti zdravo rasuđivanje. Suočeni sa ogromnom količinom bezobzirnosti, egoizma i okrutnosti možete sasvim izgubiti vjeru u ljude. Možete pomisliti da na ovom svijetu nema više poštena čovjeka. Ako smatrate da je ova tvrdnja pretjerana, vjerujte da nije. Potpisnik teksta je živi dokaz.

...

Imao sam sreću da sam u jednom periodu života putovao po Bosni i Hercegovini, tražio dobre ljude i za to bio plaćen. Kolega Almin Zrno i ja polazili smo u rana jutra. Pamtim ih kao maglovita, tmurna, tegobna, valjda tako izgledaju ona kojim u prognozama plaše meteoropate. Za svako putovanje pripremao sam posebne kompilacije ne bi li nas muzika oraspoložila. Ali, nema tog reggaea koji može donijeti sunce ljudima koji su svaki dan prinuđeni da sarađuju sa javnim ličnostima, kako obično tepamo tom polusvijetu. Svjetlo smo pronalazili na kraju putovanja - divne ljude, starca koji je pošumio čitav Kupres, amaterskog slikara koji je sagradio galeriju u šumi, travničkog golubara, vareškog maratonca, visočkog grnčara, klesara, jogija, mlinara, bibliotekara... Pronalazili smo ih u njihovim opustošenim gradićima i osiromašenim selima, opljačkanim na brzinu u ratu pa natenane u miru. Ali, svi su oko sebe širili izuzetnu vjeru za životom, na svu sreću, zaraznu, pa smo nas dvojica zahvalno punili baterije. Reggae nam u povratku nije trebao.

Marko Vešović je, nakon što je pročitao naše priče, zapisao:

- Ova knjiga je, koliko god govorila o stvarnim ljudima i događajima, prozor kroz koji gledamo slike svijeta kojeg zapravo i nema. Tačnije, kojega ima tek u ostacima. Slike BiH koja je nestala djelimično zato što je morala proći, a djelimično zato što su je razorili ljudi.

Prinuđeni smo da tražimo te ostatke. Ako hoćemo da sačuvamo malo vjere u ljude. Nedavno sam ponovo dobio priliku.

....

Dvanaestog januara u Zenici tri slučajna prolaznika su iz nabujale rijeke spasili djevojku.

Djevojka je potrčala za psom, okliznula se i pala u Bosnu koja se izlila iz korita. Na tom mjestu rijeka je puna opasnih virova koji su prošle godine progutali djevojčicu. Kenan Durmo (26) skočio je prvi u hladnu vodu i uspio stići do djevojke. Jakna, otežala od vode, sputavala mu je kretnje, ali brzo je dobio pomoć. U vodu su skočili Sead Skender (45) i Mirsad Ćurovac (57) koji su mu pomogli da djevojku izvuče na obalu.

Nakon spasavanja svi su požurili svojim kućama, jer im je bilo hladno. Nisu stigli ni da se upoznaju. Zenička Civilna zaštita je danima preko radija tražila aktere i uspjela naći spasioce, a identitet djevojke je još uvijek nepoznat.
Inače, Sead Skender je metalurg bez stalnog zaposlenja, Mirsad Ćurovac penzioner, a Kenan Durmo nezaposleni fizioterapeut. Sva trojica pripadaju najugroženijim kategorijama (ružne li riječi) ovog društva, onima kojima država ništa nije dala ali im neprestano uzima. Pripadaju nesretnoj većini koja ima sve razloge da budu ogorčena. Ali, bez obzira na sve, oni su uspjeli sačuvati humanost.
Skender je čak izjavio da je dan nakon događaja proslavio prvi rođendan unuke i da je ovo spašavanje za njega i svojevrstan dar.

...

Javni život Bosne i Hercegovine pun je kriminalaca, spletkaroša i prevaranata, mafijaških organizacija koje umišljaju da su političke stranke, šibicara koji se igraju ekonomijom, ljekara koji imitiraju božanska bića, profesora koji studentice doživljavaju kao seksualno roblje, novinara koji su na lažima izgradili tornjeve, humanitarnih radnika koji potkradaju sirotinju i sličnih predatorskih kreatura. Svaki dan oni pune novine, od naslovnih strana do rubrika jet seta, a na televizijama su u stanju u istom danu komentirati ustav i puniti sogan dolmu. S druge strane, samo lokalni, zenički mediji objavili su vijest o podvigu Durme, Ćurovca i Skendera.

