Kultura

Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“. Vražja atribucija odnosila se tu prvenstveno na sugovornikovu scensko-izvođačku stilistiku, a tek zatim na eksplicitni spomen i zazivanje Odmetnutog Anđela, no Damir mi nije dopustio zadržati prostor za eventualna slobodnija ili neprecizna tumačenja. „To su ljubavne pjesme“, ustvrdio je, i doista više nije bilo potrebe da dodaje kako sve ostalo uz taj prioritet biva tek njegovom posljedicom. Ljubav, naime, u svim njezinim izdanjima i konjunkcijama, ako je baš bezuvjetna i bezrezervna - dakle, tzv. prava, sudbinska - ionako je prvorazredni eksces unutar šire zajednice, ne samo intimna (re)akcija pojedinca.

Takav incidentni osjećaj ujedno je tema novog Avdićeva romana: privatno iskustvo kakvo, međutim, zahtijeva temeljitu reviziju i rekompoziciju ukupnog društvenog „reda i mira“, računajući s predočenim nam kontekstom od familije pa do, ako treba, novog svjetskog poretka, ovoga globaliziranog. Iskustvena projekcija najintenzivnije i presudno je posredovana, dakako, jezikom; to sredstvo, ali po svojoj neizbježnoj prirodi i cilj, autorski je ključ i brava na vratima njegova doživljaja stvari. Navodim tu famoznu, no uvijek jednako uzbudljivu generalizaciju da bih skrenuo pažnju na osobeno Avdićevo posezanje za jezikom, da bih posvjedočio kud je meni taj iskaz usmjerio koncentraciju. Ova, kao i prethodna, uostalom, njegova proza, a tako i poezija, barata jezikom u stanovitoj mitskoj maniri. On njome uistinu stvara svijet otpočetka, od elementarnih mu gradivnih sastojaka.

Hotimično ostavljena na razini tek grube jezičke obrade, e da bi se potcrtao takav permanentni stvoriteljski moment i sačuvao njegov jedinstveni trag, ta stvarnost dječaka koji sazrijeva u baš ultimativnom ljubavnom grču, potom i socijalnom, društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom - negdje na brdovitom Balkanu, valjda u Tuzli - ta stvarnost prema takvom književnom tretmanu podsjeća na priču iz jednog drugog romana, pritom već odavno slavnog. Kao što Avdićev junak u ich-formi, pa možda i njegov alter ego, ovdje glavinja kroz tjesnace svog jezika i svog osjećaja, tako je strasno posrtao i legendarni Arturo Bandini po losangeleskim ulicama i pješčanim obroncima, u romanu „Zapitaj prah“ Johna Fantea. I on je tako plijenio svojom izravnom posvećenošću bazičnim impresijama koje se naoko lagano daju imenovati, premda treba znati da na ovom putu njihova opravdavanja stoji autentična odgovornost. U protivnom bi se ono što zovemo velikim riječima jednostavno moglo ubaciti u dobar kompjutor, on bi svakako brzo izbacio neki zgodan i prigodan sonet.

Takav je pristup pitanjima jezika inače unekoliko više karakterističan za poeziju negoli prozu. U proznom rukopisu Damira Avdića, prema tome, riječi ne da nešto znače: one to jesu. I to je još jedno opće razlikovno mjesto kad su posrijedi odvajanja dvaju ponajvećih skupova spisateljske ambalaže, no i njega je zanimljivo podcrtati zbog još jednog obrazloženja samog autora, ako se vratimo na onaj gornji intervju. Tad mi je kazao, a znao je to i drugdje tako definirati, otprilike, da su gitarski „riffovi“ njemu isto što i zarezi, pa taj interpunkcijski preostatak u ovom romanu zbilja odjekuje kao najžešći „hard core“. Stoga se lako da uspostaviti i povratna veza, jer je ovo štivo legitimno pripadajuće rebelijanskoj tradiciji Guthrieja i Strummera, ili pak našeg Štulića. I, dodao bih da je upravo, mada ne znam bi li se Damir s tim složio – đavolski ljubavno.

