Kultura

REZ District 9, Neill Blomkamp

Zašto gledati: Zbog zanimljive ideje, pitkog scenarija, dobre glume i lijepe moralne poduke za sve koji svojevremeno nisu slušali roditelje. Sem toga, teško je odoljeti i hvalospjevima kako ovaj film vraća dostojanstvo SF-u. Skeptici mogu na internetu pogledati i kratki film Neilla Blomkampa Alive in Juburg na osnovu kojeg je razvijan District 9.

O čemu se radi: Leteći tanjir zaglavio je u svojoj strahotnoj veličini na nebu iznad Johannesburga. Pretpostavlja se da je ostao bez goriva. Ljudi šalju specijalce da pokucaju vanzemaljcima na vrata. Zatiču ih jadne i izmučene pa ih, humani kakvi ljudi već jesu (Čovjek je human onoliko koliko kokoš leti - Celine), strpaju u prigodan koncentracijski logor District 9. Ali, vanzemaljci, sem što su ružni, su i prilično drski jer imaju običaj ljude iritirati svojom pojavom. Zbog toga odluče da ih udalje od gradskog područja i smjeste u idiličan pustinjski krajolik. Taj posao dodijeljen je multinacionalnoj kompaniji koja usput vrši i zanimljive naučne eksperimente nad vanzemaljcima, ne bi li otkrila kako da ljudi koriste njihovo moćno oružje jer je za aktiviranje naprava neophodna vanzemaljska DNK. Birokratski gad Wikus van der Merwe (Sharlto Copley), zbog vlastitog kretenizma zarazi se virusom koji ga lagano pretvara u vanzemaljca...

Premotati: Nema potrebe. Debitant Blomkamp je zadao dobar ritam, od kvazidokumentarca na početku do konačnog raspleta i uzleta na kraju. Također, motivacija svih likova je uglavnom realna, bili oni zemaljskog ili izvanzemaljskog porijekla. Jedina neuvjerljivost leži u činjenici što sumnjam da osoba poput Wikusa može u sebi ikada osjetiti trunku humanosti, pa čak i kada je fizički nepovratno gubi. Tu skepsu crpim iz vlastitog iskustva, zamislite da onaj žmirkavi parlamentarac koji se onomad najviše zalagao za povećanje plate sebi i svojim kolegama(Remzija Kadrić, opaska članova redakcije Žurnala sa kvalitetnijom memorijom) naprasno odluči da stipendira neko siroče. Jasno vam je da takav ishod ne može opravdati ni SF scenarij.

Ponoviti: Scene u kojima se Wikus van der Merwe počinje pretvarati u vanzemaljca. U početku je ugodno, uživamo u relaksaciji pravičnog ishoda. Poslije nam ga bude i malo žao. Ljudi smo.

Zanimljivost: Puno je zanimljivosti oko ovog filma, a neke od njih su planirano prije premijere izbacivali i marketinški stručnjaci. Zato ćemo mi izdvojiti samo protest nigerijske vlada koja smatra da taj film vrijeđa njihovu zemlju. Tamošnja ministrica informiranja Dora Akunjili traži izvinjenje produkcije Sony jer su Nigerijci u filmu prikazani kao ljudožderi, kriminalci i prostitutke, a jedan od likova čak nosi i nadimak identičan predsjedniku Nigerije Olusegunu Obasanju.

Uloge: Sharlto Copley, Jason Cope, Nathalie Bolt

Redatelj: Neill Blomkamp

Producent: Peter Jackson

Scenarij: Neill Blomkamp & Terri Tatchell

Trajanje: 112 min






Nermina Omerbegović: Sjećanje na Džamonju


Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...

Žurnal objavljuje sjećanje Džamonjine prijateljice Nermine Omerbegović, priču koju mu je obećala napisati...

 

 

 

 

 Neispričana priča o sedam slonova

 

Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža – ja patetike.

A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se “snašao” još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, prijatelju, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče. Obećala si napisati (25. novembra 2001. - 40 dana od Dacine smrti).

Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku – znam, znam – glupu, žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.

Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje – troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sati i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: “Ja čudne li budale.”

Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: “Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.”

Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije “zadužio” u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: “Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.”

Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.

Možda da pričam o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.

Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: “Je li ti to Nevena?” Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica – vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali za tvoju tugu – kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne?

Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio.

I nikad, baš nikad nisam u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.

Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta,. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija “Feralovih” izdanja? I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: “Daco, hajde ostavi to”, dobacila sam ti: “Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?” Samo si se nasmijao i odgovorio: “Mrš, stoko jedna.”

Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.

MUZIKA The Twilight Sad, Forget The Night Ahead

 

 Škotski bend The Twilight Sad u svojoj muzici spajaju uticaje U2, My Bloody Valentine i Sonic Youth. Novi CD Forget The Night Ahead najzreliji je album ovog benda.

Uvijek su me oduševljavali škotski bandovi poput “Broken Records”, “Biffy Clyro“, „My Latest Novel“ ili „Mogwai“. Neki su se zadržali veoma kratko vrijeme na muzičkoj sceni a neki su ostavili dubok trag na britanskoj indie sceni. Vječita borba između zla i dobrog kao i futuristička razmišljanja omiljene su teme škotskih bandova. Muziku su poimali kao svoju unutrašnju borbu između tame i svijetlosti najčešće se određujući za onu tamnu stranu čovjekovog života. Cjelokupni utisak beznađa i tmurne atmosfere pojačavali su izuzetno mračnim i tužnim riffovima.

 Bend „The Twilight Sad“ iz Kilsytha blizu Glasgowa osvojio me odmah na prvo slušanje, svojom kombinacijom „U2“ , „My Bloody Valentine“ i još štošta.

Band su 2003. godine osnovali James Graham (vokal), Andy MacFarlan (gitara), Craig Orzel (bas) i Mark Devin (bubnjevi) u malom beskrvnom gradiću u središnjoj Škotskoj. Međutim, tek nakon četiri godine objavljuju svoj debut album pod nazivom „Forteen Autumns & Fifteen Winters“ koji snimaju po studijima u Glasgovu, a miksao ga je i producirao Peter Katis koji je taj isti posao radio i za „Interpol“ i „Mercury Rev“. Album je dobro primljen kod publike a devet numera sa albuma čine jednu izuzetno čvrstu cijelinu.

Tokom 2007. godine provode veliki dio vremena na turnejama sa „Smashing Pumpkins“, „Idlewild“ i „Snow Patrol“, a 2008. godine snimaju mini album pod nazivom „Here, It Never Snowed. Afterwards It Did“ i kreću na evropsku turneju sa škotskim post-rockerima „Mogwai“.

Najnoviji album pod nazivom „Forget The Night Ahead„ objavljuju u septembru 2009. godine.

U odnosu na prethodni album ovaj je znatno zreliji i konstrukcijski čvršći od svog prethodnika. Veoma jak škotski akcent  Jamesa Grahama se i dalje ističe, a klavirske dionice na sporijim pjesmama dodaju već izrazito depresivnom osjećaju novu tamnu nijansu.

Album otvara „Reflection of the Television“, pjesma koja je odlično izabrana kao uvodna i u kojoj dominira čudan ritam bubnja kao i krešteći zvuk gitara. Druga numera i prvi singl sa albuma „I Become A Prostitute“ je pjesma koja vas ne može ostaviti ravnodušnim. Za 5 minuta i 20 sekundi koliko traje u pjesmu je zgurano sve ono što ovaj band krasi. Slijedi na momente sonicyouthovska „Seven Years of Letters“ , a onda „Made To Disappear“ klasična „The Twilight Sad“ pjesma sa urlajućim gitarama i jednointonacijskim pjevanjem Grahama. Na polovini albuma, instrumental „Scissors“ smiruje tenzije i daje nagovještaj da bi druga polovina CD-a mogla biti nježnija i suptilnija. Taj utisak pojačava i pjesma „Floorboards Under the Bed“.

Međutim sve se to ruši odličnim nadolazećim pjesmama poput „That Birthday Present“, „Interrupted“ ili “The Neighbours Can't Breathe“.

