Kultura

MUZIKA Black Rebel Motorcycle Club, Beat the Devil's Tattoo

Beat the Devil's Tattoo je konceptualno u potpunosti nejasan album, BRMC jednostavno ne znaju ponoviti formulu sa početka karijere

Grupu Black Rebel Motorcycle Club osnovali su Robert Turner i Peter Hayes 1995. godine u srednjoj školi. Zbližila ih je zajednička ljubav prema UK bandovima iz kraja ’80 i početka 90-tih (Ride, The Stone Roses, The Jesus & Mary Chain, My Bloody Valentine, itd.)
Međutim tek dolaskom bubnjara
Nicka Jagoa 1998. godine počinju sa ozbiljnim radom. Jago im je u potpunosti odgovarao pošto je dolazio iz Engleske, odakle se nakon završene umjetničke škole 1996. godine preselio u Ameriku. Sa nastupima kreću u novembru 1998. godine i prvo su nastupali pod nazivom The Elements ali ubrzo mijenjaju naziv u Black Rebel Motorcycle Club po filmskoj bandi Marlona Branda.
Tokom 1999. godine snimaju 16 demo snimaka i prodaju svih odštampanih 500 kopija, a potom se sele u Los Angeles. Ubrzo kreću sa svirkama koje dovode do toga da postaju grupa o kojoj se najviše govorilo u L.A. u to vrijeme. Lokalna radio stanica
Santa Monica, dio velikog KCRW-a, pravi kompilaciju sa snimcima zanimljivih grupa i među njima se nalaze i B.R.M.C. Ubrzo potom zainteresovanost za B.R.M.C. prelazi Atlantik i BBC Sheffield ih proglašavaju grupom tjedna dok braća Gallagher traže od njih da potpišu za njihovu izdavačku kuću.
Međutim oni se odlučuju za Virgin Records i u martu 2000. godine potpisuju ugovor. Nakon kraće turneje po Americi sa bandom
Dandy Warhols grupa ulazi u studio i kreće sa snimanjem svog prvog albuma koji objavljuju u martu 2001.godine pod nazivom “Black Rebel Motorcycle Club”.
Gitare, distorzija i feedbackovi su obilježja njihovog zvuka. Prvo što nam padne na pamet su
The Jesus & Mary Chain iz ranog perioda albuma Psychocandy iako je produkcija B.R.M.C. znatno ispeglanija što i nije čudo s obzirom na vremensku razliku. B.R.M.C. čak i fizički sa razbarušenim frizurama i odijevanjem u crno podsjećaju na braću Reid.
Kompletan zvuk ovog albuma je britanski i teško je povjerovati da grupa dolazi iz Amerike, a treba obavezno poslušati pjesme “As Sure As The Sun”, “Rifles”, “Head Up High”.
Nakon dvije godine koncerata i klupskih svirki B.R.M.C. u septembru 2003. godine objavljuju svoj dugoočekivani drugi album pod nazivom
Take Them On, On Your Own.
Odmah na prvo slušanje može se zaključiti da se u te dvije godine nije ništa promijenilo u muzičkom shvatanju trojke iz San Francisca. Muzički izraz im je dalje na tragu engleskih gitarskih bandova sa mračnom i izuzetno tegobnom atmosferom. Pjesme su u odnosu na prvi album za nijansu brže dok je produkcija u potpunosti ista kao i na prvom albumu. Politika polako ulazi u njihov opus (“U.S. Government”) ali ljubav ipak ostaje glavna tematika njihovih pjesama.
A potom dolazi 2005. godina i sigurno prekretnica u karijeri B.R.M.C.
Da sve ne bi bilo tako sjajno kao do tada potrudili su se sami momci iz grupe B.R.M.C. sa svojim trećim po redu albumom koji izlazi u augustu 2005. godine pod nazivom “Howl”. Zašto su svoj dobro provjereni koncept odbacili u stranu i pokrenuli nešto što je za većinu bilo najblaženo rečeno čudno, teško je reći. U jednom su sasvim uspjeli, a to je da su napravili nešto sasvim drugačije od onoga što su radili do tada. Na žalost mnogo lošije.
Na čitavom albumu preovladavaju blues i kantri motivi što je za mnoge bilo zaista razočaravajuće. Sa velikom lakoćom su ubili svoj do tada prepoznatljivi fuzirani zvuk. Na albumu ne postoji pjesma koja bi sa svojim ritmom zavrijedila i jedan pomak našeg tijela.

U 2007.godini objavljuju novi album pod nazivom Baby 81 gdje je primjetno da blijedi sjenka The Jesus and Mary Chain koja ih je pratila tokom čitave karijere. U odnosno na prethodni amerikanizirani album ovaj album ostaje na tom putu ali sa znatno manjom mjerom. Bubnjar Nick Jago ih 2008. godine napušta već po drugi put i na njegovo mjesto dolazi Leah Shapiro iz banda The Raveonettes.

Živi album objavljuju 2009. godine i najavljuju svoje novo izdanje za 2010. godinu.

Novi album pod nazivom Beat the Devil's Tattoo sadrži 13 numera i datum objavljivanja je 8. mart 2010. godine.

Ukoliko bismo željeli najjednostavnije opisati ovaj CD mogli bismo reći da je to koktel svega što su do sada radili. Album otvara naslovna numera koja nas opet vraća u vremena divljeg zapada gdje preovladava jednolični ritam i slide zvuk gitare. Pjesma potom prelazi u izuzetno čvrst garage zvuk i odlično najavljuje sam album. Međutim varijacije između pjesama su više nego evidentne. Tako druga pjesma pod nazivom Conscience Killer kombinuje stil prethodne numere sa JAMC zvukom i tvrdim garage gitarskim ritmom. Slijede beskrvna Bad Blood, brza i brujeća War Machine te neinventivna Sweet Feeling. Da ne bismo zaboravili njihova prva dva izdanja pobrinula se numera Evol koja ponovo prikazuje BRMC u svom nekadašnjem sjaju. Najbolja numera na albumu je svakako Mama Taught Me Better u kojoj je sadržano sve ono dobro što su BRMC do najnovijeg albuma snimili i prezentovali.

Na ovom albumu BRMC prave nešto još gore nego sa albumom Howl. Na Howl su se držali jednog stila koji su, bez obzira na sve, izgurali do kraja albuma. Beat the Devil's Tattoo je konceptualno u potpunosti nejasan album.


(zurnal.info)

NA PUTU: Odgovor na razaranje

Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane

Na putu“ je autentično pomjeren film. I vrlo je konzistentan u toj svojoj dimenziji, što je indikativno jer se to onda doima i kao umjetnička intencija a ne kao greška ili čak problem. Implikacija ove osobenosti filma je i žanrovska i emotivna ali zapravo tu i ne postoji jasna linija razgraničenja, odnosno ta je linija ezoterično stopljena u dominantni motiv cijelog ostvarenja jer se radi o snažnoj i produkcijski uspješno realizovanoj autorskoj poetici.

Naime, to je samo prividno realističan film koji je ustvari dislociran iz samog realizma na način da se odlijepio od prepoznatljive svakodnevnice, nikad ne prestajući baviti se istom. Kako je to moguće ili gdje je ključ ovakvog filma koji je isklesan iz našeg traumatskog prezenta, ili, gdje se stapa a gde razdvaja od životnog realizma iz kojeg se iščilio? Vjerovatno negdje između spomenute traume, sa svim tragičnim aspektima njene neprožvakanosti, i autorske urgentnosti da se bavi istom. Izgleda da je ta stvaralačka urgentnost u direktnoj vezi sa nedostatkom duhovnog i istorijskog formata našeg tragičnog kolektiviteta da se nosi sa ozbiljnošću trenutka u kojemu se nalazimo.

Metaforičko Sarajevo

Jasmila Žbanić je napravila film koji je duboko uronjen u postratnu traumu, ali je pri tome to i na vrlo originalan način i bajkovit film jer je to jedno drugačije Sarajevo, ako je to u jednom metaforičkom smislu uopšte i Sarajevo, jer su to drugačiji ljudi a koji opet izgledaju i ponašaju se kao nama slični, i naročito a možda i prije svega, jer je to fascinantno dostojanstven film koji se uspijeva baviti jednom od najvulgarizovanjih tema našeg života, pitanjem postratne ekspanzije religioznosti u Bosni i Hercegovini.