(zurnal.info)

U pjesmi Zašto klasici Zbignjev Herbert o Tukididu navodi: zato što je Tukidid zakasnio da pritekne u pomoć/ platio je za to rodnom gradu/ doživotnim izgnanstvom/ izgnanici svih vremena znaju kakva je to cena.

Pravu vrijednost i autentičnost ovih stihova saznao sam tek nakon rata nekih desetak godina pošto sam prestao biti izbjeglica (iako je taj prestanak varljiva kategorija). Knjiga Gorana Vojnovića Čefuri napolje! ne govori o problemu izbjeglica u Sloveniji, odakle autor dolazi, nego nam priča o tome kakav je osjećaj biti izbjeglica još dok si u fetalnom položaju. Kada na svijet dolaziš kao neprilagođen i neslavno obilježen svojim južnjačkim, balkanskim ili čefurskim porijeklom. Čefuri su ljudi koji žive u ljubljanskom radničkom naselju Fužine. Tamo se sjatio svijet iz svih republika bivše Jugoslavije da bi načinio kompleksan, urnebesan i dirljiv identitetski amalgam, možda i potpuno jedinstven na prostorima bivše zajedničke države, čijim krahom i nestankom ćemo, svi mi koji je pamtimo, biti obilježeni do groba.

Čitajući ovu knjigu imao sam osjećaj kao da sam sjeo u vremeplov i vratio se dvadeset godina unazad. Tu prvenstveno mislim na neke davno zaboravljene fraze iz govora ulice kojim je ovaj roman ispripovjedan u prvom licu, u jednom dahu i u visokom jezičko-stilskom ritmu. Ako bih ovaj roman gledao kao muzički pravac neminovno bih izabrao bluz, urbani bluz doba tranzicije i promjena u slovenskom društvu gdje, kao možda nigdje na svijetu, postoji i kategorija građana koji se nazivaju izbrisani. To su svi oni čefurski radnici i ratne izbjeglice koji nisu dobili slovenačko državljanstvo pa su nazvani izbrisanim: Ko vam svima jebe mater! Svi vi što nas gledate ko da smo pobjegli iz zoološkog vrta i kolutate očima i mislite zašto ih nismo sve izbrisali, a ne samo osamnaest hiljada.

Jezik kojim likovi govore u knjizi je kompleksan, endemski govor ulice, konzerviran unutar useljeničke zajednice u kvartu njihovog odrastanja. Taj bluz je prisutan i u jeziku kojim riječi krstare kao ukleti jedrenjaci prošlog vremena, i postoji samo priča koja svemu može dati smisao i jednu vrstu izlječenja traume nastale raspadom socijalističke Jugoslavije.

Potraga za nepostojećim i nemogućim čvrstim identitetom je bazirana na nekolicini stvari iz urbanog života mladih čefura, to su: fudbal, muzika, sport, alkohol, droga, žene... Glavni junak Marko svoj roman započinje tako što nam govori kako je nemoguće da izabere tim za koji bi navijao, samim tim i grad iz kojeg tim dolazi, kako bi se identifikovao sa određenom društvenom grupom ili narodom, jer živi kao manjinac u nacionalnoj državi Slovenaca. Kako ne može naći svoj tim ni navijačku grupu, zbog raznoraznih razloga, tako ovaj roman počinje biti intimna potraga za korijenima, bez obzira koliko to otrcano zvučalo.

Čini mi se da se po prvi put u postjugoslavenskoj prozi (tu spada i roman ENTER DŽEHENEM Damira Avdića Grahe) turbo-folk fenomen predstavlja kao temeljni momenat urbanog identiteta, nešto kao agresivni rap čija osnovna svrha jeste razlikovanje od drugih, u ovom slučaju od većinskih Slovenaca.

Oni koji vole političku korektnost neće u Vojnovićevoj knjizi naći crkvu za molitvu. Ovaj roman upravo se i bavi razbijanjem predrasuda tzv. građanskog društva i njegovog morala iz uljuđene Evrope, tako što će političku korektnost i relativizaciju svega i svačega ismijati hardcore ironijom i autoironijom, bez kojih je, danas, knjiga o ovako ozbiljnoj i krupnoj temi skoro nezamisliva.

