Kultura

FOTO: Nagrađena fotografija Almina Zrne Fotograf Almin Zrno dobio je nagradu Udruženja umjetnika primijenjenjih umjetnosti za crno-bijelu fotografiju prazne hale u Srebrenici. Na slici se na projektoru vidi i majka iz Srebrenice koju je Zrno slikao prije 15 godina i ona je postala jedna od najpoznatijih slika o žrtvama srebreničkog genocida.
- Vratio sam sebi svoj rad iz Srebrenice i smjestio ga u devastirani prostor u kome se održava predstava. Doći će i na ovu godišnjicu na te stolice određeni ljudi braniti svoj narod, pričati priče, a onda ustati i otići. Ona će ostati tamo, prostor će ostati devastiran – kaže Zrno, kome je ovo peta nagrada ULUP-a za fotografiju.

Dodaje da fotografija treba da priča sama za sebe pa vas umjesto daljnjih objašnjenja puštamo da sami vidite fotografiju.

(zurnal.info)

AUDIO: Damir Avdić Diplomatz, Bratstvo i jedinstvo

Damir Avdić Diplomatz objavio je na svojoj myspace stranici singl Bratstvo i jedinstvo i tako najavio novi album Život je raj. Damirovu muziku nemoguće je opisati u nekoliko redova teksta pa za sve koji do sada nisu imali priliku čuti jedinstven zvuk diplomca hardcore škole, toplo preporučujemo slušanje emisije Riff i riječ na ovom linku, prije ili nakon slušanja singla Bratstvo i jedinstvo.

{audio}/images/mp3/bratstvoijedinstvo.mp3{/audio}

(zurnal.info)

 

PRIČA Adin Ljuca, Kino Sloboda

U ediciji Savremena bh književnost Izdavačke kuće Buybook objavljena je zbirka priča Istetovirane slike Adina Ljuce.

Adin Ljuca (1966., Zenica) studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od konca 1992. živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Do sada je objavio knjige: Maglaj: na tragovima prošlosti i Hidžra, a zbirka Istetovirane slike objavljena je 2005. godine na češkom.


Kino Sloboda

Halo?”, javio se Saša.
Halo, ovdje Adin, halo...”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice.
Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?”
Iz Zagreba.”
Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima... Gdje se tačno nalaziš?”
U govornici.”
Pa nije, bolan, u Zagrebu jedna govornica! Gdje si sad?”
Ne znam.”
Pogledaj oko sebe, reci mi šta vidiš, neki natpis ili... ”
Kino Sloboda.”
Dobro. Slušaj me: odmah sjedaj na devetku i kreći u smjeru Ljubljanice. Ja ću te čekati na Selskoj, to je predzadnja stanica.”

Sjedili smo u stanu kod Ružice, Sašine prijateljice, pokušavajući amortizirati prve dojmove. Saša je prije mjesec dana, uz pomoć filmskih trikova i crvenog križa, uspio nekako pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. Za tih mjesec dana u Zagrebu, fizički se poprilično oporavio. Ja sam prije mjesec dana dobio granatu direktno u rov, ali nekim čudom nije me zakačio ni jedan geler. Zato mi je detonacija propuhala mozak u lobanji, koštanu srž u skeletu i dušu u ovih pedesetak kila na koje sam spao. Mjesec dana mi je trebalo dok sam se s uputnicom na kliniku Rebro dokoprcao do Zagreba. U glavi sam imao crnu rupu od detonacije i sedativa. Na Rebro me nisu htjeli primiti ni sa uputnicom. Na prijemnom odjeljenju, medicinska sestra mi je rekla: “Mi vas, Muslimane, kruhom, a vi nas, Hrvate, kamenom!” Uopće se nisam uzrujavao. Sve mi je bilo svejedno. Jedino što sam htio, bilo je da odem u pizdu materinu iz tog rata. Smrti se više nisam bojao. “Neka me pregazi tramvaj – u redu. Neka mi padne saksija na glavu – jeste apsurdno, ali i to je u redu. Ali da me neko kolje ili da me granata raznese, to ne. Ta zaboga, već je kraj dvadesetog stoljeća, u svijetu se umire od side, a kod nas od noža, kao u srednjem vijeku.”

Kontao sam šta mi je činiti. “Ovo Rebro je veliko, mora biti i neki doktor Musliman.” Išao sam od vrata do vrata i čitao imena liječnika. Prvi put u životu nisam tražio čovjeka, već muslimana. Brzo sam naišao na jedna vrata na kojima je ime doktorice bilo muslimansko. Pokucao sam i imao sreće – zatekao sam je u ordinaciji. “Vi ste ta i ta?”, rekao sam ime sa vrata. “Da, izvolite.” Ispričao sam joj svoju priču i doktorica se rasplakala. Onda je ona meni ispričala svoju. Godinama već radi na Rebru, inače porijeklom je iz Mostara. Pričala mi je o svojoj jedinoj sestri, koja je u Mostaru i koja... Ali ja nisam bio sposoban za plakanje.

Rekla mi je: “Napravit ćemo sve potrebne pretrage, uključujući i CT, jedino ne znam kako ću te smjestiti u bolnicu.”
Nije potrebno. Imam gdje spavati.”

Nekoliko dana me je vodila za ruku po bolnici, od specijaliste do specijaliste. Na kraju mi je saopćila: “Tvoje zdravstveno stanje će se poboljšati. U budućnosti bi jedino mogao imati problema sa pamćenjem. Ne znam kako bih ti to rekla, ta detonacija ti je izbrisala određena mjesta u mozgu i više, vjerovatno, nećeš biti sposoban da učiš i pamtiš kao prije.”
To je dobro. Ima puno stvari koje bih želio zaboraviti”, pokušao sam se našaliti. Ja inače s tim svojim spretnim formulacijama počesto znam ispasti dojmljivo glup.

Kasnije tog istog dana, na ulici sam nabasao na jednog znanca iz Sarajeva koji mi je rekao da je i Saša u Zagrebu i dao mi je broj na koji ga mogu dobiti. Odmah sam ga nazvao. Čim smo se našli i sredili prve dojmove, Saša je izvukao štos papira sa pjesmama koje je pisao u Sarajevu. Čitao sam jednu za drugom. Bile su o ubijanju i mržnji, ali bez traga zla i mržnje.
Imaš li ti kakvih pjesama?”, upitao me je.
Ja sam bio u rovu, a tamo mi nije bilo do poezije”, govorio sam izvlačeći iz zadnjeg džepa farmerki jednu jedinu pjesmu koju sam imao i koja mi se sama složila u glavi u autobusu, na jednoj od trasa po ratom raščerečenoj Bosni, na tzv. koridoru spasa ili bolje rečeno divokozjoj stazi spasa. Pružio sam mu na četvrtinu presložen papir.

