Kultura

GALERIJA B. SMOJE: Izložba slika Davora Gobca
ROWAN SOMERVILLE: Najgori opis seksa
RUNDEK CARGO TRIO: Indijanska pjesma
REZ: Breaking Bad, Vince Gilligan
THE YOUNG GODS, Everybody Knows
KEITH RICHARDS: Vintage Vinos

Keith Richards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva

Ove godine Keith Richards se pojavljivao u medijima više nego cijelih sedamdesetih godina. I to bez novog albuma Rolling Stonesa.

Počelo je sa reizdanjem albuma Exile On Man Street koji je pratio dokumentarni film u kojem se procjenjuje da je za vitalni zvuk albuma najzaslužniji Richards. Onda je objavljena autobiografija Life, pa dupli album snimaka koje je Richards napravio sa reggae bendom Wingless Angels. Za sada se okončalo kompilacijom solističkih pjesama pod nazivom Vintage Vinos.

Vintage Vinos je izbor iz tri albuma koje je Keith Richards snimio između 1988. i 1992. godine sa bandom The X-Pensive Winos - dva studijska Talk Is Cheap i Main Offender i živi album snimljen 1988. godine u Hollywood Palladiumu, a objavljen tek 1991. godine.
Band The X-Pensive Winos Richards je osnovao 1987. godine nakon što je Mick Jagger odbio novu turneju Stonesa i krenuo sa promocijom svog albuma Primitive Cool. Richards je izjavljivao da mu je takva Jaggerova odluka slomila srce, a njegov saradnik Terry Hood sjeća se tog vremena:

- Jedne večeri Keith je počeo pričati – i to s velikom boli- kako želi okupiti grupu i kako su Stonesi čitav njegov život, kako su oni na prvom mjestu i kako će uvijek tamo ostati. Bojao se pritisnuti Micka uz zid i postaviti ultimatum: Mick ili raspusti grupu ili je drži na okupu, jer se bojao da će Mick reći: Onda raspuštam grupu. Hoću reći, doslovno, Keith je izgledao uništeno.

TALK IS CHEAP

Richards je potpisao ugovor sa Virgin Records za snimanje dva samostalna albuma, a najbližeg saradnika prinašao je u Steve Jordanu. U svojevrsnoj kreativnoj groznici Richards je za vrlo kratko vrijeme napisao tridesetak pjesama, ali je smatrao da mu treba još. Victoru Bockrisu, autoru knjige Lice rock'n'rolla (Šareni dućan, 2003.) otkrio je kako je podgrijavao inspiraciju.

- Steve me pogledao sa velikim osmijehom i rekao: Kad ne znaš o čemu bi, a ti piši o Micku, jer je znao da će mi od toga uzavreti krv. Tako je nastala pjesma You Don't Move me koja nije u potpunosti o Micku, ali je početna tačka. Ona je o bilo kome u toj situaciji gdje imaš prijatelja do kojeg ne možeš doprijeti i pokušavaš mu to reći.

Pred ulazak u studio pozvao je i ostale muzičare s kojima je odavno želio sarađivati. Formiran je band koji su pored njega i Jordana činili Waddy Wachtel, Charley Drayton i Ivan Neville. Ime The X-Pensive Winos dobili su nakon što ih je Richards zatekao kako iza seta bubnjeva ispijaju flašu skupog Lafite – Rotschild vina. Sedam pjesama snimili su za deset dana, glatko i u ugodnom raspoloženju, bez nervoze koja je karakterizirala snimanja Stones albuma iz kasnije faze. Tokom rada na ploči, piše Bockris, Richards je puno slušao južnoafričku uličnu muziku, čije je elemente ugradio u neke pjesme. Također, neprestano se trudio da pronađe savršen zvuk gitare, a potragu je okončao kada je pronašao staru Manuel Velasquez gitaru. Potraga za naslovom albuma bila je nešto kraća. Naziv Talk Is Cheap pronašao je u svojim starim bilješkama za naslove pjesama Rolling Stonesa.

Album Talk Is Cheap objavljen je 4. oktobra 1988. godine i dosegao 24. mjesto na američkoj top listi. Iako komercijalno nije najbolje prošao, dobio je izvrsne kritike,a jedna od njih tvrdila je: Talk Is Cheap je najbolji album Stonesa u posljednjih sedamnaest godina.

Bend je odmah krenuo na turneju s koje je izvještač magazina Rolling Stone napisao:

- Keith je izgledao kao vampirski aristokrat čije pjevanje je toliko neposredno, prirodno i privlačno koliko I njegova svirka. Njegov nastup predstavlja cjelovitost i bit rock'n'rolla i ostavlja malo sumnje o tome ko je činio kičmu skupine koja je jednom slovila za najveću rock and roll grupu na svijetu.

