Svijet

FENOMEN WIKILEAKS (3): Slučajevi koji su potresli svijet
NASA DOKAZALA: Život moguć van planete Zemlje, samo ga trebamo pronaći
FENOMEN WIKILEAKS (2): Julian Paul Assange - sramežljivi “zviždač” novi najmoćniji čovjek na svijetu
FENOMEN WIKILEAKS (1): Amerika, država u kojoj više nema tajni

Političari u BiH tek trebaju da otkriju kako ih u svojim povjerljivim izvještajima vide Amerikanci. Među četvrt miliona internih dokumenata State Departmenta sa čijim je objavljivanjem počela web stranica WikiLeaks, nalazi se i 869 izvještaja iz ambasade SAD u Sarajevu.

U nedelju naveče američki New York Times, britanski Guardian, francuski Le Monde, njemački Der Spiegel i španski El Pais počeli sa objavljivanjem povjerljivih dokumenata američkog State Departmenta, koje im je na raspolaganje stavila web stranica WikiLeaks.

Očekivano, za globalnu publiku najzanimljivije su bile ocjene američkih diplomata o liderima Njemačke, Rusije, Italije, Avganistana, Irana, dok su balkanski političari, u poređenju sa ovim “kapitalcima”, manje interesantni.

Sudeći po načinu kako su američke diplomate opisale svjetske lidere, ni domaći političari nemaju se čemu dobrome nadati kada kompletan sadržaj izvještaja iz sarajevske ambasade SAD ugleda svijetlo dana.

Šta god da su američke diplomate napisale o političarima, ne može biti gore od onoga šta o tim istim političarima misle njihovi podanici.

Objavljivanje 251.287 internih dokumenata State Departmenta je najveće “curenje” zvaničnih povjerljivih dokumenata u modernoj istoriji i predstavlja prekretnicu u dosadašnjem shvatanju klasičnog novinarstva i odnosu između medija i “insajdera”, spremnih da objelodane zvanične dokumente, bilo da je riječ o vladinim ili dokumetima privatnih korporacija.

I do sada su mediji širom svijeta objavljivali povjerljive dokumente vlada, do kojih se uglavnom dolazilo kroz lične kontakte novinara sa svojim izvorima informacija, pri čemu su novinari preuzimali na sebe da provjere vjerodostojnost dokumenata, te na bazi vlastite procjene donosili odluke i o tome šta od dokumenata treba a šta ne treba objaviti.

Ono što je suštinski drugačije u slučaju objavljivanja dokumenata State Departmenta je da nisu tradicionalni mediji došli do dokumenata već WikiLeaks, pri čemu niti jedni niti drugi znaju zvanično ko je izvor ovih dokumenata.

Četvrt miliona tajni na jednom USB sticku

Nezvanično, mlađahni analitičar američke vojne obavještajne službe, Bradley Manning, stacioniran u bazi u Iraku, je taj koji je iskoristio pristup centralizovan američkoj bazi podataka i hladno iskopirao stotine hiljada povjerljivih vojnih i diplomatskih dokumenata koje je potom proslijedio WikiLeaksu.

“Curenje” povjerljivih informacija u ovakvom obimu prije 20 godina, u doba neprikosnovene “vladavine” papira bi bilo nemoguće, jednostavno zato što ni u crtanom filmu ne bi bilo izvodljivo iznijeti neopaženo iz arhive State Departmenta kamion dokumenata.

Zahvaljujući digitalnom dobu u kojem živimo, svih četvrt miliona izvještaja State Departmenta došlo je do WikiLeaksa elektronskim putem a potom proslijeđeno vodećim svjetskim medijima na običnom USB sticku.

Neodoljiva privlačnost WikiLeaksa za insajdere, voljne da objelodane mračne tajne svojih poslodavaca, leži u garantovanoj anonimnosti, zahvaljujući sofisticiranom sistemu baziranom na mreži servera što omogućava da stvarni pošiljalac dokumenata bude nepoznat i WikiLeaksu.

Otkrivanje povjerljivih informacija klasičnim medijima takvu garantovanu anonimnost ne pruža, jer u najboljem slučaju barem novinar zna identitet insajdera a klasična anonimna pisma, bila ona na papiru ili elektronska u današnje doba također ne garantuju anonimnost pošiljaoca.

Kako vjerovati anonimnom pošiljaocu

Slaba tačka koncepta WikiLeaksa je da garantovana anonimnost pošiljaoca čini ekstremno teškim verifikaciju dobijenih dokumenata, odnosno kako utvrditi da je riječ o originalnim dokumentima ili falsifikatima.

WikiLeaks se tako našao u poziciji da mu je “sa neba” jednostavno palo u krilo gomila zvaničnih dokumenata o čemu su tradicionalni mediji mogli samo sanjati.

WikiLeaks je od svog početka, 2006. godine, pa do početka ove godine, od objave dokumenata iz Somalije i Kenije, pa do vojnih snimaka pokolja iz Iraka, pokušao da prakticira sistem “direktne demokratije”, pa je dobijene dokumente nudio direktno na svojim web stranicama svakom korisniku interneta.

Iako su svi ovi dokumenti privukli veću ili manju pažnju vodećih medija, Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, nije bio pretjerano zadovoljan, pa je u više navrata izražavao razočarenje da mediji nisu prepoznali značaj objavljenih dokumenata, kao i da je kao i svaka druga vijest, izgubila privlačnost za tri dana.

Stoga je odlučio da promijeni taktiku, svjestan činjenice da niti jedan web sajt na generalnu publiku nema još uvijek uticaj kao tradicionalni mediji. Rješenje je pronađeno u “posrednoj demokratiji”, kroz davanje ekskluzive nekolicini vodećih svjetskih pisanih medija, kao što su New York Times. Guardian, Spiegel.

Ovim medijima je omogućeno da prije objavljivanja podataka njihovi novinari temeljiti analiziraju dokumente i na osnovu njih pripreme svoje tekstove koji bi se simultano objavili sa pojavom dokumenata na web stranicma WikiLeaksa.

Na ovaj način objelodanjen je ratni dnevnik iz Avganistana, u julu ove godine, kao i ratni dnevnik iz Iraka u oktobru.

Brak” medija i WikiLeaksa

Ovaj “brak iz računa” između WikiLeaksa i medija rezultat je činjenice da su mediji shvatili da igru ne vode oni već Wikileaks.

Naravno, vodeći svjetski mediji su mogli ignorisati WikiLeaks ali bi u tom slučaju ostali vrućeg materijala pa bi se našli u rangu sa svim ostalim medijima širom svijeta, što nije dobro za reputaciju a još manje za profit..

Ovako, svaki od pet medija je dobio ekskluzivu za svoje geografsko ili jezičko područje. Dogovor je da ovih pet medija ima devet dana prednosti prije nego što WikiLeaks počne objavljivati kompletan sadržaj izvještaja na svom sajtu.

WikiLeaks u ovom partnerstvu dobija toliko željeni medijski publicitet za svoje dokumente,a da bi se održala pažnja javnosti mediji koji su dobili eksluzivni pristup dokumetima unaprijed, ovog puta odlučili su da priču objavljuju u dijelovima, desetak dana zaredom kako bi maksimalno iskoristili eksluzivitet koji imaju.

Da vijest, koliko god bila velika i bitna, ipak živi samo jedan dan, naučili su i u WikiLeaksu. Za razliku od dosadašnje prakse kada su čitav paket dokumenata objavljivali odjednom, sada su promijenili taktiku najavivši da će 250 hiljada izvještaja State Departmenta objavljivati postepeno, “na kašičicu” tokom nekoliko narednih mjeseci.