Čim je pročitao, počeo je da skače po stanu, da me grli i čestita. Bio sam iznenađen njegovom reakcijom. Pohvale su mi prijale, iako sam bio svjestan da je Sale uvijek bio sklon pretjerivanju. Zgrabio je telefon, značajno me pogledao i počeo okretati broj. Kad mu se s druge strane neko odazvao, rekao je: “Tomaž, slušaj kako se pišu pjesme.” Smjesta je počeo čitati moju pjesmu u telefonsku slušalicu. Valjda mu je glas s druge strane rekao da je pročita ponovo, pa je pročitao još jednom. Nakon toga, Saša je minutudvije šutio i slušao svog sugovornika. Onda mu je rekao: “Ok, poslat ću ti to sutra”, konačno se pozdravio i položio slušalicu. Još dok su razgovarali, pretpostavio sam da bi to mogao biti poznati pjesnik iz jedne od novonastalih balkanskih državica. “Rekao mi je da mu tu pjesmu fotokopiram i odmah pošaljem. Tomaž za par dana ide u Njemačku, na nekakve literarne susrete.

Tu pjesmu hoće da prevede i tamo pročita”, prepričavao mi je Saša.

Ispostavilo se da nisam samo ja bio taj koji je htio nestati bestraga. Htio je to i Saša. U Zagrebu nije bila baš najprijatnija i najprijateljskija atmosfera. Prijetila je opasnost da nas na ulici uhvati policija, presvuče u uniforme i vrati u Bosnu u rat. Ali ni otići se više nije moglo tek tako. U to vrijeme hrvatska pogranična policija vraćala je s granice sve za rat sposobne muškarce koji nisu imali specijalnu dozvolu za izlazak, a zapadni svijet se već opametio i prestao primati bez vize ljude sa pasošima raspadajuće zemlje. Istok je, po običaju, kasnio za Zapadom. Mogli smo birati između Mađarske, Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, da dalje ne nabrajam. Dogovorili smo se da idemo zajedno, ali Sale je insistirao na Krakovu, a ja na Pragu.
Ama, kakav te Krakov spopao?!”
Znaš li ti, čovječe, ko je sve tamo studirao?”, pa krenu nabrajati: te Tesla, te Andrić, te ovaj, te onaj...
A znaš li ti kakvo pivo imaju u Pragu, i kakve žene?”

Morali smo se brzo odlučiti, u Zagrebu nam je doslovno počelo gorjeti pod nogama. Izabrali smo Prag. Više se ne sjećam zašto, ali putovali smo odvojeno: Saša je otputovao avionom, preko Beča, a ja vlakom, dva dana poslije, preko Budimpešte. Bio sam sâm u kupeu. Negdje kod mađarske granice, probudio me je kondukter i rekao: “Gospodine, probudite se. U kupeu pored vašeg su rumunski šverceri. Ako primijete da spavate, pokrast će vas.” Rekao sam: “Hvala na upozorenju, ali ja nemam ništa što bi mi mogli ukrasti.” Gledao sam u svoju torbicu. U njoj sam imao par čarapa, gaća i nekoliko knjiga pjesama koje sam budzašto kupio u Zagrebu – knjige srpskih i bosanskih izdavača su takoreći dijelili džabe, naročito one pisane ćirilicom. Jedino sam morao paziti na pasoš, što je bilo gotovo smiješno. Putovao sam sa pasošem države koja de facto više nije postojala, ali koja se još uvijek nije prestajala raspadati u krvi. Njeno raspadanje mi je ličilo na metastazu u kojoj patogene ćelije proždiru zdrave i nastavljaju se nekontrolirano razmnožavati, sve dok konačno i one same ne pocrkaju s umirućim organizmom. Fuj!

Vrata kupea otvorio je omaleni pijani Rumun. Nešto je promrljao, iz čega sam skužio da traži cigaretu. Sâm sam izvadio jednu iz kutije i pružio mu je, što inače ne činim. Nisam htio da mi on svojim prstima dira cigarete, osjećao sam prema njemu, onako pijanom i neurednom, gađenje. Otišao je. Desetak minuta kasnije, ponovo se pojavio tražeći još jednu cigaretu. Rekao sam: “Ne!” Tad je primijetio moju bocu s vodom, koja je stajala na stoliću ispod prozora. Sjeo je preko puta i čilo uzviknuo: “Votka!” Boca je bila od bezbojnog stakla i bez etikete. “Nije votka, kretenu, a nisam ti ni rekao da možeš sjesti.” Nije me razumio, ili se možda samo pravio. Svejedno. Ponovio je “Votka!” i posegnuo rukom za bocom. Skočio sam, ščepao ga za vrat i, izbacivši ga iz kupea, napucao ga nogom u guzicu.

Jest da sam imao svega pedesetak kila žive vage, ali u to vrijeme sam u sebi imao još i 250 kila ludila pride. A ni taj tip nije bio puno teži od mene, šaka jada. “Ako se vrati s pajdašima, dat ću im staklenu votku po glavi”, mumljao sam bijesno u sebi.

Tip se nije vratio. Umjesto njega, u kupe su uskoro ušli čehoslovački carinici. Pijane švercere iz susjednog kupea ostavili su na miru, ali zato su mene, sa problematičnim pasošem i sumnjivo malom prtljagom, izveli iz vlaka. Odveli su me u carinarnicu, odnijeli pasoš na kontrolu i ostavili me čekati u prljavom hodniku s prozorom na kojem su bile rešetke. Nisam se previše uzrujavao, najvažnije u tom trenutku mi je bilo da se na hodniku moglo pušiti i da sam imao dovoljno cigareta. Rekao sam im: “Otići će mi vlak.” A oni: “Doći će novi.” “Sva sreća, braća Slaveni, pa se razumijemo”, pričao sam sâm sa sobom pušeći i šetkajući se goredolje po hodniku. Konačno su me pozvali unutra na ispitivanje. Na pitanje: “Svrha putovanja?”, od govorio sam lakonski: “Turizam!” Nakon dvatri sata su me zaista pustili, a uto je došao i slijedeći vlak za Prag. Na rastanku me je jedan od carinika čak potapšao po ramenu i vrlo ljubazno pozdravio.

Oko pola pet ujutro, stigao sam na glavnu željezničku stanicu u Pragu. U Zagrebu mi je jedan tatin prijatelj platio voznu kartu za Prag u jednom smjeru i dao mi još 300 DM da mi se nađe. U džepu sam, ko zna otkud, imao i tridesetak čehoslovačkih kruna u kovanicama. Od Saše, koji me je trebao dočekati na stanici, nije bilo ni traga. Kasnio je, po svom starom običaju. Nisam znao šta da radim, pa sam za siću kupio limenku piva. Bio je to Staropramen za 25 kruna. Saša se pojavio tek u devet. On je, inače, razmišljao vrlo brzo, uvijek brže od drugih ljudi, i umio je vidjeti po nekoliko poteza unaprijed, ali je zato sve tzv. normalne svakodnevne stvari obavljao sa velikim zakašnjenjem. I dozlaboga šeprtljavo. Njega je, po prethodnom telefonskom dogovoru, prije dva dana dočekala moja prijateljica Jířina, lijepa i poduzetna Čehinja, koju sam u predratna vremena upoznao na Jadranu. Da nje nije bilo, ne znam šta bismo. Nikoga drugog u Pragu nismo poznavali. Smjestila nas je u bivši studentski dom koji je, nakon pada ko munizma, zakupila i preuredila u hostel. Jířina nam je dala na tjedan besplatnu dvokrevetnu sobu s doručkom i besplatnim korištenjem telefona, da možemo preko novinskih oglasa tražiti sobu u najam.