MAIN OFFENDER

Drugi solistički album Main Offender Richards snimio je 1992. godine s istim bendom. Stonesi su ponovo pauzirali, pa je Keith brzo morao pronaći način da usmjeri kreativnu energiju. U suprotnom, ponovo se vraćao najdražim porocima. Nije ga zadovoljilo ni gostovanje na tuđim pločama, poput saradnje na albumu Bone Machine Toma Waitsa. Waits je Bockrisu ispričao kako Richards izgleda u svojoj najkreativnijoj fazi:

- On je potpuno zaluđen muzikom, poput djeteta. U njoj nalazi veliku radost, ludilo i prepuštanje. Čim spazi gitaru, njegove oči se odmah rašire i počne njihati glavom u ritmu.

Main Offender je objavljen 20. oktobra 1992. godine, a na reklami Virgin Recordsa je, između ostalih hvalospjeva, pisalo:

- Main Offender je dokaz da je Riffmeister General itekako živ i zdrav... Zvuči kao djelo majstora koji se zabavlja. Keith Richards nas nije iznevjerio niti jednom u posljednjih 30 godina, i sigurno je da to nije učinio ni sada.

Richards je odmah poveo Winose na evropsku turneju. Jon Pareles je, prenosi Bockris u knjizi Lice Rock'n'rolla, ovako opisao njegov nastup na jednom koncertu:

- (…) Richards ima govor tijela koji odgovara njegovoj muzici: opušten, vješt, nadmen, bezobzirno zanosan. Richards se pravi važan bez namjere da to čini. On svira ritmove tako da vodi, a ne poput metronoma, ubacujući ih trenutak prije udarca bubnja ili ih potpuno preskačući. Rafinirani zvuk njegovog sviranja imitiraju mnogi rock gitaristi, ali mnogo ih je manji broj uhvatio njegov gerilski osjećaj za usklađivanje vremena i ritma, njegove iznenadne prekide.

U Bockrisovoj knjizi može se pronaći još jedan upečatljiv opis Richardsovog nastupa, koji je napisao David Sinclair:

- Iako mu je život bio ispunjen jezivim ekscesima, Richards je iz toga izašao kao izvanredno uravnotežena osoba, i čini se da nije slučajno što se njegova ključna pjesma, s kojom je koncert završio, zove Happy (sretan). Način kako je nježno grlio svoju gitaru, povremeno odižući obje ruke od nje kao da je instrument jednostavno prevruć za držanje, i njegov nastup na pozornici ostavio je dojam čovjeka koji izuzetno uživa u usavršavanju svojih vještina do krajnjih granica.

STARO VINO

Na kompilaciji Vintage Vinos napravljen je pažljiv izbor pjesama s tri albuma. S prvog albuma probrane su Take It So Hard, Big Enough, You Don't Move Me, Struggle i Make No Mistake, sa Main Offender skinute su Wicked As It Seems, Eileen, Hate It When You Leave i Locked Away. Sa živog albuma uvrštene su pjesme iz kataloga Stonesa Happy, Time Is On My Side i Connection gdje se Richards smjenjuje na vokalima sa Sarah Dash, kao i zanimljiva dub verzija pjesme Too Rude. Poseban dodatak je pjesma Hurricane, koja se do sada mogla pronaći samo na posebnim izdanjima namijenjenim prikupljanju pomoći za žrtve uragana u New Orleansu.

Keith Richards je arhetip rock'n'roll zvijezde, sveden skoro na karikaturalni obrazac. Ipak, ovoj karikaturi se, zanimljivo, niko ne podsmijeva. To su svojevremeno pokušali britanski punkeri, ali čini se sasvim neiskreno, jer ni Steve (Sex Pistols) niti Mick Jones (The Clash) nisu krili Richardsov uticaj na njihovo sviranje pa i na čisto fizički odnos prema instrumentu. Također, najupečatljivije pjesme na Vintage Vinos su balade, koje Richards pjeva često osjećajnije i nježnije od predvodnika nekog boy benda. Njegov glas je upečatljiviji od zvuka gitare, hrapav, napukao, na momente kreštav, što poznavaoci pripisuju višedecenijskom struganju kokaina po sluzokoži nosa, ali i činjenici da se nikada nije navikao na vještačke zube koje je napravio još krajem sedamdesetih godina. Ukoliko bi ova kompilacija došla u ruke nekom ko nikada nije čuo za Keitha Richardsa, sumnjam da bi pomislio da je šansonjer s CD-a mogao zaraditi nadimak Riffmeister General.

(zurnal.info)

POJMOVNIK MESS-a: Sve, nažalost, ima svoju granicu.

U TOTALU

Pedeseti MESS – puni krug i natrag sa Future Messom

Future MESS - zadnjih par godina programski segment MESS-a, mišljen možda kao depandans sistemski nelojalnih poetika. Od naredne jeseni najavljen je kao uporedni MESS festival, što će valjda biti savjest real MESS-a.

862Dino Mustafić – direktor festivala, reditelj, intelektualac, konačno je MESS odredio kao mainstream, tako da smo načisto... Uostalom, permanentna revolucija nema smisla. U najkraćem „elitizam“ i subverzija - što je, podsjetimo, proklamovani (festivalski) cilj. Demokratizacija dasaka što život znače. Nadajmo se kako će amputirani (Future) MESS imati neke svoje proteze kako bi nadvladao sveopštu društvenu poštapljenost aktuelne umjetnosti.

