Kultura

REZ: Capitalism: A Love Story, Michael Moore

Zašto gledati: Teorije zavjere o masonskim planovima da vladaju svijetom izgledat će poput bajki za djecu poslije surove stvarnosti novog filma Michaela Moora. Više nego u bilo kom prethodnom filmu Moore dokazima i vezama političara i kapitalista otkriva naličje kapitalizma i najnaprednije svjetske demokratije. Postoji samo jedan cilj: što veća hrpa zelenih američkih dolara. Moore je do kosti ogolio američki demokratski i kapitalistički sistem. Zaključak je jasan: kapitalizam će uništiti Ameriku i zato je Moore najavio svoju bespoštednu borbu da ga uništi.

O čemu se radi: Američki san je postao noćna mora, kapitalizam se naizgled urušava poput bivših socijalističkih sistema ali samo za obične smrtnike jer su mešetari sa Wall Streeta odlučili od Amerikanaca napraviti robove. Ljudi ostaju bez domova naslijeđenih od svojih djedova, radnici preko noći ostaju bez posla jer firma ide u stečaj i skoro da ne postoji način da se pobijedi pohlepna neman. Međutim, Moore nalazi slučajeve u kojima mali ljudi barem na kratko izbore zasluženu pravdu. Najpoznatiji dokumentarni filmadžija likuje nad svakim od tih primjera i otvoreno poziva na revoluciju. Pola stoljeća ranije glatko bi završio u zatvoru kao proglašeni komunista.

Obrati pažnju: Bahatost američkih kongresmena i pohlepnost tajkuna zapanjujuće je slična bosanskohercegovačkoj svakodnevnici. Radi se tek o nekoliko nula razlike ali je neumorno pljačkanje naroda do prosjačkog štapa gotovo identično. Moore po prvi put otvoreno kritikuje Demokrate odnosno Obamu kome su najveći donatori bili mračne i glomazne korporacije.

Premotati: Ako nemate puna dva sata ili ste nestrpljivi slobodno možete premotati dijelove o upropaštenim fabrikama, masovnim otkazima i prevarama radnika. Sve smo to po stotinu puta vidjeli u vlastitoj stvarnosti. Situacije su kao preslikane indigo papirom.

Ponoviti: U filmu postoji ne tako duga scena kada Moore žutom policijskom trakom, koja se koristi za obilježavanje mjesta zločina, obmotava njujoršku berzu, najveće američke banke i korporacije. Također želi da uđe i napravi građanska hapšenja zbog kriminala nad Amerikancima. Odnos zaštitara ali i slučajnih prolaznika i njegovi donkihotovski pokušaji da žutom trakom sruši milijarde vrijedne kompanije sudbina je svakog običnog smrtnika u pokušaju da se odupre sistemu.

Ekipa: Jimmy Carter, John McCain, Ronald Reagan, Arnold Schwarzenegger, George W. Bush

Režiser: Michael Moore

Scenarij: Michael Moore

Producenti: Michael i Anna Moore

Studio: The Weinstein Company, Dog Eat Dog Films

Trajanje: 127 minuta

(zurnal.info)

ČITAJ! “Savršeni metak u stomak”, Mehmed Begić

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija


U Sarajevskom Balkan Caféu u četvrtak 27. maja biće održana promocija nove zbirke pjesama Mehmeda Begića, Savršeni metak u stomak (Naklada Mlinarec&Pavić).

Pored pjesnika, na promociji će govoriti I njegovi gosti Robert Mlinarec, Mili Krpo i Marko Tomaš.


O knjizi:

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija. I treba im vjerovati, jer su lijepe od tuge i snažne od prave, poštene ljubavi.

Marko Tomaš  

Autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san." Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.

Predrag Lucić 

... rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika”, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom...

      Marko Pogačar  

Mešin protagonist je nepopravljivi romantik, s vjerom u zanos i patos. Iako zna da postoje samo pitanja bez odgovora, te da „na svakom žiletu piše da je život san“, on za svojim snovima, unatoč riziku od posjekotina, ustrajno traga… A u svojoj potrazi, u toj težnji da se ide dalje, kao jedina konstanta, ujedno i konstanta Mešine poetike, jest glazba, jedino mjesto istine na koje se odvažno i bez ustezanja poziva.

            Branislav Oblučar 

U noći koja slijedi Meša neće primiti savršeni metak na mostu. Ima da ostane naslonjen na ogradu, zagledan u točak od bicikla dole u reci. On je svačiji i točak se okreće. Noć će doći a pesme nas neće napustiti. Nikad.

                Milena Marković 



Izbor iz zbirke “Savršen metak u stomak”


SVIJET SE RASPAO


zanemarujem poeziju

zanemarimo sve

iza čega se može sakriti

ne postoje pjesme

nema filmova

gorčina je ostavljena

ovo nije ni korespondencija

na ovo nema odgovora

cijeli svijet se raspao

ne atomskom bombom

ne zbog gluposti

ili pohlepe čovječanstva

kako neumorno

i svakodnevno plaše

ne rakom i sidom

ne glađu

ne egoizmom koji bi

bio lagan izgovor za sve

svijet se raspao

i na ovo nema odgovora


SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE


Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.

Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.

Znaš da je tamo i on zna da si tu.

Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.

Telefon šuti i časa je napola puna.

Telefon je ptica zloslutnica -

razbio si ga prije nekoliko dana.

Prije toga su stradala ogledala,

gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.

U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.

Pitaš se ko su ti prijatelji?

Da li te je ijedna žena stvarno voljela?

Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore

ti slomljeni čovječe pustinje

sa kaktusom umjesto srca.

Na svakom žiletu piše da je život san.

Sjeti se kako si odsanjao iluzije

poput suknji što na vjetru lete.

Možeš bježati od sjećanja

pokušaj zaboraviti mirise

sklopi oči, opet vidiš zastave.

Nijedna ne predstavlja slobodu.

Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.

Sat na zidu je već otkucao tvoje.

Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.

Na vješalici šešir i kaput

i čovjek pod prozorom čeka.

Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.


NOĆ KOJA SLIJEDI

Neko će na mostu odsvirati

noć koja slijedi

dajući tako od sebe ono

preostalo iz prethodnih života

Vratio se davno odlutali pogled

spreman da priča

o ravnicama

dalekim morima

putevima koji ne spajaju

rijekama

koje zbog sebe teku

I sve je dobro

kad se o lošem ne razmišlja

Naučen

i navučen na slične plitke filozofije

puštao je iznova elvisove ploče

spalio sobe porodične kuće

a kada nije mogao dalje

odlutao je

u mrak

i o njemu više ne govore

Iako znaju zbog čega je

dobio

taj savršeni metak u stomak


NE BUDI BUDALA


Hajde, oduzmi mi znanje.

Učini da zaboravim

kako se slažu šahovske figure.

Pomozi mi

da još jednom ustanem.

Ne skrivaj se u kamenu.

Prašina nikada nećeš postati.

Osjećam te u šinama

koje vode vozove ka sjeveru.

U mojim si kostima.

Nijeme su planine

ali čujem kako mi govore.

Svaki tvoj pokret nije san.

Bez mene

nikome ne možeš pomoći.

Moja oružja su smrtonosna.

Očaj je sladak

i čežnja me vodi.

Pruži mi ruku i pomozi.

Osjeti ponos kada poklonim tvoju

zastavu vjetru na najvišem vrhu.

Pokaži mi put.

Pruži ruku

i pustiću te na miru


TREĆE MILOVANJE


Psi su lajali na krivudavim ulicama

a ona je imala svoje mjesto na njima

Kad sam je prvi put sreo

zvala se drugačije

Uzela mi je ruku

i odvela me do obale

Mrak se skupio nad nama

i nije bilo sunca da zađe

Hladni prsti su se milovali

Gledao sam crvene usne

slušao krupne oči

znajući da taj pogled ne

mogu pratiti

Pomislio sam na ljubav

po treći put umirući.


NA PUTU DO BRDA


Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na njih ne

tiču nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju. Osamljenost

protiv usamljenosti. Svaka priča na svoj način smiješna. Neki

ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od svakoga čuju za kim

zvona zvone i znaju da bez ljudi ne postoje. Neki, jer su ostrva,

nose istinu zabodenu za svoja ledja, u jedina prsa, prikovanu za

gležnjeve sopstvene istine, na putu prema brdu koje im je suđeno.

Svijet u kojem takvi žive niko nikada neće uspjeti da opiše.


PISMO TEBI


povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak

niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio

nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac

pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju

tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme

koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada

niti ikome nedostaje

u tom vremenu

okus slobode je najrealniji

možeš osjetiti kako izmiče pod prstima

poput najnježnije tkanine sa voljene kože

dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj

ovaj putnik samo može čitati

i pisati o senzualnim trenucima

i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled

dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni


NINA SIMONE


nina simone volim te

znam da je prekasno

i ne postoji način da me čuješ

ali to nije važno

govorim ovo zbog sebe

govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam

govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete

i ne postoji način da se to ikada ispravi

govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka

i vjeruju da nešto mogu promijeniti

iako znaju da je svijet jedna velika laž

i nema zastave ispod koje mogu stati

nema tog glasa niti alkohola

koji će stvari popraviti

nina volim te

više od svih koji su te voljeli

volim te više od svih njih zajedno

i nemam pojma šta da radim

sa ovim što osjećam sada


DOLAZIŠ SA MRAKOM


Nalaziš me pognutog nad ovim stolom

i mašinom za pisanje koja sve više postaje

finalno djelo moje umjetnosti


Ne znaš koliko sam noći

i koliko dana

urezao u taj isti stol

čekajući da te ugledam

nijem u nepodnošljivoj tišini

u njoj odbojan svima i sebi


Izgovorio sam glasno tvoje ime

Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu

Vidio sam savršenu kuhinju iznad


Nemaš pojma da sam

izgubljen od snova

navučen na više

oslobođen od sopstvene strasti

nestao u galopu divljih konja



RUKE VICTORA JARE


Jedanaestog septembra

sedamdeset treće

Ameri su

izmedju ostalog sjebali i Čile

pa onda vlast dali

lokalnim fašistima

da započnu svoje

stadionske orgije mučenja

Te misli me proganjaju

dok želim da ti se ispovijedim

do kraja jasan

i bez ičeg prešućenog

kao Branko

svom drugu Ziji

kojeg su krvnici Jasenovca

davno ubili

a on mu i dalje priča

kako je u Sevilji tražio ulicu

u koju su Crni Konjanici

odveli Lorku

da se nikada ne vrati

U pismu ga podsjeća

na one druge

crne Goranove krvnike

i ove nove svih boja

što će nas uvijek vrijebati

svojim novim usavršenim

verzijama mučenja

kao da sami sebi nismo

dovoljna kazna

Ali ova noć nije moja

i ta će priča

dočekati malo drugačiji mrak

Zato pismo neću staviti u kovertu

na kojoj je ispisano tvoje ime

Nekako znam

Ti ćeš me nadživjeti

Zasad te molim

nauči ko je Victor Jara

I šta nam znače njegove ruke


 

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.

