Kultura

HUMANOST NA DJELU: Izbor najboljeg poslijeratnog albuma


Dragi naši čitaoci, ostalo je još samo nekoliko dana do proglašenja najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini.

Vašim masovnim odzivom na vapaj bespomoćne plavuše pokazali ste da vas krasi iznimna humanost, što nam je izuzetno drago jer ne bismo voljeli da nas čitaju drugačiji ljudi. Također, vaši sofisticirani prijedlozi dokazuju da ste ljudi od ukusa, što nas ne iznenađuje jer niste slučajno nabasali na Žurnal.

Nakon ovih laskanja trebali biste sa još više volje prionuti na glasanje, kako bismo 29. decembra zajedno izabrali najbolje!

Dakle, izaberite nabolje, glasajte da ne bi bili preglasani, deset najtežih godina s nama, mi imamo ključ, s nama u EU, 100% BiH... Naša adresa [email protected] željno vas očekuje.


(zurnal.info)

Muzika Gatuzo, !

 

Žestoki rock plus tvrdi i čvrsti tekstovi je njihov recept za stvaranje dobrog albuma

Pri kraju 2009. godine obradovao nas je izlazak još jednog dobrog albuma koji nam stiže i susjedne Hrvatske, benda Gatuzo, jednostavnog naziva !

Gatuzo su počeli raditi 1999. godine, a u današnjoj minimalističkoj postavi sviraju od početka 2003. godine. Iza sebe imaju jedan objavljen album pod nazivom Noge/Ruke/Glave koji je objavljen 2007. godine. Album prvijenac im odlično prolazi kod publike, a posebnu snagu i kvalitet pokazuju na koncertima. Muzički gledajući to je jedan surov, energičan rock koji pomalo podsjeća na miks australskog Jeta, američkih Kings Of Leon i Majki iz ranog perioda. Međutim, kako i sami tvrde na njih su Majke imale određen uticaj ali ne i presudan.

Nagrađeni su Porinom za alternativni rock album 2007. godine i uglavnom se spominju u kontekstu najbolje mlade hrvatske grupe. Iako su mnogi našli zamjerku da im je prvi album produkcijski ušminkan i da ne daje pravu sliku onoga što oni zaista rade, on je prošao odlično kod publike. Nakon dvije godine objavljuju svoj drugi album pod nazivom ! koji objavljuje njihova matična kuća Dancing Bear i na kojem se nalazi 11 novih numera plus bonus pjesma, a u pitanju je poluakustična parodija na izvedbu njihove pjesme Prljave ruke sa prvog albuma. Album je sniman u studiju Pleasentville u Zagrebu, pod produkcijskom palicom Marka Kalčića. Sve pjesme snimane su bez bas gitare, osim jedne na kojoj gostuje sam producent albuma.

Gatuzo nastavljaju sa svojim standardno čvrstim zvukom i prašećim garaž rockom sa dosta primjesa bluesa. Vrlo se lako može doći u nedoumicu prilikom slušanja albuma oko toga koliko instrumenata koriste članovi Gatuza. Međutim, ovaj dvojac sa svojom gitarom i bubnjevima vrlo vješto popunjava zvučnu kulisu i teško je povjerovati da je sve odsvirano na dva instrumenta. Ali, na albumu i oni padaju u iskušenje pa im se na numeri Stanje/demonstracije priključuje na basu Marko Kalčić koji daje još čvrći i jači zvuk dok u numeri Panika pridružuju i usnu harmoniku.

Album nije ujednačen po kvaliteti pjesama pa tako možemo zamijetiti odlične pjesme kao što su Na pola puta, Oslobodi strah, Taj naš stav ili najbolju Samo čovjek, a i svakako manje kvalitetne kao što su Daj mi da vidim ili Panika. Iako oni sami tvrde da im nije cilj svirati kratke pjesme ipak neke bez potrebe prelaze 4 minuta trajanja. To nije problem, glavni problem Gatuza je jednoličnost jer poneke pjesme u velikoj mjeri podsjećaju jedna na drugu.

Za razliku od debija čiji su tekstovi bili prepuni nasilja, uličnih tuča i psovki, novi album je znatno smireniji i nekoliko pjesama ima ljubavnu tematiku. Numera Oslobodi strah je sigurno muzički i tekstualno najprimjetnija. Muzička podloga koja dosta podsjeća na „Obojeni program“ sa prvog albuma sa tekstovima koji navode:

Sam lutaš mračnim ulicama,

na svakom uglu svjetlost sja

u mračnom kutu vidiš čovjeka,

taj čovjek svjetlost promatra.“

Sve se pjesme na albumu duboko uvlače u život malih običnih ljudi koji svoje živote uglavnom provode na ulicama mračnog i prljavog grada. Žestoki rock plus tvrdi i čvrsti tekstovi je njihov recept za stvaranje dobrog albuma.