Nakon četiripet dana, našli smo jeftinu sobu kod bivšeg gimnastičara, nekadašnjeg vrhunskog sportiste, a ta dašnjeg fizikanera na građevini i alkoholičara. Gazdu smo od milja zvali Bohuš. Bio je dobrodušan, ali u pijanom stanju nepodnošljiv. Stan je bio depresivan, gazda očajan, a nas dvojica doslovno izbezumljeni od svojih ratnih i izbjegličkih užasa. Gazda za nas nije imao posteljinu, a mi nismo imali novca da je kupimo. Osim toga, u stanu je bila samo nekakva stara poluatomatska, bolje rečeno ruč na, vešmašina koju smo Saša i ja odmah prozvali “perestrojka”. Takvo čudo od tehnike do tad nismo vidjeli. Mogla je, eventualno, dobro poslužiti još samo kao eksponat u nekom tehničkom muzeju. Jednom sam u njoj pokušao oprati ono malo bijelog veša što sam imao: požderala mi je dvije potkošulje. Bio sam načisto popizdio i otada je više nisam ni probao koristiti. Problem nam je opet riješila Jířina, odnosno njen muž. Njen muž je bio doktor u ogromnoj prigradskoj bolnici, nedaleko od našeg kvarta. Predložio nam je: “Najjednostavnije će biti da po poste ljine dolazite kod mene u bolnicu. Budući da često imam noćne službe, redovno dobijam čiste posteljine. Dat ću vam svakom po komplet, svaki tjedandva ćete mi vraćati prljave i dolaziti po čiste. Ne morate ništa kupovati, niti se zafrkavati sa pranjem i peglanjem.” Tako je i bilo. Tu godinu što smo stanovali kod Bohuša spavali smo u poste ljinama na kojima je indigomodrom bojom bilo otisnuto ime bolnice, pečat i broj posteljine. Te godine sam pisma izbjeglim prijateljima po bijelome svijetu započinjao rije čima: “Ova sedmica mi započinje sa brojem 7 (Kukoč)...” Ili: “Ove sedmice se budim sa brojem 5 (Sretenović)...”

Upisali smo se na vrhunski i stravično skupi akademski tečaj češkog jezika, koji su pohađali pretežno strani postgradualni studenti. Naravno, primili su nas besplatno, kao osobe sa ratnog područja. Već nakon par sedmica sam morao napustiti kurs da bih se mogao zaposliti. Posao sam našao u radionici kožne galanterije. Svaki dan sam stajao po osam sati uz kožarski stroj, birajući kože određene kvalitete i debljine, te od njih krojio i izrezivao dijelove za tašne, ruksake, novčanike i slične pizdarije. Budući da je koža skupa, strogo se vodilo računa da bude što manje otpadaka. Svaka greška se odbijala od plaće koja je bila za trećinu manja od mjesečne školarine za tečaj jezika koji sam zbog tog posla morao napustiti. To je bilo za “bogu plakati”: onakva škola! Saša je imao minimalnu rezervu novca, a povremeno bi ga se sjetio poneki prijatelj i poslao mu koju marku. Meni nije imao ko. Putovao sam tako svaki dan s jednog na drugi kraj Praga, od stana do radionice i nazad. Sat do posla, osam i po sati na po slu. I opet natrag. U sredstvima gradskog prijevoza učio sam napamet češke riječi iz džepnog rječnika. Kod kuće sam se pokušavao odmoriti, ali izležavanje u depresijama nije baš najbolji odmor. Ponekad sam pokušavao sastaviti pjesmu. Saša je za to vrijeme nastavio pohađati tečaj, zatvarao se u stanu, štrebao i ludio za djevojkom koja mu je ostala u opkoljenom Sarajevu. I naravno, pisao je pjesme. Kako smo tek bili došli u Prag, nismo još znali da smo se obreli u gradu sa najvećom specijaliziranom slaven skom bibliotekom na svijetu. Nismo imali šta čitati – pa smo pisali. Jednog dana Sale mi je izložio jedan od svojih mnogobrojnih genijalnih planova: “Budući da nemamo šta čitati, jedan dan ja moram napisati pjesmu, da ti imaš šta čitati, a drugi dan ti moraš napisati pjesmu, da ja imam šta čitati.”

Da skratim: izjedali su nas stravična besparica i čamotinja, a bili smo mladi i željni svega. Sale je neprekidno nešto predlagao. Na primjer: kako da se dva momka što bolje provedu za što manje para. “Našao sam latinoamerički noćni klub. Upad je 15 kruna, pivo 10. Odemo po sljednjim metroom u grad, u klubu smo u ponoć. Platimo ulaz. Svakih sat vremena popijemo po jedno pivo, plus po kutija cigareta što ispušimo – i tako do pet ujutro, do prvog metroa, neće nas izaći ni po sto kruna!” “Ali otkud nam po sto kruna?”, pitao sam. Ili kad sam se jednog dana izgnjavljen vratio sa posla, dočekao me je na vratima: “Imam plan! Sad ćemo nas dvojica lijepo napisati pismo Tomažu. Kad sam ga zvao iz Zagreba, sâm se ponudio da mi pošalje nešto para, za prvu pomoć u izbjeglištvu. On mi je prijatelj. Uostalom, zna nas obojicu, sjećaš se samo koliko mu se svidjela tvoja pjesma. Zna u kakvoj smo situaciji, bla, bla... bit će dovoljno da mu samo između re dova naznačimo, bla, bla...”
Sale, nemoj to raditi.”
A što da ne? On je slavan i bogat. Prijatelj mi je.”
Novac nećeš dobiti, a izgubit ćeš prijatelja.”
Kako ti to možeš znati, kad ga ne poznaješ?”
Pa čitao sam ga. Znam taj tip ljudi.”
De, Adine, nemoj me, bogati, zajebavati. Nisi baba gatara.”

Saleta sam znao godinama. Uvijek je htio da se sa mnom posavjetuje, ali nikad nije poslušao moj savjet. Osim jednom – da odemo iz Zagreba u Prag, a ne u Krakov. Ja nisam imao volje za te uzaludne rasprave s njim i završio sam riječima: “Piši mu što god hoćeš, samo mene ni slučajno nemoj spominjati.” Kad sam se nakon nekoliko dana vratio s posla, u stanu sam zatekao potpuno očajnog Sašu. Pušio je i nervozno hodao, gotovo plačući.
Šta se dogodilo?”, upitao sam ga užasnut, strepeći od loših vijesti iz Bosne.
Ništa”, rekao je.
Nemoj me levatiti, šta je bilo?”
Još malo se nećkao i onda mi je pružio razglednicu iz Ljubljane koju je tog dana primio. Bila je od Tomaža.