Cijena koju je WikiLeaks platio za medijsku pažnju za objavljene dokumente je da uprkos svom proklamovanom cilju da informacije svima trebaju biti dostupne, nekima su informacije ipak dostupnije prije nego ostalim običnim smrtnicima i medijima.

(zurnal.info)

Tajna poruka Tonyja Blaira: Šta se krije u memoarima?

Sjećate se kraja Pisca iz sjene – kada glavni junak otkriva kodiranu poruku u stranicama memoara bivšeg britanskog premijera Adama Langa? Dok glavni junak okreće stranice knjige primjećuje da prve dvije riječi svakog poglavlja prave rečenicu kada se poredaju pravilno. Poredajte ih u niz i dodajte kratku frazu kojom počinje posljednje poglavnje i dobili ste kostur u premijerovom ormaru.

Langova supruga Ruth bila je tokom studija 1976. godine regrutovana kao aget CIA-e u Americi od harvardskog profesora Paula Emmetta.

Nije tajna da je lik Adama Langa napravljen prema stvarnom bivšem premijeru Tonyju Blairu. A pogledajte slučajnosti: Blairovi memoari – A Journey: My Political Life – su upravo objavljeni. Sudeći prema kritici Michika Kakutanija u New York Timesu, knjiga je bacila malo svjetlosti na čovjeka koji ostaje tajanstven do samog kraja. Ali da li je u knjizi zaista toliko nepredvidiv? Ili je Blair, baš kao fiktivni dvojnik, sakrio najsočnije detalje u kodu?

Dobio sam primjerak premijerovih memoara i sada ću je podvrgunite istim kriptografskim analizama koje je koristio lik Ewana McGregora u Piscu iz sjene. Ako uzmemo prvu riječ iz prvih 21 poglavlja, a onda prvu frazu posljednjeg odlomka, šta dobijamo?

Na... (On ... the … eng.)

Za sada je dobro.

Poslije... (later ... the … eng.)

Uh-oh. Ni ostalo nije ništa manje katastrofalno. Evo pune dekodirane poruke:

Na kasnije Churchill ti ja ono ovi izraz zapad. (On the later the Churchill you the the I the it as the the it the the the on those the term "the West.")

Šta ako uzmemo drugu riječ iz svakog poglavlja i spojimo ih?

2 putovanja koja neravnopravnost vratila je bila kampanja buđenja trupa ostavljenih 2001. je ja slabi problem je 2005. godine raspored roka posljednjih mjeseci. (2 journey that disadvantage returned was campaign awakening forces left 2001 is I weeks problem is 2005 schedule last the months term eng.)

Može li “kampanja buđenja trupa ostavljenih 2001.” biti referenca za al-kaidine spavače? Ili se možda Blair potrudio više nego Langov lik da sakrije tajnu poruku – vjerovatno je skrivena u anagramu. Evo šta dobijete kada uzmete Churchill frazu iznad i prerasporedite slova:

Oh, istina, koherentnost: Učestvovat ću u vrućoj trojci, onda sa najbjeljim sportistom. Progutali su. Huh. (Oh, the truth, coherence: I'll hit the hottest threesome, then the whitest athlete. They eat it. Huh. Eng.)

Tony Blair, ti stari vraže!

(Preneseno sa Slatea)

PRAVA SLIKA AFRIKE: Svjetsko prvenstvo u eksploataciji

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR

 

Tropska malarijska atmosfera. Rojevi mutiranih komaraca kao da nadiru sa svih strana i polako stežu obruč oko komentatorske kućice. Komentator Željko Vela kažiprstom rasteže ovratnik i tegobno uzdiše dok sve teže prati poletne crne mladiće koji nabijaju službenu Adidas loptu. Uz sam teren se vrte reklame službenih sponzora Sonyja, Vise, Emiratesa, McDonald’s-a, Castrola. Na velikom ekranu vrti se autić Hyundai-Kia motorsa. Poneki gledatelji piju piće službenog sponzora Coca-Cole i konzumiraju nešto od ostalih sponzora koji su ušli u okvir pomno odabranih predstavnika pojedinog proizvoda Fifa World Cup-a 2010., uz obaveznu ulaznicu od otprilike 125 milijuna dolara. Na stadionu je i nekakvo naguravanje. Redari odvode nekoliko Nizozemki koje nose haljine Bavaria piva, a svi vrlo dobro znaju da je jedino pivo koje se smije reklamirati na stadionu, Budweiser. Vela se osjeća sve nelagodnije. Mnogo toga ga podsjeća na kućnu atmosferu europske lige prvaka, gdje je sve tako ugođeno, njemački precizno, gdje nema niti rasističkih povika, niti baklji, ali svi ti primitivni ljudi sa vuvuzelama jednostavno ne prestaju ispuštati jednoličan hipnotički zvuk iz svojih truba. Zvuči kao da svi imaju barem po dvije. Kako su uopće kupili karte? Zar si to mogu priuštiti?

Sve se to radi za Afriku

Ali naš komentator nije jedini čiji samozaborav remete tisuće vuvuzela koje trube kako za vrijeme utakmica tako i po ulicama dugo prije i poslije utakmice. Tu su i horde drugih, redom neafričkih komentatora, igrača i televizijskih kuća koje su očekivale dobro poznatu koncepciju svjetskog prvenstva zapakiranu u afričku ambalažu. I svi redom su za jednostranu zabranu tih navijačkih rekvizita koji na gotovo sablasan način remete idilu oko neonsko-zelenih travnjaka.

A sve je toliko dugo i temeljito planirano za još jedno (te isto) svjetsko nogometno prvenstvo kakvo samo FIFA zna organizirati. Već kod samog prihvaćanja kandidature Južne Afrike za domaćina svjetskog prvenstva u Fifi su naglasili da to rade isključivo zbog njih, zbog novih ekonomskih prilika za obične afrikance, zbog turizma, razvoja nogometa i njegovog mirotvornog učinka na čitavu Afriku. Kompletna južnoafrička struktura moći se upregnula u raskošnu nogometnu kočiju koja napokon dolazi na afrički kontinent. Thabo Mbeki, sada bivši predsjednik Južnoafričke republike, je predvidio da će Svjetsko Prvenstvo biti trenutak “kada će Afrika stajati uspravno i kada će odlučno preokrenuti trend stoljetnog siromaštva i konflikta”.

Vlada Južnoafričke republike je shodno dimenzijama nadolazeće karavane odmah u startu odvojila pozamašnu količinu novca samo za gradnju i obnovu nogometnih stadiona na kojima će se održavati dobro podmazani gigaspektakl. Prvo je ta cifra trebala iznositi 357 mil. dolara, 2007. je narasla na 1.2 milijarde dolara, da bi 2008. bila zaokružena na 1.43 milijarde dolara. U dugoročnom planu infrastrukturnih obnova od 2006. do 2010. vlada JAR je uložila dodatnih 57 milijardi dolara. Većina tih obnova ticala se infrastrukture za Svjetsko Prvenstvo, a radilo se o nadogradnji željeznica, cestovnog i zračnog prometa te ostale arhitekture potrebne za proizvodnju “Europskog” štiha. Međutim, projekti koji na prvi pogled izgledaju kao da imaju opću dobrobit u vidu, kao što je npr. Gautrain - 80 km brze željeznice koja povezuje Johannesburg, Pretoriu i Međunarodni aerodrom Tambo – su se vrlo brzo ispostavili kao projekti za malobrojnu elitu na koje se, kako kaže federacija sindikata JAR, bespotrebno troši dok se zastarjeli javni prijevoz kojim se koriste siromašni potpuno zanemaruje.

