Kultura

MUZIKA Man Zero,Telemark, 2009

Band Lunar iz Zagreba prestao je sa radom nakon dva sjajna albuma. Bio je to band koji je suvereno vladao hrvatskom post-rock scenom. Čekalo se da se pojavi band koji bi pokrio prazni prostor ostao nakon gašenja Lunara. I na svu sreću to se i desilo. 

Man Zero je band sa osmogodišnjim stažom koji je tek 2009. godine objavio svoj album prvijenac pod nazivom „Telemark“. Snimljen je još 2007. godine a do objavljivanja je proteklo bespotrebnih dvije godine. Master albuma rađen je u Čikagu kod Carl Staffa koji se može pohvaliti da je radio sa Acid Mothers Temple, Xiu Xiu ili pak Magnolia Electric Co. No, na svu sreću ni ta spora realizacija albuma nije uticala na kvalitet ili pak svježinu albuma. Jedna od osobenosti post-rocka je da nikada ne zastarjeva i da je, ma kako i ma ko da ga odsvira, uvijek aktuelan. Inače, da podsjetimo, pojam post-rock prvi put se pojavljuje još 1994. godine u kritici Simon Reynoldsa za album Hex grupe Psychosis.

Muzička scena sa ovdašnjih prostora se baš i ne može pohvaliti sa velikim brojem post-rock bandova, a pogotovo ne sa kvalitetnim. Band Man Zero odlično popunjava prazninu koja je nastala sa raspadom već pomenutog Lunara predstavljaući se kao trenutno najbolji post-rock band sa ovih prostora. Na albumu pod nazivom „Telemark“ se nalazi sedam dugosvirajućih numera kojima je osnovna odrednica izmjena tihog i glasnog muziciranja kao i promjena dinamike samog sviranja kroz pojedine numere. Album je uglavnom sastavljen od kombinacije ambijentalnih impresija na koje se nastavljaju čvrsti udari kombinacije post-rocka i noisa gdje izvrsno kombinuju amplificirani električni zvuk gitare sa distorziranim efektima.

Zvuk na albumu je definiran upotrebom velikog broja zvučnih efekata kao što su recimo fender rhodes, ili vokoder, međutim osnovna stvar koja ovaj album svrstava u sami vrh post-rock albuma je svakako muzička harmonija i sklad koji postoji među sva tri člana banda.

Album otvara čvrsta „Changing Places“, slijedi izuzetno nježna i emotivna „40 Acres And A Mule“ gdje spori tempo pjesma nas poprilično uljuljka da bi nas vrlo brzo bas gitara trznula iz ugodne omamljenosti i uvela u sumanutu šestominutnu zvučnu kulisu. Da im nisu mrski ni etno elementi pa makar i u količini koja je skoro zanemarljiva, potvrđuje numera pod nazivom „Ennuyeux Comme La Pluie“. Slijedi pomalo ambijentalna „The Life You Wanted“, a na nju se nadovezuje izvrsna „Nods Of Approval“ koja može sigurno naći svoje mjesto na nekom antologijskom albumu post-rock scene. Nakon numere „Prošlost“, album zatvara „Echo Of My Cowboy Boots“ koja traje skoro 18 minuta. Pjesma je podijeljena na dvije zasebne cijeline gdje drugi dio donosi dašak Albinijevog noisa uz male vokalne fragmente.

Jedan od najboljih albuma u 2009. godini.

(zurnal.info)

ODLAZAK LOVCA U RAŽI: Preminuo JD Salinger
ESAD BAJTAL (Povodom promocije knjige Nerzuka Ćurka "Filozofija zagrljaja"): Govoriti o nebitnom znači šutiti Promotor nedavno predstavljene knjige Nerzuka Ćurka "Filozofija Zagrljaja", profesor Esad Bajtal je prisutnima pročitao vrlo interesantan tekst koji je i mnogobrojna publika u sali Općine Stari Grad prepoznala i nagradila dugotrajnim aplauzom. Kako bismo sa čitaocima Žurnala podijelili naše oduševljenje ovim tekstom, objavljujemo ga u cjelosti

Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).

Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.

Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.

Presuda poništena, i nikom ništa.

GOVOR O NEBITNOM

Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".

ŠTA JE KOMUNIKACIJA?

Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.

Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.

A šta jest?

Jest bijeda i jest nevolja;

Jest nepravda i kriminal;

Jest nepotizam i jest primitivizam.

I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.

Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.

Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.

ŠTA NAM TO GOVORI?

To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.

Ali, šta da se radi?

Takvi smo kakvi smo.

Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.

"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.

Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.

Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.

I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.

Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?

I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.

NIKO NIŠTA!

Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.

I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.

Ali neću to da dodam.

Hoću i ja malo da šutim!

 

NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)

Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.

Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.

Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.

Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.

Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.

Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.

Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne

političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.

Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)

Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.

Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.

To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”

Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”

Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.


THE ROOM: Najgori film svih vremena

Zovu ga 'Građaninom Kaneom' lošeg filma i najvećim novim kultnim fenomenom na svijetu, o kojem eseje pišu čak i ozbiljne novine. Je li 'The Room' uistinu toliko grozan da je, baš kao što je to svojstveno svakom kreativnom ekstremu, dobio svoje fanatične sljedbenike?


Isprazna, besmislena i krajnje stupidna, ali beskonačno eksploatirana i silovana fraza 'najgori film svih vremena' izgubila je svoje značenje – ako ga je ikada i imala – onog trena kada je IMDB pustio raju da sipa svoje infantilne kretenarije po forumu, a WWW otvorio vrata pakla svakom mozgu željnom pražnjenja pa u duhu cyber-demokracije dao priliku kritičarskim blogerima da u vlastitom i svijetu njihovih prijatelja, kao i putnika namjernika koji zalutaju do pokojeg članka, krate predoziranje slobodnim vremenom beskrajnim svađama oko toga čija je pametna glava u pravu.

