Kultura

KNJIGA Nigdje, niotkuda, Bekim Sejranović Žiri 9. međunarodnih književnih susreta Cum grano salis u Tuzli, koji su činili Julijana Matanović, Mirko Kovač, Filp David, Andrew Eachtel i Irfan Horozović, nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2008. godini na jezičnom govornom području BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, dodijelio je romanu Bekima Sejranovića Nigdje, niotkuda.

Predsjednik žirija Irfan Horozović ovako je obrazložio odluku žirija:

- "Nigdje, niotkuda“ Bekima Serjanovića je tekst autobiografske provijencije koji se doima izuzetno autentično, male slike iz djetinjstva preklapaju se sa slikama usamljenog odrastanja i života u raznim krajevim svijeta, Brčko, Bosanska Gradiška, Rijeka, Zagreb, Bosfor i drugih, očitavanje jedne sudbine koja se logično zaokružuje u naslovu romana "Nigdje niotkuda“.
U užem izboru za nagradu Meša Selimović bili su i romani
Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Pustinje Rade Jarka, Tesla, portret među maskama Vladimira Pištala, Predator Vladimira Arsenijevića i Brat Davida Albaharija.

U tako oštroj konkurenciji žiri se ipak odlučio za roman Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično... Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.

- Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslovenske književnosti. Prevodi sa norveškog jezika, objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i zbirku kratkih priča Fasung. Danas živi na relaciji Oslo - Hvar.




MUZIKA A Place To Bury Strangers, Exploding Head , 2009

Škotlanđane Jesus and Mary Chain i Irce My Bloody Valentine, povezuje shoegaze, zvuk mračne atmosfere koji prave teške, fuzirane gitare. Mnogi bandovi su se ugledali na njih, ali nikada nisu uspjeli doseći taj nivo kvaltete.

U grupu bandova koji su shoegaze uzeli kao osnovno poimanje svoje svirke i sveukupnog života svakako spadaju Spacemen 3, Loop, Ride, Slowdive i Galaxie 500, a na američkom kontinentu se rađaju istinski shoegaze bandovi poput The Vandellas, Autolux i A Place To Bury Strangers. Zadnji band se najviše približio JAMC iz njihovog ranog perioda, ali su uspjeli sve odsvirati na sebi svojstven način.

Band A Place To Bury Strangers osnovan je 2003. godine u New Yorku od strane Olivera Ackermanna (gitara/vokal), Jono Mofoa (bass) i Jaya Spacea (bubanj).

Ovaj tročlani band dolazi nam iz Brooklyna i oni su se uglavnom kretali unutar lokalne muzičke scene. Već na samom početku djelovanja su se samoproglasili kao najbučniji band New Yorka što uz već pomenute The Vandellas svakako i jesu.

Muzika banda se temelji na teškoj garaž - tvorničkoj atmosferi, a u to ćete se moći uvjeriti ukoliko poslušate numeru „Ego Death“ sa konstantnim strugajućim i parajućim zvukom fuzziranih gitara.

Kako i sam Ackermann tvrdi, on se najviše pronalazi u muzici ’50 i ’60 godina i ženskim bandovima kao što su Shangri – Las i The Crystals tvrdeći da je svoj muzički ukus najviše formirao slušajući navedene bandove i kupujući ploče po razno raznim buvljacima i garažnim prodajama. On bez ikakvog skrivanja tvrdi sa mu najdraža pjesme “Sueisfine” od MBV i “My Little Underground” od JAMC što već potvrđuje njihovo opredjeljenje za čisti i beskompromisni shoegaze.

Njihovi čvrsti nastupi nisu mogli dugo ostati ne primjećeni pa su 2006. godine snimili tri EP

izdanja pod nazivima Red/Blue/Green koji su prodavani od strane samog banda, a iste godine uočio ih je Jon Whitneya vlasnika izdavačke kuće „Killer Pimp“ koji im nudi da remasterizuje njihove već snimljene numere i da ih kao takve objavi. Nakon određenog premišljanja koliko dobrog će im to donijeti složili su se sa vlasnikom izdavačke kuće i album je u augustu 2007. objavljen pod nazivom „A Place To Bury Strangers„ i veoma brzo je rasprodan. Nakon toga album na vinilu, u dva navrata zbog velike potražnje, objavljuje izdavača kuća Importent Records.

