Kultura

Samir Šestan: I like Jazzfest

Kad tinejdžersku fazu ne završite gubljenjem interesa za muziku, a koje, u nastavku, uzrokuje sindrom zaostalosti u razvoju, čiji je glavni simptom lament nad „dobrim starim vremenima“ i zazivanje povratka naftalinskih zvijezda, nego život nastavite intenzivnim slušanjem muzike, poslije izvjesnog vremena prevaziđete mladenačku samoidentifikaciju kroz usmjerenost na jedan obrazac, počnete roviti po beskrajnom bogatstvu različitosti i neizostavno dođete do faze u kojoj vas od muzike interesuje, prije svega, da vam ponudi nešto novo, u kome autorski pečat i različitost od mase i stereotipa postaje jedino što je važno. Sama „vrsta“ muzike, odnosno njeno mjesto u ormaru-ladičaru koji je diskografska industrija izmislila radi svojih potreba, odnosno, zloupotrebljavajući nedostatke ljudske psihe, potpuno je nebitna.

U tome se krije uspjeh Internacionalnog muzičkog festivala Jazzfest Sarajevo. U tome što ne robuje stereotipima i što pokušava da nam ponudi nešto Novo i Drugačije, ma koliko to baš savršeno ne pristajalo ladici u koju se trpa. Organizatori naprosto nisu dopustili da im formalna stvar, etiketa, nužna za postojanje u današnjem svijetu brzog konzumerizma, odredi suštinu i zarobi ih u uski okvir jednog muzičkog pravca, nego je koriste tek kao okvirno određenje, dajući u sklopu svog programa prilično šaroliku paletu muzičkih sadržaja, s jednim jedinim strogim zahtjevom – da pored kvaliteta posjeduju jak autorski pečat i predstavljaju iskorak u odnosu na srodne stvari na sceni.

U 13 godina njegovog postojanja nemjerljiv je broj iznenađenja i užitaka koji je Jazzfest priredio ovdašnjoj publici. Favoriti su individualna stvar. I glupo je uopšte u ovakvom kontekstu pričati o najboljima. Postoje samo oni koji su, na svakog od nas pojedinačno, ostavili najveći utisak. Mada je i tu, svakom od revnosnijih posjetilaca festivalskih nastupa, teško izdvojiti baš jedno ime ili samo par njih.

No, ne samo da je Festival ugostio čitav niz iznimnih autora, nego se vremenom razvijao. Koncipiran na tri različite scene, on, danas, kao da je sastavljen od nekoliko različitih minifestivala. Što je naročito naglašeno pokretanjem projekta Xenophonia, kao proljetnog izdanja Festivala, koji je već u svom prvom izdanju gotovo zasjenio glavni festivalski program.

Jedina ozbiljna zamjerka organizatoru odnosi se na propuštanje prilike da se festivalski sadržaji dokumentuju i sačuvaju od zaborava. Neprosto je neprihvatljivo da neki prekrasni trenuci nisu snimljeni i učinjeni dostupnim u video ili audio varijanti. To se, prije svega, odnosi na kolaboracije izuzetnih umjetnika, formirane specijalno za Festival, koje su iznjedrile fantastične rezultate, a najvjerovatnije se nikad više neće ponoviti. A, i ako se, slučajno, i ponove, imaće drugačiji sadržaj, značaj i uticaj na naš osjetilni aparat.

No, možda je to i u redu? Možda je do autora ovog teksta, opsjednutog potrebom da sačuva sve izuzetne trenutke u svom životu. Možda je kolekcioniranje komada vremena koliko nemoguća misija i protuprirodno, toliko i zaludno? Možda i ne treba da postoji ništa osim sadašnjosti, da nas nauči živjeti i prekine tu, naročito na ovim prostorima prisutnu, kombinaciju opsesije prošlošću i očekivanja od budućnosti. To neprestano vraćanje i čekanje, u kojima nam prolaze životi.

(zurnal.info)

MUZIKA Soulsavers, Broken

Mark Lanegan ima jedan od onih glasova koji mogu svakoj pjesmi dati dostojanstvo, zaista bilo kojoj, čak i ako vam u ovom momentu padaju na pamet ekstremne pojave, poput kajdanke Dine Merlina. Možete onda misliti kako zvuči kada čovjek zapjeva kakav pristojan napjev poput Senor (Tales Of Yankee Power) (na soundtracku za film I'm Not There), ili Where Did You Sleep Last Night ( na svom prvom solo albumu Winding Sheet)...

