Kultura

Grinderman, Grinderman 2, 2010

Iako godine čine svoje kod Cavea one nisu otupjele oštricu i uticale na njegovu genijalnost i kreativnost. Grinderman2 mirne duše možemo svrstati među najbolje albume godine

Band koji je Nick Cave formirao sa ako ne i luđim muzičarima, od sebe onda sigurno sa osobama koje su u njegovoj ravni je ove godine objavio svoj drugi album pod nazivom Grinderman 2.

Svoj prvijenac objavljuju 2007. godine pod nazivom Grinderman držeći se post-punk stila prožetog noise varijacijama koje su podsjećale na rani period Caveovog sa The Birthday Party i prvim albumima sa Bad Seedsima. Drugi album koji je objavljen 13. septembra uradio je ponovo sa provjerenom ekipom na čelu sa Warren Ellisom, Martyn Caseyom i Jim Sclavunosom. Nick Cave sigurno ima jednu prednost pred svim izvođačima s kojima ga vole uspoređivati. On ne luta i ne istražuje kao oni, nego već 20 godina traži savršene pjesme koje s lakoćom nalazi. Bog i vjera su i dalje glavne vodilje a ljubav također zauzima posebno mjesto.
Ponovno gitarsko komponovanje i sviranje gitare ga je ponukalo da formira band koji će njegovu drugu stranu ličnosti moći da prezentuje ne ugrožavajući stil i rad sa Bad Seeds-ima gdje se u drugoj polovini karijere obično orijentisao ka mirnijim i lakšim albumima. Međutim sa projektom Grinderman, Nick Cave nam pokazuje da paranoja, košmari i ludilo nisu nikada izbačeni iz njegove glave već su samo sklonjeni u stranu čekajući bolja vremena. Na svu sreću to vrijeme je došlo sa projektom Grinderman.

Na albumu se nalazi 9 pjesama koje se kreću od klasičnih rock/blues pjesama kao što je „Mickey Mouse And The Goodbye Man“ do lagano/psihotične „When My Baby Comes“. Služeći se svojim već isprobanim sistemom da pjesme pravi prema raspoloženju koje trenutno ima, dobijamo jedan u potpunosti rastrešeni i na momente haotičan album koji otkriva sve ljepote Cavevog komponovanja i muziciranja.

Album otvara „Mickey Mouse And The Goodbye Man“ koja to čini na istinski blues način pretvarajući se postepeno u garage/rock noise numeru sa čvrstim i škripećim gitarama i čvrstim jakim i pumpajućim bas zvukom.

I woke up this morning and he was gone
There were posters in the airports and the stations
We took shelter under her body
We sucked her and sucked her dry
He kissed me and said goodbye.
„Worm Tamer“ nas podsjeća na još jednu osobu koja je u karijeri Nick Cavea odigrala značajnu ulogu. Duh Blixe Bargelda se pojavljuje u svoj svojoj veličini pokazujući da je rad sa Blixom kod Cavea otvorio i nove vidike usmjerene ka industrijskoj muzici. Tako je ova pjesma prepuna prelijepih industrijskih varijacija i eksperimentalnog zvuka uz koji Cave zajedljivo pjeva.

Prvi singl sa albuma je „Heathen Child“ koja je prezentovano uz neobičan i na momente groteskan video koji prikazuje drevne ljudske strahove prisutne svuda oko nas. Treća pjesma i meni jedna od najljepših sa albuma nosi naziv „When My Baby Comes“. Svoju jačinu vuče u drugoj instrumentalnoj polovini pjesme sa majstorstvom Warrena Ellisa.

„What I Know“ je najsporija pjesma na albumu, a potom se gase svjetla i na filmskom platnu se polako vraćamo u 1987. godinu i film «Nebo nad Berlinom« Wima Wendersa kad Nick Cave & The Bad Seeds imaju svoj najupečatljiviji filmski nastup izvodeći numeru «From Her To Eternity». Numera “Evil” nas podsjeća na ta davna vremena i stvara želju da album bude što više u našim CD plejerima. To je najbrža i najenergičnija pjesma sa albuma koja udara ravno u želudac.

Približavajući se kraju albuma možemo čuti sporu blues pjesmu pod nazivom “Kitchenette” gdje kao i na čitavom albumu producent Nick Launay “podmeće” nepoznate procesirane zvukove kao i modulisane varijacije zvukova koji predivno zvuče i koji, što je najvažnije, daju jačinu svakoj pjesmi. Album zatvaraju najkomercijalnija pjesma na albumu “Palaces Of Montezuma” koja sa srednje brzim tempom i višeglasnim pjevanje odstupa karaktera čitavog albuma ali ni u kojem slučaju se ne može reći da mu ne pripada, a divlja “Bellringer Blues” ima čudni wah wah zvuk.

Iako godine čine svoje kod Cavea one nisu otupjele oštricu i uticale na njegovu genijalnost i kreativnost. Grinderman2 mirne duše možemo svrstati među najbolje albume godine.

(zurnal.info)

REZ: Sherlock, Mark Gatiss i Steven Moffat  

Zašto gledati: Gotovo svaka adaptacija lika detektiva Sherlocka Holmesa Arthura Conana Doyla je vrijedna pažnje. Nedavno smo imali priliku gledati zanimljiv uradak Guya Richija sa Robertom Downeyem Juniorom u ulozi Holmesa. Mark Gatiss i Steven Moffat prvi su se usudili smjestiti Holmesa u 21. stoljeće i to više nego uspješno. Njihov Holmes ostao je bez prepoznatljive lule koju su zamijenili nikotinski flasteri, koristi SMS i e-mail (radije nego razgovor), a doktor Watson je vojni doktor sa PTSP- om u prijevremenoj penziji zbog ranjavanja u Afganistanu. Sve to zajedno izgleda svježe i uklapa se savršeno. Prava je šteta što jedna sezona ima samo po tri serije i što niti jedna domaća televizija nije otkupila prava od BBC-ja.

O čemu se radi: Adaptirana priča Arthura Conana Doyla u kojoj su Holmes i doktor Watson junaci današnjice. Priča je odavno poznata ali su prilagođeni scenarij i način snimanja dali još jednu originalnu i dinamičnu verziju Sherlocka Holmesa. Jedan od dvojice autora serije, Steven Moffat kaže da se želio vratiti srži Doylovih priča: Priče Conana Doyla nikada nisu bile o frakovima i uličnim lampama; bile su o briljantnom zapažanju, strašnim kriminalcima i zločinu koji ledi krv u venama – i iskreno, dovraga više sa krinolinama. Drugi detektivi imaju slučajeve, Sherlock Holmes ima avanture, i to je ono što je bitno.

Obrati pažnju: Već u prvoj epizodi, u sceni na mjestu zločina, jedna od policajki najavljuje šta bi se moglo desiti u nekoj od narednih sezona. Holmesa opisuje kao psihopatu kome će prije ili kasnije postati dosadno pa će na jednoj od istraga pronaći i tijelo koje je on tu postavio. Nije neobično da dobri pisci serija “išarete” šta bi se moglo desiti u nastavku. Možda je najbolji primjer toga serija West Wing u kojoj je do u detalje opisana scena koja se dešava tek nekoliko sezona poslije. Sherlock Holmes kao ubica? Čini se zanimljivim dovoljno da seriju ispratimo do kraja.

Premotati: Vrhunski detektivi znaju da je svaka sitnica bitna i ne propuštaju niti jedan detalj.

Ponoviti: Završne scene nadmetanja dva podjednako genijalna uma u prvoj epizodi toliko su dobro urađene da nas mogu držati do jeseni naredne godine kada će se emitovati druga sezona Sherlocka.

Ekipa: Benedict Cumberbatch, Martin Freeman

Režiser: Paul McGuigan (prva i treća epizoda), Euros Lyn (druga epizoda)

Producent: Sue Vertue 

Studio: Hartswood Films, BBC Wales i WGBH

Trajanje: 90 minuta traje jedna epizoda

(zurnal.info)

SJEĆANJE: Dječaci Pavlove ulice

Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama

Osječani kao da se žele vratiti u mladost: na sceni njihovog teatra gledateljstvo će moći vidjeti “Dječake Pavlove ulice”. Sjećate li se te knjige? Uz “Malog princa” Exuperyjevog, to je ostala knjiga našeg djetinjstva i zadržala je svoje mjesto u knjigama našeg života. Za tu knjigu vezana su naša uzbudljiva otkrića, iz njih smo saznali za veliku, toplu blagodjet djetinjstva. Bile su to knjige koje su stalno otežavale naše đačke džepove i koje se kasnije, kad su se naša shvaćanja izoštrila i promijenila, nisu lako brisale iz duše i sjećanja.

Te dvije knjige smo najčešće poklanjali osobama koje volimo, nastojeći da ih učinimo boljim, nježnijim, odlučnijim, hrabrijim. One su bile prisutne na svakom našem gimnazijskom žuru, u svakom nagovještaju ljubavi. Te knjige su nas naučile, da u njima nalazimo utočište kad nas ozlijedi surovi vanjski svijet. Kasnije se u naše biblioteke, stanove i snove uselio Baudelaire sa svojim “Cvjetovima zla” koje smo poklanjali umjesto buketa, a duboko vjerujem da ti cvjetovi još uvijek nisu uvenuli u dušama onih koji su imali sreće da ih dobiju na vrijeme.

Mađarska knjiga nad knjigama

No, vratimo se i poklonimo se Pavlovoj ulici, svakako ne najljepšoj, ali sigurno najpoznatijoj ulici u Budimpešti, pa i u cijeloj Mađarskoj. Nju je ovjekovječio Ferenc Molnar, koji je imao tužnu sudbinu: dolaskom fašista na vlast, on je 1940. pobjegao u Ameriku, gdje je i umro 12 godina kasnije, pun samosažaljenja, osamljen i ogorčen. Nestao je tiho i džentlmenski, kao što je uostalom i živio. Tek Mađarska a i svijet izgubili su jednog gospodina i boema, koji je platio svoje piće i otišao u nepoznato.