Ruku na srce, u onom što se zove javni prostor kod nas još uvijek nije osvijetljen i osmišljen adekvatan način bavljenja ovakvo komplikovanim pitanjem koje se kao ogromni upitnik nadvilo nad, već sada deklarativnu sekularnost ove države. Pri tome, svjedoci smo pornografskog nasilja agresivne religioznosti koja želi rasvjetliti i kontrolisati sve poze naše privatnosti ali i prostačke kvazisocijaldemokratije koja kompleksaški pljuje na vjerske svetinje jer joj se valjda čini da se time postaje i veći socijaldemokrata!

Film «Na putu» je izrastao iz traume ali je upravo zbog spomenute vulgarizovanosti iste i umjetnički nadrastao tu traumu pomjerajući se u vlastiti autorski kosmos, pri tome nikada ne bježeći od suštinskog pitanja sa kojim, što je već spomenuto, i nemamo format da se nosimo: Kakav uopšte može biti odgovor ljudskog duha na ontološki poražavajuću činjenicu ratnog razaranja? Katastrofična je spoznaja da nekog odgovora i nema, niti tu frustraciju umanjuje činjenica da to, naravno, i nije osobenost samo ovog rata i poraća. Jasmila Žbanić i ne pokušava dati odgovor već nam maestralno, kao u nekom dijagnostičkom slideshowu rendgenski ukazuje na kompleksnost našeg kolektivnog stanja. Pri tome, ne upada u ideološku zamku držanja isključivo jedne strane, ne zato što nema stava, već naprotiv, zato što ne ulazi u jeftinu kafansku senadoavdićevsku kvazipolemiku - tu mjernu jedinicu vulgarnosti našeg javnog prostora - koja se ovdje još uvijek doima kao relevantna, što naravno, najviše govori o nama samim.

Emotivni doživljaj ovakve pomjerenosti filma „Na putu“ snažan je i šokantan. U svemu tome, čini se da ta šokantnost nije sama sebi bila cilj (ili makar nije bila jedini cilj... jer da je to isključivo bila, vjerovatno bi se desila i slična vulgarizacija samog filmskog izraza) već je rezultat autoričinog digniteta, i stvaralačke i ljudske veličine da se nosi sa tako ozbiljnom temom kao što je ovo gdje mi živimo. Žbanićka se očigledno vrlo sistematično i strastveno posvetila rješavanju ovakvih otvorenih pitanja našeg identiteta, što se možda najbolje vidi po samom kraju filma, koji se mogao tako organski oteti samo kao posljedica metodičnog rada na materijalu, kraja koji je tako ljudski nedovršen, nedorečen – i upravo zbog toga i tako snažan. Autorica se uspjela vlastitom umjetničkom elegancijom suprotstaviti vulgarnom. I sama ta pobjeda je elegantna, jer ne likuje, jer ne pljuje, jer ne objašnjava već pokazuje.

Poricanje poricanja

Interesantna je ekspozicija prvog čina, jer su likovi svjesno uspostavljeni kao tranzicijski plošni, sa nekim poslićima koji su, znamo, solidno plaćeni pa stoga im je kao pružena prilika, naivna naravno, da kao egzistencijalno potiskuju ono što se potisnuti ne može. Kasnije saznajemo da je Luna ustvari izbjeglica iz Bijeljine, zauvijek obilježena traumom jer su joj roditelji ubijeni. To, nepotrebno je i naglašavati, čovjek nikada ne može zaboraviti, pa makar bio i Bosanac ili Bosanka, narod kojem nije strano ni poricanje samog čina poricanja.

Izostavljena psihologizacija ovog i skoro svih ostalih likova u filmu vrlo vješto uvlači gledaoca da sudjeluje u drami, da sam popunjava izostavljeno, što su tačke identifikacije sa samim likovima. Luna je zauvijek amputirana od vlastitog doma i njen fantomski odlazak u Bijeljinu proleti kao snoviđenje, ili flashback, što je još jedan doprinos bajkovitoj pomjerenosti cijelog ostvarenja. Amaru je ubijen brat, heroj prošlog rata, na šta Amar kaže 'da mu bi bilo bolje da nije bio heroj, jer bi on i dalje imao brata'. Kada Amar izgubi posao, egzistencijalistički balon-od-sapunice puca ali samo kao najava jednog mnogo dubljeg pucanja po šavu. Luna i Amar bivaju vraćeni tamo odakle su pokušali pobjeći, bivaju vraćeni u srce vlastite traume. Racionalnog odgovora na traumu i nema. Amar pronalazi sebe u Islamu. Jedan od tokova priče, taj da Luna i Amar svo vrijeme pokušavaju dobiti dijete, izvrsnim dramaturškim preobratom postaje centralna dilema cijelog filma: Upravo kada Luna počinje da sumnja u ljubav između nje i Amara, ona ostaje trudna ali... ona više nije sigurna da želi njegovo dijete! Jasmila Žbanić je svojom rediteljskom intuicijom ovakvu dramaturšku bombu uspjela smiriti i svesti na mjeru kontrolisane eksplozivnosti koja u iščekivanju pulsira do samog kraja.

Glumcima u filmu «Na putu» vjerujemo da ne glume. Zrinka Cvitešić i Leon Lučev su već znani kao pravi profesionalci. Njihove odlične izvedbe nisu previše iznenadile. Ipak, Leonova zagledanost u daljinu u trenutcima duhovnog preobraćenja još jednom otkriva istinsku predanost ovog glumca. Ermin Bravo je ušao u lik jako strastveno, i što je bitno, bez predrasuda - da li on lično razumije ili voli Bahriju, lika kojeg glumi. Bravo je možda najveće glumačko otkrovenje ovog filma (kažem filma, jer znamo da se radi o itekako etabliranom pozorišnom glumcu), zato što je pokazao izuzetan profesionalni raspon i hrabrost da se upusti u takvu raznolikost glumačkih izazova. Tišina i karizmatičnost Izudina Bajrovića ukazuje da ovaj glumac možda još nije ni imao pravu priliku da pokaže šta sve može. Mirjana Karanović ne pripada tom svijetu i zbog toga funkcioniše. Usudiću se uporediti njeno pojavljivanje u filmu sa fantomskim odlaskom u Bijeljinu. Ima tu nekog sličnog snoviđenja, bajkovitog. Kostim i scenografija su urađeni u generalnom tonu cijelog filma, nevidljivi su, odnosno prvenstveno u službi priče. I oni su utkani u auru umjetničke zrelosti koja je odora cijelog ostvarenja. Kamera je hladna i precizna. Čini se da nema viška kadra u cijelom filmu. A bilo je puno prostora i zamki - spomenuću samo scenu šerijatskog vjenčanja u džamiji gdje vidimo Amara... i Lunu koja nijemo posmatra sa balkona. U trenutku, kao da se otvori prostor i potreba da izbliza vidimo i ostale vjernike kojih ima poprilično. Rediteljica ih ne pokazuje izbliza, ne elaborira. Djelimično zbog spomenutog pristupa odsustva psihologizacije ali i svjesnosti idološki skliskog terena na kojem se Jasmila ipak nije okliznula.

Prisustvo redateljice je neupitno ali je pri tome spomenuta pomjerenost filma vjerovatno uspješno realizovana upravo zbog suptilnosti autorskog izraza. Toliko traume, toliko ljubavi, toliko otvorene boli i tuge, a toliko mjere u svemu tome znak je autorske veličine. Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji... u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane.


(zurnal.info)

BETON: Momo Kapor (1937 - 2010)

Pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi


U Beogradu je preminuo pisac Momčilo Momo Kapor.