Ama, jebo te to, ja sam se uplašio da se stvarno nešto dogodilo.”
Pročitaj šta mi je napisao!”
Šta imam čitati, čovječe, šta si očekivao?”

Tomaž mu je pisao u stilu kako ga razumije, kako i on sam zadnjih mjeseci ima problema... sve same trice i kučine. Jedino što je od sadržaja na poleđini razglednice bilo napisano jasno i bez uvijanja, bilo je, da treba započeti raditi na novoj zbirci pjesama, za koju je dobio nekakvu stipendiju, ali da se ne može odlučiti gdje da je ide pisati: u Barcelonu ili u Prag... pa kao, pita Sašu, šta ima u Pragu...
Sale, to me ne zanima. Nemoj mi se jadati. Bježi mi s očiju, da te ne gledam takvog. Ja ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se sjebavam zbog takvih stvari.” Naredna dva tri dana Sale je zbog toga bio bolestan, a ja sam ga nemilosrdno ignorirao. Četvrti ili peti dan, kad sam se vratio kući s posla, dočekao me je na vratima sa širokim osmije hom i maltene plehmuzikom.
Ooo, dragi Adine, pa gdje si ti? Ja sam nam pripremio malo sijelo, a tebe nigdje, da nisi našao kakvu u toj svojoj kožari?”
S pika sam znao da je napisao dobru pjesmu, samo još nisam znao o čemu i koliko je dobra. Dopratio me je do kuhinje. Na stolu je stajao serviran tanjurić, na njemu dva, na kriške izrezana paradajza, ona skupa i lijepa, bez okusa, žilavi poput gume. Na tanjuriću je ležao i komadić balkanskog sira, lijepo izaranžiran na šnitice. Pored je stajala pljoskica od 3 deca nekakve jeftine moravske šljivovice.

Sjeo sam i rekao: “Hajde, pokaži mi šta imaš.”

Slabo pamtim i vlastite stihove, ali ta pjesma, sastav ljena od nekoliko praških slika i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, odmah mi se urezala u pamćenje. Od prvog stiha obraćao se svom prijatelju koji se dvoumio da li da ode pisati svoju novu zbirku pjesama u Prag ili u Barcelonu: “U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena...” U Pragu se također može vidjeti kako: “U latinoameričkomnoćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praške djevojke kao bo sanski gradići na radijskim vijestima...” Ukratko, čovjek u tom Pragu može vidjeti svašta, samo ako to stvarno želi – pa makar bio i slijep. Na kraju pjesme mu Saša ipak sa vjetuje da ostane kod kuće.
Šta misliš, da mu pošaljem tu pjesmu?”
Pošalji – i neće ti se više nikada javiti”, odgovorio sam.

Pjesma je poslana, odgovor nikad nije stigao. Uostalom, ubrzo nakon toga promijenili smo i adresu. Odselili smo se od našeg Bohuša. Otišli smo iz stana koji nije bio bolnica, ali je bio ludnica. Odselili smo se iz danâ u kojima smo noću bježali u snove, ušuškani u posteljine i jastučnice s otisnutim indigomodrim imenom bolnice i brojem.

Promijenili smo stan i kupili nove posteljine.

(zurnal.info)

MUZIKA The Fall, Your Future Our Clutter

Mark E. Smith i na svom 28. albumu ne razočarava fanove, a na kraju im poklanja ispovjest praćenu elektronskom torturom

Jedan od najproduktivnijih indie i post-punk bandova, The Fall, ove je godine objavio svoj 28. studijski album.

Band osnivaju Mark E. Smith koji je ujedno i jedini konstantni član banda, Martin Bramah, Una Baines i Tony Friel, a naziv daju prema romanu Alberta Camusa. Na početku su lutali između Cana, The Velvet Undergrounda i Captain Beefhearta, a uz obilnu upotrebu opijata ovu mješavinu su pretvarali u čisti haos. Osnovnu karakteristiku samom bandu daje glas i način pjevanja Mark E. Smitha. Druga karakteristika je ponavljanje muzičkih dionica, zvuk gitara i socijalni tekstovi.

Za april mjesec je planiran izlazak njihovog najnovijeg izdanja pod nazivom You Future Our Clutter čije su snimanje u Liverpulu završili u protekloj godini, a zajedno su ga producirali lider benda Mark E. Smith i Ross Orton. Nakon prvog preslušavanja je velika vjerovatnoća da će vam se album učiniti monotonim. Taj osjećaj sam i ja dobio nakon samo jednog slušanja. Međutim nakon drugog ili trećeg preslušavanja albuma, stvara se sasvim druga slika i pojačava osjećaj koji se može pojaviti samo na albumima koji imaju istinsku vrijednost. Da li zbog godina ili problema sa zdravljem Mark E. Smith uglavnom pjeva o bolesti, bolnicama i doktorima što se nadamo neće dotičnog poslati u muzičku penziju jer svakako ima još uvijek u sebi materijala s kojim će nas razveseliti u budućnosti.

Na albumu se nalazi devet numera.

O.F.Y.C. Showcase počinje sa karakteristično nerazumljivim Markovim mumljanjem i ravnim ujednačenim ritmom bubnjeva koji se do kraja pjesme ne mijenja. Karakteristika cijelog albuma je dugo trajanje pjesama pa i ova traje skoro 6 minuta. Mark E. Smith veoma pametno i taktički u pjesmu ubacuje efektirane zvukove i povremeno se oglašava sa sintisajzerom što predstavlja veoma efikasno otvaranje njihovog novog albuma.

Bury Pts. 1 + 3 nam opet donosi nešto novo. Produkcijski prvi dio numere je svjesno urađen prljavo. Mark E. Smith navodi da je to novi pravac u snimanju koji se može uporediti sa stavljanjem lanca oko vrata. Međutim nakon 1:39 trajanja numere sve se vraća na čisti The Fall zvuk sa ženskim pratećim vokalima i sirovim zvukom gitara.

Mexico Wax Solvent, za razliku od prethodne dvije numere, kreće sa sasvim drugačijim i relativno laganim tempom gdje bas gitara sa procesiranim zvukom i pratnjom jednoličnog bubnjarskog ritma samo još više doprinosi utisku da Mark E. Smith vjerojatno neće nikada odustati od svoje provjerene taktike. A to je monotono i jednolično pjevanje koje uz nogu prati na isti način odsvirana muzika.

Cowboy George je numera koja je snimljena u potpunosti u špageti vestern stilu. Galopirajuće cupkajući ritam prati cijelu pjesmu uz opet prepoznatljivo Markovo pjevanje.

Hot Cake ponovo kreće sa teškim gitarskim zvukom, odrednica ove numere je rockabilly. Marku se kao prateći vokal pridružuje treća supruga i član banda Elena Poulou koja daje znatno drugačiju boju.