Bojan Munjin – čovjek je koji od svake četvrti stola napravi krug. Moderator MESS-ovih (kvazi)kritičkih panela, pozorišni novinar i kritičar, politolog i Zagrepčanin. Sklon da prešuti po koju očitu stva, ali to čini sa namjerom da inspiriše raspravu i bude dragi gost. Ako postane četvrti hrvatski predsjednik ideja direktne demokratije ne gine budućnosti Republike.

IDIOT

Udesno lijevom stranom - Prva predstava MESS-a, ukrajinskoga reditelja na glasu, Andreja Žoldaka, po Životu s idiotom Viktora Jerofejeva. Igra na kartu sveopće kakofonije, kapitalizma i šizofrenije, ukratko; tranzicije i seksualnosti sa podvojenjem ličnosti koju akteri prenose kao autodidakti autoritarnih režima. Predstava je u(ne)ređena tako da ne zahtijeva od publike cjelovit umjetnički dojam. U suštini konzervativne ideje života u ovoj se predstavi zastupa ekstremno lijevim izvođačkim techne (τέχνη). To je, uostalom, potvrdio i direktor rumunskoga pozorišta koje je produciralo ovu predstavu. Može biti malo čudno, zar ne.

Trojstvo na kvadrat – Sa Pippom Delbono sve je na mjestu. I stolica i poigravanje flašom i ekstatično razglasavanje bola za drugima ali ne i za sobom. Šta Vam, uostalom, preostaje kada imate HIV, osim Priče u junu - igre do kraja života. Ako ste, pak, još i budista – sami ste na sceni i u uvjerenju. Međutim, budete li pride homoseksualac – to ćete morati kriti od svoje mame. Uostalom, imate li omiljenoga glumca u raji sa stažem od 45 godina u ludnici?

OBREZIVANJE

Farma u Pećini - češka pozorišna trupa na privremenom radu u Slovačkoj, igra Čekaonicu na željezničkoj stanici sa koje su slovački jevreji deportovani a koja je dodijena trupi kao radni prostor. Predstava kroz vrata od kupea/ormara otvara pitanja o sjećanju i odgovornosti za sjećanjem. Uzgred, propituje gdje bi nam bio kraj kada bismo denuncirali svako mjesto gdje se zadesimo. I sve to, opjevano, u muzici i igri. Nešto kao postdramski manirizam.

PasséElijahova stolica, zgodno štivo Igora Štiksa u produkciji Jugoslovenskog dramskog i MESS-a. Sarajevo kao topologija svijeta. Nije li previše? Potvrda Lešeka Kolakovskog. Čini se da je za ovakve predstave kasno. No, hvala Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću za ulogu ključara sarajevske sinagoge.

DOKLE, BRE

888Trst je naš – Kada bi Festival MESS barem jedne godine sa svog elitnog spiska izostavio Paola Megellija i/li barem Damira Zlatara Freya dobio bi na kvalitetu bez ijednog jedinog uloženog (p)feninga. Ovogodišnji Magellijev remix Čehova O, ljubavi čak je i zvanični site MESS-a ocijenio sa - katastrofa. Teško je šta umnije dodati. Osim, pijeteta koji smo iskazali za jugoslovensku dijasporu Slovenske drame tršćanskoga pozorišta.

Ivan veliki i Perica mali Nije ilegalac, niti otpisani, objektivno Frey zbori, apostol je aktivista – angažirani vjernik: jedina riječ i trenutak u Zlatarevoj (Damir Zlatar Frey 'n' INK Pula) predstavi Salome a da valja. Ostalo je kako mali Perica zamišlja Wagnera. Ili pak, kako su pisoari progutali pozorište. S tim da Perica nije Frey a Frey nije Nietzche, a pisoar više nije umjetnost, kako već potvrdi Jan Lauwers u jednom svom autorskom tekstu...


USAMLJENI GLASOVI

Gluma za vozačku Alme Terzić - Ovogodišnja selektorica Future MESS-a, Selma Spahić, nakon što je svojim inscenacijama ovjerila svako od sarajevskih pozorišta i ušla među vel'ke još uvijek nije nadmašila svoju diplomsku predstavu (Buđenje proljeća), sudeći bar po pažnji publike a manje medija. Ali umjetnost ili manufaktura, pitanje je sad... Ipak među svim znanim i neznanim sudionicima jubilarnog MESS-a, uloga Alme Terzić u predstavi Kako sam naučila da vozim ostaće upamćena...neko vrijeme, sigurno.

Sanjari na mikrofonu – Najčešći rekvizit na ovogodišenjem MESS-u bio je mikrofon. Budući je video u izvjesnoj hipokriziji, mistifikacija glasa voltama je dobrodošla.

1019Činovnička literatura Musila, kako je neki zapaženi autori kvalificiraju, u mikrofonskoj upotrebi Miloša Lolića, mlađanog beogradskog reditelja, je tek jedan fensi registrator.