Rođen je u Sarajevu 1937. godine. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti.
Objavio je veliki broj romana i zbirki priča, dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeni su filmovi Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda.
Prevođen je na francuski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Posljednje slovo ovom piscu predajemo istinoljubivoj redakciji kulturno propagandnog kompleta Beton koja je svojevremeno u rubrici Bulevar zvezda zapisala:

 

KAPOR, Momo (Sarajevo, 8. IV 1937), pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi. Napisao je nekoliko zapaženih romana kao što su Foliranti, Provincijalac, Una. Omiljeni pisac tinejdžerki ranih osamdesetih, a zatim najtiražniji ratni autor u Srbiji, preteča fenomena Ljiljane Habjanović Đurović. Tokom ratova Kapor se otvoreno stavlja na „branik otadžbine“ nastavljajući svoju karijeru kao ratni izveštač iz Hrvatske i Bosne. Kao kolumnista Politike („011“) i JAT-ove revije godinama ispisuje svoje teze o ratu, srpstvu, Beogradu, ajvaru, sankcijama, čorbastom pasulju, Vuku Bojoviću i perfidnom Zapadu. Jedan je od aktivnih promotera i podržavalaca „borbe za stvaranje i održanje Republike Srpske“. S Radovanom Karadžićem, koji ga je fascinirao jedne davne zime kada je Sarajevom prošao noseći badnjak, ne deli samo političke aspiracije, već i specifičnu mržnju prema tom gradu koju je uobličio u svojoj Sarajevskoj trilogiji (Poslednji let za Sarajevo, Hronika izgubljenog grada i Čuvar adrese). Inače, Hroniku smatra svojom molitvom za izgubljeni grad Sarajevo. Pomenuti roman je napisao, kako priznaje, pod uticajem svog boravka na Hilandaru tokom 1997. Ovo nije usamljeni, ali je svakako markantniji primer književnog povezivanja turbo pravoslavlja s ratom u Bosni, tj. crkve i opsade. Moglo bi se reći da je Kapor tokom devedesetih percipiran kao nacionalistički trendseter koji je ukazivao kako na važne turističke i ratne destinacije, tako i na teme u književnosti i novinarstvu. Jedan je od generatora antievropskog diskursa u Srbiji. Zagovornik je „Blut-und-Boden“ ideologije koju u svojim tekstovima estetizuje i plasira kao etnički ekskluzivitet.
Kapor je nedavno u izdanju Derete objavio knjigu pod naslovom A Guide to the Serbian Mentality, nastojeći da na jeftinoj kvaziantropološkoj priči o ćevapčićima, opancima i kajmaku još jednom demonstrira srpsku superiornost. Dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada. Član je Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Uzgred, Karadžića poredi sa Solženjicinom i Brodskim, dok Milorada Ulemeka Legiju i njegov Gvozdeni rov, čiji stil toliko podseća na Kaporov, stavlja u rang Paunda i Vijona. U jednom od Oktoihovih izdanja Zelene čoje Montenegra osporio je koautorstvo svom nekadašnjem prijatelju Zuki Džumhuru izbacivši njegovo ime s korica ove knjige. Živi i radi u Beogradu. Slike, ipak, izlaže u inostranstvu. Sarajevo i dalje, s Pala, posmatra kroz durbin.

 


(zurnal.info)

NAKON TURNEJE: Bob Dylan na platnu

 

Bob Dylan organizirao je prvu samostalnu izložbu slika u londonskoj galeriji Halcyon

Postavka je nazvana Bob Dylan na platnu. Radi se o slikama u uljanoj tehnici, koje su rađene prema skicama koje je Dylan crtao tokom svojih turneja od 1989. do 1992. godine. Blok sa skicama nazvao je DrawnBlank.

- Ti crteži pomagali su mi da odmorim mislim tokom naporne trogodišnje turneje. Nije bilo lako, utisci sa svih strana svijeta potpuno su mi ispunjavali mozak – kaže muzičar i objašnjava:

To su intimni crteži, nisam želio dati neki društveni komentar.

Izložba je prodajna, a cijene slika kreću se od 108.000 do 512.000 eura. Umjetnički direktor galerije Paul Green tvrdi da je muzičar izgradio sopstveni stil, dok mediji jednostavno opisuju da se radi o slikama sa živopisnim bojama i smjelim potezima četkicom. Dylan s druge strane svoju umjetničku inspiraciju ovako opisuje:

Osjećao sam da uvodim red u haos oko mene.

Časove crtanja uzimao je još šezdesetih godina u New Yorku, poslije teške saobraćajne nesreće. Od tada je često skicirao detalje koji bi ga fascinirali. Na njegovim djelima se primećuje, kaže kustos galerije, da se tokom turneje često osamljivao i posmatrao svijet iz skrivenih uglova.

- To što je godinama radio na sceni – izvodeći nove verzije starih pjesama kako bi im dao svježu interpretaciju – sada nastavlja na platnu, ocijenio je kritičar Frankfurter Allgemeine Zeitunga.

Izložba će biti otvorena do kraja aprila.

(zurnal.info)


KNJIGA Zbogom fašisti, Marko Tomaš

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio u zbirku

Kada je pročitao rukopis posljednje knjige Marka Tomaša Zbogom fašisti, Predrag Lucić je ovako opisao autora:

- Ako još niste upoznali Marka Tomaša, mislim da vam je krajnje vrijeme da to uradite. Pronaći ćete ga u ovim pjesmama, radosnog što je opet stao na prvu liniju obrane tuge. Potražit ćete ga potom, siguran sam, i u "Marku Tomašu" i u drugim starim pjesmama. Jer Marko Tomaš nije čovjek jedne knjige, jedne pjesme, jedne čaše, jednoga grada. Vidjet ćete, čim ga upoznate, da mu je srce smrskano kao kost, i shvatit ćete da je to baš zato što srce Marka Tomaša ne može okoštati. Kao što ni njegovi stihovi ne mogu okoštati. Jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima. Jer ih piše čovjek neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama. Čovjek smrtno živ i smrtno zaljubljen. Marko Tomaš. Čovjek koji pred vas iznosi svoje rane i svoju sol. Bez namjere da pjesmama olakša bilo čiji život. Pa tako ni ovaj svoj kojega je samom sebi poštedio da bi ga živio i pisao onako kako to radi Marko Tomaš. Bespoštedno.

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio je u zbirku pod nazivom Marko Tomaš i druge pjesme i ovako napisao:

Marko Tomaš je samoubica
Marko Tomaš je nužno zlo
On je paučina i pretežak kofer
Marka Tomaša možemo definirati kao pijanicu
A možemo ga zamisliti i kao žigola
Na nekom jeftinom mjestu poput Bulonjske šume
Okruženog kuratim ženama ili sisatim
muškarcima kako je kome drago
Marko Tomaš kad vidi loptu odmah poleti da je šutne
Marko Tomaš je lažov

Naravno, nije Marko samo to i samo toliko, ali ovoliko je sasvim dovoljno, jer pjesma može opisati čovjeka bolje od svakog doušničkog dosijea ili forenzičkog izvještaja. Čovjeka dobro opisuju i njegove želje. U posljednjoj zbirci Zbogom fašisti, Marko Tomaš pominje da bi volio biti savršen poput mora.

Da li je to zaista moguće? Šta čovjek mora uraditi da bi se približio apsolutnoj samodovoljnosti mora? Možda da se navikne na samoću? Da mu ona bude normalno, čak poželjno stanje? Da se umiri u sebi toliko da više ništa ne primjećuje? Da poznaje sve odgovore i prezire svako pitanje? Da ne osjeća druge? Da bude ogledalo nesavršenostima? Da nauči ljepotom skrivati okrutnost?

Jasno je, nemam pojma. Ali, čini mi se da je naš pjesnik daleko od takve savršenosti, previše je u njemu pitanja, previše žudnje, tuge, previše rana za toliku količinu soli. Previše je čovjek. Na sreću.

Prilažem nekoliko dokaza:


ŽEĐ

Mrtav je i komičan moj jezik, nezabilježen,

jednako kao zemlja, moja zemlja,

sahranjena uz plotun streljačkog voda

i moj grad leži na groblju strojeva

kojima smo tepali: savršeno, savršeno!

Ostajem ovdje tek da izmjerim vodostaj u čaši.

Sitnice me zaokupljaju,

pripremam ručak i dugo otpuhujem dimove,

mirno čekam tenk ili kakvu drugu mogućnost.

Spreman sam za prolaznost.

Lišće je moj uzor. Gusto dolazi ništa.

Neko drugi će primijetiti ptice na odlasku,

pokisli kolporter ili žena koja prodaje salatu.

Lave, žeđ je besprijekoran način da se naučiš poniznosti.

 

POLITIČKI ISKAZ

Koje su velike pjesme mog naroda? I koji je to moj narod?

