Kultura

Glasajmo za Dubiozu

Dubioza kolektiv, bosanskohercegovački band, nominovan je za ovogodišnju nagradu “Best regional act" koje dodjeljuje MTV, kao jedini predstavnik iz BiH.
- Mi smo jedini band sa područja Balkana koji je dva puta bio nominovan za ovu nagradu, i nadamo se da se neće ostvariti izreka “treća, sreća” već da će ovoga puta biti “druga, sreća”. Bilo bi nam drago da dobijemo ovu nagradu prvenstveno zbog činjenice da mi 90 posto posla radimo sami, bez podrške agencija i menadžera. Nagrada bi nam poslužila kao potvrda da ipak radimo dobro, kaže u razgovoru za Žurnal, Brano Jakubović, frontman Dubioza kolektiva.

Pored Dubioza kolektiva, u konkurenciji za nagradu su još beogradski Darkwood Dub, pop-rock grupa Elvis Jackson iz Slovenije, hrvatski elektro-pop bend Lollobrigida, dok su makedonski predstavnici Superhiks.

O pobjedniku će odlučiti glasovi gledatelja MTV-a, a glasanje traje do 11. oktobra u ponoć na web stranici www.mtvema.com.

Nagrade MTV Europe Music Awards biti će dodjeljene 5. novembra uz direktan TV prenos iz berlinske O2 World Arene.


Glasajte: www.mtvema.com

(zurnal.info)

Traže se ubice Hendrixa i Jonesa

 

 

 

Brian Jones je 3. jula 1969. godine pronađen mrtav u bazenu svoje vile u istočnom Susexu. Njegova tadašnja prijateljica, Šveđanka Anna Vohlin tvrdila je da je gitarista ubijen, ali policija je ignorirala njene tvrdnje i zaključila da se radi o nesretnom slučaju.

Knjige zavjere

Od tada su napisane brojne knjige u kojima se tvrdilo da je Jones ubijen, poput Paint In Black, The Murder Of Brian Jones, Who Killed Christopher Robin?, Brian Jones: The Truth Behind The Murder ali se smatralo da se radi o senzacionalističkim teorijama, bez trunke istine. I Anna Vohlin je u julu 1999. u Švedskoj objavila svoju verziju priče, pod naslovom The Murder Of Brian Jones, ali ni ta knjiga nije privukla pažnju policije. U većini tih knjiga navodi se da je izvjesni Frank Thorogood, građevinski poduzetnik koji je vršio popravke na Jonesovoj vili, odgovoran za smrt rock zvijezde. Thorogood je preminuo 1994. godine.

Interesovanje policije pobudila je pošiljka od 600 dokumenata koji, policijskim rječnikom rečeno, bacaju novo svjetlo na dešavanja u vili. Iako policija podatke o dostavljaču dokumenata drži u tajnosti, novinari su saznali da se radi o novinaru Scotu Jonesu.

Kosa natopljena vinom

Priče o mogućnosti da policija otvori istragu i o uzrocima smrti Jimija Hendrixa počele su nakon intervjua sa ljekarom Johnom Bannisterom, koji je objavio Daily Mail. Bannister je tek sada pristao da govori o detaljima autopsije koju je izvršio nad nesretnim gitaristom 18. septembra 1970. godine. Podsjetimo, zvanični uzrok Hendrixove smrti je gušenje u snu usljed povraćanja.

Ljekar je izjavio da je u zvaničnom autopsijskom izvještaju izostavljen vrlo zanimljiv podatak - Hendrixovo tijelo bilo je natopljeno vinom!

- Količina vina na njegovom tijelu i u stomaku bila je ogromna. Samo u kosi bilo je bar pola litre vina, bujna kosa bila je sasvim slijepljena. Želudac i pluća bili su puni vina, a kompletna odjeća bila je natopljena – sjeća se ljekar.