Poslije objave svog debut albuma otvaraju im se velike mogućnosti za intezivne koncertne aktivnosti pa 2007. godine kreću na turneju sa bandom Black Rebel Motorcycle Club da bi u 2008. godini odsvirali i par koncerata sa Nine Inch Nails na njihovoj USA turneji.

Na novom albumu pod nazivom „Exploding Head„ nalazi se 10 numera čistog noir rock-a sa dosta primjesa surf rock-a i sa, naravno, fuzziranim gitarama.

Album otvara pjesma „It is Nothing“ koja je klasična MBV pjesma sa zavijajućim gitarskim zvukom i nježnim i na momente nestvarno toplim Ackermannovim glasom. Njegov glas u potpunosti pravi savršeni balans između buke koju APTBS proizvode i onoga što obični slušalac može da prihvati. Muzika je izuzetno pulsirajuća i stvara osjećaj unutrašnje sile. “In your Heart” je svakako hit pjesma ovoga albuma i ako je sigurno da ni jedna pjesma sa ovog albuma neće završiti na nekoj od komercijalnih top lista.

Kompletan album se kreće u jednom istančanom i može se reći predvidivom smjeru. Sve pjesme su isprepletene fuziranim i distorziranim gitarskim zvukom kao i poprilično mekanom vokalu koji ne umanjuje snagu pjesama. To se naročito može vidjeti na pjesmi “Everything Always Goes Wrong” kao i na posljednjoj “I Live My Life To Stand In the Shadow of Your Heart”. Pjesme na momenat zvuče kao nedovršeni ili sirovi materijal ali sa puno harmonije. Preovladava brutalan spoj teških i škripućih gitara sa pokretačkom snagom bas linije i zvukom bubnja koji se konstantno nalazi udaljen od pokretačke snage banda – fuzirane gitare. Takav zvuk bubnja daje dodatnu nijansu teškoj i mračnoj atmosferi albuma “Exploding Head„ koji u potpunosti opravdava sami naziv albuma.


Albumi:

 

* A Place to Bury Strangers, 2007 (CD/LP)

* Exploding Head, 2009


EP:


* Red, 2006

* Blue, 2006

* Green, 2006

* Nine Inch Nails: Lights In The Sky Over North America Tour (To Fix the Gash in Your Head), 2008


Singlovi:


* I Know I'll See You, 2008 (7")






REZ Inglorious Bastards, Quentin Tarantino

Zašto gledati: Tragajući za preostalim jevrejskim porodicama u okupiranoj Francuskoj SS pukovnik Hans Landa, 'Jew Hunter’, dolazi na imanje mljekara Perrier LaPaditea. Scena isljedničkog razgovora pukovnika sa farmerom međunajjačima je na svijetu’, a jedan od najupečatljivijih elemenata filmagluma Christoph Waltza ovdje je na vrhuncu. Nakon filma imate dojam da je jedini razlog poraza Hitlerove Njemačke odluka puk. Hansa Lande da pređe na stranu saveznika.

O čemu se radi:Inglorious Bastardsjedinica je američke vojske sastavljena od Jevreja koji nose ožiljke nacističkog režima. djeluju na teritoriju Trećeg Rajha i masakriraju njemačke vojnike na tako poseban način da vijest o njima dolazi i do samog firera. Skidanje skalpova, okrutno premlaćivanje bejzbol palicom do smrti, urezivanje svastika na čelo onima koje ostave u životu specijalnosti su odreda kojim zapovjeda Aldo Raine (Brad Pitt). Jedinica dobija na „ubojitosti“ kada im se priljuči Hugo Stiglitz ( Til Schwaiger), Nijemac, egzekutor trinaest oficira Gestapoa. Porodicu Shosanne Dreyfus (Melanie Laurent) poubijali su njemački vojnici predvođeni puk. Hans Landom. Promijenjenog identiteta ona je vlasnica malog kina u Parizu, koje spletom okolnosti treba da udomi „ Njemačku večer u Parizu“, propagandni spektakl u režiji Josepha Goebelsa. Informacija da će i sam firer biti gost na Gebelsovom spektaklu dovest će joj, osim svite Trećeg Rajha, i grupu nemilosrdnih egzekutora nacističkih vojnika.