Koja su brda moje DNA, koje rijeke, šume, gradovi?

Voljeti nije isto što i biti? Jesam li ono što volim?

Što piše na stećcima? Je li to bitnije za moj život

od reklama nad ulazom u novi tržni centar?

Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti?

U kojem omjeru se religije miješaju u mojoj krvi?

Ja sam ciganin, svojom voljom. Volim preko državnih granica.

Ovo je politički iskaz. Ja sam masovni ubojica.

Imam snažnu erekciju i jedem previše mesa.


MY OLD FLAME

Zaprljan sam konačnošću tijela.

Ali to ništa ne rješava, sigurno

nije dio strategije kojom ću osvojiti

vrh tvoje žudnje.

Koža, meso, kosti,

zvuči stravično kad svedeš čovjeka na to.

Oblačim košulju na smrtni dio sebe,

treba se ugrijati

u prizemnom stanu na Križinama.

Zagrljaj, topao i mirisan

poput čaja od kamilice u zimskoj noći,

sedativ o kojem ovisimo

slušajući tužnu muziku

koja nas čini pomirljivima.

Satima razmišljam o onome što ti sanjaš.

Nikako ne uspijevam izvesti

bilo kakav suvisao zaključak.

Snovi su jutarnje vijesti o tvom tajnom životu,

uvijek me uznemire.

Ja se, s druge strane, ne sjećam ničega

osim vlastite smrti.

Suština mog umiranja je mutna.

Kućni duhovi znaju više o tome,

ali oni su šutljivi i sve što žele je u miru slušati jazz.

U svemu postoji tišina pa i u muzici,

u njoj pogotovo.

Smrznem se kad se takva tišina

iznenada obruši na nas,

sjetim se kako padaju granate

i da već idućeg trenutka sve ovo

može otići u krasni kurac.

Ali tišina traje taman toliko

da mi se oči u strahu napune vodom

i onda ti lažem da je svemu kriv saksofon

u staroj pjesmi koja nudi

neponovljivu tugu izvjesnog.

Pričaj mi, ipak, o vječnosti.

 

JEZIK: Bosansko-romski i romsko-bosanski rječnik

U izdanju Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine ovih dana je objavljen Bosansko-romski i romsko-bosanski rječnik autorice Hedine Tahirović Sijerčić

Želim da u ime bosanskohercegovačkih Roma kao i u svoje ime odam spomen i zahvalnost romologu Radu Uhliku na njegovom nesebičnom radu i doprinosu na razvijanju i proučavanju romskog jezika. Hvala mu na djelima koje je ostavio našem romskom narodu.

Uhlikov rječnik koji je izdat 1983.godine je moj bliski prijatelj i prati me čitav moj radni život.

U pisanju romsko-bosanskog rječnika koristila sam se uzorom rječnika preminulog romologa Rada Uhlika, knjigama gramatike s posebnim osvrtom na knjige (“Romski glagoli, njihovo poreklo i značenje”, “Zagonetke, mitovi i jezik Roma”) doktora Rajka Đurića, iskustvom i djelima “Learn Romani- Das duma Rromanes” and “Romani Dictionary” profesora Ronalda Leea, kanadaskog Roma Kalderaša, s kojim radim i saradjujem od 1997. godine, kao i uzorom pisane riječi elektronske korespondencije Roma širom svijeta.

Činjenica je da romski jezik još uvijek nije standardizovan, da se godinama radi na njegovoj stadardizaciji, kao i da se romski jezik još uvijek koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se služe pisanom riječi i romskim jezikom uopšte.

S obzirom na specifičnost života Roma, Sinta i Kala koji žive u Kanadi i Americi (češki, poljski, rumunski, bugarski, madjarski, ex- jugoslovenski, albanski, engleski, kanadski, španski, njemački, italijanski, sjeverno američki, južno američki, itd.) radeći kao glavni i odgovorni urednik sa Ronaldom Lee, Amdijem Asanoskim, Mariom Inez Torresom, Zoltanom Heringom i drugim saradnicima na Romano Lilu, prvom magazinu za Rome u Kanadi na romsko-engleskom jeziku, 1998 - 2001, razmišljali smo i diskutovali kao i dogovarali jedan sistem pisanja na romskom jeziku kako bi svi Romi svijeta mogli bez poteškoća čitati naš magazin.

Morali smo uzeti u razmatranje različitosti pisanja na romskom jeziku, različitost pisama zemalja u kojima Romi žive (Romi pišu uglavnom pismom zemlje u kojoj žive). Pokušali smo da nađemo i pronađemo put kako približiti romsko pisanje svim Romima koji žive kako u Evropi tako i na teritoriji Sjeverne i Južne Amerike i Australije. Tom prilikom smo došli do saznanja (preko razmjene emailova Roma iz cijelog svijeta) da se Romi koji se koriste elektronskim načinom komunikacije služe pismom koje je jednostavno i razumljivo za sve nas podjednako. Takvom vrstom pisma smo se i mi služili i to pismo je još uvijek najadekvatniji put pismenog elektronskog sporazumijevanja Roma iz čitavog svijeta.

U mom rječniku služila sam se pismom koje se koristi putem elektronske svjetske komunikacije (engleska ortografija) sa dodatnom varijantom romskog pisma koje se koristi u Bosni i Hercegovini kao i u zemljama ex-Jugoslavije zbog boljeg razumijevanja i lakšeg prihvatanja svjetskog pisanja i njegovog razumijevanja i boljeg korištenja od strane naših Roma. Primjer: (abdest, vjersko pranje: pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) ili pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) abdest, vjersko pranje itd.)

ROMSKI BOSANSKI

C, c

C, c

Ch,ch

Č,č Čh, čh Ć,ć Ćh, ćh

Dz, dz

Dž, dž

Dj, dj

Đ, đ

J, j

J, j

Sh, sh

Š, š

X, x

H, h (grleno h)

Zh, zh

Ž, ž

U nedostatku romskih riječi za pojedine pojmove, koristila sam se internacionalnim riječima koje takodje koriste Ronald Lee, Yanko le Redzosko, Jorge Bernal, Nicolae Gheorghe kao i mnoštvo drugih Roma i romskih medija koji se služe pisanom romskom rječju. Na primjer: doktor, socijalno, internet, konferencija, televizija, fax, muzika, kao i primjer riječi za strane svijeta i mjesece u godini i druge. Romski jezik ni do današnjih dana nije standardizovan, i jezik se koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se bave pisanom romskom rječju.

Romske riječi koje sam zabilježila su riječi koje se najviše upotrebljavaju u govoru Roma Bosne i Hercegovine, u bosanko-hercegovačkim romskim grupama Gurbeta (thanesko - mještanskih starosjedilaca i čergaša - pokretnih romskih grupa).

Zahvaljujem se Ronaldu Lee na zajedničkom radu i na punoj podršci u mom radu i stvaralaštvu. Najis tuke kako Ron.

Ukoliko nam izumre jezik, izumrijeće i naš narod.

Opre Roma!

(zurnal.info)

MUZIKA These New Puritans, Hidden

These New Puritans napravili su snažan album, čiji se kvalitet povećava nakon svakog novog preslušavanja.

Veliko je pitanje šta se moglo očekivati od novog albuma benda profila kao što je These New Puritans. Cijela muzička javnost je bila oduševljena sa njihovim prvim albumom pod nazivom „Beat Pyramid“ koji je objavljen 2008. godine. Ove godine objavljuju svoj drugi album pod nazivom „Hidden“. Album će vjerojatno biti veliko razočarenje za mnoge. Međutim, ovo je jedan od onih albuma koji veoma teško sjedaju na prvo slušanje.