“Dječaci Pavlove ulice” bio je roman koji je izlazio u nastavcima. Mnogi dječaci s uzbuđenjem su čekali sutrašnji dan i nastavak, da vide što će se dalje događati. Mnogi od njih poistovjećivali su se s herojskom sudbinom krojačeva sina Ernesta Nemečeka ili Ferija Ača, vođe suprotnog tabora. Kada sam prvi puta boravio u Budimpešti (a davno je tome), potražio sam ulicu Pal.

- Aha – rekao mi je dobrodušni Mađar – “Dječaci Pavlove ulice!”

Bila je to knjiga djetinjstva i ostala je knjiga cijelog mog života. Ubrzo sam shvatio, da on tu knjigu ima u malom prstu, da zna sve što se događalo s njom i oko nje. Sjetio se i kako je u Budimpešti boravio Giulio Andreotti, tadašnji talijanski premijer, i kako je zaplakao spuštajući cvijet na mjesto, na kome je dječak Nemeček inficiran groznicom, zbog koje će do kraja knjige zaplakati svaki čitalac. Točno mi je objasnio gdje je ta ulica, ne dajući mi ni najmanju šansu da pogriješim. Išao sam kroz neke prolaze koje poznaju jedino domoroci što skrivaju tajnu mapu periferije na pergamentu svojih uspomena.

U našim se knjižarama ova knjiga pojavila tek 1966. (u izdanju Beogradske “Prosvete”), a predgovor joj je napisao poznati filmski redatelj Dušan Makavejev. Uvijek ću se sjećati one njegove rečenice, kako nas “ta knjiga uči raspoznavati, tko je čovjek, a tko je odijelo”.

Ovo je najprevođenija mađarska knjiga – objavljena je na 14 jezika. Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama. Moj sugovornik mi je pričao, da kada su “Dječaci…” štampani u nastavcima, niste mogli prići kioscima za prodaju novina. Silno sam se obradovao kada su mi pokazali Molnarov stol, kao da sam vidio njega kako piše za njim.

Svim dječacima iz predgrađa

O čemu govori ova knjiga? O dvije grupe dječaka koji su se borili za svoj prostor za igru. Jedni su stolovali u stovarištu drva (i skrivali i čuvali to mjesto kao ilegalnu štampariju), drugi u Botaničkom vrtu. Na tom je mjestu jednom davno zastala obala grada, koja je pomjerajući se dalje, ostavila za sobom kao nasukani otok široku nabijenu ledinu. Kada im je zaprijetila deložacija, odlučili su se za rat, dakle da protjeraju dječake sa stovarišta. Rat je vođen po svim pravilima bojeve vještine, bilo je tu i napredovanja i povlačenja, zasjeda, rovova, čak i mrtvih straža, zarobljenika, ali stovarište se nije dalo, nije palo. No, kao što često u životu biva, vrijeme na kraju uvijek odnosi pobjedu. Jednog dana došli su teški kamioni, bageri, radnici naoružani svakakvim alatima i razjurili dječake, kao brkati policajac momačko veče. Udes ima takvih preokreta: očekuje se prijestol svijeta, ugleda se Sveta Jelena.

Premda je bio dječji pisac, Molnar se u Americi okrenuo kazalištu i filmu, jer trebalo je od nečega živjeti. Umrijevši na vrijeme, možda je imao i rijetku sreću da nije stigao napisati i neku lošu knjigu. Na mjestu velikog poprišta, sada stoji četverokatnica, na kojoj je 1990. otkrivena spomen-ploča, posvećena “Pavlovoj ulici, Ferencu Molnaru i svim dječacima iz predgrađa”.

Pročitao sam mnogo mađarskih pisaca, ali ni jedan me se nije dojmio kao knjiga o dječacima iz ulice Pal. Možda je i to razlog što svijeće na torti danas mogu ugasiti jedino fenom za kosu. “Dječaci Pavlove ulice” malodušne je razgaljivala, kukavice ohrabrivala, ojađene tješila, razmetljivce prizemljivala, a besposlene (kakvih je danas najviše) zabavljala…

(preneseno sa www.novossti.com)

(zurnal.info)

SWANS, My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky

Sumnjao sam da Swansi nakon 28 godina mogu napraviti album koji bi bio moćan kao snimci s početka karijere. Prevario sam se

Teško je za očekivati da band koji počeo sa radom 1982. godine može nakon 28 godina snimiti album koji bi bio na nivou snimaka sa početka karijere. Uz takvu sumnju preslušao sam novi album grupe Swans pod nazivom My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky, snimljen nakon što je idejni vođa i guru banda Michael Gira početkom 2010. godine reaktivirao ovaj legendarni njujorški band nakon 14 godina mrtvila.

Sve labuđe neuroze

Prvi put se pojavljuju u javnosti sa svojim EP-em na kojem su već tada pokazali da su band koji odstupa od klasičnog rock izražaja. Nastaju u periodu kada je noise zvuk bio glavna odrednica njujorške underground scene, zajedno sa Sonic Youth i Lydijom Lunch. Band je često pravio stanke zbog unutrašnjih previranja, ali Gira nije mirovao, snimao je razne projekte sa Jarboem koja je uz njega bila konstanta Swansa. Veliki je uticaj same Jarboe na rad Swansa. Kada se Gira prepustio akustičnom-noise projektu pod nazivom Angels Of Light ona se vratila noiseu. U tom periodu je sarađivala sa Blixe Bargeldom iz Einsturzende Neubauten, Justinom Broderickom iz Napalm Death i Jimom Thirlwellom aka Foetusom. Tokom saradnje sa Neurosisom je izdala fantastičan album pod nazivom ''Neurosis & Jarboe''(2003).

Swansi svoj kultni status postižu uz pomoć prva dva dugosvirajuća albuma Filth (1983) i Cop (1984) gdje prezentuju ekstremno tešku i nasilnu muziku. Postaju inspiracija mnogim bandovima među kojima je i sarajevski band SCH iz perioda sa početka '90 kao i Laibachu u pojedinim segmentima svog djelovanja. Potom snimaju albume Greed (1986), Holy Money (1986), Children of God (1987) i The Burning World (1989). Svi ovi albumi se odlično nastavljaju na prva dva koji su bili osnova za daljni rad.

Nakon albuma Children of God, Gir i Jarboe uskaču u još jedan projekat pod nazivom Skin (evropski naziv) odnosno World of Skin (američki naziv banda). Sa Skinom objavljuju dva fantastična albuma pod nazivom Blood, Women, Roses (1987) i Shame, Humility, Revenge (1988).

Nakon toga ulaze u malo mirniju fazu koristeći uglavnom akustične gitare, objavljuju albume The Burning World (1989), White Light From The Mouth of Infinity (1991), Love of Life (1992), The Great Annhilator (1996), Die Tur Ist Zu, Soundtrack for the Blind (1996)...

Danas srž grupe predstavljaju Michael Gira (gitara i vokal), Norman Westberg (gitara) Christoph Hahn (gitara, učestvovao i u projektu Angels Of Light), Phil Puleo (udaraljke), Chris Pravdica (bas) i Thor Harris (udaraljke i raznorazna buka). Zanimljivi omot albuma je radila Beatrice Pediconi.

 Povratak u prošlost

Prije albuma My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky hiperproduktivni Gira snima i svoj solo album pod nazivom I Am Not Insane i DVD sa dva live nastupa. Međutim ništa ga ne spriječava da nas počasti i fantastičnim albumom u režiji Swansa na kojem se nalazi 8 numera koje su posložene ovim redom:

No Words/No Thoughts je prva numera sa albuma koja odmah stvara sliku onogo što ćemo moći čuti na novom albumu grupe Swans. Gira ponovo stvara muzičku sliku sa početka karijere. Teški zvuk bubnjeva pojačava atmosferičnost pjesme, fuzirano nabrijani efekti kotrljaju se kao lavina i dostižu vrhunac pred sam kraj.

Reeling The Liars In je balada sa akustičnom atmosferom i sa prekrasnim zvukom gitara. To je pjesma koja najviše podsjeća na period kada je Gira radio na projektu pod nazivom Angels Of Light.

Jim kombinuje spore, monotone ritmove koji se naizmjenično smjenjuju sa povećanjem količine buke i ubrzavanjem ritma pjesme što vrši konstantan pritisak na slušaoca.

My Birth se potrudila da sve ne izgleda tako uspavano i usporeno. Teški i sumanuti zvuci bubnjeva donose osjećaj malaksalosti nakon preslušane pjesme. Preovladava kotrljajući ritam uz popriličnu buku koja je na svu sreću daleko od one koju su prezentovali na početku svoje karijere. Pjesma svojim ritmom razbija do tada relativno sporu atmosferu albuma.

You Fucking People Make Me Sick je sigurno jedna od ponajboljih pjesama sa albuma. U ovoj pjesmi je sažeto sve ono što Swans sviraju. Od svega pomalo su smiksali i dobili jednu od najkompaktnijih numera na albumu. Kombinacija eksperimentalnog zvuka, teških i na momente grubih ritmova uvezano sa emotivnom atmosferom je njihov stari recept. Dječiji vokal koji se pojavljuje iznenada daje numeri još malo dodatnog šarma.

Inside Madeline ima ponavljajući ritam vođen bas gitarom. Na momente počinje da biva iritantan ali radnja se veoma brzo ubrzava i prijeti da iskoči iz kolosijeka.