Svako malo pročitam da je neko i negdje gledao Lanegana i da se šokirao njegovom heroinskom devastiranošću. Ali, on se obavezno vrati, snimi izvrstan solo album (Bubblegum) kakav su trebali snimiti Stoogesi kad su već razmišljali o dostojanstvenom povratku, iznenadi sve saradnjom sa odlikašicom Isobel Campbell iz Belle and Sebastian (album Ballad Of Broken Seas), oplemeni balade na Queens Of The Stone Age albumima... I sve tako, u zdravlju i veselju, do dana današnjeg kada uživamo u zlaćanoj jeseni i albumu Broken koji je Lanegan snimio sa Soulsavers.

Soulsavers oformili su zaljubljenici u elektronsku muziku Rich Machin i Ian Glover koji su debi album Tough Guys Dont Dance snimili 2003. godine. Na njemu je pjevao Josh Haden, iz benda Spain koji su me svojevremeno tako slatko rastuživali. Drugi album nazvali su It’s Not How Far You Fall, It’s How You Land i s njim se dodatno udaljili od osnova elektrotehnike. Ovaj album treba pamtiti i po tome što su se na njemu upoznali sa Laneganom i izvršili temeljne pripreme za Broken. Napravljene su izvrsne melodije, rockerskije nego ikada do sada, a listu gostiju kao da je kreirao ljubitelj alternativne muzike iz ranih devedesetih.

U pristupu Soulsaversa odmah se osjeti da imaju izvanredan muzički ukus i bilo bi uživanje uvalit se u njihovu kolekciju vinila sa flašom vina i dobrom mezom. Rich i Ian su, i to je sasvim očigledno, pomno preslušali svoju uzoritu kolekciju. Ako tretiraju blues dobro znaju šta je njegova suština, i da je za njeno demonstriranje dovoljna fraza od dvije sekunde... Tako rade sa soulom, jazzom, hard rockom i svim ostalim što su uspješno dotakli na Brokenu. Rich je u jednom od rijetkih intervjua rekao:

- Nisam želio da budem u electronic bandu. Ili u rock'n'roll bandu. Želio sam slobodu da istražujem.

A u drugom dodatno pojasnio:

- Volim sve vrste muzike koje mi omogućavaju da otvaram vrata. Nema ništa bolje nego dovoditi ljude koji inspirišu, koji stvari čine svježim i nikada dosadnim.

Ovakve ploče obično nemaju hitove i slušaju se tokom čitave jesenje večeri, ali ipak na noge svaki put podiže opasna Unbalanced Pieces koja neodoljivo podsjeća na šarm pjesme I Nearly Lost You koju je Lanegan svojevremeno otpjevao sa neprežaljenim Screaming Trees. Ovdje Laneganu podršku pruža i Mike Patton da bi sve bilo još napetije. Blizu je i lijepa, horska All The Way Down kakva bi prijala onom ljubitelju tableta iz Spiritualized. Možda je zbog toga Jason Pierce i svratio u studio da bi nakon popijene kafe i kurtoaznih pozdrava zapjevao u Pharaohs Chariot. Sladokusci će sigurno uočiti i pjesmu Willa Oldhama You Will Miss Me When I Burn, krasnu ljubavnu tužbalicu kakve majstorki štanca naš depresivni prijatelj. Ostarjele alternativce obradovaće i gostovanje Gibby Haynesa iz Butthole Surfersa u pjesmi Death Bells. Da ne bi ispalo da se Soulsavers druže samo sa poznatim, tu je i australijska pjevačica Rosa Agostino koja je briljirala u pjesmi Rolling Skies i završnoj dramatici nazvanoj By My Side.

Da se razumijemo, zanimljivo je ponovo čuti sve te dobre ljude, ali Broken bi bio dobar album čak i da je snimljen sa Amelom i Kicetom na pratećim vokalima. Ova ploča je izvrstan izbor za tekuću jesen. Soulsaversi ne spašavaju dušu, to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim zajednicama. Oni su tu da nam uljepšaju život, a to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim duhovnim zajednicama.

(zurnal.info)





Nakon MESS – a: Kako praviti čiste predstave

Kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle.

Nesumnjiva je poetička kompeticija MESS-a ove godine zatečena imaginarnom a opet realnom ekonomskom krizom. Već ta činjenica dovoljno je sumnjičila istost egzistencijalnih parametara političkog i umjetničkog bitka. S toga i krilatica ovogodišnjega MESS-a „Sve je isto samo različito“ uz još ono rejected, potpisano marionetskoj šaci s plakata festa koji je ponajprije upućivao na standarde evrounijske društvenosti, doima se sasvim razumnom.