Ova četvorka iz Southenda, malog gradića koji se nalazi 30 kilometara od Londona, je svjesno i hrabro ušla u avanturu koja je proizvela album koji se od prvog razlikuje kao nebo i zemlja. Svjesno bježeći od poznate bolesti da drugi album liči na prvi, prouzrokovala je da su braća blizanci (Jack - vokal, gitara, kompjuteri i semplovi) i George Barnett (udaraljke) uz pomoća Thomasa Heina i Sophie Sleigh pretjerali u tom bježanju. Nakon prvog preslušavanja album je i na mene ostavio takav utisak da nisam ima nikakve više želje da ga opet preslušam. Međutim, zbog muzički siromašnog početka ove godine TNP su opet došli na red. I šta se dešava? Album tek nakon nekoliko preslušavanja daje pravu sliku i pokazuje da se suludi eksperiment i kompletna promjena stila itekako isplati. Hidden je album za male podrumske prostore koji uz veoma dobre video projekcije može da fascinira. Pjesme su im i dalje izuzetno jednostavne, uz upotrebu minimalističkih tekstova, koji svoje djelovanje na slušaoca imaju tek nakon dugotrajnih ponavljanja. Album im je producirao Graham Sutton (radio sa Bark Psyhosis) koji im je udahnuo komorni-art zvuk. Na albumu se nalazi 11 numera, prva „Time Xone“ ima duvačke instrumente i komorno-depresivnu atmosferu, „We Want War“ je numera čiji je zvuk najbliži njihovom prethodnom albumum u kojoj se nisu libili da ukomponuju plesnog industrijala, neo-folka i prije svega mističnosti koja je u potpunosti preuzela vodilju same pjesme. Pjesmu „Three Thousend“ nose teški udarci bubnja i slojevite vokalne dionice.

Druga polovica albuma ostavlja znatno jači utisak. Tematski se uglavnom naslanjaju na astrologiju, misticizam i grčku filozofiji što odlično pristaje veoma čudnom muziciranju tokom cijelog albuma. Na albumu je fantastično načinjen hibrid novog i starog, minimalizma i baroka, klasike i rokenrola, nikakav problem im ne predstavlja upotreba klasičnih harmonija, dječijeg hora ili pak primjena recitala u samim pjesmama. Kraj albuma zatvara prekrasna „White Chords“, koja u srednje laganom i za ovaj album čudno rezistentnom tempu, daje završni udarac ovom veoma dobrom i ujedno bez ikakve dvojbe čudnom albumu. Mnogi će im okačiti oko vrata tablu sa oznakom art-rock, ali These New Puritans napravili su snažan album, čiji se kvalitet povećava nakon svakog novog preslušavanja.

(zurnal.info)

MUZIKA Deset rock zapovijesti

Album “Revolver”, koji su The Beatles objavili 1966, najbolja je glazba, tvrdi (“poluozbiljno”) vatikanski Ossevatore Romano. Iako je Papa u Apostolsku palaču dao unijeti pianino na kojemu svira Bacha, iako i na put sobom nosi iPod s Mozartom, oficiozni vatikanski dnevnik dao se u rangiranje nešto suvremenije popularne glazbe

 

Uoči tjedna Festivala talijanske popijevke u Sanremu vatikanski Osservatore Romano - koji nikada nije gajio sklonost tome medijskom derneku - objavio je “poluozbiljan priručnik o dobroj glazbi”, rangovni popis s deset zapovijedi muzičkih, gdje su navedene “neke ploče bez kojih se ne može, radi oporavka iscrpljenih slušnih organa medijskog čovjeka”.

1. The Beatles: Revolver

Engleski “Revolver” je na prvom mjestu jer “označava jasan rez s prethodnom proizvodnjom te je točka bez povratka za suvremenu laku glazbu. Neke od pjesama, na primjer ‘Taxman’ i ‘Got to get you into my life’ kao da su jučer skladane.”

2. David Crosby: If I could only remember my name

Za Osservatore hipijevski manifest generacije iz Woodstocka, koji je potpisao David Crosby, ali čijem nastanku su pridonijeli svi najbolji glazbenici sa Zapadne obale, od Joni Mitchell do Jerryja Garcíje i Neila Younga.

3. Pink Floyd: The dark side of the Moon

Možda je golemi komercijalni uspjeh (10 godina na top listama) razlog što je taj album malo po ćudi puristima, koji preferiraju ostvarenja kao što je ‘Ummagumma’, jamačno napornija i eksperimentalna, sudi list.

4. Fleetwood Mac: Rumours

Ploča “stapa u intrigantnu mješavinu blues, u korijenima te američke grupe, s najboljim sastojcima engleskoga i američkog popa, ne zanemarujući ni country”. Snaga mu je u ukusnoj i uspjeloj “kombinaciji akustičkih i električnih instrumenata”.

5. Donald Fagen: The Nightfly

Slijedi “The Nightfly” Donalda Fagena, objavljen 1982, “ploča u prikrajku, koja nikada nije postigla istinski komercijalni uspjeh, ali je obvezatna za sve poštovaoce tog žanra”. Dijeli peto mjesto s Thrillerom Michaela Jacksona.

5. Michael Jackson: Thriller

Po Osservatoreu smije “tek donekle biti ubrajan u black music, jer je Jackson već ranije započeo operaciju postupnog izbjeljivanja”. Taj je album remek-djelo “popovskog kralja” baš zbog inovativnog razaranja tada već stereotipnih shema “crne glazbe”.

6. Paul Simon: Graceland

Moment službenog rađanja onoga što se neinventivno zove world music. “Dvije godine ranije Simon je naletio na ploču s crnačkom glazbom iz johannesburških geta. Ona ga je obuzela toliko da je otišao tamo sam istraživati i uloviti zvučnost mjesnih glazbenika.”

7. U2: One (Achtung Baby)

Osservatore je jamačno imao razloga ne iznijeti u prvi plan naslov “Achtung baby”, ne slutimo zašto, ali naglašava da je “One” samo najuspjelija među 12 pjesama: “Elektronika ulazi snažno u zvuk skupine koju predvodi Bono.”

8. Oasis: (What’s the story) Morning glory?

Braća Gallagher (Oasis), predstavljena kao nemirna djeca radničke klase, objavila su 1995 “(What’s the story) Morning glory?”, svoje “malo remek-djelo” koje im je donijelo osmo mjesto u Vatikanu.

9. Santana: Supernatural

Treći katolik za redom na popisu je Carlos Santana, čiji nadnaravno naslovljen “Supernatural” iz 1999 donosi “autentično dostojanstvo duetima, koji se afirmiraju zbog tržišnih razloga.” Vrijeme radi za onoga “tko zaista zna svirati”.

10. Bob Dylan (čitav opus)

Poetski značaj “koji često zadire u vizionarstvo, a nakon obraćenja i u mesijanstvo” osigurao je deseto mjesto Bobu Dylanu, ali mu Osservatore Romano pripisuje u “preveliki grijeh” što je otvorio put cijelim naraštajima kantautora tipa “lijepi tekst u tri note”.

 

(preneseno iz Jutarnjeg lista)

SJEĆANJE: Toma Bebić (1939 - 1990)

 

Prije tačno dvadeset godina preminuo je Toma Bebić, mornarički podoficir, nastavnik, novinar, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, muzičar, galerist, kantautor, pjesnik, aforističar, performer... Prenosimo tekst iz Zareza napisan 2002. godine povodom objavljivanja Tominih sabranih djela u izdanju Ferala