Eden Prison je sigurno pjesma koja je najbliža ranim radovima Swansa. Suludi industrijski zvuk koji konstantno vrši pritisak na moždane ćelije i organe sluha u trajanju od 6 minuta je samo za vjerne fanove Swansa.

Little Mouth je završetak albuma. Kroz cijelu numeru Gira koristi horsku pratnju koja pojačava melanholičnost pjesme.

(zurnal.info)

ORHAN PAMUK: U Karsu i u Frankfurtu

Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida

Esej Orhana Pamuka U Karsu i Frankfurtu objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook u knjizi Kofer moga oca.

Veliko je zadovoljstvo nalaziti se u Frankfurtu, u gradu u kome je posljednjih petnaest godina svoga života boravio Ka, junak Snijega, jednog od mojih romana. Moj junak je Turčin; s Kafkom nije u krvnom, već u književnome srodstvu. Malo kasnije ću se vratiti pitanju književnoga srodstva. Moj Ka se, zapravo, zove Kerim Alakuşoğlu; zbog toga što je to ime koje ne voli, on je preferirao ovu skraćenicu.

U Frankfurt je došao početkom ‘80-ih godina, kao politički azilant. Nije bio neko ko je nešto posebno zainteresiran za politiku; on je, štaviše, i ne voli: za njega postoji samo poezija. Moj junak je bio pjesnik koji živi u Frankfurtu. Politika ga je, kao nesretan slučaj, bez njegove želje, zadesila u Turskoj. Danas bih, ako mi to vrijeme dozvoli, nekoliko riječi želio reći i o pitanju politike kao nesreće. Ima mnogo toga što bi se moglo reći, ali ne sekirajte se, moji romani su dugi, ali ja ću kratko pričati.

MIJENJANJE STRANCA

Kako bih, donekle nepogrešivo, u svome romanu uspio opisati Frankfurt 80-ih i početkom 90-ih godina, gdje je Ka proživljavao posljednje godine svoga života, ja sam 2000., prije pet godina, došao u Frankfurt. Tada su mi nesebično pomogle dvije osobe koje se danas nalaze u ovoj masi. Zahvaljujući njima, posjetio sam mali park u blizini Gutleustrasse, iza zgrada stare fabrike, gdje je moj junak proveo posljednje godine života. Poslije smo, da bih sebi mogao dočarati kako je on svakoga jutra pješačio, išli od kuće u kojoj je živio Ka do Općinske biblioteke, gdje je svakodnevno provodio puno vremena; preko kolodvorskoga trga, Kaiserstrasseom, ispred sex-shopova, te smo, prolazeći Münchnerstrasseom, pješačili pored turskih piljarnica, ćevabdžinica, brijačnica – prolazeći i pored crkve u kojoj se sada nalazimo – do Hauptwache

trga. Ušli smo u Kaufhof, gdje je Ka kupio svoj kaput, koji će ponosno i sretno nositi dugo godina. Dva dana smo tumarali starim i siromašnim četvrtima gdje žive Turci, obilazeći džamije, ćevabdžinice, udruženja i turske kafane. Bio je to moj sedmi roman, ali, sjećam se da sam, poput nekog neiskusnog i revnosnog romanopisca što piše svoj prvi roman, bespotrebno vodio detaljne zabilješke. Kao da je 80-ih tramvajska pruga prolazila preko ovog ugla?

Isto to, uradio sam i za mali grad Kars na sjeveroistoku Turske, gdje se odvija radnja moga romana. U ovaj grad, koji sam veoma slabo poznavao, odlazio sam više puta kako bih svoj roman tamo smjestio; tamo sam odsijedao, upoznao se s mještanima, stekao prijatelje, naučio grad, ulicu po ulicu, dućan po dućan. Zalazio sam u najzabačenije, najzaboravljenije mahale tog najzabačenijeg, najzaboravljenijeg grada Turske i pričao s nezaposlenima koji dangube u čajdžinicama i koji nemaju čak ni nadu da će naći posao, sa  srednjoškolcima, s civilnim ili uniformiranim policajcima što su me neprestano slijedili i s čelnicima dnevnih novina čiji prodajni tiraž ne prelazi 250 primjeraka.

Sve to ne pričam da bih načinio priču o tome kako sam pisao Snijeg, jedan od svojih romana. Govorim to kako bih se uspio upustiti u jedno pitanje u vezi s umjetnošću romana, a kojeg sam svakim danom sve više svjestan: naše pitanje je mijenjanje “drugoga’’, “stranca’’, “dušmanina’’ u našim glavama.

Naravno da se romani pišu kako bi se objasnili ljudi, koji su nam poznati i kojima smo zaokupljeni; da bi ih zamislili u situacijama sličnim našim. Mi, prije svega, želimo da nam roman opiše nekoga nama sličnoga, da nam, štaviše, opiše nas sâme. Mi opisujemo jednu majku što je slična našoj, oca, neku porodicu, kuću, ulicu, nama poznati grad, zemlju koju najbolje poznajemo. Međutim, čudnovata i čarobna pravila romana dozvoljavaju da naše porodice, domovi i gradovi funkcioniraju kao odraz u ogledalu svačijih porodica, domova, gradova. Mnogo je puta rečeno kako je roman Budenbrokovi jedan autobiografski roman. Ali, dok sam kao sedamnaestogodišnjak prevrtao stranice ovoga romana, ja ga nisam čitao kao porodičnu priču pisca kojeg i nisam nešto naročito poznavao, već kao priču neke općenite porodice s kojom sam se jednostavno poistovijetio. Čudotvorni mehanizmi umjetnosti romana služe da svoju priču cijelom svijetu serviramo kao priču nekog drugog.

Da, umjetnost romana je umijeće da se svoja priča može ispričati kao priča nekog drugog, ali to je samo jedna strana ove velike umjetnosti koja, svom svojom snagom, četiri stotine godina utiče na čitatelje i koja kod nas pisaca pobuđuje oduševljenje i izaziva vrtoglavicu.

Što se, pak, tiče druge strane, to je ono što je mene odvelo na ulice Frankfurta ili Karsa: mogućnost da se tuđa priča napiše kao svoja priča. Na taj način mi, uz pomoć dobrih romana, nastojimo promijeniti prvo granice drugih, a potom i svoje granice. Drugi postaju “mi’’, a mi “drugi’’. Naravno, jedan roman može dostići oba ova podviga u isti mah. Pruža nam mogućnost da svoj život prepričavamo kao

život nekoga drugoga, a i da život drugoga ispisujemo kao sopstveni život.

S time u vezi, nije bilo potrebno da se, kao što sam to ja učinio u Snijegu, po svaku cijenu, ode i u druge ulice, druge gradove. Da bi od sebe načinili druge, a da bi druge predstavili sobom, većina romanopisaca se poziva na snagu mašte.

OGROMNI ŽOHAR

U cilju boljeg objašnjenja, navest ću sljedeći primjer koji će nas podsjetiti i na našu ideju književnoga srodstva: “Šta li bi se desilo kada bih, prilikom jutarnjeg ustajanja, sebe ugledao kao nekog ogromnog žohara?’’ Mislim da se u pozadini svih velikih romana nalazi pisac obuzet zadovoljstvom uobražavanja sebe kao nekoga drugoga, jedna kreativnost koja sili sopstvene granice. Da bi se – ako se jednoga jutra probudite kao ogromni žohar – moglo pretpostaviti kako ćete, dok trčkarate po zidovima i plafonima, izazvati gađenje kod svojih ukućana, kako će vas se plašiti i kako će vaši roditelji bacati jabuke na vas, onda je ipak potrebno više biti Kafka, nego vršiti istraživanja nad žoharima. Međutim, prije nego što počnemo raditi na tome da sebe stavimo na mjesto nekoga drugoga, onda je možda nužno da malo i istražujemo. A najviše moramo razmišljati o ovome pitanju: Ko je taj “drugi’’ što ga mi trebamo zamisliti?

Ova osoba, koja ne nalikuje nama, obratit će se našim najprimarnijim instinktima: samozaštiti, napadu, mržnji i strahu. Svjesni smo da će ovi mehanizmi pokrenuti snagu mašte i spisateljsku moć u nama. Shodno raspoloživim pravilima umjetnosti, “romanopisac’’ je osjetio da će poistovjećivanje

s tim “drugim’’ uroditi dobrim rezultatima po njega, a romanopisac zna da će mu rad na razmišljanju, koje je oprečno onome što svako pretpostavlja i vjeruje, prirediti samooslobađanje. Povijest umjetnosti romana može se pisati i kao povijest samooslobađanja, našeg prelaska na mjesto nekoga drugoga i transformiranja snagom uobraženja.

Defoeov roman ne dočarava samo Robinsona Crusoea već i njegovog roba, Petka. S istom snagom s kojom je u Don Kihotu dočaran vitez koji živi u svijetu knjiga, dočaran je i njegov sluga, Sančo Panza. Uživam čitati Anu Karenjinu, Tolstojev najbriljantniji roman, kao pokušaj srećno oženjenog čovjeka da zamisli ženu koja uništava svoj nesrećni brak i na kraju sebe. Tolstoju je kao primjer poslužio Flaubert, jedan drugi muškarac, pisac koji se nikada nije ženio i koji je uspio izmisliti nesretnu ženu, Madame Bovary. Prvi veliki klasik alegorije modernoga romana, Melvilleov Moby Dick, jeste knjiga koja, uz pomoć bijeloga kita, istražuje strahove ondašnje Amerike, odnosno one koji ne nalikuju njoj. Mi, zaljubljenici u književnost, danas ne možemo razmišljati o jugu Amerike a da se ne sjetimo crnaca u Faulknerovim romanima. Da nije uspio da ih prikaže vjerodostojno, njegov rad bi se pokazao nedostatnim. Na isti način, osjećam da bi nedostatno bilo djelo nekog njemačkog romanopisca koji se želi obratiti cijeloj Njemačkoj, a koji, direktno ili indirektno, otvoreno ili prekriveno, ne spominje Turke i nespokojstvo koje šire. Isto tako, turski pisac koji nije opisao Kurde i druge manjine, i koji je zanemario crne mrlje na neizgovorenoj historiji svoje zemlje, po mom mišljenju, je napravio falično djelo.