Y.F.O.C. / Slippy Floor je opet jedna klasična The Fall pjesma gdje nas brundajući i na momente težak i neodređen zvuk bas gitare vodi skoro do polovine pjesme da bi se to opet pretvorilo u sveopšte The Fall ludilo koje se na kraju završava sa bendžom i isječkom iz telefonskog razgovora.

Chino je za mene svakako jedna od najupečatljivijih numera sa albuma. U dosta momenata muzički podsjeća na Jesus Lizard sa fuziranim noise slide zvukom gitare i opet prekrasnim tonom bas gitare. Ostaje vremena i za elektronsko nadopunjavanje pjesme sa raznim elektronskim efektima koji dvokanalno se šire kroz cijelu numeru. Sigurno jedna od najupečatljivijih numera na albumu.

Funnel of Love je cover verzija hit pjesme od Wande Jackson iz 1961. i koju su u to doba nazivali još i kraljicom rocka. Pjesma je odlično uvedena u The Fall formu, dobila je savremeni zvuk ne odstupajući u velikoj mjeri od samog originala.

Weather Report 2 zatvara ovaj briljantan album. Pjesma kreće sa nježnim i blagim gitarskim početkom koji je veoma dobro uklopljen sa mračnom podlogom. Nekoga pjesma Weather Report 2 može podsjetiti na njihovu numeru iz 1990. godine sa albuma Extricate pod nazivom Bill is Dead i koja je napisana povodom smrti oca Mark E. Smitha. Međutim nakon skoro 2,5 minute možemo shvatiti da od lijepog završetka albuma nema ništa. Pjesma se pretvara u redavanje Mark E. Smitha o njegovom životu, porodici i životnom okruženju. Navodeći : „Nobody has ever called me sir in my entire life“. Sve je to propraćeno sa izuzetno teškim elektronskim zvukom koji je teško odslušati do kraja. Nakon skoro sedam minuta turobne atmosfere Mark E. Smith privodi album kraju i ne razočarava armiju svojih fanova.

(zurnal.info)

ALTERNATIVNA LEKTIRA: Venedikt Jerofejev, Moskva – Petuški

Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških

Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao samo o njemu, ali ga nijednom nisam vidio. Koliko sam već puta (tisuću puta), pijan ili mamuran, prelazio Moskvu od sjevera na jug, sa zapada na istok, s jednog kraja na drugi, svakojako, ali ni jednom nisam vidio Kremlj.“...

Tako počinje legendarna prozna poema ruskog pisca Venedikta Jerofejeva. Čovjek traži mjesto o kojem sluša cijelog života, ali ne uspiejva ga pronaći unatoč svemu što poduzima.

Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio i sasvim osoben koktel majstor. Veliki poznavatelj i ljubitelj kako dobre, tako i one malo lošije kapljice. Njegovi koktel recepti objavljeni su u Meandrovom izdanju kratkog romana „Moskva – Petuški“ pod nazivom „Mali leksikon“ skupa sa zapisima „Moja mala Lenjiniana“, „Očima ekscentrika“, „Saša Čorni i drugi“, „Iz raznih bilježnica 1. i 2.“, „Posljednji dnevnik“ te sjajnim intervjuom, koji je s Venjičkom vodio Igor Boličev, a nosi genijalan naslov „Umrijet ću, a da nikad neću shvatiti tu stoku“.

Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio sanjar. Pijani sanjar. Jedan od onih koji su gulili šljaku po ruskim vukojebinama i pisali beskompromisno bez želje da ikome podilaze. Venjička u ovom romanu – poemi kreće sa Kurskog kolodvora u Moskvi do kolodvora Petuški u posjet svojoj ljubavi. Usput će nabrojati i popiti skoro sve vrste votke, piva i vina. I, na koncu, u Petuške nikad neće stići. A pričao je Venja sa vagonskim anđelima, lebdjeli su oko njegove razbarušene glave pjevajući. Barhatno pivo je pljuštalo kao kiša, smjenjivali su se putnici, svjetla kolodvora i Venjina magnovenja, ali nikako nije mogao dospjeti u Petuške, baš kao što i cijeli život bezuspješno pokušava vidjeti Kremlj.

Na koncu, ni Venjička ni mi, nismo sigurni gdje je zapravo dospio na kraju rute Moskva – Petuški. Ali možemo Venjički zahvaliti na jednom divnom poetičnom putovanju koje tako sliči na komprimiran prikaz cijelog ljudskog života da vas mora oboriti s nogu i natjerati vas da nazdravite anđelima koji se smiju dok vas grubo hvataju pandurske ruke i odvlače u nepoznato.

Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških. A kamo se Venja zapravo zaputio najbolje govore prve rečenice pretposljednjeg poglavlja romana: „Ako hoćeš ići lijevo, Venjička – idi lijevo. Ako hoćeš desno – idi desno. Svejedno ti je kamo ideš. Najbolje da ideš naprijed, kamo te oči vode...“



Venedikt Vasiljevič Jerofejev (Koljski poluotok, 1938 - Moskva, 1990), ruski je prozaik i dramatičar. Živio je skitalačkim životom, pretežito kao polagač kablova. Do perestrojke participirao isključivo u neoficijelnoj kulturi. Neki su mu rukopisi izgubljeni, primjerice Psihopatovi zapisi (Zapiski psihopata) iz druge polovice 50-ih. Najveći uspjeh postigao kratkim romanom ("poemom") Moskva-Petuški, koji je do objavljivanja u Izraelu (1977) cirkulirao u samizdatu. Iz 80-ih godina datiraju ogled Vasilij Rozanov - očima ekscentrika (Vasilij Rozanov glazami ekscentrika,1982) i drama Valpurgijeva noć ili Koraci komandora (Val'purgieva noč, ili Šagi Komandora, 1985). Iz 90-ih su drama Disidenti ili Fanny Kaplan (Dissidenty, ili Fanni Kaplan, 1991) te razni zapisi iz bilježnica (1991). Publiciranje pak piščeva ranoga romana Dmitrij Šostakovič (1994, 1995) iz pera Slave Ljona smatra se mistifikacijom. Jerofejevljevi prozni i dramski radovi primjer su karnevalizirane literature s jakim intertekstualnim signalima.



GIL SCOTT - HERON: Kako revolucija jede svoje pjesnike

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, ali one spadaju među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Nekadašnji revolucionar pjeva o jeseni svog života, snage za parole više nema

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, što je u vrijeme gigabajta, mp3 plejlista i produženih remiksa skandalozno kratko vrijeme. Ali, sadržaj je toliko bogat kao da je čitava jedna diskografija kondenzirana u njemu. Tih 28 minuta moraćemo svrstati među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Brzo prođu, ali ostavljaju žestoke posljedice. Heron ih je pripremao šesnaest godina, na nekim od najružnijih mjesta na planeti - zatvorima, ludnicama i centrima za odvikavanje. Za to vrijeme, na ovom svijetu o njemu se pleo mit, nazivali su ga kumom rapa i crnim Dylanom i štampali mu lik na majicama. Ali, niko, ama baš niko, nije se sjetio da mu odnese kilu narandži u posjetu. Jer, kako pjeva u New York Is Killing Me: Osam miliona ljudi / al’ nijednog prijatelja.

