Kultura

ANDREJ NIKOLAIDIS: United Colors of Apocalypse

Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti.


Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.

Apokalipsa u njegovom „2012“ holivudski je odgovor na opadajuću američku moć i kraj Amerike kao jedine supersile. A sve se desilo tako brzo...

U Emmerichovom (takođe apokaliptičnom) filmu „Dan nezavisnosti“, čovječanstvo se, predvođeno Amerikom i njenim predsjednikom, u herojskoj borbi odupre invaziji vanzemaljaca. Svijet kojim vlada Amerika odbranjen je i nastavlja da traje. Dan nezavisnosti se u tom filmu proizvodi u praznih svih nacija svijeta, kao simbol u borbi sa strašnim neprijateljem zaslužene američke dominacije.

Znanje je moć

Ah, kako su kratko trajali slatki snovi... Kao u ciničnoj engleskoj opasci da je Amerika jedino društvo koje je upalo u dekadenciju a da prije toga nije stvorilo civilizaciju, Imperija se stala raspadati i prije nego je uspostavljena. Pokazalo se kako je jedno snimati filmove o američkoj dominaciji svijetom, a ipak posve druga stvar svijetom doista zavladati... i održati vlast.

Od „Dana nezavisnosti“ prošlo je svega 13 godina, a Emmerich sada zna bolje – prava opasnost ne dolazi izvana, još manje iz dubokog svemira, nego iznutra – iz dubina samog središta planete Zemlje: čitaj, iz samog središta cjeloplanetne američke imperije. U „2012“, Amerika se bukvalnu urušava iznutra: otvara se bezdan i zemlja slobodnih biva prepolovljena: united we stand, divided we fall. Njene obale, Kalifornija najprije, tonu u more. Američki predsjednik u „2012“ prvi dolazi u posjed informacije (reditelj time poručuje znanje je moć!, ali ta je fraza, kao što znamo, tek utjeha onih koji moći zapravo nemaju) da će planeta Zemlja poći k Vragu: kontinenti će se pomjeriti, vulkani izbljuvati lavu a more prekriti planinske vrhove. Kraj svijeta je doista blizu. Predsjednik o tome obavijesti ostatak G8 ekipe. U najvećoj tajnosti, oni sačine krizni plan. Naglasak je na tajnosti: do posljednjeg trena, sve dok more ne stane gutati Kaliforniju, čovječanstvo ne zna što mu se sprema. Čemu tajnovitost? Jer panika koju bi objavljivanje istine izazvalo, ugrozila bi plan za očuvanje života na Zemlji. A plan je: na supermoderne Arke utovariti ljude, biljke, životinje i – umjetnička djela. Ko može na Arke, koji ljudi? Možda oni najumniji, ili oni čiji geni najviše obećavaju? Ne: na Arke mogu samo oni koji imaju da za to plate. Cijena: sitnica – milijardu dolara po osobi. Koja se umjetnička djela ukrcavaju na brodove za spas? Mona Lisa, na primjer: logotip humanističke kulture, ujedno i mjerna jedinica visoke kulture po malograđanskom ukusu, vjerovatni pobjednik u svakoj anketi – „na šta prvo pomislite kada čujete riječ kultura“?

Od čovječanstva, dakle, preostaju oni koji imaju milijardu. Bilo za ukrcavanje na Emmerichovu Arku, bilo za eugenetske Arke naše posthumane budućnosti. Od kulture, pak, preostaje zbirka remek-djela – zapravo opštih mjesta koja više nikome ne znače ništa, i čija je vrijednost jednaka ostacima skeleta dinosaurusa kraj kojih sa dosadom prolazimo tokom posjeta prirodnjačkom muzeju.

Emmerich je „2012“ zamislio kao majku svih filmova katastrofe. Počinje kao hi-tech varijacija B filmova o zemljotresima kakvi su se snimali sedamdesetih (na primjer Robsonov „Earthquake“). Nastavlja kao varijacija „Danteovog vrha“: sa ogromnom erupcijom vulkana. Potom se, sa svim tim vatrenim kuglama koje padaju sa neba, pretvara u „Armagedon“. Onda se podigne more, a Emmerich je malo autoreferencijalan – to je već snimio, u „Dan nakon sutra“. Kada se ljudi napokon ukrcaju na Arke, film se pretvara u „Titanik“, i tada postaje apsolutno negledljiv. Melodramski klišei metastaziraju. Par će ponovo biti konstituisan - razvedeni žena i muž ponovo će se spojiti, pri čemu njen ljubavnik bukvalno, odveć bukvalno služi kao nestajući posrednik. Otac će ponovo zadobiti poštovanje sina. Porodična sreća nije mala vrijednost, ali nije li uništenje čitave planete ipak prevelika cijena za nju? U katastrofi su, dakle, poginule milijarde ljudi, srušen je Vatikan, more je progutalo budističke hramove na planinskim visovima Azije, no patrijarhat je, hvala na pitanju, preživio.