MOĆ UOBRAŽENJA

Politika romanopisca nije, kao što se to misli, nešto što je u vezi s romanopiščevim zalaganjem za određena politička pitanja, s njegovim uključivanjem u zajednice, partije, ekipe. Politika romanopisca proističe iz romanopiščeve moći uobraženja, iz moći da se pisac romana transformira, da se stavi na mjesto nekoga drugoga. Ta moć ga, isto tako, dovodi u poziciju govornika onih što se ne oglašavaju, onih čiji se bijes ne čuje, ušutkanih riječi i onoga što nije izraženo, a ne samo osobe koja je otkrila ljudske realnosti koje nikada nisu oglašene.

Romanopisac, kao što sam to osjećao u mladosti, može, također, ne imati pretjeranih namjera da se bavi politikom ili da su njegove namjere sasvim drugačije... Do danas, neprikosnoveno najveći politički roman, Zle duhove, mi danas ne čitamo onako kako bi to Dostojevski želio, kao svojevrsni polemički roman, usmjeren protiv ruskih nihilista i europeiziranih Rusa, već kao knjigu koja nam objelodanjuje jednu veliku tajnu o slavenskom duhu, ruskoj realnosti. To je jedna tajna koja se može otkriti jedino pisanjem romana.

Do saznanja te vrste, mi, isto tako, ne možemo doći čitajući novine, magazine, gledajući televiziju. To veoma posebno i jedinstveno saznanje, koje nas, u kontekstu privatnih života i povijesti čovjeka i naroda, čini nespokojnim, potresa, koje nas plaši svojom dubinom i zbunjuje svojom jednostavnošću, crpimo pažljivim i strpljivim iščitavanjem velikih romana. Pustite me da dodam, kada Zli dusi Dostojevskog počnu da šapću u čitateljevo uho, govoreći mu o tajni ukorijenjenoj u povijesti, tajni rođenoj iz ponosa i poraza, srama i bijesa, oni takođe osvjetljavaju sijenke čitateljeve sopstvene prošlosti. Kada se već otvorila tema koju osjećam veoma blisku sebi, reći ću i sljedeće: u pozadini ove bliskosti se, nedvojbeno, nalazi psihička napetost i odnos ljubavi i mržnje, a to je ono što između dva svijeta osjeti pisac koji samoga sebe ne doživljava potpuno zapadnjačkim, ali čije su oči, isto tako, zaslijepljene blještavilom zapadne civilizacije.

Došli smo do pitanja Istok – Zapad. Kada mi novinari postave ovo njima omiljeno pitanje, ja se osvrnem na značenje koje su danas ovim riječima dali određeni zapadni mediji i pomislim kako je možda najbolje uopće ne pričati o tome. To stoga, što pitanje Istok – Zapad, u većini slučajeva, podrazumijeva da se siromašne zemlje Istoka trebaju povinovati na sve ono što zapovijedi Zapad i Amerika. Ovakvim pristupom se, isto tako, aludira da kultura, život, politika podneblja iz kojih ja dolazim predstavlja jedan iznurujući problem za Zapad; štaviše, od spisatelja poput mene očekuje se i da predložimo svojevrsno rješenje ovih problema. Međutim, odmah moram naglasiti kako ovaj omalovažavajući stil, također, predstavlja dio problema.

Ali, nedvojbeno, postoji pitanje Istok – Zapad i to, naravno, nije samo u nastupu zlonamjernog Zapada. To je više pitanje siromaštva-bogatstva, a, u isto vrijeme, i pitanje mira. Otomanska država je, u XIX stoljeću, nailazila na određene poteškoće na Zapadu, konstantno su bivali poražavani naspram europskih vojski, a dok se imperija rušila, mladoturci, generacija budućih državnih rukovodilaca, pa čak i posljednji otomanski sultani, pali su pod utjecaj te zasljepljujuće superiornosti Zapada, te su se, na putu europeiziranja, odvažili na niz reformi. Ista logika nalazi se u pozadini moderne Republike Turske i u europeizirajućim reformama njenog osnivača, Mustafe Kemala Ataturka. To je ubjeđenje da su tradicija, vjersko organiziranje u tadašnjem obliku i ondašnja kultura, Tursku učinile siromašnom i slabom.

Na ovo dobronamjerno, ali previše prostodušno i jednostavno ubjeđenje nasjedao sam povremeno i ja sâm, koji potječem iz jedne istanbulske europeizirane porodice srednjega staleža. Europeistička optimistična volja želi, oponašajući Zapad, obogatiti, preobratiti svoju kulturu i svoju zemlju.

Zbog toga što je iniciran ciljem da svoju zemlju učini bogatijom, sretnijom, moćnijom, otomansko-turski europeizam je, u isto vrijeme, i jedan lokalni, nacionalni pokret. Međutim, zbog toga što je bio europeizirajući, on je naravno, isto tako, iz dubine kritizirao i određene temeljne karakteristike svoje kulture i svoje zemlje. Iako ne istim kalupom i stilom, taj pokret ih je poput zapadnjaka, štaviše smatrao pogrešnim i bezvrijednim... To, pak, proizvodi jedan sasvim drugi, veoma duboki i jako zamršeni osjećaj, osjećaj “stida”. Taj stid uvijek osjetim i iz reakcija na moje romane, a i iz ličnih svojih veza sa Zapadom.

Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida, koja nikada neće sasvim nestati. Taj stid ja uvijek nastojim vidjeti zajedno s “gordošću’’, jednim sasvim oprečnim osjećajem. Svi mi to znamo: na mjestu gdje se neko osjeća pretjerano gordim, gdje se ponaša oholo, uvijek je prisutna sjenka stida i ponižavanja nekoga “drugoga’’ ili se s jednim oholim nacionalizmom pred nama pojavljuje neko ko umišlja kako je pretjerano ponižen. Moji romani su ispisani materijalom ove vrste stida, oholosti, ugnjetenosti i srdžbe. A zbog toga što dolazim iz zemlje koja kuca na vrata Europe, ja znam i kako ove lomljive emocije ponekad mogu lako planuti i dosegnuti opasne dimenzije. Volio bih da o ovom stidu mogu pričati kao o prošaputanoj tajni, koju sam prvi put čuo u romanima Dostojevskog.

Umjetnost romana me je podučila da će nas slobodnim učiniti ako s drugima uspijemo podijeliti svoj stid, koji, poput tajne, želimo držati skrivenim. Međutim, na mjestu gdje počinje ova sloboda, ja u svome srcu počinjem osjećati probleme zastupanja, etičke muke govora u ime nekoga drugoga. Lomljiva emocija o kojoj govorim, nacionalni stid ili lokalna osjećajnost, bivaju uznemireni i ogledalom romanopisca, a i njegovom snagom uobraženja. Realnost, koja će nas, ukoliko ostane kao tajna, samo tiho zastidjeti, uz pomoć snage uobraženja romanopisca, prestaje biti tajna i biva svojevrsni drugi svijet s kojim se treba suočiti. Sve dok se, poput djeteta što se igra sa svojim igračkama i intuicijom koju nije uspjelo sasvim shvatiti, romanopisac poigrava sa svjetskim pravilima, s tajanstvenom geometrijom života, dotle porodice, društva, ekipe, sugrađani, plemena, svi u izvjesnoj mjeri bivaju uznemireni. To je jedna sretna uznemirenost. Sve dok se čitaju romani, do tada i svijet u kome živimo stvara utisak da je, poput bajki i priča, sve u međusobnom uobraženju, te se otkrivaju riječi, koje su prekrivene i skrivene od strane porodica, škola, zajednica; štaviše, to čini mogućim da se o njima razmišlja, što je još bitnije.

SNAGA UOBRAŽENJA

Svima nam je poznat užitak čitanja romana: volimo pratiti kako jedan čovjek sebi otvara put među ostalim ljudima, sukob njegovog razuma i duha sa svijetom, njegovo preobražavanje, vezu čovjeka s okolinom i stvarima, te pažnju, odlučnost, riječi koje je pisac koristio prilikom vođenja svih ovih operacija. Svjesni smo da je ono što čitamo i produkt piščeve snage uobraženja, a i da je načinjeno materijalom svijeta u kome živimo. Romani nisu ni potpuno uobraženje, mašta, a niti su potpuna realnost. Čitati roman znači suočiti se i s piščevom snagom uobraženja, a i s jednom realnošću kojoj i mi pripadamo i koju znatiželjno čačkamo.

Dok, sjedeći u nekom ćošku, opruženi na krevetu ili divanu, čitamo roman, naša mašta neprestano radi između svijeta romana i našeg svijeta. Čitajući roman, sada i mi počinjemo maštati o nečemu “drugome’’ što ne znamo, što sasvim ne poznajemo i gdje nikada nismo bili. Ili, isto putovanje načinimo u dubinu psihe neke osobe koja nalikuje našoj.