U takvoj situaciji, već se pomalo izgubila ona općeprihvaćena, iako ne i pretjerano smislenija tradicionalna teza da je 'najgori film ikada' Ed Woodov 'Plan 9 From Outer Space', što su neki mainstream kritičari izbrali za vijeke vjekova (pri čemu istodobno svi zaboravljaju na imena kao što su Jess Franco ili Ulli Lommel, recimo; naravno, najlakše je zastati kod Eda Wooda i praviti se da nitko ništa nije snimio nakon 1959), baš kao što su 'Građanina Kanea' odlučili proglasiti najboljim filmom ikada i zauvijek, bez obzira na to koliko se stotina i tisuća novih filmova u svijetu snimi svake godine i koliko se neviđeno genijalnih novih talenta od 1941. do danas pojavilo na filmu i videu.
Stoga je zanimljivo da je u 21. stoljeću, u dobu kada je svaki drugi film na IMDB-u 'najgori ikada snimljen', a neki 'klasici lošeg' čak dobivaju i svoje dokumentarne posvete (poput nedavnog filmskog spomenika 'Best Worst Movie', posvećenog nezaboravnom hororu 'Trol 2'), novi nositelj titule 'najgoreg filma svih vremena' proglašen je ujedno i ''Građaninom Kaneom' lošeg filma', kao omiljena nova igračka neumoljivog hipsterskog sarkazma.
Taj novi šampion mutne kategorije zove se 'The Room', a 2003. godine ga je
Tommy Wiseau zamislio i snimio kao ozbiljnu dramu, iako se rezultat zbog tragičnog nedostatka miligrama talenta u bilo kojoj stanici autorovog tijela na kraju pretvorio u – čistu tragikomediju! 'The Room' je pravi primjer toga što se dogodi kada svatko zamisli da može biti indie redatelj – čista katastrofa, ako govorimo o neskladu ideje i realizacije, naravno, ali sigurno ne i u smislu pozornosti i medijskog učinka. Naime, 'The Room' je prvo šokirao time koliko je loš, a potom počeo veseliti kritiku koja si je mogla dati oduška kao rijetko kada do tada. Tako je IFC.com glas Wiseauova lika usporedio s 'Boratom koji oponaša Christophera Walkena koji glumi mentalnog bolesnika', a The Guardian je 'The Room' stavio uz bok Edu Woodu i 'Trapped In The Closet' R Kellyja.
Već je njegova premijera, kažu svjedoci, nakon prvih deset minuta postala poligonom za nezaustavljivo smijanje publike; nažalost, čak i oni koji su se smijali nisu ga preporučili nikome, jer je u toj prvoj distribucijskoj rundi na velikom platnu zaradio svega 2000 dolara! Na sedam milijuna uloženih!

U pravoj maniri američkog indie filma, Wiseau je sam skupio i spiskao tih sedam milja, bez ikakve pomoći studija; srećom, jer bi vjerojatno završio pod vodom s betonskim blokovima oko nogu da je ovakav proizvod donio na stol studijskih glavešina i njime pokušao opravdati investiciju. Nevjerojatno je da je ovo nedjelo uopće igralo u kinima, pa makar i tjedan dana, no kako mu se iz godine u godinu status transformirao od običnog 'lošeg filma' preko 'fenomena lošeg filma' do 'urnebesnog, najgoreg filma ikada', tako se vraćao u kino dvorane i konačno postao omiljeni 'midnight movie' novih generacija SAD-a i Britanije. Štoviše, reakcije publike i klasični kolektivni izljevi emocija vezanih za ovakve naslove pretvorili su ga u svojevrsnog, iako tragično neočekivanog, nasljednika fenomena 'Rocky Horror Picture Showa', pri čemu publika dolazi na projekcije odjevena poput glavnih likova, recitirajući pojedine lajne dijaloga i fizičkim imitacijama reagirajući na neke od najluđih scena. Štoviše, kada su pitali fanove u čemu je fora, bili su jasni – ni jedna komedija u povijesti nije mamila smijeh publike u ama baš svakoj svojoj sceni, kao što to radi 'The Room'. A to što nije zamišljen kao komedija, samo je bonus...

Nije trebalo dugo ni da film dobije svoje slavne pobornike pa su se tako kultnom sljedbeništvu pridružili svi, od Kevina Smitha preko Kristen Bell i Franka Blacka do Aleca Baldwina, a do danas, sedam godina nakon zadnje klape, 'The Room' je postao ozbiljan konkurent za preuzimanje titule 'Best Worst Film' pa do dobivanja vlastitog dokumentarca. Dovraga, njegovu neobičnu priču i analizu toga koliko se nekvaliteta isplati onda kada je toliko nekvalitetna da metodom punog kruga postane briljantna, baš poput maksimalne izvrsnosti, analizirali su mnogi, od televizijskih postaja ABC i Fox do filmskih analitičara Entertainment Weeklyja i The Timesa.
Tako je 'The Room' od jedva gledljivog, urnebesnog, kretenizma postao jednim od najvećih indie fenomena novog milenija. Teško je objasniti zašto, ako mu ne dopustite da se zavrti ispred vaših očiju i ušiju i kontaminira mozak te zategne trbušne mišiće nekontroliranim smijehom. Priča je to o ljubavnom trokutu mladih Amera, ženi koja vara budućeg supruga s njegovim prijateljem, a sve to snimljeno je poput kazališne predstave u nekoliko prostorija, s ogromnom količinom temeljito neerotičnih scena seksa po kvadratnoj minuti filma, a koje ga približavaju estetici soft-erotike TV filmova kasnih osamdesetih i ranih devedesetih.

Već prva dijaloška scena izgleda i zvuči kao skeč pa niste sigurni trebate li se smijati ili plakati od muke. Nije da su samo casting, set, gluma, zvuk, sinkronizacija, glazba i režija loši, jednostavno ništa, ali baš ništa ne funkcionira i raspada se duboko u svakoj pori svakoga kadra. 'The Room' je utoliko pomalo drugačiji od klasičnih 'trash horora' i promašenih blockbustera koji su vječni kandidati za ironičnu titulu 'najgorih, a najboljih'.
Na kraju krajeva, snimiti nešto istinski grozno ne može se 'znati' – samo učiniti bez svijesti, istinskim anti-umjetničkim procesom, ma koliko Wiseau danas tvrdio da je riječ o crnoj komediji, unutar koje su humorne debilane namjerne. Neki glumci su to odmah opovrgli, objasnivši da je čovjek jednostavno želio snimiti dramu, ali očito nije znao kako, a jedan neimenovani član ekipe novinama je izjavio: 'On je dobar lik. Ali strašno sere. Želio je snimiti dramu. To je bio poligon za demonstraciju njegovih glumačkih sposobnosti.'

I onda, je li 'The Room' najgori film svih vremena? Nije, ali je dovoljno grozan da ga jednostavno morate pogledati. Odmah!


(preneseno sa tportal.hr)

MUZIKA Nephu Huzzband, Elementary

Nephu Huzzband je četveročlani band iz Nottinghama koji svoju muziku prezentuju po manjim klubovima širom Engleske. Njihova muzika mogla bi se opisati kombinacijom Foalsa i Klaxona dok iznad njih zlokobno kruže …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Oni u intervjuima dodaju uticaje Joy Division, novozelandske Die!Die!Die!, Q and Not U i At The Drive In.

Počeli su svirati još u školi i probe uglavnom izvodili u vrijeme pauza za ručak. Prvi uspjeh postižu kada im je live nominovan 2008. godine za najbolji živi debut album u Britaniji. Poslije toga kreću mnogobrojni pozivi za gostovanja pa je logičan slijed bilo snimanje prvog studijskog albuma pod nazivom Elementary.