Novi zavjet završava apokaliptičnom vizijom Jovana sa Patmosa. Emmerich biblijskom tekstu dodaje novo (doduše filmsko) poglavlje: Evanđelje po Obami. Apokalipsa je po tom Evanđelju metafora opadajuće američke moći i post-imperijalnog svijeta. Američki predsjednik nije borac i lider, kao u „Danu nezavisnosti“ – on je star, umoran i nemoćan, baš kao i zemlja koju vodi. Na koncu ga proguta more, dok na travnjaku ispred Bijele kuće nepomičan promatra propast koja se primiče.

Amerika ne propada uzalud: nakon katastrofe, svijet je napokon ujedinjen – Emmerichova kamera diže se u visine, i odozgo otkriva da su se svi kontinenti spojili u jedan. United Colors of Apocalypse.

Ljudi su, nakon što je humanitet gotovo izbrisan sa lica zemlje, postali nekako humaniji, bolji. Pohlepni, razmaženi sin ruskog tajkuna pruža psa djetetu običnih ljudi kraj sebe i kaže mu: evo, ovo sada može biti i tvoj pas. Najavljuje li to Emmerich veliki povratak društvene svojine? Naučnik, Afro-Amerikanac, sa žarom u očima gleda novu mapu svijeta, na kojoj se najviši planinski vrhovi, viši od Mont Everesta, sada nalaze u Africi, pa kaže: „Afrika se uzdigla“. Afrikanci su, budući da nisu imali po milijardu da se ukrcaju na Arke, izginuli – ali Afrika je, izdignuvši se iznad ostatka potopljenog svijeta, ostvarila važnu takozvanu simboličku pobjedu. To što nema Afrikanaca da to proslave manje je bitno.

Jednakost među bogatima

Novi svijet je multikulturalni svijet jednakosti. Zbog kvara na jednoj od Arki, velika grupa tajkuna ostala je van brodova spasa. Nakon dirljivog govora jednog od glavnih junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima.

Za duhovni život najbogatijih, koji će nakon kraja svijeta u punoj jednakosti živjeti na kontinentima koji su se spojili u jedan, pobrinuće se budistički sveštenik, koji se na Arku ukrcao kao slijepi putnik. Emmerichov postapokaliptični svijet vlažni je san New Age idiota koji je upravo popio svoj antioksidantni zeleni čaj, požvakao svoje stimulišuće lišće koke, obišao svoju usvojenu afričku i azijatsku dječicu, pa u svom Zemlja salonu, koji se u prizemlju njegove kuće nalazi lijevo od Vazduh a desno od Voda i Vatra salona, otvorenih očiju stao sanjati o najboljem od svih mogućih svjetova.

Kažu: ako hoćete da utješite čovjeka osuđenog na smrt, recite mu da ne brine, jer su upravo javili da sutra dolazi smak svijeta, te da će cijelo čovječanstvo ionako izginuti. Smrt za sve - nemala je to utjeha. Sve što živi može i hoće, ali smrt nas u svojoj demokratičnosti i egalitarnosti nikada neće iznevjeri.

Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. K tome, taj film svojom eruptivno-tektonskom bijedom pokazuje kako izgleda, uprkos ogromnom budžetu i najsavremenijoj tehnologiji, izgubiti bitku na polju Simboličkog. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti. Stoga je „2012“ primjer kako je ekscesivni, fundamentalistički američki optimizam samo naličje fundamentalističkog pesimizma: NAD – Nihilističke Američke Države.

Holivud više nema moć da vlada prostorom Simboličkog – on čak ne uspijeva ni da ga koriguje. Opadanje moći Holivuda bilo je nedvosmislen znak opadanja američke moći. Amerika je i dalje supersila: ona i dalje ima najrazornije bombe i kontroliše gobalne tokove novca – ali je izgubila vlast čak i nad prostorom fantazijskog, a baš tamo je ležalo srce njene moći. Holivud više nije sposoban proizvesti propagandno-ideološki paket kakav je, u vrijeme kada se činilo da će pobjednički imperij trajati vječno, bio Scottov „Top Gun“. Danas je Holivud samo još jedan proizvođač zabave. Čiji su artikli Imaginarnog sve manje imaginativni, a zabava sve skuplja i sve manje zabavna.

(zurnal.info)

AUDIO Radio dokument o Damiru Avdiću: Bez cenzure, bez pošteđenih

Omladinski program BHR1 u svom 91. izdanju, 28. septembra emitovao je radio dokument o jednoj od najoriginalnijih pojava na bh. muzičkoj sceni našeg vremena – Damiru Avdiću – Grahi, diplomcu hard-core škole, bosanskom psihu, umjetniku čija su osnovna sredstva izražaja riff i riječ.

Radio dokument o Damiru Avdiću razgoli državu, provocira dušu. Čudovišno vrijeme dalo je ovoj priči ljudski lik, lik usamljenog jahača kroz pustinju naše savjesti, riječi su kojima je najavljivana ova emisija.