Prava slika svjetskog prvenstva

Priča oko gradnje stadiona u Cape Townu je naročito interesantna. Naime, grad je uložio oko 45 mil. dolara na prilagodbu postojećeg Athlone ragbi stadiona u nadi da će se pedantna komisija FIFA-e smilovati i prihvatiti kandidaturu takvog obnovljenog stadiona. Međutim Athlone stadion se nalazi u starom dijelu grada gdje žive siromašniji građani, a to se FIFA-i nije svidjelo i prijedlog je odbijen. Jedan od predstavnika te puritanske organizacije je izjavio kako “milijarde gledatelja ne žele gledati dašćare i siromaštvo ovih razmjera na televiziji”. FIFA je štoviše inzistirala da se u pozadini novog stadiona koji će se izgraditi nalaze prekrasne Table mountains i vlasti su naravno “popustile” pred ucjenjivačima i sagradile novi stadion za dodatnih 350 mil. Dolara. Ista stvar se dogodila u Durbanu gdje se iz sličnih dekadentnih razloga “morao” graditi potpuno novi stadion za tristotinjak milijuna dolara dok se stadion, koji je doslovno preko ceste, ali opet u neprihvatljivom okružju, mogao obnoviti za djelić tog iznosa.

Kako to obično biva, mnogo je slučajeva i nasilne eksproprijacije zemljišta za potrebe svjetskog mnogometnog prvenstva i kada je takva megalomanska investicija u pitanju gotovo nikada se ne dopušta nekim beznačajnim zajednicama da se ispriječe njezinom ostvarenju. Primjer takvog otimanja se dogodio u pokrajini Mpumalanga. Stadion od 250 mil. dolara se počeo graditi na 118 ha zemlje koja je bila u posjedu Matsafeni zajednice. Zemlja je tek naknadno kupljena u potajnoj nagodbi sa predstavnicima zajednice za 140 000 dolara iako je takav način kupnje potpuno ilegalan budući da se odluke u toj zajednici donose, pogađate, direktno-demokratski i to uz potrebnih 75% podrške. Jimmy Mohlala, općinski glasnogovornik, nađen je mrtav nedugo nakon što je javno ukazao na tu nepravdu. Kada su iz te zajednice pokušali osporiti prodaju zemlje koju su naslijedili od svojih predaka, pokrajinska vlada je zaprijetila poništenjem druge sudske nagodbe u kojoj im je trebalo biti isplaćeno 9 mil. dolara odštete.

Pred buldožerima kapitala nisu ostale pošteđene niti jedine dvije škole na tom području. Naime, nakon što su Cyril Clarke Secondary School i John Mdluli Primary School predodređene za rušenje da bi se na njihovom mjestu napravio parking za stadion, učenici tih škola su doslovno pobješnjeli. Spaljeni su djelovi lokalne knjižnice, a tokom protestnog marša prema mjestu gradnje Mbomela stadiona na više mjesta paljene su gume. Veliki broj učenika uhićen je u tim prosvjedima.

Proslava humanosti u Africi?

Izjava izvršnog direktora svjetskog prvenstva Danny Jordaana da je ovaj turnir “proslava humanosti na kojoj se temelji Afrika” naročito dobro zvuči u kontekstu šminkanja gradskih ulica i protjerivanja izbjeglica na mjesta manje vidljiva javnosti. U takvim slučajevima su sudjelovali policajci kao što je Kwesi Matenjwa iz Durbana. Iz njegove izjave saznajemo kako se njegov grad počeo pripremati za prvenstvo još 2008: “2010. je pred vratima. Zbog toga što će se utakmice igrati i ovdje, ljudi iz raznih zemalja koji dođu u našu zemlju moraju imati sliku Južne Afrike i grada Durbana kao čistih mjesta, bez beskućnika i uličnih trgovaca. Zato su ljudi kao ja dobili zadatak da riješe određene prigovore. Jučer nismo uspjeli ispuniti takvu naredbu. Morali smo doći ovdje (u Albert park) i demolirati tamošnje nastambe. Ali to nismo sproveli jučer zbog suosjećanja prema ljudima koji tu žive, prema trudnicama i djeci. Zbog odgađanja rušenja izbjegličkih nastambi vjerojatno ću biti optužen za neispunjavanje naredbi nadređenih” (rušenje je sprovedeno dan poslije)

U korporacijskoj igri čija pravila određuje FIFA deklaracija da će ovo svjetsko prvenstvo biti prilika za mnoge obične Afrikance zvuči kao jeftina demagogija. Kada samo vidimo niz stranih sponzorskih giganata koji se reklamiraju na tom prvenstvu. Kada znamo da u građevinskim radovima sudjeluju “bjelačke” kompanije kao Group five, koja ima projekte od Afrike, preko istočne Europe do bliskog istoka, ili kao Murray&Roberts koja gradi doslovno po čitavom svijetu; kada znamo da prihodi od televizijskih prava idu FIFA-i, a ne kako bi čovjek pomislio, zemlji domaćinu; kada znamo da je većina koja je sudjelovala u gradnji stadiona i onih u osiguranju ili kriminalno potplaćena ili im uopće nije plaćena dogovorena svota o čemu svjedoče brojni protesti zaposlenika i brojni uhićeni; i kada znamo da osobe (najčešće žene) koje prodaju idombolo, braaied beef i razno povrće na štandovima pored stadiona moraju kupiti posebne pokretne kuhinje za otprilike 8 000 dolara da bi mogle konkurirati za prodajno mjesto ispred stadiona, dok su mjesta unutar samog stadiona rezervirana za službene sponzore, onda teško da možemo povjerovati dobro poznatim frazama o “nacionalnom interesu” u koje su prerušeni korporacijski vukovi.


Mamurluk nakon proslave

Šesnaest godina nakon što je Apartheid prestao djelovati u afričkom društvu i dalje vidimo fantomske obrise te segregacijske politike projicirane iz virtualnog prostora tržišta bez granica. Prvenstvo koje je organizirano za dobrobit svih Afrikanaca većina njih neće ni vidjeti, što zbog malog broja skupih ulaznica, što zbog prijetećih pendreka policije. Mamurno buđenje nakon velike proslave biti će buđenje u još nasilniju stvarnost koja se odvija daleko od objektiva TV kamera.

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR.

Sve pripreme za prvenstvo kao i folklor oko prvenstva koje je u tijeku jasno pokazuju da je riječ o korporacijskom megaproizvodu i nepogrešivom hegemonijskom alatu jedne od najutjecajnijih organizacija svijeta. Unatoč tome što se prvenstvo održava u Africi, iskustvo je u punom smislu “zapadnjačko”, a na putu prema savršenom doživljaju stoje još samo nesretne vuvuzele. Perverzija eurocentričnog uma se najbolje vidi upravo u ovom slučaju gdje je mobilizirana čitava utjecajna javnost da se ukloni taj sablasni zujeći zvuk sa stadiona koji kao da podsjeća kolonizatore da u njihovoj stvarnosti još uvijek uporno postoje tragovi “Drugoga” koje nijedan izbjeljivač ne može u potpunosti izbrisati.