Album otvara haotična i istovremeno nježna The Finger That Points i pokazuje nam da Nephu Huzzband ulaze drsko i razarajuće u ovaj projekat kombinujući ono što mnogi bendovi ne mogu da postignu, a to je žestina i suptilnost u kombinaciji sa teškim instrumentalnim uvodima i neurotičnim vokalom. Muzički utjecaj osamdesetih je izuzetno prisutan u pjesmama Nephu Huzzband sa veoma jakim post-punk izražajem. U ovoj pjesmi tu je mračni gitarski uvod, uz teške udarce bubnja sa glasom Toma Bentleya koji asocira na vokal Roberta Smitha.

Druga numera sa albuma je It's Only Ordinary koja sa svojim teškim početkom i ponavljanjem samog naslova pjesme odlično podiže atmosferu samog albuma, koji kod nekih slušalaca čak može proizvesti vrlo čudan i prihvatljiv osjećaj mučnine. Na albumu se nizaju jedna za drugom odlične numere kao što su Almost Over, razigrana Nurse! Nurse! koja je ujedno i jedan od tri video spota koja su snimljena za ovaj album i u kojoj bas gitara predstavlja sve ono što bi svaka istinska indie pjesma trebala da ima. Međutim, razigranost traje samo onoliko koliko traje već pomenuta Nurse! Nurse! jer sljedeća instrumentalna numera pod nazivom Neptune and Triton ponovo navlači tmurne oblake nad kompletan album. Ne može se pobjeći utisku da je instrumental samo ubačen kako bi popunio prazninu i sigurno su trebali sve učiniti da se taj osjećaj ne javlja.

Album nastavljaju mračna i na momente psihotična I Are Renaissance, ...And We Became Picasso Pieces gdje gitare daju osnovni ton cijeloj numeri sa teškim zvukom bas gitare. Najbolja pjesma albuma nam slijedi kao deveta i zove se Papers i jedna je od tri za koju je snimljen spot i ima nevjoratnu sličnost sa pjesmama grupe The Cure iz njihovog najmračnijeg perioda. Slijede We Speak in Whispers, žestoka, brza ali na žalost i kratka No Not Ever za koju je također snimljen spot i za kraj dugačka pjesma sa još dužim naslovom If You Though That Broke Your Spirit, You're Not Going To.

Ova četvorka se uopšte ne libi da kao zvučnu podlogu i svoje zaleđe koristiti veliki broj zvučnih efekata koji od njihove muzike prave mašinu za mljevenje. Za mračnu atmosferu samog albuma je u velikoj mjeri zaslužna produkcija koja nije u potpunosti čista i daje albumu atmosferu ploča iz osamdesetih godina.

(zurnal.info)

MUZIKA In Memoriam: Rowland Stuart Howard

Krajem prošle godine svjetska muzička scena ostala je bez Rowlanda S. Howarda australijskog muzičara, gitariste i kantautora koji je preminuo 30.12.2009. godine nakon duge borbe s rakom jetre u svom domu u Melburnu.


Karijeru koja je bila iznimno bogata počeo je u bandu The Young Charlatans sa samo 15 godina kada je napisao fantastičnu pjesmu Shiver. Ona je1979. godine postala brojem jedan u Australiji, a planetarni uspjeh dostigla u izvedbi banda Boys Next Door, njegovog prvog banda u kojem je surađivao sa Nickom Caveom. Prošao je kroz mnoge bandove ali je svakako najzapaženiji njegov rad sa Boys Next Door, The Birthday Party, Crime and City Solution i kasnije sa matičnim bandom These Immortal Souls.

Za Berlin

Band Boys Next Door transformiše se u The Birthday Party i iz Melburna prelaze 1980. godine u London odakle su preselili u Berlin, grad koji je tada bio centar svjetske underground scene. Burni život sa živim provokativnim nastupima prepunim nasilja su u velikoj mjeri bili rezultat konzumacije teških droga koje članove The Birthday Party držali u konstantno destruktivnom raspoloženju. Poznata je činjenica da je Cave tek nakon skidanja sa heroina počeo da stvara muziku koja je bila prihvatljiva za malo širi krug slušalaca.

Međutim, Rowland S. Howard nije bio više u stanju da prati ritam The Birthday Partya, pa napušta band ne libeći se da sarađuje sa mnogobrojnim bandovima i pojedincima. U svojoj karijeri koja je trajala sve do njegove smrti s obzirom da je svoj posljednji album snimio i objavio prošle godine pod nazivom Pop Crimes, Howard je surađivao sa Lydiom Lunch, Nikki Suddenom, Barry Adamsonom kao i sa bandovima Einstutzende Neubauten, The Gun Clubom, Henry Rollinsom... Nakon napuštanja The Birthday Partya pridružuje bandu Crime and City Solution koji za razliku od The Birthday Party nisu svoj stil muziciranja potčinili žestokoj energiji, sirovoj i divljoj snazi, već na suptilan način, mada uz teške tonove i mračnu atmosferu, stvarali nešto sasvim novo u tom trenutku na svjetskoj muzičkoj sceni. U bendu je bas gitaru svirao njegov brat Harry, a zajedno su snimili dva EP albuma:The Dangling Man i The Kentucky Click/Adventure kao i mini LP Just South of Heaven koji su objavljeni 1985. godine.

Sa njima ostaje još godinu dana kada počinje da osjeća da ljudi sa kojima je radio nisu osobe sa kojima dijeli iste osjećaje i ideje. Međutim, i pored toga snimaju perfektan album pod nazivom Room Of Lights (1986) koji je ostavio fantastičan utisak na filmskog režisera Wima Wendersa. On ih je angažirao u svom kultnom filmu „Nebo nad Berlinom“.

Howard ubrzo napušta Crime and City Solution i 1987. godine, zajedno sa bratom i bubnjarom Paul Godfreyom (a.k.a. Epic Soundtracks, 1997. godine pronađen mrtav u svom apartmanu u Londonu) formiraju band pod nazivom These Immortal Soul. Netom po osnivanju pridružuje im se za klavijaturama Genevieve McGuckin.

These Immortal Souls svoj prvi album objavljuju 1987. godine pod nazivom Get Lost (Don't Lie!) za izdavačku kuću Mute Records dok ga je za Američko tržište objavila izdavačka kuća SST. Album je jednostavno pravo malo remek dijelo i prvi singl sa albuma je numera Marry Me (Lie! Lie!).

But if memories could walk
Boy I'd lie awake nights
Now I can't go home anymore little one
Now I don't mind chopping wood
But the memory don't do no one no good..."