MAGOVI

Zenička Kuća jelena - „Čuvajte se, svijet vam neće pomoći“. Bio bi motto predstave Kuća jelena Jana Lauwersa i njegove Needcompany igrane u BNP-u Zenica. U pitanju je fantazmagorična storija, potaknuta stvarnom smrću dok su postojeće kuće jelena izvjesnost smrti same. Lauwers, autor teksta, režiser, modelira predstavu kao dekonstrukciju same naracije, ostavljajući šansu životu na onoliko načina koliko može proigrati priča. Kao što jutro osporava svaki san. S tim u vezi i njegova je scena, puna od razrijeđenog zraka, nalik dnevnom boravku u koji nikada ne unesete velike komade namještaja ali u kojem prebivaju jeleni ili statue afričke umjetnosti (kako je to bilo u Izabelinoj sobi, igranoj na prošlogodišnjem MESS-u).


Kean, Volksbuhne am Rosa-Luxemburg-Platznešto kao cjelovečernji koncert za solistu i ansambl. Četiri sata i dvadeset minuta uz jarbole Danske, Britanske i Evropske zastave, po tekstu Alexandrea Dumase Starijeg i Die Hamletmaschine Heinera Müllera. Zavodi Kean, mladić iz industrijske Engleske, režira Frank Castorf nostalgičar iz DDR-a, okićen Zlatnim lovorovim vijencem MESS-a. Tragedija genija i malograđanske publike u pop-kulturalnoj retrospektivi Franka C. Koji gaji jednake simpatije prema Sir Mick Jaggeru i globalnoj solidarnosti koju personificira Hugo Chávez. Pa, ipak, predstava o Edmundu Keanu, razvratniku i rasipnom interpretatoru Shakespearea početkom 19. stoljeća, našla je barem vjernu kopiju u glumcu Alexanderu Scheeru, koji i van scene može biti njegov autentični nasljednik. Castorfova nategnuta scenska zabava, relaksirana songovima, pa podvlačena prenaglašenim monolozima kao valjda neminovnošću u njemačkom teatru glavne struje, u najkraćem je vodvilj između stražarskih kućica SSSR-a (u koje se ugurava ansambl buržoazije) i crucifixusa, raspeća samoga čovjeka, Keana.

1211

ISTRAŽIVANJE POSRBICA

Proklet bio izdajica svoje domovine – Oliver Frljić, reditelj Bakhi, traži Hrvata među Slovencima. Uz to, raspituje, kako da ste toliko pametni a zemlja vam u kurcu dvadeset godina. I, najprije, kako da ste vi najviše najebali..? Osim ovoga segmenta predstave, Frljić trača scenske radnike: Ristića, Sokolovića, Dragojevića i još neke... Spisak, dakako, nije konačan jer sve, nažalost, ima svoju granicu.

Generacija '91-'95 – Ništa su smjehotresne suze po Dežuloviću šta su stvarne ispovijedi rođenih '91 – '95, natruščika u predstavi Boruta Šeparovića: u konačnom - jebo sad hiljadu dinara - istraživanje posrbica u hrvatsko-bošnjačkom ratu koji završi kao fudbalska igra (a tako je nekako i počeo). Gloria mundi! Iako polovina predstave ima ispovjedni karakter, okrugli sto o ovoj predstavi zauzeo je naročito mjesto – po emocijama i po onome koliko su naše ličnosti tek krhke slagalice konfigurirane etno–nacionalnom stihijom, ma koliko mi tome prkosili. Egzaltirano kazivanje dvanaest mladića ove predstave nasuprot kazalištu kao ciničnom mediju, kako reče Borut Šeparović, rezultiralo je plačem jednoga mladića jer je pokušao govoriti o iskustvu prešućivanja identiteta koji je dobio u naslijeđe. Izgleda, svako od nas je pomalo Srbin. Fakat.


IME

Fragmenti ljubavnoga diskursa – po Barthesu, u interpretaciji varšavskoga Teatra Dramatyczny, ludičko je istrajavanje na ulogama dvije žene i dva muškarca. Očito, jedne drugačije ćudljive glume - u ljubavnome vakumu – možda prije u samome imenu (ljubavi) nego li u diskursu. Jedinke oslobođene artificijelnog personalizovanoga mnoštva, intoniraju zagubljenu osamljenost vlastitosti.

A kad je već ime (onoma) u pitanju, za nas stiješnjenjene u bhscg... jeziku tek ovlašan dodir sa drugim slavenskim jezicima mogao bi biti prilično oslobođenje. Primjeri su brojni a tek elementaran prevodi našu ljubav na poljsku miłość. Pored svega toga ova je predstava priuštila možda najsmjeliju festivalsku scenu - djevojke na tipičnoj british telefonskoj govornici koja kao da leti kroz oblake nalik Alisi u zemlji čuda. I pitanje: „Voliš li moje tabane..?“

1540Spašavaj se ko može“ nije loše za naslov – zove se predstavu belgijske trupe tg STAN (Stop Thinking About Names), rađene po Bernhardu (i Barthesu). Troje aktera, sami svoji majstori, bez rediteljskog diktata igraju mizantrope glumeći mizantropiji nasuprot. Ovaj pozorišni komad je 'inspirisan' narastajućom ksenofobijom u Evropi koje, priznaju, ni sami nisu pošteđeni. Komično, na okruglome stolu ove teatarske grupe, glumci (to jest, dvije žene) su se preobratile u likove svoje predstave izazvavši međusobno žučnu raspravu koja se u najkraćem svodi na – Jezik (i identitet) - pro et kontra. Ostaje za utjehu iskaz glumice Jolente De Keersmaeker da je ubijanje malograđanina u sebi njen životni projekat.