 


(zurnal.info)


 

 

 

 

 

 

KARIKATURE I KARIKATURISTI: Kako postati pravi musliman

Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste

U Irskoj je uhapšeno sedmoro ljudi optuženih za planiranje atentata na švedskog karikaturistu Larsa Vilksa, koji je u listu Nerikes Allehanda objavio karikaturu glave proroka Muhameda sa telom psa. Jedan Somalijac napao je u Arhusu sekirom Kurta Vestergarda, najkontroverznijeg karikaturistu Jyllands-Posten-a. U Londonu, Fajzal Jamani, advokat iz Saudijske Arabije, preti da će se pozvati na ozloglašeni britanski zakon o kleveti i u ime svih 95.000 „Muhamedovih naslednika“ tužiti danske novine koje su objavile karikature.

Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste. Pretnje i nasilje koje okružuju ove karikature imale su efekta i na pisce, izdavače, vlasnike galerija i pozorišne reditelje. Pre dve godine, jedan od vodećih američkih izdavača, Random House, odustao je od objavljivanja Dragulja Medine, lake, romantične priče o Ajši, najmlađoj ženi proroka Muhameda, strahujući da bi se knjiga mogla doživeti kao uvreda.

OTKAŽIMO MOCARTA

Kada je prošle godine Yale University Press objavio knjigu Karikature koje su potresle svet, naučnu studiju profesorke Jute Klausen o kontroverznim karikaturama, odbio je, na njeno iznenađenje, da karikature štampa u knjizi. Kada je časopis koji se bavi slobodom govora, Index on Censorship, objavio intervju sa profesorkom Klausen o odluci YUP-a, takođe nije želeo da objavi karikature.

Malo bih se dvoumio, ako ćemo iskreno“, kaže Ramin Grej, zamenik direktora Londonskog kraljevskog pozorišta, na pitanje da li bi postavio predstavu koja kritički govori o islamu. „Zavisi da li predstava vredi, ali, s obzirom na vreme u kojem živimo, bilo bi teško, jer biste bili zabrinuti da će se neko uvrediti i da će drama biti zaboravljena usred svih kontroverzi. To čoveka primorava da bude obazriv.“ U junu 2007., ovo pozorište je otkazalo novu adaptaciju Aristofanove Lisistrate, čija se radnja odvija u muslimanskom raju, iz bojazni da bi predstava mogla da izazove uznemirenje. Drugo londonsko pozorište, Barbican, izbacilo je delove predstave Tamerlan Veliki, iz istog razloga, dok je berlinska Deutsche Oper 2006. godine otkazala izvođenje Mocartove opere Idomeneo, jer se u njoj pojavljuje Muhamed.

zložbu fotografija iranske umetnice Soreh Hera, koja je prikazivala homoseksualce sa maskama Muhameda. „Neki ljudi u našem društvu bi mogli to da dožive kao uvredu“, rekao je direktor muzeja Vim Van Krimpen. De Volkskrant, holandski levičarski list, pohvalio je muzej zbog „velikog profesionalizma“ u uklanjanju slika.

Samoj Heri je prećeno smrću. Tim Marlo iz londonske galerije White Cube, kaže da je takva autocenzura sada uobičajena, ali da je „malo ko priznaje“.

Za mnoge je ovo znak suštinskog sukoba islamskih i zapadnjačkih vrednosti. Američki pisac Kristofer Kaldvel u svojoj kontroverznoj knjizi Osvrti na revoluciju u Evropi, objavljenoj prošle godine, tvrdi da su migracije muslimana u Evropu bile nalik kolonizaciji. „Otkad je pre pola veka došao“, kaže Kadvel, „islam se ogrešio o mnoge evropske običaje, ideje i državne strukture sa kojima je došao u kontakt.“ Islam „ne obogaćuje niti oplemenjuje evropsku kulturu; on je potiskuje.“

Ovu ideju o „sukobu civilizacija“ prvi put je spomenuo istoričar Bernard Luis pre dvadeset godina, posle afere sa Salmanom Ruždijem, a nekoliko godina kasnije ju je popularizovao američki politikolog Semjuel Hantington. Danas je ona skoro opšteprihvaćena. „Ponovo se“, kako kaže pisac Martin Ejmis, „zapad sukobljava sa iracionalnim, agnostičkim, teokratsko-ideokratskim sistemom koji se suštinski i nepomirljivo protivi njegovom postojanju“.

Pa ipak, čak i dok nastavlja da razvija svoju tezu o sukobu civilizacija, Kaldvel otkriva njene nedostatke. „Ono što sekularni Evropljani nazivaju islamom“, kaže on, „jeste niz vrednosti koje bi prihvatili Dante i Erazmo“. S druge strane, moderna, sekularna prava na kojima se sada temelje „ključne evropske vrednosti, šokirala bi Dantea i Erazma“.

Drugim rečima, ono što sada smatramo „evropskim vrednostima“ – individualna prava, sekularizam, sloboda govora – jesu moderne vrednosti, drugačije od onih koje su nekada pokretale evropska društva. Ne bi samo srednjovekovni Evropljani odbacili savremene evropske vrednosti. Odbacuju ih i mnogi današnji Evropljani. Britanska spisateljica Melani Filips se oštro protivi onome što doživljava kao „islamsko preotimanje zapada“ i onome što naziva „laganim približavanjem društvenom samoubistvu“, što je posledica prihvatanja muslimanskih imigranata. Pa ipak, blagonaklono gleda na islamsko odbacivanje sekularnog humanizma, koji razume kao „izopačenu i haotičnu kulturu trenutnog zadovoljenja poriva, u kojoj se porodice raspadaju, deca divljaju, a nasilje, nered i vulgarnost vladaju ulicama“. Muslimani su „zaključili da društvo koje ih primorava da se identifikuju sa tim predstavlja moralnu septičku jamu“, kaže Filips. „Nije nikakvo čudo što ga onda odbijaju.“ I Kaldvel smatra da, iako je trenutni sudar zapada i islama možda „bolan i nasilan“, on istovremeno predstavlja „infuziju kiseonika u sivi, cepidlački, materijalistički intelektualni život zapada“, na kome treba da budemo „zahvalni“.

Drugim rečima, ne postoji niz istorijskih evropskih vrednosti koje su u suprotnosti sa islamskim vrednostima. Niti danas postoji jedinstveni niz zapadnih vrednosti. Te iste vrednosti protiv kojih se radikalni islamisti bore – vrednosti sekularnog humanizma – jesu vrednosti kojih se gnušaju neki od najvećih kritičara islama.

ISLAMSKE VREDNOSTI

Ako ne postoji spektar „evropskih vrednosti“ koji prevazilazi istoriju, to isto važi i za „islamske vrednosti“. Kao i sve ostale religije, islam obuhvata niz verovanja i splet društvenih institucija, tradicija i kultura, koje povezuju ljude u posebnom odnosu prema onome što smatraju svetim. Tokom svoje istorije, ove institucije i kulture su transformisale čitanje Kurana i praktikovanje islama. Religije, kao i svi ostali društveni oblici, ne mogu a da se ne menjaju. Savremeni islam ne može da liči na onaj iz sedamnaestog veka, kao što ni današnja Meka ne može da liči na onaj grad iz Muhamedovog doba.