Kraj albuma je ostavljen za sumornu i deprimirajuću „At the Burnside“ koja odlično zatvara ovo malo remek djelo škotske četvorke.


http://www.youtube.com/watch?v=g2zgVcP5WYU

 

 

Riff & Riječ: Radio dokument o Damiru Avdiću

Omladinski program BHR1 u svom 91. izdanju, u ponedeljak 28.09. u 17 i 30 donosi premijeru radio dokumenta o jednoj od najoriginalnijih pojava na bh. muzičkoj sceni našeg vremena – Damiru Avdiću – Grahi, diplomcu hard-core škole, bosanskom psihu, umjetniku čija su osnovna sredstva izražaja riff i riječ.

Riff & Riječ je naziv radio dokumenta autorice Koraljke Kurcenberger u kojem pored Damira, učestvuju i Faruk Šehić, Selvedin Avdić, Husein Oručević i Edo Maajka, kao komentatori Damirovog lika i djela.

Iz Omladinskog programa BHR1 primamljivo reklamiraju Riff & Riječ:

- 28. septembra u 17.30 – cenzure neće biti, neće biti pošteđenih!

"Na radiju i TV-u naše zemlje izjebane pjeva đubre pjeva stoka refrene krvave..."

Radio dokument o Damiru Avdiću razgoli državu, provocira dušu.

Čudovišno vrijeme dalo je ovoj priči ljudski lik, lik usamljenog jahača kroz pustinju naše savjesti.


Nakon ovog radio dokumenta u 18.40 na istom programu slijedi još jedna premijera. Radi se o radio drami Stanica Viktorija, prema tekstu Harolda Pintera, koja je nastala u produkciji Media Centra Abrašević i Omladinskog programa BH radija1.

Režiju potpisuje Husein Oručević, a u radio drami igraju Mia Roknić i Martina Kujundžić Đaković.

 


(zurnal.info)





Sevdah na novom Frenkijevom albumu

Prvi singl sa novog Frenkijevog albuma biće pjesma Tebi koju je tuzlanski reper snimio sa Damirom Imamovićem. Album će producirati Edo Maajka, a gostovaće Remi, Masta Ace, PALone, Kandžija...

Jedan od najpopularnijih balkanskih repera - Frenkie, završava snimanje svog četvrtog, još neimenovanog albuma koji će se u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj moći nabaviti krajem 11. mjeseca.
Većinu muzike na ovom albumu, kao i izvršnu produkciju će potpisivati Edo Maajka, što je njegovo prvo predstavljenje u producentskom poslu. Pored Ede, neke pjesme će raditi bosanskohercegovački producenti King Mire, Kontra, Rifle i Xcirey. Oni su albumu dali zvuk koji podsjeća na tvrdi i energični rap devedesetih, tvrdi Frenkie.
Prvi singl je pjesma
"Tebi" na kojoj je napravljena fuzija sevdaha i rapa i u kojoj gostuje Damir Imamović. Pjesma Noćna Smjena predstaviće Edu Maajku kao producenta. Za nju se priprema spot u koji će biti ubačeni kadrovi sa nastupa i snimanja albuma. Ovaj spot je i najava DVD-a koji priprema producentska kuća Yala Media. DVD će se pojaviti kada i novi album.
Pored Maajke i Imamovića, na albumu će gostovati Remi iz benda Elemental, predstavnik novog vala hrvatskog hip hopa Kandžija, njemački reper PALone, legendarni Masta Ace, kojeg Eminem navodi kao najveći uzor i probrani DJ-i Ahmaad, Venom, Phat Phillie i Soul.

(zurnal.info)

PJESMA: Miloš Živanović

Komova revizija:

Komunizam i kako ga se rešiti


Komunizam je pošast

slična otrovnoj peruti.

Komunisti dave naš rod

zato što su židovi masoni i pederi.

Uprkos pederastiji

uspevaju da ostave potomstvo.

Deca komunista

takođe su židovi masoni i pederi

i jedu kao vaške

zbog čega često oboljevaju od tifusa i gangrene

ali nažalost uvek prežive.