Besmrtne duše

Na albumu se jasno može primjetiti da band već ima svoju muzičku osobenost. Na albumu se nalazi 11 psihotičnih i rastrganih indie numera sa pop senzibilitetom. Pjesme kao što su „Marry Me“ ili ti pak „These Immortal Souls“ su svakako pjesme koje i već nakon prvog slušanja ostavljaju dubok trag u duši čovjeka. Kroz čitav album glavna vodilja su sumanuti ritam bubnjeva, klavirske dionice i naposljetku glas koji mnogima može zvučati iritantno, lijeno i avetno sa specifičnim načinom sviranja gitare samog Howarda.

Vrijeme do izdavanja drugog albuma sa bandom Howard provodi radeći razne projekte s pa tako snima album pod nazivom „Kiss You Kidnapped Charabanc“ zajedno sa Nikki Suddenom da bi 1992. godine These Immortal Souls objavili svoj drugi album pod nazivom „Im Never Gonna Die Again“. Na njemu se nalazi 11 pjesama koje su za razliku od prvog albuma znatno brže i čvršće ali nemaju onu snagu i težinu kao što je bio slučaj sa prvim albumom. Album za razliku od prvog dosta podsjeća na stil i muziciranje The Birthday Partya. Tekstovi su, kao i na prvom albumu, rezultat Howardove fascinacije demonima i egzorcizmom.

U pjesmama Nick Cavea and Bad Seedsaa se uvelikoj mjeri može prepoznati dašak rada i stvaranja Rowland S. Howarda. I sam Cave priznaje:

- Prvi put kada sam vidio kako svira, bilo je jasno da je on fenomenalan talenat. Iako smo otišli na različite strane, uvijek sam volio Rowlanda - njegov talenat, njegov veliki smisao za humor i njegovo velikodušno srce. Bio je dobar prijatelj i bila je privilegija raditi sa njim. On će mi nedostajati veoma mnogo.

Nakon prestanka sa radom These Immortal Soulsa Howard poćinje samostalno raditi i 1999. godine izdaje svoj prvi samostalni album pod nazivom „Teenage Snuff Film“ gdje mu uveliko pomaže Mick Harvey. Da projekat bude još uspješniji pripomaže i Brian Hooper na sjajnoj bas gitari. I tu prestaje sva aktivnost Rowlanda S. Howarda.

Posljednjih godine dolaze samo rijetke informacije o njegovoj bolesti i o tome da je na listi za transplantaciju jetre. Međutim, deset godina od izdavanja svog posljednjeg solo projekta objavljuje svoj posljedni album pod nazivom „Pop Crimes“ za koji se može reći da je njegov epitaf. Požurio je da ga završi jer je bio svjestan da mu se bliži kraj. Na albumu se nalazi osam pjesama za koje se može reći da su briljantne. Pjesme nabijene emocijama, teškim zvukom bas gitare i tužnim i prekrasnim Howardovim glasom. Mick Harvey na bubnjevima i JP Shil na basu i violini pomogli su mu da stavi završnu riječ na svoju izuzetno bogatu muzičku karijeru.

(zurnal.info)



MUZIKA Frenkie, Protuotrov

Osamdesetih godina američkom muzičkom scenom vladali su Hall & Oates, Phill Collins i slični (u ovom momentu ne mogu se sjetiti više imena). Bili su to krasni zetovi sa ispeglanim pantalonama, košuljama strogog kroja i osmijesima koji su sijali i kad treba i kad ne treba. S druge strane te maskarade, skrivao se svijet kokaina, visoke prostitucije, rasizma i sličnih gadarija... Ko ne vjeruje meni neka pogleda film The Informers Gregora Jordana ili pročita makar odlomak iz kakve knjige Breta Estona Ellisa.

Američki moral čuvali su ružni, prljavi i zli, washingtonska hard core scena predvođena bendovima tipa Fugazi, Minor Threat, Black Flag... Dok su njihove ušminkane kolege pjevale o skupim automobilima i prelijepim haljinama na providnim ženama, oni su detektirali slabosti društva. Dok su prvi imali privatne escort agencije sa ženama koje su nazivali grlima i porodične ljekare sa spremnim receptima za valijum, drugi su odbijali da daju intervjue za novine u kojima se štampaju reklame za alkohol i cigarete, propagirali uzdržavanje od poroka i nisu dozvoljavali da im karte za koncerte premaše pet dolara. Ko ne vjeruje meni trebao je pogledati dokumentarac Punk: Attitude koji je nedavno emitiran na BHT.

Dozvolite mi da se svi zajedno prebacimo u sadašnje vrijeme i na ove prostore. Poslušajte o čemu pjevaju ovdašnji najpoželjniji zetovi, gosti na ručkovima Hayat televizije i zvijezde tabloida. To su iste teme, iz domena priručnog bračnog savjetnika, za koje smo se nadali da su ih još Lieber i Stoller pedesetih godina odavno potrošili. Teme koje nas zaista dotiču ostavljene su onim drugim...

Jedan od njih je tuzlanski reper Adnan Hamidović Frenkie koji na svom posljednjem albumu Protuotrov ima pjesmu Haj to. Nije mi teško da je prepišem:


Vjerske institucije su ko firme proklete

označe teritorij praveći vjerske objekte

a prvi saff je rezervisan za mafiju

za njih ćemo sad proučit El Fatihu


Jer da nije bilo para od mafije

ne bi bilo ove crkve a Boga mi ni džamije

na izlazu vas čekaju blagdanski darovi

i upute za koju stranku da se daju glasovi


A za koga ćemo glasati, to dobro zna se

za iste ko i do sad, to jeste za se

ako su svi političari lopovi i tupi

onda su isto tako svi glasači glupi


Kako drugačije objasniti situaciju

da jedni te isti lopovi truju naciju

jer za bolesnu i pasivnu generaciju

je sasvim normalno da ide u izolaciju


Haj to, malverzacija i to!- kažem

Haj to, besparica, sivilo

Haj to, što mi ode po života

Haj to, e zato je dosta


Haj to - to je masovna hipnoza

Haj to - to je duševna narkoza, care

Haj to - tako nam je grah pao

Drugačije bi pao da nisi htio i dao – Dosta!


Zemlja je natopljena krvlju, mržnja je u zraku

živimo u nevjerici, živimo u strahu

u vječnom mraku kao u masovnoj grobnici

tragamo za izlazom al slijepi su hodnici


Krvava prošlost, moramo raditi na tome

dok to ne riješimo izlaz ostaje zatvoren

jedni na druge spremni smo pokazati prstom

al nismo spremni suočiti se sa kritikom istom


Mi smo žrtve, nipošto ne diraj u to

zbog toga imamo pravo biti iznad drugog

slijepi i gluhi na tuđi bol i patnju

u stvari bi trebali jedni drugima pokloniti pažnju


Svako gleda sebe i glumi svoju ulogu sitnu

a mogli smo skupa činiti masu bitnu

al oni samo šute i klimaju u ritmu

sistem ih pregazi i cijeli život su pri dnu!