(zurnal.info)

ŽIVOT JE RAJ: Između Diplomtza i Grahe

Potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno rekao: Život je raj

Dojmljivo je iskustvo vidjeti i slušati Damira Avdića kao Diplomtza. Neobična je to osoba, spoj Henry Rollinsa, Arthura Browna, Screaming Jay Hawkinsa, onog ćelavog iz Full Metal Jacket, Angusa Younga, Bobby Perua & Perdite Durango & Franka Bootha ... Neka vrsta Terminatora ili Kevina 11 (da budemo sasvim precizni). Diplomatz je sirov, ogoljen i otvoren do same granice pristojnosti, neprestano na rubu incidenta i provale bijesa, napet kao plinska boca sa slabim ventilom. Spreman da udari gdje je najbolnije, bez obzira o kome i o čemu se radi. Mnogo je ciljeva, ali nije to neselektivna rafalna paljba, Diplomatz ima dovoljno životnog iskustva da zna poredati prioritete u životu, zna šta je zaista vrijedno i za šta se vrijedi boriti. Ne očekuje da nakon koncerta ili preslušavanja CD-a zapamtite refren – parolu, ne želi ni da po svaku cijenu promijeni stavove svojih slušalaca. On poštuje svog slušaoca i zbog toga ne manipulira njegovim osjećajima. Njegovo je da kaže ono što misli, a na nama je šta ćemo učiniti s tim. Tako tvrdi u intervjuima, a mi nemamo nikakvog razloga da mu ne vjerujemo.

Njegove pjesme nemoguće je slušati kao neobavezan background za svakodnevne obaveze, one zahtijevaju puni angažman i izazivaju napetost nalik na zujanje prije tuče.

...

Ništa manji dojam ne ostavlja Damir Avdić ni kada postane Graha.

Graha je iznimno smirena, pristojna osoba, mogao bih je bez po muke i s punim povjerenjem zamisliti i u cockpitu. On pažljivo važe riječi, izbjegava psovke, nije mu problem priznati grešku, reći da nešto ne zna, pohvaliti tuđi trud, pogledat čovjeka u oči. Piše knjige, do sada je napisao dva romana Na krvi ćuprija i Enter džehennem, sa odreda dobrim kritikama i još boljim reakcijama čitalaca, a dovršava i treći - Liga šampiona, čiji odlomak možete pročitati u našoj Čitanci, pa sami saznati kako to izgleda.

Može se učiniti da se radi o potpuno različitim ličnostima, nekakvom Jekyllu i Mr. Hydeu ili brižnom Frankensteinu i njegovom čudovištu, ali to je lijeno pojednostavljivanje. Sasvim je sigurno da se radi o identičnoj osobi čije dvije pojave čvrsto povezuju temeljne vrijednosti – iskrenost i beskompromisno poštenje. Rijetke su to osobine na ovdašnjoj javnoj sceni na kojoj se guraju egoisti, zavidljivci, lažovi i prevaranti. I izuzetno dragocjene. U tranzicijsko vrijeme varalica ne mogu se sjetiti vrjednijih.

Bez pomenute dvije vrijednosti ne bismo imali ni Diplomtza a ni Grahe.

Višedecenijski boravak u undergroundu može biti romantičan samo ukoliko imate izdašnog mecenu. Inače je to čista muka i frustracija. Damirov produženi boravak rezultat je dosljednosti u uzgoju pomenute dvije osobine, ali i rezultat niza nesretnih okolnosti.

Sjetimo se, njegov bend Rupa u zidu bio je među najzanimljivijim novim imenima koje nam je nudila prijeratna scena. Vrijedni bendovi tek su se budili iz autizma sarajevske pop rock škole, zbog koje smo prespavali i punk i novi talas. Rupa u zidu snimala je albume u tuzlanskom studiju, objavljivali ih u samizdatu (omote su crtali tada vrlo perspektivni tuzlanski strip crtači), obilazili su sve klubove na prostoru bivše Jugoslavije koji su imali struju i direktno pred publikom formirali svoj autentičan terrorbilly blues. Taman kada su potpisali za pristojnu izdavačku kuću (Take It Or Leave It) koja im je obećala distribuciju i promociju, JNA je odlučila da miroljubivo napusti Tuzlu.

Nakon rata više ništa nije bilo isto i to sigurno nije potrebno posebno objašnjavati. Damirov brat Bakir, gitarista izvrsnog stila manje je više, otišao je u SAD gdje i danas ukrštava flamenco i etno zvuk s ovih prostora. Nakon kratke muzičke avanture u Americi, Damir je sam snimio album Kora, koji nikada nije objavljen, ali vjerujte na riječ, radi se o dobrom skupu pjesama.

Bez posvećenih saradnika, Damir je sam u sobi pravio nove pjesme, kreirajući riffove kao da iza sebe ima braću Asheton. Imao je dva izbora, da se kao freak zamrzne u boljoj prošlosti i patetičnim prisjećanjima na dane vina i ruža, ili da počne ispočetka.

Rezultat je poznat.

Dobili smo Diplomtza koji nas je nedavno obradovao trećim albumom Život je raj. Nećemo ulaziti u monotoniju opisivanja pjesama, kod ovakvih albuma to je jalov posao. Ukratko...