Četrdeset i deveti MESS počeo je usred zaigranog, multikulturnog, kölnskoga geta njemačke predstave „Pakao na zemlji“ rediteljice Constanze Macras. Nadalje, trajao je multipliciranjem marginalne stvarnosti neoliberalnog doba a završio žesnim monologom i loženjem vatre u predstavi Medeje, mišljene iskonom crnoga kontinenta. Uzmemo li da bi ovo bio tek činjenični a opet relativizujući hod po vremenu koje se sabire i rasipa pred našim očima, preostaju nam i još neki drugi regenerirajući i apsurdistički osnovi kojima se MESS da samjeravati. I dok je, navodno, dječija predstava „Sapun ima smisla“ pretendirala balonima, koji u svojoj nematerijalnosti imaju mnogo više smisla nego li silni trk među teatarskim tendencijama, neke druge su, pak, osvajale prostor svoje samobitnosti direktnošću iskaza. Tako je „jedna žena, sama samcata - kako već bi zabilježeno u jednom twitter komentaru - pojela izmet srpskoga nacizma“, u predstavi „Will You Ever Be Happy Again“. U pitanju je Sanja Mitrović, kojoj mnogi mogu zamjeriti na manjku teatralnosti ili imputirati evolutivni stadij etide ovoga komada ali joj malo ko može oduzeti od časovničarske preciznosti. A, vjerodostojnost, pa taman i doslovna, u današnjem svijetu, i međunarodnoj pravdi i umjetnosti, jeste sve samo ne istina.

S druge strane, koliko malo znamo ili osjećamo sa svojim susjedima potvrdila je predstava „Led“, po tekstu Vladimira Sorokina, Nacionalnoga teatra iz Budimpešte. Avet totalitarizma, „odabrani“ i svi oni koji će našu čednost premrežiti svojim utvarama, nasiljem i prijetnjom, lažju i našom vlastitom sklonošću da budemo podvedeni, prikazuje se ujednačenim ansamblom ove mađarske pozorišne kuće, koji će ponijeti specijalnu kolektivnu nagradu MESS-ovog žirija. Jednako, kako je Sorokin začudan pisac tako će i na sceni sva naša očekivanja života ostati magnovenjska, u destruiranom prostoru privatnosti. No, iako je u ovom slučaju reditelj Kornél Mundruczó donio ugaženu brazdu vremena i prostora traume, tek je belgijska Needcompany posvjedočila manjkavost komunikacije, pa čak i jednostrane inicijative za njom.

Autor predstave „Isabellina soba“, poznati flamanski reditelj Jan Lauwers, ni tekstom ni scenskom adaptacijom neće sugerisati, usljed nedostatka korelacije među prividom likova, mogućnost velike radnje. Dakako da Lauwers kao umjetnik postdramskog teatarskog koda neće unositi bilo kakav dramski naboj u vašu utrobu ali će vam direktno na pleća nasloniti prizor sa svim svojim humanim artefaktima. On je autor koji žive i mrtve drži zajedno na sceni i postkolonijalno evropsko iskustvo detektira kao porazno za spekulativni um i pruža zadovoljstvo razrokog posmatranja pozornice, gdje ste pod stalnom nedoumicom jeste li nešto ispustili. Uz sporost naracije i dinamičnost rediteljske intervencije, u ovoj predstavi će se muzikaliziranjem izraza pobrinuti i za ukupni zvučni krajolik, što je čest imperativ u savremenom pozorištu. Osim toga, i nijemim plesom osvojen je prostor koji glumačka tijela ne ostavljaju havi. Sve to je bilo sasvim dovoljno za Gran prix MESS-a.

Predstava „Usamljeni zapad“, rediteljice Selme Spahić, po tekstu ostrvskoga pisca Martina McDonagha, donijela je komparativno i amblematično viđenje naše stvarnosti i naše usamljenosti u irskoj perspektivi. Takva analogna izvođenja naših problema i rješenja postala su manir koji umara u ovdašnjoj pozorišnoj praksi. Sigurno i da bismo željeli češće čitati tekstove domaćih dramskih autora kojima se ne bismo silili da uskačemo u cijele dogmatske, ideološke i ine svjetove, kako bismo tili čas iza predstave ustanovili da baš i nije sve isto. Jedino je možda identično oceubistvo, jedan od dva ključna problema u ovoj predstavi, simptom kojim se bespomoćno priziva Lakan.