Komunisti ne daju ljudima

ljudsko pravo i slobodu

i vrckaju kad hodaju.

Komunisti su debele bradate izelice...

ili tako nešto.

Žive u pećinama

i bacaju bombe na nevine ljude i kulturne okupatore.

Nastali su u epruveti

kao sida.

Mrze slobodno tržište.

Jedini poznati lek protiv komunizma

jesu četnici.

Kada su laboratorijski ojačani

miropomazanim Mitom Ljotićem

i Svetim Nikolajem

onda su retard-četnici.

Miropomazani i Sveti

nikada nisu vrckali

ali umeli su sa židovima

koji su vazda bili debele bradate izelice...

ili tako nešto.

Postojbina četnika je Australija.

Tamo je s proleća moguće čuti

kako četnici nežno chatuju

u sezoni parenja

puštaju se u promet na slobodnom tržištu.

Četnici se tu bave fudbalom i tenisom

i obredno se hrvaju sa ustašama

iako prevashodno mrze komuniste

kao i ustaše uostalom.

Krleža je bio komunista

ali i ustaša.

Mrzeo je sam sebe.

On je vrckao kad hoda

i pravio je jame da lovi četnike

što Nikolaj nikada nije radio

on je pojao samo nad Mitinom rupom.

Krleža je bio debela bradata izelica...

ili tako nešto.

Četnički kauboji nose ekstravagantne frizure

kao i lenjingradski kauboji

samo što su ove kudrave

i stoje uspravno

što je simbol potencije

i zbog čega su u narodu poznati

kao jajoglavi ratnici podzemlja.

Treba znati da su četnici

podvrsta klokana

štoćereći da imaju dvostruki falus.

Jedan deo nazivaju kurcem prevelikim

a drugi ražnjem životinjskim.

Ponosni na ovo svojstvo sveto dvojstvo

na čelu nose svoje simbole klokarde.

Za razliku od klasičnih klokana

četnici su antipašisti.

Bore se protiv paše turčina

koji ljudima ne da ljudsko pravo i slobodu

mada prevashodno mrze komuniste

te su odličan melem.

Četnici se mahom dobro slažu

sa hrabrim disidentima.

Hrabri disident Dobrica

nikada nije vrckao

ali želeo je da jebe Tita.

Zbog te želje četnici mu oprostiše

što se vozio na Galebu.

Tito ga tada pogleda

i reče sebi u bradu

Mali Gedžo hrabri borče

i romana stvaraoče

lep si mi ko jednooka zmija

al vala me nećeš jebat!

Posle je Dobrica proteran na Dedinje

odakle već čitav vek

predvodi antipašizam i vodi pregovore.

Disidentu mlad majore

pogledaj me jednom nežno

ispod dugih trepavica

da ti viđu toke na mudima

disidentu predsedniče dekadentu

kolike ti toke izbušiše kuršumi

mučki čete komunista.

Tito je vrckao dok hoda

što će ostati zabeleženo

u narodnom gospel stihu

Walking spanish down the hall.

Tito je bio debela bradata izelica

ili tako nešto.




(Fragment poeme Opera za dinar iz knjige pjesama Lirika pasa koja uskoro treba biti objavljena u zagrebačkom Algoritmu.)






FILM: Život i smrt Porno bande

Režija: Mladen Đorđević

(Srbija 2009, 90 min)
Uloge: Mihajlo Jovanović, Ana Aćimović, Predrag Damjanović, Radivoj Knežević, Srđan Miletić, Srđan Jovanović, Ivan Đorđević, Bojan Zogović, Nataša Miljuš, Aleksandar Gligorić, Mariana Aranđelović, Srboljub Milin