Ponovo je snimljen za slovenački Monlee Records i na njemu se nalazi 12 pjesama. Gitara je ista, isti pouzdani Gibson Les Paul. Riffovi dolaze iz istog taloga iskustva - preslušavanja i usviravanja punka, hard rocka, bluesa... Ako moram izabrati poređenje, neka to budu Ron Asheton i Fred Sonic Smith. Riffove svira sasvim opušteno, kao stari blueseri, bez metronoma, razvlači ih i sabija koliko mu je potrebno da otpjeva stih. A stihovi su jednako direktni i ljuti, kao na prethodnim albumima. Zašto ne bi bili, isti su i razlozi... Lako ćemo se, nadam se, složiti da se ništa i nije promijenilo svih ovih godina.

...

Pročitao sam negdje primjedbu da Život je raj jako podsjeća na prethodne albume. Ako pažljivo poslušate album Live Rust Neila Younga čućete kako neko iz publike dobacuje da pjesme zvuče isto, a Young odgovara: Zašto što je sve ista pjesma.

Pošteno i iskreno.

Ipak, čini mi se da se pjesma ovaj put mijenja. Diplomatz kao da nam nudi rješenje. Nisam siguran, možda ga ja preslobodno dešifriram, ali čini mi se da je isto pronašao i Roky Erickson u našoj prethodnoj priči.

...

I na kraju, (da podvučem, kako se kaže) potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno, i bez sve zajebancije, rekao: Život je raj.


(zurnal.info)

 

MUZIKA The Pineapple Thief, Someone Here is Missing, 2010

Svoj deseti album ovaj engleski bend je pažljivo koncipirao i dao nam CD koji ćemo dugo vremena proučavati


Stil i način sviranja novih bandova su u velikoj mjeri predvidivi i često se baziraju na bendovima koji su već postigli značajan uspjeh u svojoj muzičkoj karijeri. Za band koji ima deset albuma iza sebe i koji je imao svoj već izgrađeni stil bilo je teško povjerovati da će se promijeniti. The Pineapple Thief (TPT) je band koji se itekako naradio u proteklih 11 godina koliko postoje i koji je imao čudnu dinamiku izdavanja svojih albuma. Postojale su velike pauze između albuma i dovodile do toga da ih je publika znala zaboraviti, a onda bi oni iznenadili i u jednoj godini objavili tri albuma.

Dolaze iz Yeovila u Engleskoj i svoj deseti album pod nazivom Someone Here Is Missing objavili su 19. maja, a zvuk mu strašno podsjeća na albume Radioheada, Porcupine Tree, a u nekim momentima i na Muse. Muzika je pretrpila velike promjene korištenjem eksperimentalnih setova kojima su donekle ubili čvrstinu pjesama i dali im snagu i osjećajnost. Omot albuma je briljantno uradio Storm Thorgerson koji je svoje umijeće već pokazao na albumima Pink Floyda (Dark Side Of The Moon, Division Bell, Pulse), Muse, Led Zeppelin i Biffy Clyro.

Album otvara Nothing At Best čiji početak podsjeća na Obojeni Program i njihovu numeru Mašina, a potom se sve prelijeva u NIN ritam koji se primiruje sa pjevanjem Bruce Soorda. Pjesma konstantno lebdi između sporog i srednje brzog tempa i brzih i sumanutih ritmova. Odličan početak albuma od kojeg realno nisam očekivao ništa drugo nego kopiju prethodnih albuma ali na svu sreću debelo sam se prevario. Nakon odličnog uvoda nastavljaju u istom ritmu.

Numera Wake Up The Dead najavljuje dio albuma koji se komotno može nazvati Tribute To Radiohead. Prekrasna numera koje se ne bi ni sam Tom York postidio.


It’s not the same.
It’s not the same any more.
You protected me.
I wouldn’t ask for more.
A 1000 miles,
Of crawling to your door.
 
I’m gonna find out what’s in your head.
And yeah, I’m gonna find out what’s in your head.


Pjesma The State We're In nam to potvrđuje. Odličan gitarski početak sa laganim i nježnim pjevanjem nam otvara treću numeru sa dvoglasnim pjevanjem, duvačima i povremenim gudačima. Iz pjesme u pjesmu se povećava kvalitet da bismo na kraju dobili jedan od najboljih albuma koji su objavljeni u prvoj polovini ove godine. Jaču stranu albuma svakako predstavljaju tekstovi koji u potpunosti koheziraju sa muzikom na albumu.

Iako tek na polovini albuma numerom Preparation For Meltdown se dostiže vrhunac. Prvi dio pjesme je izuzetno sjetan i mekan a onda se upozoravajuće gitare uključuju u dionice koje pjesmu dižu. Sa skoro osam minuta trajanja zaista je veliko umijeće postići ono što su momci iz TPT uspjeli. Na svu sreću nakon Preparation For Meltdown ne dolazi do pada iako bi balada Barely Breathing to donekle mogla i nagovijestiti. I ona jednostavno predstavlja mali break za ono što nam slijedi u nastavku. Kombinacija elektronskog zvuka i čvrstih gitarskih rifova preovladava u numeri Show A Little Love.Naslovna numera opet otvara vrata za laganiji tempo gdje se prelijepo prebiranje po gitarskim žicama pretvara u brzi ritam sa čvrstim zvukom gitara, a vokal opet daje posebnu boju samoj pjesmi.

Zvuk TPT u potpunosti se iskristalizovao i band je napokon uhvatio pravi smjer kojim će nadam se ići i dalje. Album zatvara 3000 Days koja je i najbrža numera sa albuma. Počinje sa žestoko-sumanutim gitarskim rifovima, sa gitarama koje na momente zvuče izuzetno glasno stvarajući nepodnošljivu atmosferu da bi se opet sve smirilo uz prijatni vokal. Kraj pjesme završavaju onako kako su je i započeli. Moćno i čvrsto kao i cijeli album.