Pisan manirom i svježinom prave autobiografije, ovaj roman, slično kao i roman ENTER DŽEHENEM ima u sebi tu vrstu shvatanja svijeta koji je doslovce baziran na crno-bijeloj fotografiji istog tog svijeta. Konačni produkt je vrijedna literatura koja će imati svoje čitaoce, tačnije, one što će uživati u ovom romanu. Nije naodmet napomenuti da je Vojnovićev roman pisan tako da u sebi sadrži potencijalni scenario za igrani film, ali mu to ne umanjuje literarnu vrijednost, kako je čest slučaj danas kada pisac u startu razmišlja o filmskom uspjehu i masnoj zaradi. Na neki, meni neobjašnjiv način, ova knjiga me podsjeća na kultni roman Dragoslava Mihajlovića Kad su cvetale tikve. Ima u Čefurima tog uličnog heroizma i poezije grubosti nježnoga srca, ali sa dodatnom scenom rata, koji je tu, nevidljiv, ali sveprisutan. Tri zadnja poglavlja ove knjige su male slike na kojima je nacrtana današnja Bosna, onako kako je glavni junak vidi iz prve ruke, odnosno iz voza i uz pomoć vlastitog sjećanja. Iako se tom pogledu mogu pripisati izvjesne simplifikacije, ipak karakteristične za ovakvu vrstu brze proze, pripovjedač zna kako ne postoji topos zavičaja koji ne može biti uništen i nepovratno izgubljen: Biti čefur u Sloveniji, to sam bar navikao, a biti Janez u Bosni, to je čitava nova zajebancija. Mračna bosanska stvarnost je najbolje sadržana u rečenici: Jad i bijeda su u Bosni jedine multietničke stvari.

Sva ova gorčina biva poklopljena poetskim krajem gdje Dobro, kako su nas učili naivni filmovi iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka, mora nadjačati, pa makar se taj literarni Aramgedon odvijao samo u mislima glavnog junaka ove knjige. Iako to nikako ne izgleda na prvi pogled, čitajući ovu knjigu, nježnost je riječ koja lebdi ovim tekstom kao iskren bluz.

Iako još nije uspjela čuti niti ton iz njene harmonike, Amira Medunjanin uživala je u činjenici da u Amsterdamu živi Merima Ključo koja dobro svira sevdah. Nikada je nije vidjela ali je znala da je to ona čim je ušla na tonsku probu koncerta u Rotterdamu. Mada nije mogla ni naslutiti kako bi ta saradnja mogla izgledati, odmah je poželjela da njih dvije rade zajedno.

Ovaj pasus zvuči kao još jedna urbana legenda i nemam ništa protiv toga da to i postane. Album kakav je Zumra to zaslužuje. Mene je zadužio.

• Amira i Merima naučile su me da drugačije gledam neke pjesme. Smjestile su ih u odgovarajući emotivni okvir, kakav im je oduvijek i pripadao. Takva je, recimo, pjesma Mehmeda majka budila, čiji me bolećiv ton oduvijek nervirao. Tek u njihovoj izvedbi pokušavam da razumijem dramu. Također, pjesmu Mito bekrijo različite interpretacije pokrile su kafanskim bijesom. Njih dvije pomele su srču i ponovo pjesmi vratile čežnju.

• Harmonika je na ovim prostorima ponižen instrument, ali na Zumri mu je konačno vraćeno dostojanstvo. Moramo biti zadovoljni zbog činjenice da je Ismet Alajbegović Šerbo napokon dobio nasljednika ili tačnije nasljednicu. Ako povjerujemo onima koji tvrde da je Šerbo za sevdah učinio ono što je Eric Clapton učinio za blues, slijedeći istu pamet možemo Merimu Ključo uporediti sa Jonom Spencerom. Ona je iz sevdaha izvukla čisti ekstrakt i dala mu novu snagu.

• Na Wikipediji postoji tužan podatak o društvenim pravilima naših dragih predaka. Tamo piše da su žene nekada sevdalinke pjevale isključivo u kućama i bez ikakve instrumentalne pratnje. Kada Amira pjeva Bogata sam imam svega može se čuti kako diše pusta prostorija. Još jedan poznat duet zanimljivo je interpretirao istu pjesmu. Radi se o pokojnim Pavlu Vujisiću i Slobodanu Aligrudiću koji su uz dobru mezu uspješno ispunili ovaj zadatak u filmu Sjećaš li se Doli Bel.