Islam se nije menjao samo vremenski, već i prostorno. Ova veroispovest, koja se proširila od obale Atlantskog okeana do indonežanskog arhipelaga i dalje, obuhvata narode koji su Kuran uklopili u mnoge svoje starije verske i društvene običaje. Ono što pakistanski Mirpurci doživljavaju kao tradicionalni islam, dosta se razlikuje od shvatanja severnoafričkih beduina. A tradicija britanskih Mirpuraca razlikuje se od tradicije Mirpuraca iz Mirpura. Francuski sociolog Olivije Roj ističe da „ključno pitanje nije šta tačno u Kuranu piše, nego šta muslimani tvrde da u Kuranu piše“. Postoji trajno neslaganje među muslimanima oko toga šta piše u Kuranu, dodaje on, „iako svi govore da je Kuran jasan i precizan“.

Čak ni tradicija, koja je navodno toliko duboko ukorenjena i nepromenljiva, poput one oko koje se isplela afera sa danskim karikaturama – zabrana predstavljanja lika proroka Muhameda – u stvari nije ni duboko ukorenjena niti nepromenljiva. Islam nije oduvek zabranjivao predstavljanje proroka. Zabrane su se pojavile tek u XVII veku. Čak su i tokom prethodnih 400 godina brojne islamske zajednice, posebno šiitska, prihvatale likovno predstavljanje Muhameda. U biblioteci Edinburškog univerziteta u Škotskoj, Nacionalnoj biblioteci u Parizu, njujorškom muzeju umetnosti Metropoliten, muzeju Tokapi palate u Istanbulu postoje persijski, otomanski i avganistanski rukopisi sa portretima proroka. Njegov se lik može videti i u mnogim džamijama – čak i u Iranu: na primer, mural iz XVII veka u džamiji Iman zahdah čah zaid u iranskom gradu Isfahanu prikazuje Muhameda sa jasno vidljivim licem.

Čak i danas samo malobrojni muslimani doživljavaju crtanje proroka kao problematično. Ubrzo po objavljivanju karikatura u Jyllands Posten-u, objavio ih je i egipatski list Al Fagr. Crteži su bili propraćeni negativnim komentarom, ali urednici Al Fagr-a nisu smatrali da treba da cenzurišu Muhamedovo lice, i zbog toga nisu trpeli nikakve posledice.

Verske i političke vlasti u Egiptu nisu se bunile zbog ilustracija u Al Fagr-u, iako su zahtevale izvinjenje od danskog premijera.

Ali ako ne postoji univerzalna zabrana prikazivanja Muhameda, zašto su se svi muslimani uvredili zbog karikatura? Pa, nisu. A oni koji jesu, uvredili su se zbog političkog fanatizma, a ne teološke revnosti.

Objavljivanje crteža 2005. nije odmah izazvalo reakcije, čak ni u Danskoj. Tek pošto su novinari, razočarani zbog izostanka kontroverze, kontaktirali neke imame i zatražili od njih odgovor, islamisti su prepoznali priliku, stvorenu ne samo karikaturama, već i osetljivošću danskog društva na njihovo objavljivanje.

Među prvima koji su bili kontaktirani, bio je i kontroverzni imam Ahmed Abu Laban, čovek ozloglašen zbog podrške Osami bin Ladenu i septembarskim napadima. On je iskoristio karikature kako bi sebe promovisao kao portparola danskih muslimana. Međutim, koliko god se trudio, u prvo vreme nije uspeo da izazove veće reakcije ni u Danskoj ni u inostranstvu. Bilo je potrebno da prođe četiri meseca histeričnog agitovanja i brojnih pritisaka od strane saudijskih diplomata da bi se izazvala veća kontroverza. Krajem januara 2006, Saudijska Arabija je povukla svog ambasadora iz Danske i pokrenula bojkot danske robe. U odgovoru na te postupke, brojne evropske novine su objavile karikature u znak „solidarnosti“ sa Jyllands-Posten-om.

Tek je tada taj problem pretvoren u manji diplomatski skandal. Počele su demonstracije i nemiri u Indiji, Pakistanu, Indoneziji, Egiptu, Libiji, Siriji, Iranu, Nigeriji, Palestini, Avganistanu i drugde. Zapaljene su danske ambasade u Damasku, Bejrutu i Teheranu. Ali, kako je Jute Klausen primetila, „ove proteste nisu izazvale karikature, već su oni bili deo konflikta u već postojećim žarištima“, poput severne Nigerije, gde praktično traje građanski rat između muslimana-salafista i hrišćana. Ona tvrdi da je nasilje koje je okruživalo sukob oko karikatura bilo „pogrešno predstavljeno“ kao izraz spontanog gneva muslimana „kojima se nisu dopale slike“. „To apsolutno nije tačno“, kaže ona. „Ove slike su zloupotrebljene od strane određenih političkih grupa u već postojećem sukobu oko islama“.

Zašto su novinari uopšte kontaktirali Abu Labana? Danski novinari su ga opisivali kao „duhovnog vođu“. Po zanimanju je bio građevinski inženjer, a islamista po ubeđenju. Njegovo Islamsko društvo u Danskoj je održavalo bliske veze sa Muslimanskim bratstvom, ali nije imalo veliku podršku među danskim muslimanima. Od ukupno 180.000 danskih muslimana, manje od 1.000 ih je prisustvovalo njihovim molitvama petkom.

Međutim, Abu Laban je bio ozloglašen zbog svoje podrške septembarskim napadima. Iz novinarske perspektive, bilo je logično zatražiti komentar od tako kontroverzne ličnosti. Ali to je bilo logično i u političkom smislu. Liberali sa zapada su ljude poput Abu Labana doživljavali kao prave, autentične predstavnike islama. Danski poslanik Naser Kader se priseća razgovora sa Tøgerom Seidenfadenom, urednikom levičarskog lista Politiken, koji je vrlo kritički pisao o karikaturama. „Rekao mi je da su te karikature uvredile sve muslimane. Ja sam mu odgovorio da nisam uvređen. On mi je na to rekao: Ali ti nisi pravi musliman.“

Drugim rečima, za liberale je biti pravi musliman podrazumevalo da moraš da budeš uvređen zbog karikatura. Ako se muslimanska autentičnost tako definiše, onda samo neko poput Abu Labana može da bude pravi glas muslimana. Danske karikature nisu samo, kako je Jute Klausen primetila, „postale oruđe ekstremizma, već su i na zapadu kreirale lažnu sliku toga šta muslimani „rade“ kad reaguju na karikature“. Ili, kako je Naser Kader rekao: „Vređa me to što novinari i političari doživljavaju fundamentaliste kao prave muslimane“. Mitovi o danskim karikaturama – to da svi muslimani mrze karikature i da je to ideološki sukob – pomogli su Abu Labanu da se transformiše u autentičnog predstavnika islama. Istovremeno, stavovi Abu Labana su potvrđivali mitove o danskim karikaturama.

Obrazac za ovakvo stvaranje mitova bio je slučaj Salmana Ruždija. Više od dvadeset godina od izricanja fatve, spremni smo da prihvatimo ideju da je čitava ova afera pokrenuta bogohuljenjem u Satanskim stihovima, koji su duboko uvredili sve muslimane. To nije istina.

Satanski stihovi su objavljeni u septembru 1988. Narednih pet meseci, dok ajatolah Homeini nije izrekao fatvu na dan sv. Valentina 1989, većina muslimana je ignorisala tu knjigu.