(zurnal.info)

IZLOŽBA Intimni radovi, Bill Viola

 

Intimni radovi su neka vrsta privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može u mračnoj ćeliji ostati sam s umjetničkim djelom


Izložba američkog video-umjetnika Billa Viole Intimni radovi [Intimate works] postavljena je u muzeju suvremene umjetnosti De Pont u Tilburgu, jednom malom, no vrlo dobrom muzeju u Holandiji. Bivša predionica vune iz ovog gradića u kome je nekad cvala tekstilna industrija, pretvorena je osamdesetih godina prošlog stoljeća u muzejski prostor minimalističkog izgleda, koji se sastoji se iz jedne ogromne sale u obliku kvadrata, duž čijeg se jednog ruba proteže 12 malih prostorija u koje se nekad spremala oprana vuna.

U intervjuu za nizozemske novine NRC Handelsblad, Viola kaže da je ideja za ovu izložbu nastala još u to doba, prilikom jedne njegove posjete. Neposredno prije toga, proveo je par godina u Firenci, gdje su ga fascinirale ranorenesansne freske Fra Angelica koje je vidio u kaluđerskim ćelijama San Marca, bivšem dominikanskom manastiru koji je kasnije pretvoren u muzej. Prostorije za pohranjivanje vune u De Pontu asocirale su ga na ćelije iz tog manastira. Dvadeset godina kasnije napravio je, kako sam kaže, neku vrst privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može na trenutak ostati sam s umjetničkim djelom ušavši u ove mračne ćelije, koje je i s prednje strane gdje se nalazi ulaz, zidom zaklonio od danje svjetlosti, a većinu i opskrbio klupicom s koje se mogu pogledati video-instalacije.

Stvarni razlog zašto se tako dugo čekalo na ovu izložbu tehnološke je prirode, kaže Viola. Svi njegovi radovi vezani su za dostignuća na polju komercijalne tehnologije i koji puta je prisiljen godinama čekati na realizaciju nekih svojih ideja. Na ovoj izložbi on tako koristi najnovija tehnička dostignuća, tzv. organic led-screens, koji su tek od prije nekih godinu i po dospjeli na tržište. Radi se o ekranima koji mogu emitirati savršeno crnu boju, što je po njemu revolucionarno dostignuće u povijesti filma i videa, a čiji je popratni efekt velika oštrina slike.

Viola ovu tehničku osobinu led-screensa uspješno koristi u radu Small Saints, koji se može vidjeti na izložbi. Ovdje je 6 takvih ekrana malih dimenzija ( 33cm × 28cm) poredano jedan do drugog na jednoj polici, tako da nas podsjećaju na niz uokvirenih obiteljskih fotografija. Na svakom od ekrana s vremena na vrijeme izranja jedna osoba iz mraka, okrenuta licem prema nama i mokre odjeće priljubljene uz tijelo. Uskoro zatim odnekud počinje štrcati voda sve jače i jače, tako da osoba posustaje, okreće se i nestaje ponovno u mraku iz kog je došla.

Viola smatra da je ovom novom tehnikom u stanju reproducirati efekte slične onima što ih proizvode minijaturna slikarska platna flamanskih Primitivaca.

U svim video- radovima na ovoj izložbi koristi se slow-motion, koji je Viola prvi uveo u video-umjetnost i koji je tipičan za njegove radove. Posebno je zanimljiva upotreba slow-motiona u radu The Greeting, koji je inspiriran Potormovim manirističkim platnom Vizitacija (Posjećivanje) nastalim između 1528-1529. U jednom statičnom kadru, vertikalno projektiranom tako da podsjeća na slikarsko platno, pratimo dvije ženske figure koje mirno razgovaraju. Ženama nakon nekog vremena hitro prilazi mlada i zagonetna treća ženska osoba. Radnja koja u naravi traje 45 sekundi, razvučena je ovdje na čitavih10 minuta, tako da se pretvara u malu kazališnu predstavu u kojoj prisustvujemo svakom micanju kapaka, pa čak i nesvjesnom pokretu lica ili tijela. Rezultat je emotivno nabijen doživljaj za koji se može reči da je po suptilnosti prikaza ravan Potormovom platnu. Violi, koji se bavi univerzalnim temama poput prijateljstva i smrti, ovakav vizualni jezik omogućava, da kroz susret ovih žena koje komuniciraju pogledima, grimasama lica i blagim dodirima, prikaže ono, nešto, opće u ženskoj komunikaciji neovisno o vremenu. Viola je izjavio da je ovaj rad nastao promatrajući njegovu suprugu i način na koji ona kontaktira sa ženskim djelom njegove familije.