Na kraju je važno pomenuti da Zumra nije rezultat kratkotrajne saradnje dvije umjetnice. Uvjerili su me da se radi o kreativnom duetu sa dugoročnim, ozbiljnim namjerama. Radujte se sevdalije.

( Za sva dodatna pitanja pogledati intervju sa Amirom Medunjanin.)

Kultni hard rockeri smislili su neke od najboljih i najoriginalnijih riffova u istoriji popularne muzike, ali u tekstovima su često gubili inspiraciju. Poetika Zeppelina temelji se na deset ključnih riječi koje se učestalo ponavljaju – baby, babe, mama, man, woman, girl, love, gonna, wanna, ramble.

Statistika je neumoljiva.

1. Baby (225 pojavljivanja)

2. Babe (46)

3. Mama (42, samo na albumu Physical Graffiti otpjevana je 29 puta)

4. Man (34, uključujući varijante hangman, policeman, backdoor man)

5. Woman (69, uključujući varijante brown-skin woman, steady – rollin' woman, big-legged woman)

6. Girl (37)

7. Love (174, uključujući varijante lurve, luhurve, leerrve, lorhorve )

8. Gonna (116)

9. Wanna (46)

10. Ramble (10)

Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti i raznih -izama da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava.

 Mogao bih se sa velikom sigurnošću opkladiti (u cijelu kolekciju Alan Forda) da ne postoji niko, ko je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka odrastao na području bivše Jugoslavije, ko nije makar jednom pročitao (ili bar držao u ruci) neku epizodu Alana Forda. Stripovi su tih godina bili nezaobilazno štivo djece, omladine i ponekih, kako su ih tada smatrali, infantilnih i neozbiljnih odraslih.

Nije tada bilo raznih razbibriga poput interneta, video-igara, kućnih kina i inih multimedijalnih džidža-midža, ali postojala je bogata strip produkcija. Strip izdavaštvo je proživljavalo svoje zlatno doba: bilo je tu svega – od westerna, preko SF-a i noir-a, do detektivskih i humorističnih stripova. Ali posebno mjesto, svakako, zauzima strip serijal Alan Ford.

Početak zanimanja za Alana Forda predstavljalo je svojevrsnu inicijaciju u svijet odraslih, prelazak iz kratkih hlačica u pantalone, konačno raskršćavanje sa djetinjstvom i junacima Lunovog Magnus Stripa i Zlatne Serije. Čak su i oni, već pomenuti, mudroseri i dušebrižnici, koji su strip smatrali zabavom za djecu, u slučaju Alana Forda pravili iznimku. I oni su morali priznati da je Alan Ford više od stripa.

Danas, nakon četrdeset godina izlaženja, može se, bez imalo pretjerivanja reći da je Alan Ford ostavio neizbrisiv trag u popularnoj kulturi ovih prostora i prerastao u svojevrstan kult.

Više od parodije

Sve je krenulo prije četrdeset godina, kada se u maju 1969.godine, nakon višemjesečnih priprema autorskog tandema, crtača Magnusa (Roberto Raviola) i scenariste Bunkera (Lucciano Secchi), na italijanskim kioscima pojavio prvi broj Alana Forda. Početak nije bio baš sjajan. Prvi broj novog strip serijala prodat je u Italiji u samo 22.000 primjeraka, a drugi je bio prošao još gore - prodato je jedva 8.000 primjeraka. Srećom, izdavač Editoriale Corno se, bez obzira na loše početne rezultate, odlučio da sačuva serijal što im se dvije godine kasnije pokazalo kao ispravan potez. Naime, u 26.broju, u kojem se po prvi put pojavljuje lik Superhika, smećara alkoholičara koji krade od siromašnih da bi dao bogatima, dolazi do preokreta – tiraži počinju da premašuju 100. 000 primjeraka.