Obratiti pažnju: Ukoliko gledate film u kinu, obavezno pogledajte ljude oko sebe kako sa pomalo uživanja prate scene skalpiranja. Oduševljavaju i lule pukovnika Hansa Lande i farmera Perrier LaPaditea. Muzika – ovakvu muziku ne prave ljudi čije je vrijeme prošlo, Tarantino je opet pokupio dobre „stvari“.

Premotati: Eventualne reklame pred film

Ponoviti: Svaku scenu u kojoj se pojavljuje pukovnik Hans Landa.

Uloge: Brad Pit, Melanie Laurent, Christoph Waltz, Diane Kruger, Eli Roth...

Redatelj: Quentin Tarantino

Scenarij: Quentin Tarantino

Studio: Universal Pictures, Weinstein Company

Trajanje: 153''

 

 

(zurnal.info)

Glasajmo za Dubiozu

Dubioza kolektiv, bosanskohercegovački band, nominovan je za ovogodišnju nagradu “Best regional act" koje dodjeljuje MTV, kao jedini predstavnik iz BiH.
- Mi smo jedini band sa područja Balkana koji je dva puta bio nominovan za ovu nagradu, i nadamo se da se neće ostvariti izreka “treća, sreća” već da će ovoga puta biti “druga, sreća”. Bilo bi nam drago da dobijemo ovu nagradu prvenstveno zbog činjenice da mi 90 posto posla radimo sami, bez podrške agencija i menadžera. Nagrada bi nam poslužila kao potvrda da ipak radimo dobro, kaže u razgovoru za Žurnal, Brano Jakubović, frontman Dubioza kolektiva.

Pored Dubioza kolektiva, u konkurenciji za nagradu su još beogradski Darkwood Dub, pop-rock grupa Elvis Jackson iz Slovenije, hrvatski elektro-pop bend Lollobrigida, dok su makedonski predstavnici Superhiks.

O pobjedniku će odlučiti glasovi gledatelja MTV-a, a glasanje traje do 11. oktobra u ponoć na web stranici www.mtvema.com.

Nagrade MTV Europe Music Awards biti će dodjeljene 5. novembra uz direktan TV prenos iz berlinske O2 World Arene.


Glasajte: www.mtvema.com

(zurnal.info)

Traže se ubice Hendrixa i Jonesa

 

 

 

Brian Jones je 3. jula 1969. godine pronađen mrtav u bazenu svoje vile u istočnom Susexu. Njegova tadašnja prijateljica, Šveđanka Anna Vohlin tvrdila je da je gitarista ubijen, ali policija je ignorirala njene tvrdnje i zaključila da se radi o nesretnom slučaju.

Knjige zavjere

Od tada su napisane brojne knjige u kojima se tvrdilo da je Jones ubijen, poput Paint In Black, The Murder Of Brian Jones, Who Killed Christopher Robin?, Brian Jones: The Truth Behind The Murder ali se smatralo da se radi o senzacionalističkim teorijama, bez trunke istine. I Anna Vohlin je u julu 1999. u Švedskoj objavila svoju verziju priče, pod naslovom The Murder Of Brian Jones, ali ni ta knjiga nije privukla pažnju policije. U većini tih knjiga navodi se da je izvjesni Frank Thorogood, građevinski poduzetnik koji je vršio popravke na Jonesovoj vili, odgovoran za smrt rock zvijezde. Thorogood je preminuo 1994. godine.