U priču o ubistvu, uključio se i bivši Hendrixov roadie James Tappy Wright. On je optužio menadžera Michael Jeffreya da je ubio Hendrixa kako bi se domogao dva miliona dolara koliko je, navodno, iznosilo Hendrixovo životno osiguranje. Tappy tvrdi da je u Jimijevu sobu provalila banda ubica koji su gitaristu udavili u vinu.

Još uvijek se očekuje reakcija policije.

(zurnal.info)

DEAD WEATHER: Horehound

Kada sam davno svom drugu, ljutom punkeru, pustio prvi album Led Zeppelin on je to doživio kao vrhunac nepristojnosti, pa i kao pomalo perverzan čin. Kada sam drugom, još ljućem, otkrio da dionica koju sviraju Nomeansno i koja mu se toliko dopala, originalno potiče od grupe Cream, bio je očaran mojim znanjem. Divljenje se razvilo u prezir kada sam mu otkrio da je riff smislio mrski Erik Clapton. Bila su to davna, preddemokratska, sretna vremena, kada je bilo sramno slušati hard rock.

U hipsterske domove vratio ga je grunge, ali tada se kod nas uveliko ratovalo. Kako je došao, tako je i ostao (vidi vraga, baš ko i rat). Svježinu riffova održavaju, pomenimo tek nekolicinu, Queens Of The Stone Age, Mars Volta, Mark Lanegan, Primal Scream, White Stripes... Ove posljednje iskoristićemo kao vezivno tkivo stupca koji se sa svakim novim redom sve više udaljava od svog naslova, ali i smisla.

Jack White, lider White Stripesa, jedan je od najvrjednijih pregalaca moderne muzike, čestitiji čak i od sveprisutnog Damona Albarna (Blur, Gorillaz, The Good, The Bad and the Queen, solo albumi, producentski rad, autorske kompilacije etno muzike). Jack svake godine uredno objavi album matičnog benda, zasvira malo sa bendom Raconteurs, priprema solo album, a nedavno je objavio i CD sa svojim novim bendom koji se zove Dead Weather. Upućeni zlobnici tvrde da je Jack prinuđen na ovakve izlete jer Mag White odbija pojavljivanje u javnosti nakon što se na nekom internet sajtu pojavio njen privatni film koji se zloćudno proširio po mreži. Bilo kako bilo, mi smo, u zdravlju i veselju, došli do teme našeg teksta.

Dakle, bend Dead Weather čine, basista Racontuersa Jack Lawrence, gitarista iz Queens Of The Stone Age Dean Fertita, pjevačica benda The Kills Alison Mosshart, a naš trudbenik ovaj je put odlučio da sjedne za bubnjeve. Povukao se i iz autorskog rada kojeg je, uglavnom prepustio Alison. Zajedno su se družili dvadesetak dana, tokom kojih su razgovarali, svirali i pijuckali. Rezultat drugovanja je album Horehound, sa čijeg omota Alison prijeteći škilji ispod šiški, u maniru Sadako iz Kruga. Na CD-u se nalazi deset pjesama, hard rock strukture, blues riffova, garažnog bubnjanja , povremenih maglenih psihodeličnih usviravanja i ljutih noise udaraca. Kada se sve to objedini dobijamo tegoban album, mračan i često neugodan. Nema tu pjesme za jukebox, zajedničko vitlanje kosom i sviranje nevidljive gitare. Za dugo pamćenje, sigurno je, ostaće nam pjesme Hang You From The Heavens, So Far From Your Weapon, sasvim ženske (kako je to definirala PJ Harvey) I Cut Like A Buffalo i Treat Me Like Your Mother, krasni instrumental 3 Birds, singl Rocking Horse (možda i nije singl, to je prva pjesma koju sam čuo na jednoj francuskoj kompilaciji), energično čitanje Dylanove New Pony i ambiciozna Will There Be Enough Water koja zaključuje ploču (Horehound zaista zaslužuje vinilno izdanje).

Dakle, Jack je i ovaj put sačuvao obraz. Nadamo se da će i Mag shvatiti da njen obraz ne može ukaljati par golišavih sličica pa da čujemo i nove Stripese.

