Kultura

MUZIKA: Freebass, Two Worlds Collide

U superbass grupi pažljivo su podijeljene dionice – Mani udara temelj, Andy vozi po sredini, a Hook svira visoke dionice

Oduvijek sam volio zvuk bassa. Naravno, ne svakog. Prijaju mi oni što pužu preko pjesme, pumpaju ritam i udaraju temelj melodiji. Ako moram birati onda su mi najdraži basisti Peter Hook, Mani, Paul Simonon i Lemmy Kilmister, uglavnom oni koji koriste trzalicu. Nemam ništa protiv masne funky dionice, naročito ako je podeblja duvačka sekcija, ali nemam razigranu narav, pa su mi bliže sporije, dublje i melankoličnije dionice, da prostite na izrazu.

Prije nekoliko godina čuo sam da je Peter Hook (Joy Division, New Order) okupio super bass grupu, zajedno sa Gary Mani Mounfildom (Stone Roses, Primal Scream) i Andy Rourkeom (The Smiths). Činjenica da su u grupi Freebass čak dvojica s moje liste zvučala mi je toliko senzacionalno da prelazi u kič nalik Četiri Asa ili ovoj zadnjoj Staloneovoj regrutaciji akcijskih zvijezda. Peter Hook je u intervjuu za NME iz 2005. godine rekao da je ideja nastala nakon jedne pijane noći, kada su on I Mani razgovarali koliko ih nerviraju dugačke pauze u radu matičnih bendova. Tada je Hook objasnio da su u novoj grupi pažljivo rasporedili dionice – Mani bi svirao duboke dijelove, Andy bi se zadržavao u sredini pjesme, a on bi svirao visoke dijelove. To što godinama nje bilo prave audio potvrde govorilo mi je da Mani i Hook loše podnose alkohol. Ipak su to ljudi u godinama.

A, onda, ove godine, evo nam prvo maksi singla Two Worlds Collide, a onda i čitavog albuma It's A Beautiful Life. Oba albuma ponuđena su prvo u obliku digitalnog downloada, a odnedavno ih zainteresirani mogu nabaviti i u čvrstom izdanju.

Odmah da kažemo, Two Worlds Collide je izvrstan EP, nema tu slabe pjesme, sve su snimljene s čujnim merakom. Vokali su podijeljeni između Petera Hooka, Tima Burgessa iz Charlatanesa, britanske post punk legende Petea Wyliea I legendarnog dilera hašiša Howarda Marksa.

Hook odavno nije imao tako dobru dionicu kao u You Dont Know (This About Me), Live Tomorrow You Go Down je starinska electro vožnja kakvu Primal Scream nisu imali od XTRMNTR, The Milky Way Is Our Playground vraća nas u najbolje dane Stone Roses inspiracije, a Dark Starr je clapping/yeah euforija s ljutom Marksovom recitacijom. Nadam se da je ovo jasno, jer ja bolje nahvalit ne znam.

S albumom It's A Beautiful Life imam manjih problema, jer me nervira angažirani vokal Gary Briggs iz benda Haven. Nisam upoznat s radom njegove matične firme, a sumnjam da ću ikada, jer gospodin prečesto sebi dozvoljava ispade Simple Minds afektacije. Ipak nije uspio pokvariti Lady Violence, Stalingrad, She Said a poseban je užitak pratiti realizaciju pomenute Hookove rapodjele poslova u pjesmi Wolrd Won't Wait.

Dok mi uživamo u Freebassu stiže vijest da je bend napustio Andy Rourke. Nema veze, nije ni bio na mojoj listi.

(zurnal.info)

 



 


REZ: Weeds, šesta sezona

Zašto gledati: Weeds je još jedna od neobičnih serija produkcije Showtime( iz koje nam je stigla i izvanredna Kalifornikacija) koja je ubrzo postala najgledanija serija ove producentske kuće. Magazin Slate je na prvo mjesto najzanimljivijih filmskih likova stavio glavnu glumicu Nancy Botwin (Mary-Louise Parker). Nakon pet sezona i nekoliko mjeseci pauze sredinom augusta Weeds je krenuo u svoju novu sezonu. Prva epizoda bila je tek prelaz u novu sezonu ali ako ekipa Weedsa uspije biti barem približno zabavna kao ranijih sezona onda ćemo imati zagarantovanih 26 minuta sedmično čistog uživanja u narednih tri mjeseca.

O čemu se radi: Nancy Botwin je srednjovječna samohrana majka (soccer-mom) i diler trave sa najbržim rastom tržišta u okrugu Agrestic. Prodaja marihuane je jedini način da sačuva udoban život, porodičnu kuću i odhrani dvojicu maloljetnih sinova. O marihuani i njenoj prodaji ne zna ama baš ništa ali je spremna iskoristiti svoj seksipil i vrckavost da u neprijateljskom svijetu dilera koji ne podnose konkurenciju dođe na sami vrh. Nevolje u koje upada dok pokušava od djece sakriti svoje novo zanimanje dale su nam jednu od najzanimljivijih i najkomičnijih serija u posljednje vrijeme.

Obrati pažnju: U prve tri sezone najviše pažnje je posvećeno detaljnom opisu tržišta marihuane u SAD i Meksiku. “Stvar” je, ako je suditi po očigledno dobro upućenim autorima serije, uzela maha više nego što su trezveni stanovnici najbogatije svjetske države svjesni. Tržište marihuane raste brže od bilo kojeg drugog i uskoro bi se moglo izjednačiti sa tržištem alkohola. Weeds je očito naklonjeniji ljubiteljima zelene biljke nego alkoholičarima.