Danas će reći da su zločine činili svi

i misle da ćemo tako tu priču završiti

ali nakon svih godina jedno znamo

bojim se da to nije tako jednostavno


Misle gotov je problem ako je otišo u Haag

zašto je on u narodu i dalje heroj i drag

da ti kažem iskreno ko brat – bratu

ovdje će se još dugo pričati o ratu


Nadam se da ćete se složiti sa mnom da je Frenkie u ovoj pjesmi precizan kao Gojko Berić i bijesan kao Slobodan Vasković (u suprotnom imate opciju komentara). Kada poslušate album Sreća i Protuotrov čini se da Frenkie i Hari MH, recimo, ne kroče istom zemljom. Jedan je u Bosni, a drugi u Pandori.

Na albumu se nalazi još 12 pjesama i većinu je producirao Edo Maajka. Ovo je njegov debitantski rad i čini mi se, s obzirom da nisam neki stručnjak, da će i u budućnosti imati još narudžbi, jer su beatovi izuzetno maštoviti, a to bi valjda trebao biti neki kvalitet. U pomoć su mu pritekli i stari saradnik King Mire, Xcirey, Rifle, Kandžija, Slasta, Kontra, Kandžija, Dj Venom, članovi Elementala, kao i uzori iz mladosti Masta Ace i Palone.

Kvalitet pjesama je prilično ujednačen i siguran sam da će u njemu uživati pravi ljubitelji hip hopa. Meni su se, naravno pored eseja Haj to, dopale moćna Noćna smjena, Ne žalim, mučna Nerko i vesela Superfreak.

Treba istaći jedan značajan Frenkiev iskorak iz klišea ljutog hip hopera. To je pjesma Tebi u kojoj Damir Imamović pjeva refren i svira gitaru, a Frenkie uzdiše: Da ti znaš šta bih ja za tebe uradio, rijeke bih zaustavio, brda bih sravnio, prepala bi se da znaš koliko te volim, koliko te obožavam i koliko gorim. Adnan Hamidović je odrastao, iskusan čovjek, dobro zna da pravi macho muškarci vole dobru ljubavnu poeziju.

Preporučujemo Protuotrov u svakoj prilici. Za kontraindikacije i nuspojave obratite se FMJamu.

Nemoj da bi neko reko: Haj to!

(zurnal.info)

ZLATKO TOPČIĆ: Pape i Švabo

Uz dozvolu Izdavačke kuće Vrijeme prenosimo odlomak iz romansirane biografije Safeta Sušića Pape, autora Zlatka Topčića. Topčić se prisjeća davnog susreta Ivice Osima i Safeta Sušića u Sarajevu tokom kojeg su njih dvojica otkrila tu rijetku esenciju koja čini pravog fudbalera

...i u atomskom navalnom redu Sarajeva: Sušić, Simić, Savić, Šljivo i Repčić.

Biser do bisera, dragulj do dragulja, a Sušić je kooh-i-noor!

Sead Hadžijahić, tv reporter

Sjedila, tako, jednom, u sarajevskoj Navi dva nesumnjiva fudbalera, dva znatna čovjeka: Safet i Ivica; Sušić i Osim; Pape i Švabo. Pili vino – pjesnicima svim, milo je to božansko piće, Hajamovo, Omerovo – učetvero-ušestero, sve im duplo i pretjerano. Švabo je čovjek otmjenog kova, pomalo stidljiv, filozof nemušte riječi, bohem, svaka je rečenica nezavršena, izrečena ležerno i preko volje, kao klještima iščupana, a misao naslućena, mutna, pa joj ne znaš izmjeriti dubinu... Svejedno, on duboko spoznaje stvari, zna suštinu. Gospodin čovjek, vole ga ljudi, i prost svijet. Široke ruke. Pije s taksistima, čašćava, pa se oni hvale kako su njegovi najbolji prijatelji i kako su s čašicom dočekivali zore. Tako se ovdje postaje raja, moraš svaki put iznova dokazivati da si ostao isti, iako se sve oko tebe promijenilo, a ni ti odavno ne ličiš na sebe. A i kako bi, živiš drukčiji život i juriš stotinu na sat. Trebaš se spustiti, duboko zagnjuriti, pa onda zavist neće prerasti u mržnju. Jedino tako, inače... Djeluje umorno, iskusno i mudro. Završava rečenicu na pola puta, odmahne, kao da se neke stvari podrazumijevaju ili su neizrecive, pa praveći po zraku polukrug rukom, samo kaže: Eh... ah... duga priča. On je legenda, a to je puno više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Ima nešto djetinje čisto u njemu, sačuvao je sposobnost da se bezrazložno postidi, iako nosi na leđima tolike godine. Rijedak je to dar, svjedoči o čestitosti. Ležeran je, povijen u leđima kao da po zemlji traži petobanku, usporen – djeluje nezainteresirano, ali vara takav dojam. Ima života u njemu, ima želje. Bio je odličan igrač, iako nije ostvario sve svoje mogućnosti – i po tome je ostao raja, velik, ali nekako nesretan, melanholik, ljudima nije predalek. Naizgled trapav, previsok za fudbalera, ali bio je u stanju da na maramici okrene dvojicu. Na ljude ostavlja dobar utisak. Više je volio namjestiti, nego dati gol. Niko više ne spominje polugodišnju zabranu igranja zbog namještanja rezultata. Ali, njega uhvatiše na djelu i njemu zvono o vrat, na njemu opraše grijehe. Uz malo sreće – eh, ah! – mogao 1990. postati prvak svijeta... i bi, da je pravde, kao što je nije! Bog zna! Kako je tanka ta linija između pobjede i poraza, iako... ništa na ovom svijetu se ne događa slučajno! Zna Švabo sudbinu. Vratio Safeta u reperenzetaciju, nakon sušnih godina i krivice, nikada dokazane, zbog neuspjeha u Španiji, grijeha kojeg metropolska štampa baci Sušiću na leđa jer čim nije bio najbolji najgori mora biti. Bilo im nekako najlakše, bilo im zgodno, jer sve u životu puca tamo gdje je najtanje... Nekako je bilo glatko baš njega optužiti za debakl! Stara je to priča. Iako, Safetova jedina sportska nesreća je bila što nije imao nikada saigrače koji bi bili u stanju da ga budu dostojni. Pametan je čovjek, taj Osim! Ima štofa, zna cijeniti vrlinu. Uzvratio mu je Sušić dar, nikome on nije ostao dužan za dobrotu, oprostio je svaku pakost i jal.