(Nešto mi govori da Dead Weather slušaju ona dva punkera sa početka teksta. Šminkeri su to. )

Braća Gallagher rasturila Oasis

 

 

 - Sa tugom i velikim olakšanjem mogu da kažem da napuštam Oasis. Ljudi će pisati i pričati šta hoće, ali jednostavno ne mogu da nastavim da radim sa Liamom ni dan više, objavio je kompozitor i gitarista benda Oasis Noel Gallagher na oficijelnom sajtu grupe.

Njegov brat Liam kratko je komentirao situaciju:

- On ne voli mene a ni ja njega! Tako je, kako jeste.

Obožavaoci benda naslućivali su krizu kada su Oasis otkazali nastup na festivalu V u Chelmsfordu (Engleska). Nastup na festivalu Paris Rock en Seine otkazan je neposredno pred izlazak grupe na binu, a organizatori su kao razlog naveli prepirku među članovima benda.

Škotska pjevačica Amy MacDonal, nastupila je na festivalu i svjedočila pravoj tuči koja je nastala u backstageu. Na Twitteru je ovako sažela svoje utiske:

- Oasis su otkazali koncert minut prijee izlaska na binu!!! Liam je razlupao Noelovu gitaru, veeeelika tuča!

Braća Gallagher su tokom čitave karijere bila sklona različitim skandalima, od tuče s publikom do šmrkanja kokaina sa zadnjica manekenki, a svojim svađama neprestano su zabavljali novinare žute štampe. Govorilo se da je grupa pred raspadom kada je Noel Gallagher prije devet godina sišao sa bine koncerta u Parizu. Ipak upućeni, poput novinara New Musica Expressa, tvrde da se posljednja svađa izdvaja po intenzitetu:

- Noel je već ranije napuštao turneje, Liam se nije pojavljivao na svirkama, ali njih dvojica su nastavljala dalje. Posljednji incident, zbog načina na koji je to Noel predstavio na sajtu Oasisa, izgleda kao nešto konačno, piše NME.

Braća Gallagher osnovali su Oasis 1991. godine i odmah postali predvodnici brit popa. Njihov treći album Be Here Now poznat je kao ploča koja se najbrže rasprodala u istoriji britanske popularne muzike.

(zurnal.info)

Pjesma: Vlatko Marinović


Izbezumljeni očevici svjedoče svoja trumatična iskustva
Kako narod pronalaze u svojim posljednjim hropcima

sklupčanih pokraj raspaljenih freza na njivama
Dok freze paranoidno sriču svoje zadnje kapi mješavine
Snažnije iz naroda nalaze u predsmrtnom živčanom grču
Koji zabacuje s lijeve nadesno i obratno

Gadno je za gledati
I sigurno neće na dobro
Jer je narod nemilice jamijo kopat ko budala!

Sunce cijedi sol iz tjela
Mozak sahne, preskače i bulazni
Neprirodno je toliko kopat

Ali, džaba...
Sve ukazuje na to da se narod ne zna držati pravila o pravilnom rukovanju dikelom i krasnom
Ne drži se liječničkih savjeta i ne postupa po dijagnozama

Toliko puta je dokazano da se narodu ne može kazat
Nama je kopat, ko vode se napit
Only God saves, kad narod jami kopat

Jamilo se kopat
I sve da hoćeš, sad više i ne može na dobro.

(Pjesma se nalazi u knjizi Usred grada tmurna nalaktih se da povratim, zajedničkoj zbirci pjesama mostarskih pjesnika Vlatka Marinovića, Ive Krešića i Gorana Karanovića)

Namik Kabil KULTNA SCENA Dog Day Afternoon

Picu je prethodno naručila sama policija kako bi odobrovoljila pljačkaše sa kojima su pregovori u toku. Pljačka je trebala trajati deset minuta ali se otegla na četiri sata. U međuvremenu je oko banke nastao pravi medijski cirkus. Policija sa megafonima pokušava držati situaciju pod kontrolom, narod histerično skandira pljačkašima 'herojima' dok TV ekipe revnosno prenose sav taj cirkus. Pica je stigla i momak koji radi dostavu biva propušten kroz obruč koji je policija napravila oko banke i uruči picu Sonniju (Al Pacinu). Sonny se vrati u banku, i onda se pizza-man okrene prema narodu i TV kamerama, strastveno stisne pesnice i uzvike: „Hej, ja sam zvijezda!“