- Ljudi su mislili da sam nestao. Da li ste ikada vidjeli nekoga ko je nestao? To je dar za koji nisam znao da ga posjedujem. Tako nešto me čini super herojem, zar ne? - gorko se šalio u jednom intervjuu.

Ipak, bilo je neke koristi. Političkim angažirani raperi vole začiniti svoje pjesme Gilovim samplevima. Isplaćena autorska prava pomagala su mu da lakše prebrodi suha finansijska razdoblja.

...

Rođen je u Chicagu 1949. godine. Majka mu je bila bibliotekarka, a otac sportista s nadimkom Crna Strijela koji je igrao za Celtic FC. Gil je rastao s bakom u Tennesseeju, a u New York je preselio nakon njene smrti, kada je imao 13 godina.

U školi su uočili da ima dar za pisanje, pa je osvojio stipendiju za Lincoln University. Tamo je sreo Briana Jacksona, s kojim će godinama sarađivati. Zajedno su stvorili karakterističan spoj soul i jazz tradicije, bluesa i govorne poezije.

Prije 40 godina, Gil Scott - Heron govorio je i pjevao zaneseno kao propovjednik, s tim što je on bio usmjeren na ovozemaljske probleme, na crnu svakodnevnicu afroameričke populacije. Bio je mlad, lijep, glasan i bijesan. Vrhunac njegovog repertoara svakako je pjesma The Revolution Will Not Be Televised, koju ozbiljni kritičari smještaju u sam vrh savremene američke poezije.

...

Vremenom, čovjek koji je tako dobro secirao stvarnost oko sebe, više nije bio u stanju da je podnosi. Problemi sa alkoholom i drogom postajali su sve teži, nastupi su otkazivani, termini za snimanja prolongirani. Sve dok, konačno, više niko živ nije ozbiljno računao na njega. Uslijedila su hapšenja...

U oktobru 2001. godine bio je osuđen na godinu dana zatvora zbog posjedovanja kokaina. Odbio je rahabilitacijski program i prihvatio zatvorsku kaznu. Dvije godine poslije, detektivi William Velasquez i Michael Pardo, uočili su kako ulicom mili zeleni Ford. Iz njega je izašao neugledno obučen crni muškarac, sijede kose i brade, koji je prišao lokalnom dileru i karakteristično se rukovao s njim. Detektivi su pretresli starca i pronašli nešto više od grama kokaina i dvije lule za crack. Zbog kršenja uslovne kazne sudija je Herona odmah uputio na dvogodišnju kaznu zatvora. Advokati su tvrdilio da neobično rukovanje ne može biti razlog za pretres i da se radi o rasističkim predrasudama policije. Novinari su u zatvoru pitali Gila da li smatra da su mu prilikom hapšenja povrijeđena ljudska prava.

- Cijeli život osjećam da su povrijeđena moja ljudska prava – odgovorio je pjesnik.

...

Mit o razočaranom kumu rapa, zainteresirao je Richarda Russella, DJ-a i vlasnika etikete XL Recordings, za koju snimaju White Stripes i Radiohead. U junu 2006. posjetio je Herona u zatvoru. U dnevniku je zapisao da ga je fascinirao kontrast između živopisnog Gila i ispranog zatvorskog okruženja.

Nakon 16 godina diskografske neaktivnosti Gilu se dopala ponuda energičnog producenta. Znao je da nema snage sam učiniti veliku promjenu u karijeri. Nije se prevario. I producent je bio oduševljen radom sa legendarnim pjesnikom, mada nisu svi momenti bili ugodni.

- Gil ignoriše poslovno poimanje vremena. Ništa mu ne znače planirani termini. Na snimanja je kasnio satima, ponekad se nije pojavljivao danima, ali kada se konačno pojavi sve smo mu opraštali.

Svaki dan proveden s Heronom, Russell naziva jedinstvenim, skoro natprirodnim, iskustvom.

...

Rezultat njihove saradnje je izvanredan. Album je toliko jednostavan da se na momente učini da svako može isto uraditi u kućnom studiju, ali već naredne sekunde postidite se zbog te pomisli. I'm New Here nije ploča (ovakvim dokumentima ne priliči naziv CD) koja će oduševiti ljubitelje raskošnih produkcija, studijskih trikova i lebdećih zvučnika. Ovo je album koji bi mogao savršeno funkcionirati i na tranzistorima s jednom slušalicom.

Uočljivo je da nisu razmišljali o uspjehu na prvu loptu. Russellovi aranžmani su minimalistički, a Heron je u svojim ispovjestima sasvim direktan. Nema tu nerazmrsivih metafora, rafalne paljbe - sve je kristalno jasno, jednostavno, precizno i na neki način podsjeća na Sabatova pisma iz knjige Otpor. Ima tu još čudnih stvari. Prilikom preslušavanja čini se da je nemoguće cijepati album na singlove, da 28 minuta traži punu posvećenost. A onda pogledate na You tube spot Me and the Devil i shvatite da pjesma dostojanstveno funkcionira i sama. Inače, ova pjesma je klasik bluesera Roberta Johnsona, koja kao da je napisana za našeg povratnika: You may bury my body /Down by the highway side/So my old evil spirit/Can greyhound/ Bus that ride.

Pjesma New York Is Killing Me, podsjeća na napjev sa folk igranke, a Russell je ispod njega podvukao samo ritam dlanova. Blues I’ll Take Care Of You, nekada je pjevao Bobby Bland i nakon ove izvedbe potrudiću se da pronađem originalnu.

U govornim dijelovima jako je ubjedljiv, uspijeva iznijeti priču poput vrhunskog glumca. U On Coming From A Broken Home prisjeća se djetinjstva s bakom, a u Running objašnjava zašto je oduvijek imao osjećaj da ga neko progoni.

Godine su izmijenile Gilov glas, taman koliko i njegov lik. Istrošen je, umoran, često blizu pucanja. Ali, taman takav odgovara albumu. Gil Scott pjeva o jeseni svog života (Žikica Simić), snage za revolucionarne parole više nema.

...

Kada sam čuo da je Gil Scott - Heron objavio novi album imao sam isti osjećaj kao kada mi se nedavno javio drug iz JNA, kojeg nisam vidio decenijama, još od kako sam razdužio uniformu. Nisam se sreo s njim jer se nisam pretjerano trudio da nam uskladim obaveze, kako se to već kaže. Sad kada razmišljam o tome, vjerujem da sam se plašio šta ću zateći, da će me uplašiti šta je vrijeme učinilo od mog nekadašnjeg druga. Gdje je bio, šta je radio tokom ovih crnih godina, jel mu obraz ostao čist, kako sada razmišlja, imamo li više zajedničkih tema? Mislio sam kako će za sada biti bolje da ga ostavim tamo gdje jeste, u sjećanjima, gdje je bezgrešan i perfektan. Plašio sam se razočarenja.