Valjda je to normalna podjela medijskog prostora u ovakvoj Bosni i Hercegovini. Nije pretjerano zaključiti da je BiH, između ostalog, i zbog toga nakaradna država.

...

Ali, kao što vidite, ipak ima utjehe. Složićete se sigurno sa mnom da ima nade dok postoje tri čovjeka koja su spremna skočiti u ledene virove da bi spasili nekom život. Ima nade, samo je ne treba tražiti kod trenutne posade političkih kabineta.

Ja sam dobio svoju dozu optimizma. Treba sada štedit da mi duže traje.

(žurnal.info)

FILOZOFIJA OD A DO Z: Sherlock Holmes

Posljednji film britanskog reditelja Guya Ritchieja Sherlock Holmes, u kojem igraju Robert Downey Jr. i Jude Law, ponovo su skrenuli pažnju na ekscentričnog detektiva iz ulice Baker.
U ovom vremenu opšte nesigurnosti
Žurnal vam poklanja životnu filozofiju najvećeg kriminaliste svih vremena Sherlocka Holmesa. Naravno, according to Sir Arthur Conan Doyle. A šta ste mislili?


AMBICIJA:

- Sve što tražim od života su nova iskušenja. Ako je to ambicija, onda sam ja ambiciozna osoba.

CVIJEĆE:

- Čini mi se da najveću potvrdu dobrote Providnosti možemo naći u cvijeću. Sve druge stvari, naša snaga, naše želje, naša hrana, uistinu su nam potrebni u prvom redu za opstanak. Ali, ova je ruža višak. Ona miriši i bojom uljepšava život, ona nije neophodna. Samo dobrota daruje te viške pa tako ponavljam, moramo polagati velike nada u cvijeće.

ČOVJEK MAŠTE:

- Ja sam samo učenjak - čovjek mašte. Ne mogu objasniti praktične stvari u životu.

DETEKTIVI U ROMANIMA:

- Baš mi nije stalo do detektiva u romanima. To su mladići kojima sve polazi za rukom, a nikad ne vidite kako. Stvar inspiracije, ali ne pravog posla.

DJECA:

- Ja bih svoje prve utiske o karakteru roditelja često dobivao proučavanjem njihove djece.

FENOMEN:

- Suzdržanost u odnosu na privatni život samo je pojačavala dojam svojevrsne neljudskosti što je on pobuđivao u meni pa bih se koji put čak ulovio da o njemu mislim kao o posebnom fenomenu, o mozgu bez srca, kojemu nedostaje baš toliko ljudskih osjećaja koliki mu je pretičak inteligencije. Odbojnost prema ženama i nesklonost prema novim prijateljstvima bili su tipični za njegovu neosjećajnu narav, baš kao i posvemašnje izbjegavanje svakog spomena rodbine. (Watson o Holmesu)

GENETIKA:

- Postoji, Watsone, neko drveće koje raste do određene visine, a onda se na njemu počnu pojavljivati nekakve čudne, ružne izrasline. To se može često primijetiti i kod ljudi. Po mom mišljenju, u toku razvoja pojedinaca ispoljava se čitav niz njihovih predaka, pa iznenadan obrat u život svakog čovjeka prema dobru ili prema zlu stoji pod jakim utjecajem nečega što zapravo izvire iz njegova rodoslova. Prema tome, ličnost je u stvari samo jezgrovit izvod iz historije čovjekove porodice.

- Ta pretpostavka nije sasvim uvjerljiva.

- U redu, ja i ne tvrdim da je baš tako.

ISTINA:

- Kada se isključi nemoguće, istina je ono što ostane, ma kako izgledalo nevjerovatno.

JAVNOST:

- Pih, dragi moj prijatelju! Koliko ta javnost, to golemo anonimno mnoštvo koje ne zna razlikovati lakrdijaša od pravoga umjetnika, malo mari za finoću analize i zaključivanja.

KAPITALISTI:

- Pitam vas da li se kakav jadni sirovi divljak koji će u razdraženom stanju maznuti po glavi nekog svog druga može uopće usporediti s čovjekom koji, razbaškaren u najvećoj udobnosti, metodički mrcvari drugima dušu i tijelo, da bi još više natrpao svoje već ionako prepune kese?

LOGIKA:

- Zločin je nešto obično, a logika je rijetkost.

METOD:

- Znam da moji zaključci izazivaju čuđenje, ali sve je jako jednostavno. Svatko tko zdravo rasuđuje može izazvati u sugovornika prividno neobičan dojam, ako sugovornik previdi upravo ono na čemu zdrav um temelji svoje zaključke.