Još jedan dobar rad s ove izložbe je The Lovers. U njemu se jedan muškarac i žena, crnac i crnkinja, koji na početku mirno stoje jedan nasuprot drugome i s licima okrenutima prema nama, hvataju ukoštac s vodenom stihijom koja ih želi odnijeti. Prateći ‘napetu’ igru mišića ispod mokre i prozirne bijele odjeće koju nose, prisustvujemo njihovom zbližavanju tokom zajedničke borbe protiv vodene nemani.

Mora se priznati, da je za razgledavanje ove izložbe u cijelosti potrebno dosta vremena i još više koncentracije, i da je zato najbolje negdje na pola puta okrijepiti se kavom i sendvičem, kao što je to uradio jedan čovjek za mojim stolom u muzejskom kafiću, mrzovoljno promrmljavši da ga malo smeta što su baš svi radovi na ovoj izložbi u slow-motionu.

Osim tog povremenog osjećaja da te netko potajno tjera da budeš ‘istrajan i discipliniran’ (a taj mi osjećaj nikad nije bio osobito drag), tu i tamo me je zasmetao i određeni perfekcionizam koji izbija iz ovih tihih i meditativnih video-instalacija. No sve u svemu, mislim da su to minorni nedostaci i da je Viola manje više uspio u svojoj namjeri da (citiram riječi kojima opisuje svoj projekt): u samoći svoje ćelije načini umjetničko djelo i potom ga iznese u svijet, odnosno u muzej poput ovog kao što je De Pont, kako bi ga podijelio s drugima.

Iako onaj tko pročita tekst na poleđini mini-kataloga s izložbe, u kom se navodi da je na radovima s ove izložbe koji su nastali u periodu od 1995. do 2008. godine, radilo više od sto ljudi iz Violinog studija, može lako zaključiti da je ‘ćelija’ odnsno studio iz kog potječu Violini radovi, morala biti nešto malo veća i prometnija od one Fra Angelica ili Pontorma.

Last but not least, ono što upada u oči na ovoj izložbi kao inovativno, je upotreba vremenske dimenzije u pozadini ovih video radova. Viola barata vremenom na sličan način kao što je njegov renesansni slikarski predak nekada koristio prostor kao okvir za svoje njegove freske. Snažnim i napetim estetičkim doživljajem uspijeva mu prikovati posjetitelja na klupici dok ne odgleda cijeli video, koji često traje i po deset minuta! Što je pravo čudo s obzirom na podatak, da se posjetitelj muzeja prosječno zadrži nekoliko sekundi pred jednim platnom.


(zurnal.info)


RADIO DRAMA: Stubovi društva

Poslušajte radio dramu autora Emira Zametice o umjetnicima koji bijedu koriste za namicanje novca i slave

Radio drama Stubovi Društva govori o eksploatatorskoj prirodi realizma, umjetničkog pravca koji nastoji vjerno prikazati stvarnost, o bh.umjetnicima koji bijedu ovog podneblja koriste za vlastitu slavu i zaradu, o pozorištima u kojima drugačiji izričaji nemaju mjesta.

Autor drame je Emir Zametica, koji je u Omladinskom programu BHR1 angažiran kao autor radio-dramskih eksperimenata pod nazivom Magnovenja. Prema njegovim riječima, teatar u BiH funkcioniše kao i sve drugo u ovoj zemlji, tako da se teško može smatrati mjestom sa kojeg će krenuti ozdravljenje bh. društva. Potrebno je više subverzivnosti, a ona se može postići isključivo postupkom. Otvorena kritika tranzicijskog društva u duhu realizma samo potvrđuje postojeće stanje, a u suštini ne može ništa promijeniti, tvrdi Zametica.
Radio drama
Stubovi društva, rađena je u produkciji Dramskog programa BHR 1 a u njoj igraju Emir Fejzić, Ivana Petrović, Sanela Krsmanović, Adnan Goro, Alen Muratović, Slaven Vidak, Samir Čulić i Belma Turčinhodžić.

Poslušajte!

{audio}/images/mp3/stubovi.mp3{/audio}

(zurnal.info)

Zimski salon knjige: Vodič za sladokusce

Zamolili smo strastvene čitaoce da nam pomognu pri probijanju kroz hrpe knjiga na Zimskom salonu knjige u Sarajevu

Na ovogodišnjem, petom po redu, Zimskom salonu knjige u Sarajevu, koji se održava u gradskoj galeriji Collegium Artisticum predstavit će se stotinjak izdavača iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kao i na prošlogodišnjem Salonu i na ovom dominiraju štandovi vjerske i naučno-popularne literature, instant-priručnici, a apsolutni hit je Izgubljeni simbol Dan Browna koji prema riječima prodavača ide “ko halva”.

Ipak, strpljivi posjetilac može ispod hrpe papira, uz malo truda i sreće, pronaći pravu poslasticu. Da bismo vam pomogli, pitali smo neke strastvene čitaoce da preporuče neke naslove koje treba potražiti na štandovima.