Premotati: Svaka epizoda je nastavak prethodne ali nećete propustiti puno ako preskočite jednu ili dvije koje vam se budu činile nezanimljivima. Prvih nekoliko epizoda prve sezone je, čini se, bespotrebno potrošeno na uvod u priču pa djeluju dosta nezanimljivije od ostalih. U trećoj i četvroj sezoni ima pokoja lošija epizoda i svaka od njih se bez ustručavanja može preskočiti.

Ponoviti: U sedmodnevnoj pauzi između novih epizoda posljednje sezone nije na odmet ponoviti neku od epizoda koje su vas ranije nasmijale.

Ekipa: Mary-Louise Parker, Elizabeth Perkins (sezone 1–5), Tonye Patano (sezone 1–3), Romany Malco (sezone 1–3), Hunter Parrish, Alexander Gould, Allie Grant (sezone 1–5), Andy Milder (sezone 1-5), Justin Kirk, Kevin Nealon,

Režiseri: Craig Zisk, Scott Ellis, Brian Dannelly, Burr Steers, Lee Rose, Arlene Sanford, Tucker Gates, Robert Berlinger, Paul Feig, Lev L. Spiro, Bryan Gordon, Chris Long, Christopher Misiano, Martha Coolidge, Perry Lang, Ernest R. Dickerson, Julie Anne Robinson, Randy Zisk

Scenarij: Jenji Kohan

Producenti: Jenji Kohan, Craig Zisk (koproducent), Roberto Benabib (koproducent)

Studio: Showtime

Trajanje: 26 minuta

(zurnal.info)

ČITAJ: Crna knjiga, Orhan Pamuk, Buybook

Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom

Roman Crna knjiga Orhana Pamuka je priča o advokatu umornom od života, Galipu, koji jednu sedmicu obilazi Istanbul uzduž i poprijeko u potrazi za svojom nestalom suprugom Rujom, koja je osim toga i njegova rodica. Galip sumnja da je Ruja pobjegla sa Dželalom, svojim polubratom, poznatim kolumnistom koji je Galipu, dok je bio dječak, bio idol a siguran je da ga Ruja smatra privlačnim. No vrlo brzo slijedi odmak od ove tipične detektivske priče. Galip shvata da je ključ za nalaženje Ruje poimanje Dželalove prirode, i da će to najlakše učiniti ukoliko sâm postane Dželal. Kada njegovom bezobzirnošću (ili namjerom?) polubrat biva ubijen, a i Ruja, on obećava da će novinama i dalje dostavljati Dželalove stare, neobjavljene kolumne, iako su sve one, ustvari, njegova djela.

Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom. Ponekad razigran, ponekad ljut, on se hvata ukoštac s demonom pisanja, ne da bi dao logičnu formu i značenje svojoj priči, već da bi odolio tom prirodnom impulsu budući da ti kvaliteti ne postoje u stvarnom životu. 

Sjajan roman, vrlo prijatan čulima našeg uma poput turskog slatkiša i podjednako suptilan... u svom dizajnu jednak je perzijskom ćilimu.”

San Francisco

Inventivan i... bogat, moderni nacionalni ep.”

Sunday Times (London)

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook donosimo prvih 20 strana uzbudljivog romana Orhana Pamuka. Uživajte u čitanju (učitavanje PDF-a može potrajati i do nekoliko minuta u zavisnosti od brzine vaše internet konekcije).

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/CrnaKnjiga.pdf|580|700}

(zurnal.info)

PREDRAG LUCIĆ: Moj Dylane, pobratime mio

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu

 MOJ DYLANE, POBRATIME MIO

Čija je ono pokora, čija je ono kazna,

Čija li je dvorana, malena i prazna?

Dylanova pokora, Dylanova kazna,

Dylanova dvorana, malena i prazna.


Odvela nam Dylana

Ta sudbina kleta,

Odvela iz Frankfurta

Da Marku ne smeta.

 

Ostala je Dylanu

Jedna želja jaka:

Zapivati pismu

Perkovića Marka.


Moj Dylane, pobratime mio,

Jesi l' skoro popularan bio?

Sto eura lipim na gitaru,

Zapivaš li Gradišku nam Staru!


Moj Dylane, nekurentna robo,

Bi li štogod isplativa probo?

Od romanse iz grada Duranga

Stoput više vridi naša ganga!


Vratit će se Dylan Bob,

Tribat će mu para,

Statirat će u filmu

Jakova Sedlara.


Osjetit će Dylan Bob

Bogatstvo i slavu,

Nakrivit će jarmulku

Crven-bilu-plavu.


Moj Dylane, pobratime mio,

Ti ni Loru ne bi napunio!

Zašto kucaš na nebeska vrata?

Pivaj pisme žestokih Hrvata!


Moj Dylane, pobratime mio,

Jesi l' skoro u Dachau bio?

Je l' vas kol'ko u pećnicu stalo

I kroz dimnjak je l' vas otpuvalo?


Moj Dylane, ti i Guthrie Woody,

Vaše pisme ne razumu ljudi!

Jebeš vitar iz pisme ti stare,

Sada puše vitar sa Dinare!

(Feral Tribune 1136, 13. srpnja 2007.)

 

PITANJA ZAOBILAŽENJA POVIJESNIH ISTINA

1. Jeste li se blagovremeno informirali o trijumfu hrvatskoga megastara Marka Perkovića Thompsona nad manje poznatim židovskim izvođačem Bobom Dylanom u Frankfurtu na Majni?