(zurnal.info)

Majice s porukama Sarajlija za Beograđane

U okviru priprema za festival Dani Sarajeva u Beogradu, od 19. do 23. maja, aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava BiH (YIHR BH) će 13.maja organizirati uličnu akciju u Sarajevu.

Na Trgu "Alije Izetbegovića" (plato ispred Ekonomskog fakulteta) aktivisti će dati priliku građankama i građanima Sarajeva da na majicama napišu svoje poruke za građane i građanke Beograda.

Prošle godine organizirali smo sličnu akciju i tada su građani Sarajeva u roku od dva sata poslali više od 1.000 razglednica Sarajeva s pozitivnim porukama, koje su imale za cilj da unaprijede kontakte između građana ovih dvaju gradova.

Razglednice su u Beogradu naišle na više nego pozitivan odziv, što nam je bio motiv da i ove godine napravimo sličnu akciju“, istakla je Alma Mašić, direktorica YIHR BiH.

A 16.maja, aktivisti Inicijative će tokom ulične akcije u Beogradu poklanjati ove posebno kreirane majice građankama i građanima Beograda. Cilj festivala je uspostavljanje novih veza i podsticanje razvoja komunikacije mladih iz Bosne i Hercegovine i Srbije, zasnovane na razumijevanju i prihvatanju bliske prošlosti.

Tradicionalno, Festival se održava u maju, kao simbolično podsjećanje na mjesec u kojem je 1992. počela opsada Sarajeva. Ove godine, Beograd će ugostiti oko 250 gostiju iz Sarajeva, koji će se predstaviti kroz pet festivalskih segmenata.


(Fena)

REZ: Crazy Heart, Scott Cooper

Zašto gledati: Jeff Bridges je uspio nadmašiti sebe i svoju možda najbolju ulogu Dudea iz Velikog Lebowskog. Nakon četiri nominacije, Bridges je za ulogu muzičara Bada Blakea dobio svog prvog Oskara. Uz Roberta Duvalla i Maggie Gyllenhaal i jako dobar soundtrack teško je pronaći razloge da se ovom filmu ne vraćamo kada god osjetimo da nam život ide nizbrdo i kako to kaže jedna od pjesama iz filma: kada pad osjećamo kao let.

O čemu se radi: Bad Blake je posrnuli country muzičar, godinama nije napisao dobru pjesmu a alkohol i cigarete svakog bi ga časa mogle koštati života. Lutajući američkim zabitima i zabavljajući malobrojne preostale fanove sa dosadnim životima, Blake upoznaje novinarku i vremenom shvata da ona za njega nije djevojka za jednu noć. Razgovarajući sa njenim sinčićem Blake u jednom trenutku kaže hajde da vidimo u kakvu nevolju se možemo danas uvaliti. U svom životu do tada nije propustio niti jednu takvu priliku. Sada, međutim, dobija novu šansu i on će je iskoristiti, napisati svoju najbolju pjesmu i otrijezniti se ali njegovo “ludo srce” neće dobiti ono što je htjelo.

Obrati pažnju: Sa prvom rečenicom u filmu: Jebena kuglana, ekipa filma se očito poigrala sa najpoznatijom ulogom Bridgesa u filmu braće Cohen Veliki Lebowski. Ima još jedna rečenica koju bez straha da će vam pokvariti užitak gledanja želimo podijeliti: Sine, svirao sam bolestan, pijan, razveden i u bijegu. Bad Blake nije propustio nijedan prokleti nastup u cijelom svom jebenom životu. Možda je tu i tamo morao napustiti binu da povrati alkohol kojeg njegovo tijelo više ne prihvata ili pijan zakasnio na početak koncerta, ali nijedan koncert ne propušta bez obzira na sve, za razliku od svega ostalog u svom životu.

Premotati: Bilo bi prava "grehota" premotati bilo šta u ovom filmu.

Ponoviti: Režiser Scott Cooper želio je Blakeovim intervjuima približiti ovaj lik gledaocima mada i bez njih Bridges djeluje potpuno uvjerljivo. Ne znamo da li je Cooper u montaži razmišljao o izbacivanju ovih scena ali nam je njihovim uvrštavanjem u film podario nekoliko dragocijenih scena dijaloga muzičara i novinarke. U jednoj od takvih Blake izgovara: Želim razgovarati o tome kako zbog tebe ova soba izgleda loše. Nisam ni primijetio kakva je ovo rupa dok ti nisi došla ovdje. Bez imalo pretjerivanja usudit ćemo se ovu scenu nazvati kultnom.

Ekipa: Jeff Bridges, Maggie Gyllenhaal, Colin Farrell, Robert Duvall

Režiser: Scott Cooper

Scenarij: Scott Cooper po noveli Thomasa Cobba

Producenti: Robert Duvall, Rob Carliner, Judy Cairo, T-Bone Burnett, Jeff Bridges (izvršni), Michael A. Simpson (izvršni), Eric Brenner (izvršni), Leslie Belzberg (izvršni)

Studio: Fox Searchlight Pictures

Trajanje: 111 minuta

(zurnal.info)

Umetnici iz Sarajeva ponovo u Beogradu

U sklopu četvrtih "Dana Sarajeva" od 19. do 23. maja u Beogradu će nastupiti sarajevski muzičari. Oni će pred beogradskom publikom izvesti različite muzičke žanrove, od sevdaha, jazza, preko rock’n’rolla do elektronske muzike.