Interesovanje policije pobudila je pošiljka od 600 dokumenata koji, policijskim rječnikom rečeno, bacaju novo svjetlo na dešavanja u vili. Iako policija podatke o dostavljaču dokumenata drži u tajnosti, novinari su saznali da se radi o novinaru Scotu Jonesu.

Kosa natopljena vinom

Priče o mogućnosti da policija otvori istragu i o uzrocima smrti Jimija Hendrixa počele su nakon intervjua sa ljekarom Johnom Bannisterom, koji je objavio Daily Mail. Bannister je tek sada pristao da govori o detaljima autopsije koju je izvršio nad nesretnim gitaristom 18. septembra 1970. godine. Podsjetimo, zvanični uzrok Hendrixove smrti je gušenje u snu usljed povraćanja.

Ljekar je izjavio da je u zvaničnom autopsijskom izvještaju izostavljen vrlo zanimljiv podatak - Hendrixovo tijelo bilo je natopljeno vinom!

- Količina vina na njegovom tijelu i u stomaku bila je ogromna. Samo u kosi bilo je bar pola litre vina, bujna kosa bila je sasvim slijepljena. Želudac i pluća bili su puni vina, a kompletna odjeća bila je natopljena – sjeća se ljekar.

U priču o ubistvu, uključio se i bivši Hendrixov roadie James Tappy Wright. On je optužio menadžera Michael Jeffreya da je ubio Hendrixa kako bi se domogao dva miliona dolara koliko je, navodno, iznosilo Hendrixovo životno osiguranje. Tappy tvrdi da je u Jimijevu sobu provalila banda ubica koji su gitaristu udavili u vinu.

Još uvijek se očekuje reakcija policije.

(zurnal.info)

DEAD WEATHER: Horehound

Kada sam davno svom drugu, ljutom punkeru, pustio prvi album Led Zeppelin on je to doživio kao vrhunac nepristojnosti, pa i kao pomalo perverzan čin. Kada sam drugom, još ljućem, otkrio da dionica koju sviraju Nomeansno i koja mu se toliko dopala, originalno potiče od grupe Cream, bio je očaran mojim znanjem. Divljenje se razvilo u prezir kada sam mu otkrio da je riff smislio mrski Erik Clapton. Bila su to davna, preddemokratska, sretna vremena, kada je bilo sramno slušati hard rock.

U hipsterske domove vratio ga je grunge, ali tada se kod nas uveliko ratovalo. Kako je došao, tako je i ostao (vidi vraga, baš ko i rat). Svježinu riffova održavaju, pomenimo tek nekolicinu, Queens Of The Stone Age, Mars Volta, Mark Lanegan, Primal Scream, White Stripes... Ove posljednje iskoristićemo kao vezivno tkivo stupca koji se sa svakim novim redom sve više udaljava od svog naslova, ali i smisla.

Jack White, lider White Stripesa, jedan je od najvrjednijih pregalaca moderne muzike, čestitiji čak i od sveprisutnog Damona Albarna (Blur, Gorillaz, The Good, The Bad and the Queen, solo albumi, producentski rad, autorske kompilacije etno muzike). Jack svake godine uredno objavi album matičnog benda, zasvira malo sa bendom Raconteurs, priprema solo album, a nedavno je objavio i CD sa svojim novim bendom koji se zove Dead Weather. Upućeni zlobnici tvrde da je Jack prinuđen na ovakve izlete jer Mag White odbija pojavljivanje u javnosti nakon što se na nekom internet sajtu pojavio njen privatni film koji se zloćudno proširio po mreži. Bilo kako bilo, mi smo, u zdravlju i veselju, došli do teme našeg teksta.