Riff & Riječ je naziv radio dokumenta autorice Koraljke Kurcenberger u kojem pored Damira, učestvuju i Faruk Šehić, Selvedin Avdić, Husein Oručević i Edo Maajka, kao komentatori Damirovog lika i djela.

Posluštajte cijelu emisiju.  

Riff&riječ prvi dio.

{audio}/images/mp3/Riff.mp3{/audio}

Riff&riječ drugi dio.
{audio}/images/stories/mp3/Riff2.mp3{/audio}

(zurnal.info)

REZ Let's make money, Erwin Wagenhofer

Zašto gledati: MMF, Svjetska banka, prva tranša, druga rata, kamata, premijer Dodik, štrajk, premijer Mujezinović, neće biti isplata penzija – pojmovi su od kojih se prosječnom TV-gledaocu u Bosni i Hecegovini zavrti u glavi. Koliko smo “dobro” informirani najbolje govori podatak da građani u Bosni i Hercegovini još uvijek brkaju pojmove donatorske konferencije i tranše kredita MMF-a. Dok na jednoj strani opjevava bitke sa nekoliko zelenaša-uličara, vlada jedine nam domovine istovremeno bez imalo razmišljanja ulazi u kreditna zaduženja kod MMF-a kojih se neće kutarisati ni pokoljenja iz daleke budućnosti. U filmu “Let's make money” Erwin Wagenhofer na odličan način prikazuje razlike između donatorske konferencije i kredita MMF-a.

O čemu se radi: MMF i Svjetska banka su korporacije čiji je cilj da zaduženjima poklope siromašne države i na taj način, pod krinkom pomoći, iskamče im sve iole kvalitetne sirovine a stanovništvo pretvore u robove. To se događa zemljama “zastalim” u razvoju i siromašnim državama trećeg svijeta koje su kolonizatori stoljetnim izrabljivanjem odveli u katastrofu. Nakon prividnog oslobođenja od kolonizatorske čizme dolazi spasitelj u vidu investitora čiji kapital se uglavnom definiše kao efekti kolonizacije. Nova kolonizacija ima ukusan naziv – pomoć zemljama u razvoju, zemljama u tranziciji, izvedena bez biča i puške – kreditima i privatizacijom. Doduše, krediti MMF-a, Svjetske banke i sličnih investitora ne mogu se odbiti. Kao garant za prolaz kreditnih aranžmana postoji efikasan sistem - egzekutori – ljudi koji ispred investitora odlaze šefovima “zaostalih” država da im ponude kredit, šakali – plaćene ubice koje obavljaju smaknuća državnika koji odbijaju aranžmane i naposljetku američka vojska – za državnike koji iskuliraju i egzekutore i šakale. Vremenom su apetiti investitora porasli a okupacija se proširila i na države koje su važile kao uzor dobrog imunološkog sistema.

Obratiti pažnju: “Investicije” obuhvaćene filmom prevedite u vašu svakodnevnicu – i same vas je zadesila ista nesreća. Postali ste dio sistema, vaša vlada već se zavalila kod MMF-a i Svjetske banke. Djeca će vam sigurno vraćati kredit od kojeg ni vi niste imali koristi. Obratite pažnju i na riječi Hermann Scheera (člana njemačkog parlamenta i dobitnika alternativne Nobelove nagrade): Privatizacija je riječ latinskog porijekla i znači oduzeti, lišiti. Kada se dešava privatizacija javna dobra zaposjedaju privatnici ili se prodaju u bescjenje...što je jednako pljačkanju zajednice.

Premotati: Na početak.

Uloge: John Perkins, Antonio Baena Perz, Yves Delisle, Ramon Fenandez Duran, Mirko Kovach, Francis Kologo...

Ponoviti: Dio filma koji govori o Džersiju, raju za izbjegavanje poreskih obaveza sa šarmantnim guvernerom

Režija: Erwin Wagenhofer

Scenario: Erwin Wagenhofer

Studio: Allegro Film

Trajanje: 110' min





MUZIKA The Scare, Oozevoodoo

 

Iako većinu svog vremena provode u Engleskoj u njima je itekako ostao jak australijski zvuk tipa The Birthday Party i The Beasts of Bourbon. Album je u potpunosti urađen pod dirigentskom palicom karizmatičnog pjevača Kiss Reida koji pokušava da se u svom performansu u velikoj mjeri približi Nicku Caveu

 

Australijski indie band The Scare jedan je od najdosljednijih sljedbenika post punka sa najmanjeg kontinenta. Na novom albumu Oozevoodoo izvukli su sve najbolje što se može pronaći u muzičkoj filozofiji bandova kao što su The Birthday Party, Gang of Four, Gun Club ili pak The Fall. Iako većinu svog vremena provode u Engleskoj u njima je itekako ostao jak australijski zvuk tipa The Birthday Party i The Beasts of Bourbon. Album je u potpunosti urađen pod dirigentskom palicom karizmatičnog pjevača Kiss Reida koji pokušava da se u svom performansu u velikoj mjeri približi Nicku Caveu (fizička sličnost je već prisutna) i njegovim ludim danima iz perioda The Birthday Partya.