Zaplet i forma Porno bande su veoma jednostavni, ali je sadržaj potpuno originalan i subverzivno dubok: mladi, neuspešni reditelj Marko dolazi iz „normalnog“ okruženja onakvog kako se normalno smatra u Srbiji danas - otac ima firmu koja prodaje klima uređaje, sestra mu je sponzoruša a devojka mu je klasična beogradska guska. Neuspešan je jer želi da snima filmove kakvi u Srbiji, makar po mišljenju ovdašnjih producenata, ne prolaze: horor i sf. Slučajno upoznaje Caneta, producenta porno filmova i počinje da snima za njega. Kad od Canetovog novca snimi socijalno-politički porno horor (ludačku zajebanciju o mutiranoj soji koja raste iz junakove sperme, a kad se puši ima neverovatno halucinatorni efekat, te zavisnike pretvara u zombije), ima veliku šansu da najebe od Canetovog brata pandura Strahinje. Upoznavši Unu, propalu glumicu, sa grupom marginalaca sa kojima je radio na Canetovim pornićima (narkomani Darinka i Rade, porno glumci Sofija, Dragan, i par sa AIDS-om, Maks i Džoni) organizuje porno kabare čiju premijeru u bioskopu Partizan prekida policija predvođena Strahinjom. Pošto su u Beogradu nepoželjni, kreću na turneju po unutrašnjosti Srbije, gde nailaze na Franca, nekadašnjeg novinara Die Welta koji, pošto su se završila balkanska klanja, mora da popuni rupu u ponudi na tržištu snuff filmovima i oni počinju da rade za njega.

Sjajno u svakom smislu

O Porno bandi pre svega treba reći ovo: radi se o sjajnom filmu u svakom smislu. Nema nemotivisanih postupaka, glupih šala, nepotrebnih psovki, nerealnih likova, moralističkog palamuđenja, glumačkog šmiranja, patetisanja… Već sve ovo zvuči takoreći nemoguće za savremeni srpski film. Đorđević je posebno zablistao u režiji, na tragu dokumentarističkog pristupa, ni u jednom trenutku se ne pretvarajući da je ovo išta osim fikcije. Takav pristup služi uverljivosti, a ne kvazirealizmu- ako ćemo već po tim kategorijama, Porno banda je hiperrealističan, visceralan udarac u srce i u mozak.

Život i smrt porno bande je najznačajniji i najubedljiviji umetnički društveni komentar koji se pojavio na srpskoj sceni još od crnog talasa šezdesetih. I dok su stari majstori poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Lazara Stojanovića i Saše Petrovića bili subverzivni kroz metafore, parole i simbole, Đorđević primenjuje princip direktnosti koji je prikladan današnjem vremenu u kom smo oguglali i na najstrašnije prizore. Našu osetljivost testira scenama koje su manje užasne od onoga što smo gledali u informativnim emisijama devedesetih samo po tome što smo svesni da se radi o fikciji. U tom, umetnički stvorenom, a opet zastrašujuće realnom svetu, nalazi se i nivo filma u filmu- snaf uradaka koji tek u toj ravni zapravo služe efektu šoka. Realnost je pomerena za čitav nivo, a Đorđevićevi junaci i njihovi doživljaji veoma brzo zauzimaju prostor koji interpretiramo kao stvarnost i uspevamo da se identifikujemo sa njima uprkos tome što se radi o apsolutnim marginalcima. Ili možda upravo zbog toga- u ovoj zemlji zapravo svako normalan (čitaj: ne krade bezočno i ne ubija) ima status marginalca.

Tu dolazimo do suštine Đorđevićeve poruke. Marginalci kojima se bavi u današnjem društvu etiketirani su kao pederi, narkomani, transvestiti, sodomisti, nimfomanke, dakle „najgori šljam“. Njima su suprotstavljeni „stubovi srpskog društva“- porodica, selo, policija. Kad vidimo kako se ti stubovi ponašaju, lako dolazimo do zaključka ko je tu zapravo zdrav i normalan a ko bolestan i lud. To je posebno efektno prikazano u sekvenci u selu gde Porno banda organizuje prvu seosku predstavu. Bezubi, bradati, prljavi seljaci pohotno gledaju njihov performans, a sutradan dolazi predsednik opštine da bi im rekao kako nisu dobrodošli jer je to „pošteno selo“. Pošto im ne pada na pamet da odu, grupa seljaka ih pod pretnjom oružja siluje, uz „Dodirni mi kolena“ grupe Zana. Scena postaje posebno jeziva kada Džoni koji ima AIDS počne da urla od smeha dok ga guze. To gledaocu donosi perverzno zadovoljstvo zadovoljenja pravde i dovodi nas do toga da se zapitamo o sebi samima, što je verovatno najveći uspeh koji umetnik može da postigne svojim delom.