Dakle, bend Dead Weather čine, basista Racontuersa Jack Lawrence, gitarista iz Queens Of The Stone Age Dean Fertita, pjevačica benda The Kills Alison Mosshart, a naš trudbenik ovaj je put odlučio da sjedne za bubnjeve. Povukao se i iz autorskog rada kojeg je, uglavnom prepustio Alison. Zajedno su se družili dvadesetak dana, tokom kojih su razgovarali, svirali i pijuckali. Rezultat drugovanja je album Horehound, sa čijeg omota Alison prijeteći škilji ispod šiški, u maniru Sadako iz Kruga. Na CD-u se nalazi deset pjesama, hard rock strukture, blues riffova, garažnog bubnjanja , povremenih maglenih psihodeličnih usviravanja i ljutih noise udaraca. Kada se sve to objedini dobijamo tegoban album, mračan i često neugodan. Nema tu pjesme za jukebox, zajedničko vitlanje kosom i sviranje nevidljive gitare. Za dugo pamćenje, sigurno je, ostaće nam pjesme Hang You From The Heavens, So Far From Your Weapon, sasvim ženske (kako je to definirala PJ Harvey) I Cut Like A Buffalo i Treat Me Like Your Mother, krasni instrumental 3 Birds, singl Rocking Horse (možda i nije singl, to je prva pjesma koju sam čuo na jednoj francuskoj kompilaciji), energično čitanje Dylanove New Pony i ambiciozna Will There Be Enough Water koja zaključuje ploču (Horehound zaista zaslužuje vinilno izdanje).

Dakle, Jack je i ovaj put sačuvao obraz. Nadamo se da će i Mag shvatiti da njen obraz ne može ukaljati par golišavih sličica pa da čujemo i nove Stripese.

(Nešto mi govori da Dead Weather slušaju ona dva punkera sa početka teksta. Šminkeri su to. )

Braća Gallagher rasturila Oasis

 

 

 - Sa tugom i velikim olakšanjem mogu da kažem da napuštam Oasis. Ljudi će pisati i pričati šta hoće, ali jednostavno ne mogu da nastavim da radim sa Liamom ni dan više, objavio je kompozitor i gitarista benda Oasis Noel Gallagher na oficijelnom sajtu grupe.

Njegov brat Liam kratko je komentirao situaciju:

- On ne voli mene a ni ja njega! Tako je, kako jeste.

Obožavaoci benda naslućivali su krizu kada su Oasis otkazali nastup na festivalu V u Chelmsfordu (Engleska). Nastup na festivalu Paris Rock en Seine otkazan je neposredno pred izlazak grupe na binu, a organizatori su kao razlog naveli prepirku među članovima benda.

Škotska pjevačica Amy MacDonal, nastupila je na festivalu i svjedočila pravoj tuči koja je nastala u backstageu. Na Twitteru je ovako sažela svoje utiske:

- Oasis su otkazali koncert minut prijee izlaska na binu!!! Liam je razlupao Noelovu gitaru, veeeelika tuča!

Braća Gallagher su tokom čitave karijere bila sklona različitim skandalima, od tuče s publikom do šmrkanja kokaina sa zadnjica manekenki, a svojim svađama neprestano su zabavljali novinare žute štampe. Govorilo se da je grupa pred raspadom kada je Noel Gallagher prije devet godina sišao sa bine koncerta u Parizu. Ipak upućeni, poput novinara New Musica Expressa, tvrde da se posljednja svađa izdvaja po intenzitetu:

- Noel je već ranije napuštao turneje, Liam se nije pojavljivao na svirkama, ali njih dvojica su nastavljala dalje. Posljednji incident, zbog načina na koji je to Noel predstavio na sajtu Oasisa, izgleda kao nešto konačno, piše NME.

Braća Gallagher osnovali su Oasis 1991. godine i odmah postali predvodnici brit popa. Njihov treći album Be Here Now poznat je kao ploča koja se najbrže rasprodala u istoriji britanske popularne muzike.

(zurnal.info)

Pjesma: Vlatko Marinović


Izbezumljeni očevici svjedoče svoja trumatična iskustva
Kako narod pronalaze u svojim posljednjim hropcima

sklupčanih pokraj raspaljenih freza na njivama
Dok freze paranoidno sriču svoje zadnje kapi mješavine
Snažnije iz naroda nalaze u predsmrtnom živčanom grču
Koji zabacuje s lijeve nadesno i obratno

Gadno je za gledati
I sigurno neće na dobro
Jer je narod nemilice jamijo kopat ko budala!