Kampanja protiv nje je uglavnom vođena na indijskom podkontinentu i u Britaniji. Ako ne računamo Saudijsku Arabiju, nije bilo previše entuzijazma za kampanju u arapskom svetu ili u Turskoj, niti u muslimanskim zajednicama u Francuskoj i Nemačkoj. Kada su saudijske vlasti pokušale da krajem 1988. zabrane knjigu u svim muslimanskim zemljama, malo ko se odazvao tom pozivu, osim država sa velikom podkontinentalnom populacijom, poput Južne Afrike ili Malezije. Čak je i u Iranu knjiga bila svuda dostupna i recenzirana je u mnogim novinama.

SATANSKI SKANDALI

Kao i u slučaju danskih karikatura, upravo je politika, a ne religija, pretvorila Satanske stihove u svetski događaj istorijskih razmera. Problem se prvo javio u Indiji, gde je islamistička grupa Džamat-e-islami, koju je Ruždi kritikovao u svom prethodnom romanu Sramota, pokušala da preko romana stekne političke poene u predizbornoj kampanji. Napadi na Ruždija su se iz Indije prelili u Britaniju, gde je Džamat imao čitavu mrežu različitih organizacija, koje je finansirala saudijska vlada. Od 1970. godine, Saudijska Arabija je koristila novac od nafte za finansiranje salafijskih organizacija i džamija širom sveta, da bi osigurali svoju poziciju predstavnika umme. Zatim je došla Iranska revolucija 1979, kada je svrgnut šah i uspostavljena islamska republika. Teheran je postao centar muslimanskog radikalizma, a ajatolah Homeini njegov duhovni vođa, što je predstavljalo direktan izazov Rijadu. Satanski stihovi su postali oružje u sukobu Saudijske Arabije i Irana. Rijad je zadao prvi udarac. Fatva je predstavljala pokušaj Irana da na njega odgovori.

Skandal sa Ruždijem je bio prekretnica u političkom i kulturnom životu zapada. Tada su mnogi problemi koji sada dominiraju političkim životom – multikulturalizam, sloboda govora, radikalni islam, terorizam – prvi put izbili na površinu. Tada je i naše poimanje tih problema počelo da se menja. Skandal oko Satanskih stihova predstavljao je pre svega politički, a ne verski sukob. Ali prihvativši mitove o tome da je čitava afera bila teološke prirode i o tome da su svi muslimani uvređeni tim romanom, mnogi liberali su zaključili da su u post-ruždijevskom svetu islamisti pravi predstavnici islama i da u pluralističkom društvu suživot nalaže veća ograničenja slobode govora.

Britanski muslimanski filozof Šabir Akhtar je u vreme skandala sa Ruždijem izjavio: „Autocenzura predstavlja razuman uslov u svetu strastvenih ubeđenja. To što Ruždi objavljuje o islamu ne tiče se samo njega. Tiče se svih nas – ne samo muslimana.“

Vremenom su se s tim složili i liberali na zapadu. Šta god da je u principu pravedno, kako danas mnogi tvrde, u praksi se mora udovoljavati verskoj i kulturnoj osetljivosti, jer je ona duboka. Kaže se da živimo u svetu u kojem se sukobljavaju različite kulture sa različitim vrednostima, od kojih nisu sve podjednako važne, ali je svaka važna u svom kontekstu. Da bi tako različita društva dobro funkcionisala i bila pravedna, moramo pokazati poštovanje za druge narode, kulture i mišljenja. Socijalna pravda nalaže ne samo da se svi pojedinci tretiraju kao politički jednaki, već i da njihova kulturna uverenja budu jednako priznata i poštovana. To je filozofija multikulturalizma. A u multikulturalnom svetu, izbegavanje nanošenja kulturne boli smatra se važnijim od slobode izražavanja, koja se često tumači kao apstraktno pravo. Po rečima sociologa Tarika Moduda: „Ako ljudi misle da zauzimaju isti politički prostor bez sukoba, moraju da ograniče svoje kritike osnovnih uverenja onih drugih.“ U post-ruždijevskom svetu, liberali su suštinski internalizovali fatvu.

Posledica svega ovoga je to da liberali sada podržavaju najreakcionarnije pojedince u muslimanskoj zajednici. Ruždijevi kritičari nisu ništa veći predstavnici muslimanske zajednice nego što je i sam Ruždi. I on i oni predstavljaju različita mišljenja u okviru muslimanske zajednice, kao i Naser Kader i Abu Laban. Ruždi je predstavnik radikalnog, sekularnog mišljenja, koje je osamdesetih bilo vrlo istaknuto. Ruždijevi kritičari su nastupali iz najkonzervativnije pozicije. Oni nisu vodili kampanju protiv Satanskih stihova da bi zaštitili različite muslimanske zajednice od nekontrolisanih napada mrzitelja muslimana, već da bi sačuvali svoj položaj u tim zajednicama od političkih napada radikalnih kritičara, da bi očuvali svoje pravo da budu pravi zastupnici islama, uskraćujući legitimitet svojim kritičarima. I jednim delom su u tome uspeli, jer su ih sekularni liberali prihvatili kao „autentične“ predstavnike muslimanske zajednice.

Britanski akcioni komitet islamskih poslova (UKACIA), udarna pesnica anti-ruždijevske kampanje u Britaniji, bio je sačinjen uglavnom od radikalnih islamističkih organizacija. Ove grupe su oformile jezgro Britanskog muslimanskog saveta, osnovanog 1977. godine, a političari i novinari su ih ubrzo prihvatili kao autentične predstavnike britanskog islama.

Najveći deo organizacija sa kojima (britanski) državni predstavnici razgovaraju“, kaže sociolog Četan Bat, stručnjak za verski ekstremizam, „su pod uticajem, dominacijom ili su samo paravan Džamal-e-islamija i Muslimanskog bratstva. Njihova politika je strogo zasnovana na politici radikalne islamske desnice, i ona ne predstavlja politiku ili težnje većine muslimana u ovoj zemlji“.

Naravno da ne. Ankete redovno pokazuju da samo oko 5% muslimana smatra BMS svojim predstavnicima. Ali zvanična podrška koja se pruža takvim organizacijama u postruždijevskom dobu iskrivljuje percepciju muslimanskih zajednica u Britaniji, a u određenoj meri i muslimansko razumevanje svoje zajednice. I to ne samo u Britaniji. Naser Kader smatra da se nešto slično dešava i u Danskoj. „Samo nekoliko meseci pre skandala sa karikaturama, premijer je pozvao Abu Labana na skup o terorizmu. Ljudi poput mene su govorili da on predstavlja samo nekolicinu ljudi. Ali niko nije hteo da sluša. Država je smatrala da ako razgovara sa nekim ko izgleda kao musliman, onda razgovara sa pravim muslimanima. Ja ne izgledam onako kako oni zamišljaju muslimane – nemam bradu, nosim odelo, pijem – dakle, nisam pravi musliman. Ali većina muslimana u Danskoj više liči na mene nego na Abu Labana.“

Osamdesetih, kad sam ja stasavao, pojam „radikalni musliman“ je označavao militantnog sekularistu, nekoga ko nije kritikovao samo rasizam, već i uticaj džamija.

Nekoga kao što sam ja. Naravno, danas taj izraz znači nešto sasvim suprotno – „radikalni“ su verski fundamentalisti. Zašto se to desilo? Uglavnom zbog razočaranja u sekularnu levicu, s jedne, i zbog institucionalizovanja multikulturalne politike, sa druge strane. Razočaranje u sekularnu politiku, raspad levice, i napuštanje politike univerzalizma zarad politike etničkog partikularizma od strane levice, doprinelo je da se mnogi sekularni Azijati okrenu islamizmu, kao alternativnom pogledu na svet. Istovremeno, pojava multikulturalizma i politike identiteta doprinela je stvaranju tribalnijih društava i srušila težnje ka univerzalnim vrednostima.