Svinja kao paradigma

Porno banda je toliko dobro osmišljen film da u njemu svaki detalj ima značajno mesto i potvrđuje osnovnu tezu o bolesti i mraku srpskog društva. U jednom od uvodnih kadrova uz Markovu rečenicu iz off-a kako su mu dosadili porodični ručkovi, u krupnom planu se seče masna pečena prasetina. Svinja ima važno mesto u svetu Porno bande, i to direktno suprotno onom koje ima u srpskom društvu. Dok je prosečan srpski građanin smatra vrhuncem uživanja, uz rakiju i pivo, u filmu služi kao paradigma svega što je u našem društvu odvratno. U kratkom Markovom studentskom filmu, samoparodičnoj Noći kad je svinja plakala, čiji insert vidimo na početku, iz očiju pečenog praseta na stolu štrca bela tečnost (mast? gnoj? sperma?) dok se glavni junak seče kuhinjskim nožem po grudima i stomaku.

Centralni odnos Erosa i Tanatosa, ključan za poentu filma, predstavljen je potpuno telesno. Eros nema šanse u borbi sa moćnim protivnikom u društvu u kom seks ne služi uživanju kao posledica ljubavi, već uspostavljanju dominacije kao posledici patrijarhalne hijerarhije. Polni odnos nije proces reprodukcije, to je metod psihičkog i fizičkog ponižavanja. U srpskoj nekrofilnoj (pod)svesti seks nije proizvod Erosa, već Tanatosa. Deca se ne prave da bi živela, već da bi ginula u ratovima u kojima će popovi blagosiljati oružje i objašnjavati nam kako je jednopolna ljubav bolesna i nemoralna jer ne proizvodi novo topovsko meso.

Porno banda je film o našem vremenu i društvu koji na najprecizniji mogući način ogoljuje crno srce Srbije. Teško je zamisliti da je moguće prikazati sve naše mane, bolesti, morbidnost i perverznost ovog sociopolitičkog podneblja na efektniji način. Sva naša sramota, beda i jad su pred vama u 90 minuta. U ovom filmu nećete uživati, ali razmislite- u čemu zapravo danas uživamo?

(Preneseno sa prijateljskog portala e-novine)

JIM CARROLL: Smrt punk poete Američki pjesnik, pisac i muzičar Jim Carroll umro je u 60. godini života od posljedica srčanog udara. Prema riječima supruge Rosemary Klemfuss, umro je dok je radio za svojim pisaćim stolom. Na vijest o Carrollovoj smrti njegova prijateljica Patti Smith rekla je novinaru New Yorki Timesa:

 - Upoznala sam ga 1970. godine, bio je najbolji pjesnik naše generacije. Njegovi stihovi bili su uzvišeni i elegantni. Imao je ljepotu.

Rođen je na Manhattanu kao James Dennis Carroll. U srednjoj školi bio je najbolji košarkaš generacije, a istovremeno i iskusan narkoman koji je od 13. godine redovno uzimao heroin i prostituisao se kako bi obezbijedio novac za drogu. Istovremeno, pisao je i poeziju, pod jakim uticajem beat pjesnika. Ovaj period života opisao je 1978. godine u autobiografiji Basketball Diaries. Po knjizi je 1985. godine napravljen istoimeni film u kojem je Carrolla igrao Leonardo DiCaprio.