 

 

GORAN SAMARDŽIĆ, književnik

Kader Abdolah – Kuća imama i Putovanje praznih flaša

Melina Kamerić – Cipele za dodjelu Oskara

Faruk Šehić - Sabrana djela


MUSTAFA ZVIZDIĆ, književnik

Selvedin Avdić- Sedam strahova

Mirsad Sijarić- Još jedna pjesma o ljubavi i ratu


SELMA SPAHIĆ, redateljica

Kenzaburo Oe- Jednostavan život

Michel HouellebecqElementarne čestice

Doris Lessing – Trava pjeva


ADISA BAŠIĆ, pjesnikinja

Selvedin Avdić- Sedam strahova

Michael Viewegh – Roman za muškarce

Aleksandar Flaker- Autotopografija


EMIR HABUL, novinar

Mirko Kovač- Pisanje ili nostalgija

Simon Sebag Montefiore: Staljin na dvoru crvenog cara

Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda


ŠIMO EŠIĆ, književnik

Šimo EšićKako se crta sunce

Zulmir ZečevićPutovanje započeto od kraja


MILE STOJIĆ, pjesnik

Mirko Kovač- Elita gora od rulje

Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda

(zurnal.info)

KONCERT Cripple and Casino/Analena, Fiskultura

 

Dva trenutno najaktivnija zagrebačka indie banda posjetiocima kluba Fiskultura (oko 200 duša) priredila su vrlo zanimljivu večer. Svirka je kasnila čitav sat, ali nije bilo nervoze, čini se da je čekanje samo dodatno podgrijalo atmosferu.

 Tvrda noć

Na binu su prvo izašli Cripple and Casino, zagrebačko/sarajevska četvorka koja je u septembru objavila svoj prvenac album za američku izdavačku kuću Radio is Down (Olympia, Washington) i ovo je njihovo prvo predstavljanje sarajevskoj publici.

Cripple and Casino je band koji baštini tradiciju američkog rocka osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka gdje su udarne igle bili Sonic Youth, Jesus Lizard, Fugazi i bandovi sličnog opredjeljenja. Iako je Cripple and Casino objavio svoj jedini album prije samo tri mjeseca, momci i pjevačica Petra već marljivo rade na novom albumu, pa su na koncertu u Sarajevu publici predstavili tri nove pjesme.Sa novom numerom su i otvorili koncert u Fiskulturi. Band cijelo vrijeme gura svoju viziju noisa, s jakom kontrolom koja ne dopušta da dođu do krajnosti neslušljivosti. Petra odlično vuče band, daje mu osnovnu snagu, komunicira sa publikom, a Darko na gitari i Danijel na basu su sasvim povučeni i posvećeni svojim instrumentima.

Nakon uvodne numere sviraju pjesmu Intro gdje se može naslutiti kakva će večer biti u Fiskulturi - noć teških tonova, buke i distorzije. Slijede These Equations, sa pumpajućim basom i vrištećim gitarama, i nova pjesma Of Adam. Na istoj razini sviraju i ostale numere sa debut albuma, Crossroad, Isuzu, Movie Star, kao i hit pjesmu Do My Job Right. Uživo pjesme zvuče znatno tvrđe nego u studijskim izdanjima. Koncert privode kraju sa pjesmama Hormones i Crystalize. Na bis poklanjaju pjesmu Hot Air Baloons.

Kuda buka vodi

Nakon 40-minutne svirke Cripple and Casino zadali su težak zadatak Analeni. Međutim, oni su ga bez velike muke savladali. Ovo nije prvo gostovanje Analene u Sarajevu. Prije sedam godina odsvirali su energičan koncert u Accessu. Kao i u slučaju Cripple and Casina i u ovom bandu se sve vrti oko vokalistice. Ana Franjić dominira stageom. Njen šarm i ekstravagantnost zaista zadivljuju. U Analeni sve funkcionira baš kako i treba. Uz stalni osmijeh Ana vrišti i fenomenalno svira svoju bas gitaru, Mijo i Miran grade gitarski zid buke koji je praćen dobro odmjerenim udarcima bubnja. Za razliku od Cripple and Casino i njihove kontrolisane buke, Analena pušta da ih buka vodi, a ne oni nju. Često se ti bučni zidovi obaraju sami od sebe što dodatno stvara haos u glavama. Da su ozbiljan band sa dugogodišnjim stažom potvrđuje i logistika s obzirom da je na koncertu bilo moguće kupiti njihova izdanja na CD i vinilu. Ista zamjerka kao i Cripple and Casinu može se uputiti i Analeni. Kratak nastup od 40 minuta ipak ne može zadovoljiti ljude koji su željni ove vrste muzike u Sarajevu. No nadamo se ponovnom dolasku i dužoj svirci.


(zurnal.info)

MUZIKA: Uncut i NME izabrali najbolje albume

 Britanski časopisi Uncut i New musical express specijalizirani za glazbu i sve što je vezano uz glazbenu produkciju, u tradicionalnom su duhu donijeli pregled top-lista najboljih albuma proteklog desetljeća.