2. Je li moguće da ste propustili Hrvatsko slovo u kojemu je Goran Galić ispisao najslavnije retke u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Prije nekoliko tjedana, M. P. Thompson je u Frankfurtu zasjenio svjetsku rock legendu Boba Dylana, koji je iste večeri održao koncert u polupraznoj dvorani kapaciteta 2.000 ljudi, koncertom s 12.000 posjetitelja i još velikim brojem onih koji su ostali bez ulaznice, pa su preusmjeravani na Dylanov koncert.“?

3. Ako vam je promaklo Hrvatsko slovo, nije vam valjda promakla i Arena od 12. srpnja 2007. u kojoj je objavljen najznamenitiji naslov u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!”?

4. Onda vam je sigurno promakla i izjava Zrinka Tutića u TV-dodatku Jutarnjeg lista da će velečasnog Zlatka Sudca pretvoriti u novog Dylana, pa hrvatskom skladatelju ne možete postaviti umjesno pitanje zašto Dylana ne pretvori u novog Marka Perkovića Thompsona?

5. Ne čitate Hrvatsko slovo, ne čitate Arenu, ne čitate TV-dodatak Jutarnjeg lista... Pa kako vi mislite završiti školu?


PROTIV JUDOSLAVIJE

Za sve su krivi Židovi... Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.

Marko Perković Thompson, o zabrani svojih koncerata u Amsterdamu i Rotterdamu, u Slobodnoj Dalmaciji, studeni 2003.

U svom životu nisam nikada ništa loše izjavio, učinio ili na bilo koji način uvrijedio nekog Židova, židovsku organizaciju, a pogotovo ne židovski narod.

Marko Perković Thompson u Večernjem listu, veljača 2004.

Pravi je uzrok holokausta jer su Židovi izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem, pa su im se nametnuli takvi poput Hitlera i Mussolinija.

Željko Olujić u Slobodnoj Dalmaciji, prosinac 1993.

Ja sam uvjeren da je više od polovice od 38 tisuća Židova u NDH preživjelo rat. Na Židovskome groblju na Mirogoju desetine su imena ljudi koji su umrli u dubokoj starosti, nakon rata.

Davor Glasnović u Fokusu, veljača 2007.

Hrvati nisu nikada bili antisemiti, a u NDH Židove nisu ubijali Hrvati, nego nacisti.

Dubravko Horvatić na promociji knjige "Židovstvo i hrvatstvo" Petra Vučića, svibanj 2001.

Logorom Jasenovac upravljali su Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora.

Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda, na press-konferenciji Počasnog bleiburškog voda, održanoj u Zagrebu, travanj 2009.

Hrvatskim Židovima imovina za NDH nije bila oduzimana nego je ona davana drugima na upravljanje.

Anto Đapić na tribini u Varaždinu, prosinac 1999.

Nikad HSP nije veličao NDH. A ja sam uvijek bio poznat kao izniman štovatelj Židova, često ističući primjer Izraela kao dobro organizirane države u kojoj je mali narod opstao unatoč nepovoljnim okolnostima.

Anto Đapić u Novom listu, veljača 2004.

Izrazio sam žaljenje u vezi s holokaustom. Molim da se to ne brka s isprikom.

Anto Đapić u Jutarnjem listu, studeni 2005.

Nema naroda u Europi koji nije progonio Židove, koji se moraju upitati što je s njima!

Nedjeljko Kujundžić na promociji knjige Petra Vučića “Židovstvo i hrvatstvo”, svibanj 2001.

Ni sami Židovi ne znaju koliko ih je bilo, ali zato znaju pričati koliko ih je stradalo. A kako znaju koliko ih je stradalo kada ne znaju ni koliko ih je bilo?

Vladimir Reinhofer u Hrvatskom slovu, kolovoz 1998.

Židovi, ispričajte mi se za ubojstvo Isusa!

Mario Mihaljević u Novom Imperijalu, travanj 2000.

Kada danas netko kaže da mu se sviđaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, možemo dosta vjerno odčitati njegovu nacionalnu pripadnost. Thompson je, naime, u svojim pjesmama izrazio ono što hrvatski domoljubi rado pjevaju i slušaju kada slave.

msgr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, u knjizi „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“, ožujak 2009.

Svatko tko ne sluša glazbu Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj je Židov.

Andrija Ružek, nositelj liste Hrvatskih pravaša – Hrvatskog pravaškog pokreta u 5. izbornoj jedinici, u emisiji "Izbori 2007." na HTV-u, studeni 2007.

Thompson u Hrvatskoj ima sličnu društvenu funkciju kao Bruce Springsteen u Americi.

Darko Glavan na promociji CD-a Marka Perkovića Thompsona "Bilo jednom u Hrvatskoj", održanoj u Zagrebu, prosinac 2006.

Doći ćemo i u Istru, u Pulu, u Arenu, u krajeve gdje još ima komunizma. Ubit ćemo komunizam! Komunizam nećemo ubiti nasiljem, već ljubavlju, jer mi nismo nasilnici. Pobijedit ćemo ljubavlju, jer ljubav ruši sve zidove.

Marko Perković Thompson na koncertu u Križevcima, rujan 2008.

Markove pjesme ispunjavaju naša srca dobrotom i ljubavlju, a zli ljudi boje se ljubavi i dobrote. Napadaju ga oni koji se boje hrvatstva, našeg domoljublja i vjere. On će pak svojim govorom ljubavi ubiti sve one Kajine i druge.

Zdravko Tomac na predstavljanju knjige „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ u Puli, svibanj 2009.