Ponaosob skrećem pažnju na sve ove situacije, kako bih vam sada uspio vjerodostojno ispričati u obraženje što mi se nekada pojavljuje pred očima. S vremena na vrijeme, trudim se da pred očima, u geografskom okruženju u kome žive, jednog po jednog, dočaram čitatelje koji povučeni u neki ćošak ili izvaljeni u fotelji čitaju roman. Tada mi pred očima oživi na hiljade, na desetine hiljada čitatelja, koji su raštrkani po raznim podnebljima, gradovima i koji, čitajući knjigu, zamišljaju piščeva uobraženja, njegove junake i njegov svijet. Sada, poput samoga pisca, i ovi čitatelji koriste svoju maštovitost, sada se i oni trude transformirati i sebe staviti na mjesto nekoga drugoga. To su trenuci kada se u našoj psihi promeškolji tolerancija, skromnost, suosjećajnost, sažaljenje i ljubav. Ono što poručuje dobra književnost, nije snaga našeg suda, već naša sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. Kad god s ovom sposobnošću nastojim pred očima oživjeti čitatelje što su raštrkani po raznoraznim ulicama, četvrtima, gradovima i koji pokreću svoju maštovitost, ja shvatim kako, zapravo, razmišljam o tome kako jedna zajednica, ekipa, jedan narod – nazovite to kako hoćete – mašta o samom sebi. Moderna društva, plemena i narode čitanje romana podstakne na duboka razmišljanja o sebi; uz pomoć romana raspravljaju o sebi. Čak i kada izaberemo roman s namjerom da se razonodimo, opustimo, pobjegnemo od dosadne svakodnevnice, većina nas, nesvjesno, dočarava zajednicu, narod, društvo kojem pripadamo.

To je, pak, ono što romane čini toliko podesnim, kako za sreću i ponos naroda, tako i za njihove srdžbe, uvredljivosti i sramove. Još uvijek se zbog ovih osjećaja uvredljivosti, stida i ponosa ljute na pisce. Još uvijek se, nažalost, pokazuju primjeri neočekivane netolerantnosti: romani se spaljuju ili se protiv pisaca pokreću sudski procesi.

Odrastao sam u kući u kojoj se čitaju romani. Moj otac je imao veliku biblioteku i, dok sam bio dijete, moj otac je o velikim romanopiscima, koje sam maločas spomenuo, o Mannu, Kafki, o Dostojevskom ili Tolstoju, pričao na način kako su pojedini drugi očevi u kući pričali o generalima ili nekim vjerskim velikanima. Svi ti romani, veliki romanopisci su se, dok sam još bio dijete, u mojoj glavi sjedinili s mojim poimanjem Europe. To nije samo stoga, što potječem iz jedne istanbulske porodice koja iskreno vjeruje u europeizaciju, koja, štaviše, zbog toga sebe i svoju zemlju prostodušno vidi, ili želi vidjeti, europeiziranijim nego što inače jesu, to je stoga, što je umjetnost romana jedno od najvećih otkrića umjetnosti koje je Europa razvila.

Mene ako pitate, zajedno s orkestralnom muzikom i slikarstvom postrenesansnoga perioda, umjetnost romana je jedan od temeljnih faktora koji Europu čine Europom, koji definira i determinira njen identitet. Ja Europu ne mogu zamisliti bez romana. To je tačno, ako se prihvati kao svojevrstan način razmišljanja, poimanja i maštanja ili kao aktivnost stavljanja samoga sebe na mjesto nekoga drugoga. Ali je tačno i stoga, što su romani svjedoci cjelokupne jedne kulture, povijesti. Djeca, omladina iz drugih krajeva svijeta, su se, uz pomoć romana, prvi put podrob no susreli s Europom. I ja sam jedan od njih.

Prisjetimo se momenata kada se jedan novi kontinent unutar europskih granica, jedna nova kultura, civilizacija, susrela s umjetnošću romana, kako ju je pohotno koristila s jednim novim nadahnućem, kako je, uz pomoć romana, definirala samu sebe i kako se zbog toga priključila Europi. Prisjetimo se pojavljivanja velikog ruskog romana, vremena kada je latinoamerički roman postao dio europske kulture... Čak nam je i sâmo čitanje romana dovoljan pokazatelj kako se europske granice, povijest i njena bit stalno mijenjaju. Stara Europa koja se opisuje u francuskim, ruskim i njemačkim romanima iz biblioteke moga oca ili postratna Europa iz moga djetinjstva ili današnja Europa – sve su to mjesta i ideje koje se stalno mijenjaju. Ali, unatoč tome, u meni postoji uobraženje jedne Europe koja ima svoj kontinuitet i sada ću se osvrnuti na to.

PITANJE EUROPE

Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja.

Metod koji su na posljednjim izborima koristili određeni političari koji slijede politiku usmjerenu protiv Turske i Turaka, smatram opasnim isto koliko i nastup pojedinih turskih političara što strasno žude za zametanjem kavge sa Zapadom i Europom.

Jedno je kritizirati tursku državu u kontekstu pitanja kao što je pomanjkanje demokracije ili, na primjer, ekonomska situacija, a drugo je nipodaštavati cjelokupnu tursku kulturu, ili sve one što su turskoga porijekla koji u Njemačkoj vode mnogo siromašniji i teži život od Nijemaca.

Ove ružne riječi što se izriču na njihov račun, Turci slušaju s uvredljivošću nekoga ko kuca na vrata i ko želi biti primljen unutra. Potpirivanje antiturskoga nacionalizma u Europi, inicira, nažalost, provociranje i jednog grubog antieuropskog nacionalizma u Turskoj. Oni koji vjeruju u Europsku Uniju trebali bi što prije uočiti da se problem nalazi između mira i nacionalizma. Naš izbor će biti između ovoga dvoga. Ubijeđen sam da u srcu Europske Unije leži ideja mira i vjerujem da se neće moći odbiti prilika za mir, kojeg danas Turska nudi Europi. Problem je došao u poziciju svojevrsnoga odabira između uobraženja romanopisca i nacionalizma onih što spaljuju knjige.

Zbog toga što u posljednjih nekoliko godina veoma često iznosim svoje argumente za primanje Turske u Europsku Uniju, ja sam se, isto tako, naslušao i mnogo, u tom kontekstu, skeptičnih pitanja onih što na to krive usta. I njima bih odmah uputio odgovor. Sasvim nedvojbeno, ono što bi Turska i Turci prvo ponudili Europi jeste mir.

Težnja jedne muslimanske zemlje da se priključi Europi i prihvatanje te miroljubive namjere, ulile bi povjerenje u Europu i Njemačku i osiguralo bi im dodatnu snagu. Pisci velikih romana koje sam čitao u djetinjstvu i mladosti, definirali su Europu ne njenom kršćanskom vjerom, već čežnjom njenih pojedinaca. Zbog toga što su Europu opisivali junacima koji su željeli ostvariti svoje slobode, svoje kreativnosti i stremljenja, glas tih romana je dopirao do moga srca. Europa uspijeva uživati poštovanje, jer je u izvanzapadnome svijetu usadila ideje slobode, jednakosti i bratstva. A ako je prosvjetiteljstvo, jednakost i demokracija duh Europe, onda bi Turci trebali zauzeti mjesto u toj miroljubivoj Europi. Europa koja bi se zasnivala samo na kršćanstvu, bila bi – poput Turske koja bi svoju snagu nastojala crpiti jedino iz vjere – jedno nerealno, introvertno mjesto, koje gleda u prošlost, a ne u budućnost.

Vjerovati u Europsku Uniju, nije teško za one što su, poput mene, odgojeni kao djeca europeiziranog, sekularnog Istanbula. Ne zaboravite, Fenerbahçe, fudbalski klub za koji ja navijam, se još od moga djetinjstva natječe u europskim kupovima. Postoje još milioni Turaka nalik meni, koji nepokolebljivo i srčano vjeruju da je Turskoj mjesto u Europi. Međutim, ono što je još važnije, jeste činjenica da velika većina konzervativnih Turaka, pobožnih muslimana, a i njihovi politički predstavnici, Tursku danas žele vidjeti u Europskoj Uniji, zajedno s vama zamišljati i kreirati buduću Europu. Mora da je, nakon stoljetnih kavgi i ratova, bez osjećaja kajanja teško odbiti tu ispruženu ruku prijateljstva.

Kao što ne mogu zamisliti Tursku bez europske vizije, ja, isto tako, znam da neću moći vjerovati u Europu koja nema turske vizije.

SVIJET KOJEM ŽELIM PRIPADATI

Izvinjavam se zbog toliko političkih riječi. Svijet kojem želim pripadati je, svakako, svijet mašte.

Između sedme i dvadesetdruge godine života, želio sam biti slikar; izlazio sam na istanbulske ulice i slikao prizore grada. Poslije sam, kako sam to i opisao u svojoj knjizi Istanbul, u dvadesetdrugoj godini ostavio slikanje i počeo pisati roman. Bilo da je riječ o slikanju ili pak o pisanju, ja sada mislim kako sam se, zapravo, uvijek bavio istim poslom: ono što me veže za sliku i tekst jeste težnja da od ovoga općepoznatog, dosadnog, zagušljivog svijeta što ruši nade pribjegnem u jedan drugi, mnogo dublji, složeniji i još bogatiji svijet. Bilo da ovaj drugi i fantastični svijet prikazujem linijama i bojama, kao što sam to radio u djetinjstvu i mladosti, bilo da ga gradim riječima, kao što to radim posljednjih trideset godina, da bih ga mogao do u tančine detaljno smisliti, ja se svakoga dana moram dugo, dugo osamostaljivati u jednoj sobi. Ovaj drugi, utješni svijet, kojeg podižem provodeći trideset godina sâm u jednome ćošku, ja, naravno, gradim od materijala ovoga poznatoga svijeta, od onoga što uspijem vidjeti iz svoje kuće, na ulicama Istanbula, Karsa ili na ulicama Frankfurta. Ali, snaga našega uobraženja, romanopiščeva maštovitost, ovome ograničenom, realnom svijetu daje i jedan veoma magičan i sasvim poseban karakter.