Ipak, da sarajevska publika ima neka svoja rješenja pokazali su rezultati glasovanja. Ruska predstava „Vremena… Godišnja doba…“ Ivana Popovskoga, od samoga starta festivala važila je za favorita. Bajkovit likovni kolaž uz vokalima podvučenu muziku, tu i tamo namjerne ili slučajne parodije, očito je sve što je ovogodišnjim posjetiocima MESS-a trebalo. U tom smislu, moderator okruglih stolova na MESS-u, Bojan Munjin, upitao je praveći paralele sa pripovjednim manirom Dostojevskog, kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle. Šta bi tek rekao Oskar Danon, ovogodišnji dobitnik “Zlatnog lovorovog vijenca za izuzetan doprinos umjetnosti teatra”: Je li nam praviti partizanske pjesme ili zabušavati sa turboklasičnom literaturom a là Vivaldi. Možda to znaju u Collegium artisticumu, nekada proleterskom, danas, SUBNOARskom okupljalištu.

(zurnal.info)

MUZIKA Analena, Inconstantinopolis


Sarajevski koncert Analene koji će se desiti 05.12.2009. godine u klubu Access je dio promocije novog albuma u okviru koje će se ovaj bend, nakon ljetnih koncerata po Zapadnoj Evropi, okrenuti ka istoku i po prvi put svirati u Turskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj i Makedoniji. Društvo u Accessu će im pravit još jedan odličan band iz Zagreba Cripple And Casino koji će na tom koncertu predstaviti svoj debut album.
Tokom svog postojanja Analena je potvrdila da je koncertno najaktivnija hrvatska grupa iako joj se može prigovoriti na studijskoj neaktivnosti, s obzirom da su novi album snimili nakon petogodišnje pauze. Odsvirali su na stotine koncerata uzduž i poprijeko Evrope te ostavili brojne audio tragove u obliku nekolicine kaseta, singlica, ploča i CD-ova. Nakon dvanaest godina postojanja zagrebačko-novogoriška grupa Analena objavila je svoj treći album pod nazivom Inconstantinopolis. Bilo je dovoljno samo prvo preslušavanje da bi se moglo reći da je Analena produžila već dobro utabanom stazom koju je napravila na prethodnom albumom Carbon Based koji je objavljen 2004. godine.

Njihov post noise zvuk je zaista jedinstven za područje bivše nam zajedničke države i jedino smo takvu snagu i energiju mogli čuti na albumu No Sleep Till Pussy zagrebačke grupe Sexa.

Inconstantinopolis će na LP i CD formatu objaviti slovenačka izdavačka kuća Moonlee Records koja je objavila i njihov prethodni album. Ovaj label inače objavljuje i izvrsne Vuneny, Bernays Propaganda, Don't Mess With Texas, Hitch i Damira Avdića.

Na albumu se nalazi 10 fantastičnih noise pjesama i zaista je teško izdvojiti favorita s obzirom da su sve po kvalitetu na istoj razini. Možda se može spomenuti četvrta numera pod nazivom Off With My Head gdje nas kroz pjesmu vodi divan brundajući zvuk bas gitare koji se kasnije spaja sa bjesomučnim zvukom Miranove i Mijine gitare. Zvukovi njihovih gitara se upotpunjuju i čine izvrstan sklad koji funkcioniše besprijekorno dajući znatno puniji, žešći i razorniji zvuk čitavom albumu, dovodeći ga skoro do savršenstva.

U svim numerama prvi gitarski rifovi udaraju u glavu gdje vokal Ane Franjić razbija cijelu atmosferu uz jak i dobro kontrolisan zvuk gitara. Vokali koji su otpjevani na engleskom jeziku su izvrsno isprepleteni sa instrumentalnim dijelovima gdje Ana Franjić vrišti sa nadnaravnom snagom i ljepotom uz to odrađujući veoma dobro svoj posao na bas gitari.

U odnosu na prethodni album primjetno je da je buka pod djelimičnom kontrolom, gitare su donekle zauzdane. Teški zvuk bas gitare, čvrsti i odmjereni zvuci bubnja uz režeće gitare su i na ovom albumu zvučna kulisa Analene. Dobili smo album koji je teško prestati slušati kada su potenciometri podešeni na maksimum. On je izrazito sirov, oštar i prepun gitarske energije i napona. Album zatvara numera Seven Cakes of Toilet Soap An Alternative Ending koja nas u laganom i šaptačkom tempu budi iz sna zvanog Analena.