Sunce cijedi sol iz tjela
Mozak sahne, preskače i bulazni
Neprirodno je toliko kopat

Ali, džaba...
Sve ukazuje na to da se narod ne zna držati pravila o pravilnom rukovanju dikelom i krasnom
Ne drži se liječničkih savjeta i ne postupa po dijagnozama

Toliko puta je dokazano da se narodu ne može kazat
Nama je kopat, ko vode se napit
Only God saves, kad narod jami kopat

Jamilo se kopat
I sve da hoćeš, sad više i ne može na dobro.

(Pjesma se nalazi u knjizi Usred grada tmurna nalaktih se da povratim, zajedničkoj zbirci pjesama mostarskih pjesnika Vlatka Marinovića, Ive Krešića i Gorana Karanovića)

Namik Kabil KULTNA SCENA Dog Day Afternoon

Picu je prethodno naručila sama policija kako bi odobrovoljila pljačkaše sa kojima su pregovori u toku. Pljačka je trebala trajati deset minuta ali se otegla na četiri sata. U međuvremenu je oko banke nastao pravi medijski cirkus. Policija sa megafonima pokušava držati situaciju pod kontrolom, narod histerično skandira pljačkašima 'herojima' dok TV ekipe revnosno prenose sav taj cirkus. Pica je stigla i momak koji radi dostavu biva propušten kroz obruč koji je policija napravila oko banke i uruči picu Sonniju (Al Pacinu). Sonny se vrati u banku, i onda se pizza-man okrene prema narodu i TV kamerama, strastveno stisne pesnice i uzvike: „Hej, ja sam zvijezda!“

Svaki put kada gledam ovaj film sa smiješkom očekujem spomenutu scenu. Valjda zato što perfektno oslikava neočekivani medijski cirkus koji je nastao kada je pljačka otišla u pogrešnom pravcu. TV ekipama je u njihovoj medijskoj pohlepi potrebna senzacija i u toj svojoj beskrupuloznosti uopšte nije bitno to što će od pljačkaša napraviti zvijezde, pa makar i za jedno poslijepodne. Pizza-man nepogrešivo iščitava takvu medijsko-pornografsku glad kada uzvikne „ Hej, ja sam zvijezda“ jer zaboga to-je-najbitnije, ukazati se pred publikom, i živom i onom pred TV-ima, bez obzira zašto, kako i gdje.

 

(zurnal.info)

 

 

ENES ČENGIĆ Branko Ćopić: Treba sanjati

Izdavačka kuća Vrijeme, u okviru svoje biblioteke Bosanski portreti objavila je knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati, Enesa Čengića.


Enes Čengić je tokom života napisao 11 knjiga, pokrenuo, uredio i objavio 20 svezaka Izabranih i 50 knjiga sabranih djela Miroslava Krleže, kao i posebna izdanja koja su u to doba štampana u milionskim tiražima.

Nakon njegove smrti 1994. godine, porodica je pronašla zanimljiv rukopis, Čengićeve zapise o životu Branka Ćopića. Pretpostavlja se da je tekst nastao tako što se Ćopić prisjećao detalja iz svog života, a Čengić ih je zapisivao, pokušavajući da uhvati duh svog prijatelja. Njegova kćerka Silvana Čengić Voljevica je od tih zapisa priredila knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati.

Urednica je zapise hronološki poredala, prateći buran životni put krajiškog književnika, od djetinjstva u Hašanima, školovanja u bihaćkoj gimnaziji i raznim učiteljskim školama u Sarajevu, Pakracu, Karlovcu, preko obrazovanja na beogradskom Filozofskom fakultetu, u školi za rezervne pješadijske oficire u Mariboru pa do revolucije, partizanije, poslijeratne književne slave, političkih afera...

U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme poklanjamo vam prvih 30 strana ove prekrasne knjige, koja nam duhovito i nenametljivo skicira istoriju ovih prostora i ističe tačke lomova zbog kojih i danas patimo.

 


(zurnal.info)