Sada ću se osvrnuti na taj karakter, na ono na što romanopisac troši cijeli svoj život, kako bi ga učinio dostupnim čitateljevim čulima. Mene ako pitate, život je nešto nadnaravno složeno, čudnovato, teško pojmljivo i nešto što nas može usrećiti jedino ako stane u određeni okvir. Razlog naše sreće i nesreće u većini slučajeva leži u smislu koji smo dali životu, više nego u samome životu kojega proživljavamo.

Cijeli svoj život potrošio sam u traganju za ovim smislom. To znači uspjeti pronaći jedan početak, centar i jedan kraj u ovome složenom, mukotrpnom i brzom svijetu današnjice, u vrevi i galami, među zbunjujućim kovrdžama života... I, po meni, to je nešto što je moguće postići jedino uz pomoć romana... Nakon što sam napisao i objavio svoj roman Snijeg, ja sam, prilikom svakog izlaska na ulice Frankfurta, kojima je hodao moj junak Ka, koji pomalo nalikuje meni, osjećao kao da se susrećem s njegovom dušom i kao da sam pronašao jedan, za mene veoma poseban, smisao i centar grada.

Po meni je sasvim tačno ono što Mallarmé reče: “Sve na svijetu postoji da bi ušlo u jednu knjigu.’’ A što se tiče knjiga koje u sebe najbolje uzimaju sve što postoji na svijetu, mislim da su to, bez ikakve sumnje, romani. Nakon toliko stoljeća, romani još uvijek na najbolji način izražavaju najveću ljudsku sposobnost, sposobnost mašte i razumijevanja drugih. Mislim da mi je ova velika nagrada dodijeljena zato što sam trideset godina vjerno služio velikoj umjetnosti romana.

Svima vam se najiskrenije zahvaljujem.

(Frankfurt, oktobar 2005. prijevod sa turskoga na bosanski Enver Ibrahimkadić)

REZ: Exit Through the Gift Shop, Banksy

Zašto gledati: Banksy je bez svake sumnje najoriginalniji grafiter na svijetu. Svojim se stilom odvojio od ostalih “švrljača” po zidovima, remetilaca pristojnog ponašanja i poštovanja tuđe imovine, pa ga se osim običnog grafitera često zove i art teroristom. “Kvaka” je da još niko nije uspio da otkrije njegov identitet pa je svaka informacija o njemu dragocjena. Nećete saznati njegovo pravo ime ni u ovom filmu. Za radoznalost je sasvim dovoljno reći da se Banksy pojavljuje u njemu. I da, on je režiser filma Exit Trough the Gift Shop.

O čemu se radi: Thierry Guetta je Francuz koji živi prilično jednostavnim životom trgovca odjećom u Los Angelesu. Zbog nekog teško objašnjivog kuršlusa u glavi još od smrti svoje majke, Guetta “snima” svaki trenutak svog života, arhivira kasete i nikada ih poslije toga ne gleda. Sasvim slučajno “upada” u paralelni svijet uličnih umjetnika i kamerom bilježi kako su nastala neka od njihovih najboljih djela, sve do tajanstvenog Banksyja. Na sasvim bezazlenu opasku da bi i sam trebao postati ulični umjetnik, Guetta prodaje sve što ima i ulaže u najambiciozniju izložbu ikada u Los Angelesu. Bez iskustva, razvijenog vlastitog stila i ijedne održane izložbe, Guetta postaje američka umjetnička senzacija i u isto vrijeme odraz ljudske gluposti.

Obrati pažnju: Sa dvoslojnom pričom dokumentarca o dokumentarcu, Exit Through the Gift Shop je u odnosu na ostale dokumentarce isto što i ulična umjetnost u odnosu na Mona Lisu: art terorizam. Jeannette Catsoulis iz The New York Timesa smatra da se radi o novom podžanru koga je nazvala prankumentary. O filmu već postoji bezbroj kontroverzi pa čak i teorija zavjere. Jedna od njih kaže da je apsurd vrtoglavog Guettinog uspjeha ustvari Banksyjeva podvala i da on stoji iza cijele stvari.

Premotati: Ako vas film ne zarazi na prvu, radije prekinite gledanje umjesto ubrzavanja dijelova ove jedinstvene priče.

Ponoviti: Sumnjamo da će se film prikazivati u našim kinima pa je gotovo jedini način da ga odgledate snimanje sa interneta (nelegalno naravno, ali sumnjamo da bi se zbog toga Banksy i ekipa ljutili). Dijeljenje sa prijateljima se podrazumijeva pa je svaka od tih razmjena prilika da se film još jednom cijeli pregleda u društvu.

Ekipa: Thierry Guetta, Banksy, Shepard Fairey, Invader, André

Režiser: Banksy

Producenti: Holly Cushing, Jaimie D'Cruz, James Gay-Rees

Studio: Paranoid Pictures

Trajanje: 87 minuta

(zurnal.info)

Dubravka Ugrešić u Beogradu: Početnički rat

Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater

Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima.

Svađa ćirilice i latinice

Dubravka je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a ujedno se predstavila i kao likovni amater. U galeriji „Grafički kolektiv“ otvorena je i njena izložba „Početnica za nepismene“. Inspiracija je stigla upravo iz školskih početnica, bukvara sa kraja 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, i iz 1990. godine, kada su, reći će kasnije „oni avioni sa slovom A bukvalno počeli da bombardiraju naše gradove i sela“.

Svoja razmišljanja o početnicama, amaterima u kulturi, a na kraju i o sebi kao likovnoj umjetnici Dubravka Ugrešić je podijelila sa novinarima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije.

Ja sebe ne shvaćam kao likovnog umjetnika niti kao likovnog početnika. To je prirodno došlo – pokušaj vizualnog izražavanja je u korespondenciji sa davnašnjim esejom „Početnica“ koji je objavljen ’91. i ušao je u „Kulturu laži“ i zatim sa novim esejom koji ima naslov „Karaoke kultura“ gdje ja pokušavam definirati ovu našu modernu, digitalnu kulturu.“

Ističe da je početnica poslužila kao najintimnija, njoj najbliža metafora raspada „jer su u početnici bili svi zajedno – Ivan, Milovan i Džafer i odjedanput su se svi posvadili, posvadila se ćirilica sa latinicom, a oni avioni pod slovom A krenuli su zaista da bombardiraju naša sela i gradove i tako je iz dječje perspektive, perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada“.

Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“

Digitalna era je fokus tradicionalne formule autor-djelo-konzument sa autora prebacila na konzumenta, recipijenta. I sada recipijent, smatra Ugrešić preuzima vlast.

Najjednostavniji primjer je televizija. Televizija nije što je bila, nije institucija sa vrha. Imate „Big brother show“ što je metafora onoga što se događa sa televizijom koja polako postaje ono vjerojatno čemu je bila namjenjena iz početka. Ona dolazi u ruke gledalaca jer je njima i namjenjena. Gledaoci mogu to kontrolirat, slati poruke, telefonirati...Postoji rejting, oni skidaju emisije, postavljaju nove, rade svoju kulturu koja se širi dalje na internet. Postoje bezbrojni fandomi koji počinju od „Startracka“, „Harry Potera“...to je nerazmrsiva velika masa koja se hrani, ima milijune priključaka od najbanalnijih stvari. Sad vi mislite da su ti fandomi pasivni. Oni nisu pasivni, Harry Poter živi dalje na internetu, imate milijune ljudi koji prekrajaju to djelo, nastavljaju život, autorka više nije važna, važna je kulturna zabava koja traje, ide dalje na internetu. Ukratko rečeno, to nisam izmislila ja, postoji knjiga o tom kultu amatera u suvremenoj kulturi, sve sa internetom, wikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu, amateri se glasaju, amateri zvone...“

Vizuelna kultura

Tu se prisjetila vremena komunizma koji je gajio kulturu amaterizma u kino klubovima, amaterskim fotoklubovima, radionicama, amaterskim bendovima, domovima kulture...“Vidjeli smo to i u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Cijela škola hrvatskih konceptualista je izašla iz kino klubova. Ta kultura se ugasila i moja teza je da je komnizam umro ali cijeli svijet je preplavila pobjeda amatera. Teza je jako zaoštrena, vjerojatno nije točna ali je vrlo zabavna i možemo dalje na tom kontemplirat“.

Kako ne bi ispalo da napada amaterizam Dubravka Ugrešić se stavila u poziciju amatera i napravila je izložbu. „Naravno, nisam napravila bilo kakvu izložbu, nisam išla i crtala parkove nego sam crtala ono što mislim da je važno i sad se opet vraćamo početnici, a to je ta moja arheologija, jer to je arheologija a ne slikarstvo i umjetnost. Arheologija koja se meni čini izuzetno važnom čak i psihoanalitički. Sjetila sam se šta je bila vizualna kultura mog djetinjstva. To su bile 50-te godine, veliko siromaštvo, nije bilo slikovnica. Ja se sjećam kao danas svoje prve slikovnice od A do Ž. Sjećam se boje, mirisa, slika, sjećam se svega zato što nije bilo drugih. Crtalo se po knjigama jer nije bilo ni papira ni blokova.

Zašto tu vizualno kulturu ne opisati, ne učiniti je vidljivom na ovaj način. Uostalom o njoj postoji vjerojatno manje dokumenata o onoj koje ćete se vi sjećati – vaših stripova, manga filmova...Naprosto se radi o konstantnom razgovoru koji ja vodim. Ovog puta sam se usudila da razgovor vodim sa nečim što ulazi u sferu vizuelne prakse“.