DISKOGRAFIJA:

Inconstantinopolis - CD, LP (2009.)
Carbon Based - cd, LP, cass (2004.)
Analena & Sensual Love - Split CD, 10", cass (2002.)
ANALENA & UNISON - split 7" (2001.)
ARHYTHMETICS - CD, 7", cass (2000.)

Obilježavanje stogodišnjice rođenja Meše Selimovića

 

Akademija nauka i umjetnosti BiH priprema ambiciozan program obilježavanja stogodišnjice rođenja Meše Selimovića, čije će se najveće manifestacije održati u periodu od 26. marta do 26. oktobra 2010.

Na inicijativu Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, tačnije Odjela za humanističke nauke, 16.10.2009. godine održan je inicijalni sastanak organizatora i suorganizatora u obilježavanju stogodišnjice rođenja velikog bosanskohercegovačkog književnika Meše Selimovića.

Na poziv Akademije za sudjelovanje su se odazvali Jasmin Imamović, načelnik općine Tuzla, grada gdje je pisac rođen i živio, Alija Behmen, gradonačelnik Grada Sarajeva, gdje je pisac radio i živio, a zatim i Srebren Dizdar, dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Medhija Maglajlić, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Alma Jusufbegović, savjetnica u Ministarstvu kulture i sporta Kantona Sarajevo, Irfan Horozović, potpredsjednik PEN Centra BiH, i Muhamed Ćurovac, sekretar Društva pisaca BiH.

Skup je pozdravio u ime Akademije nauka i umjetnosti prof. dr. Božo Matić, predsjednik Akademije, a vodio ga je i moderirao prof dr. Vladimir Premec, sekretar Odjela humanističkih nauka Akademije.

Prof dr. Zdenko Lešić je u ime Akademije obrazložio projekat, prema kojem bi Akademija 26. aprila 2010. godine održala cjelodnevni međunarodni skup o djelu Meše Selimovića, a Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH organizirao bi u Sarajevu i Tuzli izložbu posvećenu životu i djelu velikoga pisca. Pored ove dvije manifestacije, narodna pozorišta Tuzle i Sarajeva imala bi tih dana na repertoaru obnovljene ili nove predstave napravljene na osnovu djela Meše Selimovića; TV i radio programi bili bi posvećeni Selimovićevom životu i djelu; udruge pisaca održale bi prigodne književne programe; proljetni broj časopisa Novi Izraz bio bi posvećen prikazima njegovoga djela, uz sudjelovanje slavista iz svijeta koji su se bavili prevođenjem ili interpretacijama Selimovićeve književnosti, a predstavnici dva grada pokušaće u dogovoru sa BH Poštom da postignu dogovor o dizajnu poštanske marke sa likom Meše Selimovića.

Ovim se ne iscrpljuje broj sudionika u obilježavanju Godine Meše Selimovića (od 26. marta do 26. oktobra 2010). One institucije i pojedinci koji žele da se pridruže ovoj inicijativi mogu kontaktirati prof dr. Zdenka Lešića na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ili PEN Centar Bosne i Hercegovine, do kraja oktobra 2009. godine, kako bi svojim programom ili predstavljanjem podsjetili javnost Bosne i Hercegovine na velikana pisane riječi.

(zurnal.info)

 

FILM Knowing, Alex Proyas

Uloge: Nicolas Cage, Chandler Canterbury, Rose Byrne, Lara Robinson

 

 

(recenzija preuzeta sa sitea Dečko koji obečava)

Best Of MESS 2009

Ovogodišnji teatarski festival MESS obilježit će premijere, posjeta Ivana Popovskog, koji se smatra jednim od najboljih ruskih režisera, ali i veliki utjecaj ekonomske krize i glas protiv zatvaranja Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Nihada Kreševljakovića, izvršnog direktora festivala, doveli smo u neugodnu situaciju da za čitaoce Žurnala da po vlastitom osjećaju izdvoji najbolje od 26 predstava u deset festivalskih dana (16.-26. oktobar).

Novo: Malo je stvari koje do sada nismo imali priliku vidjeti na MESS-u i upravo je zbog toga ovaj festival ono što jeste. U programskom smislu, nažalost, ove godine imamo dvije stvari koje, nažalost, nećemo imati priliku gladati, a tu izdvajam programa Future MESS i prateće koncerte. Ipak, ono što je najvažnije, a to je kvalitetne teatarske predstave, toga sigurno neće nedostajati.