Kod Gil Scotta - Herona bio sam mnogo hrabriji, valjda sam manje riskirao. Već po fotografiji sa omota albuma naslućivao sam šta me čeka. Ni traga od ciničnog mladića sa afro frizurom, bio je to umorni starac koncentriran na Marlboro u ustima. Odmah se vidi da mu nije do zajebancije. Susret je, kao što svjedočite, bio iznimno prijatan. Vrijeme jeste učinilo svoje, stariji smo i depresivniji, ali bar imamo o čemu da razgovaramo.

...

 

 

 

 

The Revolution Will Not Be Televised -- Gil Scott Heron (1975)

You will not be able to stay home brother
you will not be able to plug in, turn on and drop out
you will not be able to lose yourself on skag and skip
skip out for beer during commercials
Because the revolution will not be televised
The revolution will not be televised
the revolution will not be brought to you by xerox
in 4 parts without commercial interruption
The revolution will not show you pictures of Nixon
blowing a bugle and leading a charge by John
Mitchell, General Abrams and Spiro Agnew to eat
hog moss confiscated from a Harlem sanctuary
The revolution will not be televised
The revolution will not be brought to you by the
Schaefer Award Theatre and will not star Natalie
Wood and Steve McQueen or Bullwinkle and Julia
The revolution will not give your mouth sex appeal
The revolution will not get rid of the nubs
The revolution will not make you look five pounds
thinner because The revolution will not be televised brother
There will be no pictures of you and Willie Mays
pushing that cart down the block on the
dead run
or trying to slide that color television into a stolen
ambulance
NBC will not be able to predict the winner at 8:32
or the count from 29 districts
The revolution will not be televised
There will be no pictures of pigs shooting down
brothers in the instant replay
There will be no pictures of young being
run out of Harlem a rail with a brand new process
There will be no slow motion or still life of Roy
Wilkens strolling through Watts in a red, black and
green liberation jumpsuit that he had been saving
for just the right occasion
Green Acres, The Beverly Hillbillies and Hooterville
Junction will no longer be so damned relevant and
women will not care of Dick finally gets down with
Jane on Search for Tomorrow because black people
will be in the street looking for a brighter day
The revolution will not be televised
there will be no highlights on the eleven o'clock
news and no pictures of hairy armed women
liberationists and Jackie Onassis blowing her nose
The theme song will not be written by Jim Webb,
Francis Scott Key nor sung by Glen Campbell, Tom
Jones, Johnny Cash, Engelbert Humperdinck of The
Rare Earth
The revolution will not be televised
The revolution will not be right back after a message
about a white tornado, white lightning, or white people
You will not have to worry about a germ in your
bedroom, the tiger in your tank, or the giant in you
toilet bowl
The revolution will not go better with Coke
The revolution will not fight germs that can cause
bad breath
The revolution WILL put you in the driver's
seat
The revolution will not be televised, will no be televised
will not be televised
The revolution will be no re-run brothers
The revolution will be live

IN MEMORIAM: Alex Chilton

Njihov zvuk su najčešće pojednostavljivali opisom mješavina melodija Beatlesa i Beach Boysa, ali svi koji su čuli bar album Third/Sister Lovers ili makar pjesmu September Gurls znaju da to baš i nije tako jednostavno

 

Alex Chilton, pjevač, gitarista i lider kultnog benda Big Star, preminuo je u svojoj 59. godini.

Big Star su uvježbavali set listu za nastup na SXSW festivalu u Austinu, kada je Chiltonu pozlilo. Prebačen je u bolnicu u New Orleansu, gdje je i preminuo od posljedica srčanog udara. Vijest o njegovoj smrti javnosti je prenio bubnjar benda Jody Stephens.

Muzičku karijeru Chilton je počeo u bendu Box Tops, koji mu je omogućio da okusi slavu koja sljeduje nakon prisustva na top listama, ali njegov pravi život počeo je s formiranjem benda Big Star, zajedno sa gitaristom Chrisom Bellom, bunjarom Stephensom i basisom Andyjem Hummelom. Njihov zvuk su najčešće pojednostavljivali opisom mješavina melodija Beatlesa i Beach Boysa, ali svi koji su čuli bar album Third/Sister Lovers ili makar pjesmu September Gurls znaju da to baš i nije tako jednostavno.

Sedamdesetih godina upućeni kritičari su hvalili njihove ploče, ali izostao je komercijalni uspjeh koji bi im omogućio ugodne dane, bez sekiracije. Njihov treći album prodavan je tako loše da je diskografska kuća odlučila da raskine ugovor. Uslijedio je tihi raspad.

Chilton je počeo da nastupa samostalno, po barovima i skučenim klubovima. Manjak publike donio je višak inspiracije koju je pošteno demonstrirao na albumu Like Flies on Sherbet. Negdje u to vrijeme producirao je prvi album Crampsa i počeo nastupati sa Tav Falcom. Uslijedio je mini LP Feudalist Tarts, gdje eksperimentira sa soulom, albumi High Priest, Black List, Clisches, a 1994. godine zajedno sa Alanom Vegom i Benom Vaughanom snimio je zločinački prešućenu ploču Cubist blues.

Nenadano je postao kultna figura kada su ga početkom devedesetih godina kao glavnog uzora počeli pominjati članovi R.E.M., i kada su Replacementsi na albumu Pleased To Meet Me objavili pjesmu Alex Chilton. Tada su već svi obratili pažnju na Chiltonov rad, Beck, Elliott Smith, Jeff Buckley, bendovi Whiskeytown, Wilco, Violent Femmes, Teenage Funclub, Bat For Lashes rado su snimali obrade klasika. Ponesen novim interesovanjem, Chilton je ponovo okupio bend s kojim je 2005. godine snimio album In Space, a prošle godine objavljen im je box set sa čitavom ostavštinom.

Prije četiri godine Chilton je nastupio u Beogradu. Evo šta je nakon koncerta zaključio Srba Srećković:

- Ok, svi smo čuli bizarne priče o čoveku zvanom destrukcija, mizeriji kao izvoru inspiracije, pesmama kreiranim posle mnogo alkohola i još više kokaina, lošoj distribuciji ploča, uništenoj karijeri, o Sister Lovers koja je na pravi način objavljena tek 15 godina nakon snimanja, misterioznom nestanku u uraganu Katrina. Sumnjam da bi bilo ko razočaran ovakvim njegovim nastupom bio očaran gledajući ga pre 30 godina negde u svetu.

Još nešto: zahvaljujući The Replacements, učenicima iz Mineapolisa, ovaj luzer sa talentom je postao nešto što prevazilazi sve te priče o ukletosti i životu na ivici sveta, kao i status većine ostalih opskurnih rock ‘n’ roll junaka: Aleks Chilton je postao PESMA.