Kao šesnaestogodišnjak, 1967. godine objavio je prvu zbirku pjesama Organic Trains, a tri godine kasnije i knjigu 4 Ups and 1 Down. Bio je aktivni sudionik art scene New Yorka, pisao scenarije za filmove Andy Warhola, sarađivao sa fotografom Robertom Mapplethorpom i slikarom Larryjem Riversom, a na nagovor Patti Smith ušao i na punk scenu sa The Jim Carroll bandom. Njihov debitantski album Catholic Boy jedna je od najboljih ploča ranog punka. Na albumu se nalazi i pjesma People Who Died koju je snimio sa kumom punka. Svirao je sa Lou Reedom, Boz Scaggsom, Rayem Manzarekom iz The Doors, Keith Richardsom i sa grupama Pearl Jam, Rancid i Blue Oyster Cult. Sa bendom je snimio još albume Dry Dreams (1982), I Write Your Name (1983), A World Without Gravity (1993), Pools Of Mercury (1998), Runaway EP (2000) ali oni nikada nisu uspjeli ponoviti intenzitet Catholic Boya.

Do kraja života objavio je još poetske zbirke Living at the Movies, The Book of Nods, Fear of Dreaming i Void of Course: Poems 1994-1997.


Jim Carroll: Daljine

(odlomak)

(Prevod: Dragoslav Andrić. Pjesma se nalazi u knjizi Stereo stihovi: Antologija rock poezije, Narodna knjiga, Beograd, 1983.)

 

Gomilaju se sprudovi

jedni vrh drugih

kao što misli neba narastaju dok se podiže glava

u vidike vlažnih decembarskih dana, izbušenih

lenjivim pokretima galebova... i naših osećanja


pitao sam šta si htela da kažeš

stojeći pred sprašnicom senki pred okeanom,

napušten za ovu zimu, ćutljiv ko plavokosa barka


gle kako se oblaci svijaju, kako “reaguju”

na tvoj položaj, gde ti se ruke sklapaju na grudima

ko očni kapak što odobrava da se rasklopi “večernja svetlost”


paraziti prianjaju uz mahovinu što ti prekriva stopala

slepi kubanci prebacuju biserje preko mola,

dok bat koraka vezuje naše oči za rumene talase


to je ajkula!


a naša ljubav je u toj skoreloj boci... što pokazuje na sever,

kud se i okrećemo, bacajući čini na naše srebrne noževe

i kašike, i brišući poruke u pesku, gde si napisala


mrznem se u arktiku naših snova”, a ja sam rekao

da” odlažući taj ledni medij za neko vreme

dok si ti nastavljala da “odgajaš našu svojinu”


i dok je mesec verovatno “nastavljao” da se ljuška

mrki su prelivi pod nagibom straćenoga drveća

dok nas taj miris vraća gde smo bili:


gde smo plesali kao deca velikih diplomata

mršavih tela omotanih posteljnim prekrivačima

i kožnim zastavama, dok se orkestar oglašavao


a mi smo mislili da se to čuje nebo, ali to beše samo niz

reči, što umirahu u gustom falsetu magle

(...)


(zurnal.info)

MUZIKA Dark Tribute To Lepa Brena

 

 

Kada sam čuo da je snimljen nekakav underground album obrada pjesama Lepe Brene, pomislio sam da se radi o supijanoj igri opskurnih punkera. Kao provjereni ljubitelj svakojakog trasha, odmah sam zaključio da bi to moglo biti i zabavno, bar onoliko koliko je zabavno u novogodišnjem setu između KKK Took My Baby Away i I Fought The Law pustiti Nova godina kuca na vratima.

Ali, prevario sam se, autori okupljeni na kompilaciji Dark Tribute To Lepa Brena imali su mnogo ozbiljnije namjere (ili bi možda preciznije bilo napisati mračnije).

Tribute je objavljen na etiketi Dark: Scene Records. Radi se o neprofitnoj izdavačkoj kući iz Novog Sada koju zanima mračnjačka scena sa regiona nekadašnje Jugoslavije, a naročito usmjerenja: industrial, noise, gothic, death rock, experimental, electronic, darkwave, synth-pop, post-rock. Kako objašnjavaju na svojoj internet stranici, oni nemaju nikakve ugovore sa svojim izvođačima i svi muzičari zadržavaju sva prava na pjesme. Izdavačka kuća obećava da ne zarađuje na tuđem radu i da ih zanima samo pomoć mladim bendovima. Aferim, nek i toga ima. Ako sam dobro izbrojao, Dark: Scene Records su na taj način do sada objavili čak 46 albuma, a na 41. mjestu nalazi se Dark Tribute To Lepa Brena.