Strip je prvobitno zamišljen kao parodija na, tada naročito popularni, špijunski žanr – prije svega na Jamesa Bonda. Kako svi znamo, James Bond je inteligentni, šarmantni i rastrošni tajni agent, vječito okružen lijepim ženama i opremljen najsavremenijim oružjem, koji sa nonšalancijom rješava i najsloženije probleme i pobjeđuje genije zla koji prijete svjetskom poretku. Jednom riječju – heroj! Glavni likovi ovog stripa, okupljeni u najtajniju organizaciju kodnog naziva Grupa TNT, su upravo sve suprotno od navedenog – šačica siromaha, koji su potpuni diletanti u pogledu špijunskih poslova, ali koji se uvijek nekako, pored svoje smotanosti i pehova, uspiju izvući iz situacija u koje upadaju. Jednom riječju – antiheroji! No strip je i više od parodije. Magnus i Bunker uspjeli su, koristeći se specifičnim, njima svojstvenim, crnim humorom i satirom, upakovati jednu oštru kritiku tadašnjeg društva. Treba imati u vidu društveni kontekst u kojem je stip nastajao – šezdesete godine prošlog vijeka bilo je doba liberalizma i opće pobune protiv imperijalnih tendencija Zapada i totalitarizma Istoka. Oni bez pardona kritikuju različite društvene devijacije – klasne i socijalne razlike, nacizam, rasizam, ine ideologije itd. Ali oštrica njihove kritike, najviše je usmjerena prema samom čovjeku. Kako to primjećuje Ivica Ivanišević u svom eseju Narodni heroji, strip serijal Alan Ford se može smatrati svojevrsnim manifestom mizantropije. Bez obzira što ćete u stripovskom univerzumu Alana Forda, uzevši u obzir kako pozitivce tako i negativce, teško pronaći neki karakter koji ne pokazuje poneku, iz široke lepeze, ljudskih mana i nedostataka, čitatelji ih i dalje vole, te se na jedan neobičan način identificiraju s njima. Prepoznajući sebe u likovima iz stripa, ili makar onaj tamni dio naše ličnosti, koji stalno zatomljujemo ili pod društvenim pritiscima nastojimo da kontroliramo ili korigiramo, postajemo svjesni činjenice da je čovjek nesavršeno biće i da se ne trebamo stiditi zbog toga što smo ponekad, poput njih, sebični, naivni, isključivi, pohlepni itd. Ipak smo samo ljudi. Autori nas stalno podsjećaju na to. Tako, naposlijetku sam čin čitanja postaje svojevrsna katarza. Možda bi valjalo razmotriti mogućnost da se Alan Ford koristi u terapijske svrhe, te se izdaje u apotekama na ljekarski recept?

Pored rečenog, serijal je prepoznatljiv i po osebujnom Magnusovom crtačkom stilu, pomoću kojega je uspijevao dati sjajnu vizualnu karakterizaciju likova i situacija, te neobičnom formatu 22 x 14 cm sa dva kadra (slike) na jednoj stranici. Valja pripomenuti da je Magnus nacrtao prvih 75 epizoda serijala (što se i smatra najboljim periodom Alana Forda), a kasnije se na mjestu crtača izmijenila cijela plejada autora, koji su, uglavnom, bezuspješno nastojali kopirati njegov neponovljivi grafički izraz. Crtež je, kao i sama poetika stripa, crno-bijeli. U stripu je naglašena polarizacija: s jedne strane je predstavljeno ekstremno siromaštvo (gdje pripadaju i glavni likovi koji maštaju o komadu kruha i salame), a s druge strane svijet bogatuna i raskoši. Dakako, tu je i sveprisutna tenzija između ova dva svijeta na kojoj najčešće i počivaju najbolji gegovi i replike u stripu. Primjerice, Bob Rock odjeven u Djeda Mraza obraća se bogatoj gospođi: - «Hej ružna vještice, koža ti se već osušila, a leđa izgrbila! Daj nešto za siromahe prije nego što otegneš papke!» - «Kako se samo usuđuješ, smiješni patuljče, i to meni koja sam u najboljim godinama?! Evo za tebe, a ne za siromahe!» (slijedi udarac kišobranom u glavu) – «Zašto..? Jao...Ne znam tko je u ovom gradu veći siromah od mene!». Još jedan važan element stripa je viđenje važnih historijskih događaja i ličnosti, koji se predstavljaju kroz priče Broja 1. Ovdje autori, deridijanski promatrano, potpuno dekonstruiraju historijske fakte, i nude svoje duhovite verzije događaja. Pa tako npr., u njihovoj verziji, Trojanski rat je počeo kada je Paris htio vratiti Helenu Menelaju, a ovaj je nije želio nazad jer je bila raspikuća i dovela ga do prosjačkog štapa. Ili, Leonida je «junački» pao u Termopilskom klancu i zaustavio najezdu Perzijanca tako što je kukavički htio pobjeći, ali se, budući da je bio debeo, zaglavio u klancu. Mnogo je takvih primjera...