Ovakav razvoj događaja je u muslimanskim zajednicama doprineo urušavanju progresivnih trendova i jačanju verskih šovinista. Sekularni muslimani se smatraju izdajnicima sopstvene kulture, a radikalni islam postao je ne samo prihvatljiviji, već za mnoge i autentičniji. Gušenjem sekularne tradicije, militantni islam je postao jedino utočište za ogorčenu omladinu.

Liberalna politika multikulturalizma nije stvorila radikalni islam, ali je doprinela stvaranju prostora za njega, koji ranije nije postojao u zapadnim društvima. Ona je obezbedila i lažni moralni legitimitet za islamske argumente. Kad god neki političar kritikuje neko „uvredljivo“ delo, kad god neke novine objave izvinjenje zbog uvrede, kad god neki novinar kaže nekome poput Nasera Kadera da nije „pravi“ musliman, moralna pozicija islamista jača. Uvek će biti ekstremista koji prete smrću karikaturistima ili spaljuju novinske redakcije. Protiv toga se ne može mnogo uraditi. Ali zato možemo odbiti da kreiramo kulturu koja ohrabruje takve ljude, prihvatajući ih kao legitimne predstavnike svojih zajednica.



(Sa engleskog preveo Ivica Pavlović, preneseno sa Peščanik.net)


Peticija za iskorjenjivanje gladi: Dnevno od izgladnjelosti umre 17 hiljada djece

Skoro svi ljudi koji nemaju dovoljno hrane žive u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da oko 642 miliona ljudi pati od hronične gladi na prostoru Azije i u zemljama Pacifika

Procjenjuje se da u svijetu od gladi svaki dan umre 17 hiljada djece, a više od milijardu stanovnika Zemlje u ovom trenutku gladuje. U vrijeme kad je u svijetu više gladnih nego ikad, sve je manje hrane i pomoći. Na ovu užasavajuću činjenicu upozorava se i na stranici www.1billionhungry.org, na kojoj je u toku potpisivanje peticije svih koji su zgroženi činjenicom da svaki šesti čovjek gladuje. Nakon potpisivanja peticije putem UN-a izvršit će se pritisak na vlade kako bi rješavanje ovog problema bilo njihov prioritet sve dok se situacija ne promijeni i glad iskorijeni. Za mnoge sretnike, navodi se, najnormalnije je obrokom zadovoljiti osjećaj gladi, ali za one koji su manje sretni osjećaj gladi potrajat će satima, danima, i u nekim slučajevima odvesti u bolest, pa čak i smrt.

Dok jedni gladuju, drugi bacaju

Skoro svi ljudi koji nemaju dovoljno hrane žive u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da oko 642 miliona ljudi pati od hronične gladi na prostoru Azije i u zemljama Pacifika, dok u podsaharskom području u Africi gladuje 265 miliona ljudi. Pogođena su i područja Latinske Amerike, Kariba, Bliskog Istoka i sjeverne Afrike (95 miliona gladnih), dok 15 miliona živi u razvijenim zemljama.

Procjenjuje se da će 2050. za prehranu devet milijardi stanovnika Zemlje trebati povećati proizvodnju hrane za 70 posto. Jedan od mogućih problema za porast broja gladnih u budućnosti bit će, osim siromaštva, i klimatske promjene. Otapanje ledenjaka na Himalaji ugrozilo bi kvalitet života i opstanak 300 miliona ljudi u Kini i gotovo milijarde ljudi u Aziji. Ukoliko se tmeperatura u svijetu povisi za više od dva stepena Celzijusa, poljoprivredna proizvodnja u Africi, Aziji i Južnoj Americi mogla bi pasti za 20 do 40 posto, a globalno zagrijavanje bi najteže moglo pogoditi subsaharsku Afriku u kojoj poljoprivreda zavisi isključivo od padavina.
Na prošlogodišnjem samitu FAO-a u Rimu papa Benedikt XVI upozorio je da uzrok sve veće gladi nije porast broja stanovnika već žaljenja vrijedno uništavanje hrane zbog financijske dobiti, pri čemu je vjerovatno aludirao na pojedine, većinom razvijene zemlje, koje uništavaju svoje viškove hrane kako bi se održale visoke cijene poljoprivrednih proizvoda.
FAO je sastanak sazvao u nadi da će se političke vođe obavezati na povećanje novčane pomoć poljoprivredi na 17 posto ukupne razvojne pomoći - koliko se izdvajalo još 1980. - sa sadašnjih pet posto. Tada bi ta pomoć na godišnjem nivou iznosila 44 milijarde dolara, umjesto sadašnjih 7,9. Poljoprivrednici u bogatim zemljama danas dobijaju 365 milijardi dolara državnih poticaja svake godine.

(zurnal.info)

IN MEMORIAM: Margaret Moth, CNN-ova reporterka

Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da se u Sarajevo vraća potražiti svoje rasute zube

Margaret Moth, CNN-ova snimateljka i novinarka, preminula je u 59. godini života u Rochesteru, Minnesota.

Margaret Moth izvještavala je i iz Sarajeva tokom ratnog perioda, a 1992. snajperska vatra teško je ranila nju i šefa CNN-a Marka Dulmagea. Nakon šestomjesečnog oporavka i rekonstrukcije lica jer joj je metak raznio obraz i pola jezika, vratila se u Bosnu. Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da u Sarajevo odlazi potražiti svoje rasute zube.

Metak ju je pogodio u “aleji snajpera” a prijatelji su svjedočili kako je tada rekla da za to što joj se dogodilo ne krivi nikoga već samu sebe jer je stala između zaraćenih strana. Prijatelji svjedoče da ni kasnije nije osjećala gnijev zbog ranjavanja. David Allbritton, fotoreporter CNN-a, koji je također ranjen u Sarajevu 1995. prisjetio se kako mu je upravo Margareth snagom svog duha i vlastitim primjerom pomogla da prevaziđe težak period koji je uslijedio:

Nisam siguran da bih i danas radio ovo što radim da nije bilo Margaret.

Rak debelog crijeva dijagnosticiran joj je 2007. Podlegla je 21. marta ove godine. U dokumentarcu o njoj koji je emitovan na CNN-u jasno je da je svjesna težine bolesti:

Važno je znati da ste živjeli svoj život u potpunosti ... Možete biti milijarder, ali ne možete platiti da radite stvari koje smo mi radili, rekla je u dokumentarcu Fearless: the Margaret Moth Story.

Mislim da se Margaret ne bi mogla osvrnuti na svoj život i reći: Što ako?, naći nešto što je propustila. Sve je radila do maksimuma i radila je to briljantno. I sve je radila po svojim uvjetima - rekla je Christianne Amanpour.

Rođena je na Novom Zelandu kao Margaret Wilson, a kasnije je sama odabrala prezime Gipsy Moth. Snimala je neke od najbitnijih događaja devedesetih – zaljevski rat, nemire u Indiji nakon ubojstva Indire Gandhi, izraelsku okupaciju Zapadne obale i građanski rat u Gruziji.