Tko je bio Toma Bebić? Bez imalo mistifikacije može se reći da je odgovor vrlo zamršen. Ako ga se uopće i može jednostavno formulirati. Što god se reklo o tom genijalnom čovjeku, uvijek se čini da je premalo i da ne pojašnjava osobni i umjetnički profil jedne od najoriginalnijih i najzanimljivijih osoba koje je darovala domaća umjetnička scena u posljednjih nekoliko desetljeća. Poenta je vjerojatno u tome da se Bebić i ne može smjestiti u samo jedan umjetnički iskaz te da svaki pokušaj klasifikacije i svrstavanja njegova opusa u različite artističke fajlove donosi još veću zbrku. Izgleda da Toma i nakon smrti, kao i kad je bio živ, ne dopušta da mu se pametuje. Vrlo vrijedan dobitak bi bio taj da se objavi cjelokupna ostavština koja je golema, ali raspršena. Bebić to zbog zanimljivog biografskog habitusa i multimedijalne, raznolike i neistražene umjetničke ostavštine svakako zaslužuje. Nemali popis njegovih djela govori o autorovoj svestranosti i univerzalnosti.
Sin Dalmacije
Za života je radio kao mornarički podoficir, nastavnik pa tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, pomorski strojar. U umjetničkim područjima bio je glazbenik, galerist, kantautor, pjesnik i aforističar, performer. Kako sam kaže u svojoj otkačenoj autobiografiji na početku ovog izdanja, mijenjajući različite interese, nikako nije mogao postati ono što je želio. Sve što je radio bilo je prožeto istinskom humanošću, toplinom i ljubavi prema životu, uvijek povezano uz ljude i i sredinu koji su ga okruživali. Sve zaokruženo originalnim humorom i lucidnošću. Bilo bi vrlo lijepo vidjeti što je sve stvoreno u toj umitničkoj škatuljici. Ne da ga se onda kritički mjerka, teorijski valorizira ili uvodi u obaveznu školsku literaturu. Možda više onako, iz zafrkancije u njegovu stilu, eventualno ga predložiti za izbornu literaturu na humanističkim fakultetima u nekakvu kolegiju, primjerice Dječja književnost postmodernizma. Njemu bi možda bilo i najmilije da ga čitaju djeca, a njegove originalne slikovnice Junačina Frane, Tri junaka veseljaka i Sin zemlje još čekaju tisak. Za života ih je podijelio najviše njima i oni su bili njegova najomiljenija publika. Važan ulog za budućnost je taj da ga se čita, sluša, upozna i zavoli. Samo da ne bude šeprtljavih izdanja kao što je ono Croatia Recordsa, koja je izdala prilično mizernu kompilaciju njegovih pjesama, pritom neugodno iznenadivši članove Tomine obitelji. Oni i najavljuju za budućnost objavljivanje novih djela, a u planu je i osnivanje zaklade za mlade umjetnike, kakva je bila potrebna i Bebiću u njegovo vrijeme.
Unikatna ostavština

Dok se sve to ne dogodi, izdanja kao što je ovo još uvijek predstavljaju odličnu alternativu. Naravno, izdavač je mogao biti samo jedan. Ispod Bebićeve kabanice izašla su mnoga današnja splitska glazbena, pjevačka i spisateljska imena i projekti, a jedan od njih je i Feral Tribune. Njegove novinske kartice u Nedjeljnoj Dalmaciji predstavljaju začetak budućeg splitskog satiričkog lista. Još eksplicitnije, Grupa TBF u šali koja sadrži mnogo istine kaže da skraćenica u imenu znači Toma Bebić Fan.
Feralovo izvanredno izdanje i svojevrstan hommage učenika učitelju, koje su priredili Predrag Lucić i Bebićev sin Goran, oblikovano je u autorovu duhu. U ovitku dizajniranom poput herbarija nalazi se devet bijelih knjižica nadopunjenih crno-bijelim fotografijama, a izabrani font za tekstove neodoljivo podsjeća na topli otisak pisaće mašine. Mnoštvo fotografija prikazuje Tomu u različitim razdobljima i situacijama, a jedan detalj je skoro uvijek prisutan. Cigareta koja se dimi između njegovih prstiju. Poznato je da je bio iskusan i educiran travar, smatrajući da se može prevenirati svaki oblik raka, osim plućnog, ako se pravovremeno liječi. Nažalost, bio je u pravu, i 4. veljače 1990. Toma Bebić je umro od raka pluća.
Sedam knjižica poezije, jedna knjiga aforizama i matematičko-algebarskofilozofsko kaligrafijska igra u maniri najboljih svjetskih nadrealista i dadaista, upotpunjena specifičnim autorovim humorom, predstavljaju već objavljena ali i prvi put tiskana djela. Bebić je svoja djela zamislio i planirao objavljivati pod predivnim nazivom Volite se ljudožderi, kako se je zvala i njegova prva zbirka aforizama, koja je promovirana i prodavana u WC-u restorana Bellevue, i ona otvara izdanje. Jedan od njegovih aforizama najbolje govori kakvi oni nisu: Pisao je dobro zašiljenom olovkom, ali tupo.
Zelenoidna aritmetička metamorfoza zelenog konja u jednadžbi zelenojeda s travom zelenom predstavlja ludičku antipoemu u kojoj autor premeće riječi konj, trava, zeleno i pase. Da bi stvar otišla i onkraj apsurda, autor u pogovoru preporuča čitateljima koji ne naslute bit dopunsku literaturu: telefonski imenik, logaritamske tablice, popis stanovništva... Knjiga je tiskana na fluorescentnom zelenom papiru, a Bebić ju je za života u potpunosti pripremio za tisak. Sačuvale su se montirane stranice za izdanje na prozirnoj plastici, jer je htio da se knjiga može čitati i ispod morske površine. U cijelosti je objavljena prva knjiga poezije U sakatu vremenu te druga pjesnička zbirka Tata-rataata- bum. Zbirka je izašla 1984., ali je nastala mnogo ranije, 1979., i bila je posvećena Međunarodnoj godini djeteta. Tada je Bebić, u povodu otvaranja Mediteranskih igara u Splitu, osmislio recital Djeca Mediterana, gdje je kombinirao klapsko pjevanje, rock i disco elemente. Podnaslovljena je kao dječja poezija za odrasle i pjesme slijede ritmiku i logiku dječjih pjesmica i brojalica. Infantilni lirski subjekt miješa se s pjesničkim glasom. Sve odiše vjerovanjem u humanost čovjeka, posebno u nevinost i iskrenost dječjeg svijeta. Zbirka s najmanje autorskog cinizma, iskrena i pozitivna u svojoj poruci.
Zbirke Volio sam da me vole, Primitivci moji dragi, Izloži jezik i Lucidarij sadrže neobjavljene pjesme skupljene u njegovoj djelomično sređenoj rukopisnoj ostavštini. Većinu ih karakterizira jezični ludizam, sloboda u upotrebi jezične građe, najčešće u formi dosjetke i na granici aforizma. Poneke pjesme su filozofski intonirane, konciznih, vrlo sažetih stihova oblikovanih u kratkoj formi. Prožete su osebujnim autorskim humorom, s čestim obraćanjem recipijentu i završnom (anti)poentom. Potencijalni čitatelj u Bebićevim će stihovima prepoznati širok interes motiva te njegova poezija zahtijeva priličan trud, više osjećajni i intuitivni, nego misaoni.
Smoči svoj...

Deveta cjelina iz knjige je zbirka pjesama Nije gotovo... objavljenih na CDdodatku ovom izdanju. Sve su snimke uzete s magnetofonskih vrpci pronađenih u ostavštini i prebačene u digitalni format. Poneke se pjesme pojavljuju u dosad neobjavljenim verzijama. Poznato je da je Toma od 1970. često nastupao na Splitskom festivalu te je snimio nekoliko glazbenih singlova i dvije ploče. Jedan je od osnivača Omiškog festivala klapa gdje je 1967., sa skladbom Kaleto moja draga u izvedbi okteta DC iz Vranjica, dobio nagradu za stihove. Te je godine osvojio i drugu nagradu za pjesmu Ive Crvić, koju je izvela klapa Split. Godine 1970. pjesma Barba Filina lula dobila je nagradu za najbolju interpretaciju u izvedbi okteta DC. Na Splitskom festivalu nastupao je do 1979. iz ljubavi prema dalmatinskoj pismi, napustivši ga utišan i iznerviran lošim i izvitoperenim istočnjačkim melosom koji je polako doplivavao na obale Dalmacije.
Prvu ploču Volite se ljudožderi snimio je 1975. na dva četverokanalna magnetofona, i bio je to prvi LP snimljen u Splitu. Na njemu se nalaze njegove festivalske pjesme i one koje su bile odbijane. Album je objavio u povodu dvadesetogodišnjice mature i posvećen je njegovim školskim prijateljima iz treće klase Mornaričko-tehničke podoficirske škole u Puli. Zbog toga je i naziv albuma na omotu obilježen pomorskim kodeksom, odnosno crtežima, zastavične signalizacije prometa. Drugi, rokerskiji album Oya Noya snimio je 1980. u Zagrebu s vrhunskim studijskim glazbenicima Branislavom Ţivkoviżem, Vedranom Boţiżem, Matom Došenom i ostalima. Zanimljivo je da je bubnjeve svirao Milo Vasić, današnji estradni pjevač poznat kao Jasmin Stavros.
Dalmacijom su se prepisivale, fotokopirale ili presnimavale Tomine rijetke zbirke i raritetne snimke. Mnogi su ga voljeli i cijenili, poneki ne. Oni koji su ga poznavali pričaju kako je bio iznimno pozitivna i plemenita osoba. Bebić je i pisao i pjevao za njih, za malog čovjeka, dobro se zafrkavajući s tadašnjom scenom i estradnjacima. Može se reći da je bio više hvaljen i poštivan u narodu nego u zabavno-umjetničkim krugovima. Većinu njegovih objavljenih zbirki financirali su vlasnici konoba, kafića, restorana, mesnica, obrtnici svih vrsta, uzvraćajući dobrotom za njegovu veliku ljubav i poštovanje. Začudo, ovo Feralovo izdanje po tom starom običaju sadrži povelik popis tvrtki koje su dale po koju kunu, i čini se da stvarno nije gotovo, nego je tek počelo. Ako se Tomu Bebića nije uspjelo čitati ispod mora, strašno je važno da ga se danas može čitati (i slušati) - u zraku.