Obratiti pažnju: Na sve. Bit festivala i njegovog programiranja je u tome da su sve izabrane predstave vrijedne pažnje. Samo ću podsjetiti da ove godine dolaze imena poput Ivana Popovskog, čovjeka koji se smatra jednim od najboljih reditelja u Rusiji. Na festivalu gostuje Narodno pozorište iz Budimpešte i belgijska NEEDCompany...Najveća teaatrska imena iz regije poput naprimjer Harisa Pašovića ili Paola Magelija su također gosti festivala... Bojim se da bih mogao dugo nabrajati sve ono na što treba obratiti posebnu pažnju.

Premijere: Prije svega smatram velikim uspjehom da i ove godine imamo priliku predstaviti publici još jednu messovsku premijeru. Do sada je MESS producirao ili učestvovao u produciranju preko 30 teatarskih predstava i to je naš veliki uspjeh. Ove godine premijera je dio čitavog jednog procesa u kome je MESS imao učešće od početka kada je Austrijski PEN u suradnji sa BH Pen centrom i nama raspisao konkurs za najbolji domaći dramski tekst. Rezultat tog procesa je premijera predstave Ne volim ponedjeljak po tekstu Zlatka Topčića i u režiji Christiana Papkea.

Glumci: Na žalost, teatarski glumci i glumice nisu uvijek toliko poznati poput onih iz filma. Ipak, nema dileme da će se uloge mnogih od njih dugo pamtiti.

Nove snage: Kao što sam rekao ideja MESS-a da afirmira mlade reditelje/ice bila je poseban cilj programa FUTURE MESS, a koji je nažalost ove godine privremeno otkazan.

Pozorišta: Pozorišta, odnosno lokacije se biraju na osnovu tehničkih zahtjeva teatarskih trupa koje dolaze na festival. Naša publika je već naviknuta da su mnogi od tih neteatarskih prostora, zahvaljujući dosadašnjim festivalima već poznati našoj publici poput naprimjer Stolarije Narodnog pozorišta. Pored nje, i ove godine koristimo prostor Doma Oružanih snaga BiH. Pašovićeve predstave igraju se na Mašinskom fakultetu, odnosno Uniticu. Predstava teatara lalish bit će igrana u prostoru Bošnjačkog insituta u Sarajevu. Koristit ćemo i prostor Sloge, Likovne akademije u Sarajevu, Akademije scenskih umjetnosti... Jedna dječija predstava bit će igrana u Domu Bjelave...

Poruka: To je festival koji od svog osnivanja kroz teatar i uopće umjetnost slavi slobodu i različitost.

Iza zavjese: Pa zbog svih ljudi koji ovih dana danonoćno rade volio bih da je publika svjesna da se radi o zaista hiljadama utrošenih sati da bi se na kraju mogla podići zavjesa i da bi publika mogla uživati u onome zbog čega ovaj festival postoji. Ovaj festival, kao i SFF, JAZZ festival, Sarajevska zima, te uspjesi velikog broja naših umjetnika/ca su zapravo najpozitivnija strana današnjeg BH društva.

Recesija: Utjecala je, ali u ovoj fazi o tome najmanje razmišljamo. Festival će se održati po 49. put. Što se tiče MESS-a čini se kao da ekonomska kriza traje od 1997. godine. Takav osjećaj vjerovatno dijele svi. Mi očigledno nismo finansijski moćno društvo, ali u pogledu umjetnosti i kulture vjerujem da jesmo.

U zadnji čas: Promjena termina igranja predstava Klasni neprijatelj i Balon od kamena: Moja sjećanja.

Takve stvari se nekad dešavaju. Nije nam zbog toga drago ali naša je želja prilagoditi se različitim situacijama. Festival je vrlo živa stvar kroz koju dnevno prolazi stotinu učesnika. Zbog svega toga bih zamolio našu publiku da ima razumijevanje za probleme poput ove promjene termina, a po kojoj se predstave igraju isti dan ali Balon od kamena u 19.00, a Klasni neprijatelj u 21.15.

(zurnal.info)

KULTNI VINILI: DEAD CAN DANCE, Dead Can Dance, Spleen And Ideal

Priča o bendu Dead Can Dance počela je u Melburnu, 1981. godine, gdje su se upoznali Brendan Perry i Lisa Gerrard. Prije formiranja DCD Brendan je bio pjevač i basista u australijskom punk bandu Scavengers koji je 1979. godine promijenio ime u Marching Girls. Bend nije objavio album, pa ih Perry napušta i počinje sa samostalnim radom. Eksperimentira sa elektronikom, a kada mu se pridruže Lisa Gerrard, Paul Erikson i Simon Monroe Dead Can Dance je oformljen. Odlaskom u London 1982. godine Brendan i Lisa se ubrzo uključuju u tamošnju muzičku scenu pa 1984. godine snimaju prvi album pod nazivom Dead Can Dance. Album je objavila izdavačka kuća 4AD koja je pod dirigentskom palicom Ivo Watts-Russella postala okupljalište svega kvalitetnog što se u to vrijeme moglo čuti i vidjeti u Londonu, poput bendova The Wolfgang Press, Bauhaus i This Mortal Coil.