ZA ONE KOJI ŽELE PUNITI DVORANE

Jakov Gavranović: Ratna pjesmarica o hrabrim vojnicima Hrvatima i Niemcima, Tiskara Dragutina Spullera, Samobor, 1944.

Darko Sagrak: Zagreb 1941. – 1945. Suton Banovine Hrvatske, uskrišenje Nezavisne Države Hrvatske i njezin slom, prva godina u Titovoj Jugoslaviji, vlastita naklada, 1995.

Život u NDH. Fotomonografija (1941. – 1945.), Jutarnji list, Zagreb, 2010.

Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora / Reconciliatio et paenitentia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.

Ivan Mužić: Hitler i Izrael. Metafizika suvremene povijesti, Orbis, Split 1997.

Petar Vučić: Židovstvo i hrvatstvo. Prilog istraživanju hrvatsko-židovskih odnosa, Croatiaprojekt, Zagreb, 2000.

David Boucher: Dilan i Koen – pesnici rokenrola, s engleskoga preveo Zoran Paunović, Clio, Beograd, 2008.

Anđelko Mijatović: Ganga. Pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa, Naša ognjišta, Duvno, 1973.

 

Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima: 

http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568


http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž

 


LES SAVY FAV, Root For Ruin, 2010 LES SAVY FAV: Muzika prepuna brzih ritmovaPotpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi

Spojili su ih slični porivi i jednaki interesi za muzikom, a onda su 1995. godine formirali band pod nazivom Les Savy Fav (LSF). Od samog pojavljivanja izazivali su komentare; nazivali su ih kretenima, čudacima, drvosječama... Kritičari su uglavnom bili inspirirani karizmatičnim, kontroverznim liderom benda Timom Harringtonom, od kojeg je i krenula saga pod imenom Les Savy Fav.

TRI DUGE GODINE sam čekao da jedan od meni najdražih bandova objavi nešto novo, a za Root for Ruin u najkraćem se može reći kako je to još jedan u nizu odličnih albuma.

Prethodni, Let's Stay Friends koji je objavljen 2007. godine, donio je neke novitete u radu LSF-a. Kombinovali su brze i žestoke stvari sa umjerenim ritmovima i poprilično harmoničnim pjesmama. Kao da su htjeli pokazati kako pored određenog (da ne kažemo urođenog) ludila, što im je glavna kaakteristika, imaju i dosta sentimentalnhog duha. Ovog puta su otišli i korak dalje.

OVA ČUDNA PETORKA iz New York-a, okupila se tokom školovanja na art koledžu na Rhode Islandu. Tamo su po prvi put nastupali uživo. Imali su i svoje uzore. Bez ustezanja su govorili kako su njihove početke odredili Fugazi.

Iako vrlo brzo dolazi do određenih personalnih promjena u sastavu, svoj prvi album pod nazivom 3/5 objavljuju 1997. godine za Self Strater Foundation Records. Hvataju ritam i skoro svake dvije godine objave po jedan album. Prvo The Cat and The Cobra (1999), a potom i Go Forth (2001). A onda praznina od šest godina kada objavljuju već pomenuti Let's Stay Friends. Na svu sreću ne prave ponovo veliku pauzu i objavlju ove godine svoj peti studijski, dugosvirajući album pod nazivom Root for Ruins.

NA PRVO SLUŠANJE Root for Ruins stvara se utisak da momci iz LSF nisu izgubili niti trunku svoje eksplozivnosti, sumanutosti i želje da slušaoca podignu na viši novo. Muzika je opet prepuna brzih pa čak i plesnih ritmova, tvrdog i prodornog zvuka bas gitare, kao i čvrste, teške buke. Na albumu se nalazi 11 numera za koje se može reći da su sa očitom namjerom poredane tako da se pjesme jednostavno ne mogu vezati u jednu kompaktnu cijelinu. Međutim, ne gledajući taj aspekt albuma, momci iz LSF-a veoma su dobro izbalansirali brze i čvrste pjesme s onim laganijim. Pokazali su da su veliki majstori muzičke ravnoteže ne čineći time nikakvu štetu na račun kvalitete samog albuma.

Srećom opet nam se smiješi jedan dobar album. Momci iz LSF pokazuje svu zrelost koja se već mogla nagovijestiti na njihovom prethodnom albumu, a sada je u potpunosti i potvrđena. Potpuna autorska zrelost prepoznaje se na pjesmama koje završavaju bez prevelikog komplikovanja i pozornost slušaoca ne popušta niti jednog trenutka. Sve se svodi na nestrpljivo iščekivanje onog što tek dolazi.

Album otvara fantastična Appetites. Hrapavi, neurotično psihotični stil Tima Harringtona, od samog početka vas uvjerava kako je on nesumnjivo žila kucavica banda, mada na svojim nastupima i ne izgleda kao osoba koja je pri zdravom razumu, ali ipak čini sve da njihov nastup ne bude dosadan i apatičan, ni jedne sekunde. Čak se i on sam nerijetko izvinjavao publici zbog svojih sumanutih i na momente luđačkih nastupa u čudnim i morbidnim kostimima. Često je tvrdio kako je bina više od seksa i da je seks osnovna tačka konverzacije samog banda. Iako Tim Harrington i ne odiše baš nekom seksualnošću, njegovi nastupi obiluju energijom i erotskom napetošću, uz velike doze humora. Appetites vratolomno juri na vrištećem vokalu Tima Harringtona i mahnitim bubnjevima Harrissona Haynesa. Dirty Knails je samo nastavak žestoke Appetites i zaista odlično paše kao druga numera na albumu. Isprekidani i cvileći zvuk gitare dodatno pojačava užitak...