( tekst prenosimo sa
www.zarez.hr, autor: Milan Pavlinović )

FILM: Deset najboljih horrora

Horor je najbolji dokaz da kalendari i promene u njima na globalnom planu ne znače baš ništa. Kad bi čovečanstvo okretanjem lista na kalendaru bilo u stanju da stvarno okrene novi list, možda bi horora bilo manje u stvarnosti, pa time i na filmu

Ulazak u novi milenijum nije ljude značajnije približio "novom dobu". Nove krize i novi problemi, zajedno sa onim starim, doneli su ljudima nove tenzije, nove nesigurnosti, nove strepnje – pa time i nove povode za vekovnu potrebu za vakcinacijom fiktivnim strahovima radi jačanja rezistencije na one realne.

Drugim rečima, najbolji horori nastali u prvoj deceniji trećeg milenijuma ne donose radikalno drugačiji odnos prema praiskonskim strahovima, bez obzira što neki od njih mogu nositi aluzije na određenu savremenu stravu (od psihopata i nasilja u sopstvenom domu, od terorizma, od pandemije, od sveopšte kataklizme...). Spajajući arhetipske strahove (od mraka, od stranaca, od samoće, od gubljenja identiteta, od smrti...) sa aktuelnim strahovanjima, horor filmovi su i u 21. veku bili više nego traženi i gledani. Njihova uloga se i dalje sastoji u osciliranju između dve krajnosti: između jednog oblika eskapizma (kao produkti industrije zabave) i kritičkog preispitivanja stvarnosti (kroz autorske, individualistički mračne vizije ljudskog stanja).

U smislu trendova, najupečatljiviji koji se može primetiti čak i ovlašnim pogledom na donju listu, jeste dominacija azijskih kinematografija, a pre svih japanske. Japanski horor je na velika vrata dospeo u svet 1998. filmom Krug Hidea Nakate, što je omogućilo još jaču produkciju tog žanra u regionu i upadljivu dominaciju japanskog horora na relevantnim listama.

Paralelno sa neviđenim usponom japanskog horora primetna je stagnacija horor-velesile, Amerike. U 21. vek Amerika je ušla kreativno bankrotirana, i to se ne odnosi samo na poslovično oprezni i reakcionarni Holivud, nego i na njegovu alternativu u vidu "nezavisnih" studija (sve više u vlasti mejdžora) i niskobudžetne produkcije. Američki B-film, nekadašnji zlatni rudnik onog najboljeg u američkom hororu (John Carpenter, George Romero, Wes Craven...), u novom milenijumu je postao podjednako neinspirisan kao i njegovi bogatiji holivudski rođaci, sa retkim tragovima nekadašnje vitalnosti i energije.

Najkrupnija "inovacija" koju je Amerika dala hororu u 21. veku jeste bizarni novi pod-žanr nazvan "torture porn", u kome se vaskrsavaju nekadašnje slasher formule (pretežno šumska varijanta, a la Petak 13. ili Pre zore, uz poneku urbanu varijaciju) i survival horori (na tragu Oslobađanja), ali sa pojačanim dozama znatno inventivnijeg, prolongiranog sadizma prema žrtvama. Umesto da ih srede u par sekundi jednim rezom preko grla ili zamahom sekire, kao u stara dobra vremena, pre par decenija, današnje psiho-ubice vole da svoje žrtve drže zatočene u mračnim i prljavim podrumima i nadugačko se iživljavaju nad njima, uz mnogo štroke, suza, usirene krvi, modrica, bodljikavih žica, lanaca i kuka, te nadahnutih sprava za mučenje iniciranih u najgledanijem horor serijalu 21. veka – Slagalici strave (šest nastavaka za šest godina).

Izvan toga, najkrupniji trend u američkom hororu jeste – beslovesno rimejkovanje klasičnih B-horora sa znatno višim budžetima, sa seksipilnim modelima i TV zvezdama u glavnim ulogama, i sa igranjem na sigurno koje nikada u istoriji horora nije proizvodilo ništa više od mediokritetizma. Stoga je takva sudba zadesila skoro sve pokušaje oživljavanja (zapravo: unovčavanja) stare slave, uz samo par pomena vrednih izuzetaka, kao što su nova Brda imaju oči (2006) ili zaglupljeni, ali ipak mestimično solidan američki Krug (2002) kao začetnik trenda amerikanizovanja azijskih horora.

Zbog jezivog američkog oportunizma i nepostojanja kvalitetne mlade krvi među novim generacijama koje bi da naslede ostarele ili preminule majstore, u zapadnim kinematografijama sve više od Amerikanaca žanrovsku štafetu preuzimaju Englezi, Španci i – pomalo iznenađujuće – Francuzi. Iako Francuska doskora nije imala pomena vrednu tradiciju visokokvalitetnog horora, u poslednjih desetak godina proizvela je obilje sjajnih, žestokih, brutalnih horora u kojima tinja i rasplamsava se žeravica autentične žanrovske misli (i akcije) koja je u Americi gotovo zgasla.

Evo, dakle, 10 najboljih horora snimljenih u belome svetu u periodu 2000-2009. Jedini kriterijum za izbor bili su estetski kvaliteti, odnosno maksimalno korišćenje svih potencijala horor žanra za umetničku i smislenu kreaciju realnih mračnih svetova. Ovo što sledi je jedna moguća lista koja, sasvim sigurno, ne može da se smatra apsolutnom niti zadovoljavajućom za sve gledaoce. Zbog toga je, nakon elaboracije 10 najboljih po izboru ovog kritičara, ponuđeno još 15 naslova koji za malo nisu uspeli da se uguraju u top 10 tesnac, a za koje bi gledaoci drugačijih nazora ili ukusa sigurno mogli da glasaju kao za skoro jednako vredne.

10. PULSE - Kyoshi Kurosawa (Puls; Japan, 2001)

Grupica studenata pokušava da otkrije tajnu iza talasa samoubistava u Tokiju koji je na neki način povezan sa Internetom i sobama čiji su prozori i vrata oblepljeni crvenim selotejpom.

Nove tehnologije ovde su izvor strave. Internet se u Pulsu bukvalno pretvara u portal preko koga mrtve duše s one strane grabe "mrtve duše" koje s ove strane monitora beživotno zure u njihovo treperenje... Odlična kamera i gusta atmosfera pretnje (zahvaljujući i zvučnom dizajnu), kao i par nezaboravno stravičnih scena, obogaćuju ovaj sumorni, artistički film strave.

9. FRAILTY - Bill Paxton (Krhkost; SAD, 2002)

Dva dečaka odrastaju zajedno s ocem koji, odjednom, postane ubeđen da mu je Bog podario moć da u naizgled normalnim ljudima vidi demone koje mora da svojeručno pobije, uz pomoć sinova.

Potresna i nadasve uverljiva porodična drama koja apeluje na jedan od primarnih strahova: šta ako neko od nama najbližih postane – monstrum? Strava nije toliko u ubistvima koja otac čini, koliko u pokušajima dečaka da pojme brutalni svet odraslih i njegovu često zbunjujuću logiku.

8. 28 DAYS LATER - Danny Boyle (28 dana kasnije; Velika Britanija, 2002)

Mladić se budi u bolnici, 28 dana nakon što je veći deo Engleske preplavljen pobesnelim "zombijima". Luta kroz pusti London, a onda i kroz engleske krajolike u pokušajima da izbegne zarazni ujed, a susreti sa nezaraženim ljudima nose skoro podjednaku, ako ne i veću opasnost.