Izbor najboljih 100 albuma časopisa NME, odnosno 150 najboljih Uncuta, dio je onog spektakla koji njihovi suradnici i novinari redovito donose na kraju svake godine, a proteklo je desetljeće posebna prilika za podsjećanje na ono što nam je sviralo, odnosno što je plijenilo pažnju glazbene publike i kritike.

Za redakciju NME-a, najbolji album proteklih deset godina bio je “Is this it”, The Strokesa, kojim su pobudili veliko zanimanje 2001. godine. Svi članovi banda odrasli su u bogatoj newyorškoj četvrti Upper east side, a uspjeh su pratile i poneke kritike da previše sliče bandovima iz sedamdesetih, poput Televisiona. Uncut je odabrao drugog favorita, smještajući isti album The Strokesa na peto mjesto svoje ljestvice.

Za njih je najbolji album desetljeća bio, također iz 2001., “White blood cells”, treći album The White stripesa, i prvi koji im je donio komercijalni uspjeh. U ranoj fazi karijere članovi banda Jack i Meg White nudili su najrazličitije interpretacije svog odnosa: prvo su bili brat i sestra, međutim dokaz o njihovu razvrgnutom braku stišao je glad medija za bizarnostima koji je dosta pridonosio zanimanju za White stripes.

Napominjući da je “White blood cells”, kao i u nešto manjoj mjeri “Is this it”, dio nekoliko prestižnih izbora za najbolji album svih vremena i drugih specijaliziranih magazina poput Rolling stonea, valja spomenuti da ni jedan od bandova nije dosegnuo ni uspjeh ni kultni status bandova koji su obilježili osamdesete, poput U2, ili onog koji je obilježio devedesete, kao što su to napravili Radiohead.

 


Upravo su Radiohead svojim dvama albumima zauzeli prvo i drugo mjesto na ljestvici koju je za proteklo desetljeće sastavio besteveralbums.com, internetska stranica koja se diči kalkulacijom podataka s više od 1300 različitih glazbenih ljestvica. Dok je broj dva “In Rainbows” (2007.), broj osam iste ljestvice je “Amnesiac” (2001.), na broju jedan je nevjerojatni “Kid A” (2000.).

Primajući pohvale za sjajni “O.K. Computer” (1997.), Thom York je postao sve mrzovoljniji u javnoj komunikaciji, patio je od depresije, a svi su pokušaji da napiše nove pjesme završavali nagonom da pjesme sakrije, baci ili uništi. Band je odlučio ipak nastaviti, a basist Colin Greenwood izjavio je: “Osjetili smo da sve moramo promijeniti.” Rezultat je bio “Kid A”, a malo je koji album u povijesti u tolikoj mjeri polarizirao i publiku i kritiku.

Odustali su od gitara, uveli klavijature, puhače, gudače i elektroniku, a i tekstovi su postali minimalistički i apstraktni. Na albumu su se osjećali utjecaji “elektronike”, krautrocka, jazza i klasične glazbe 20. stoljeća, a romanopisac s rock pedigreom Nick Hornby usporedio je album s Lou Reedovim radikalnim izdanjem “Metal machine music”, implicirajući da je riječ o pokušaju “komercijalnog samoubojstva”.

Album je razbjesnio kritičare koji su ih već etiketirali spasiteljima rocka, zaradio je gomilu negativnih recenzija, ali mrtvi se na kraju broje, pokazao je kraj desetljeća. (Na Uncutovoj listi “Kid A” završio je 25., a NME ga je stavio na 14. mjesto pretpostavljajući mu “In rainbows” na 10. mjestu.) Najveća ironija Radioheada jest da su ih na početku karijere pamtili samo po jednoj pjesmi, pa su ih u Americi po njoj i nazvali “The creep band” (Ljigavi band), vjerojatno ne znajući da se obraćaju budućnosti rocka.

Jedan je posebno bitan razlog koji “Kid A” čini albumom od važnosti: pokazao je da rock ne mora nužno opstajati po manirističkoj formuli bubanj, bas, gitara, i da sadržaj nešto znači, koliko god forma bila važna. Uncut je maksimalno isprovocirao reakcije čitatelja stavljajući čak dva albuma Boba Dylana među prvih deset: “Modern Times” (8.) i “Love and Theft” (2.), a čovjek je postao i jedan od favorita na kladionicama za osvajanje Nobelove nagrade za književnost. “Love and theft” (u originalu s navodnicima) iz 2001., navodno je inspiriran knjigom povjesničara Erica Lotta, “Love & Theft: Blackface Minstrelsy and the American Working Class”, i dugo je očekivan nakon četverogodišnje stanke.