Nova izdanja predstavit će iskusni rok sastavi "Skroz" i "Sikter", čiji je frontmen Enes Zlatar Bure izrazio zadovoljstvo što uopće postoji takav festival i naglasio da je kompletna postava muzičara koji ove godine putuju u Beograd vrlo kompaktna ekipa.

U Beogradu će nastupiti i majstor suvremenog sevdaha Damir Imamović te elektrogitarski dvojac Basheskia & Edward EQ te DJ-evi Choola i Djoha, kao i Kontra DJ’s – Aldin i MPJ Slo.

Prvi beogradski zajednički nastup imat će izvrsna interpretatorka Amira Medunjanin i svjetski poznati jazz pijanist Bojan Zulfikarpašić.

- Radujem se nastupu u Beogradu, jer mišljenja sam da treba raditi što više na kulturnoj suradnji i promovirati događaje ovakvog formata. Nisam nikada bila u Beogradu i željela bih da ljudi dođu i da se zajedno opustimo, kazala je pred svoj prvi beogradski nastup Amira Medunjanin.

Beogradska publika s nestrpljenjem iščekuje nastup dvadesetorice, o kojima su čuli da je riječ o “dvadeset mladića upitnoga talenta”.

Ovaj jedinstveni boy band će se tamošnjoj publici predstaviti svojim hitovima poput “Ibrahim, Milutin, Valentin”, “Baraž” i “Mevluda”, saopćeno je iz Festivala.


(Fena)

KONCERT: Tindersticks, Kino SC, Zagreb

Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi


Kratke ekskurzije uvijek su prekrasno iskustvo. Pogotovu kad za cilj imaju posjet dragim prijateljima i slušanje koncerta banda uz koji ste odtugovali dobar dio mladosti, koja na svu sreću još uvijek traje. Nas pet bili smo mostarska delegacija na zagrebačkom nastupu legendarnih nottinghamskih melankolika Tindersticks. Krenuli smo u rano subotnje jutro praćeni kišom. U Zagreb smo stigli za ležernih 7 uri.Par sati opuštanja kod druga Branka na Središću gdje je alko sekcija između piva, vina i rakije izabrala ovo drugo pa smo se zaputili do jedinog istinskog sakralnog objekta 21. stoljeća, hipermarketa u kojem smo proveli dobrih sat vremena u biranju sredstva za dostizanje određene razine euforije, koja nas ima pripremiti za koncertno iskustvo koje smo čekali dobra tri mjeseca.

KABOLA MALVAZIJA

Elem, Kabola Malvazija i Enjingijeva Graševina bili su razlog zbog kojeg smo zakasnili na nastup Nine Romić, koja je imala zadatak zagrijati publiku prije nastupa zvijezda večeri. Znači, izostanak opravdan. Ako ne vjerujete, preporučujem jednaku vrstu zagrijavanja za bilo koji koncert.

I onda, slatko iščekivanje, cupkanje, pružanje odavno kupljenih karata redaru, par piva na ulazu i upad u dvoranu ispunjenu dimom. Prvi znak dramaturške savršenosti koncerta kojem smo svjedočili bio je upravo taj dim, ispuštan sigurno 5 - 6 sati kako bi se u cijeloj dvorani stvorila maglovita atmosfera. To je stvarno dim iz dim mašine, u Kroejši se više ne smije pušiti niti u najvećim rupama, na moju veliku žalost, ali na radost odjeće koja vam nakon noći provedene u izlasku ne smrdi po dobroj staroj duhanskoj dimčini.

Uglavnom, uđemo vam mi u dvoranu i zavalimo se u stolice čekajući da na scenu stupe brundavi Staples i ekipa, koji su nam na neki način uništili mladost natjeravši nas da se zaljubimo u melankoliju. I konačno, eto njih, eto momaka, Tindersticks. Znao sam da je Staples visok čovjek, ali da će cijeli band izgledati kao engleska košarkaška reprezentacija baš i nisam očekivao.

Sve je krenulo sa Marbles. I onda opet iščekivanje. Čekanje nekakve eksplozije. I svo vrijeme praćenje genijalne dramaturgije koju je odradila rasvjeta. No, dojam svega je da je bend ostao suzdržan ustrajavajući na tehničkoj savršenosti u svakom trenutku, sve je bilo tip top, ali mislim da smo ostali zakinuti za provalu emocija kakvu smo svi očekivali.

Tako savršenoj svirci ne prisustvujete baš često. Nisu svi ni sposobni tako zvučati uživo. Pogotovo ne posvećuju toliku pažnju rasvjeti i atmosferi koju ona stvara. Prekrasno jazz bubnjanje, savršena harmoničnost i po tri gitare istovremeno, mistična klavijatura, triangl, čelo, Staplesov topli medvjeđi bariton, sve je bilo pod konac, po JUS-u. Ali emocija, ona sirova kvarna tvar, koja nas tjera da činimo lude stvari, nije doživjela erupciju. Možda razlog leži u tome da nisu svirali većinu favorita publike poput Another Night In, Rented Rooms isl.

RITUAL JE ODRAĐEN

Možda je razlog što pjesme s njihovog novog albuma publika još nije svarila. Uglavnom, mislim da je većina ljudi u dvorani zagrebačkog Kina SC tu noć ostala s dojmom da su svjedočili genijalnoj svirci, ali da nisu dobili ono po šta su došli, a to je upravo ona erupcija noir emocija koje vas obuzmu kad slušate njihove albume i putujete kroz njihovu glazbu usmjeravani briljantnim Staplesovim tekstovima. Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi. Staples je istinski karizmatik, odrađuje koncerte bez pretjerane komunikacije s publikom, što je, po meni, priličan minus, ali većina žena se raspameti i kad ovaj izađe na scenu i izgovori "Thank You" onim mračnim, toplim glasom koji slušamo evo već dvadesetak godina.