Državni ljubimci

Zanimljivo je to da je serijal, osim u rodnoj mu Italiji, najveći uspjeh ostvario u bivšoj Jugoslaviji. Pokušalo se i s probojem na francusko tržište, gdje je poslije 12. broja, zbog nedostatka intreresa, serijal ugašen. Popularnosti stripa na teritoriji bivše Jugoslavije, nesumnjivo je doprinio sjajan prijevod hrvatskog novinara Nenada Brixyija, koji se, u tom smislu, smatra trećim autorom ovoga stripa. To nije bio nimalo lagan posao budući da je strip bio pun igara riječima. Brixy im je doskočio tako što je, često koristeći arhaični hrvatski (npr. «Tko to tako neuviđavno buči?», «Gle, sniježi!», «Brzo Bobe, raščetvorit će nas», i sl.), dao sebi slobodu da koristi i riječi bliske domaćim čitateljima, a da pri tom ne naruši autentičnost originala (npr.natpis na limenki «Malo kola, više smola», ili na Grunfovoj majici «Čim vidiš duha, napij se PIK piva do uha»). I sam Bunker mu je u jednom intervjuu odao priznanje za zasluge koje je imao na popularizaciji Alana Forda u bivšoj Jugoslaviji. Inače, serijal se na ovim prostorima prvi put pojavio 1972.godine u izdanju zagrebačkog Vijesnika, pod čijim okriljem je i izlazio do raspada SFRJ. Posljednjih godina, Alan Ford izlazi na ovim prostorima, kao regularna serija u izdanju Color Press International iz Novog Sada, odnosno kao reprint starih epizoda u izdanju Strip-agenta iz Zagreba i Varm Comicsa iz Skoplja. Također, Strip-agent je pokrenuo i Kolor biblioteku Alan Ford u kojoj objavljuju najbolje epizode u koloru i na A5 formatu. Hvale je vrijedan potez Strip-agenta da svoja reprint izdanja objavljuju sa Brixyievim prijevodom.

I danas, 40 godina poslije, serijal Alan Ford izlazi u Italiji u mjesečnom ritmu. Do sada je izašlo više od 500 brojeva regularne serije. Međutim, današnji je Alan Ford tek blijeda slika onoga stripa kojeg su 1969.godine osmislili Magnus i Bunker. Kako je već pomenuto, Magnus napušta serijal poslije 75.epizode, i od tada počinje lagani pad kvaliteta stripa, kako u crtačkom, tako i u scenarističkom smislu. Serijal je, nažalost, izgubio svoj prepoznatljivi humor, britkost u seciranju društvene zbilje. Današnje stanje u kojem se serijal nalazi najbolje objašnjava sam Bunker slijedećim riječima: "Prošlo je vrijeme satire. Kako političke, tako i socijalne. To više nije u modi. Alan Ford nekako preživljava jer je postao neka vrst institucije”. Ako je mislio na nedostatak materijala za satiru, ne bih se s njim složio. Pa barem ga današnja bosanskohercegovačka zbilja demantira! Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti, raznih -izama, itd., da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava. Čini se da (rani) Alan Ford nikada nije bio aktuelniji kod nas negoli danas.

I da ne zaboravim na kraju. Predlažem autorima budućih rječnika stranih riječi i izraza da u njih nezaobilazno uvrste natuknicu alanfordovski, koja se već odomaćila u jezicima naših naroda i narodnosti i označava nešto groteskno, nadrealno, iskarikirano do krajnjih granica.

(autor je magistar pedagoških nauka, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U slobodno vrijeme, sa kolegama sa FPN svira u r'n'r bandu "Still Crazy".)