Urednici kompilacije su u jesen prošle godine uputili poziv izvođačima da se pridruže ovom projektu. Uslovi za uvrštavanje covera na album bio je da autori ne smiju koristiti originalne samplove, nego da čitavu obradu moraju samostalno snimiti. Bendovi su tražili više vremena kako bi se ozbiljnije posvetili poslu. Do pripreme kompilacije odazvalo se dvadesetak autora, mada urednici računaju da će još neki poslati svoje radove, tako da se uskoro može očekivati i drugi dio kompilacije. Za sada smo dobili CD sa 80 minuta muzike, 18 pjesama i dva bonusa.

Obrade su skoro sasvim neprepoznatljive, često se radi samo o dijelovima muzičkih fraza, izlomljenoj melodiji, moduliranim vokalima koji recitiraju refren... Neki autori su napravili zaista zanimljive teme, ali one rijetko imaju prepoznatljive dodirne tačke sa originalom koji obrađuju. Što se mene tiče, najuspješniji su bili Syphil koji sa psihodeličnom obradom Brenine pjesme Robinja otvaraju album, Pornhouse sa pjesmom Mile voli disko, dreDDup i recital Hajde da se volimo, Inje sa Jugoslovenkom i ljuti Youth A.D. sa coverom Čik pogodi.

Osnovno pitanje koje čovjeka obuzme nakon slušanja ovog albuma je: Zbog čega je protraćena ovolika kreativnost? Zašto su talentirani bendovi gubili vrijeme sa besmislenim predlošcima? Dark Tribute To Lepa Brena je kvalitetan album, nema sumnje, ali on je sličan obimnoj naučnoj studiji o jednom vicu i to lošem.

Postoji još jedan razlog zašto mi se ne dopada ova ideja. Lepa Brena ne pripada mojoj galeriji omiljenih trash likova. Fahreta Jahić je danas institucija, poslovna žena koja izvanredno pliva u mutnim vodama tranzicije. Ona nije bezazleni, samoškodljivi lik, ona diktira vlastite standarde, ona regrutuje poklonike i zapošljava istomišljenike. Danas ona ima moć da postavlja nove granice prihvatljivog, propisuje estetske kriterije i određuje šta je trash. Ona nije trash ikona, ona je čisti establishment kao što su to, recimo, Slavko Jovičić Slavuj, Ivo Miro Jović ili Sadik Bahtić. Zabavna je koliko i kobra u korpi.

Da ne bih okončao tekst u ovako depresivnom tonu, evo zabavne informacije – čitav album možete besplatno skinuti sa zvaničnog sajta izdavačke kuće http://www.darkscenerecords.co.nr/.






PJESMA: Marko Tomaš

 

 TIHI DANI


Tuga i riječi su virus kojim te darivam.

Majko, u tvojoj ruci mahovina je jestiva!

Držim se gordo dok pućkam kubansku cigaru,

to sam vidio od francuskih jazzera,

ali za tvojim stolom je nedopustivo

gaditi sindikate i ljevicu i trpati sve to

u isti lonac s fašistima i liberalima

koji bi da kupe i preoru čitavu tvoju mladost.

Shoping mall je budućnost, ona je već tu, kako ne vidiš!?

Zamisli jedan na mjestu naše kuće, nakon tristo godina.

Ljudi bi dolazili u kafane slušati vlakove,

ako ponovo nekad vlakovi krenu,

jer naša kuća leži na brdu kroz koje prolazi tunel.

Ali što bi se dogodilo bakinom cvijeću!?

Kuda bismo otišli sa svim tim saksijama i preplašenom mačkom!?

Kad smo posjekli smokvu iz bašte htio sam plakati,

ipak glumio sam da sam ljut i da ti neću oprostiti nikad.

Volio sam tu smokvu i sjene koje je za sunčanih dana

njezino lišće bacalo po zidovima moje sobe.

To je to, rublje se suši na terasi,

tihe dane odnosi vjetar

pun soli i Sahare.

(Pjesma je preuzeta iz još uvijek neobjavljene zbirke "Zbogom fašisti")