 

Svoj trideset i drugi album “Modern Times” (2006.) producirao je sam pod pseudonimom Jack Frost, a doživio je brojne sumnje u autorstvo, optužbe za plagijate i vrlo bizarno seciranje svakog stiha i aranžmana koji podsjeća neko drugo djelo. I Grammyja, naravno. Čak je i Amazon.com, bez nekog posebnog obrazloženja odnosi li se njihova lista albuma desetljeća na prodaju ili možda neki drugi kriterij, na broju jedan istaknuo Tool i njihov “Lateralus” (2001), koji već odavna ima poprilično kultni status.

Tool su jedan od bandova koji su se smatrali zakinutima servisima za razmjenu glazbe, pa su više puta istupili protiv tadašnjeg Napstera smatrajući da su više od industrije zakinuti sami izvođači. Pokušaji glazbene industrije da spriječi i ograniči snimanje CD-ova i borba protiv slobodne razmjene glazbe na internetu još su jedan od fenomena koji je obilježio proteklo desetljeće. Afirmacija MP3 formata kao naprikladnijega za mrežnu razmjenu uz danas neizbježne MP3 playere u svačijem uhu, još jedna su posebnost konzumacije glazbe koju je također donijelo ovo desetljeće.

Ono što je također novina 21. stoljeća, strogo glazbeno uzevši, jest postajanje americane dijelom mainstreama. Kako je definiraju kao složenac formiran od raznih utjecaja tradicija koje čine američki glazbeni ethos; posebno: folk, country, rhythm & blues i rock & roll, te drugih izvanjskih utjecaja, popularno je znana i kao alt-country ili alternativni country.

Zbog brojnih izvođača koje nije mogao svrstati u nijednu ladicu, Jon Grimson iz Nashvillea 1995. je skovao termin americana za izvođače poput Ryana Adamsa i Whiskeytown, Calexico, The Jayhawks, Uncle Tupelo, Stevea Earlea, Alejandra Escoveda, Drive by truckers, Lambchop, Woven hand itd. Nemoguće je sve što se zbivalo pokriti, a da se nešto ne izostavi, poput Eminema i njegova The Marshall Mathers LP-a.

Sufjan Stevens, Devotchka, Mojave 3, Beirut, Decemberists, Flaming lips, Broken Social Scene i The Dears imali su sjajne albume prošlog desetljeća. No, neko drugo je vrijeme došlo od onog kojemu je posvećen popularni blog s nostalgičnom domaćom glazbom duhovito nazvan “Ova ploča ništa ne valja, ima rupu u sredini”. Na kraju spominjemo kako smo odlučili provesti u djelo i “domaću listu” stranih albuma koji su obilježili proteklo desetljeće. Sudionici “ankete” domaća su imena poznata upućenima u svijet glazbe koja su obznanila svog omiljenog favorita prošle muzičke dekade.

 

(tekst preuzet sa http://www.slobodnadalmacija.hr)

 


FARUK ŠEHIĆ: O Sedam strahova

Autor tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama

(o romanu Selvedina Avdića Sedam strahova, Algoritam media, Beograd i Algoritam, Zagreb 2009.)

Počeću odmah sa superlativom: roman Sedam strahova Selvedina Avdića je jedan od najboljih bh. romana koje sam pročitao od 09.12.1995. (to je vrijeme od kada počinjem pratiti bh. literaturu) do današnjeg datuma. Otprije poznat kao novinar reporter, pisac kratkih priča, ili nenametljivi muzički kritičar Selvedin Avdić ovim romanom dokazuje ono što je bilo vidljivo već u njegovoj knjizi kratkih priča Podstanari i drugi fantomi a to je da mu duga forma romana najbolje odgovara. A i najveće uspjehe u maratonu postižu ljudi u starosnoj dobi od preko 35 godina, jer su tada sposobni za najveća fizička dostignuća. Roman je dostignuće samo u onom smislu ukoliko su razlozi za njegovo pisanje potpuno iskreni i autentični. U Avdićevom slučaju je to baš tako.

Kineske kutije

O fabuli se možete pobliže informisati na zvaničnoj web stranici zagrebačkog Algoritma. Dovoljno je reći da je roman koncipiran po sistemu kineskih kutija, jer u svakoj kutiji koju čitalac otvori nalazi se nova narativna kutija, i tako sve do kraja koji čitaoca ostavlja u nedoumici šta će se dogoditi glavnom junaku. Ovo je roman o ljudskoj usamljenosti tako kaže sam autor, iako ono što će čitalac prepoznati kao najbitniju odrednicu knjige počesto ne mora biti podudarno autorovoj zamisli, jer je čitanje kao i knjiga – slobodan prostor, gdje postoji samo jedan vladar: čitaočeva svijest u samoći. Onda interpretacija može biti koliko i čitalaca.