U kratkim crtama objasnila je i sadržaj najnovije knjige eseja. „Mislim da je knjiga vrlo dobro složena. Imate uvodni esej, ili početni esej i to je opijum. U tom eseju govorim o tome kako je religiozni gen u svima nama vrlo jak. I iz te perspektive vjerovanja, određuje se cijela naša kultura. Bavim se nekim oblicima, a to su memoari, popularnom kulturom prije svega i to je sasvim dobar uvod u ono što će kasnije slijediti u knjizi. Knjiga ima četiri odjelka. Osim uvodnog eseja slijedi kratki esej o svemu i svačemu, geografski su rasprostranjeni na naše krajeve, na zapadnu ili istočnu Evropu i tu ima svega i svačega – od politike, migracija, umjetnosti i svega. Treća sekcija su politički eseji. Tema prvog je Goli Otok, moj posjet Golom Otoku i način na kojim sam ga ja doživjela. Drugi esej je o Radovanu Karadžiću i šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa i treći esej je novi esej o tome kako sam postala vještica. U četvrtom dijelu su eseji vezani za kulturu, književnost i tako, a peti je zaseban „Karaoke kultura“. Čini mi se da je vrlo jasna i prilično čista podjela“.

Strašne novine

Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost.

Knjiga je došla na ono sa čim je počela, barem se to odnosi na roman, na prozu. Uvijek je bila zamišljena da bude bliska čitaocima, tako da je to proizvod. U onom trenutku kad smo pristali da to bude proizvod dobili smo posljedice koje kusamo i tu je sad potpuna sloboda, tj. vama se čini da je potpuna sloboda i da svatko kupuje ono šta hoće. Kao što vam se čini, ako ste bogati da su baš „prada“ cipele ono što vi hoćete kupiti. Dakle, tu je diktat tržišta koje uvijek ide na to da vam sugerira da je sve što konzumirate vaš osobni izbor ili izbor koji ima vaš personalni pečat, što dakako nije istina. S obzirom da se cijeli sistem urušio, čini vam se da znate šta je prava književnost. To su rekli drugi, a oni se zovu „nacionalna književnost“ koju je netko složio. Netko je uspostavio kanon davno prije vas, netko je rekao tko ide, tko ne ide, netko je uspostavio vrijednosti pa je rekao da je neko najbolji, neko manje loš...Nemam ništa protiv toga. Kanoni neka postoje jer je život bez kanona dosadan, nema se šta rušit, nema se po čemu pljuvat, nema koordinata po kojima bi znali šta mi to novo fantastično radimo bolje od kanona, po čemu smo bolji od onoga što je na vrhu. Pitanje kanona je nevjerovatno zanimljivo jer je tu dinamika i ona je važna i podliježe, zanimljivo je za analize socijalne, financijske...Šta je sve igralo ulogu da se uspostavi takav jedan nacionalni kanon“.

Slično, ako ne i gore je i u medijima o kojima nema ni jedne riječi pohvale. Naprotiv: „Najstrašnije od svega u dijelovina bivše zemlje su mediji. Televizija je strašna, novine su katastrofa.

Ja nigdje ne vidim tako strašne novine i vizualno, kad smo već kod vizualnog, kao što ih viđam ovdje, ali iste su takve u Rumunjskoj, Bugarskoj...ovo što malo pratim i što znam. Tekstovi su nečitljivi, prepune su pornografije i to je jedna poruka. Uzmite samo jedan dan sve novine koje su izašle u Hrvatskoj. Pročitajte sve članke, napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ. Ja se kladim da je to riječ „guza“. Usput imate i fotografije – guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju...Ako vi to dobivate 10 godina i to je riječ koja zvoni, onda se tu nešto događa sa mentalnošču konzumenata. Mislim na djecu.

O sadržajima neću govoriti.“

(U ponedjeljak, 13. septembra objavljujemo ekskluzivni intervju sa Dubravkom Ugrešić)

(zurnal.info)






TIME: Pet najboljih indie bendova

Magazin Time izabrao je pet najboljih britanskih indie bendova koje morate provjeriti, uključujući i xx, pobjednika nagrade Mercury 2010. godine

Prošlo je više od 40 godina od kada je britanska invazija prvi put donijela bendove poput Rolling Stones i Beatlesa u američke prodavnice, i uprkos onome što je Mick Jagger rekao, vrijeme nije bilo na strani Britanaca.

Od 2000. godine samo je pet singlova britanskih muzičara dospjelo na broj jedan Billboardove liste 100 najboljih hitova – a dva od njih, “Down” Jaya Seana i “Break Your Heart” Taioa Cruza su bili dueti sa američkim muzičarima koji su im pomogli u tome. Zašto je Britancima teško da uspiju “preko bare”? Izvjesno je da napon ide drugim smjerom: sa svim, od reality TV-a do trilera Dana Browna, američka pop kultura se dokazala kao jako zarazna preko mora. Najprodavaniji britanski singl u 2009. godini je bio New York City – koji je iznjedrio “Poker Face” Lady Gage.

Ljeto 2010. godine bi moglo biti proročanstvo početka preokreta. Međutim: kada su objavljene nominacije za MTV muzičke nagrade 3. augusta, britanski indie-rock bend Florence and the Machine, čiji stil je u skali između elektronike i folka, našao se među nominovanim u četiri kategorije, uključujući i prestižnu kategoriju video godine. Ako bend pobijedi, vodeći vokal Florence Welsh bi mogla postati prva ženska umjetnica koja će u SAD-u napraviti ime još od reality zvijezde Susan Boyle. Welsh je već u izvidnici onoga što bi se moglo nazvati britanskom invazijom – ovog puta indie umjetnika. Baš kao što muzika sjevernoameričkih indie-rock bendova poput Arcade Fire i Band of Horses pravi upad na američke top liste, slična scena je u začetku u Velikoj Britaniji, uključujući grupe poput xx, pobjednike muzičke nagrade Barclaycard Mercury 2010. godine. Dok su ovi bendovi još uvijek malo poznati preko mora, mnogi od njih se počinju probijati – a neki, poput pet ovdje predstavljenih – već su napravili most do američkih obala.


Florence and the Machine


Londonski bend Florence and the Machine bi mogao postati najpoznatiji britanski indie-rock bend u SAD-u. Njihovi debitantski album, Lungs, je bio broj jedan u Velikoj Britaniji i ostao na listama više od godine nakon izdavanja; u SAD-u je dospio na 130. mjesto Billboardovih 200. Pjesme ovog benda su se pojavile na Gossip Girl i u soundtracku proljetnog auta Megan Fox u filmu Jennifer's Body kao i u filmu The Twlight Saga: Eclipse te u skorijem Eat Pray Love. Crvenokosa pjevačica Florence Welsh, podržana od eklektičnog i uvijek mijenjajućeg ansambla koji uključuje gitare, bubnjeve, klavijature i harpu, poznata je po svojim divljim nastupima.

Zvuči kao: Patti Smith, Paramore


Preporučena pjesma: "Dog Days Are Over"



Mumford & Sons

Vođeni žilavim glasom Marcusa Mumforda, ovaj četveročlani bend svira snažni folk rock sa jakim naglaskom na banjo i harmoniku. Grupa je napravila đir po američki kasnovečernjim talk show emisijama nakon američkog izdanja prvog albuma, Sigh No More, u februaru 2010. godine (album je dospio na 58. mjesto Billboardovih 200). A Mumford & Sons su svirali na nekim od najvećih američkih festivala, uključujući Bannaroo, Sasquatch! I Lollapalooza. U međuvremenu je bend kući bio nominovan za glavnu britansku nagradu, Barclaycard Mercury Prize, a Sigh No More se stigao do 6. mjesta britanskih listi.

Zvuči kao: Fleet Foxes, Beirut


Preporučena pjesma: "Little Lion Man"



The xx

The xx je pobijedio na Barclaycard Mercury nagradi 7. septembra 2010. godine za istoimeni album koji se probio na Billboardovu listu deset najboljih albuma nezavisne produkcije. Bendova muzika se pojavila u američkim serijama Grey's Anatomy i Gossip Girl. Londonski trio se potpisuje ležernim elektro-indie zvukom oslanjajući se na dva pjevača, Olivera Sima i Romyja Madleya Crofta i kreativno programiranu ritam mašinu. Ali je naglasio zarazne i tihe dionice zbog koji se njihova muzika izdvaja. The xx je bio na Lollapaloozi 7. augusta a u oktobru ide na američku turneju.

Zvuči kao: Vampire Weekend, the Pixies


Preporučena pjesma "Crystalised" 






Laura Marling



Laura Marling je imala samo 18 godina u vrijeme svog prvog albuma 2008. godine, Alas, I Cannot Swim, ali je prkosila svojim godinama sa zrelim tekstovima zasnovanim na religiji i pjesničkim utjecajima. Njen drugi pokušaj, I Speak Because I Can – pripremljen sa producentom Ethanom Johnsom iz Kings of Leon – dospio je na broj četiri britanske liste. Završila je zajednički singl u Indiji sa Mumford & Sons (u vezi je sa Marcusom Mumfordom, koji je prati tokom živih nastupa). Njen mekani glas zajedno sa vješto odsviranom gitarom stvara ranjiv ali ipak profinjen zvuk kojeg je Marling predstavila na festivalu Sasquatch! I Hop Farm festivalu 2010. godine u blizini Londona (glavna zvijezda je bio Bob Dylan)

Zvuči kao: Regina Spektor, Joni Mitchell


Preporučena pjesma: "Rambling Man"




Foals

Foalsi su u početku slavu stekli sa visokonaponskim singlovima poput “Cassius” i “Balloons” sa prvog albuma benda Antidotes u 2008. godini – kotlom jakih gitara i lajući glasovi frontmena i Oxfordskog diplomca Yannisa Philippakisa. Ali na njihovom drugom studijskom albumu, Total Life Forever, bend je krenuo sa nježnijim i opreznijim pristupom pisanja pjesama dok su zadržali nešto od originalnog stila. U 2008. godini Foalsi su potpisali za američku izdavačku kući Sub Pop Records, domu indie rokera Shinsa.