I evo šta bi onda mogao da bude najprikladniji opis ovog koncerta: soundtrack sopstvenog života kakvim ga jedna pesma vidi ove 2006. Sve zajedno, neočekivano, čudnovato i poetično iskustvo, kao rock ‘n’ roll i kao sam život.

Završićemo skromnu posvetu ovakvim opisom i prepustiti vas uživanju u September Gurls.

(zurnal.info)

PJESME: Refik Ličina
DUBIOZA KOLEKTIV: Novi album “5 do 12” će biti besplatan Novi album Dubioze kolektiv “5 do 12” bit će objavljen 12. aprila i pušten na besplatno snimanje sa njihove internet stranice. Singl “Vidi, vidi, vidi” možete poslušati ili snimiti sa naše stranice ili direktno sa www.dubioza.org. Nakon što je rečenica i ime emisije koju vodi Tarik Helić “Svako dobro Bosno i Hercegovino”, postala svojevrstan zaštitni znak njihovog posljednjeg albuma “Firma ilegal”, i nakon Dubiozinog više nego zanimljivog i neobičnog nastupa u ovoj emisiji, poznati voditelj ovog puta zvanično najavljuje cijeli album i svim fanovima Dubioze želi “brzu konekciju i ugodan download”.

Ovo je još jedno kratko i jasno djelo sa 9 pjesama, koje udaraju direktno u glavu. Korumpirani vlastodršci koji se brinu samo za svoje vlastite interese, birokratija, recesija, razorni nacionalizam i stanovništvo na rubu siromaštva (...) su inspirisali bend da napravi još jedan manifest otpora takvoj situaciji, kažu članovi Dubioze o svom novom albumu, drugom na našem jeziku.

Od izdavanja prošlog albuma Dubioza je odsvirala blizu stotinu koncerata. Četvrti album “5 do 12”, producirao je Brano Jakubović u studiju Skirlibaba. Na njemu su ugostili Sašu Lošića – Lošu iz Plavog orkestra i makedonski bend Superhiks.

Za razliku od ranijih albuma, bend je ovaj put odlučio komunicirati direktno sa publikom i zbog toga će ovo izdanje biti postavljeno na www.dubioza.org na besplatan download!, objašnjavaju iz Dubioze i dodaju da će se album, svakako, moći i kupiti na njihovim koncertima.

{audio}/images/mp3/VIDI VIDI VIDI.mp3{/audio}

Vidi, vidi, vidi - download.

(zurnal.info)


REZ: Der Baader Meinhoff Komplex, Uli Edel

Zašto gledati: Zbog opšteg obrazovanja.

O čemu se radi: Ovo je priča o grupi Baader Meinhoff koja je sedamdesetih godina prošlog vijeka uzdrmala vlast u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Sebe su nazivali RAF (Rote Armee Fraktion, Frakcija Crvene armije), a svoja sredstva borbe urbanom gerilom. Grupu su predvodili studenti Andreas Baader i Gudrun Enslin, kao i ljevičarska novinarka Ulrike Meinhoff. Uz pomoć nekolicine saradnika Baader i Einslin 1968. podmeću požar u frankfurtsku robnu kuću. Baader je vrlo brzo uhapšen, a bijeg mu je 1970. godine organizirala Ulrike Meinhoff koja se tada definitivno pridružila pokretu. Nakon dvomjesečne obuke u jordanskom kampu PLO (odakle su istjerani zbog civilizacijskih neslaganja, poput nudističkih sunčanja), Ulrike piše Manifest RAF-a, u kojem ih svrstava pod okrilje Komunističke internacionale i definira kao revolucionarnu i antimperijalističku urbanu gerilu. Da bi stekli novac za finansiranje akcija opljačkali su nekoliko banaka, a onda je, u proljeće 1972. godine Njemačka gorjela. Prvo su podmetnuli bombu u američkoj vojnoj bazi stacioniranoj u Frankfurtu, isto su prošle policijske stanice u Augsburgu i Minhenu, aktivirali su bombu u automobilu federalnog sudije, minirali medijski koncern Axel Springer i američku vojnu bazu u Heidelbergu. Uhapšeni su samo mjesec dana nakon prve akcije. Njihovo suđenje izazvalo je ogroman interes, ali nikada nije okončano. Ostaci RAF-a poduzeli su nekoliko bezuspješnih akcija za oslobođenje.Zvanična verzija vlasti kaže da se 1976. godine Ulrike Meinhoff objesila u svojoj ćeliji, a 18. oktobra 1977. godine samoubistvo su počinili i Baader, Enslin i Jan Karl Raspe.

Obratiti pažnju: Pažnju treba obratiti na nedosljednost. Neki novinar je svojevremeno dovitljivo propametovao da je RAF bio njemački odgovor na Rolling Stonese, pa se čini kao da je i reditelj Edel tu dosjetku stalno imao na umu dok je pravio film. Onima koji nisu upoznati sa čitavim slučajem, film neće pomoći da saznaju motive borbe, a reditelj će im to znatno i otežavati.

U distributerskom propagandnom tekstu stoji da je cilj RAF-a bio da stvori humanije društvo, ali koristeći nehumana sredstva oni ne samo da šire strah i teror, nego gube i svoju ljudskost. Edel je, čini se, i na toj rečenici zasnovao svoj pristup temi. Na početku filma crvenoarmejci zaista izgledaju kao rock bend na vrhuncu karijere, a ponašaju se kao likovi iz špageti westerna - ubijaju sa osmijehom i cigaretom u uglu usana, a u pauzama neuvjerljivo ispaljuju političke fraze. Kada ih smjesti u zatvor, Edel im ugrađuje i prve sumnje u vlastita ubjeđenja. Do kraja filma ih postepeno sve više razbija, da bi nam nam na kraju otvoreno saopštio da su kukavički skončali ugušeni iluzijama.

Sva ostala pitanja ignoriše. Navešćemo samo najvažnija: Šta je natjeralo djecu iz bogatih porodica da uzmu oružje u ruke, kako su napravili tako fanatičnu organizaciju i otkud im, ako je sve bila samo mondenska iluzija, toliko sljedbenika koji su, s većim ili manjim intenzitetom, djelovali sve do 1999. godine kada je RAF zvanično raspušten?

Premotati: Nema tu mnogo minuta koje zavrjeđuju premotavanje. Reditelj se potrudio da scene rekonstruira po foto i videozapisima, koristio je originalne automobile, policijske zapisnike sa uviđaja, svjedočenja, tako da smo dobili izuzetno realistične scene nasilja.

Ponoviti: Sve scene sa Brunom Ganzom koji igra šefa njemačke policije. Ne znam zašto, ali čini mi se da je njegova uloga u velikoj mjeri izrezana u montaži. Vidjećete, kao da želi nešto da nam kaže, ali to se ne desi do kraja filma.

Uloge: Martina Gedeck, Moritz Bleibtreu, Johanna Wokalek, Nađa Uhl, Bruno Ganz

Režija: Uli Edel

Scenario: Stefan Aust, Uli Edel

Trajanje: 150 min



(zurnal.info)