Onaj je mogao postati igrač kaže Ivica ali mu vidik kratak, želja mu bila, najveća, da časti, siromah, kafanu, pa kada je ostvario taj cilj, stao, kao da nema više ništa iznad tog... Častiti kafanu, kupiti auto, otvoriti kafić... i eto! To mu je bio san, i kada ga je ostvario – probudio se! Nije imao... kliker!

A tek... Onaj! Sjećaš li se?! Sve je imao, i loptu, i pregled, i njuh, i dug korak, hoćeš lijevom, hoćeš desnom... Ali, džaba... velika mačku volovska glava kaže Safet za nekog.

A sjećaš li se tek...Onog! Gdje bi mu bio kraj da je imao zrno pameti!? Ne, prazna glava, zamutilo mu se, nije mogao ponijeti na leđima tu vreću slave i svjetlosti, pa... utrn’o! Više ga se niko ne sjeća. Eno ga pije, djeca dovikuju za njim... Bio bolji i od Ovog i od Onog, ali... falilo mu nešto! Nešto...

Falio mu... kliker! Kliker mu falio!

Ostali prost svijet u kafani od znatnih ljudi očekuje duboke misli, kratke, jezgrovite, naizgled jednostavne, praktične upute, izgovorene na nekom drugom jeziku, ali jeziku koji znaju i kojim i sami govore, jer, bez tih misli koje su ih vodile životom, kako bi se inače popeli tako visoko iznad njih, pa su, ti ostali, čaršinlije, naćulili uši, sretni što su svjedoci, i ne dišu, nego upijaju svaku njihovu preglasnu i pretjeranu riječ, kao kvintesenciju života.

Ali, ti... ti si imao... kliker! Ništa u životu ne možeš bez truni sreće i bez... klikera! Ništa, ni u čem, ni u pišanju udalj, ako nemaš kliker.

Kliker, braco, kliker... nego šta?!

Kliker, kliker – tu je tajna.

Oni za najbližim stolom prenesoše dalje tu riječ koju dvojica sagovornika izgovoriše kao da, u pijanstvu, neoprezno otkrivaju veliku tajnu. Raširiše se talasi mudrosti i višeg nivoa spoznaje, zapljusnuše i one nesretnike za najdaljim stolovima, koji su taj čuveni razgovor fudbalskih majstora svjedočili tek posredno, ali – ni to nije malo, pa će, što vrijeme bude više odmicalo od tog događaja, i njihovo svjedočenje biti pouzdanije i bliže. Talog vremena će im dati status apostola, živih svjedoka rađanja legende. Ja sam svojim ušima slušao, u sitne sate, one godine, u doba dok je još Bog po zemlji hod’o, u Titin vakat, kako Švabo i Pape – evo, k’o da ih sada gledam i čujem – izgovaraju onu čuvenu, legendarnu... duboku... jarane... istinu...

Koju?!

Kliker. Kako treba u životu imati – kliker, inače ništa od tebe. Možeš imati i znanje i pamet, i sve, ali ako nemaš kliker, baci u vodu. To kažu. Kliker!

Kliker?čudili su se jedni.

Kliker!

Paaa, kada dublje razgrneš misao... u pravu su... Ja sam uvijek govorio da onaj ko nema klikera, ništa nema. Evo, naprimjer, ja, da nisam imao klikera u životu, gdje bih danas bio? A vidi me sad!

Kliker?pitali su zbunjeni.

Kliker!?govorili su kolebljivi.

Kliker!!!potvrđivali su iskusni i jaki.Kliker, braco!!!

Šta je to kliker, niko nije pitao, nije se usudio da pita, svako je znao jedno njegovo značenje, drukčije, slično ili čak suprotno, ali svi su bili sigurni da je u pitanju ključna riječ koja sadrži tajnu života. Ako oni koji su uspjeli kažu da je tu tajna, onda jeste, i ko bi postavljao suvišna pitanja. Uostalom, svi koji su, nekom srećom, tu noć bili svjedoci imali su kliker u životu, pa su također svjedočili svojim iskustvom kako je kliker presudna stvar.

Rasprava se rezimirala tek pred zoru, svjedoče pouzdani i uporni svjedoci, pa ako lažu oni, lažem i ja, koji nisam bio apostolske sreće da baš tu zoru dočekam u Navi.

Sreća, rad, pamet i kliker – i to je onda to!objašnjavao je Švabo, a ljudi pažljivo zapisivali na srebrni papir iz cigaret-kutija tek samo onu posljednju riječ u nizu. Imao si kliker, a oni nisu i zato si, Safete, bog!

Ne, ti si, Švabo – bog!

Ne, bog si ti!

Ti!!!

Jok, nego ti! Bog!!!

I tako se nadmetaše i svađaše do same zore! Ljudi prepričavali taj šturi dijalog od dvije riječi, kliker i bog, kao mudrost najvišeg reda, spuštenu s neba na zemlju, da ljudima otvore oči za istinu i objasne život. Bez klikera, dakle, ne možeš biti ni pisac, ni fudbaler, ni štogod drugo. Kliker, taj neprevodivi, metafizički, sarajevski, podrazumijevajući, fatalni – kliker, riječ s hiljadu različitih i suprotnih značenja, neobjašnjiva, a svakom jasna; kliker bez kojeg ni najveći ne mogu uspjeti ako se pouzdaju samo u rad, znanje i pamet.

Ima neke istine u tom klikeru.

(zurnal.info)

IZABRALI SMO: 10 najboljih poslijeratnih albuma u BiH


Bez brige, nema prevare, izbor koji je pred vama predstavlja presjek vaših prijedloga i ako dobronamjerno razmislite o njemu uočićete da je on prilično realan


Da, iznevjerili smo vas. Kao što vidite, nismo izabrali najbolji poslijeratni album u Bosni i Hercegovini, nego smo sačinili listu od deset najboljih. Ne bismo li umanjili razmjere vašeg opravdanog bijesa, dozvolite da objasnimo zašto smo se kukavički povukli iz borbenog zadatka.

Prvo, kao što je red, moramo se zahvaliti na velikom odzivu na naš poziv za pomoć. Bili ste humani i mudri i na tome vam hvala. Ali, nakon sabiranja i analiziranja rezultata uočili smo niz nepravilnosti tokom glasanja.

Naime, neki glasači doživjeli su ovaj izbor lično i strasno, pa su nas zasipali svojim glasovima. Nisu birali sredstva, potplaćivali su glasače, prijetili biračkom odboru, falsificirali, budili mrtve, agitirali po bogomoljama, organizirano privodili na glasanje i koristili još niz sličnih metoda kojim se uspješno mulja na izborima. Da smo poslušali isključivo takve glasove rezultat bi bio apsolutno ekstreman i neuporediv sa realnim stanjem stvari. Shvatili smo da, kao što je to čest slučaj, demokratski izbori ne moraju uvijek donijeti i prave rezultate (vidjeti pod Bosna i Hercegovina). Nismo mogli niti smjeli na sebe preuzeti teško breme tako nepravednog rezultata pa smo pribjegli zdravom razumu i izabrali deset najboljih poslijeratnih albuma u BiH.