Treća numera Sleepless in Silverlake mijenja nepisano pravilo samog LSF-a da numera mora biti što brža i što glasnija. Tako dobijamo melodičnu numeru gdje Tim pokazuje i svoje vokalne kvalitete koji su se obično mogli opisati kao kvalitetno vrištanje, što u velikoj mjeri podsječa na muziku Bloc Partya. U istom ritmu i stilu nastavljaju sa četvrtom numerom Let's Get Out Of Here gdje band uzima tek mali zalet za ono što slijedi svirajući numere koje su veoma slušljive i podsjećaju na Pixiese. Numera Lips n' Stuff je peta numera na albumu i vjerojatno i najneupečatljivija od svih jedanaest koje se nalaze na albumu Root For Ruin. Prisutan je osjećaj da su se malo prekombinovali gdje očito ni sami nisu znali kako da naprave prelaz na albumu. Bezidejna i prosječna pjesma koja s obzirom da se na albumu nalazi još deset numera mogla i izostati.

Potom slijedi pjesma za koju se bez ustezanja može reći da ju je odsvirao sasvim drugi band. Ako bi se za sve druge moglo reći da su odsvirane u post-punk-hardcor stilu, numera Poltergeist zalazi u '80 godine i više pristaje dark-gothic periodu nego onome što Las Savy Fav inače sviraju. Komorna atmosfera sa teškim ritmom i čudnim pjevanjem Tima Harringtona u potpunosti se približava PIL-u, prije nego onome što očekujemo od samih LSF-a. Nakon skoro četiri minute darkerskog ispada opet slušamo stari LSF sa plesnim i žestokim ritmom i čvrstom ritam sekcijom, te prepoznatljivim Timovim pjevanjem. Numere High and Unhinged i Excess Engergies jednostavno razvaljuju i dižu album do samog vrhunca. Pjesme na albumu su u suštini veoma ritmične, sa svojim ludačkim i nenadanim promjenama. Međutim, uz svaku pjesmu stoje čvrsto i jako vuku svaku pjesmu prema svom kraju.

ZANIMLJIVA DEAR CRUTCHES je jedina «balada» na albumu. Sa srednje brzim tempom i mirnim, te dovoljno čistim Timovim pjevanjem, pokazuje da s razlogom nalazi svoje mjesto na albumu. Posljednje dvije numere Calm Down i Clear Spirits na divan način završavaju album. Pretposljednja Calm Down svojim skladom i prelijepim bas uvodom, koji se ubrzo utapa u brzi i raztrzani ritam, sama biva prošarana povremenim gitarskim solažama, no one, za divno čudo, odlično pristaju samoj numeri. Album završavaju sa haotičnom i veoma teškom Clear Spirits numerom koja, kao i inače, ne čini nikakvu vezu sa prethodnim. Ovdje preovladava industry zvuk sa škripećim gitarama i uz veliko korištenje jeke privode ovaj album kraju.

Glavna osobina albuma je da svaka pjesma jednostavno može biti postavljena sama za sebe i uz to da ipak čini cjelinu.

Jedina mana je to što među pjesmama nema zajedničkog imenitelja, nešto što bi zaokružilo ovaj album. Nekome to može biti opravdanje da ovaj album ne proglasi remek dijelom, a on je svakako blizu toga.

 

 

 

(zurnal.info)

 

PREDRAG LUCIĆ: Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu


 

 SLOBODAN LOVRENOVIĆ

EMINA

(prema pjesmi bivšega Alekse Šantića)


Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega,

Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega;

Kad tamo, u hladu pustih ruševina,

S Cedricom u ruci stajaše Emina.


Ajši, ajša, jamaša –

Konvoj jaše ustaša.


Mostar nazvah svojim, al' – tako mi Knina –

Ne htje ni da čuje balijka Emina.

Thornberry joj Cedric doturio vode,

A ona ga, kurva, ne pušta da ode.


Ajši, ajša, jamaša –

Tenka jaše ustaša.


S Huma plotun puknu, niz mahale puste

Rastjera joj njene jedinice guste,

Al' Thornberry Cedric i fesovi plavi

Pokazaše prstom prema mojoj glavi.


Ajši, ajša, jamaša –

S konja sjaše ustaša.


Heliodrom prepun, jes' – tako mi Knina –

Al' u njeg ne uđe prokleta Emina.

Samo me je Cedric pogledao mrko

Kad je rod Eminin u logoru crko.


Ajši, ajša, jamaša –

Prava krši ustaša.


Emina se šeće, a Cedric ne kreće –

Ni Hrvatska vojska više pomoć' neće.

Ja pusta li grada! Tako mi Arkana,

Perišić je šegrt Praljka Slobodana.


Ajši, ajša, jamaša –

Mostar ruši ustaša.


Feral Tribune 423, 7. rujna 1993.


PITANJA POVIJESNE RAZGRADIVOSTI


1. Za kojim je stolom dogovoreno da Mostar mora biti hrvatski stolni grad u Bosni i Hercegovini?

2. Je li za tim stolom dogovoreno i to da Stolac više ne smije biti grad?

3. Što je Slobodan Lovrenović radio ispod tog stola?

4. Jeste li upoznati s ratnim opusom Slobodana Lovrenovića, objavljenim na najborbenijim stranicama Večernjeg lista, ili mislite da je od njega ostala samo ova pjesma?