Vještina sa kojom je roman ispričan u prvom licu je donekle na tragu klasičnog bosanskog pripovjedanja koje možemo naći u knjigama pisaca tzv. pripovjedačke Bosne i bh. filmu iz 20. vijeka (Ovo malo duše, Kuduz ili Sjećaš li se Dolly Bell), ali je ono inovirano stilom i uvjerljivošću sa kojom je napisana skoro svaka rečenica u romanu. Avdićev roman je lišen viškova i bespotrebnih odlomaka od kojih boluje savremena proza. Njegov svaki pasaž ima svoj smisao i motivaciju za razliku od jerihonskim trubama hvaljenih pisaca čija osnovna književna kvaliteta jeste njihova „genijalna“ stilska dosada i ispraznost. U takvim knjigama teško je odmaknuti od prve dvije rečenice, a ako u tome i uspijem potreban mi je paket Red Bulla kako ne bih istog momenta pao u tako dubok san da bi buđenje ličilo povratku iz mrtvih.

Selvedin Avdić je marljiv čitalac Borgesove literature što se da vidjeti iz njegove knjige. Ali ne radi se tu o pukom kopiranju (tako karakterističnom za „genijalne“ pisce) nego je riječ o jednoj čitalačkoj mudrosti koja fermentira u odličnu književnost, što se može čitati u jednom dahu, ali se može i gustirati danima. Njegova čitalačka i autorska posebnost se nalazi u svjetonazoru prema kojem je zadatak književnosti da opiše totalitet svijeta (slično Borgesu, Schulzu i mnogim drugim), bez obzira koliko je to nemoguća misija. Ta želja za sveobuhvatnošću unutar svijeta literarnog djela je itekako vidljiva u velikom broju citata, odnosno zabilješki na kraju knjige od kojih bih izdvojio stih velikog turskog pjesnika Nazima Hikmeta: Kao tamna voda živi ovaj čovjek. Sam tekst također obiluje citatima, pseudocitatima, mistifikacijama, aluzijama i drugim intertekstualnim pletivom gradeći jednu mrežu kojom će Avdić uspješno uhvatiti trenutke svijeta u raspadanju.

Radnja romana je smještena u neimenovani srednjobosanski rudarski grad za vrijeme posljednjeg rata u BiH. Grad je opisan realno-fantastično s tim da se udio fantastike, horrora može jednostavno nazvati: udjelom ratne stvarnosti. To je pokazatelj koliko ta stvarnost još uvijek čeka one koji će je ispisati, iako je dobar dio ovdašnjeg tzv. neovisnog literarnog establišmenta zamalo polomio noge u euforičnom ushitu kako je književnost o ratu definitivno mrtva, o čemu sam iscrpnije pisao u tekstu Manifest zelenog kalašnjikova. Da se ne ponavljam, tako su trudbenici tog establišmenta, bolje rečeno književnog lobija koji drži većinu žirija u BiH, požurili da zoru prevare. Knjiga Selvedina Avdića je krunski dokaz njihove literarno-intelektualne kratkovidnosti, ili, da budem direktan: gluposti.

U tamnim vodama

U ovom romanu stvarnost je toliko zakrivljena i izvitoperena da se s pravom može govoriti o jednoj vrsti magijskog realizma čiji zadatak nije da bude samo i jedino lijepa književnost (dužna da lijepo zabavi), jer je ova knjiga također i autobiografskog, dokumentarističkog karaktera, počev od klaustrofobičnog života glavnog lika pa do strave i užasa rata. Strava i užas nikad nisu direktni, niti se događaju baš tu gdje boravi glavni lik (osim epizode sa Pegazima), ali su sveprisutni i kruže nad čitavom radnjom kao usijano olovo u alhemijskoj laboratoriji.

Meni najzanimljiviji momenat romana jeste susret Alekse sa duhom rudnika perkmanom, kao i, sada već, antologijska priča o braći Pegaz koji treba da najave Smak svijeta, jer su kao motivi nastali po ugledu na Jedžudža i Medžudža (Gog i Magog), biblijsko-kur'anske vjesnike Apokalipse.

Isto tako ovaj roman jeste literarni dokument o svemu onom što smo vidjeli, ali je neopaženo prošlo pored nas kao talog ulične prljavštine uhvaćen u spirali vjetra. O nevidljivim ratnim zločinima koje je počinila bosanskohercegovačka vlast, tj. Armija BiH. O čemu smo imali bezbroj medijskih izvještaja, ali je u književnosti ta tema do sada bila podosta tabuizirana. Mada ovaj roman nije pisan zato što se treba pisati o „svojim“ zločinima, to je samo jedan važan tematski fragment unutar knjige.

Selvedin Avdić tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama, ko se ne slaže neka što prije pročita roman Sedam strahova Selvedina Avdića.