Nakon skoro dva sata svirke, bis uključen, uslijedila je zagrebačka noć, pripita i hladnjikava. U jednom trrenutku nazdravili smo i sa članovima benda, koji je došao u obližnji klub “Krivi put” na pivo. Sreli smo neke dobre prijatelje, cugali, razgovarali, dovukli se do Brankovog stana na spavanje.

I onda, nedjeljno popodne, povratak u stvarnost, u zemlju koju veliki bendovi ne posjećuju osim ako se nisu ufurali da su veliki humanitarci, a to već sa glazbom nema nikakve veze.


(zurnal.info)

ROKY ERICKSON: Povratak iz noćne more

Nakon 15 godina Roky Erickson snimio je novi album. Bio je to dobar razlog da pokrenemo istragu koja je propala prije 20 godina

Prvi put sam za Ericksona čuo kada sam dobio kasetu s albumom Where The Pyramid Meets The Eye: Tribute To Roky Erickson. Bila je to izvanredna kompilacija, sigurno najbolji tribute na koji sam do danas nabasao. Okupljeni bendovi (mnoge od njih sam u to vrijeme intenzivno slušao i apsolutno vjerovao njihovom ukusu, poput Primal Scream, R.E.M, Buttholle Surfers, Jesus And Mary Chain, Thin White Rope), svirali su pjesme koje su im sasvim odgovarale, a neki od njih mogli su samo sanjati o tako dobrim melodijama. S druge strane, svojim fanovima skrenuli su pažnju na Ericksona i izvukli ga iz višedecenijske nezaslužene izolacije. Jedne od mnogih...

Zainteresiran, informacije o Ericksonu skupljao sam u komadićima, iz rijetkih muzičkih časopisa ili usmene predaje premudrih freakova kod kojih pitac nikada nije sasvim siguran da li zaista znaju odgovore, izmišljaju ili mistificiraju. Uspio sam saznati da se radi o kultnom psihodeličnom muzičaru, psihijatrijskom bolesniku, vrsnom kantautoru i deklarisanom vanzemaljcu. Priča puna rupa...

...

Roky se ponovo vratio, a podršku mu pružaju mlade komšije iz Austina Okkerville River. Njihov lider Will Sheff utrošio je mnogo energije da Ericksonu obezbijedi okruženje kakvo zaslužuje. Preslušao je 60 pjesama, od 13th Floor Elevators, solo radova, pa i opskurnih snimaka snimljenih u umobolnici... Izabrao je neobičan niz, namjerno zaobišao hitove i uspio zaokružiti vrlo zanimljivu cjelinu. Nastao je prvi Rokyjev album nakon 15 godina True Love Cast Out All Evil. Taj CD je ultimativna posveta kojom je Sheff želio odati počast Ericksonovoj karijeri i načiniti mu neku vrstu spomenika, u najplemenitijem značenju te riječi.

...

Imam dovoljno izvrsnih pjesama za opravdanu izolaciju sa slušalicama, kao i dovoljno dobar razlog da pokušam zaokružiti priču. Stariji sam, iskusniji, i dalje dovoljno radoznao, a i google je uvijek na raspolaganju za zloupotrebu. I kakvi su rezultati moderne istrage?

Dakle, Roger Kynard Erickson rođen je u Dallasu, Texas 1947. godine, rastao je u Austinu, s pet godina svirao je klavir, gitaru uzeo sa 12, a sa 18 formirao prvi psihodelični bend na svijetu, danas kultni 13th Floor Elevators. Samo par mjeseci kasnije komponirao je garažni klasik You're Gonna Miss Me, koji je ostao njegov najveći hit. Mlada Janis Joplin tada je željela da im se pridruži, ali ju je odvratila primamljiva ponuda iz San Franciska u kojem se tada tek formirala psihodelična scena.

Lako je bilo praviti cvijetnu revoluciju u Kaliforniji, 13th Floor Elevators su taj pionirski posao radili u jednoj od najkonzervativnijih američkih država, gdje je porododica Bush uspostavila svoje tradicijske vrijednosti. Snimili su četiri izvrsna albuma, odreda smjernice za Grateful Dead ili Jefferson Aeroplane, ali u Teksasu nisu uspjeli dobiti poštovanje kakvo su zasluživali. Naprotiv, podozrenje, prezir i pojačanu pažnju policije.

Zbog samo jednog jointa (a i on je bio podmetnut) Roky je izveden pred sud na kojem mu je prijetila desetogodišnja robija. Zbog toga je izjavio da već godinama razgovara sa demonima, pa kada je pomislio da to nije ostavilo dovoljno jak utisak na sud, predstavio se kao Marsovac. Takva identifikacija odvela ga je u bolnicu u Houstonu. Nakon par neuspjelih pokušaja bijega, Sud ga premješta u zloglasnu umobolnicu Rusk, gdje Teksašani smještaju svoje psihopatske ubice. Tamošnji ljekari propisuju mu elektrošokove i jake lijekove naspram kojih i najjača LSD formula izgleda kao homeopatska tabletica. U takvom okruženju Roky je nastavio da svira, formirao je bend u kojem su svirali bolesnici sa jezivom prošlosti.