BEZ STVARNOSTI

Apstrakcija vs. Materijalizacija - Zemlja bez imena, monodrama jasnih koreografskih impulsa, berlinske rediteljke Lydiae Ziemke u izvođenju londonske glumice Lucy Ellinson, po tekstu Deae Loher. Radnja predstave ključa u srednjovječnom žensko tijelu na relaciji od slikara R. (Mark Rothko) do grada K. (Kabul, Kandahar, Kirkuk...izbor je Vaš). Otprilike, apstraktno slikarstvo se materijalizuje prašinom grada i obrnuto, uz par konstatacija, tipa: da tuga briše individualnost ostavljajući je pješčanoj površini očaja i da je uživanje ljepote povezano sa infantilnom žudnjom za sigurnošću.

Soba – uznemirujući i napučeni osjećaj tajnovitosti čijem odgonetanju bi možda najsmjelije priskočili odrasli dječijeg talenta. Tim prije je što je sav scenski vidokrug prozor stambene zgrade iza kojega se dešava netransparentna radnja u kojoj učestvuju doslovno – likovi sa hiper-ralističnih maskama, lišeni doslovne identifikacije (imena, zanimanja...). Takvome artikuliranju teksta Harolda Pintera, dvojca (od šest uloga) Tatrinoa Giullare ide u prilog sam tekst pa je credo ovoga teatra da tekst vodi predstavu sasvim zadovoljen. Uostalom, Pinter kaže da „stvar nije nužno istinita ili lažna; može biti oboje, istinita i lažna“.

ON THE END

Posljednja Krapova traka – autor ovih redaka nije gledao. Neka mu halali Bob Wilson. Šteta da se niko nije usudio napraviti ozbiljniju 'anketu' o tom ostvarenju.

Publika - već odavno se u pozorištima ne gura za stajaće mjesto i ne sjedi na stepeništu. To su već bila neka druga, romantičnija vremena. U autobusima koji voze na višesatnu pozorišnu ekskurziju u Zenicu, bude više nego dovoljno mjesta.

Off Off MESS-a – Ove godine na Messu nije bilo antičkih klasika ali je bio jedan takav lik. Davno je bilo, još za vremena Olimpijade, kada je Feliks Pašić ovjenčao filmskom trakom “Ovidija iz Graba”. Antički čovjek, Sinan Gudžević, pojavio se kao promoter knjige - paz’te sad - o fudbalu, autora Boža Koprivice, dramaturga. I zborio je nadahnuto, rječito, prizivajući slike i prilike, zaskačući događaje mimoilazeći stvarnost, svjestan valjda da je ona iz antičkih dubina ništavna.

(zurnal.info) 

JAZZ FEST: Šta smo nakon svega upamtili

Uzdali smo se u John Scofielda a za utjehu nam ostao flamenco gitarista Gerardo Núñez, vjerovali s pravom u krotki bas Dave Hollanda, tolerisali prenapučeni sax Chris Pottera i zabavili se bendom Mike Sterna uz violinistu-gimnastičara Didier Lockwooda

Četrnaesti sarajevski jazz festival stao je u razmaku dvojice turskih, fudbalskim rječnikom kazano, internacionalaca - Burhan Öçala i Mercan Dedea.

U najkraćem, uzdali smo se u John Scofielda a za utjehu nam ostao flamenco gitarista Gerardo Núñez, vjerovali s pravom u krotki bas Dave Hollanda, tolerisali prenapučeni sax Chris Pottera i zabavili se bendom Mike Sterna uz violinistu-gimnastičara Didier Lockwooda. Iako je Öçal iz rukavca istresao sve što čovjek ogrezao u ritmu može ponuditi, oduševljenje bubnjarem Nate Smithom nije bilo manje, naprotiv, tim prije što se ovaj potonji ne služi sa deset prstiju već sa dvije palice i dva pedala. Kako god, svaki susret sa virtualnim herojima je prilika da zahvalimo na prijateljstvu i okrenemo novi list, popravimo utisak ili potvrdimo neko ranije živo iskustvo.

PRIPITOMLJAVANJE ZVIJERI

Burhan Öçal i nj. gipsy sastav estradnog imena The Trakya All Stars je vjerovatno jedini koji je imao mitski pedigre oličen u orfičkoj liri koja je na istočnom balkanskom rogu, kako se prenosi, pripitomila sve zvijeri u davna doba. Međutim, Orfejeva glava je isplovila negdje kod ostrva Lesbosa jer se zamjerio ženama. Ne, namjerno. Ipak, ova današnja „tračanska“ muzika je znatno povodljivija po sve, pa i ženski rod, pa je pitanje koliko je preostalo misterija, jednako kao i koliko ima aška kod Dede Mercana. No, ipak, ti ljudi i danas hodaju po nekim drugačijim muzičkim ljestvama koje imaju svoj siguran etimološki habitus. Ali i oni sviraju neke svoje standarde, po principu - red teme red improvizacije, strofa ili refren i sl.