(zurnal.info)

POMOZITE: Biramo najbolji poslijeratni album u BiH

 

Vaše prijedloge za najbolje albume šaljite na redakcijski mail [email protected] do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate

Bez obzira na strah od recesije i mutirane gripe odlučili smo da u zdravlju i veselju sačinimo listu najboljih poslijeratnih albuma koji su objavljeni u Bosni i Hercegovini. Željeli bismo se argumentirano uvjeriti da je domaća poslijeratna scena, bez obzira na nedostatak diskografskih kuća, muzičke kritike, odgovarajućih koncertnih prostora i slične logistike, zanimljivija i uzbudljivija od zlatne ere sarajevske pop rock škole. Tako obiman, ali i odgovoran zadatak, nismo u stanju sami izvršiti pa smo odlučili da svoje poštovane čitaoce i čitateljice zamolimo za pomoć.

Dakle, molimo vas da vaše prijedloge za najbolje albume (najbolje bi bilo da ih bude deset i da uz svaki date kraći komentar, ali ako nemate dovoljno strpljenja, volje ili koncentracije, može kako može) šaljete na redakcijski mail [email protected] do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate, uporediti ih sa vlastitim zapažanjima i donijeti konačnu listu od deset najboljih poslijeratnih bosanskohercegovačkih albuma.

Da bismo vam potakli inspiraciju podsjetićemo da je nedavno hrvatski Jutarnji list donio svoju listu od 20 najboljih albuma koji su objavljeni na području regije. Listu su sačinili njihovi iskusni kritičari Ilko Čulić, Aleksandar Dragaš i Zlatko Gall. U tom izboru nalazi se čak sedam bosanskohercegovačkih radova.

Najbolje plasirani je Damir Avdić čiji se album Mrtvi su mrtvi nalazi na trećem mjestu, a prvi CD Od trnja do žaoka zaradio je sedmo mjesto. Na četvrtoj poziciji nalaze se Mostar Sevdah Reunion i Šaban Bajramović, Letu Štuke su na sedmom, Dubioza Kolektiv na 11. mjestu, Frenkie na 15., a Edu Maajku su svrstali među hrvatske albume gdje je njegov CD Slušaj mater zauzeo šestu poziciju. Sigurno smo da primjećujete kako na listi, između ostalih, nisu uvršteni SCH, Zoster, Skroz, Sikter, Protest, Defence, Validna legitimacija, Vuneny, No Rules, pa ni Basheskia, Damir Imamović, Amira Medunjanin, Adi Lukovac, Laka, Mara... Nadamo se da je ovoliko dovoljno za buđenje inspiracije. Koga smo propustili pomenuti neka pokuša oprostiti. Skromni smo ljudi, griješimo.

Očekujemo vaše prijedloge. Help Bosnia Now!

(zurnal.info)

MUZIKA Murmansk, Eleven Eyes To Shade, 2009

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records

Ništa mi nije draže nego kada sasvim slučajno naletim na grupu koja mi se na prvo slušanje svidi. To je slučaj sa finskim bandom koji dolazi iz Helsinkija pod nazivom Murmansk i koji je oformljen 2003. godine.

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records. Za razliku od prvog albuma pod nazivom „Chinese Locks“ koji je realiziran 2008. godine ovogodišnji predstavlja znatno zrelije izdanje na kojem je jasno kazano šta je to što preokupira članove ovoga odličnog finskog banda. Čvrstom i beskompromisnom svirkom kao i specifičnom atmosferom to su u potpunosti pokazali na posljednjem albumu.

Na albumu „Eleven Eyes To Shade“ nalazi se 10 pjesama koje kombiniraju mračne tonove i depresivni i tužni glas pjevačice Laure. Muzika im je u potpunosti potčinjena stvaranju kompletnog muzičkog haosa, a u tome im velikodušno pomažu sva čuda tehnike a najviše eho i feedback.

Album otvaraju sa numerom „Sweet Trio“ koja se pretvara u omaž grupi The Cure iz perioda albuma Pornography iz još davnih osamdesetih godina. U tom stilu nastavljaju i dalje. Numera „Sumac“ je, uz njihov prvi singl „Moth“, pjesma koja je klasična odrednica zvuka koji će oni slijediti do kraja albuma i sigurno je najupečatljivija na albumu. Komplicirana bas dionica sa sumanutim udaraljkama uz jecajući vokal Laure i distorzirane gitare daju agresivni shoegaze za novo stoljeće. Međutim album nije u potpunosti skup agresivnog noise shoegaze već album iz numere u numeru polako prelazi u melanholični muzički izražaj.

Redaju se melanholična „Paper Dust“,“Silver Heel“ i predivno spora „Blink Your Loveless Eye“ koje nas odmaraju od agresivno mračnih „Sweet Trio“ i „Sumac”. Međutim sve to kratko traje jer nas numere „Robots in the Attic“, „The Wishing Machine“ i „Before Kitchen Knives“ vraćaju na već dobro trasirani put grupe Murmansk.

Odličan album, odlična grupa i srdačna preporuka.

 

 

(zurnal.info)