Kada je nakon 3,5 godine napustio Rusk, Roky više nije bio ista osoba. Ako je nekada lagao sudiji da mu je Marsovac uzurpirao tijelo, od tada je to sasvim ozbiljno tvrdio i najbližim članovima porodice. Žalio se da neprestano čuje glasove u glavi koje je pokušavao prigušiti bukom kućanskih aparata koje je istovremeno uključivao i nazivao ih svojim električnim prijateljima. Uhapšen je i zbog krađe pošte. Naime, skupljao je poštu od susjeda koji su odselili i lijepio je po zidovima svoje sobe. Ovaj put sud ga je oslobodio jer Roky nije otvorio niti jedan koverat.

Nije bio sposoban za formiranje benda sa tvrdom jezgrom. Pravio je prateće bendove sa dostupnim glazbenicima koji su se kačili na njegovu staru slavu i formirao Aliense, Explosivese... U zvuk unosi hard rock elemente, a tekstovima plaze demoni, zombiji, vampiri, dvoglava čudovišta. Nazivi solističkih albuma biće dovoljno ilustrativni: I Think Of Demons, The Evil One, Gremlins Have Pictures, The Return Of The Living Dead, Don't Slander Me, Casting The Runes... Izuzetno je važno naglasiti, Ericksonov horror razlikuje se od trabunjanja Marylin Mansona ili heavy metal bajki. Njihovi demoni dovedeni su iz B filmova i stripova, a za Rokyjeve se plašimo i pretpostaviti odakle potiču.

Tek 1993. čini se da demoni lagano popuštaju stisak. Zajedno sa Charlie Sextonom i Paulom Learyjem iz Butthole Surfersa snimio je prekrasan album koji srdačno preporučujem. Zove se All That May Do My Rhyme i pun je ljubavnih pjesama.

...

Dobro je na ovom mjestu prekinuti istragu. Naročito kada je jasno da sem žutih detalja nismo postigli mnogo više od one potrage prije 20 godina. Najvažnije stvari ostale su nepovezane. Da li je Roky bio žrtva sistema? Da li je zaista imao psihičke probleme ili je sasvim nevin boravio sa opasnim duševnim bolesnicima? Da li je njegova opsesija vanzemaljcima i čudovištima bio pokušaj bijega od stravičnog okruženja? Koji je pravi identitet monstruma, vampira i zombija? S koje strane zidina su se nalazili? Šta se dogodilo te 1993. pa da proglasi da je Marsovac odlučio da mu napusti skelet?

Priča se ni danas nije mnogo više popunila, čak je i sveznajući google nemoćan. Valjda je to normalno kada čovjek ima posla s mitovima.

...

A možda svi ti odgovori nama slušaocima i nisu pretjerano važni i možda je ova istraga bila čist gubitak vremena? Jer, album True Love Cast Out All Evil je dovoljno dobar da ga precizni odgovori ne bi učinili ništa kvalitetnijim. Također, njegovim pjesmama ne bi moglo naštetiti ni saznanje da ih je snimila osoba sa karijerom šefa poslaničke grupe u Domu naroda.

Erickson i Sheff napravili su izvrsnu ploču. Roky je pjesme otpjevao bolje nego ikada do sada, a Will mu je obezbijedio produkciju kakvu zaista zaslužuje. Goodbye Sweet Dreams je čisti hit, snage jedne You're Gonna Miss Me, John Lawman ima žestinu Stoogesa i šarm I Walk With A Zombie, Forever i Be And Bring Me Home su dramatične koliko i njihovi nazivi... Album je čvrsto kreiran, kao skulptura (spomenik, kako rekoh), i svaki njegov dio je važan, ali ipak treba istaći jednu pjesmu - Please Judge. Njoj je i Sheff posvetio posebnu pažnju. Kako u jednom intervjuu objašnjava, nije znao kako da postavi njen aranžman. Nakon dugog niza jalovih pokušaja zamolio je bend da napusti studio i zajedno sa Rokyjem sjeo za klavir. Načinili su suhu verziju pjesme, a ostali dijelovi snimljeni su uz pomoć električnih prijatelja – aparata iz Rokyjevog doma i žamora bolesnika iz Ruska. Rezultat je teško prepričati, pa to neću ni učiniti.

...

Lijepo je saznanje da je u ovakvom svijetu moguć sretan kraj, da demoni ipak mogu biti pobijeđeni. Najljepše je što se to može učiniti sa formulom koju smo još u djetinjstvu trebali naučiti iz bajki - true love cast out all evil.

(zurnal.info)

Priznanje Jasmili Žbanić na njemačkom festivalu

Jasmila Žbanić na 20. festivalu njemačkog filma FilmKunstFest u Schwerinu dobila je nagradu za najbolju režiju za film „Na putu“.

Ona je izbabrana za najbolju rediteljicu u konkurenciji najboljih njemačkih filmova.

Nagradu je u Jasmilino ime primila direktorica fotografije Christine A. Maier. Festival u Schwerinu predstavlja jedan od najznačajnijih festivala njemačkog filma.

Film "Na putu" se smatra i njemačkim filmom, a žirijem koji je donio odluku o nagradi je predsjedavao Michaell Ballhaus, koji je pored 16 filmova Fasbindera, snimao s Fransis Ford Copolom, te je snimio neke od najznačajnijih filmova Martina Scorsesa.

"Za mene je nagrada već to da Michaell Balhaus gleda moj film. Ugodno je dobiti i priznanje i novčani dio nagrade. Ovakva vijest čovjeku može uljepšati dan", rekla je Žbanić.


(Fena)