Svaki put kada gledam ovaj film sa smiješkom očekujem spomenutu scenu. Valjda zato što perfektno oslikava neočekivani medijski cirkus koji je nastao kada je pljačka otišla u pogrešnom pravcu. TV ekipama je u njihovoj medijskoj pohlepi potrebna senzacija i u toj svojoj beskrupuloznosti uopšte nije bitno to što će od pljačkaša napraviti zvijezde, pa makar i za jedno poslijepodne. Pizza-man nepogrešivo iščitava takvu medijsko-pornografsku glad kada uzvikne „ Hej, ja sam zvijezda“ jer zaboga to-je-najbitnije, ukazati se pred publikom, i živom i onom pred TV-ima, bez obzira zašto, kako i gdje.

 

(zurnal.info)

 

 

ENES ČENGIĆ Branko Ćopić: Treba sanjati

Izdavačka kuća Vrijeme, u okviru svoje biblioteke Bosanski portreti objavila je knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati, Enesa Čengića.


Enes Čengić je tokom života napisao 11 knjiga, pokrenuo, uredio i objavio 20 svezaka Izabranih i 50 knjiga sabranih djela Miroslava Krleže, kao i posebna izdanja koja su u to doba štampana u milionskim tiražima.

Nakon njegove smrti 1994. godine, porodica je pronašla zanimljiv rukopis, Čengićeve zapise o životu Branka Ćopića. Pretpostavlja se da je tekst nastao tako što se Ćopić prisjećao detalja iz svog života, a Čengić ih je zapisivao, pokušavajući da uhvati duh svog prijatelja. Njegova kćerka Silvana Čengić Voljevica je od tih zapisa priredila knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati.

Urednica je zapise hronološki poredala, prateći buran životni put krajiškog književnika, od djetinjstva u Hašanima, školovanja u bihaćkoj gimnaziji i raznim učiteljskim školama u Sarajevu, Pakracu, Karlovcu, preko obrazovanja na beogradskom Filozofskom fakultetu, u školi za rezervne pješadijske oficire u Mariboru pa do revolucije, partizanije, poslijeratne književne slave, političkih afera...

U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme poklanjamo vam prvih 30 strana ove prekrasne knjige, koja nam duhovito i nenametljivo skicira istoriju ovih prostora i ističe tačke lomova zbog kojih i danas patimo.

 


(zurnal.info)



Michel Houllebecq LEONARD COHEN Nemogući anarhist

 Leonard Cohen održaće drugog septembra koncert u Beogradskoj areni. Žurnal prenosi tekst francuskog pisca Michela Houllebecqa, napisan nakon Cohenovog koncerta u pariškoj Olympiji. Tek da vidimo šta propuštamo ako ne odemo...