Band je osnovan 2004. godine a ubrzo nakon osnivanja prelaze da žive u Englesku u grad Birmingham gdje im je glavna preokupacija bila pronaći normalan prostor za spavanje. 

Međutim sve se mijenja povratkom u Australiju i snimanjem debut albuma 2007. godine kada objavljuju svoj prvi album pod nazivom “Chivalry”. Nakon dvije godine pojavio se novi album “Oozevoodoo” koji su snimili za dvije sedmice u Mangrove Studiju gdje im je podrška na snimanju bio Chris Townend poznat po tome što je radio sa Augie March, Art of Fighting i Portishead. Album nakon snimanja miksaju u BJB Studiju u Sidneju dok finalni master rade u Sterling Studiju u New Yorku gdje su svoj pečat ostavili Sonic Youth i TV On The Radio.

Na albumu se nalazi 10 veoma dobrih numera koje se kreću od The Birthday Party izražaja do The Fall i Gang Of Four gitarskih dionica. Na prvo slušanje se može primjetiti da prvi dio albuma nije mračan kao drugi. Dok u prvom dijelu preovladava znatno čvršća i brža svirka sa čak povremeno i pop varijacijama u drugom dijelu albuma je prikazana prava strana The Scare sa teškom i tmurnom atmosferom gdje brzina i tempo nisu glavni prioritet. Album možemo koncepcijski promatrati kao album sa dva različita lica.To se sve može odlično vidjeti u pjesmi “As He Walks” gdje se približavaju još jednim australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim stilom smatrani za predvodnicima tadašnje svjetske dark scene. Reske gitare uz dominirajući bas i Reidovo na momente iskrivljeno pjevanje u pjesmi “Could Be Bad” odlično otvaraju album. Potom slijedi još jedan singl sa albuma pod nazivom “No Money” gdje u žestokom tempu uz povremeno neartikulisano vrištanje Reida i uz odlično vođenje Liama O’ Briena i Brock Fitzgeralda na teškim gitarama čvrsto prezentuju ono što nam slijedi. Da li svjesno ili ne ali drugi dio albuma može se shvatiti i kao omaž Nick Caveu. Na trenutak imamo naznake da se muzika kreće prema The Fallu i Mark E. Smithu na pjesmi “I’m Desperate” gdje nas bas Wade Keinghrana ipak vraća na staru priču sa The Birthday Party. The Scare nemaju onu divljačku i sirovu snagu koju je The Birthday Party imao dok je Nick Cave bio dobrano pod uticajem raznoraznih opijata. Da li bi ta sirova energija danas imala istu prođu kao u ono doba teško je reći... U pjesmi “As He Walks” približavaju se australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim muzičkim stilom smatrani za predvodnike tadašnje nezavisne indie scene. Numera “Lucid Dreams” uključuje Gang Of Four gitarske rifove koji daju mističnost pjesmi i uporedo znatno ubrzavaju tempo. Dvije posljednje numere “I Saw Destruction” i “Cry” su logičan završetak albuma.

(ziurnal.info)

Četvorica iz Beograda

Neformalno ali sasvim sigurno uzbudljivo druženje nazvano Četvorica iz Beograda desiće se 17. novembra u međunarodnoj knjižari Šahinpašić.

U organizaciji francuskog kulturnog centra Andre Malraux i u okviru desetih Evropskih književnih susreta, u Sarajevu će gostovati četiri zanimljiva beogradska autora – prozaika, pjesnika kritičara i novinara, Sašu Ćirića, Zvonka Karanovića, Tomislava Markovića i Miloša Živanovića. Ugostiće ih Faruk Šehić, koji svoje goste ovako opisuje:

- Ovo je neslužbena posjeta, i neformalno druženje zamišljeno u obliku književnog predstavljanja. Ovo nije druženje književnih poslanika dvije države i nekoliko naroda. Ovdje se radi o ljudima koji predstavljaju sebe i svoje ideje, ali i jednu novu Srbiju E-novina, Betona, LDP-a i mnogih drugih. Antinacionalizam i vjera u etičnost literature je ono što ih određuje.

Neformalno ali sasvim sigurno uzbudljivo druženje nazvano Četvorica iz Beograda desiće se 17. novembra u međunarodnoj knjižari Šahinpašić.

(zurnal.info)

Massive Attack u Zagrebu: Dva sata strasne predigre Umjesto početka teksta o tome kako je zagrebački koncert Massive Attacka bio spektakularan, kako su oduševili Zagrepčane ili da je velika dvorana Doma sportova bila prepuna možda bi najbolje za početak bilo uporediti koncert sa odličnom dvosatnom predigrom za cjelovečernji seks.