(zurnal.info)

DUBAI: Likvidacija pred očima svijeta

Dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice atentata ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne

Ukupno 26 osoba sudjelovalo je u atentatu na Mahmouda al-Mabhouha, vođu palestinske militantne političke organizacije Hamas, koji se dogodio 20. siječnja u Dubaiju. Policija Dubaija izjavila je kako je 99 posto sigurna da je ubojstvo djelo izraelske tajne službe Mossad. Ubrzo su izraelski i strani mediji te političari o upletenosti Mossada stali govoriti kao da je to nešto što se podrazumijeva. Ipak, izraelska izvansudska egzekucija nije naišla na službenu osudu Zapada, već su se vlade ograničile na formalne prigovore, ne zbog samog atentata, već zbog određenih Mossadovih postupaka tijekom njegove pripreme.

Operacija je, tvrde stručnjaci, izvedena tipičnim Mossadovim rukopisom, a na to upućuju i detalji samog događaja. Iako je poznato da izraelska tajna služba političke atentate rutinski koristi, posebnost ovog ubojstva činjenica je da su počinitelje snimile nadzorne kamere tijekom svih 19 sati koliko su bili u Dubaiju, osim onih 20-ak minuta u al-Mabhouhovoj hotelskoj sobi, gdje su mu prvo otrovom paralizirali mišiće, a potom ga ugušili jastukom.

Američke novine hvalile “vrhunski profesionalizam”

Prerušene agente kamere su snimile na aerodromu, na taksi stajalištima, u hotelskom lobiju i u liftovima, pa su vlasti Dubaija, koji godinama gradi imidž poslovne, turističke i svake druge sigurnosti, požurile objaviti njihove fotografije. Iste fotografije osvanule su i u izraelskim novinama i neugodno iznenadile šest izraelskih građana čiji su identiteti korišteni i u ime čije se sigurnosti takve akcije poduzimaju. Osim Dubaiju i vlastitim građanima, Mossad je tim činom opalio pljusku i Europskoj uniji, s kojom Izrael njeguje bliske odnose, jer su agenti koristili krivotvorene putovnice Velike Britanije, Francuske, Irske i Njemačke. Državno odvjetništvo Dubaija stoga je zatražilo pomoć Interpola, a šest izraelskih građana istragu. Spomenute europske države također su zatražile istrage zbog falsificiranja pasoša, a samo je Njemačka pokrenula istragu o ubojstvu. Naime, ta je zemlja posebno zainteresirana jer je jedan od sudionika ubojstva njemački državljanin. Izvjesni Michael Bodenheimer prošlog je ljeta od Njemačke zatražio i dobio državljanstvo, predočivši tamošnjim vlastima dokument koji je trebao dokazati da su mu roditelji pred nacistima pobjegli u Izrael, pa je prema njemačkom zakonu imao pravo na državljanstvo.

Nedoumice stručnjaka izazvala je i činjenica da je Mossad očigledno bio spreman ne samo razotkriti identitet agenata, nakon ovoga praktički “potrošenih” jer su morali biti svjesni nadzornih kamera, već i ugroziti vlastite građane, koji bi mogli postati mete palestinske osvete. Jedan bivši mossadovac rekao je BBC-ju da su vođe agencije vjerojatno mislili kako policija Dubaija neće istraživati atentat iz bojazni da ne naruši odnose sa Zapadom. To bi, čini se, imalo značiti da zapadne zemlje prešutno odobravaju takvo ponašanje izraelske tajne službe. Da ovo posljednje nije daleko od istine pokazuju reakcije tih zemalja, koje se uglavnom svode na formalne prigovore zbog krivotvorenja dokumenata, ali ne i zbog same izvansudske egzekucije, metode koja je zabranjena međunarodnim pravom i koja se ne očekuje od država vladavine prava.

Bez eksplicitnog spominjanja Izraela, Europska unija objavila je zajedničku izjavu kojom osuđuje “upotrebu krivotvorenih putovnica i krađu identiteta građana EU”, dok su Švedska i Španjolska izrazile zabrinutost. Jedino je luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn rekao da “u 21. stoljeću nema mjesta političkim ubojstvima”.

Britanski i irski dužnosnici na razgovor iza zatvorenih vrata pozvali su izraelskog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana. No, engleski dnevnik “Daily Mail” tvrdi da je tamošnja tajna služba MI6 bila unaprijed obaviještena o atentatu i da je “samorazumljivo da će Britanci Izraelcima malo dati po prstima”.

Slično su reagirali i mediji. Izraelske i američke novine uglavnom su hvalile “vrhunski profesionalizam” Mossada, a neki članovi izraelskog parlamenta čin su okarakterizirali kao “vjersku obavezu”. Sam Lieberman u početku je negirao umiješanost Mossada, a kasnije je rekao da Izrael “nikada ne potvrđuje niti negira” takve događaje, pa nema razloga da mijenja tu svoju “politiku dvosmislenosti”.

Upropašteno primirje

Ostalim okolnostima ovoga ubojstva javnost se praktički nije bavila, očigledno kao posljedica činjenice da su se međunarodne norme srozale u okolnostima globalnog “rata protiv terorizma”. Amerika, primjerice, izvansudske egzekucije rutinski koristi u Iraku, Afganistanu, Pakistanu i Jemenu, pa stoga ne čudi da ubojstvo u Dubaiju njezine vlasti nisu ni komentirale. Jedino je Gideon Levy, kolumnist izraelskog dnevnika “Haaretz”, napisao kako su Izraelci “davno zaboravili da države temeljene na vladavini prava na koriste odrede smrti”. Neki su promatrači zaključili kako bi u slučaju da je nešto slično učinio Iran hitno bilo sazvano Vijeće sigurnosti UN-a i Iranu uvedene sankcije.

I dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice ovoga događaja ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja još jedan ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne. Za početak, sigurno je da su upropašteni pokušaji Ernsta Uhrlaua, šefa njemačke tajne službe BND, koji još od prošlog ljeta posreduje između Jeruzalema i Hamasa tražeći oslobađanje gotovo tisuću Palestinaca, a s druge strane izraelskog vojnika Gilada Shalita kojega je Hamas oteo 2006. Štoviše, njemački je obavještajac tim poslom pohodio Izrael i nekoliko dana prije i nekoliko dana nakon ubojstva, no o atentatu ga nitko nije obavijestio. Isto tako, Hamas bi na ovaj atentat mogao odlučiti odgovoriti na isti način i tako dovesti do daljnjeg nasilja, možda također u nekoj trećoj zemlji čiji bi građani također bili ugroženi.

Takva reakcija upropastila bi krhko primirje koje više od godinu dana postoji između Izraela i Hamasa, ali i Hamasa i suprotstavljene mu palestinske stranke Fatah. Ta primirja su donekle olakšavala patnje stanovnika pojasa Gaze i otvarala mogućnost za nastavak izraelsko-palestinskih pregovora.



Ubijeni imao avionsku kartu za Kinu

Ubijeni Mahmoud al-Mabhouh bio je jedan od osnivača Hamasovog vojnog krila i smatra se ključnim u poslovima krijumčarenja oružja iz Irana u pojas Gaze, a Izrael ga traži i zbog ubojstva dvojice izraelskih vojnika 1989. No, kako je rekao šef policije Dubaija Daki Kalfan Tamim, malo je vjerojatno da je ovaj put išao u Iran zbog kupovine oružja, budući da je imao avionsku kartu za Kinu. Osim toga, Palestinci za putovanje u Iran obično odabiru jedan od tri dnevna leta iz Damaska.


(preneseno sa www.novossti.com)