Trakya ansambl bio je podijeljen na duvačku (klarinet, tenor-sax, truba i zurna) i žičanu sekciju (ćemana, mandolina, kanun) uz tarabuku, plus onu, nešto veću, na kojoj operira Öçal i to se vrlo jasno sve skupa moglo čuti. Vrlo je intenzivna bila njihova svirka, možda prenaglašena pa i „nesigurna“, no zanimljivo je slušati kako ansambl koji u suštini ne razmišlja na parteru harmonija odaje utisak jedne usmjerene mase sa mnogo probitačnog i sinhronog zvuka, pa čak iako jedan te isti, istovremeni ton fermentira kao šaka puna pijeska.

KAO ROCK BEND

Druge večeri festivala naročito oduševljenje publike izazvao je američki gitarista Mike Stern sa svojim bendom (basistom Alain Caronom i bubnjarem Lionel Cordewom). Međutim, istinsko pitanje je koliko je to bilo, zapravo, markiranje jazza i neka žanrovska priča koja udara na bubanj, rif i sl. Ali ko god da se zabavio – lijepo. Osim toga, bas je bio poprilično suh, bubnjar i Mike kao na rock koncertu a pridruženi član – violinist – kao dijete koje pokazuje šta sve može, premda, ruku na srce, bilo je i nekih vrlo muzikalnih i visprenih momenata.

SVETE KRAVE

Realnu jazz ambijentalnost, treće noći, priuštio je Dave Holland Quintet. Bez obzira, idete li na koncert sa velikim očekivanjima ili bez njih, mogli ste uživati. Sve je bilo produkt sigurnog balansa. Bez naprasitog dodavanja ili oduzimanja zvuka a sola nisu djelovala kao usamljene inicijative već su proizlazile iz ukupnoga konteksta. Tim prije što je svaka stvar zapravo bila vožnja u širokom luku improvizacije, što je od svega bilo i najbolje. Ovime je sam koncert poprimio jasnu fizionomiju, ostavljajući utisak cjeline, brižno građene dinamike. Tek je, donekle, (sopran i tenor) sax Chris Pottera remetio na momente idilu jer njegov je zvuk permanentno vapio iz potrebe da zadavi vazdušni stub unutar cijevi. Uz nešto napora mogli ste prečuti saksofonistu i evocirati ponešto drugačije izdanje njegovog saxa, mada, obično u jazzu, čovjek uz instrument je taj koji garantuje neki smisao. Svojevremno je Rastko Močnik govorio uz neki od ljubljanskih jazz festivala kako muzičar može „ništa da ne kaže...razvlači, da lupa koliko hoće“ ali njegova pojava mu je potrebna kao „garant smislenosti“. Nažalost, ovaj put sa Chris Potterom to nije funkcionisalo. Uostalom, nisu jazz muzičari svete krave, zar ne... Ili jesu? I još, što se tiče ovoga koncerta, Dave je bio klasično dobar, dobar ton, Steve Nelson (vibrafon i marimba) - čovjek od sigurne ruke, Nate Smith - sve što jazz bubnjar mora biti a ostaće upamćen bar neko vrijeme i solo trombonista Robin Eubanks u stvarki Secret Garden, čiji je autor Holland. Pored ove, ostao je negdje u ušima i tutti of Common Threads, Eubanksa te Walking the walk (biće to nešto novo; ne i Milesov Walkin'), te 'zujanje' uz Shape Shifter by Potter. Bis je bio, jednostavno, Easy Did It (Holland).

ŠTA SE DOGODILO

Taman kad smo se ponadali, nakon Hollanda, da bi John Scofield, još jednu večer za redom mogao nastaviti sa kompaktnom jazz pričom, desilo se nešto posve drugačijie. Da negdje postoji problem, bilo je očigledno. Nisu u pitanju godine, to bi bilo i neetično sumnjati, tim prije što se od cijeloga koncerta jedino dao upamtiti solo vremešnoga basiste Steve Swallowa u stvari Chicken dog. Toliko je stalo u prve dvije trećine koncerta dok autoru ovih redaka strpljenje nije iscurilo uz još onih dvadesetak posjetilaca koji su napustili koncert. Uostalom, koncert je bio prilično hetorogen od početka, od prve stvari How Deep, preko “swingeraja”, (country) balada, do bluesy numera te autora George Gonesa, Carle Bley and so…

NAVIJAČKI USKLICI

Posljednje večeri festa, iznevjereni od Scoefilda, u sali krcatoj optimizmom (kao uostalom i svih večeri) uslijedilo je Flamenca Reunion Project Gerardo Núñeza. Ostaje nedoumica koliko je to bilo tek tehnički odrađeno no kanon je kanon: gotov recept za stare nove strasti. Uz vremešnu, sigurnu plesačicu, žesnoga gitaristu, udaraljkaša i basistu - igrokazu sklone interpretatore te vokal Jesus Ruiza.