Prvim albumom u potpunosti otvaraju sebi ulaz u tadašnju dark ghotic scenu Londona približavajući se zvukom najviše Cocteau Twins i ranim The Cure. Omot krasi ritualna maska sa Nove Gvineje koja dobro ilustrira atmosferu koju muzika ostavlja na slušaoca.

Album u cijeloj svojoj formi odudara od njihovih kasnijih radova. Ipak numere Froutier, Musical Eternal i Carnival of Light u dobroj mjeri najavljuju šta se može očekivati na njihovom slijedećem albumu Spleen and Ideal. Na albumu se nalazi 14 pjesama koje su svakako nešto što se u to vrijeme moglo nazvati vrhom dark ghotic scene u Engleskoj, a samim tim i u svijetu. Pjesme su turobne, mračne, a prekrasni vokal Lise Gerrard ipak uspijeva pjesmama dati malo spokoja. Na ovom albumu DCD još uvijek koriste „klasične“ instrumente, dok kako se njihov opus razvija, sve više eksperimentišu sa zvukom i uključuju egzotične instrumente Azije, Afrike ili Južne Amerike ne libeći se da ih prilagode svojoj muzici.

Drugi, po svemu čudesni album Spleen and Ideal realizirali su 1985. godine i njegova glavna odrednica je odlično kotištenje stare tradicionalne britanske muzike i latinskih stihova. Album je i na prvo slušanje zaista fascinantan.

Ploču otvara De Profundis čija atmosfera priziva prostore katedrala, a Lisin vokal oduševljava. Album je isprepleten numerama koje su kao De Profundis i pjesmama gdje svoje vokalne sposobnosti pokazuje i Brendan. Njegove pjesme imaju drugačiju formu, čvršće su ii više vuku na zvuk prvog albuma. Ascensions nose upečatljive klavijature, Circumradiant Dawn sa Brendanom na vokalu i duvačkim dionicama nakratko ubrzava čitavu sliku albuma dok Enigma of The Absolute prezentuje teške zvukove udaraljki u kombinaciji sa zvukom harfe i violončelom. Simfonična i omamljujuća Advent sa klavirskim vođenjem pjesme i duvačima nastavlja ono što se već moglo čuti na prethodnih šest numera. Za kraj ostavljaju nevjerojatnu Avatar gdje Lisa opet latinski jezik koristi da bi što bolje dočarala atmosferu pjesme, a prati je izvrsna ritam sekcija koju predvodi Brendonom na bas gitari, koja je njegov i osnovni instrument. Brendanov vokal u pjesmi Indoctrination zatvara album.

Poslije ovog albuma DCD snima još sedam manje više uspješnih albuma, opredjeljujući se u potpunosti za ambijentalnu muziku koristeći u velikoj mjeri tradiciju raznih plemena širom svijeta.

Perfekcionizam i multiinstrumentalnost kojima su oduvijek težili Lisa i Brendon dolazi do izražaja naročito na njihovim koncertima. Zbog veoma dobrih koncerata objavljen je veliki broj neoficijelnih live bootleg albuma, a 2005. godine kreću na kraću evropsku turneju gdje su odradili 13 manjih koncerata, a 8 koncerata imali su u SAD. Tim koncertnim aktivnostima se prekida rad DCD. Lisa se vraća u Australiju dok Brendan prelazi da živi u Irsku. Tamo kupuje150 godina staru Quivvy Church u mjestu Belturbet koju zatrpava raznoraznim instrumentima i okreće se stvaranju filmske muzike i solo projektima.