MLADOST:

- Nikad nisam bio naročito društven čovjek, Watsone, uvijek sam volio da sjedim sam u sobi, da razmišljam i u dokolici izgrađujem svoja mišljenja, pa se nisam mnogo ni miješao s ljudima svojih godina. Izuzev mačevanja i boksanja, ni sport me nije mnogo privlačio...

MORIARTY (svaka sličnost sa ovdašnjom kriminalnom elitom je očigledna):

- Najveći spletkar svih vremena, uvijek tamo gdje je zlodjelo na pomolu, mozak podzemlja – mozak koji je mogao mijenjati sudbine naroda. Eto, takav je Moriarty. Ali, on je istovremeno tako daleko od svake sumnje, tako imun na svaku kiritku, tako sposoban u poslovima, a skroman u očima javnosti da bi zbog riječi što ste ih netom izrekli na sudu bez teškoća dobio proces s odštetom za povredu časti, najmanje u visini vaše godišnje mirovine.

NEZAVISNO SUDSTVO:

- Svi moji instinkti vode u jednom pravcu, a činjenice u drugom. Sve se bojim da britanske porote još nisu postigle potreban stupanj inteligencije koji bi im omogućio da dadu veću važnost mojim pretpostavkama nego Lestradeovim činjenicama.

OVISNOST:

- Dosadni dani. Stvari su se vrlo sporo odvijale, a ja ne podnosim takve sušne periode. Moj mozak je tako nenormalno aktivan da je vrlo opasno ostaviti ga bez stimulativnog materijala koji bi ga mogao inspirirati. Tada padam u potpunu letargiju i mogu samo da ležim između violine i knjiga. Godinama sam se postupno odvikavao od opasne tabletomanije, koja mi je jednom čak bila zaprijetila usponu zadivljujuće karijere.

PONOS i OPRAVDANJE:

- Otvorena optužba, grub udarac po ramenu – kakav vam je to rasplet? Ali naprotiv, brzina donošenja zaključka, lukavo postavljena zamka, bistro predviđen razvitak situacije, pobjeda u obrani zamisli – zar to nije ponos i opravdanje našeg životnog zanimanja?

PRIRODA:

- Ne privlače me ni selo ni more. Volim ležati usred pet milijuna ljudi ispustivši sve pipce i loveći njima i najslabiji nagovještaj ili sumnju o postojanju kakva neriješena zločina. Divljenje prirodi nije jedna od mojih brojnih vrlina.

RAD:

- Rad je, dobri moj prijatelju, najbolji protivotrov za tugu.

SELO:

- Usamljena seoska imanja uvijek me ispunjavaju užasom. Uvjeren sam, Watsone, na temelju vlastitog iskustva, da je najozloglašenijim londonskim četvrtima manje grijeha i zločina nego u tom prekrasnom i vedrom seoskom krajoliku. U gradu javno mišljenje postiže ono što često izmiče zakonu. Ondje nema tako bijedne uličice u kojoj vrisak izudarana djeteta ili udarac pijana muža neće izazvati sućut i ogorčenje među susjedima. Osim toga, tamo je čitav aparat pravde nadohvat ruke. Ali, pogledajte te kuće na osami okružene poljima i njivama. U njima žive neuki ljudi koji o zakonu znaju vrlo malo. Pomislite na paklenu okrutnost i prikrivenu zloću koja se u njima krije, godinu za godinom, a da o tome nitko i ne sluti.

SKROMNOST:

- Ne mogu se složiti s onima koji svrstavaju skromnost u vrline. Logičar zahtijeva da se stvari vide onakvima kakve jesu, a potcjenjivanje samog sebe isto je takvo udaljavanje od istine kakvo je i preuveličavanje vlastitih snaga.

SMIRAJ:

- Kako to kaže stari kazališni komad, lutanju dođe kraj kad se ljubljeni nađu. 

UMJETNOST:

- Čovjek koji voli umjetnost zbog nje same često nalazi najveća zadovoljstva upravo u njezinim manje važnim, nižim manifestacijama.

ŽENE:

- Kao što znate, nisam svesrdan obožavalac žena... Ako bih se ikada odlučio za ženidbu, nadam se, Watsone, da bih znao pobuditi u supruzi takve osjećaje koji bi je spriječili da provede noć u društvu služavke dok je moje tijelo samo nekoliko metara udaljeno od nje.

(Citati su probrani iz četiri toma Avantura Sherlocka Holmesa, Alfa, Zagreb, 1978.)

 

(zurnal.info)