I kada smo već počeli tekst sportskim alegorijama: jedino što nije valjalo na ovome koncertu bili su frenetični aplauzi publike uz usklike kakvi se čuju jedino na svaki koš nekoga životnoga derbija (recimo, Srbija-Španija). Time je svaka dramatska stanka u ovoj svirci preglasana a ostala je samo euforija. I sleđeno tijelo plesačice Carmen Cortés.

(zurnal.info)

NE POKAŽI DA SI UFITILJIO: Preslušali smo novi Štulićev album

Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije album s novim pjesmama, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena

Nakon punih 13 godina Branimir Štulić objavio je novi album!

Užitak je napisati ovakvu rečenicu, ali kao što je to već ovdje uobičajeno uvijek nešto pokvari puni doživljaj. U ovom slučaju, radi se o tome da ovo jeste novo izdanje, ali su snimci stari, i to iz Štulićeve kasne faze koju rijetko pominjemo kada pričamo o Azri.

Ne pokaži da si ufitiljio je dupli CD koji se prodaje uz komplet od 14 Štulićevih knjiga koje je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća Plato. Na jednom CD-u nalazi se snimak koncerta iz Banja Luke, koji već nekoliko godina kruži među fanovima na internetskim forumima. Drugi CD je ekskluzivniji, sadrži snimak nastupa u Mostaru i nekoliko pjesama koje je Štulić snimio u svom kućnom studiju.

OD MARGINALCA DO MUDRACA

Oba koncerta snimljena su 1990. godine kada je Štulić prestao biti ljuti marginalac i postao samozadovoljni mudrac. Bila je to njegova posljednja turneja na kojoj je promovirao album Balegari ne vjeruju sreći i koju je konačno i čini se zauvijek zatvorio koncertom na Hvaru u oktobru 1990. godine. U Banja Luci i Mostaru nastupao je sa Sevdah Shuttle Bandom koji su tada činili, pored Štulića, Jurica Pađen na gitari, bubnjeve je svirao Branko Knežević, a bas Tomislav Šojat.

U intervjuu za Nin ovako je objasnio svoje planove:

- Želim napraviti Sevdah Shuttle Band i to gurati do kraja života. Uzgred bih volio osnovati Balkansku partiju rada. Ona bi u svom programu inzistirala na trima stvarima: 30 posto ljudi bi se bavilo naukom, 30 posto turizmom, 30 posto agrokulturom, a deset posto i ovako svuda i uvijek smeta, na njih ne treba ozbiljno računati.

Sevdah Shuttle Band se zaista ne može upoređivati s najboljom postavom Azre, što potvrđuju i ovi koncerti. Knežević nije imao Leinerovu virtuoznost, a Šojat je došao iz sasvim dugog filma, prije saradnje sa Džonijem svirao je u teenagerskom bendu Prva ljubav. To je, uostalom bilo jasno i Štuliću koji je u intervjuu za Globus slikovito opisao razliku između dvije postave: Azra je bila vozilo s četiri cilindra, a taj je bend bio obična vespa.

Što se mene tiče, banjalučki koncert zanimljiviji je od zapisa sa četvorovinilnog albuma Zadovoljština, koji je nastao selekcijom pjesama snimljenih 1987. godine na dva koncerta u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Nikada mi se nije dopao zvuk tih koncerata - dotjeran, čist, precizan, hladan. Nisam bio tamo, na žalost, ali mi se čini da se atmosfera zagrijala tek na kraju, tokom Štulićevog recitala u pjesmi Jesi li sama večeras. Ne znam da li bih mogao pred kakvom oštrom komisijom opravdati ovakvo mišljenje, ali za odbranu albuma Ravno do dna ne bi mi trebalo previše truda. Tu nema nikakve sumnje, sve je na svom mjestu, čak je i huk publike dragocjen instrument. Ravno do dna je ploča čudesne energije, sigurno najbolji živi album sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora, a u svjetskim okvirima moguće ga je uporediti s pločom Ramonesa It's Alive.

Dakle, CD s banjalučkim koncertom ne može se mjeriti s Ravno do dna, previše je tu hard rock klišea i nepotrebnih solaža koje najviše smetaju u novim aranžmanima ranih pjesama. S druge strane, osjeća se mnogo više uzbuđenja nego na predvidljivoj Zadovoljštini. Za razliku od tamošnjeg grča, ovdje muzičari mnogo opuštenije ulaze u improvizacije.

Mostarski koncert očigledno su ograničavali uslovi. Štulić i ostali članovi benda neprestano su upozoravali publiku da siđe s bine i molili ih da ne diraju opremu - Nemojte ljudi Džoni nam se vratio nakon tri godine. Da bi smirili Mostarce repertoar su ograničili na pjesme lakšeg tempa – Plavi golub, Gracija, Ako znaš bilo što, Meni se dušo od tebe ne rastaje... Na ostatku ovog CD-a nalaze se snimci iz kućne radinosti, obrade pjesama koje su ga fascinirale u najranijoj sevdalijskoj fazi i kojima se vratio kada je prvi put napustio prostor nekadašnje Jugoslavije. Ovaj put tu su, između ostalih, Zajdi, zajdi, Karanfil se na put sprema, Bitola moj roden kraj, Marš na Drinu...