Bez brige, nema prevare, izbor koji je pred vama predstavlja presjek vaših prijedloga i ako dobronamjerno razmislite o njemu uočićete da je prilično realan. Izabrani albumi su kvalitetni, svaki od njih je nakon svog objavljivanja izazvao veliku pažnju, imali su uticaj na razvoj scene, a neki su uspjeli usmjeravati pa i stvarati čitave nove škole. Što je najvažnije, oni su i danas svježi i predstavljaju ukras svakog CD playera.

Naravno, kao što je to obično slučaj kod izbora, i među vama će se sigurno pronaći nezadovoljnici. Neka ovo bude nauk, drugi put poranite na birališta. Slijedi deset najboljih poslijeratnih albuma u BiH. Redoslijed je abecedni.


Adi Lukovac & Ornamenti, Fluid

Adi Lukovac bio je pionir elektronske muzike u Bosni i Hercegovini. Pažljivi slušaoci sigurno pamte njegov emotivni nastup na sada već kultnoj kompilaciji Rock Under The Siege.

Objavio je tri albuma: Pomjeranja, Fluid i soundtrack za film Remake. Vlastiti muzički pravac nazivao je post war sound i opisao ga kao orgazam inspiracije i mašina. Neprestano je radio na proširenju izraza i među prvima počeo inteligentno koristiti elemente tradicionalnog zvuka što je svoj vrhunac imalo u saradnji sa Eminom Zečaj na soundtracku Remake.

Njegov najbolji album bio je Fluid čiji je sadržaj u jednom intervjuu opisao riječima: Sve što osjećaš, sve što zamisliš, sve što ne vidiš... fluid...

Poginuo je u saobraćajnoj nesreći na izlazu iz Sarajeva.


Damir Avdić, Mrtvi su mrtvi

Tuzlak Damir Avdić autentična je autorska pojava kakvu, koliko nas sjećanje služi, Bosna i Hercegovina nije imala u svojoj istoriji popularne muzike. U svim intervjuima ističe da vjeruje samo u moć pojedinca, ali desilo mu se ono što je najmanje želio: nehotično je izgradio pravi mali kult, regrutiran od obožavalaca sa područja čitave nekadašnje Jugoslavije. Najlakše bi ga bilo opisati kao kantautora sa električnom gitarom koji pjeva angažirane pjesme, ali on prezire takav opis. Svi koji su imali priliku da ga gledaju na koncertu, svjedoče o jedinnstvenom iskustvu koje je jedan od njih ovako opisao: Damirove riječi su istina ogoljena do srži - govori ih psihotično, ispraća vampirskim pogledom, urezuje tvrdim, moćnim gitarskim rifom koji više pripada hard core školi nego klubu kantautora.

Ako želite da saznate više o Diplomtzu, Bosanskom Psihu ili Grahi na Žurnalu možete poslušati radio emisiju Koraljke Kurcenberger Riff & Riječ. Na našoj listi Damir Avdić je zastupljen sa drugim albumom Mrtvi su mrtvi, ali ne bismo nimalo pogriješili da smo uvrstili prvenac Od trnja i žaoka. Trenutno priprema novi album, a mi ćemo uskoro ekskluzivno objaviti nekoliko tekstova s njega.

 


Damir Imamović Trio, Svira standarde/Plays Standards

- Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi – u jednom tekstu opisao je Damir Imamović najbitniji sastojak sevdaha.

Album Damir Imamović Trio snima standarde snimljen je u mostarskom Pavarotti studiju, osam dana potrošeno je na snimanje a dva dana na miksanje pjesama.

Ovako je nakon izlaska CD-a, Imamović opisao rezultat truda:

- Snimili smo minimalistički album, bar što se tiče broja instrumenata na njemu. Želio sam da sevdalinke izmjestim iz njihovog dosadašnjeg konteksta, iz bogatih orkestracija sa dvadesetak muzičara. Na snimku je vokal u prvom planu – što je u prirodi sevdaha, a aranžmani su potpuno drugačiji od svih dosadašnjih snimaka. Izvrsni muzičar Anouar Brahem na svojim albumima pronalazi ekstrakt u tradicionalnim melodijama magreba. Volio bih da smo mi to uspjeli učiniti sa našim sevdalinkama.

Ovaj lijepi CD sa logom Sevdah Republike već predstavlja pravu kolekcionarsku dragocjenost. Ipak, ne može se kupiti jer ga njegovi vlasnici doživljavaju kao intiman predmet. Porodičnu dragocjenost, tako reći.

 


Dubioza Kolektiv, Firma Ilegal

Dubioza Kolektiv već odavno predstavljaju evropsku koncertnu atrakciju, ali ih je tek album Firma Ilegal proslavio u Bosni i Hercegovini i na prostoru nekadašnje Jugoslavije koji je sada popularno zvati region. Ugostio ih je čak i Tarik Heljić u svojoj emisiji Svako dobro Bosno i Hercegovino, gdje su demonstrirali pripremanje uzbudljivog rastafarijanskog bureka. Svojevremeno je na You Tube ovaj nastup bio prava atrakcija. Kamo sreće da im je Firma Ilegal donijela samo ovakve ugodne momente, bilo je tu i zabrana, uvreda, progona, a sve zbog njihovog beskompromisnog društvenog angažmana. Na albumu se nalazi devet pjesama Svi u štrajk, Šuti i trpi, Dosta, Blam, Stav, Firma Ilegal, Oni dolaze, Vlast i policija i Zrak koje predstavljaju obavezan soundtrack za sve ovdašnje proteste

 


Edo Maajka, Slušaj mater

Moglo se neopreznim učiniti da je Edo Maajka preko noći, sa svojim albumom Slušaj mater, od ratne izbjeglice postao regionalna zvijezda. Ali, lako je tuđim CD-om karijeru snatriti. Iz njegovog ugla to je ovako izgledalo, kako je objasnio u jednom intervjuu:

- Živjeli smo u Privlaci kod Zadra, kod svoje familije. Ali, bilo je odvratno ići u školu, bilo je odvratno živjeti u toj sredini. To je jedno ruralno mjesto u kojem nisu znali za muslimane do rata. Došao sam u Zagreb, počeo pisati, raditi, i raditi, raditi, raditi... Došao u Tuzlu, onda napravio dva benda u Tuzli, i opet radio, radio, radio. I, kad nisam mogao više raditi u Tuzli, onda sam ponovo otišao u Zagreb, pa su oni prepoznali taj talenat u meni i izdali mi CD.