Tijekom svog posljednjeg koncerta u Parizu, prije dvije godine, Leonard Cohen se držao vrlo uspravno; stopala su mu bila paralelno poravnata; u trenucima najjačeg intenziteta, morao je saviti koljena da bi pjevao; tada se lagano ljuljao na mjestu. Za ponovljeni aleluja morao je gotovo čučnuti; reklo bi se da ga publika poštuje. Činilo se da i on poštuje publiku; a reklo bi se i da publika zaslužuje da je se poštuje. Atmosfera je bila neobična; usprkos svemu, dojam dalekog bratstva.
Više nego itko drugi, Leonard Cohen je svjestan samoće koja prati naše živote. Dostatno je slušati njegove pjesme, od So Long, Marianne do Everybody Knows: taj se čovjek ne obmanjuje; on poznaje egoizam i okrutnost. Upravo stoga smatram neobičnim – i dirljivim – da se obraća svojoj publici nazivajući je »drugovima«. Od njega sam spreman prihvatiti tu riječ kao srdačan pozdrav, bez demagogije i gluposti. Sjećam se da je riječ o istom čovjeku koji je usred 60-ih godina imao hrabrosti tvrditi: »Institucije su u redu. Prije su problem oni koji su unutar njih«; ili mnogo kasnije podsjećati: »Znao sam dobro da ljudska bića neće moći podnijeti toliko slobode.« Da riječi »političke poezije« nisu toliko prožete smiješnim, došao bih u iskušenje da ih primijenim na neke od njegovih pjesama. Tu je daleka tuga pjesme The Partisan (suptilna, klasična, bezvremenska pjesma); teoretska žestina uz neobične strelice (First We Take Manhattan); upravo mesijanski uzleti pjesme Democracy. Sve to nije ni na što nalik; možda je to baš jedina poezija koja odgovara našim bolnim, kontradiktornim vremenima.

Ne znam što Leonard Cohen želi reći u Democracy; imam dojam da to ni on sam ne zna, ali zadržava riječi koje su mu pale na um jer su mu se učinile tajanstvenima i lijepima. Za to je potrebno osobito poštenje, mješavina poniznosti (ništa tu ne razumijem, ali prožimaju me stvari, poruke o vremenima u kojima živimo) i ponosa (baš mene prožimaju te poruke; ja ih jedini mogu u potpunosti osjetiti); sve to nema nikakva smisla izvan pjesničkoga područja – ili možda vjerskoga.

Zapravo, vjerujem da gotovo mogu pogoditi što Leonard Cohen misli dok pozdravlja svoju publiku lijepom riječju »drugovi«. Uistinu je riječ o drugovima iz zatvora (u Pascalovu ili Baudelaireovu smislu); ali također, na neki način, o drugovima u borbi. Ne političkoj, pa čak ni doista metafizičkoj borbi. »Dvadeset i sedam anđela« koji ga vežu za stol i primoravaju na pisanje posjetili su, pojedinačno, svakoga od gledatelja. Otkrili su im slike ljepote. Otada oni slušaju Cohena; slijede ga, pouzdaju se u njega (to nije ni političko ni uistinu metafizičko povjerenje, nego strogo umjetničko). Dosad on nije iznevjerio njihovo povjerenje. Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti. Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, veže uz čovjeka koji pokušava reći istinu. To nije bilo lako u vremenu u kojemu je započeo; to nije toliko lakše niti danas.


(Ovaj tekst slavnoga francuskog romanopisca Michela Houllebecqua objavljen je u hrvatskom Europskom glasniku, 7/2002, u prijevodu Jagode Milinković. Izvornik je datiran 15. ožujka 1995, a koncert na koji se odnosi jest nastup u pariškoj Olympiji 10. svibnja 1993.)

 

NIŠ: Dikliću nagrada Pavle Vujisić

Nagrada će mu biti uručena na manifestaciji Filmski susreti u Nišu.

Filmski susret u Nišu traje od 22. do 28. avgusta. Tokom svečanog otvorenja na niškoj Tvrđavi prikazaće se film Đavolja varoš Vladimira Paskaljevića.

Na susretima se dodjeljuju i nagrade stranim glumcima koji su igrali u domaćim filmovima. Ove godine ta priznanja biće uručena Davidu Thorntonu koji je igrao u filmu Tamo i ovde, i Kenu Foree iz filma Zona mrtvih.

Bogdan Diklić je rođen 1953. u Bjelovaru u Hrvatskoj i do sada je snimio, prema slobodnim procjenama, stotinjak filmova i televizijskih serija. Igrao je u bosanskohercegovačkim filmovima Grbavica, Gori vatra, Ničija zemlja i u mnogim izuzetno važnim filmovima za bivšu jugoslovensku kinematografiju, kao što su Maratonci trče počasni krug, Variola vera, Nacionalna klasa...

(zurnal)



Ramazan tjera Esefa: Kad Mickey kaže da je bijesan