Fascinantan je Boyleov osećaj za tajming i saspens: iako film traje skoro dva sata, to vreme je maksimalno iskorišćeno kako za nezaboravne, zlokobne prizore opustelog velegrada (na početku) tako i za munjevite, dinamično montirane i žestoke scene okršaja sa pomahnitalima, prošarane ponekom sporijom, ali dramski značajnom scenom. Akcija i kontemplacija u savršenom su skladu sve do, eh, previše konvencionalnog završetka.

7. THE OTHERS - Alejandro Amenabar (Duhovi u nama; SAD/Španija, 2001)

Film počinje vriskom pri buđenju glavne junakinje, Grace (Nicole Kidmen), a ostatak predstavlja njen put do shvatanja pravih razloga za taj vrisak, odnosno sastoji se iz etapa u njenom spiritualnom i moralnom buđenju. Te etape čine dolazak troje tajanstvenih slugu u njenu ogromnu kuću obavijenu maglom na engleskom ostrvu Džersi, pokušaji da zaštiti svoje dvoje dece od ''alergije na svetlost'', ''povratak'' njenog muža iz rata i, naravno, manifestacije ''onih drugih'' iz naslova.

Po tradiciji bliži evropskom filmu, ili klasičnim pričama o duhovima iz XIX veka, ovaj horor predstavlja jedno od najperfektnijih prenošenja esencijalne gotske atmosfere (i značenja) na celuloid. Preokret na kraju je možda predvidiv, ali je toliko smisleno stopljen sa temom da to nimalo ne smeta.

6. MARTYRS - Pascal Laugier (Mučenice; Francuska, 2008)

Devojčica pobegne iz zatočeništva nepoznatim sadistima samo da bi izrasla u psihički izmučenu ženu. Kada, nakon 15 godina, otkrije identitet svojih mučitelja, na njenoj nerazdvojnoj prijateljici ostaje da otkrije razloge za njeno mučeništvo.

Reditelj nam pruža čisti filmski destilat ogoljenog, bezizlaznog košmara. Tematski, on dosledno proučava bol i njegov uticaj na telo i psihu, iznoseći priču o žrtvama koje, čak i ako prežive, ostaju robovi duboko urezanih ožiljaka. Njegove najstravičnije scene su, istovremeno, duboko potresne i tužne.

5. ANTICHRIST - Lars Von Trier (Antihrist; Danska, 2009)

Kada u trenutku nepažnje roditelja sinčić pogine, oni odlaze u svoju brvnaru u šumi kako bi On (Williem Dafoe), inače psihijatar, zalečio Njene (Charlotte Gainsbourg) psihičke rane. Ipak, stapanje s prirodom možda i nije tako dobra ideja.

Intelektualna provokacija danskog troublemaker-genija preispituje odnos čoveka i prirode i muškarca i žene na retko smeo i politički-nekorektan način. Formalno savršen, idejno uzbudljiv, hororično šokantan i zlokobno pesimističan, Antihrist je redak primer pomalo zaboravljene umetnosti horor subverzije.

4. LET THE RIGHT ONE IN - Tomas Alfredson (Pusti pravog unutra; Švedska, 2008)

Mali plavokosi Šveđanin pokušava da opstane u paklu osnovne škole gde ga ugnjetavaju siledžije, a u preživljavanju mu pripomaže nova drugarica, pomalo mršava i bleda, budući da je na specijalnoj dijeti. Hrani se isključivo ljudskom krvlju…

Evo jedne tople ljudske priče o vampirima dečjeg uzrasta – ili barem dečjeg pojavnog oblika. Gorko-slatka parabola o odrastanju i prihvatanju odgovornosti, o prvoj ljubavi i ljubavi za ceo život, o ceni prijateljstva, ljubavi i života… Pusti pravog unutra u svojoj srži ima nežno ljudsko srce koje kuca ispod površine hladnog švedskog predgrađa i njegovog krvlju poprskanog snega. Kamera i režija odlični su na suptilan, nenametljiv način: sve je podređeno likovima i drami.

3. VINYAN - Fabrice Du Welz (Vinjan; Velika Britanija-Francuska-Tajland, 2008)

Cunami odnese sina-jedinca, ali majka je ubeđena da je njeno dete živo. Misleći da ga je videla na mutnom snimku iz jedne tajlandske džungle, ona zajedno s mužem kreće u srce tame. Pritom je, kao i kod Conrada (i Coppole) džungla samo simbol ljudske duše.

Sličan mehanizam kao u Antihristu, i sa sličnim implikacijama: iracionalna žena dolazi na svoje kada kroči u okrilje maćehe-prirode, a naivno-racionalan muž biva uništen popuštanjem njenoj histeriji. Nenametljiv, suptilan, zlokobno atmosferičan film u kome se egzistencijalna, psihološka i metafizička strava neosetno stapaju u nekonvencionalnoj, artističkoj horor drami.

2. HAUTE TENSION - Alexandre Aja (Krvava romansa; France, 2003)

Na usamljenoj seoskoj farmi psihopata pobije jednu porodicu, njihovu ćerku otme i odveze u noć, a njena drugarica kreće za njim kako bi izbavila prijateljicu - i nesuđenu ljubavnicu. Mnogo će krvi biti proliveno dok se ne otkrije da stvari nisu baš takve kakvim se čine.

Prostodušna žanrovska publika bila je uglavnom zbunjena i razljućena preokretom na kraju, a slično važi i za većinsku kritiku koja nije shvatila da je baš taj twist ono što ovaj perfektno snimljen, odglumljen i režiran horor izdiže iznad nivoa "samo" odličnog slashera. Krvava romansa je nenametljivo inteligentna rekonstrukcija i nadgradnja klasičnog američkog slashera sa radikalno izmenjenim odnosom prema rodnim ulogama. Sušta je genijalnost što je ovde "poslednja devojka" napokon poistovećena sa "monstrumom". Posle ovog filma ni Noć veštica više ne izgleda isto.

1. AUDITION - Takashi Miike (Audicija; Japan, 2000)

Udovac odluči da preko audicije za nepostojeći film upozna idealnu ženu. na kraj use odluči za prelepu, ali misterioznu devojku čija ideja posesivnosti prevazilazi sve granice normalnog…

Audicija, da, ali ne bosanska! Festivalski uspeh ovog filma zapadu je otkrio japanskog genijalca, Takashi Miikea, koji sa zadivljujućom spretnošću oscilira između žanrova, ili ih međusobno spaja u neviđene konglomerate.  Ono što počinje kao perfektno režirana kronenbergovska (blago-bizarna, skoro crnohumorna) drama, u drugoj polovini polako ali sigurno prerasta u sve otrovniji horor-triler, koji kulminira jednom od najšokantnijih završnica u istoriji filma. Strava je ovde intelektualne kao i visceralne prirode, a Miike jednako vešto udara i u glavu i u stomak i u međunožje.

0. BATTLE ROYALE - Kinji Fukasaku (Borba do poslednjeg; Japan, 2001)

U Japanu bliske budućnosti represivni režim svake godine bira jedno srednjoškolsko odelenje koje na izolovanom ostrvu mora da se dodeljenim oružjem i oruđem (!) međusobno poubija dok samo jedan ili jedna ne ostane u životu. Ljubav, prijateljstvo, idealizam stavljeni su na ozbiljnu probu pred nužnošću opstanka…

Ovo remek-delo savremenog filma izdvajam kao nulti prilog listi samo zato što je njegova žanrovska pripadnost upitna, pošto se radi o melanžu SF-a (antiutopija), akcionog filma i horora (slasher). Žestok film u svakom slučaju. Efekat nasilja pojačan je mladošću počinilaca/žrtava, ali je eksplicitnost opravdana snagom metafore o bezdušnosti modernog Japana, i uopšte sveta u kome je čovek čoveku vuk, a uspeh po svaku cenu – jedino merilo. Battle Royale uspeva da sjedini i ostvari toliko naizgled kontradiktornih stvari istovremeno da je to ravno čudu, uključujući tu i unikatan spoj ciničnog nihilizma sa dirljivim idealizmom i verom u pobedu čak i onda kada su šanse praktično nepostojeće.

 

(tekst preuzet sa sitea popboks.com)