Zvuči kao: We Are Scientists, the Drums


Preporučena pjesma: "This Orient"


(time.com)

VIDEO INTERVIEW: Goribor

Bend Goribor ovog ljeta održao je nezaboravan koncert u Mostaru. Žurnal prikazuje ekskluzivni razgovor s članovima ove već kultne grupe


OKC Abrašević, 24.07.2010.

Bio je to sjajan koncert. A dogodio se ima tome već mjesec i pol dana. Goribor je konačno nastupio u Mostaru. Kiša je utjerala Goribor i publiku u salu OKC Abraševića, ali to je dodatno doprinijelo genijalnoj, prisnoj atmosferi. U publici se skupilo nešto preko stotinu ljudi, na bini njih četvoro. I sve je bilo kako samo može biti između ljudi koji se savršeno razumiju. Decibeli i vriskovi su se smjenjivali, koža se ježila i svi su bili kao jedno, tijelo koje drhti u katarzi. A što o nekim stvarima imaju reći tri četvrtine Goribora (bez Uže, koji se izgubio u gužvi oko Starog mosta) možete vidjeti i čuti ako pogledate video:

 

(zurnal.info)

MUZIKA Dossier Interpol

 

Novi album pod nazivom Interpol ne donosi ništa novo u odnosu na prethodni, a skoro je neuporediv sa prva dva briljantna CD-a. Da krenemo od početka

Kada volite neki band onda nije mnogo važno šta donosi novi album. Takav slučaj je sa mnom i s bandom Interpol.Teško je reći šta se moglo očekivati od četvrtog albuma njujorških darkera.

Novi album pod nazivom Interpol ne donosi ništa novo u odnosu na prethodni, a skoro je neuporediv sa prva dva briljantna CD-a.

Da krenemo od početka. Godine 1998. nastaje grupa Interpol koja četiri godine kasnije u sastavu Sam Fogarino, Daniel Kessler, Carlos Dengler i Paul Banks objavljuje svoj prvi dugosvirajući CD pod nazivom "Turn on the Bright Lights". Članovi banda se na početku mijenjaju svjetlosnom brzinom da bi se prava postava formirala od navedenih članova. Interpol počinje sa intenzivnim svirkama po klubovima NY 2000. godine, a pravu popularnost stiču na turneji po UK koja počinje u aprilu 2001. godine, kada održavaju koncerte u Manchesteru, Glasgowu i Londonu. Tokom iste turneje učestvuju na poznatom BBC radio showu (John Peel), gdje im se otvaraju vrata Evrope, a time i nastavak turneje po Francuskoj gdje imaju dva odlična nastupa: La Route du Rock (St. Malo) i Festival Off (Pariz). Nakon povratka sa evropske turneje u novembru 2001. odlaze u Connecticut u Tarquin studio gdje započinju snimanje albuma. Iako dolaze iz Amerike muzika im je u potpunosti ostrvska, prepuna tamnih i dramatičnih zvukova prožetih monotonijom. Mnogi smatraju da se nakon dugo vremena napokon ojavila grupa za koju se može reći liči na Joy Division.

Turn on the Bright Lights, 2002

Turn on the Bright Lights, objavljen je u augustu 2002. godine pod etiketom Matador. Na albumu se nalazi 11 pjesama i veoma je teško izabrati najbolju. Album otvara melanholična i basom nabijena Untitled koja nas, uz upozaravajući glas Paula Banksa, vodi u hipnotički svijet grupe Interpol. Potom se smjenjuju brža i uznemiravajuća Obstacle1, spora i lagana NYC, a potom reska PDA. Čitav album je prožet odličnom ritam sekcijom koja pumpa i podiže atmosferu albumu dajući ritmičku čvrstoću čitavom uradku. Interpol s ovim malim remek djelom nudi osjećaj koji se velikom brzinom kreće od sumornog do napregnutog, od hipnotičkog do melanholičnog. Album zatvara numera Leif Erikson i opet neponovljivi vokal Paula Banksa koji nas podsjeća da je ovo album opčinjenosti, pokazujući kako muzika može biti istovremeno tužna i lijepa. Jednom riječju, briljantno.

Antics, 2004

"And now something completely different" bi rekli Montypaytonovci.
Polet koji se dobije slušanjem Antics slušaoca nosi tokom čitavog albuma. S njim otvaraju sasvim nove vizije i potpuno novo poimanje muzičkog stvaranja.
Tada Interpol postaje već grupa koju sa zadovoljstvom slušaju Brad Pitt i David Bowie, a The Cure ih biraju kao predgrupu za svoju ljetnu Curiosa Festival turneju. Strah de će se desiti poznati sindrom drugog albuma je kod mene doista postojao, ali na sreću strah je bio bezrazložan.
Poređenja sa Joy Division sa ovim albumom u potpunosti su nestala.
Muzički su u potpunosti sazreli, a tamnu stranu su pomalo stavili u stranu i okrenuli se mrvicu komercijalnijim vodama. Svirački su izvrsni. Pjesmama je podignut tempo u odnosu na prvi album, a može se reći da je znatno moderniji od prvog.
Pjesme kao što su Not Evan Jail, A Time to Be So Small ili predivna Take You On a Cruise svjedoče o kvalitetu albuma. Cvileće i ržuće gitare, brundajući bass, višeglasno pjevanje i igranje sa tonskim kanalima dopunjuju zvučnu sliku.
Imate osjećaj da Paul, Carlos, Samuel i Daniel sviraju samo za sebe i da je to potpuno suprotno od onoga što svira drugi član benda. Ali sve zajedno funkcionira izvanredno.
Album otvara numera Next Exit sa klasičnim crkvenim orguljama i gitarom koja uzdiše. Neki će se možda složiti sa mnom da ova pjesma nije trebalo da otvara album nego da joj je mjesto otprilike negdje u sredini albuma. Ali Banks i društvo su imali svoje razloge da to bude tako.
Potom slijedi izrazito živa i jedna od najboljih pjesama albuma - Evil. Gitare su tužne i udaraju kao bičem dok monotoni Banksov glas nas i dalje drži u stanju napetosti sa čvrstim udarcima bubnjeva.
Narc je sljedeća numera koja počinje sa gitarskim nabrajanjem i konstantnim ponavljanjem jedne te iste gitarske teme. Tekstovi su i dalje ljubavni i zaista su predivni:

»Oh Love, Can you Love me, Babe?”
Love is this Loving, Babe?
Is Time Turning around?

...Inside my Bedroom,
Baby, touch me oh tonight
Poses, We'll make some

Will reveal our sense of right»

A potom se redaju već navedena Take You On a Cruise pa Slow Hands koja je ujedno i prvi singl sa albuma, a također je i prvi snimljeni spot sa albuma Antics. I tako briljantno sve do kraja.

Our Love To Admire, 2007

Treći album pod nazivom Our Love To Admire je donekle logičan slijed prethodnika. Na albumu se nalazi 11 numera koje se kreću od sumorne i lagane Pioneer To The Falls i predivne Pace is The Trick pa do brzih i ritmom nabijenih The Heinrich Maneuver i Mammoth. Sagledavajući kompletan album vrlo se brzo može doći do zaključka da su momci iz Interpola za nijansu veseliji, iako ne manjka mračne atmosfere. Our Love To Admire je otvorio sasvim nove vidike za momke iz banda i privukao nove fanove.

Interpol, 2010

Svoj posljednji album objavljuju nakon trogodišnje pauze i to je album koji se ne može pohvaliti nikakvim inovacijama, a jedina novost je da je sjajnog Carlosa Denglera na bas gitari zamijenio David Pajom jer je Carlos napustio band neposredno nakon završetka snimanja albuma. Album je snimljen u Electric Lady Studios u Greenwich Village. Osjećaj da je napravljen sa pola snage me prati tokom cijelog preslušavanja. Produkcija je i dalje besprijekorna na šta se ne može staviti nikakva zamjerka. Jedina zamjerka se može staviti na to što ovim albumom Banks i društvo nisu napravili ništa novo već su samo nastavili niz. Na albumu se nalazi 10 numera koje su po svojoj koncepciji slične jedna drugoj. Također ne postoji osjećaj ushićenosti koji je sveprisutan na prva dva albuma. Album otvara Success sa čvrstim i teškim gitarskim rifovima koje ubrzo pristiže Banksov poprilično mekani vokal koji u startu pjesmu spušta za jednu stepenicu niže. Bas gitara odlično prati čitavu koncepciju pjesme, čvrsto pumpajući atmosferu. Memory Serves je numera koja sa svojim potpuno nekoncepijskim početkom odudara od čitavog albuma sve dok je prelijepi refren ne izniveliše na razinu koja je svojstvena za Interpol. U Summer Well bas gitara je osnovna vodilja pjesme i u njoj nas Interpol podsjeća kako znaju da rade s više inspiracije. Numera Barricade je prvi singl sa albuma i ujedno prvi video spot koji je snimljen kao najava albuma. Tegobnost albuma potvrđuje Always Malaise koja bez ikakvog razloga podsjeća na pjesme sa prvog albuma. Donekle se popravljaju sa Safe Without. Osma numera Try It On se pridružuje prethodnoj i polagano popravlja negativni utisak. Divna klavirska dionice sa čvrstim bubnjem i konstantnim ponavljanjem istog rifa dovodi do osjećaja koji je bio svojstven albumu Turn on the Bright Lights. Teška i spora All Of The Ways i u potpunosti haotična The Undoing zatvaraju album od kojeg se znatno više očekivalo.

 


 

(zurnal.info)