Pažljivo napravljen set lista - svakom su novom pjesmom podizali tempo do konačnog transa sa izvedbama Angela, Safe from Harm i posljednjom pjesmom prije bisa Inertia Creeps. Uz originalan ekran iza bine i minimalnim osvjetljenjem Attack je svoje fanove poveo na zanimljivo “putovanje” svojom diskografijom, od svojih pjesama sa albuma Blue Lines u kojem su takoreći izumili muzički žanr trip hop do singla Splitting The Atom kojim najavljuju svoj novi album još uvijek neizvjesnog naziva i datuma objavljivanja.

Šest godina nakon njihovog slabo posjećenog nastupa u Hrvatskoj attackovci Grant Marshall i Robert Del Naja ovaj put nisu morali brinuti: karte su rasprodane, pa je koncert premješten u veliku salu Doma sportova. Osam hiljada fanova skupilo se još i prije predgrupnog nastupa Martine Topley Bird, po vlastitom priznanju, muze ove grupe. Martina je svoj zanimljivi nastup završila sa performansom bubnjara odjevenog u ninju nakon čega se pridružila bendu u izvođenju pjesama sa ženskim vokalima. Uz nju je gost turneje, koja traje već mjesec dana, bio Horace Andy, rastafarijanac kojeg su Attack proslavili obradom njegove pjesme Angel.

Britanci su na stage montirali tek toliko svjetla, postavljenog uglavnom iza instrumenata, da se naziru njihove siluete. U prvi plan su umjesto sebe izbacili veliki video zid na kojem su se isprva redale cifre poput satnice britanskog radnika, pa sve do vrijednosti bolida formule 1 ili budžet multimilijarderskih korporacija. Poruke prvog “angažiranog” dijela koncerta koje su se smjenjivale na video zidu mogu se sažeti u jednu: čovjek bi se trebao osloboditi kapitalističkih okova i živjeti slobodno ili uopšte ne bi trebao živjeti.

I dok se u jednom trenutku čini da je u dvorani smotano više marihuane nego duhana, dva reda iza nas vodi se rasprava ko ustvari svira na bini: elektronika ili muzičari. Prema opisu muzike Massive Attack kojeg su kritičari formirali i mijenjali s godinama, trip hop, otkriće koje se pripisuje ovoj grupi i njihovom prvom albumu Blue Lines, je prozračna muzika sniženog tempa. Prema istim opisima ovu muziku karakteriše sporost i jaki otkucaji basa sa primjesama acid jazza, jamajkanske i dub muzike.

Iz tih okvira nikada nisu izlazili, ali su svakim novim albumom pozitivno iznenađivali i fanove i kritičare. Uz već pomenuti Blue Lines tu su i albumi Protection, Mezzanine, 100th Window, soundtrack za film Danny The Dog Louisa Leterriera, kompilacije Collected i Singles te singlovi Any Love, Daydreaming, Rising Sun, Teardrop, Angel, Inertia Creeps, Special Cases, Butterfly Caught i Live With Me. Posjetioci zagrebačkog koncerta ostali su uskraćeni za posljednje dvije, ali i depresivnu Dissolved Girl.

Ipak, mogli su se počastiti solo improvizacijama na krajevima pjesama, posebno Safe From Harm tokom koje se na licima posjetilaca mogao vidjeti osjećaj katarze. Ubrzana koncertna izvedba Inertia Creeps bez otpora je navlačila osmijeh na lice i zatvarala oči prije dva kratka bisa. Već na prvom je otpjevana Splitting the Atom i tako najavljen novi album trenutnog naslova 5LP. Ne bi bilo čudno da se album ne pojavi u februaru kako je najavljeno i ne bi bilo prvi put da odsviraju turneju kao najavu albuma, a da se on uopšte ne pojavi. Prošle godine Massive Attack uspjeli su odsvirati turneju, ali kako nisu bili zadovoljni materijalom snimljenim u studiju, sve su izbrisali i krenuli ispočetka. Navodno sada imaju spremne 22 pjesme za album koji je isprva nazvan Weather Underground, a album će se kupovati preko interneta uz vlastiti izbor pjesama i dostavu na kućnu adresu.

Bez mnogo komunikacije Marshall i Del Naja publiku su ostavili u dobrom raspoloženju i sa dovoljno energije da noć nastave na afterpariju u klubu Aquarius. Ili kako smo već spomenuli - u spavaćoj sobi.


Lista pjesama sa zagrebačkog koncerta:

1. Bulletproof Love

2. Hartcliffe Star

3. Babel

4. 16 Seeter

5. Risingson

6. Red Light

7. Future Proof

8. Teardrop

9. Psyche

10. Mezzanine

11. Angel

12. Safe From Harm

13. Inertia Creeps

Bis

14. Splitting The Atom

15. Unfinished Sympathy

16. Marakesh

Bis

17. Karmacoma

(zurnal.info)

PJESMA: Elvedin Nezirović

 

 

DOM


sto

dva fildžana

jednostavan osmijeh

nadnesen nad spokoj bakrene džezve

pepeljara sa nekoliko čikova

poredanih kao kamenje Stonehengea,

slika u pozadini: otac u JNA.

u najlonskim oknima dršće misao -

naš dom nikada do kraja nije obasjalo sunce

uvijek je bilo kutova u kojim se mreškala tama.