5. Sjeća li se netko od vaših starijih ukućana Cedrica Thornberryja?

6. Je li taj irski smutljivac spriječio da hrvatske snage najprije od Mostara naprave ono što su već napravile od Stolca pa da ga potom pretvore u hrvatski stolni grad u BiH?

7. Misli li Ivan Aralica, literarni strateg hrvatskih osvajanja u Bosni i Hercegovini, da je muslimanka Emina katoličkim Hrvatima trajniji neprijatelj od pravoslavca Alekse Šantića kada tvrdi: „Ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem našeg susjedstva!“

8. Jeste li napokon u stanju razumjeti poruku koju je Franjo Tuđman u kolovozu 1993. s govornice u Tribunju uputio Hrvatima, svima i svuda: „Pripadnici ste jednog slavnog naroda koji – kako u povijesti, a tako ni sada – nije imao prijatelje.”?


KRIŽARSKI BRAT TE GLEDA!

Svi su htjeli uništiti hrvatski narod jer on živi na najljepšem području na svijetu. Postoji priča da je Bog, kad je dijelio Zemlju, svima podijelio, a Hrvatima nije. Javio se Hrvat i rekao: "Pa dobro, Bože, za nas nije ništa ostalo?" Onda je Bog malo razmislio i rekao: "Pa dobro, hajde, uzmi Hercegovinu, iako sam je ostavio za sebe."

Miro Arapović, direktor Cro-etno festivala u Neumu, u Globusu, kolovoz 1996.

Meni smeta negativno povijesno naslijeđe, imena ulica, trgova i gradova. To treba mijenjati! Ja sam rođen u selu Osmanlije u kupreškoj općini i ako budem živ, ono se više nikada neće tako zvati!

Božo Raič na sastanku čitlučkog HDZ-a sa čelnicima HDZ-a BiH, ožujak 1995.

Ja osobno smatram da će unutrašnje uređenje BiH biti dovedeno do kraja ratnom opcijom. I ratna opcija mora imati svoje političke ciljeve. Sada, mi Hrvati u BiH zajedno sa Republikom Hrvatskom moramo imati iste političke ciljeve. Prema tome, ta politička platforma ili deklaracija hrvatskog naroda u BiH morala bi jasno da kaže koji su politički ciljevi hrvatskog naroda u BiH, pa ako bude potrebno – i ratnom opcijom ih ostvariti.

Franjo Boras na sastanku delegacije HDZ-a BiH s Franjom Tuđmanom, 17. rujna 1992.

Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile.

Jadranko Prlić istom prigodom

Ja ne dijelim od budžeta Ministarstva obrane ništa Vitez od Osijeka, Gospića, Ljubuškog, tako da se razumijemo. Ono što je na raspolaganju Ministarstva obrane, to je jednako podijeljeno i za Šamac, za Derventu i za Osijek, Vukovar i za Vitez i sve druge općine koje su u sklopu.

Gojko Šušak na sastanku predstavnika srednjobosanskih općina, HVO-a i Herceg-Bosne s Franjom Tuđmanom, 8. ožujka 1993.

Predlažem da se iz tzv. nehrvatskih kantona prema željama izvrši blago preseljavanje pučanstva.

Pero Barunčić, zastupnik iz Konjica, na 3. saboru HDZ-a BiH u Mostaru, srpanj 1994.

Ta demografska ekspanzija Muslimana je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost hrvatske države više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti.

Franjo Tuđman na sastanku s izaslanstvom HVO-a Posavine te općina Ravno, Čapljina i Stolac, 21. rujna 1993.

Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača...

Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali.

Franjo Tuđman na sastanku s vodstvom Ministarstva obrane, 6. studenoga 1993.

... A Muslimani su još u Makarskoj.

Smiljko Šagolj na kraju izvještaja o pokolju u Doljanima, u Dnevniku HTV-a, kolovoz 1993.

Muslimanski vjerski fanatici drže se one Miloševićeve maksime: «Srbuj, al' ne gladuj!»

Marijan Majstorović u Fokusu, lipanj 2006.


ZA ONE KOJI NE MISLE STATI NA POLA MOSTARA

Ivan Aralica: Što sam rekao o Bosni, Naklada Pavičić, Zagreb, 1995.

Joško Čelan: Oklevetani narod – Hrvati u BiH 1990. – 1999., ZIRAL, Mostar, 2000.

Neven Jurica, Božidar Petrač: Duša duše Hrvatske. Novija hrvatska marijanska lirika, Biskupski ordinarijat, Mostar, 1988.

Janko Bučar: Domovinski rat kroz smijeh do suza. Anegdote i šale, Udruga branitelja Domovinskog rata INA Naftaplin – KVIN, Zagreb, 2003.



Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima: 

http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568


http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž



REZ: Inception, Christopher Nolan, 2010.

Zašto gledati: Christopher Nolan odlučio se poigrati sa umovima gledalaca. Gotovo dvoiposatno trajanje ovog filma se ne osjeti jer se vrijeme, baš kao i u filmu, potpuno izvitoperi pa vam se na kraju čini da je sve prošlo u trenu. Preporučujemo gledanje u kinu sa ugašenim mobitelom, kako vas ništa ne bi ometalo. Pažnja: Nakon gledanja filma mogući su blagi osjećaji dezorjentisanosti u vremenu i stvarnosti.

O čemu se radi: Dom Cobb je neobičan stručnjak sposoban da ulazi u ljudske snove i “izvlači” informacije iz podsvijesti. Za to je dobro plaćen ali tim novcem ne može platiti greške iz prošlosti. U svom posljednjem zadatku prihvatit će naizgled nemoguć zadatak kako bi napokon mogao vidjeti svoju djecu ali će ga duhovi prošlosti i mućna podsvijest odvesti na drugu stranu stvarnosti. Na kraju će dobiti ono što želi ali tada već ništa nije kao što se čini.