(zurnal.info)

PJESMA: Tomislav Marković

 

 

 

 

Simpathy for the Amfilohije

(Amfilohije Radović, sa debi-albuma It’s Only Money & Power, But I Like It)


Dozvolite da se predstavim

Radović, Amfilohije Radović

Ali to nije moje pravo ime

Ja sam čovek bogatstva i moći

Ja sam Božji gnev na zemlji

Agire je za mene malo dete

Već dugo sam ovde, u dolini plača

Koju natapam tuđim suzama

Uvukao sam se u mnoge duše

Ispunio sam mnoga srca mržnjom

Neka kucaju u ritmu koračnice

Ali moja misija još nije završena

Bio sam tu i kada je Sloba

Imao svojih pet minuta

Stavio sam kamu u desnicu Izabranog

Od Boga i od naroda serbskog, najstarijeg

Blagoslovljeno sečivo, poškropljeno svetom vodicom

Paralo je neverničke utrobe

U novom krstaškom pohodu

Osveta je moja, ali On će je izvršiti


Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)


Vukao sam se kao prebijeni pas

Kada je došlo vreme za promene

Čamio sam u keliji sa 5 zvezdica

Zagledan u pupak prebirao

Brojanicu sa mrtvačkim glavama

Birao sigurnu ruku za snajper

Čekao sam svoj čas

Najzad, suknuo je otrov iz Zmijinog zuba

Pravo u srce promena, precizan kao Božja promisao

Tekućina spravljena u mojim retortama


Tokom nadgrobija, dok sam bljuvao

Mržnju po strvini, nešto se u meni smejalo

Možda Kezilo, možda neki drugi podstanar

Grohot se orio u moždanim vijugama

Plavio svaku ćeliju trošnog tela

Smeh je izbijao kroz pore poput znoja

Talasi slanog smeha zapljuskivali su hram

Na lađi spasenja davljenici su disali na škrge

Kamere ništa nisu zabeležile


Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)


Vikao sam: „Ko je ubio Zorana?“

Mada smo to učinili vi i ja

Igrao sam kazačok na svežim humkama

Izvodio striptiz uvijajući se oko krstače

Pokazivao pukovničke epolete istetovirane na ramenima


Molim vas, dozvolite da se predstavim

Ja sam čovek bogatstva i moći

Postavio sam zamke za naivne i nevoljne

Neka ostave svaku nadu i dođu u moju jazbinu


Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)


Svaki pandur je lopov

A svaki ratnik svetac

Par – nepar, crno - belo

Zovi me prosto Nepomenik

Ali ne izgovaraj moje ime ni u snu

Jer dolazim sigurno kao Fredi Kruger

Surfujući na talasu žileta

Ako me sretneš na ulici

Videćeš dva voda vojske, čitavu legiju

Upravo pristiglu iz Gadarinskog jezera

Tamo je pokušao da me udavi onaj ludak

Ali sam mu brzo došao glave

Kad me sretneš, celivaj mi ruku

Pokloni se Božjem izaslaniku

Daću ti kap crne blagodati

Urezaću ti se britvom u sećanje

Pamtićeš me po zlu


Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)


A sada mi reci kako se zovem

Da li pogađaš moje pravo ime

Reci mi brzo kako se zovem

Ili ćeš ćutati zauvek




(Pjesma se nalazi u knjizi Vreme smrti i razonode koja će uskoro biti objavljena u beogradskom ogranku V.B.Z-a.)


Herta Müller dobitnica Nobelove nagrade za književnost

 

Njemačka književnica Herta Müller dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, saopćila je u četvrtak Švedska akademija. 

Ova književnica, esejistkinja i pjesnikinja, porijeklom iz Rumunije, rođena je 1953. godine u obitelji poljoprivrednika. Nakon što je završila studij germanistike i romanske literature, Herta je 1967. počela raditi kao prevoditeljica za jednu inžinjersku kompaniju.

Zbog odbijanja saradnje s tajnom policijom u doba komunizma izgubila je posao prevoditeljice, te je 1979. počela preživljavati dajući privatne časove iz njemačkog jezika.

Herta Müller je poznata kao visokoprofilirana književnica i esejistkinja koja u svojim djelima opisuje ljudsku destrukciju u razdoblju režima u Rumuniji, i bezobzirnost političkog azila u kojem se i sama našla.

U svojim najpoznatijim djelima – kratkom poetskom romanu
Niederungen (Nizine) i Druckender Tango opisala je licemjerstvo seoskog života i nemilosrdnu opresiju nekonformista. 

Portretirala je fašistički mentalitet njemačke manjine u Rumuniji, te je bila optužena za uništavanje idilične slike njemačkih seoskih naselja u Rumuniji. Zbog cenzure
Niederungen je izašao tek 1982.

Herta Müller je dobitnica brojnih priznanja iz područja književnosti i literature, od kojih je Nobelovo priznanje kruna njezinoga rada, prenijele su agencije.

(Fena)