( Iz neobjavljene knjige Zvijer iz hotelske sobe )



Samir Šestan: I like Jazzfest

Kad tinejdžersku fazu ne završite gubljenjem interesa za muziku, a koje, u nastavku, uzrokuje sindrom zaostalosti u razvoju, čiji je glavni simptom lament nad „dobrim starim vremenima“ i zazivanje povratka naftalinskih zvijezda, nego život nastavite intenzivnim slušanjem muzike, poslije izvjesnog vremena prevaziđete mladenačku samoidentifikaciju kroz usmjerenost na jedan obrazac, počnete roviti po beskrajnom bogatstvu različitosti i neizostavno dođete do faze u kojoj vas od muzike interesuje, prije svega, da vam ponudi nešto novo, u kome autorski pečat i različitost od mase i stereotipa postaje jedino što je važno. Sama „vrsta“ muzike, odnosno njeno mjesto u ormaru-ladičaru koji je diskografska industrija izmislila radi svojih potreba, odnosno, zloupotrebljavajući nedostatke ljudske psihe, potpuno je nebitna.

U tome se krije uspjeh Internacionalnog muzičkog festivala Jazzfest Sarajevo. U tome što ne robuje stereotipima i što pokušava da nam ponudi nešto Novo i Drugačije, ma koliko to baš savršeno ne pristajalo ladici u koju se trpa. Organizatori naprosto nisu dopustili da im formalna stvar, etiketa, nužna za postojanje u današnjem svijetu brzog konzumerizma, odredi suštinu i zarobi ih u uski okvir jednog muzičkog pravca, nego je koriste tek kao okvirno određenje, dajući u sklopu svog programa prilično šaroliku paletu muzičkih sadržaja, s jednim jedinim strogim zahtjevom – da pored kvaliteta posjeduju jak autorski pečat i predstavljaju iskorak u odnosu na srodne stvari na sceni.

U 13 godina njegovog postojanja nemjerljiv je broj iznenađenja i užitaka koji je Jazzfest priredio ovdašnjoj publici. Favoriti su individualna stvar. I glupo je uopšte u ovakvom kontekstu pričati o najboljima. Postoje samo oni koji su, na svakog od nas pojedinačno, ostavili najveći utisak. Mada je i tu, svakom od revnosnijih posjetilaca festivalskih nastupa, teško izdvojiti baš jedno ime ili samo par njih.

No, ne samo da je Festival ugostio čitav niz iznimnih autora, nego se vremenom razvijao. Koncipiran na tri različite scene, on, danas, kao da je sastavljen od nekoliko različitih minifestivala. Što je naročito naglašeno pokretanjem projekta Xenophonia, kao proljetnog izdanja Festivala, koji je već u svom prvom izdanju gotovo zasjenio glavni festivalski program.

Jedina ozbiljna zamjerka organizatoru odnosi se na propuštanje prilike da se festivalski sadržaji dokumentuju i sačuvaju od zaborava. Neprosto je neprihvatljivo da neki prekrasni trenuci nisu snimljeni i učinjeni dostupnim u video ili audio varijanti. To se, prije svega, odnosi na kolaboracije izuzetnih umjetnika, formirane specijalno za Festival, koje su iznjedrile fantastične rezultate, a najvjerovatnije se nikad više neće ponoviti. A, i ako se, slučajno, i ponove, imaće drugačiji sadržaj, značaj i uticaj na naš osjetilni aparat.

No, možda je to i u redu? Možda je do autora ovog teksta, opsjednutog potrebom da sačuva sve izuzetne trenutke u svom životu. Možda je kolekcioniranje komada vremena koliko nemoguća misija i protuprirodno, toliko i zaludno? Možda i ne treba da postoji ništa osim sadašnjosti, da nas nauči živjeti i prekine tu, naročito na ovim prostorima prisutnu, kombinaciju opsesije prošlošću i očekivanja od budućnosti. To neprestano vraćanje i čekanje, u kojima nam prolaze životi.

(zurnal.info)

MUZIKA Soulsavers, Broken

Mark Lanegan ima jedan od onih glasova koji mogu svakoj pjesmi dati dostojanstvo, zaista bilo kojoj, čak i ako vam u ovom momentu padaju na pamet ekstremne pojave, poput kajdanke Dine Merlina. Možete onda misliti kako zvuči kada čovjek zapjeva kakav pristojan napjev poput Senor (Tales Of Yankee Power) (na soundtracku za film I'm Not There), ili Where Did You Sleep Last Night ( na svom prvom solo albumu Winding Sheet)...

Svako malo pročitam da je neko i negdje gledao Lanegana i da se šokirao njegovom heroinskom devastiranošću. Ali, on se obavezno vrati, snimi izvrstan solo album (Bubblegum) kakav su trebali snimiti Stoogesi kad su već razmišljali o dostojanstvenom povratku, iznenadi sve saradnjom sa odlikašicom Isobel Campbell iz Belle and Sebastian (album Ballad Of Broken Seas), oplemeni balade na Queens Of The Stone Age albumima... I sve tako, u zdravlju i veselju, do dana današnjeg kada uživamo u zlaćanoj jeseni i albumu Broken koji je Lanegan snimio sa Soulsavers.

Soulsavers oformili su zaljubljenici u elektronsku muziku Rich Machin i Ian Glover koji su debi album Tough Guys Dont Dance snimili 2003. godine. Na njemu je pjevao Josh Haden, iz benda Spain koji su me svojevremeno tako slatko rastuživali. Drugi album nazvali su It’s Not How Far You Fall, It’s How You Land i s njim se dodatno udaljili od osnova elektrotehnike. Ovaj album treba pamtiti i po tome što su se na njemu upoznali sa Laneganom i izvršili temeljne pripreme za Broken. Napravljene su izvrsne melodije, rockerskije nego ikada do sada, a listu gostiju kao da je kreirao ljubitelj alternativne muzike iz ranih devedesetih.

U pristupu Soulsaversa odmah se osjeti da imaju izvanredan muzički ukus i bilo bi uživanje uvalit se u njihovu kolekciju vinila sa flašom vina i dobrom mezom. Rich i Ian su, i to je sasvim očigledno, pomno preslušali svoju uzoritu kolekciju. Ako tretiraju blues dobro znaju šta je njegova suština, i da je za njeno demonstriranje dovoljna fraza od dvije sekunde... Tako rade sa soulom, jazzom, hard rockom i svim ostalim što su uspješno dotakli na Brokenu. Rich je u jednom od rijetkih intervjua rekao:

- Nisam želio da budem u electronic bandu. Ili u rock'n'roll bandu. Želio sam slobodu da istražujem.

A u drugom dodatno pojasnio:

- Volim sve vrste muzike koje mi omogućavaju da otvaram vrata. Nema ništa bolje nego dovoditi ljude koji inspirišu, koji stvari čine svježim i nikada dosadnim.

Ovakve ploče obično nemaju hitove i slušaju se tokom čitave jesenje večeri, ali ipak na noge svaki put podiže opasna Unbalanced Pieces koja neodoljivo podsjeća na šarm pjesme I Nearly Lost You koju je Lanegan svojevremeno otpjevao sa neprežaljenim Screaming Trees. Ovdje Laneganu podršku pruža i Mike Patton da bi sve bilo još napetije. Blizu je i lijepa, horska All The Way Down kakva bi prijala onom ljubitelju tableta iz Spiritualized. Možda je zbog toga Jason Pierce i svratio u studio da bi nakon popijene kafe i kurtoaznih pozdrava zapjevao u Pharaohs Chariot. Sladokusci će sigurno uočiti i pjesmu Willa Oldhama You Will Miss Me When I Burn, krasnu ljubavnu tužbalicu kakve majstorki štanca naš depresivni prijatelj. Ostarjele alternativce obradovaće i gostovanje Gibby Haynesa iz Butthole Surfersa u pjesmi Death Bells. Da ne bi ispalo da se Soulsavers druže samo sa poznatim, tu je i australijska pjevačica Rosa Agostino koja je briljirala u pjesmi Rolling Skies i završnoj dramatici nazvanoj By My Side.

Da se razumijemo, zanimljivo je ponovo čuti sve te dobre ljude, ali Broken bi bio dobar album čak i da je snimljen sa Amelom i Kicetom na pratećim vokalima. Ova ploča je izvrstan izbor za tekuću jesen. Soulsaversi ne spašavaju dušu, to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim zajednicama. Oni su tu da nam uljepšaju život, a to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim duhovnim zajednicama.

(zurnal.info)





Nakon MESS – a: Kako praviti čiste predstave

Kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle.

Nesumnjiva je poetička kompeticija MESS-a ove godine zatečena imaginarnom a opet realnom ekonomskom krizom. Već ta činjenica dovoljno je sumnjičila istost egzistencijalnih parametara političkog i umjetničkog bitka. S toga i krilatica ovogodišnjega MESS-a „Sve je isto samo različito“ uz još ono rejected, potpisano marionetskoj šaci s plakata festa koji je ponajprije upućivao na standarde evrounijske društvenosti, doima se sasvim razumnom.

Četrdeset i deveti MESS počeo je usred zaigranog, multikulturnog, kölnskoga geta njemačke predstave „Pakao na zemlji“ rediteljice Constanze Macras. Nadalje, trajao je multipliciranjem marginalne stvarnosti neoliberalnog doba a završio žesnim monologom i loženjem vatre u predstavi Medeje, mišljene iskonom crnoga kontinenta. Uzmemo li da bi ovo bio tek činjenični a opet relativizujući hod po vremenu koje se sabire i rasipa pred našim očima, preostaju nam i još neki drugi regenerirajući i apsurdistički osnovi kojima se MESS da samjeravati. I dok je, navodno, dječija predstava „Sapun ima smisla“ pretendirala balonima, koji u svojoj nematerijalnosti imaju mnogo više smisla nego li silni trk među teatarskim tendencijama, neke druge su, pak, osvajale prostor svoje samobitnosti direktnošću iskaza. Tako je „jedna žena, sama samcata - kako već bi zabilježeno u jednom twitter komentaru - pojela izmet srpskoga nacizma“, u predstavi „Will You Ever Be Happy Again“. U pitanju je Sanja Mitrović, kojoj mnogi mogu zamjeriti na manjku teatralnosti ili imputirati evolutivni stadij etide ovoga komada ali joj malo ko može oduzeti od časovničarske preciznosti. A, vjerodostojnost, pa taman i doslovna, u današnjem svijetu, i međunarodnoj pravdi i umjetnosti, jeste sve samo ne istina.

S druge strane, koliko malo znamo ili osjećamo sa svojim susjedima potvrdila je predstava „Led“, po tekstu Vladimira Sorokina, Nacionalnoga teatra iz Budimpešte. Avet totalitarizma, „odabrani“ i svi oni koji će našu čednost premrežiti svojim utvarama, nasiljem i prijetnjom, lažju i našom vlastitom sklonošću da budemo podvedeni, prikazuje se ujednačenim ansamblom ove mađarske pozorišne kuće, koji će ponijeti specijalnu kolektivnu nagradu MESS-ovog žirija. Jednako, kako je Sorokin začudan pisac tako će i na sceni sva naša očekivanja života ostati magnovenjska, u destruiranom prostoru privatnosti. No, iako je u ovom slučaju reditelj Kornél Mundruczó donio ugaženu brazdu vremena i prostora traume, tek je belgijska Needcompany posvjedočila manjkavost komunikacije, pa čak i jednostrane inicijative za njom.

Autor predstave „Isabellina soba“, poznati flamanski reditelj Jan Lauwers, ni tekstom ni scenskom adaptacijom neće sugerisati, usljed nedostatka korelacije među prividom likova, mogućnost velike radnje. Dakako da Lauwers kao umjetnik postdramskog teatarskog koda neće unositi bilo kakav dramski naboj u vašu utrobu ali će vam direktno na pleća nasloniti prizor sa svim svojim humanim artefaktima. On je autor koji žive i mrtve drži zajedno na sceni i postkolonijalno evropsko iskustvo detektira kao porazno za spekulativni um i pruža zadovoljstvo razrokog posmatranja pozornice, gdje ste pod stalnom nedoumicom jeste li nešto ispustili. Uz sporost naracije i dinamičnost rediteljske intervencije, u ovoj predstavi će se muzikaliziranjem izraza pobrinuti i za ukupni zvučni krajolik, što je čest imperativ u savremenom pozorištu. Osim toga, i nijemim plesom osvojen je prostor koji glumačka tijela ne ostavljaju havi. Sve to je bilo sasvim dovoljno za Gran prix MESS-a.

Predstava „Usamljeni zapad“, rediteljice Selme Spahić, po tekstu ostrvskoga pisca Martina McDonagha, donijela je komparativno i amblematično viđenje naše stvarnosti i naše usamljenosti u irskoj perspektivi. Takva analogna izvođenja naših problema i rješenja postala su manir koji umara u ovdašnjoj pozorišnoj praksi. Sigurno i da bismo željeli češće čitati tekstove domaćih dramskih autora kojima se ne bismo silili da uskačemo u cijele dogmatske, ideološke i ine svjetove, kako bismo tili čas iza predstave ustanovili da baš i nije sve isto. Jedino je možda identično oceubistvo, jedan od dva ključna problema u ovoj predstavi, simptom kojim se bespomoćno priziva Lakan.

Ipak, da sarajevska publika ima neka svoja rješenja pokazali su rezultati glasovanja. Ruska predstava „Vremena… Godišnja doba…“ Ivana Popovskoga, od samoga starta festivala važila je za favorita. Bajkovit likovni kolaž uz vokalima podvučenu muziku, tu i tamo namjerne ili slučajne parodije, očito je sve što je ovogodišnjim posjetiocima MESS-a trebalo. U tom smislu, moderator okruglih stolova na MESS-u, Bojan Munjin, upitao je praveći paralele sa pripovjednim manirom Dostojevskog, kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle. Šta bi tek rekao Oskar Danon, ovogodišnji dobitnik “Zlatnog lovorovog vijenca za izuzetan doprinos umjetnosti teatra”: Je li nam praviti partizanske pjesme ili zabušavati sa turboklasičnom literaturom a là Vivaldi. Možda to znaju u Collegium artisticumu, nekada proleterskom, danas, SUBNOARskom okupljalištu.

(zurnal.info)