Obrati pažnju: Uz “mahniti” scenarij, gluma je najbolji dio filma. Čini se da je ekipa u kojoj je većina bila nominirana ili su dobili Oscara na svojim vrhuncima. Uz to se može uživati i u poslasticama skrivenim u filmski labirint poput davanja imena Mal (zlo na francuskom i španskom) glavnom negativcu te Jusuf za hemičara (priča poslanika Jusufa u Kur'anu počinje u snu i završava tumačenjem sna)...

Premotati: Slično kao i filmovi Memento, Matrix i Vječni sjaj nepobjedivog uma, Inception je filmska slagalica u kojoj je i najsitniji dio potreban da bi se vidjela cijela slika.

Ponoviti: Konačni režiserov rez stao je na 148. minuti ali je cijelu ideju filma morao objašnjavati “u hodu” što se nekada čini prebrzim. Takvi dijelovi se po pojedinačnim željama i potrebama u kućnom gledanju daju ponoviti. Film inače nema posebno upečatljivih scena koje se izdvajaju ali će ljubitelji akcije imati nekoliko prilika da iznova uživaju u inovativnim rješenjima filmske akcije.

Ekipa: Leonardo DiCaprio, Ken Watanabe, Joseph Gordon-Levitt, Marion Cotillard, Ellen Page, Tom Hardy, Cillian Murphy, Dileep Rao, Tom Berenger, Michael Caine

Režiser: Christopher Nolan

Scenarij: Christopher Nolan

Producenti: Christopher Nolan, Emma Thomas

Studio: Legendary Pictures, Syncopy Films

Trajanje: 148 minuta

(zurnal.info)

LEONARD COHEN U ZAGREBU: Starac još nije pronašao lijek za ljubav
CIRKUS COLUMBIA: Crni mačak, crveni mercedes

Nakon vrlo direktne i snažne Ničije zemlje i suptilnog, arthaus Pakla, Tanović je napravio film za publiku, koji tu istu publiku ne potcenjuje i ne podilazi joj

 

 

 Kad je Danis Tanović 2002. godine dobio Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja za Ničiju zemlju, to je za mnoge bilo veliko iznenađenje i reditelj je preko noći postao zvezda svetskog glasa. Usledio je nepravedno potcenjeni i zanemareni Pakao po scenariju Kšištofa Kišlovskog i Kšištofa Pješeviča, i veoma slab triler Trijaža sa Kolinom Farelom. Film Cirkus Columbia čijom je svetskom premijerom u petak uveče otvoren 16. Sarajevo Film Festival označava Tanovićev povratak domaćim (i ratnim) temama.

Nestanak amajlije

Radnja filma je smeštena u malo hercegovačko mesto blizu Čapljine u leto 1991. godine. Divko (Manojlović) se vraća posle 20 godina iz Nemačke, crvenim mercedesom i sa mnogo mlađom budućom suprugom Azrom (Stupljanin). Pun para, došao je naoštren da se svima osveti i da izbaci iz svoje kuće ženu Luciju (Furlan) a 19-godišnjeg sina Martina (Ler), kog je poslednji put video kad je bio beba, pokušaće da zadrži uz sebe. U pozadini priče su događaji koji će se pretopiti u krvavi balkanski sukob i odrediti sudbinu junaka.

Tanović je vrlo precizno i uverljivo postavio priču i likove. Divko je pobegao iz Jugoslavije jer mu je, zbog oca ustaše, pretila smrt. Vlast se promenila i sada gradićem vlada prohrvatski nastrojeni gradonačelnik Ivanda (Štrljić) a pukovnik kasarne JNA, Srbin Savo (Goncić) pokušava da mu se suprotstavi. Dakle, stvorila se prava klima za Divkov povratak, samo što je on došao potpuno nesvestan opasnosti koja stiže. Azri je obećao razvod sa Lucijom, ali o tome najmanje razmišlja. Potpuno je opsednut slatkim ukusom osvete, i sa toga će mu misli skrenuti samo nestanak njegovog crnog mačka i lične amajlije.

S druge strane, Lucija je tvrda žena, zauvek ranjena Divkovom izdajom, koja sve čini da njenom sinu bude što bolje. Martin je radio-amater i više od svega želi da uspostavi kontakt sa Amerikom ili Japanom, što je stvar prestiža kod ljudi koji se bave tim hobijem. Njegov najbolji prijatelj Pivac (pevač mostarskog benda Zoster Mario Knezović koji više nego uspešno debituje kao glumac) ima isti hobi, ali je zainteresovaniji za suštinske stvari. U tim godinama, najsuštinskija stvar je seks. Kasnije će se ispostaviti da ni Martin nije ništa manje zainteresovan, i daleko od toga da je manje sposoban, ali dečko je prosto povučen.