TAJNA FENOMENA

Kao što sam već napisao, Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije novi album, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena. Ono što fascinira na snimcima je puna posvećenost s kojom je Štulić pristupao svakom koncertu.

Imao sam priliku da gledam amaterski snimak nastupa Azre u, ako dobro pamtim, Daruvaru. Koncert je održan u nekoj fiskulturnoj dvorani, pred srednjoškolcima, redom muškog roda. Kamera je fiksirana iznad mase, s rijetkim fokusima na muzičare. Mladići su reagirali samo na najveće hitove, a tokom svih ostalih pjesama uglavnom nisu obraćali pažnju na muzičare, zabavljeni ko zna kakvim, nama nevidljivim senzacijama. Nije bilo pozornice, muzičari su zgurani uz zid, poredani jedan pored drugog. Ali, takvi uslovi nisu nimalo izbacili Štulića iz atmosfere. Kada bi nam kamera omogućila bliži uvid, mogli smo se uvjeriti da on svaku pjesmu pjeva s punom koncentracijom. Jednom je izjavio da je koncentraciju održavao tako što je zatvarao oči na koncertima i zamišljao da igra fudbal na Wembleyu. Ne možemo znati da li je taj trik koristio i u toj dvorani, ali njegova posvećenost zaista fascinira.

Istu koncentraciju održava i na mostarskom koncertu. Bez obzira na ispade publike, on svakoj pjesmi daje onoliko emocija koliko je sljeduje. Nema uzmaka, nema predaje.

U posvećenosti radu i životnim principima treba tražiti razloge za dugotrajnost Štulićevog fenomena. Ove osobine obično su svojstvene vojnim licima, ali kada se izmjeste iz kasarne daju izvanredne rezultate.

(zurnal.info)

MARKOV, This Quiet, 2010

Bend iz Austina konačno je snimio zaista dobar post punk album

Nakon dugog sušnog perioda može se reći da je konačno jedan band snimio post punk album vrijedan hvale. Riječ je o bandu pod nazivom Markov koji dolazi iz Austina, Texas, USA i njihovom debut albumu This Quiet koji su objavili u julu 2010. godine.

Muzika koja se kreće na samom rubu noža, gdje svi članovi banda do maksimuma troše svoje instrumente do krajnjih granica najbrijavajući atmosferu glavne su odlike njihovog albuma prvijenca. Vrlo vješto kombinuju hard-core iz početka devedesetih sa današnjim post punkom pa se sa zvukom uveliko približavaju bandovima kao što su Hot Snakes, Bronx, Young Widows ili pak Drive Like Jehu.

Markov su 2008.godine u Austinu formirali Srich (vokal), Andrew (gitara), Forrest (bas) i Terry (bubnjevi) o kojima je veoma teško pronaći ikakve relevantne podatke na internetu. Na albumu se nalazi 10 pjesama koje se nadovezuju jedna na drugu kao odlično istkana nit mijenjajući ritam, jačinu i težinu albuma.

Album otvara već pomenuta Lucky My gdje britke i agresivne gitare odlično zvuče. Odlična svirka odmah nagovještava šta možemo očekivati na albumu This Quiet. Česte promjene ritma sa karakterističnim, skoro neprimjetnim pauzama, su također odlike albuma. Druga numera pod nazivom Jaws of Life u neznatno sporijem ritmu i sa sasvim drugačijom koncepcijom pokazuje da Markov nije band koji sav svoj kvalitet iskazuje snagom i žestinom već koncepcijski mogu da odu u drugu krajnost. Rain Inside počinje sa potmulom grmljavinom i bukom koja se širi kroz čitavu pjesmu da bi na drugoj polovini na momenat usporili što se na kraju ispostavlja efektno olakšanje.

Hit pjesma na albumu je svakako Girls+Eyes koja počinje sa neobičnim zvukom brundajuće bas gitare i specifičnim načinom pjevanja. Kroz čitavu pjesmu smjenjuju se brzi i teški ritmovi sa pauzama i nešto lakšim muzičkim dionicama. Red Ocean počinje sa teško slušljivim distorzijama koje se tokom nastavka još samo pojačavaju poprimajući sve više obrise dobro poznate buke koju su proizvodili Sonic Youth u svojim najboljim danima. U Debaters je u prvi plan izbačena harmonija pjesme sa veoma pjevljivim refrenom. Međutim, na kraju se sve začini sa sumanutim gitarskim rifovima. S Diving Credit približavaju se koncepcijski bandovima koji gaje potpuni noise zvuk kao što su Jesus Lizard, Young Widows ili pak These Arms is Snake. Naslovna pjesma This Quiet nastavlja u prethodnom stilu, gitare nadiru sa svih strana i vrše konstantan pritisak, a sve je pojačano odličnom ritam sekcijom.

Album završavaju sa The Futile, koja ima furiozan kraj u stilu legendarnih Fugazi i kratkom Prophecy Temptation.

(zurnal.info)