Hitove sa albuma Slušaj mater pjevala su i djeca po vrtićima. Edo više nikada nije uspio ponoviti uspjeh debitantskog albuma, ali ne zato što nije mogao, nego zato što nije htio. Nije želio ispunjavati tuđa očekivanja, više mu se sviđalo da pravi albume za pravovjerne fanove. Ipak, njegova slava pomogla nam je da upoznamo izvrsnu tuzlansku hip hop scenu, okupljenu oko radija FM Jam, poput žestokog Frenkiea koji upravo promovira novi album Protuotrov ili reggae benda Defence.


Letu štuke, Letu štuke

Zvuk svog benda Letu štuke Dino Šaran je u jednoj pjesmi opisao kao miks Lou Reeda i ranog Ranog Mraza. To je dobra dosjetka, ali nije sasvim precizna, jer pjesma Minimalizam je izvrstan politički komentar, Pero Papacoder analiza promjene sistema vrijednosti, Grad bez boje i Mjesto za dvoje su istinske poslijeponoćne (takvo vremensko određenje treba zaslužiti) balade, Signali pjesma za bračne krize, Kao na zapad pjevao bi rado i probirljivi Arsen, Rundek je to i učinio u pjesmi Sunce, a prazan hod na posljednjim solo albumima dobro bi popunio pjesmama Tuga i Šutiš...

Ovaj album mnogi su doživjeli kao generacijski, a Letu štuke su stigle taman kada su planirali dignuti ruke od domaće muzike.


SCH, Dance

Dance je deseti, jubilarni album najdosljednijeg i najzanimljivijeg bosanskohercegovačkog benda SCH. U nazivu Dance Senad Hadžimusić Teno naglašava svoje plesne afinitete koje je ljubazno demonstrirao na koncertima, a muzički nastavlja eksperimente koje je počeo na albumu Vril. U tri pjesme na albumu gostuje nekadašnja članica benda Azra Ijanetović.

Na omotu albuma Eat This, Teno je napisao:

- SCH je najautentičniji, najintenzivniji, najneobičniji, najradikalniji, najozbiljniji, najavangardniji, najalternativniji, najkontroverzniji, najkomplikovaniji, najutopijski, najdosljedniji, svakako on je najvažniji i najbolji alternativni bend, fenomen, projekt, umjetnički koncept, ideja i realizacija u istoriji Bosne i Sarajeva.

Niko mu do sada nije protivrječio. Teno je ostao Tito sve do danas, bar sudeći po Vašem glasanju, jer mnogi od vas su prostor predviđen za deset albuma jednostavno popunili naslovima iz SCH diskografije.


Sikter, Now, Always, Never

Jedan naš, očigledno dobro upućen glasač, ovako je opisao album Now, Always, Never: Ubitačnu metal-core-funk-rap kombinaciju na tragu Red Hot Chilli Peppers producentski čarobnjak Brian Eno podiže na gotovo kosmički nivo.

Sikter imaju izuzetno neobičnu karijeru o kojoj je snimljen i dokumentarni film. Prve koncerte imali su na mjestima koje mnogi muzičari mogu samo sanjati – u amsterdamskom klubu Paradiso i na stadionu SanSiro pred 120 hiljada ljudi. Prvi album snimili su sa Enoom, a promovirali ga na koncertu U2.

Nakon Now, Always, Never krenuli su u istraživanje disco zvuka, funka, soula. Za sada imaju dobre rezultate, ali treba sačekati i vidjeti kuda će ih sudbina dalje odvesti.


Skroz, Savršeni organizam

Vjerujem da je i vama dosadilo isticanje urbanog porijekla. Naročito kada znamo da oni koji insistiraju na tome pod urbanim podrazumijevaju navike razmnožavanja na istom mjestu i ispijanja kafe u istom kafiću, kao i nastavak porodičnog polulegalnog biznisa. Iako su, kako kažu, korjenski vezani uz ovdašnja urbana naselja, ako pratimo tekstove njihovih pjesama, čini se da oni obitavaju u zemlji Teletabisa u kojoj je najveći društveni problem to što stanovništvo ostavlja cura zbog drugog BMW-a ili što im neki hadžija uporno zabranjuje pristup u svoju avliju da mu ne bi obeščastili kćerku lijepu kao tufahija (mekana, saftali, okrugla, s rupom u sredini).

Ekran u prašini, ništa se ne vidi, glave svi saginju, pa se i ja stidim - pjeva Adnan Šaran u uvodnoj pjesmi Riječi te, sa albuma Savršeni organizam.

Skroz nemaju zbog čega da se stide i potpuno je izlišno, do kraja karijere, da bilo kom pomenu svoje urbano porijeklo i lokaciju zemlje iz koje dolaze. U njihovim tekstovima ima dovoljno cinizma, depresije, očaja i histerije da i najneosjetljiviji mogu osjetiti pustoš sarajevskog Alipašinog polja, zeničke Blatuše ili tuzlanske Malte.

Od navedenog uvodnog stiha pa do završnog mljevenja kafe u pjesmi Ravnica, album Savršeni organizam nema slabog organa.


Vuneny, Play That Silence

Tool gone dub, Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music, Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans - su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny.

Vuneny su vjerovatno najcjenjeniji bosanskohercegovački bend u inostranstvu, a oni su u intervjuu koji je za Žurnal s njima uradio pjesnik Marko Tomaš čak rekli da se u BiH i ne osjećaju kao muzičari i objasnili:

- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno.

Ipak, njihov debitanski album Play That Silence je u našem malom izboru dobio sasvim dovoljno glasova da uđe među deset najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini. Bez ikakve štele, jer radi se o tako dobrom albumu, koji bi se morao dopasti i Sydu Barrety ako nije nepovratno izgubio zdravorazumski sluh.

 

(zurnal.info)

HUMANOST NA DJELU: Izbor najboljeg poslijeratnog albuma


Dragi naši čitaoci, ostalo je još samo nekoliko dana do proglašenja najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini.

Vašim masovnim odzivom na vapaj bespomoćne plavuše pokazali ste da vas krasi iznimna humanost, što nam je izuzetno drago jer ne bismo voljeli da nas čitaju drugačiji ljudi. Također, vaši sofisticirani prijedlozi dokazuju da ste ljudi od ukusa, što nas ne iznenađuje jer niste slučajno nabasali na Žurnal.

Nakon ovih laskanja trebali biste sa još više volje prionuti na glasanje, kako bismo 29. decembra zajedno izabrali najbolje!

Dakle, izaberite nabolje, glasajte da ne bi bili preglasani, deset najtežih godina s nama, mi imamo ključ, s nama u EU, 100% BiH... Naša adresa redakcija@zurnal.info željno vas očekuje.


(zurnal.info)