Donekle didaktički stav filma prema gledaocu, zbog kog se često dešava da nam junaci govore šta treba da mislimo, ili previše objašnjavaju sopstvene međusobne odnose, nikako nije za pohvalu, ali to u ovom slučaju nije preovlađujući pristup. Takođe, reditelj nam opisuje raspoloženje i atmosferu u Hercegovini u predvečerje rata, pokazujući ko je bio u pravu a ko nije, ko je bio oportunista a ko romantik, i govori nam kako nas je uništila zadojenost neobrazovane većine nacionalističkim dogmama, što iz perspektive od 20 godina kasnije i nije neko veliko majstorstvo. Ipak, ovaj film leži na glumcima od kojih su svi redom sjajno odradili svoje uloge, i time uspeli da malo zamaskiraju neke druge nedostatke. Miki Manojlović se konačno vraća u formu (ili je možda u pitanju kasting? Nije svaki glumac, koliko god dobar bio, za svaku ulogu, pa ćemo se ovde setiti Bese Srđana Karanovića) i liku daje sve što treba da ima: hercegovačku tvrdoglavost i inat, gastarbajtersku bahatost i gnev prognanog koji utiču na sve i svakog koga se dotakne. Mira Furlan je vrlo dobra iako je njen lik scenaristički najmanje razvijen. Ali otkrovenje su beogradska glumica Jelena Stupljanin (nakon uloga po TV serijama i kratkim filmovima pojavila se i u Hitnoj pomoći Gorana Radovanovića) i Sarajlija Boris Ler (pored nekoliko kratkih filmova igra i u bh. segmentu omnibusa Neke druge priče).

Žena trofej

Dok u prvoj polovini filma nema skoro nijednu repliku, Stupljaninova sjajno igra “ženu-trofej” koja je, ispostaviće se, mnogo više od glupe lepotice. I njen screen presence je mnogo više od toga, imamo utisak da gledamo jednu istovremeno snažnu i blagu ženu. Boris Ler posle Mikija Manojlovića ima najviše dijaloških i fizičkih zadataka i ispunjava ih sa velikim talentom, energijom i sposobnošću. Svedoci smo izuzetno iznijansiranog nastupa, posebno za debitanta, i, sasvim moguće, nastanka jedne nove balkanske glumačke zvezde.

Nakon vrlo direktne i snažne Ničije zemlje i suptilnog, arthaus Pakla, Tanović je napravio film za publiku, koji tu istu publiku ne potcenjuje i ne podilazi joj, što je možda i najteža disciplina za balkanske kinematografije. I pored nekih značajnih nedostataka, ovo je veoma uspeo film.

(preneseno s prijateljskog portala e novine)



PREDRAG LUCIĆ: Hej, Kreteni, jošte živi

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu

 

ZBOR JUŽNIH KRETENA: HEJ, KRETENI!


Hej, Kreteni, jošte živi

Riječ naših predaka

Dok u nama mis'o zrije

Njihovih bedaka.


Živi, živi, duh kretenski,

Živjet ćeš vjekov'ma:

Zalud nas je pamet takla

Kad nam nisu doma.


Nek oko nas i u nama

Glupost sve raznese;

Mozak puca, um se valja

Pod nogama blese.


Mi stojimo postojano

Kano budaline;

Proklet bio izdajica

Svoje Kretenine.


Feral Tribune 472, 3. listopada 1994.



PITANJA POVIJESNOG RASPAMEĆENJA

1. A gdje su ovoj pjesmi Hrvati i Srbi?

2. Zbog čega ih autor ne naziva njihovim povijesnim narodnim imenima nego njihovim povijesnim sudbinama?

3. Što znate o etnogenezi Južnih Kretena?

4. Je li povijesni proces kretenizacije bio uvod u proces povijesne revizije?

5. Jamči li proces povijesne revizije, kakav se u historiografiji Južnih Kretena odvija posljednjih dvadesetak godina, uspjeh procesa daljnje kretenizacije?



OUTPUT BRATSTVA I JEDINSTVA

Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, za socijalističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to s pravom bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja savremenog čovječanstva.

Franjo Tuđman u knjizi „Stvaranje socijalističke Jugoslavije“, 1960.

 

U vrijeme Jugoslavije Hrvat nije mogao ići u politiku ni u vojsku, osim ako se nije prodavao, ako nije bio spreman za izdaju!

Franjo Tuđman prigodom susreta s hrvatskim iseljenicima u južnoafričkom Johannesburgu, lipanj 1999.


Srpski narod je bio neravnopravan u svim Jugoslavijama.

Ivica Dačić, predsjednik beogradskog odbora Socijalističke partije Srbije, na RTS-u, studeni 2000.


Ako bi se razmišljalo pozitivno, jugoslavenstvo je bilo pokušaj korištenja Srbije za hrvatske nacionalne interese.

Ljubomir Antić na promociji knjige Hrvoja Matkovića "Povijest Jugoslavije", listopad 1998.


Historijski gledano, velikosrpski centralizam se pokazao boljim nego da je uspostavljena federacija 1918. godine.

Dušan Bilandžić u Hrvatskom obzoru, studeni 1999.


Kojemu bi istom cilju moglo služiti i nepravedno suđenje Hrvatima u Haagu i bombardiranje Srbije? Samo obnovi Jugoslavije.

Maja Freundlich u Vjesniku, travanj 1999.



POSLEDNJA IGRA LEKTIRA

Slobodan Milošević: Godine raspleta, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1989.

Franjo Tuđman: Usudbene povjestice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995.

Stipe Mesić: Kako smo srušili Jugoslaviju, Globus International, Zagreb, 1992.

Stipe Mesić: Kako je srušena Jugoslavija, Mislavpress, Zagreb, 1994.

Borisav Jović: Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika, Politika, Beograd, 1995.

Vladimir Bovan: Antologija srpskohrvatskih epskih narodnih pesama, Jedinstvo, Priština, 1989.

Brankica Aćimović: Shizofrenija na razmeđu milenijuma, Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2004.



Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima: 

http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568


http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž