Kultura

RADIO DRAMA: Stubovi društva

Poslušajte radio dramu autora Emira Zametice o umjetnicima koji bijedu koriste za namicanje novca i slave

Radio drama Stubovi Društva govori o eksploatatorskoj prirodi realizma, umjetničkog pravca koji nastoji vjerno prikazati stvarnost, o bh.umjetnicima koji bijedu ovog podneblja koriste za vlastitu slavu i zaradu, o pozorištima u kojima drugačiji izričaji nemaju mjesta.

Autor drame je Emir Zametica, koji je u Omladinskom programu BHR1 angažiran kao autor radio-dramskih eksperimenata pod nazivom Magnovenja. Prema njegovim riječima, teatar u BiH funkcioniše kao i sve drugo u ovoj zemlji, tako da se teško može smatrati mjestom sa kojeg će krenuti ozdravljenje bh. društva. Potrebno je više subverzivnosti, a ona se može postići isključivo postupkom. Otvorena kritika tranzicijskog društva u duhu realizma samo potvrđuje postojeće stanje, a u suštini ne može ništa promijeniti, tvrdi Zametica.
Radio drama
Stubovi društva, rađena je u produkciji Dramskog programa BHR 1 a u njoj igraju Emir Fejzić, Ivana Petrović, Sanela Krsmanović, Adnan Goro, Alen Muratović, Slaven Vidak, Samir Čulić i Belma Turčinhodžić.

Poslušajte!

{audio}/images/mp3/stubovi.mp3{/audio}

(zurnal.info)

Zimski salon knjige: Vodič za sladokusce

Zamolili smo strastvene čitaoce da nam pomognu pri probijanju kroz hrpe knjiga na Zimskom salonu knjige u Sarajevu

Na ovogodišnjem, petom po redu, Zimskom salonu knjige u Sarajevu, koji se održava u gradskoj galeriji Collegium Artisticum predstavit će se stotinjak izdavača iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kao i na prošlogodišnjem Salonu i na ovom dominiraju štandovi vjerske i naučno-popularne literature, instant-priručnici, a apsolutni hit je Izgubljeni simbol Dan Browna koji prema riječima prodavača ide “ko halva”.

Ipak, strpljivi posjetilac može ispod hrpe papira, uz malo truda i sreće, pronaći pravu poslasticu. Da bismo vam pomogli, pitali smo neke strastvene čitaoce da preporuče neke naslove koje treba potražiti na štandovima.



 

 

GORAN SAMARDŽIĆ, književnik

Kader Abdolah – Kuća imama i Putovanje praznih flaša

Melina Kamerić – Cipele za dodjelu Oskara

Faruk Šehić - Sabrana djela


MUSTAFA ZVIZDIĆ, književnik

Selvedin Avdić- Sedam strahova

Mirsad Sijarić- Još jedna pjesma o ljubavi i ratu


SELMA SPAHIĆ, redateljica

Kenzaburo Oe- Jednostavan život

Michel HouellebecqElementarne čestice

Doris Lessing – Trava pjeva


ADISA BAŠIĆ, pjesnikinja

Selvedin Avdić- Sedam strahova

Michael Viewegh – Roman za muškarce

Aleksandar Flaker- Autotopografija


EMIR HABUL, novinar

Mirko Kovač- Pisanje ili nostalgija

Simon Sebag Montefiore: Staljin na dvoru crvenog cara

Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda


ŠIMO EŠIĆ, književnik

Šimo EšićKako se crta sunce

Zulmir ZečevićPutovanje započeto od kraja


MILE STOJIĆ, pjesnik

Mirko Kovač- Elita gora od rulje

Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda

(zurnal.info)

KONCERT Cripple and Casino/Analena, Fiskultura

 

Dva trenutno najaktivnija zagrebačka indie banda posjetiocima kluba Fiskultura (oko 200 duša) priredila su vrlo zanimljivu večer. Svirka je kasnila čitav sat, ali nije bilo nervoze, čini se da je čekanje samo dodatno podgrijalo atmosferu.

 Tvrda noć

Na binu su prvo izašli Cripple and Casino, zagrebačko/sarajevska četvorka koja je u septembru objavila svoj prvenac album za američku izdavačku kuću Radio is Down (Olympia, Washington) i ovo je njihovo prvo predstavljanje sarajevskoj publici.

Cripple and Casino je band koji baštini tradiciju američkog rocka osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka gdje su udarne igle bili Sonic Youth, Jesus Lizard, Fugazi i bandovi sličnog opredjeljenja. Iako je Cripple and Casino objavio svoj jedini album prije samo tri mjeseca, momci i pjevačica Petra već marljivo rade na novom albumu, pa su na koncertu u Sarajevu publici predstavili tri nove pjesme.Sa novom numerom su i otvorili koncert u Fiskulturi. Band cijelo vrijeme gura svoju viziju noisa, s jakom kontrolom koja ne dopušta da dođu do krajnosti neslušljivosti. Petra odlično vuče band, daje mu osnovnu snagu, komunicira sa publikom, a Darko na gitari i Danijel na basu su sasvim povučeni i posvećeni svojim instrumentima.

Nakon uvodne numere sviraju pjesmu Intro gdje se može naslutiti kakva će večer biti u Fiskulturi - noć teških tonova, buke i distorzije. Slijede These Equations, sa pumpajućim basom i vrištećim gitarama, i nova pjesma Of Adam. Na istoj razini sviraju i ostale numere sa debut albuma, Crossroad, Isuzu, Movie Star, kao i hit pjesmu Do My Job Right. Uživo pjesme zvuče znatno tvrđe nego u studijskim izdanjima. Koncert privode kraju sa pjesmama Hormones i Crystalize. Na bis poklanjaju pjesmu Hot Air Baloons.

Kuda buka vodi

Nakon 40-minutne svirke Cripple and Casino zadali su težak zadatak Analeni. Međutim, oni su ga bez velike muke savladali. Ovo nije prvo gostovanje Analene u Sarajevu. Prije sedam godina odsvirali su energičan koncert u Accessu. Kao i u slučaju Cripple and Casina i u ovom bandu se sve vrti oko vokalistice. Ana Franjić dominira stageom. Njen šarm i ekstravagantnost zaista zadivljuju. U Analeni sve funkcionira baš kako i treba. Uz stalni osmijeh Ana vrišti i fenomenalno svira svoju bas gitaru, Mijo i Miran grade gitarski zid buke koji je praćen dobro odmjerenim udarcima bubnja. Za razliku od Cripple and Casino i njihove kontrolisane buke, Analena pušta da ih buka vodi, a ne oni nju. Često se ti bučni zidovi obaraju sami od sebe što dodatno stvara haos u glavama. Da su ozbiljan band sa dugogodišnjim stažom potvrđuje i logistika s obzirom da je na koncertu bilo moguće kupiti njihova izdanja na CD i vinilu. Ista zamjerka kao i Cripple and Casinu može se uputiti i Analeni. Kratak nastup od 40 minuta ipak ne može zadovoljiti ljude koji su željni ove vrste muzike u Sarajevu. No nadamo se ponovnom dolasku i dužoj svirci.


(zurnal.info)

MUZIKA: Uncut i NME izabrali najbolje albume

 Britanski časopisi Uncut i New musical express specijalizirani za glazbu i sve što je vezano uz glazbenu produkciju, u tradicionalnom su duhu donijeli pregled top-lista najboljih albuma proteklog desetljeća.

Izbor najboljih 100 albuma časopisa NME, odnosno 150 najboljih Uncuta, dio je onog spektakla koji njihovi suradnici i novinari redovito donose na kraju svake godine, a proteklo je desetljeće posebna prilika za podsjećanje na ono što nam je sviralo, odnosno što je plijenilo pažnju glazbene publike i kritike.

Za redakciju NME-a, najbolji album proteklih deset godina bio je “Is this it”, The Strokesa, kojim su pobudili veliko zanimanje 2001. godine. Svi članovi banda odrasli su u bogatoj newyorškoj četvrti Upper east side, a uspjeh su pratile i poneke kritike da previše sliče bandovima iz sedamdesetih, poput Televisiona. Uncut je odabrao drugog favorita, smještajući isti album The Strokesa na peto mjesto svoje ljestvice.

Za njih je najbolji album desetljeća bio, također iz 2001., “White blood cells”, treći album The White stripesa, i prvi koji im je donio komercijalni uspjeh. U ranoj fazi karijere članovi banda Jack i Meg White nudili su najrazličitije interpretacije svog odnosa: prvo su bili brat i sestra, međutim dokaz o njihovu razvrgnutom braku stišao je glad medija za bizarnostima koji je dosta pridonosio zanimanju za White stripes.

Napominjući da je “White blood cells”, kao i u nešto manjoj mjeri “Is this it”, dio nekoliko prestižnih izbora za najbolji album svih vremena i drugih specijaliziranih magazina poput Rolling stonea, valja spomenuti da ni jedan od bandova nije dosegnuo ni uspjeh ni kultni status bandova koji su obilježili osamdesete, poput U2, ili onog koji je obilježio devedesete, kao što su to napravili Radiohead.

 


Upravo su Radiohead svojim dvama albumima zauzeli prvo i drugo mjesto na ljestvici koju je za proteklo desetljeće sastavio besteveralbums.com, internetska stranica koja se diči kalkulacijom podataka s više od 1300 različitih glazbenih ljestvica. Dok je broj dva “In Rainbows” (2007.), broj osam iste ljestvice je “Amnesiac” (2001.), na broju jedan je nevjerojatni “Kid A” (2000.).

Primajući pohvale za sjajni “O.K. Computer” (1997.), Thom York je postao sve mrzovoljniji u javnoj komunikaciji, patio je od depresije, a svi su pokušaji da napiše nove pjesme završavali nagonom da pjesme sakrije, baci ili uništi. Band je odlučio ipak nastaviti, a basist Colin Greenwood izjavio je: “Osjetili smo da sve moramo promijeniti.” Rezultat je bio “Kid A”, a malo je koji album u povijesti u tolikoj mjeri polarizirao i publiku i kritiku.

Odustali su od gitara, uveli klavijature, puhače, gudače i elektroniku, a i tekstovi su postali minimalistički i apstraktni. Na albumu su se osjećali utjecaji “elektronike”, krautrocka, jazza i klasične glazbe 20. stoljeća, a romanopisac s rock pedigreom Nick Hornby usporedio je album s Lou Reedovim radikalnim izdanjem “Metal machine music”, implicirajući da je riječ o pokušaju “komercijalnog samoubojstva”.

Album je razbjesnio kritičare koji su ih već etiketirali spasiteljima rocka, zaradio je gomilu negativnih recenzija, ali mrtvi se na kraju broje, pokazao je kraj desetljeća. (Na Uncutovoj listi “Kid A” završio je 25., a NME ga je stavio na 14. mjesto pretpostavljajući mu “In rainbows” na 10. mjestu.) Najveća ironija Radioheada jest da su ih na početku karijere pamtili samo po jednoj pjesmi, pa su ih u Americi po njoj i nazvali “The creep band” (Ljigavi band), vjerojatno ne znajući da se obraćaju budućnosti rocka.

Jedan je posebno bitan razlog koji “Kid A” čini albumom od važnosti: pokazao je da rock ne mora nužno opstajati po manirističkoj formuli bubanj, bas, gitara, i da sadržaj nešto znači, koliko god forma bila važna. Uncut je maksimalno isprovocirao reakcije čitatelja stavljajući čak dva albuma Boba Dylana među prvih deset: “Modern Times” (8.) i “Love and Theft” (2.), a čovjek je postao i jedan od favorita na kladionicama za osvajanje Nobelove nagrade za književnost. “Love and theft” (u originalu s navodnicima) iz 2001., navodno je inspiriran knjigom povjesničara Erica Lotta, “Love & Theft: Blackface Minstrelsy and the American Working Class”, i dugo je očekivan nakon četverogodišnje stanke.

 

Svoj trideset i drugi album “Modern Times” (2006.) producirao je sam pod pseudonimom Jack Frost, a doživio je brojne sumnje u autorstvo, optužbe za plagijate i vrlo bizarno seciranje svakog stiha i aranžmana koji podsjeća neko drugo djelo. I Grammyja, naravno. Čak je i Amazon.com, bez nekog posebnog obrazloženja odnosi li se njihova lista albuma desetljeća na prodaju ili možda neki drugi kriterij, na broju jedan istaknuo Tool i njihov “Lateralus” (2001), koji već odavna ima poprilično kultni status.

Tool su jedan od bandova koji su se smatrali zakinutima servisima za razmjenu glazbe, pa su više puta istupili protiv tadašnjeg Napstera smatrajući da su više od industrije zakinuti sami izvođači. Pokušaji glazbene industrije da spriječi i ograniči snimanje CD-ova i borba protiv slobodne razmjene glazbe na internetu još su jedan od fenomena koji je obilježio proteklo desetljeće. Afirmacija MP3 formata kao naprikladnijega za mrežnu razmjenu uz danas neizbježne MP3 playere u svačijem uhu, još jedna su posebnost konzumacije glazbe koju je također donijelo ovo desetljeće.

Ono što je također novina 21. stoljeća, strogo glazbeno uzevši, jest postajanje americane dijelom mainstreama. Kako je definiraju kao složenac formiran od raznih utjecaja tradicija koje čine američki glazbeni ethos; posebno: folk, country, rhythm & blues i rock & roll, te drugih izvanjskih utjecaja, popularno je znana i kao alt-country ili alternativni country.

Zbog brojnih izvođača koje nije mogao svrstati u nijednu ladicu, Jon Grimson iz Nashvillea 1995. je skovao termin americana za izvođače poput Ryana Adamsa i Whiskeytown, Calexico, The Jayhawks, Uncle Tupelo, Stevea Earlea, Alejandra Escoveda, Drive by truckers, Lambchop, Woven hand itd. Nemoguće je sve što se zbivalo pokriti, a da se nešto ne izostavi, poput Eminema i njegova The Marshall Mathers LP-a.

Sufjan Stevens, Devotchka, Mojave 3, Beirut, Decemberists, Flaming lips, Broken Social Scene i The Dears imali su sjajne albume prošlog desetljeća. No, neko drugo je vrijeme došlo od onog kojemu je posvećen popularni blog s nostalgičnom domaćom glazbom duhovito nazvan “Ova ploča ništa ne valja, ima rupu u sredini”. Na kraju spominjemo kako smo odlučili provesti u djelo i “domaću listu” stranih albuma koji su obilježili proteklo desetljeće. Sudionici “ankete” domaća su imena poznata upućenima u svijet glazbe koja su obznanila svog omiljenog favorita prošle muzičke dekade.

 

(tekst preuzet sa http://www.slobodnadalmacija.hr)

 


FARUK ŠEHIĆ: O Sedam strahova

Autor tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama

(o romanu Selvedina Avdića Sedam strahova, Algoritam media, Beograd i Algoritam, Zagreb 2009.)

Počeću odmah sa superlativom: roman Sedam strahova Selvedina Avdića je jedan od najboljih bh. romana koje sam pročitao od 09.12.1995. (to je vrijeme od kada počinjem pratiti bh. literaturu) do današnjeg datuma. Otprije poznat kao novinar reporter, pisac kratkih priča, ili nenametljivi muzički kritičar Selvedin Avdić ovim romanom dokazuje ono što je bilo vidljivo već u njegovoj knjizi kratkih priča Podstanari i drugi fantomi a to je da mu duga forma romana najbolje odgovara. A i najveće uspjehe u maratonu postižu ljudi u starosnoj dobi od preko 35 godina, jer su tada sposobni za najveća fizička dostignuća. Roman je dostignuće samo u onom smislu ukoliko su razlozi za njegovo pisanje potpuno iskreni i autentični. U Avdićevom slučaju je to baš tako.

Kineske kutije

O fabuli se možete pobliže informisati na zvaničnoj web stranici zagrebačkog Algoritma. Dovoljno je reći da je roman koncipiran po sistemu kineskih kutija, jer u svakoj kutiji koju čitalac otvori nalazi se nova narativna kutija, i tako sve do kraja koji čitaoca ostavlja u nedoumici šta će se dogoditi glavnom junaku. Ovo je roman o ljudskoj usamljenosti tako kaže sam autor, iako ono što će čitalac prepoznati kao najbitniju odrednicu knjige počesto ne mora biti podudarno autorovoj zamisli, jer je čitanje kao i knjiga – slobodan prostor, gdje postoji samo jedan vladar: čitaočeva svijest u samoći. Onda interpretacija može biti koliko i čitalaca.

Vještina sa kojom je roman ispričan u prvom licu je donekle na tragu klasičnog bosanskog pripovjedanja koje možemo naći u knjigama pisaca tzv. pripovjedačke Bosne i bh. filmu iz 20. vijeka (Ovo malo duše, Kuduz ili Sjećaš li se Dolly Bell), ali je ono inovirano stilom i uvjerljivošću sa kojom je napisana skoro svaka rečenica u romanu. Avdićev roman je lišen viškova i bespotrebnih odlomaka od kojih boluje savremena proza. Njegov svaki pasaž ima svoj smisao i motivaciju za razliku od jerihonskim trubama hvaljenih pisaca čija osnovna književna kvaliteta jeste njihova „genijalna“ stilska dosada i ispraznost. U takvim knjigama teško je odmaknuti od prve dvije rečenice, a ako u tome i uspijem potreban mi je paket Red Bulla kako ne bih istog momenta pao u tako dubok san da bi buđenje ličilo povratku iz mrtvih.

Selvedin Avdić je marljiv čitalac Borgesove literature što se da vidjeti iz njegove knjige. Ali ne radi se tu o pukom kopiranju (tako karakterističnom za „genijalne“ pisce) nego je riječ o jednoj čitalačkoj mudrosti koja fermentira u odličnu književnost, što se može čitati u jednom dahu, ali se može i gustirati danima. Njegova čitalačka i autorska posebnost se nalazi u svjetonazoru prema kojem je zadatak književnosti da opiše totalitet svijeta (slično Borgesu, Schulzu i mnogim drugim), bez obzira koliko je to nemoguća misija. Ta želja za sveobuhvatnošću unutar svijeta literarnog djela je itekako vidljiva u velikom broju citata, odnosno zabilješki na kraju knjige od kojih bih izdvojio stih velikog turskog pjesnika Nazima Hikmeta: Kao tamna voda živi ovaj čovjek. Sam tekst također obiluje citatima, pseudocitatima, mistifikacijama, aluzijama i drugim intertekstualnim pletivom gradeći jednu mrežu kojom će Avdić uspješno uhvatiti trenutke svijeta u raspadanju.

Radnja romana je smještena u neimenovani srednjobosanski rudarski grad za vrijeme posljednjeg rata u BiH. Grad je opisan realno-fantastično s tim da se udio fantastike, horrora može jednostavno nazvati: udjelom ratne stvarnosti. To je pokazatelj koliko ta stvarnost još uvijek čeka one koji će je ispisati, iako je dobar dio ovdašnjeg tzv. neovisnog literarnog establišmenta zamalo polomio noge u euforičnom ushitu kako je književnost o ratu definitivno mrtva, o čemu sam iscrpnije pisao u tekstu Manifest zelenog kalašnjikova. Da se ne ponavljam, tako su trudbenici tog establišmenta, bolje rečeno književnog lobija koji drži većinu žirija u BiH, požurili da zoru prevare. Knjiga Selvedina Avdića je krunski dokaz njihove literarno-intelektualne kratkovidnosti, ili, da budem direktan: gluposti.

U tamnim vodama

U ovom romanu stvarnost je toliko zakrivljena i izvitoperena da se s pravom može govoriti o jednoj vrsti magijskog realizma čiji zadatak nije da bude samo i jedino lijepa književnost (dužna da lijepo zabavi), jer je ova knjiga također i autobiografskog, dokumentarističkog karaktera, počev od klaustrofobičnog života glavnog lika pa do strave i užasa rata. Strava i užas nikad nisu direktni, niti se događaju baš tu gdje boravi glavni lik (osim epizode sa Pegazima), ali su sveprisutni i kruže nad čitavom radnjom kao usijano olovo u alhemijskoj laboratoriji.

Meni najzanimljiviji momenat romana jeste susret Alekse sa duhom rudnika perkmanom, kao i, sada već, antologijska priča o braći Pegaz koji treba da najave Smak svijeta, jer su kao motivi nastali po ugledu na Jedžudža i Medžudža (Gog i Magog), biblijsko-kur'anske vjesnike Apokalipse.

Isto tako ovaj roman jeste literarni dokument o svemu onom što smo vidjeli, ali je neopaženo prošlo pored nas kao talog ulične prljavštine uhvaćen u spirali vjetra. O nevidljivim ratnim zločinima koje je počinila bosanskohercegovačka vlast, tj. Armija BiH. O čemu smo imali bezbroj medijskih izvještaja, ali je u književnosti ta tema do sada bila podosta tabuizirana. Mada ovaj roman nije pisan zato što se treba pisati o „svojim“ zločinima, to je samo jedan važan tematski fragment unutar knjige.

Selvedin Avdić tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama, ko se ne slaže neka što prije pročita roman Sedam strahova Selvedina Avdića.

(zurnal.info)

POMOZITE: Biramo najbolji poslijeratni album u BiH

 

Vaše prijedloge za najbolje albume šaljite na redakcijski mail redakcija@zurnal.info do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate

Bez obzira na strah od recesije i mutirane gripe odlučili smo da u zdravlju i veselju sačinimo listu najboljih poslijeratnih albuma koji su objavljeni u Bosni i Hercegovini. Željeli bismo se argumentirano uvjeriti da je domaća poslijeratna scena, bez obzira na nedostatak diskografskih kuća, muzičke kritike, odgovarajućih koncertnih prostora i slične logistike, zanimljivija i uzbudljivija od zlatne ere sarajevske pop rock škole. Tako obiman, ali i odgovoran zadatak, nismo u stanju sami izvršiti pa smo odlučili da svoje poštovane čitaoce i čitateljice zamolimo za pomoć.

Dakle, molimo vas da vaše prijedloge za najbolje albume (najbolje bi bilo da ih bude deset i da uz svaki date kraći komentar, ali ako nemate dovoljno strpljenja, volje ili koncentracije, može kako može) šaljete na redakcijski mail redakcija@zurnal.info do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate, uporediti ih sa vlastitim zapažanjima i donijeti konačnu listu od deset najboljih poslijeratnih bosanskohercegovačkih albuma.

Da bismo vam potakli inspiraciju podsjetićemo da je nedavno hrvatski Jutarnji list donio svoju listu od 20 najboljih albuma koji su objavljeni na području regije. Listu su sačinili njihovi iskusni kritičari Ilko Čulić, Aleksandar Dragaš i Zlatko Gall. U tom izboru nalazi se čak sedam bosanskohercegovačkih radova.

Najbolje plasirani je Damir Avdić čiji se album Mrtvi su mrtvi nalazi na trećem mjestu, a prvi CD Od trnja do žaoka zaradio je sedmo mjesto. Na četvrtoj poziciji nalaze se Mostar Sevdah Reunion i Šaban Bajramović, Letu Štuke su na sedmom, Dubioza Kolektiv na 11. mjestu, Frenkie na 15., a Edu Maajku su svrstali među hrvatske albume gdje je njegov CD Slušaj mater zauzeo šestu poziciju. Sigurno smo da primjećujete kako na listi, između ostalih, nisu uvršteni SCH, Zoster, Skroz, Sikter, Protest, Defence, Validna legitimacija, Vuneny, No Rules, pa ni Basheskia, Damir Imamović, Amira Medunjanin, Adi Lukovac, Laka, Mara... Nadamo se da je ovoliko dovoljno za buđenje inspiracije. Koga smo propustili pomenuti neka pokuša oprostiti. Skromni smo ljudi, griješimo.

Očekujemo vaše prijedloge. Help Bosnia Now!

(zurnal.info)

MUZIKA Murmansk, Eleven Eyes To Shade, 2009

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records

Ništa mi nije draže nego kada sasvim slučajno naletim na grupu koja mi se na prvo slušanje svidi. To je slučaj sa finskim bandom koji dolazi iz Helsinkija pod nazivom Murmansk i koji je oformljen 2003. godine.

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records. Za razliku od prvog albuma pod nazivom „Chinese Locks“ koji je realiziran 2008. godine ovogodišnji predstavlja znatno zrelije izdanje na kojem je jasno kazano šta je to što preokupira članove ovoga odličnog finskog banda. Čvrstom i beskompromisnom svirkom kao i specifičnom atmosferom to su u potpunosti pokazali na posljednjem albumu.

Na albumu „Eleven Eyes To Shade“ nalazi se 10 pjesama koje kombiniraju mračne tonove i depresivni i tužni glas pjevačice Laure. Muzika im je u potpunosti potčinjena stvaranju kompletnog muzičkog haosa, a u tome im velikodušno pomažu sva čuda tehnike a najviše eho i feedback.

Album otvaraju sa numerom „Sweet Trio“ koja se pretvara u omaž grupi The Cure iz perioda albuma Pornography iz još davnih osamdesetih godina. U tom stilu nastavljaju i dalje. Numera „Sumac“ je, uz njihov prvi singl „Moth“, pjesma koja je klasična odrednica zvuka koji će oni slijediti do kraja albuma i sigurno je najupečatljivija na albumu. Komplicirana bas dionica sa sumanutim udaraljkama uz jecajući vokal Laure i distorzirane gitare daju agresivni shoegaze za novo stoljeće. Međutim album nije u potpunosti skup agresivnog noise shoegaze već album iz numere u numeru polako prelazi u melanholični muzički izražaj.

Redaju se melanholična „Paper Dust“,“Silver Heel“ i predivno spora „Blink Your Loveless Eye“ koje nas odmaraju od agresivno mračnih „Sweet Trio“ i „Sumac”. Međutim sve to kratko traje jer nas numere „Robots in the Attic“, „The Wishing Machine“ i „Before Kitchen Knives“ vraćaju na već dobro trasirani put grupe Murmansk.

Odličan album, odlična grupa i srdačna preporuka.

 

 

(zurnal.info)
KULT: 40 godina Bitke na Neretvi

Cela domaća štampa 1. i 2. decembra 1969. naširoko izveštava o fanatičnom aplauzu 3.000 ljudi posle projekcije i o prijemu koji je Tito potom priredio za filmsku ekipu i odabrane goste, na kojoj ih je Brynner zabavljao pesmom i kaubojskim trikovima. Objavljeno je i da je Jovanka Broz tokom celog filma plakala, a na trenutak zagrljaja dvoje partizanskih tifusara Nade i Nikole (Milena Dravić i Oleg Vidov) zajecala. Navodno je i samog Tita naročito dirnula scena u kojoj dečak-siroče pljuje partizanskog deminera Vladu (Brynner) koji je upravo srušio most preko kog je trebalo da pređu ranjenici

 

 

 Drug Džemal je prema dimenzijama projekcionog platna izgledao kao putnik u beskrajnoj pustoši snježne bjeline. Njegov glas potpomognut mikrofonima i zvučnicima dolazio je kao sa horizonta nekog plavičastog odsjaja“.

Ovako sarajevsko Oslobođenje od 1. decembra 1969. izveštava o premijeri Bitke na Neretvi održanoj dve večeri ranije na Dan Republike u novoizgrađenoj dvorani Skenderija u Sarajevu, kada se na scenu popeo gradonačelnik Džemal Mumiganić da pozdravi brojne goste: Tita i Jovanku, Sophiju Loren i Omara Sharifa, ceo Centralni komitet i Generalštab JNA, 32 narodna heroja, 300 stranih novinara...

Svi, baš svi jugoslovenski dnevnici tog su dana na naslovnoj strani imali fotke iz filma Veljka Bulajića, koji se sedam godina ranije Kozarom kandidovao za zvaničnog jugoslovenskog Režisera Revolucije. Kada se pregledaju tadašnji Bulajićevi intervjui, iz svih razgovora bi mogle da se izvuku dve karakteristične i dosta puta ponavljanje rečenice. Prva je: „Ovaj film je duboko moj. Snimio sam ga bez ikakvih ograničenja, u potpunoj autorskoj slobodi“, a druga: „Ja već unaprijed znam tko će loše pisati o mome filmu: oni koji me ne vole i oni koji ne znaju što je to film“.

Par sati pre sarajevske premijera, televizija je prenela vest od glavnog producenta filma United Commonwealtha: Bulajiću se obećava podrška za sve buduće filmove, bez obzira na temu i žanr, bez produkcionih ograničenja! On skromno odgovara da Neretva nije bila težak posao jer je pre njega to neko već režirao u stvarnom životu – Tito.

Izveštači iz Skenderije beleže da su gosti u dvoranu kod Miljacke preko crvenog tepiha ulazili kroz špalir od originalnih bosanskih stećaka i delova makete srušenog mosta na Neretvi, da je Yul Brynner izgubio propusnicu, a Borba navodi da su i toaleti u Skenderiji te večeri bili „toliko maštoviti i toliko različiti“.

(Inače, u isto to vreme se u zemljotresom porušenoj Banja Luci pod šatorima smrzavalo 14.000 ljudi.)

Cela domaća štampa 1. i 2. decembra naširoko izveštava o fanatičnom aplauzu 3.000 ljudi posle projekcije i o prijemu koji je Tito potom priredio za filmsku ekipu i odabrane goste, na kojoj ih je Brynner zabavljao pesmom i kaubojskim trikovima. Objavljeno je i da je Jovanka Broz tokom celog filma plakala, a na trenutak zagrljaja dvoje partizanskih tifusara Nade i Nikole (Milena Dravić i Oleg Vidov) zajecala. Navodno je i samog Tita naročito dirnula scena u kojoj dečak-siroče pljuje partizanskog deminera Vladu (Brynner) koji je upravo srušio most preko kog je trebalo da pređu ranjenici.

U novinskim izdanjima iz ta dva dana mogle su se naći i primedbe veterana NOB-a kako je film predugačak (175 min), ali nakon što Tanjug 3. decembra objavljuje intervju sa Brozom u kome ovaj izjavljuje „Za mene Neretva nije preduga“, žalbe su utihnule. Tito je i dodao kako se nada da Neretva nije poslednji Bulajićev film o NOB-u i naročito hvali glumce: „A onaj Hardy Kruger je toliko izvanredan, iako igra nemačkog pukovnika“. Tanjugov novinar potom pita Broza: „U njegovom prezimenu se krije pojam ’rat’. Zar to nije dovoljan podatak kako se, eto, ’ratni’ pretvara u ’humani’, kako se život pretače u film, u umetnost?“.

Film bez Tita, mit za Tita

O rađanju Bitke na Neretvi pre desetak godina u eseju Tajna istorija Jugo filma Bogdan Tirnanić (originalno u mesečniku Profil) piše da postoji nekoliko verzija o tome kako je Veljko Bulajić postao "državni reditelj", zadužen da vremenom na filmskoj traci zabeleži sve slavne bitke jugoslovenskih naroda i narodnosti: „Veliki uspeh Kozare svakako je imao udela u takvom razvoju stvari. Ima onih (Bata, Smoki) koji tvrde da su oni predložili Titu da Bulajić, posle Kozare, snimi Neretvu... i tako redom. Drugi kažu da se sâm ponudio. Najverovatnije da je to bila originalna Titova ideja.”

Ipak, ostaće zabeleženo da je Veljko Bulajić odbio da u film ubaci Titov lik, uprkos upornom insistiranju tadašnje državne vrhuške. Zato je bio i pozvan na razgovor kod Broja Jedan. Ubeđivao ga je da je bolje da ostane u pozadini, kao mit, jer bi u suprotnom Neretva zaličila na propagandistički film. Tito se izgleda nećkao, ali kada mu je Bulajić rekao da pravi heroj filma mora biti masa - seljaci, ranjenici, vojska – rekao je: „U redu, neka bude tako“.

Ozvaničenje početka rada na filmu desilo se 8. aprila 1967. kada direktor zagrebačkog Jadran filma Ivo Vrhovec u sarajevskom hotelu Bosna Bulajiću na ruke daje 400.000 tadašnjih dinara. Telefoni i hotelski računi nisu plaćani, jer je garant za to bio narodni heroj Vlado Šegrt. Bulajić oko svog čeda počinje da gradi pravi mit i svi uskoro misle da se radi o filmu koji režira maltene sam Tito. Direktori velikih firmi potom ulaze u trku - ko će filmu dati više para. Prvu veliku svotu uplatila je Sarajevska banka: sto miliona dinara.

Bulajić je okupio međunarodni pul producenata, a odlučeno je da mamac stranoj publici bude impresivna glumačka ekipa koja je, uz sticaj raznih okolnosti i zbog Bulajićevog marketinškog dara, odigrala presudnu ulogu u sticanju oskarovske nominacije Neretve za najbolji film van engleskog govornog područja.

U septembru 1967. u Splitu je počeo da se stvara nukleus ekipe. Bulajić se sastao sa Orsonom Wellesom i Sergejom Bondarchukom. Bondarchuk će biti partizan Martin, a Wellels četnički senator Kraljevske vlade u Londonu koji će kasnije izgovoriti melodramsku rečenicu: „Do poslednjeg daha u borbu, želim Titovu glavu“. Inače, četnici u filmu izgledaju kao bataljon ljudoždera koji je upravo opljačkao javnu kuću: moguće da je Bulajić upravo njih imao posebno na nišanu, jer se sa ustašama bio obračunao u Kozari.

Sa slavnim stranim glumcima je bilo velikih problema. Nemac Curd Jurgens (kao general Lohring) nije hteo da se pojavi u istoj sceni sa VWellesom jer su se posvađali četiri godine ranije na snimanju u Hong-Kongu. Češka zvezda Jana Brejchova ostaje trudna, pa ispada iz filma. Borisu Dvorniku (mitraljezac Stipe), tada vojniku JNA, Bulajić kaže da najpre smrša osam kilograma pa da se onda javi... Orson Welles je tražio (i nije dobio) terenski helikopter jer nije hteo da se vraća autom sa jablaničke visoravni Risovac bojeći se da gleda u provalije ispod.

Italijanski agenti nisu redovno uplaćivali rate Francu Neru, pa su iz Italije u Konjic 20. marta ’68. stigli novinari da pišu o neverovatnom podatku kako Nero već deseti dan igra bez dnevnice. Njegova uloga kapetana Michaela Rive zasnovana je na stvarnom istorijskom liku, italijanskom kapetanu Mariju Rivi koji je nakon kapitulacije Italije prešao na stranu partizana i poginuo boreći protiv Nemaca oktobra 1943. Tu priču su scenaristi transponovali u februar i mart 1943. godine.

Snimanje je trajalo 18 meseci po svim godišnjim dobima, najviše po snegu, sa čak 10.000 statista, koji su se utrkivali za angažman na filmu. Kasnije će pred kamerama izbiti problemi: neki statisti odbijaju da obuku ustaške uniforme, neki da stave ženske perike, a neki, kao trupa iz okoline Požarevca, nevoljno pristaju da puste brade da bi izgledali kao "autentični četnici". Već tokom priprema snimanja producenti dobijaju nemali broj pisama, poput ovog iz Kragujevca: „Najsrdačnije vam želim uspeh u radu i spreman sam da sa svojom ženom statiram u vašem filmu. Ne tražim nikakav honorar osim dnevnice. Učesnik sam Četvrte neprijateljske ofanzive, sada sam u penziji. Molim vas, ispunite moju želju“.

Bez odštete

Prva klapa pada 25. oktobra 1967. u predelima centralne Bosne na putu Gornji Vakuf - Travnik, i odmah nastaje problem! Po završetku snimanje prve scene članovi ekipe, po uobičajenom ritualu, čestitaju jedno drugom. Oponašaju ih i okupljeni lokalni statisti, što ubrzo prerasta u veselje sa pucanjem, a onda ražnjevima sa pečenim janjcima i rakijom. Zbog toga sledeća klapa pada tek pet dana kasnije, kada na set stiže Helmult Velc, bivši nemački major sa Istočnog fronta, koji će biti zadužen za konsultacije oko nemačke vojske.

Prvog novembra na snimanje scene logorovanja naroda na Kupresu dolazi mlada statistkinja - ali s bebom u ruci, koju nije imala kod koga da ostavi. Producenti je vraćaju kući priznajući joj dnevnicu. Trećina statista koji treba da glume ranjenike biva otpušteno zbog gojaznosti.

U pirotehničarskoj sceni navodnog rušenja zgrade (u kojoj se nalazi banka) u Gornjem Vakufu dolazi do nekontrolisane eksplozije i stvarnog pucanja novčanog sefa. Nekoliko miliona raznesenih dinara leprša po okolnim ulicama, a milicija na okupljene poteže oružje. Uskoro dolazi komisija za procenu štete okolnih zgrada, a jedna baka ih uvodi u rastureni stan i odbija da primi novčanu kompenzaciju: „Ja vas smatram mojim sinovima, jer snimate film o mojoj djeci“. U ratu je izgubila muža i tri sina.

Na pravoslavni Božić 1968. do ekipe filma u snegom zametenom selu Makljen, koje za potrebe snimanja filma konačno dobilo struju, ne probija se kamion s hranom i - počinje da pada moral statista i glumaca koji sneg, kiša i niske temperaturu nagrizaju od početka snimanja. Oleg Vidov hoće avion za Moskvu jer mu reditelj menja scene, a snimanje napuštaju dva asistenta režije. Pomoćnik scenografa zbog zabušavanja dobija otkaz. Iz neke gostionice u Gornjem Vakufu stiže dojava da glumac Anthony Dawson konobaru neprestano pominje neke tenkove i mačeve („tenk ju mač“), pa je ovaj pomislio da nije možda neka provokacija.

Yul Brynner na snimanje dolazi sa dve sekretarice i mercedesom 600 (kakav je imao i Tito), a spava u dvosobnom stanu u Gornjem Vakufu. Sergei Bondarchuk i Franco Nero zbog gužve dele apartman; iako se međusobno nisu razumeli ni reči, svake noći do jutra ispijaju hercegovačka vina. Bulajić u novinama za Orsona Wellesa kaže da je fin čovek, profesionalac koji pogleda scenario, odglumi iz prve i nestane.

Vidov se u jednom momentu toliko zanosi u ulogu tifusara da počinje da spava na golom podu, samo u pidžami, pa dobija upalu bubrega. Sylva Koscina traži sef za svojih sedam skupocenih bundi, ali joj je Bulajić naređuje da mora neprestano da nosi partizansku uniformu - kako bi joj bolje legla.

Bilo je i nesreća: najveća je bila pogibija snimatelja Đokice Jolića od šrapnela bombe u bunkeru 4. februara 1968. Posledica svega je bilo da je Bulajić u nekom engleskom fondu, nakon tri lekarska pregleda, osiguran na milion dolara. Negde u isto vreme preko jedne statistkinje prelazi top od 750 kg, ali nekim čudom ostaje neozleđena.

Ključna scena filma, rušenje mosta na Neretvi, snima se 18. decembra 1968. Četristo tona metala sručilo se u 12:50 u Neretvu. Ali, nijedan kadar nije ušao u film, jer se po miniranju oko mosta podigle velika prašina od koje ništa nije moglo da se snima. Sve to je kasnije dosnimljeno na maketama u jednoj češkoj laboratoriji.

Čim su 1967. objavljena prva imena zapadnih glumaca u „Neretvi“, srpska i hrvatska politička emigracija počela je da im preti, što jugoslovenska štampa obilato prati. Prvi na udaru je bio Vels, kao četnički senator, koji je prvih nekoliko pisama ignorisao, sve dok jedno nije dobio direktno u kućno sanduče. I Briner je dobio dva preteća telefonska poziva. Kreću pritisci hrvatske političke emigracije na bosanske seljane po okolini Jablanice i Makljena da odbiju statiranje u snimanju: UDBA je zaplenila tri takva pisma upućena rodbini iz Pariza, Minhena i Kanade.

Izgleda da je neko tim povodom bio i uhapšen, pa su se strasti malo smirile sve dok „Neretva“ nije počela da dostiže visoku popularnost po zapadnim zemljama. Najpre su neke organizacije u Italiji predložile da se film zabrani jer je antireligiozan, ali je Vatikanska komisija za javni moral „Neretvi“ dala zeleno svetlo za ulazak u 2.000 italijanskih bioskopa. U kampanju se uključio čak i hrvatski katolički list „Glas koncila“ koji je objavio poveći članak u kom se hvalio „Neretvin“ humanizam i antiratni karakter. „Večernje novosti“ reaguju na svedočenje bivšeg italijanskog oficira Gorinija, koje "Korijere dela sera" objavljuje pod naslovom „Ružičasta Neretva“ u kome se ovaj seća da su jugoslovenski partizani, suprotno od onog što prikazuje film, masovno streljali njegove kolege. „Pa nego šta da su ih ubijali“, brane Bulajića „Novosti“. „Bio je rat!“

Srpski emigranti u Čikagu su kamenovali tri bioskopa u kojima se film prikazivao. I hrvatska emigracija u Americi je pokušala da lobira protiv filma u trci za Oskara, ali nema dokaza da je tu bilo nekog uspeha. U svakom slučaju, Oskara je te godine uzeo film Gavrasov „Z“. U Belgiji su u dva navrata do policije stizale dojave o postavljenoj bombi u bioskopima, a Frankova cenzura u Španiji film je bila zabranila na dve godine.

Bulajićevi producenti su, od svih velikih zemalja, „Neretvu“ najkasnije pustili u Nemačkoj, za koju se znalo da je vruć teren. Međutim, zbog policijske preventive, većih problema nije bilo. „Novosti“ samo beleže da su do jugoslovenskih radnika u „Simensu“ stigli leci u kojim se pozivaju na bojkot filma. „Naši radnici, međutim, objavili su odmah kontraletak u kom su pozvali i svoje nemačke drugove da idu da vide ’Neretvu’“.

Film je bio pozvan i da otvori Kan, ali su producenti odbili smatrajući to poslovnim hendikepom. Na festivalu u Puli, kao ideološki nedodirljiva superprodukcija, „Bitka na Neretvi“ prikazana je van konkurencije.

Gospoda kritičari

Ne treba ni pominjati da je jugoslovenska štampa gotovo uglas hvalila film („Najveći filmski spektakl Evrope“, „Snažan prikaz jedne velike epopeje“, „Strani finansijeri oduševljeni“, „Film kakav svijet nije godinama vidio“, „Herojska priča o ranjenicima“, „Neretva osvaja Holivud“), a kao motivaciono sredstvo za odlazak u bioskop su korišćene ulične ankete („Ići ću da gledam ovaj film, svi kažu da je fantastičan. Karta je skupa, ali neka“, izjavljuje čistač obuće u centru Zagreba).

Prenošenje pisanja stranih listova je strogo filtrirano i citirano je na desetine afirmativnih kritika iz raznih svetskih listova. A istina je da je zapadna kritika „Neretvu“ ocenila kao panoramski film tzv. mozaičke strukture čija je realizacija izrazito haotična, zbivanja su nepregledna, likovi klišeizirani, a dijalozi vrve frazeologijom.

Ipak, iznenadili biste se kada biste pročitali i brojne negativne domaće kritike „Neretve“. Najoštriji je bio „Student“. Tada 25-godišnji Lazar Stojanović, kasnije uhapšeni reditelj „Plastičnog Isusa“, o „Neretvi“ piše kao o „bezličnom proizvodu“, „sladunjavom ’poučnom’ istorijskom spektaklu velikih filmskih biznismena“, koji „ne otkriva nikakvog autora, stil ili postupak vredan pažnje“. On kaže i da Bulajić prepisuje sam sebe kopirajući scene iz „Kozare“, likovi su površni, gluma očajna, a nadsinhronizacija stranih glumaca tragikomična.

U istom listu mu se pridružuje Milomir Marinović: „Ako Bulajić insistira da je ’Neretva’ celuloidni spomenik blistavom periodu naše revolucije, zašto onda od utrošenog novca nismo podigli nekoliko bolnica – od čistog bračkog mermera!“.

U „Pobjedi“ ih januara 1970. napada Jevrem Brković: obojicu naziva „gospodom“ a njihove tekstove „zlonamjernim, tendencioznim i negatorskim natpisima“. U istom članku Brković obećava da će se u budućem javnom radu skoncentrisati na „podsjećanja na Revoluciju kao sadašnjost“.

Neretva tuži Tirnanića

Čak je vodeći jugoslovenski nedeljnik NIN filmu dao negativnu recenziju udarajući na ključno mesto – loš scenario i lošu dramaturgiju, a „Vidici“ kao jedinu vrednost „Neretve“ ističu kameru Tomislava Pintera. Inače, urednik „Vidika“ u to vreme je bio Lazar Stojanović koji je odbio Tirnanićevu kritiku („Pirotehnički pregled na svet i istoriju“) filma jer mu se činila lošom. Tirnanić će kasnije priznati da se radilo o „smušenom, ali za ono vreme ipak provokativnom tekstu“.

Tirnanić zato svoj članak objavljuje u sarajevskom „Sineastu“ i, iako se radilo o niskotiražnom stručno-filmskom časopisu, Bulajić besni! Nije prošlo mnogo vremena a „Večernje novosti“ na naslovnoj strani objavljuju: „Neretva tuži Tirnanića!“, sa tekstom u kome se kaže da će ekipa filma „tražiti odštetu od 10.000.000 dinara zbog materijalne i moralno-političke štete nanesene filmu tekstom ’Pirotehnički pogled...’“. Do suđenja nikad nije došlo, a kada je mnogo godina kasnije Tirnanić ponovo negde sreo Bulajića, ovaj mu je tvrdio da se tužbe uopšte ne seća.

U godinama i decenijama posle „Neretve“ sve otvorenije se počelo govoriti o Bulajićevom velikom rediteljskom i producentskom promašaju. Pre i tokom snimanja, on se od optužbi da se za cenu „Neretve“ može snimiti 8-12 drugih filmova branio time da će njegov spektakl vratiti uloženi novac. Međutim, nije vratio ni polovinu. Neko je tada čak izračunao da se uložene pare ne bi vratile čak ni kad bi svi Jugosloveni pogledali film u bioskopu.

Sotone tifusari

Kada je danas stavite u DVD plejer, „Bitka na Neretvi“ je zbog pretencioznosti i zanatske nasilnosti gotovo negledljiv film, sasvim u funkciji mitologizacije partizanske borbe i ideje žrtvovanja. Dublje motive neki kritičari nalaze u idejama muškog prijateljstva (parovi Martin-Riva, Krancer-Horst, Novak-Stipe) i heteroseksualne ljubavi (Ivan-Danica, Nikola-Nada) i samo tu se nude mogućnosti intrigantnih iščitavanja (npr. latentne homoseksualnosti ili svojevrsne nekrofilske erotike, s obzirom na to da svi prijateljski i ljubavni parovi nose tragičnu nit).

S obzirom na to da je Broz u raznim ranijim prilikama o događaju po kom je film snimljen govorio kao o čovekoljubivoj bici za ranjenike, Bulajić je sav napor skoncentrisao upravo prema ranjenicima i tifusarima. Međutim, upravo na tom mestu se pokazuje najmanje rediteljske osećajnosti: Milena Dravić je smešna uplakana devojka koja kao da se igra partizanke, a Fabijan Šovagović kao tifusar izgleda pre kao sotona. Franko Nero je pokazao jednu od najsmešnijih smrti prikazanih uopšte u partizanskom filmu.

Statisti se kreću kao da su robotizovani, kamera svaku eksploziju snima na isti način, deca na upravo poginule roditelje gledaju kao na izgubljen kliker, a partizanski komandanti međusobno komuniciraju po lekcijama iz onih oficirskih udžbenika Zastava filma. Najviše spontanosti od glumaca je zapravo pokazao 33-godišnji Ljubiša Samardžić kao mitraljezac Novak, improvizujući neka crnohumorna ponašanja (npr. ljuti se na zarobljenog italijanskog generala što puca sebi u čelo prekidajući ga u jelu).

Neretva“ je postavila obrazac velikog državnog filmskog projekta kog niko nikad kasnije nije ponovio. Ali, kako je to Bulajiću sve uspelo? Osim veza s vlastima, verovatno i jer se radilo o Bosni, republici sa komplikovanom ali moćnom političkom vrhuškom (najmoćniji čovek ’zlatnih bosanskih 60-ih’ bio je Branko Mikulić, koji je karijeru počeo upravo iz Gornjeg Vakufa i Bugojna...). On, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac i ostali koji su stajali na čelu tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, zemlje preko koje je prešlo šest od ukupno sedam ofanziva u Drugom svetskom ratu, su pošto-poto, najpre svojim početnim donacijama a onda kad je ponestalo para i urgiranjima kod Tita, htela umetničku verifikaciju i megalomanski spomenik toj istorijskoj činjenici.

Malo je poznato i da je tokom snimanja filma propala i velika marketinška akcija za žilete. Neka domaća fabrika žileta je zamislila da se na jednom gradskom trgu okupe svi statisti koji su igrali četnike. Bilo je to 600 Požarevljana koji se nisu brijali pola godine i za to svakog meseca primali honorare. Ispred njih bi bila postavljena stolica na koju bi seo jedan odabrani, a koji bi zatim novim žiletom bio besprekorno izbrijan. Na kraju bi svi u horu povikali: „Spaseni smo!“ Ipak, neko iz Bulajićeve okoline se tome suprotstavio, pa je posao na kraju završio neki bosanski seoski brica.



    Hitovi i legende:

    - 60 domaćih i 10 svetskih glumaca;

    - Pablo Pikaso je za dizajniranje plakata za Neretvu tražio sanduk najboljeg jugoslovenskog vina;

    - i Alberto Moravija je u italijanskoj štampi pisao o humanizmu filma: „Nemac i Italijan su prikazani s naklonošću, dok četnici ostavljaju utisak tragičara“;
    - Hardi Kriger je za ulogu nemačkog oficira Krancera dobio nemačku državnu nagradu;

    - „Neretvu“ je Dragojević citirao u „Ranama“: „Jeste li vi gledali Neretvu? Ono kad naši jurišaju na konjima, a one pičke partizanske sakrile se iza spomenika?!“ - Čika Kure...;

    - takođe, ironični omaž Veljku Bulajiću napravio je i Kusturica u „Podzemlju“, gde Dragan Nikolić („To, to, ne prekidaj, glumi, prirodno, prirodno, hoću prirodno…!“) igra reditelja Željka Bulajića;

    - film ima 300 scena, od čega su polovina masovke;

    - nemački tenkovi „tigar I“ su zapravo bili sovjetski tenkovi T-34 koje su stručnjaci JNA preradili za potrebe filma. Godinu kasnije su se pojavili u filmu „Ratnici“ sa Klintom Istvudom i Donaldom Saderlandom koji je snimljen u Jugoslaviji i u „Sutjesci“;

    - u Jablanici su za potrebe filma izgrađena tri sela, crkva i tvrđava, kao i 80 bunkera koji su kasnije srušeni;

    - film je imao 58 sponzora, a najveći su bili BIP, JAT, Jugoimport, Hempro - svi iz Beograda.

    - oko 200 članova ekipe filma, koju je zbog napora napustilo 27 ljudi, je stanovalo u kućama po selima oko Gornjeg Vakufa;

    - Jedan od najvećih problema filma su bila goveda-statisti koja se nisu dala disciplinovati na -20 celzijusa;

    - 6.000 vojnika JNA, 75 oklopnih vozila, 22 aviona, 5.000 pušaka, 380 mitraljeza, 2.000 artiljerijskih bojevih granata i 110 avionskih betonskih bombi;

    - 12.000 eksplozija sa 10 tona eksploziva;

    - u kanjon Neretve bačeno je 20 topova, 16 tenkova i kamiona, kao i pet tona drugog materijala;

    - izgrađen je i zatim srušen most dug 82 metra na visini od 42 metra;

    - film je unapred prodat u 82 zemlje po fiksnoj ceni.



(tekst preuzet sa portala Popboks.com)



 

ANDREJ NIKOLAIDIS: United Colors of Apocalypse

Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti.


Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.

Apokalipsa u njegovom „2012“ holivudski je odgovor na opadajuću američku moć i kraj Amerike kao jedine supersile. A sve se desilo tako brzo...

U Emmerichovom (takođe apokaliptičnom) filmu „Dan nezavisnosti“, čovječanstvo se, predvođeno Amerikom i njenim predsjednikom, u herojskoj borbi odupre invaziji vanzemaljaca. Svijet kojim vlada Amerika odbranjen je i nastavlja da traje. Dan nezavisnosti se u tom filmu proizvodi u praznih svih nacija svijeta, kao simbol u borbi sa strašnim neprijateljem zaslužene američke dominacije.

Znanje je moć

Ah, kako su kratko trajali slatki snovi... Kao u ciničnoj engleskoj opasci da je Amerika jedino društvo koje je upalo u dekadenciju a da prije toga nije stvorilo civilizaciju, Imperija se stala raspadati i prije nego je uspostavljena. Pokazalo se kako je jedno snimati filmove o američkoj dominaciji svijetom, a ipak posve druga stvar svijetom doista zavladati... i održati vlast.

Od „Dana nezavisnosti“ prošlo je svega 13 godina, a Emmerich sada zna bolje – prava opasnost ne dolazi izvana, još manje iz dubokog svemira, nego iznutra – iz dubina samog središta planete Zemlje: čitaj, iz samog središta cjeloplanetne američke imperije. U „2012“, Amerika se bukvalnu urušava iznutra: otvara se bezdan i zemlja slobodnih biva prepolovljena: united we stand, divided we fall. Njene obale, Kalifornija najprije, tonu u more. Američki predsjednik u „2012“ prvi dolazi u posjed informacije (reditelj time poručuje znanje je moć!, ali ta je fraza, kao što znamo, tek utjeha onih koji moći zapravo nemaju) da će planeta Zemlja poći k Vragu: kontinenti će se pomjeriti, vulkani izbljuvati lavu a more prekriti planinske vrhove. Kraj svijeta je doista blizu. Predsjednik o tome obavijesti ostatak G8 ekipe. U najvećoj tajnosti, oni sačine krizni plan. Naglasak je na tajnosti: do posljednjeg trena, sve dok more ne stane gutati Kaliforniju, čovječanstvo ne zna što mu se sprema. Čemu tajnovitost? Jer panika koju bi objavljivanje istine izazvalo, ugrozila bi plan za očuvanje života na Zemlji. A plan je: na supermoderne Arke utovariti ljude, biljke, životinje i – umjetnička djela. Ko može na Arke, koji ljudi? Možda oni najumniji, ili oni čiji geni najviše obećavaju? Ne: na Arke mogu samo oni koji imaju da za to plate. Cijena: sitnica – milijardu dolara po osobi. Koja se umjetnička djela ukrcavaju na brodove za spas? Mona Lisa, na primjer: logotip humanističke kulture, ujedno i mjerna jedinica visoke kulture po malograđanskom ukusu, vjerovatni pobjednik u svakoj anketi – „na šta prvo pomislite kada čujete riječ kultura“?

Od čovječanstva, dakle, preostaju oni koji imaju milijardu. Bilo za ukrcavanje na Emmerichovu Arku, bilo za eugenetske Arke naše posthumane budućnosti. Od kulture, pak, preostaje zbirka remek-djela – zapravo opštih mjesta koja više nikome ne znače ništa, i čija je vrijednost jednaka ostacima skeleta dinosaurusa kraj kojih sa dosadom prolazimo tokom posjeta prirodnjačkom muzeju.

Emmerich je „2012“ zamislio kao majku svih filmova katastrofe. Počinje kao hi-tech varijacija B filmova o zemljotresima kakvi su se snimali sedamdesetih (na primjer Robsonov „Earthquake“). Nastavlja kao varijacija „Danteovog vrha“: sa ogromnom erupcijom vulkana. Potom se, sa svim tim vatrenim kuglama koje padaju sa neba, pretvara u „Armagedon“. Onda se podigne more, a Emmerich je malo autoreferencijalan – to je već snimio, u „Dan nakon sutra“. Kada se ljudi napokon ukrcaju na Arke, film se pretvara u „Titanik“, i tada postaje apsolutno negledljiv. Melodramski klišei metastaziraju. Par će ponovo biti konstituisan - razvedeni žena i muž ponovo će se spojiti, pri čemu njen ljubavnik bukvalno, odveć bukvalno služi kao nestajući posrednik. Otac će ponovo zadobiti poštovanje sina. Porodična sreća nije mala vrijednost, ali nije li uništenje čitave planete ipak prevelika cijena za nju? U katastrofi su, dakle, poginule milijarde ljudi, srušen je Vatikan, more je progutalo budističke hramove na planinskim visovima Azije, no patrijarhat je, hvala na pitanju, preživio.

Novi zavjet završava apokaliptičnom vizijom Jovana sa Patmosa. Emmerich biblijskom tekstu dodaje novo (doduše filmsko) poglavlje: Evanđelje po Obami. Apokalipsa je po tom Evanđelju metafora opadajuće američke moći i post-imperijalnog svijeta. Američki predsjednik nije borac i lider, kao u „Danu nezavisnosti“ – on je star, umoran i nemoćan, baš kao i zemlja koju vodi. Na koncu ga proguta more, dok na travnjaku ispred Bijele kuće nepomičan promatra propast koja se primiče.

Amerika ne propada uzalud: nakon katastrofe, svijet je napokon ujedinjen – Emmerichova kamera diže se u visine, i odozgo otkriva da su se svi kontinenti spojili u jedan. United Colors of Apocalypse.

Ljudi su, nakon što je humanitet gotovo izbrisan sa lica zemlje, postali nekako humaniji, bolji. Pohlepni, razmaženi sin ruskog tajkuna pruža psa djetetu običnih ljudi kraj sebe i kaže mu: evo, ovo sada može biti i tvoj pas. Najavljuje li to Emmerich veliki povratak društvene svojine? Naučnik, Afro-Amerikanac, sa žarom u očima gleda novu mapu svijeta, na kojoj se najviši planinski vrhovi, viši od Mont Everesta, sada nalaze u Africi, pa kaže: „Afrika se uzdigla“. Afrikanci su, budući da nisu imali po milijardu da se ukrcaju na Arke, izginuli – ali Afrika je, izdignuvši se iznad ostatka potopljenog svijeta, ostvarila važnu takozvanu simboličku pobjedu. To što nema Afrikanaca da to proslave manje je bitno.

Jednakost među bogatima

Novi svijet je multikulturalni svijet jednakosti. Zbog kvara na jednoj od Arki, velika grupa tajkuna ostala je van brodova spasa. Nakon dirljivog govora jednog od glavnih junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima.

Za duhovni život najbogatijih, koji će nakon kraja svijeta u punoj jednakosti živjeti na kontinentima koji su se spojili u jedan, pobrinuće se budistički sveštenik, koji se na Arku ukrcao kao slijepi putnik. Emmerichov postapokaliptični svijet vlažni je san New Age idiota koji je upravo popio svoj antioksidantni zeleni čaj, požvakao svoje stimulišuće lišće koke, obišao svoju usvojenu afričku i azijatsku dječicu, pa u svom Zemlja salonu, koji se u prizemlju njegove kuće nalazi lijevo od Vazduh a desno od Voda i Vatra salona, otvorenih očiju stao sanjati o najboljem od svih mogućih svjetova.

Kažu: ako hoćete da utješite čovjeka osuđenog na smrt, recite mu da ne brine, jer su upravo javili da sutra dolazi smak svijeta, te da će cijelo čovječanstvo ionako izginuti. Smrt za sve - nemala je to utjeha. Sve što živi može i hoće, ali smrt nas u svojoj demokratičnosti i egalitarnosti nikada neće iznevjeri.

Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. K tome, taj film svojom eruptivno-tektonskom bijedom pokazuje kako izgleda, uprkos ogromnom budžetu i najsavremenijoj tehnologiji, izgubiti bitku na polju Simboličkog. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti. Stoga je „2012“ primjer kako je ekscesivni, fundamentalistički američki optimizam samo naličje fundamentalističkog pesimizma: NAD – Nihilističke Američke Države.

Holivud više nema moć da vlada prostorom Simboličkog – on čak ne uspijeva ni da ga koriguje. Opadanje moći Holivuda bilo je nedvosmislen znak opadanja američke moći. Amerika je i dalje supersila: ona i dalje ima najrazornije bombe i kontroliše gobalne tokove novca – ali je izgubila vlast čak i nad prostorom fantazijskog, a baš tamo je ležalo srce njene moći. Holivud više nije sposoban proizvesti propagandno-ideološki paket kakav je, u vrijeme kada se činilo da će pobjednički imperij trajati vječno, bio Scottov „Top Gun“. Danas je Holivud samo još jedan proizvođač zabave. Čiji su artikli Imaginarnog sve manje imaginativni, a zabava sve skuplja i sve manje zabavna.

(zurnal.info)

AUDIO Radio dokument o Damiru Avdiću: Bez cenzure, bez pošteđenih

Omladinski program BHR1 u svom 91. izdanju, 28. septembra emitovao je radio dokument o jednoj od najoriginalnijih pojava na bh. muzičkoj sceni našeg vremena – Damiru Avdiću – Grahi, diplomcu hard-core škole, bosanskom psihu, umjetniku čija su osnovna sredstva izražaja riff i riječ.

Radio dokument o Damiru Avdiću razgoli državu, provocira dušu. Čudovišno vrijeme dalo je ovoj priči ljudski lik, lik usamljenog jahača kroz pustinju naše savjesti, riječi su kojima je najavljivana ova emisija.

Riff & Riječ je naziv radio dokumenta autorice Koraljke Kurcenberger u kojem pored Damira, učestvuju i Faruk Šehić, Selvedin Avdić, Husein Oručević i Edo Maajka, kao komentatori Damirovog lika i djela.

Posluštajte cijelu emisiju.  

Riff&riječ prvi dio.

{audio}/images/mp3/Riff.mp3{/audio}

Riff&riječ drugi dio.
{audio}/images/stories/mp3/Riff2.mp3{/audio}

(zurnal.info)